Grčka mitologija

Eol (grč. Αἴολος, lat. Aeolus, Eolus, Aeolos, Æolus, Aiolus) je, prema grčkoj mitologiji, bog i gospodar vetrova; sin Posejdonov i Arnin. Živeo je u pećini na ostrvu Lipari u Eolskom arhipelagu, u kojoj je držao i iz koje je upravljao i zapovedao vetrovima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Među Eolovim vetrovima najznačajniji su bili osmoro braće Anemoi:

Borej, siloviti severni vetar;
Notos, južni vetar, topao i vlažan;
Euros, suhi istočni vetar koji nosi liepo vreme;
Zefir, nežan i blag zapadni vetar;
Kaikos, severoistočni vetar koji u rukama nosi masline;
Apeliotes, jugoistočni vetar koji u rukama nosi zrelo voće;
Libos, jugozapadni vetar zaogrnut maglom;
Skiron, severozapadni vetar koji u ruci nosi urnu punu vode, uviek spreman da je izlije na zemlju.

Sam Eol imao je šest sinova i šest kćeri koji su se međusobno poženili i porodili nove vetrove.

Kada je Odisej, na svom povratku iz Troje, pristao sa svojim brodom uz obalu Lipari, ugostio ga je Eol. Dirnut njegovom pričom o njegovom lutanju u potrazi za rodnom Itakom, odlučio mu je pomoći. Dao mu je mešinu u koju je zatvorio sve zle vetrove nepovoljne za plovidbu, a Zefiru, blagom zapadnom vjetru, naredio da ga prati na putovanju. Dok je Odisej spavao a njegovi brodovi plovili prema istoku, neki su njegovi saborci, verujući da se u mešini nalazi blago koje im je on zatajio, otvorili mešinu iz koje su izašli svi pobesneli vetrovi, uzrokovavši takvo nevreme koje je preživio samo Odisejev brod.

wikipedija

Hore (grč. Ωραι, lat. Horae), su u grčkoj mitologiji tri grupe boginja. Hore prve generacije su bile boginje godišnjih doba. Kao boginje godišnjih doba najčešće se pominju samo tri, i to verovatno zato što su tri godišnja doba bila važna. One su bile Helijeve kćerke. Tri Hore su kćeri najvišeg boga Zevsa i boginje Temide, i one su boginje reda i mira. Najzad, postojalo je i 12 Hora koje su bile kćerke Hrona, boga vremena; one su predstavljale delove dana.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hore su osiguravale pravilni dolazak godišnjih doba i time održavale red u prirodi.

Anatola - boginja proleća
Talo - boginja leta
Karpa - boginja jeseni

Ponekad su se prve dve stapale u jednu i ostala je samo Talo kao boginja cveća, a na njeno mesto je kao boginja cveća i proleća dolazila Hora Hlorida. Hori Hloridi se pridruživala Hora Auksa kao boginja rasta i Hora Karpa kao boginja plodova.

Osim toga, Hore su osiguravale i red u društvu - zakonitosti, pravednost i mir. Drugu generaciju činile su:

Eunomija - boginja zakonitosti
Dika - boginja pravednosti
Ejrena - boginja mira

Grci i Rimljani su Hore zamišljali kao prekrasne devojke u dugim prozračnim haljinama i takvim su ih prikazivali na vaznama, reljefima i sklupturama.
[uredi] Sati

Dvanaest Hora bile su boginje dvanaest sati, a možda i dvanaest meseci. One su nadgledale putanju Helija, boga sunca, dok je putovao nebom, deleći dan na dvanaest delova.

Sati u Antičkoj Grčkoj nisu imali tačno određenu dužinu, kao što mi imamo sada. Umesto toga, oni su delili sate obdanice u dvanaest delova, određene položajem sunca na nebu. Zbog toga su sati leti trajali duže nego zimi.

Auga, zora
Anatola, izlazak sunca
Muzika, jutarnji sat muzike i učenja
Gimnastika, jutarnji sat fizičkih vežbi
Nimfa, jutarnji sat kupanja
Mesembrija, podne
Sponda, polivanje vina u čast bogova
Eleta, molitva, prvi poslepodnevni sat rada
Akta, jelo i zadovoljstvo, drugi poslepodnevni sat rada
Hespera, veče
Dizija, zalazak sunca
Arktos, noćno nebo, sazvežđe


wikipedija

U grčkoj mitologiji, Demetra (grčki Δημήτηρ) je boginja žita i plodnosti, negovateljica mladih i zelene zemlje, čuvarka braka i svetog zakona. U homerskim himnama naziva se „donositeljicom doba“, što se smatra znakom da je bila poštovana mnogo pre nego što je postala jedna od Olimpijaca.

Njen rimski ekvivalent je Cerera.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Danas su poznati mnogi mitovi i priče o Demetri, ali je definitivno najpoznatija priča o njoj i njenoj ćerki Persefoni. Demetra i Persefona su tokom Persefoninog odrastanja bile nerazdvojne, i Demetra ju je obožavala. Međutim, jednog dana, dok je Persefona bila na nekoj livadi, zemlja se otvorila i bog podzemlja, Had, povuče je dole sa sobom. Ovaj događaj ima i u pozadini jednu priču o raspravi Zevsa i Hada i njihovom dogovoru, u kojem je i sama Persefona bila uključena, jer se Had bio zaljubio u nju.

Inače, nakon što je Demetra saznala šta se desilo, takav je gnev i tuga obuzme, da za vreme njenog tugovanja, nijedno žitno polje nije ništa rodilo, kao da je čitava priroda tugovala sa njom. Videvši da ovako neće moći dugo, Zevs odluči da načini sporazum između Demetre i Hada. Odlučeno je da 8 meseci Persefona provodi sa svojom majkom, a 4 sa Hadom.

Od tada u narodu u Grčkoj postoji verovanje da dok je Persefona sa Demetrom, žitna polja rađaju i daju ogromne prinose. Ali kada se Persefona vrati kod Hada, onda 4 meseca sve odumire...

Demetrini simboli su klas, narcis i bubamara, dok joj je roda najomiljenija ptica.


wikipedija

Dionis je stari grčki bog plodnosti, vegetacije, života, vina i uživanja. Bio je sin Zevsa i Semele, boginje iz Tebe. Etimologija imena se izvodi od reči Dio - gen. od Zeus i nusos - tračka reč za sina. U rimskoj mitologiji je predstavljan kao Bahus (otuda naziv bahanalije). Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jahus ili Zagrej. Njegov kult se veoma razvio u staroj Grčkoj, naročito među mnogobrojnim sledbenicama poznatim kao Menade.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dolazak Dionisa na svet je donekle čudan, čak i za grčku mitologiju, pa izaziva teškoće u njegovu smeštanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova majka je Semela, kći Kodmusa, sina kralja Fenikije i brata Evrope. Semela je smrtnica, ljudskog je roda, dok je otac Dionica Zevs, kralj bogova.

Postoji nekoliko verzija priče o Dionisovom dolasku u postojanje, no zajednička svima je njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje je i glavni razlog njegovog poštovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće su bili elementi mističkog otkrivenja.

Jedna od priča o Dionisu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zevsova žena, ljubomorna na dete koje nije bilo njeno poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće, i gotovo celog pojeli pre nego što ih je Zevs uspeo rasterati svojom božanskom grmljavinom. Jedini deo koji je spašen bilo je njegovo srce. Zevs je srce usadio u utrobu Semele i Dionis biva ponovno rođen.

Dionisove pomahnitale i orgijastičke svetkovine nikada nisu potpuno prihvaćene u staroj Grčkoj, a u nekim gradovima-državama (polisima) su bile zabranjene. Poznat je pokušaj tebanskog kralja Penteja da zabrani obožavanje Dionisa. Kralj je, prema predanju, pokušao da baci Dionisa u tamnicu, ali su lanci spali sa njega a zatvorska vrata nisu mogla da se zatvore. Dionis je onda obećao Penteju da može lično da posmatra tajne ritualne na planini blizu grada, ali samo ako se preruši u ženu. Kralj je odmah pristao, i prerušen u ženu, posmatrao je Menade sakriven na drvetu. Ali, Menade su ga uskoro otkrile i u fanatičnom ludilu pomislile da je lav, te su ga rastrgle na komade. Njegova majka Agava, koja je bila jedna od vodećih Menada, shvativši na svoje užasavanje šta su učinili, napustila je Tebu i otišla u svojevoljno izgnanstvo.

U spisu "O vrlinama žena", Plutarh iznosi kako su jedared u noćnom mahnitanju zalutale tebanske Tijade i ne znajući došle u Amfisu, gde su od umora i nikako ne dolazeći k sebi spustile se na trg i zaspale. U strahu da im se što ne dogodi, jer je grad zbog ratnog stanja bio pun vojnika, Amfišanke pohitaše na čaršiju, stadoše u krug oko zaspalih Tijada i čuvahu ih tako dokle god su spavale. A kad se probudiše, nađoše im se pri ruci, okrepiše ih jelom i ispratiše ih do granice.

Nepokorni Dionis je zadao Rimljanima prilično nevolja. Ovaj bog plodnosti, vina i uživanja nije bio prigodno božanstvo ni za sve Grke ali su Rimljani još više bili uznemireni njegovim orgijastičkim svetkovinama. Rimski senat je 186. p. n. e. doneo oštar zakon protiv bluda i Dionisovih sledbenika i sledbenica. Nekoliko hiljada ljudi je pogubljeno pre nego što je kult Bahusa, boga vina, odbacio date aspekte Dionisa kojima su se zvaničnici usprotivili. Ovaj primer dobro oslikava proces kojim su grčka i rimska mitologija spojene u 2. veku p. n. e.



wikipedija

Had (grč. Ἅιδης) označava dva pojma – podzemni svet u kome borave mrtvi i boga podzemnog sveta. Zapravo, prvobitno Had je bilo samo ime boga, ali vremenom dobio je i drugo značenje. Had je takođe poznat kao Pluton ili Orko u Rimskoj mitologiji, Aita u etrurskoj mitologiji, a u hrišćanstvu katkad označava mesto na koje idu duše onih koji su zgrešili.

Podzemni svet se sastoji iz nekoliko delova od kojih su najveći Tartar (nešto kao hrišćanski pakao) i Jelisejska polja (hrišćanski raj). Ova podela se ne može posmatrati kao striktna jer Grci nisu mnogo mislili o životu posle smrti, pa tako se nisu mnogo udubljivali u pitanje na kojem mestu će živeti u podzemnom svetu. U podzemnom svetu se nalaze i Bašte Hesperida, koje se često indentifikuju sa Ostrvima blagoslovenih iz irske mitologije.

Pokojnici ulaze u podzemni svet prelazeći reku Aheron. Preko reke ih prevozi Haron, koji čuva obol - mali novčić koji omogućuje prolaz. Novčić stavljaju ispod jezika pokojnika njegovi rođaci ili prijatelji i kada on dođe u podzemni svet, on taj novčić daje Heronu. Zato siromašni i oni bez prijatelja ostaju zauvek na obali jer nemaju novčić za prevoz. Drugu stranu obale čuva Kerber, troglavi pas-zver. Kada prođu pored njega, dušama mrtvih se sudi i na taj način određuje kako će i gde boraviti u podzemnom svetu. Pored Aherona - reke bola, postoji još nekoliko reka u Hadu.

Prvi deo Hada sadrži polja Asfodel, gde senke heroja lutaju utučeno među manjim dušama, koje pište oko njih kao šišmiši. Samo prolivanje krvi njima u čast može da vrati kod njih osećaje koje ima živ čovek (kao vampiri u drugim mitologijama). Iza polja se nalazi Ereb, tama i užas Hada. Tu se nalaze dve bare. Jedna bara potiče od reke Lete i obične duše u toj bari plutaju da bi im se izbrisalo sve sećanje. Druga bara je bara Mnemozine i duše iz ove bare piju vodu. U dvorištu ispred Hadove palate sede tri sudije: Minos, Radamant i Eak. Tu se sudi dušama mrtvih i one se vraćaju u polja Asfodel ako nisu ni mnogo dobre, ni mnogo zle, šalju u Tartar ako duše pripadaju bezbožnicima i zlim ljudima ili odlaze u Jelisejska polja ako su heroji ili blagosloveni.

Reke Hada

Sve reke u Hadu:

   Aheron - reka bola
   Kokitus - reka jadikovanja
   Flegeton - reka vatre
   Stiks - reka mržnje
   Eridan - reka hladnoće
   Mnemosina - reka sećanja
   Leta - reka zaborava

Had, bog podzemnog sveta

Had, grčki bog podzemnog sveta bio je sin Titana Hronosa i Ree. On ima tri starije sestre, Hestiju, Demetru i Heru i dva mlađa brata, Posejdona i Zevsa.

Zevs, koga otac nije pojeo, naterao je Hronosa da povrati svoju decu, odnosno Zevsovu braću i sestre. Braća i sestre su se udružili u ratu protiv Titana. Zevs, Posejdon i Had su dobili oružje od tri Kiklopa, koji su im pomagali u toku rata. Zevs je dobio munju, Posejdon trozubac, a Had šlem koji ga čini nevidljivim. Tokom noći, pre prve bitke, Had, koristeći svoj šlem, ušunjao se među Titane i uništio im oružje. Rat je trajao deset godina i završio se pobedom mlađih bogova. Nakon pobede, braća su podelila zemlju na tri dela i svak je vladao u svom. Zevs je bog neba, Posejdon je bog mora, a Had je dobio podzemni svet, nevidljiv svet u koji idu duše mrtvih.

Smrtnici su Hada najmanje voleli od svih bogova. On je zabranio da iko napušta njegov region i veoma je bio ljut kada bi se to desilo. Had je bio okrutan i nemilostiv, svirep u ratu, ali bio je pravedan i nije bio zao bog. Bio je morbidnog karaktera i zato nije bio omiljen među bogovima, a kako je upravljao podzemnim svetom, većina smrtnika ga je mešela sa smrću i bojala ga se. To je greška jer smrt donosi Tanatos, a ne Had.

Kada su se smrtnici molili Hadu, oni su čelom i rukama dodirivali zemlju da bi bili sigurni da ih je čuo. Žrtvovane su mu crne životinje, na primer crna ovca, a među današnjim analitičarima antike postoji ubeđenje da su mu žrtvovani i ljudi. Krv žrtve bi se sipala u duboku jamu da bi ona stigla do njega, a onaj koji bi tu krv sipao morao je da okrene glavu na drugu stranu. Festival, koji se svakih sto godina držao u njegovu čast, zvao se Svetovne igre.

Njegovo oružje bila je dvokraka viljuška, kojom je on uništavao sve što bi mu se našlo na putu ili što nije voleo. Pored ovoga, posedovao je i štap sa kojim je mogao da prebaci duhove mrtvih u svet živih. Had se vozio tamnim kočijama koje su vukli crni konji. Had je dozvolio da posete njega i podzemni svet i da se vrate u svet živih Heraklu, Orfeju, Tezeju, Eneju i Odiseju. Nikome od njih nije bilo prijatno u mračnom carstvu. O strahoti tog sveta govori i Ahil, kada se obraća Odiseju koga je sreo u podzemnom svetu:
„Ne moraš mi govoriti o strahoti sveta mrtvih. Radije bih bio sluga, nego što bih bio gospodar podzemnog sveta.“
(Homer, Odiseja )

Persefona

Kraljica podzemnog sveta, Hadova supruga, bila je ćerka Zevsa i Demetre, Persefona. Ona nije svojevoljno pošla za Hada, nego je oteta dok je brala poljsko cveće. Had ju je mnogo voleo i nije želeo da je pusti iz podzemnog sveta. Prevario je Persefonu tako što joj je dao da pojede šest semenki nara, pa ona nije mogla da pobegne iz podzemnog sveta čak ni sa Zevsovom pomoći. Demetri je strašno nedostajala ćerka i kako nije bila uz nju, ona je proklela zemlju i nastala je velika glad. Persefona je znala za očaj svoje majke, pa je molila Hada da je pusti u svet živih uz obećanje da će svake godine sa njim provesti šest meseci, svaki mesec za po jednu semenku nara koju je pojela. Had je to dopustio i svake godine je po isteku šest meseci vozio Persefonu u svojim tamnim kočijama natrag u svet tame. Demetra bi tada proklela zemlju, te šest meseci ništa nije rađalo.

Orfej i Euridika
[You must be registered and logged in to see this image.]
Bog Had s Kerberom

Had je pokazao milost samo jednom: dozvolio je Orfeju, čija ga je divna muzika očarala, da sa sobom iz sveta mrtvih povede svoju ženu Euridiku. Dok su išli ka svetu živih nisu smeli da se okeću nazad, ali Euridika je tako tiho hodala da je Orfej pomislio da se izgubila i okrenuo se. U tom trenutku Euridika se vratila u svet mrvih.
[uredi] Minto i Leus

Iako je mnogo voleo Persefonu, Had je imao, kao i Zevs, ljubavne afere. Persefona je bila ljubomorna, pa je tako kaznila nimfu Minto pretvorivši je u biljku mint, a nimfu Leus je pretvorila u topolu.

Tezej i Perifoj

Tezej i Perifoj su želeli da ožene ćerke Zevsa. Tezej je želeo Helenu Trojansku i zajedno su je kidnapovali i dali Tezejovoj majci Efri na čuvanje dok ne poraste za udaju. Perifoj je želeo Persefonu, pa su zato otišli u Hadovo carstvo da je kidnapuju. Had se pretvarao da im želi dobrodošlicu i postavio im divnu glozbu. Čim su seli za gozbu zmije su se obmotale oko njihovih nogu i tako ih zarobile. Tezeja je uspeo da spasi Herakle.

Herakle

Jedan od zadataka Heraklovih je bio da kralju Euristeju doveda Kerbera. Herakle je prvo otišao do Elvesina da bi skinuo sa sebe krivicu zbog ubistva Kentaura i da bi naučio kako da živ se vrati iz podzemnog carstva. Had je ulaz u podzemno carstvo našao u mračnoj provaliji kod Tanara. Heraklu su pomagali Atina i Hermes. Had se složio da Herakle odvede Kerbera, ali nije smeo da mu naudi. Herakle je jedva savladao Kerbera u podzemnom svetu, ali se pas plašio svetlosti dana, pa u svetu živih Herakle nije imao velike poteškoće. Euristej se veoma uplašio psa i naložio je Heraklu da ga vrati u podzemno carstvo.


wikipedija

Pa jel ima ovde neko ko se istinski poznaje u grčku mitologiju i da mi odgovori na moje odavno pitanje? Ja sam pročitao sve što ste napisali ovde, i mnogo je zanimiljivo, baš da znate.

Ako si mislio na Prometeja evo priča i o njemu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prometej (grč. Προμηθεύς, Prometheús) u grčkoj mitologiji sin je Titana Japeta i Okeanide Klimene, Atlantov, Epimetejev i Menetijev brat; bog koji je ljudima dao vatru.

Prometejevo ime izvedeno je od grčke riječi prometheia te znači "predviđanje", "predumišljaj". Može se usporediti s etimologijom imena njegova brata Epimeteja čije ime znači "primisao".

Prometej je također bio povezan s mitom o Ateninu rođenju. Naime, Zeusa je boljela glava i ništa nije mogao učiniti da prestane. Prometej je rekao da zna kako će ga izliječiti. Uzeo je velik kamen i udarao Zeusovu glavu njime. Iz njegove je glave iskočila božica Atena, a glavobolja je nestala. U drugoj inačici mita, Zeusovu glavu rascijepio je Hefest.

Stvaranje

Prometej i njegov brat Epimetej zalutali su u grčku pokrajinu Bitiju gdje su pravili glinene figure. Atena je uzela figure i udahnula im život. Tako su Prometejeve figure postale ljudi, a Epimetejeve životinje.

Zeus je zahtijevao da mu ljudi prinesu žrtvu da bi pokazali da su poslušni. Prometej je žrtvovao velika vola i podijelio ga na dvije polovice. U prvu je stavio meso i većinu masnoća te sve prekrio volovim trbuhom, a u drugu kosti koje je prikrio masti. Prometej je pozvao Zeusa da izabere. Zeus je uvidio prijevaru te je izabrao hrpu kosti da bi imao razlog da se osveti ljudima. Druga pak inačica mita govori da Zeus doista nije prozreo prijevaru. Otud i tradicija žrtvovanja kostiju, a ljudi bi sebi ostavili meso. Zeus je potom ljut zabranio bratu da civilizira ljude. Atena je međutim odlučila prijeći Zeusa te je poučila Prometeja tako da on isto može učiniti ljudima. Bijesni je Zeus zabranio ljudima vatru.

Epimetej je dao svim životinjama dobre osobine. No, kad je na red došao čovjek, više nije bilo nijedne dobre osobine. Prometej je osjećao da je čovjek superiorniji nad životinjama i da treba imati neki dar koji nije imala nijedna životinja. Prometej je gledao svoja stvorenja kako se smrzavaju i odlučio im je dati vatru, "dobrog slugu i lošeg gospodara". Potajno je uzeo vatru od bogova i donio je ljudima u svome štapu. Ono što je dano od bogova Zeus nije mogao vratiti, stoga je čovječanstvu ostala vatra, ali Zeus je bio bijesan te je odlučio kazniti i Prometeja i njegovu kreaciju - čovječanstvo.

Okovani Prometej

Zeus je zapovjedio Hefestu (u drugoj inačici mita bio je to Hermes) da ga okuje o u neprobojne okove na brdu Kavkazu i poslao orla Etona (potomak Tifona i Ehidne) na nj da mu svaki dan kljuca jetru (orao je bio Zeusova sveta životinja). Prometej je bio besmrtan te je jetra svakoga dana iznova bila obnovljena, ali i dalje je patio, sve dok ga nije oslobodio Heraklo dok je izvršavao svoje zadatke. Također je znao koja će Zeusova žena nositi dijete koje će ga svrgnuti, kao što je i on svrgnuo svoga oca Krona. Moguće je da ga je Zeus htio natjerati da kaže, a Prometej je odbio, stoga ga je Zeus okovao. Kazna je trebala trajati 30 000 godina.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Eshilovu Okovanom Prometeju Iji Prometej govori da će ga njezin potomak iz dvanaestog naraštaja spasiti. To se i dogodilo - Heraklo je prolazio onuda tražeći zlatne jabuke Hesperida - jedan od njegovih dvanaest zadataka. Došao je do Prometeja i oslobodio ga. Zeusu je kao zamjenu dogovorio besmrtnost Kentaura Hirona. Ubio je orla strijelom. Zeus nije bio bijesan zbog toga što je Prometej izbjegao kaznu, jer Heraklo je bio njegov sin. Prometej je potom pozvan natrag na Olimp, ali i dalje je morao sa sobom nositi stijenu na koju je bio prikovan.

wikipedija

jao jesteee baš ti mnogo hvala shadow za ovaj tekst. Prometej mu je ime, a ja sam to baš bio zaboravio kako se on zove.
A malo sam ja neki dan razmišljao o svim ovim grčkim bogovima, i kad čitam kako su oni radili i ponašali se sve vreme, nešto mi tu nije baš sve božansko u njihovim radnjama. Mislim da oni možda i nisu bili baš pravi bogovi, nego su baš na taj način morali da se predstave kod običnim ljudima, jer su imali veće moći od njih.

Koliko ste puta čuli neki izraz, a zapravo niste znali šta znači i odakle potiče…

[You must be registered and logged in to see this image.]

1. PROMETEJEVA VATRA

Prometej je bio Titan i voleo je ljude. Želeći da im olakša život, ukrao je vatru s Olimpa. To se nije dopalo Zevsu pa je Prometeja okovao na planinu Kavkaz. Godinama je visio okovan, a svako jutro dolazio je orao da mu kljuca jetru, koja bi se preko noći obnovila. Strašnih muka oslobodio ga je Herakle.

2. PANDORINA KUTIJA

Zevs je kaznio ljudski rod jer su ljudi, dobivši vatru, postali moćni. Naredio je bogu Hefestu da od zemlje i vode načini prekrasnu devojku koju su ostali bogovi obdarili svojim darovima (Pandora = svim darovima obdarena). Pandora je dobila i kutiju koju nije smela da otvori. Kad ju je Hermes doveo na zemlju, u nju se zaljubio Epimetej, Prometejev brat. Nije poslušao savet da se ne ženi Pandorom. Pandora je sama, iz radoznalosti ili na nagovor Epimeteja, podigla poklopac i iz kutije su izletela sva moguća zla, nevolje, muke, obesti i bolesti koje su se razletele po svetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je prekasno. Ipak, na dnu je ostala nada.

3. JABUKA RAZDORA

Na svadbu smrtnika Peleja i morske nimfe Tetide bili su pozvani svi bogovi i boginje osim Eride, boginje svađe. Ona je sama došla na svadbu i pred Heru, Atenu i Afroditu bacila zlatnu jabuku s natpisom Najlepšoj! Boginje su se posvađale jer je svaka mislila da je baš ona zaslužuje.

4. PARISOV SUD

Boginje nisu mogle da se slože kojoj će pripasti zlatna jabuka pa su otišle kod Zevsa. On ih je poslao na planinu Idu iznad Troje gde je pastir Paris, ne znajući još da je sin trojanskog kralja Prijama, čuvao kraljeva stada. Paris je bio neodlučan, jer su sve tri bile prelepe. Svaka je ponudila Parisu nešto za nagradu ako baš njoj da zlatnu jabuku. Hera mu je ponudila vlast nad celom Azijom, Atena slavu i pobedu u svakom ratu, a Afrodita najlepšu ženu na svetu. Pastir je jabuku dodelio Afroditi.

5. PENELOPINA VERNOST

Penelopa se za Odiseja udala iz ljubavi a kad im se rodio sin Telemah, Odisej je morao u Trojanski rat. Rat je trajao deset godina, a još deset godina Odisej je lutao morima dok se nije vratio na Itaku. Dvadeset godina Penelopa je verno čekala muža, a s vremenom su počeli da je opsedaju prosci. Penelopa je htela da dobije na vremenu pa je varala prosce. Izjavila je kako će se udati za jednog od njih kad starom Odisejevom ocu Laertu isplete pogrebno ruho. Ona je noću parala ono što je po danu isprela, no prosci su to otkrili. Kad se Odisej vratio, pobio je sve prosce.

6. SCILA I HARIBDA

Bile su morske nemani koje su uništavale brodove. Scila (ona koja razdire) bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda (ona koja usisava), opasan vir koji su brodovi mogli izbeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.

7. PESMA SIRENA

Bile su ćerke muze Terpsihore i sve su lepo pevale pa su i same Muze izazvale na dvoboj, koji su izgubile. Muze su ih kaznile tako što su ih pretvorile u čudovišta s ptičjim telom i ženskim glavama. Živele su na cvetnom ostrvu blizu Scile i Haribde i svojim glasom mamile mornare koje bi zadavile i pile im krv. Odoleo im je samo Odisej.

8. SFINGINA ZAGONETKA

Sfinga je neman sa ženskom glavom, lavljim telom i ptičjim krilima. Živela je na planini pokraj Tebe i putnicima postavljala zagonetku koju je saznala od Muza. „Ko ujutro ide na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri”? Sve ljude koji nisu znali odgovor Sfinga bi rastrgla. Zagonetku je rešio Edip: „To je čovek”, a Sfinga se bacila sa stene.

9. EDIPOV KOMPLEKS

Edip je u neznanju ubio svog oca tebanskoga kralja Laja. Rešivši Sfinginu zagonetku postao je tebanski kralj i, ništa ne sluteći, oženio se svojom majkom Jokastom s kojom je imao četvoro dece. Kad je saznao istinu, oslepeo se kopčom sa haljine svoje majke i supruge pošto se ona obesila.

10. HIMERA

Bila je Kerberova sestra. Kombinacija je lava, divlje koze i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i bljuvala je vatru. Ubio ju je strelom Belerofont, približivši joj se na krilatom konju Pegazu kojeg je uhvatio na izvoru.


beogradskaka5anija

TEZEJ (THESEUS)
Glavni junak Atike i Atine bio je Tezej,sin kralja Egeja.Bio je slavan kao Herakle,jer je izvršio mnoga junačka dela.

Najznačajnije Tezejevo delo bilo je oslobođenje njegove zemlje od teškog danka koji se morao slati kritskom vladaru Minosu.Atina je svake devete godine morala da šalje Minosu sedam devojaka i sedam momaka koje je on predavao Minotauru da ih pojede.To je bilo čudovište s čovečijim telom i glavom bika,koje je živelo u dvorcu sa mnogo odaja,tzv.lavirintu, iz koga je bilo veoma teško izaći.Tezej je ipak uspeo da ubije Minotanra i da izađe iz lavirinta.U tome mu je pomgla Ariadna,kći kralja Minosa koja je zavolela Tezeja i dala mu klube konca.Na ulazu u lavirint,vezao je jedan kraj konca,ušao u njegove odaje,pronašao i ubio Minotaura,a zatim pomoću konca izašao iz lavirinta.

[You must be registered and logged in to see this image.]




znanje.org

MIT o SIZIFU

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najtezi posao na svijetu

Kao sto je već poznato Zeus nije volio da mu se bilo tko suprotstavlja-ni bogovi a jos manje ljudi. Onaj koji je to najvise osjetio na svojoj kozi bio je Sizif, lukavi gospodar grada Korinta. Ono sto Zeus nikako nije mogao da mu oprosti bilo je to sto se, jednom za njega naroèito nezgodnom prilikom, Sizif pokazao kao prava tuzibaba: kada je Zeus oteo Eginu, kcerku rijecnog boga Azopa, Sizif je smjesta otrcao i tuzio ga njenom ocu. Zeus mu je odmah poslao Tanatosa, boga smrti, da ga vodi u podzemni svijet. Sizif je naredio svojoj zeni da ne prinosi posmrtnu zrtvu za njega. Kad su se bogovi zbog toga naljutili, Sizif ih je ubijedio da ga posalju da opomene zenu na red. Ali kad je stigao kuci vise nije htio da se vrati pa su bogovi po njega opet poslali boga Tantosa. Zeus ga je zbog toga kaznio strasnom kaznom: morao je da gura veliki kamen uz brdo i taman kad bi se priblizio vrhu kamen bi se skotrljao u podnozje. Sizif ga je morao opet gurati uz brdo i tako stalno iznova za vjecna vremena.

Otuda se za posao koji je mukotrpan i tezak, a ne daje nikakve rezultate kaze SIZIFOV POSAO.



Izvor:burek

TANTALOVE MUKE

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Tantalovim mukama" nazivamo najteže moguće patnje na koje čovek može biti osuđen. Izraz potiče iz grčke mitologije i odnosi se na sudbinu Tantala, razmaženog sina ljubimca vrhovnog boga Zevsa. On je, naime, na surov način kaznio svog sina koji je prezreo očevu ljubav i sve bogove.

Tantal je bio bogat i moćan kralj grada Sipila u Lidiji na maloazijskoj obali Egejskog mora. Zahvaljujući naporima oca da ga zaštiti od svake nevolje, živeo je u stalnoj sreći i bogatstvu i nije poznavao nijednu brigu ovoga sveta. Razmaženi kralj, koji je često uživao sa besmrtnim bogovima u najlepšim gozbama na Olimpu, počeo je sebe da smatra nadčovekom, a zatim i ravnim svom ocu Zevsu. Postao je obestan, ohol, uobražen i sujetan - odavao je tajne bogova koje bio čuo na Olimpu i krišom donosio i delio prijateljima ambroziju i nektar, božanske hranu i piće koji čine smrtnike besmrtnima.

Iako ga je Zevs opominjao, Tantal nije shvatao očeve pretnje ozbiljno, pa je postao još drskiji. Ubio je svog sina Peloposa, ne bi li proverio da li će bogovi otkriti da je za trpezom posluženo ljudsko meso. Bogovi su Peloposa ponovo oživeli, ali je ovaj postupak Zevs smatrao dovoljnim da svog sina surovo kazni. Zevs je Tantala osudio na trostruke muke - da večno bude u samrtnom strahu, večno gladan i večno žedan. Bacio ga je u Had, podzemni svet, i osudio ga da stoji u bistroj vodi do vrata koja bi se povlačila kada bi pokušao da je pije, a da mu nad glavom vise grane pune najlepših plodova voća koje bi se podizale kada bi on pokušao da ih ubere.

Giganti

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Gigantes, lat. Gigantes - nakazni dugokosi divovi, sinovi boginje zemlje Geje, rođeni iz kapljica krvi boga Urana) Budući da su bili potomci bogova starijih od olimpskih i budući da su bili neizmerno jaki, nisu priznavali vlast najvišeg boga Zevsa, iako je za svet bila bolja njegova nego Kronova vlast. Boginja zemlje Geja, koja nije mogla da oprosti Zevsu što je svrgnuo njenog sina Krona s prestola, nagovorila je gigante na pobunu. Njih nije trebalo posebno nagovarati, a kad su od Geje dobili čarobnu biljku koja ih je činila neranjivima od oružja bogova, digli su se iz rodne Palene (na poluostrvu Halkidikiju) i napali Olimp. Rasplamsala se žestoka borba i bogovi su se našli u škripcu. Najviši bog Zevs obratio se za pomoć ljudima: poslao je boginju Atenu da dovede njegovog ovozemaljskog sina Herkula. Kad je Geja za to doznala, nastojala je da svojim sinovima nabavi biljku koja bi ih štitila i od oružja ljudi, ali nije uspela da je pronađe, jer je Zevs zabranio bogu sunca Heliosu, pa čak i boginji meseca Seleni, da na svet prospu svoje svetlo, a sam je lično počupao i uništio svaku takvu biljku. Herkulov dolazak zapečatio je sudbinu giganata. Međutim oni se nisu predavali i, umesto da mole za milost, izabrali su smrt u borbi.

Prvi je poginuo Alkionej, najjači gigant. Herkul ga je ranio otrovnom strelom, a zatim u dvoboju izbacio preko granice Palene, jer je znao da je u rodnoj zemlji Alkionej besmrtan. Herkulov uspeh je dao bogovima novu snagu. Hefest je na giganta Klitija bacio planinu užarenog gvožđa, a Atena na ošamućenog Enkelada ostrvo Siciliju; Posejdon je komadom zemlje koji je otrgnuo od ostrva Kosa oborio u more giganta Polibota i tako je nastalo ostrvo Nisir. Ostale gigante Zevs je s Olimpa oborio munjama, a zatim ih je Herkul ošamućene pobio.

Greje

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Graiai, lat. Graiae - kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete)


Bilo ih je tri i zvale su se Pefreda, Enija i Dina. Živele su na dalekom zapadu blizu staništa boginje noći Nikte. Rodile su se već stare i sede i sve tri zajedno imale su samo jedno oko i jedan zub. Kad je jedna od njih nosila to njihovo jedino zajedničko oko, morala je da vodi druge dve jer su tada bile slepe, a kad je jedna od njih imala zub, druge dve nisu mogle da jedu pa su gladovale. Za to oko i za taj zub uvek su se svađale i zagorčavala jedna drugoj već dovoljno neveseo život. Njihove sestre bile su nakazne Gorgone, a brat im je bio zmaj Ladon, koji je čuvao stablo sa zlatnim jabukama u vrtu Hesperida. Sa Grejama se susreo i Persej kada je krenuo da ubije Gorgonu Meduzu. On je čekao trenutak kada su oko predavale jedna drugoj, kad nijedna nije videla, oduzeo im ga i, zapretivši da ga neće vratiti, prisilio ih da mu pokažu put do Gorgona.

Grifon

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Grč. Gryps, lat. Griphus - mitsko čudovište, nastao od lava i orla)

U Grčku a otuda u Rim, grifoni su dospeli sa Istoka, gde su nastali mnogo pre "klasičnog starog veka", kao vrsta fantastičnih bića kojima su tamošnji narodi nastanili svet svoje fantazije. Najstarija od tih stvorenja poznata su nam iz Egipta. To su u najčešće kombinacije lava i ptice i lava i čoveka, od kojih je najpoznatija Sfinga. Iz Mesopotamije dolazi mešanac lava ili bika i čoveka, i lava i ptice grabljivice, škorpiona i čoveka, raznih zmajeva i sl. Najpoznatiji njihovi predstavnici bili su siruši ("vavilonski zmajevi") i kerubini, krilati bikovi-stražari s ljudskom glavom. Kako su se od tih bića razvili grifoni, nije pouzdano utvrđeno. Može se reći da je u Egiptu prevladao tzv. ptičji tip, a u Mesopotamiji i Persiji lavlji tip. Na grčkom tlu se susrećemo s grifonima najpre na umetničkim predmetima sa Krita (iz 17-16. veka p.n.e.) a zatim iz Sparte (8-7. vek p.n.e.)
Ta bića se u književnosti prvi put pominju kod Hesioda, ali taj podatak potiče od starovekovnog komentatora njegovog dela. Prvi ih u prvoj polovini 5. veka p.n.e. spominje Herodot. Piše da su to čudovišta s lavljim telom, orlovskim krilima i kandžama, koja žive negde daleko na severu Azije, čuvajući tamo od jednookih Arismapana bogata ležišta zlata. Eshil ih naziva "Zevsovim psima s ptičjim kljunom koji ne laju". Kasniji autori su doznali nešto više o njima. Grifoni su, navodno, bili jači od bilo koje druge životinje, sa izuzetkom lava i slona. Čovek je mogao da ih se domogne samo  neposredno što su se izlegli, a živeli su u Indiji ili Baktriji. U Indiji su progonili kopače zlata, ali ne zbog zlata, već zbog straha za svoju mladunčad. U Baktriji su kandžama sami grebali i iskapali zlato i od njega gradili svoja gnezda, a ljudi su u svojoj pohlepi za zlatom skupljali otpatke od njihovih gnezda. Grifoni nisu došli u neposredan dodir sa junacima grčkih mitova. Od bogova je vezu s njim, još uvek nejasnu, imao jedino bog Apolon.

Kralj Mida

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mida je bio bogati frigijski kralj kome su, za kaznu što je zamjerao sudiji Tmolosu što je u muzičkom takmičenju između Apolona i Pana dosudio pobjedu Apolonovoj liri, izrasle magareće uši, jer mu je više godila Panova svirka. Mida je uši krio kapom, mada je na nesreću njegov berberin morao saznati tajnu. Mida mu je pripretio da će ga ubiti ako kaže ikom. Berberin je pucao u sebi od  tajne i nije izdržao, već je iskopao rupu i u nju šapnuo: " Kralj Mida ima magareće uši." Odmah je zatrpao rupu, ali je na tom mjestu iznikla trska koja je došapnula to drugoj trsci. Uskoro su i ptice čule novost i prenijele je čovjeku po imenu Melamp, koji je razumio njihov jezik. Melamp je rekao prijatelju i ubrzo je Mida čuo svoje ljude kako mu viču da skine kapu, da mu vide uši. Mida je odrubio glavu berberinu, a onda se ubio od sramote.

Hera

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rođena iz braka Hronosa i Ree živela je, sa braćom i sestrama, u Kronosovoj utrobi (za detalje videti Hronos), sve dok ih nije oslobodio Zevs. Posle pobede nad Hronosom, Zevs uzima Heru za suprugu i ona postaje boginja.

Hera se često prikazuje u svečanim odorama noseći na glavi krunu, odnosno polos (visoka valjkasta kruna koju su nosile najznačajnije boginje). U svojoj ruci ona ponekad nosi nar, simbol zdrave krvi, ali i smrti. Nar je takođe i sastojak opijumskih napitaka koji se prave od maka.

Kao i sve boginje Hera je bila samovoljna i hirovita.

Hera je boginja braka i prauzor sjedinjavanja u prvoj bračnoj noći, ali ona nije dobra majka. Njena deca sa Zevsom su Ares (bog rata), Heba (boginja mladosti), Erida (boginja nereda, haosa, razdora i sl.) i Elitija (boginja porođaja). Hera je bila ljuta kad se rodila Atina (ćerka Zevsa i Metide), pa je ona rodila Hefesta (po nekim mitovima Hefest je i Zevsov sin). Zevs i/ili Hera su se gadili Hefesta zbog njegove ružnoće, pa su ga bacili sa planine Olimp. Po nekim drugim mitovima nijedno Herino dete nije Zevsovo jer je ona sama zatrudnela tako što je jela salatu i rukom tukla zemlju.

Hefest je želeo da se osveti Heri zato što ga je odbacila, pa joj je napravio magičan tron. Kada je ona sela na tron više nije mogla da ustane. Drugi bogovi su molili Hefesta da se vrati na Olimp i da oslobodi Heru, ali sve je bilo beskorisno. Zato ga je Dionis napio i doneo do Olimpa na leđima magarca. Hefest je oslobodio Heru pošto su mu dali Afroditu za ženu.

SIRENE- mitska bića sa ženskom glavom

Sirene (lat. Sirenes) mitska su čudovišna bića sa ženskom glavom i ptičjim tijelom, a kćeri su riječnoga boga Aheloja i muze Terpsihore

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njihov broj u mitologiji nije poznat i određen, ali razlikujemo ukupno devet predivnih ženskih čudovišta krasnih i umiljatih glasova. Dakle, sirena Aglajofona – Jasnoglasa, pa sirena Telksiepija – Zamamna, pa onda sirena Pisinoja – Umiljata, sirena Molpa – Raspjevana … itd. Naime, sirene su bile vrlo ponosite na svoje glasove, pa su neoprezno na natjecanje u pjevanju pozvale i same muze. Razumije se, sirene su izgubile od muza, pa su ih muze za opomenu kaznile tako što su im izrasla krila, takoreći, muze su sirene pretvorile u pola žene – pola ptice. Po drugoj mitološkoj verziji pronalazimo da je božica Afrodita osobno kaznila sirene jer su bile suprotnost ženama i nesklone ljubavi. No, bilo kako da bilo, nakon što su pretvorene u 'nakaze' sirene su se preselile na otok blizu Skile i Haribde, te su na taj otok umiljatim pjevanjem mamile mornare da bi im pile krv.

Od mitoloških junaka prvi su zamalo platili svoju neopreznost Argonauti koje je spasio Orfej koji je svojom glazbom nadjačao zavodničko i prijevarno pjevanje sirena. Zamalo je glavom platio i sam Odisej koji je svojim mornarima voskom začepio uši, ali je sebe dao vezati za jarbol jer je silno želio čuti zavodnički pjev sirena. Sirene su isprva simboli duhova podzemnog svijeta u mitologiji, jer u nekim zapisima sirene su nazivane i kao 'muze podzemlja'. Tu njihovu funkciju zorno dočaravaju i slike na nadgrobnim spomenicima i mrtvačkim sarkofazima. Kao epilog ovome naglašavam da ne smijemo pomiješati sirene s harpijama koje su također pola žene – pola ptice, ali nisu ista mitološka bića.



wikipedija

Valkire


U nordijskoj mitologiji, valkire (staronordijski valkyrja - "one koje biraju pale u borbi") lijepe su ratnice i niža božanstva koje služe Odinu i odvode najhrabrije ratnike u Valhalu nakon što preminu, gdje se pali heroji zatim pripremaju za konačnu borbu (Ragnarok).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Valkire su božice sudbine, koje se prikazuju kao žene uz tkalačke stanove. Za razliku od grčkih majora, valkire su imale vlast nad životom i smrti samo u bitci, one određuju koja će strana pobjediti. Izabrale ratnike odvodile su u Valhalu. Valkire su se pojavljivale u obliku vukova, gavrana, jastrebova, labudova ili žena.

Odin ih je slao na bojna polja da pokupe odabrane mrtve borce (koji su časno i hrabro poginuli). Gunn, Rota i Skuld uvijek su išle u izvidnicu i odlučivale su tko će poginuti. Prelijepe ratnice često su prenosile Odinove poruke. Prema mitu, kada valkire krenu na svojim krilatim konjima, oklopi im tako sjaje da stvaraju Auroru Borealis (sjeverno svjetlo).

Najpoznatija valkira vjerojatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda. Preklinjala je Odina da promijeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati i njezina ljubav. To joj je bila velika utjeha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti, bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u nevrijednu osobu. Odavde potječe priča o uspavanoj ljepotici Trnoružici i ovo je dio poznate Sage o Niebelunzima.

Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom vidjeti gavrana prije bitke.

Poznatije valkire

Brunhilda - poznata iz epa Prsten Nibelunga
Skuld - najmlađa od tri Norne
Gudr
Rota
Jord - Thorova majka, te božica i personifikacija same Zemlje
Rindr - Valijeva majka, te božica i princeza istoka
Freya - božica ljubavi, ljepote i rata, Gospodarica ubijenih, mogla bi biti glavna Valkira.




wikipedija

Mit o Edipu
[You must be registered and logged in to see this image.]

U Atici su Grci rado prepričavali mit o Edipu, sinu beotijskog kralja Laja. Edip je odrastao u tuđini i nije znao za svoje roditelje. Jednom na putu za Tebu sretne nekog starca, koji nije htio da mu se skloni sa puta. Edip se sa njim posvađa i ubije i njega i njegove sluge. Samo se jedan sluga spase bjekstvom. Ubijeni starac bio je Edipov otac, ali Edip to nije znao. Kad je Edip dospio u Tebu, u gradu je na jednoj stijeni živjelo strašno čudovište - Sfinga -pola lav, pola žena. Ona je od svakog prolaznika zahtijevala da riješi zagonetku, i ko to ne bi uspio, ubila bi ga. Edip je odlučio da Tebance oslobodi tog čudovišta. Znalo se da će Sfinga izgubiti život ako neko odgonetne njenu zagonetku. Kad joj je Edip prišao, ona ga zapita: "Ko to ujutru ide na četiri, danju na dvije, a uveče na tri noge?" Edip riješi zagonetku odgovorom da je to čovjek: u ranom djetinjstvu on puzi, kad odraste ide na dvije noge, a u starosti se služi štapom. Kad je Sfinga čula odgovor, strmoglavila se sa stijene i precrkla. U znak priznanja i zahvalnosti, Tebanci proglasiše Edipa za kralja umjesto Laja, koga su, kako su oni smatrali, ubili razbojnici. Tada su Edipu dali za ženu Lajovu udovicu Jokastu, tj. Edipovu majku. Zatim je u Tebi pod Edipovom vlašću otpočela da se širi jedna opaka zarazna bolest, od koje je mnogo ljudi pomrlo. Tad bogovi poručiše Tebancima da će sve njihove nevolje i nesreće prestati kad otjeraju onoga čije su ruke umrljane Lajovom krvlju. Rob, koji se spasio prilikom napada na Laja, prepoznao je u Edipu Lajovog ubicu. Kad je Edip to saznao, sam je sebe oslijepio i otišao u dobrovoljno progonstvo, a nesrećna Jokasta se ubila.

DVANAEST VELIKIH BOGOVA

Olimpijski bogovi smatrali su se grupom i nazivali 'Dvanaestoricom' i imali zajedničko svetište u Ateni. Dvanaestoricom smatrali su se većinom oni bogovi koji su živjeli na Olimpu, iako je bilo i drugih božanstava koji su smatrani 'velikima' ali ne spadaju u tu grupu jer nisu živjeli na Olimpu (npr. Had koji je živio u podzemnom svijetu), a opet bilo je i onih koji nisu živjeli na Olimpu a bili su među dvanaestoricom (npr.Posejdon koji je živio u kristalnoj palači na dnu mora).


Njihova se imena razlikuju prema mjestu i vremenu, no ova su općenito prihvaćena:

Zeus

Zeus, sin Krona i Ree, najviši je bog, vrhovni gospodar bogova i ljudi, pa se i njegova braća moraju pokoravati njegovoj volji, iako mu se katkada odupiru. On saziva skupštine bogova i vodi u njima glavnu riječ. Stanuje na najvišem vrhu Olimpa, šalje na zemlju kišu, snijeg i vjetar, sakuplja oblake, baca munje i glasno grmi u visinama.
Njegove su službenice Hore, božice lijepa i ružna vremena, pa po tome božice godišnjih doba. Blagoslov i napredak, smrt i propast dolaze ljudima iz Zeusove svemoćne ruke; on štiti pravo i poredak, kažnjava zločince. Stoga dolaze i Temida (Zakonitost) i Dika (Pravda) kao izvršiteljice njegove volje. On bdije nad ugovorima i zakletvama; proročka vještina stoji pod njegovom vlašću: on objavljuje budućnost šaljući znamenja, često po svojoj ptici orlu. Kao upravljač bitaka drži u ruci svetu vagu na kojoj važe smrtonosne osude.
Zeusa prikazuju obično sa zezlom i munjom, a uz njega stoji njemu posvećeni orao. Od drveća mu je posvećen hrast.

Hera

Hera, Zeusova starija sestra i zakonita žena, veličanstveno lijepa nebeska kraljica, podložna je mužu, ali dostojanstvom i moću natkriljuje ostale bogove, a Homer kao da počasćuje Zeusa kad mu daje nadimak "gromoglasni muž Here". Uz Zeusa i ona ima vlast nad gromom i munjom, olujama i maglom. U čitavu njenom biću vlada ponosna strogost. Kao zaštitnica braka pomaže ženama u času poroda, a nevjeru i preljubu kažnjava. U njezinoj se pratnji nalaze lijepe Harite. Od ptica joj je posvecen paun.

Apolon

Apolon, uzvišeni sin Zeusa i Lete, rodio se na otoku Delu kao brat blizanac Artemidin. Među muškim božanstvima on je uz Zeusa najplemenitiji i najčišči lik, ozbiljan i strog, strasan kao osvetnik zla, a ipak pruža mnogostruki blagoslov i djelotvornu zaštitu. Mnogobrojne su strane njegova bića. On je najprije bog smrti koji ubija mladiće i muževe. Kao takav nosi neizbježive strijele i srebrni luk, stoga se često naziva Dalekometnik (ili Sigurni gađač). Blagim strijelama šalje ljudima laku, naglu smrt. Strašan konac sprema onima na koje se ljuti; njegove strijele uzrokuju i kugu. Ali on je i bog svjetlosti, osobito sunčanoga svjetla (stoga se često poistovjećuje s Helijem). On je bog liječništva i proročanstva; kao "usta Zeusova" govori ljudima ono što nalaže Zeus; kao bog proročanstva udjeljuje ljudima dar proricanja. On je izumitelj i učitelj pjevanja, sviranja na liru i pjesništva; kao takav on je vođa Muza, a uči pjevati epske pjevače. On osniva gradove i države, odbija zlo, kažnjava bezbožnike i drznike. Posvećen mu je lovor, a od životinja osobito labud i pliskavica.

Artemida

Artemida, kći Zeusa i Lete, Apolonova sestra bliznakinja, u mnogome je slična svome bratu: i ona ima uza se luk i neizbježive strijele, ona je božica smrti i božica lova. Kao božica smrti ubija žene, katkada blago i bez bolesti, a katkada naglo i u gnjevu. Kao božica lova kreće se u pratnji nimfa najradije kroz šume baveći se plemenitim lovom. Ljudima se pokazuje korisna kao zaštitnica stada i divljači, ali općenito je stroga, dapače okrutna i tvrda. Pojavom je vitka, krasna djevičanska božica, s kojom se često upoređuju najljepše žene, kao npr. Helena, Penelopa, Nauzikaja.

Ares

Ares, sin Zeusa i Here, strašni bog bojnog polja, sasvim je različit od mudre ratne božice Atene. Divlje ubijanje ljudi njegovo je veselje, i zato mu je zapravo svejedno na čijoj se strani bori. Ostali bogovi, poimence Zeus i Atena, mrze ga, a katkada je zbog svoje nezgrapne surovosti upravo smiješan. Njegovi su ljubimci neobuzdani i prkosni narodi, npr divlji, ratoborni Tračani, kod kojih ima i svoje boravište.

Atena

Atena, miljenica kći Zeusova, iskočila je iz njegove glave i zato mu je duševno najbliža; ona je iza vladarskog para najuglednije božanstvo, ističe se mudrošću, smionošću, strogom ljepotom i djevičanskom čistoćom. Ona upravlja sudbinom naroda u boju i ratu, dok je u ratnom bogu Aresu utjelovljena više surova tjelesna jakost i sila. Egida i koplje njezine su ratničke oznake. Ali ona dobrovoljno unapređuje tjelesno i duševno dobro ljudi ako se marljivošću, mudrošću i hrabrošću pokažu vrijedni. Umjetnost i znanost, pravo i suđenje pod njezinom su osobitom zaštitom, a jednako i ženske vještine, poimence predenje i tkanje. Posvecena joj je sova i maslina.

Afrodita

Afrodita je kći Zeusa i Dione, božice etera. Po drugoj priči se Afrodita rodila iz morske pjene i izašla na kopno kod grada Pafa na otoku Kipru. Tu i na otoku Kiteri bila je osobito poštovana, a odatle joj i nadimci Kipranka i Kiterka. Ona je božica ženske ljepote i ljubavi, najdražesnija među nebesnicima, koja u svom pojasu skriva sve čari ljubavi. Ali njezina moć, ushićenje bogova i ljudi, okreće se često na konačnu nesreću njezinih ljubimaca. Posvećeni su joj osobito golub i vrabac, a od biljaka ruža i jabuka. U njezinoj se pratnji nalaze ljupke Harite, njezin sin Eros i druga umiljata bića.

Hefest

Hefest, sin Zeusa i Here, bio je ružan i hrom, pa ga je zbog toga odmah poslije rođenja njegova majka bacila s Olimpa, ali su ga primile i othranile morske božice Eurinoma i Tetida. Po drugoj priči ošepavio je kasnije: kad se, naime, jednom usudio da pomogne svojoj majci Heri koju je Zeus oštro kaznio, uhvatio ga je otac za nogu i bacio s neba, te je, pošto je padao jedan dan, napola mrtav pao na otok Lemnos, gdje su ga milosrdni ljudi podigli i njegovali. Zato mu je otok Lemnos bio omiljeno boravište. On je bog vatre i kovačke umjetnosti. Na Olimpu je njegova čudotvorna radionica, ona se često također zamišlja u unutrašnjosti Etne gdje su Kiklopi njegovi pomagači. Često se govori o divnim djelima njegove umjetničke ruke; tako je izradio egidu i žezlo Zeusovo, oružje Ahilovo, oklop Diomedov, štit Enejin, a kao graditelj, sagradio je palače bogova na Olimpu. Njegova je žena dražesna Harita ili Afrodita.

Hermes

Hermes, sin Zeusa i Maje, rodio se u arkadskom gorju Kileni. On je najlukaviji i najspretniji među bogovima. Kao glasnik Zeusov posrednik je između bogova i ljudi, vodi čovjeka sigurno kroz opasnosti, a ujedno vodi duše pokojnika u Podzemni svijet. On je jedan od najljupkijih likova stare mitologije, jer su u njemu udružene dobrodušnost i lukavost, ozbiljnost i šaljivost. Ljudima pomaže pribavljati bogatstvo, osobito u stadima, on je zaštitnik puteva i prometa, trgovaca, varalica i kradljivaca, on je izumitelj mnogih umjetnosti i vještina. Prikazivali su ga kao vitka mladića kojem tek probija brada, na glavi katkada ima putnički šesir, na nogama sandale s krilima koje su ga brzinom vjetra nosile kroz zrak. U rukama mu je često zlatna palica kojom uspavljuje ljude, ali mu ujedno služi kao glasnički štap.

Posejdon

Vladar mora je Posejdon, sin Krona i Ree, brat Zeusa i Hada, s kojima je podijelio vlast nad svijetom. Svojim trozubom udara u valove, potresa zemlju i cijepa stijene; općenito je lako razdražljiv i žestok, upravlja elementima koji su mu podvrgnuti. Svoju srdžbu na krivcima iskaljuje ne samo dizanjem valova i poplavom zemalja, nego šalje i strašne morske nemani na nevolju ljudima. Ipak on nastupa kao milostiv darovatelj sretne plovidbe, kao što uopće uzrokuje sve pojave morske. Duboko u valovima stoji njegova kristalna palača Ega. Odatle sa svojom konjskom spregom vozi na sjajnim valovima preko morske površine, a oko njega se igraju ostala božanstva i morske nemani. Uz njega tada često stoji njegova dražesna žena Amfitrita, morska božica. Njihov sin je Triton, moćni morski bog, s ljudskim gornjim tijelom, a s ribljim repom. Kako su se morski valovi uspoređivali s konjima u trku, Posejdon je smatran tvorcem konja, koji mu je i posvećen. Osim toga su mu posvećeni bit i omorika.

Demetra

Demetra, Majka Zemlja, kći Krona i Ree, u neku je ruku pomlađena Gea, koja se ipak poštovala i kao posebna božica. U Demetri se prikazuje osobito blagotvorna snaga Zemlje da rađa bilje. Stoga je slave kao ljudima prijaznu božicu koja daje napredak cvijeću, bilju i poljskim plodovima, kao začetnicu poljodjelstva i time također uređenog života, građanskih zakona i običaja

Hestija

Kći Krona i Reje, bila je poštovana kao božica kućnog ognjišta, bdije nad gostinjskim pravom i zakletvom.

NIKA

(Grč. Nike (Νίκη), lat. Victoria - kćer titana Palanta i božice Stiks, božica pobjede)

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ona je sestra Kratosa (Snage), Bie (Sile) i Zelusa (Revnost). Nika i njezina braća i sestre su bili bliski pratitelji Zeusa, krilati provoditelji Zeusove volje koji su bili dio njegove pratnje. Nika kao utjelovljenje pobjede uživala je veliko poštovanje kako među bogovima tako i među ljudima.

Ona je smatrana božicom koja donosi pobjedu u borbi oružjem, umjetničkom ili pak sportskom natjecanju. Nika je svoju moć dokazala u trenutku kada je stala na Zeusovu stranu tijekom njegove borbe s ocem Kronosom. Kasnije se Nika zajedno sa svojim ocem Palantom i djedom, moćnim Okeanom, stavlja na stranu Zeusa tijekom borbe s titanima. U mitologiji se često pojavljuje Nike kao nadimak bogova ili božica radi toga što grčka riječ 'nike' označava pobjedu općenito, pa tako imamo Atenu Nike.

Grci su Niku prikazivali kao krasnu djevojku, najčešće ima i krila, a glavu joj krasi pobjednički vijenac ili palmino lišće. Može vrlo brzo trčati i letjeti, zato je portretirana s krilima. Grci su često štovali Niku uz Atenu. Smatra se da je Nika stajala u Ateninoj ispruženoj ruci na kipu Atene u Partenonu. Prema Pauzaniju, kip božice Atene Nike koji prikazuje Niku bez krila bio je takav da božica nikad ne napusti grad Atenu.
Nika je jedna od najčešćih figura koje su stari Grci stavljali na kovanice.

Spartanci su je prikazivali u lancima da ih ne bi nikad, kao personifikacija pobjede, napustila. Kasnije i Rimljani preuzimaju Niku isto poput drevnih Grka, ali je nazivaju Victorija.


Oltar pobjede

Oltar koji je bio posvećen Viktoriji, rimskoj božici pobjede, a koji je 29. g. p. n. e. postavio Oktavijan August u zgradi Senata u Rimu kao podsjetnik na pobjedu u bitci kod Akcija 31. g. p. n. e. Oltar je sadržavao kip božice Viktorije, odnosno njenog grčkog ekvivalenta Nike, koja je zaplijenjena od epirskog kralja Pira 272. g. p. n. e. za vrijeme rata s njime. Oltar je u Senatu stajao sve do 357. godine kada ga je car Konstancije II kao gorljivi krščanin uklonio, smatrajući ga poganskim idolom. Kratkotrajno je vraćen za vladanja poganskog cara Julijana, da bi ga 382. godine uklonio car Gracijan. Nakratko je oltar ponovno vratio uzurpator Eugenije 392. godine. Što se točno dogodilo sa oltarom i kipom nakon Eugenijevog svrgavanja nije poznato, ali se pretpostavlja da su uklonjene i uništene.

FENIKS

(Grč. Phoinix (Φοίνιξ), lat. Phoenix – vatrena ptica)

[You must be registered and logged in to see this image.]


Feniks, plamteća ptica crveno-zlatne boje koja simbolizira besmrtnost, uskrsnuće, obnovu i život poslije smrti pojavljuje se još u antičkoj Grčkoj i Egiptu gdje je bila povezivana s kultom sunca. Na svijetu može postojati samo jedan primjerak vrste, za kojeg se vjeruje, ovisno o izvoru, da mu životni ciklus traje 500 ili oko 1000 godina. Prema Grcima, feniks živi na području Arabije, pokraj hladnog izvora. U zoru svakoga jutra, bog sunca Helij na trenutak zaustavlja svoju kočiju kako bi poslušao prekrasan feniksov pjev. Prema drugoj verziji priče feniks je živio u Feniciji. Kada mu dođe smrtni čas, feniks gradi gnijezdo od aromatičnog drva koje zatim zapali i izgori u toj vatri. Iz pepela se zatim diže nova ptica. Mladi feniks pepeo od svojeg prethodnika pretvori u jaje načinjeno od sasušenog biljnog soka mire, te ga zatim prinese na oltaru boga sunca u Heliopolisu. Feniksova mogućnost da se ponovno rodi iz vlastitog pepela sugerira da je besmrtan. Legende kažu da se feniksa ne može ubiti niti ozlijediti, a njegove suze imaju moć izlječenja svake rane.

U egipatskoj mitologiji feniks je poznat kao ptica bennu, a pojavljuje se kao duša boga sunca Raa. Postoje dvije legende o nastanku feniksa: jedna kaže da je stvorio sam sebe iz vatre koja je gorjela u Raovom hramu, a druga da je nastao iz Ozirisovog srca. Ptica je obitavala na svetom obelisku Benbenu, za koji se vjerovalo da je ostatak brežuljka nastalog na samom početku stvaranja svijeta. Obelisk se čuvao u hramu boga sunca i bio je najsvetije mjesto kojemu su Egipćani hodočastili. Grci su legendu preuzeli od Egipćana i pticu nazvali feniks, što označuje crveno–ljubičastu boju.

Sibila

(Grč. Sibylla - proročica boga Apolona, odnosno proročica i stara žena inače)


Iz dela autora zna se za niz ovakvih proročica. Platon pominje samo jednu Sibilu, Aristotel više njih. Varon navodi desetak. Prema Eustatiju, prva Sibila, po kojoj su sve ostale dobije svoje ime, je bila kćerka kralja Dardana i nimfe Nese. Prema Plutarhu, prva Sibila je bila na Delfima i zvala se Libisa, a bila je kćerka Zevsa i najade Lamije. Inače, Sibile su se nazivale prema proročištima gde su delovale (na primer Kumska, Eritrejska, Libijska, Trojanska, Delska), pa su prema tome imale i lična imena. Veću ulogu nego u grčkim, Sibile su, prema pisanim izvorima, imale u rimskim mitovima.

Najslavnija među njima bila je Sibila Kumska, koja je poticala iz Eritre u Maloj Aziji, a preselila se u jonsku naseobinu Kimu u Italiji, kasnije rimsku Kumu (Cumae, kraj Napulja). Prema Vergiliju, Kumsku Sibilu Dejfobu je posetio Eneja da mu objavi gde da, prema volji bogova, po dolasku u Italiju, utemelji grad. Sibila mu je posredovala i sastanak s ocem Anhisom na ulazu u podzemni svet. Od Kumske Sibile potiču Herofile, prema predaji, proročke knjige koje su u Rimu bile na velikoj ceni. Prema rimskoj tradiciji, dospele su tamo za vreme vladavine Tarkvinija Superba, krajem 6. veka p.n.e. U prvo vreme su se nalazile u Jupiterovom hramu na Kapitolu, a zatim je car Avgust naredio da se prenesu u novi Apolonov hram na Palatinu. Prvobitno ih je bilo devet i Sibila ih je ponudila kralju Tarkviniju po nečuveno visokoj ceni. Kad je kralj ismejao, bacila je tri knjige u vatru, a za ostale zatražila istu cenu. Nisu se sporazumeli, pa je spalila još tri, a tada je Tarkvinije prestao da se smeje. Platio je za knjige onoliko koliko je Sibila tražila za prvih devet i odneo ih u Jupiterov hram na Kapitolu. Ma kakvo da im je poreklo, tamo su zaista i pronađene i ostale su tamo sve do požara 83. godine p.n.e. koji ih je većim delom uništio. Posle toga su bile opet sastavljene iz različitih izvora, a car Avgust je naredio da se prenesu u novi Apolonov hram na Palatinu. Čuvao ih je zbor sveštenika (najpre dvojica, zatim desetorica), koji je ujedno imao zadatak da službeno tumači njihova proročanstva. Rimski senat, a zatim i car obraćali su im se samo u izuzetnim prilikama. O definitivnom nestanku Sibilinih knjiga bolje se zna nego o njihovom nastanku i prenošenju u Rim. Oko 400. godine n.e. njihovo uništenje naredio je Vandal Stiliho, vojskovođa cara Honorija.

(Grč. Hephaistos, lat Vulcanus - sin Zevsa i Here, bog vatre i kovač, oružar bogova)



Rodio se hrom i zbog toga ga je mati bacila s Olimpa. U velikom luku je leteo čak do Okeana, ali mu se ništa nije dogodilo jer su ga prihvatile morske boginje Eurinoma i Tetida. Odrastao je u njihovoj pećini pod morem i izučio kovački zanat. Kad je već bio majstor svog zanata, načinio je prelepi zlatni presto i poslao ga svojoj majci. Bio je to pre poklon iz osvetoljubivosti nego znak sinovljeve ljubavi prema majci, jer čim je Hera sela na presto, iz njega su izašli skriveni okovi, sputali je i nisu joj dali da ustane. Niko od bogova nije mogao da je oslobodi. Najpre su na Hefesta svi bili strašno ljuti, ali nije im ostalo ništa drugo nego da pošalju po njega. Hefest, međutim, nije čeznuo za tim da se vrati na Olimp, a to je i glasniku bogova, Hermesu, sasvim jasno rekao. Zato su bogovi pribegli lukavstvu. Poslali su Hefestu boga vina Dionisa, koji ga je opio i doveo na Olimp na magarcu. Vinom razgaljeni Hefest zaboravio je na davnu nepravdu koja mu je bila učinjena, oslobodio je majku i odlučio da zauvek ostane među bogovima. Štaviše, tu je odlučio i da se oženi, a njegovi roditelji su ga nagradili davši mu za ženu najlepšu boginju. Prema jednoj verziji, bila je to Harita Aglaja, a prema drugoj, proširenijoj, boginja ljubavi i lepote Afrodita.

Hefestov dolazak na Olimp imao je dalekosežne posledice. Celog ga je izgradio i pregradio. Kako su do tada stanovali olimpski bogovi nije poznato. Iz podataka o Hefestovim delima saznajemo da im je sagradio veličanstvene palate od zlata, srebra i bronze. Nije zaboravio ni sebe, podigao je palatu i u njoj uredio savršeno opremljenu kovačnicu, jer nije hteo da se odrekne svog bučnog i ne baš čistog kovačkog zanata čak ni na Olimpu. Homer, na primer, s divljenjem spominje njegove kovačke mehove koji su sami od sebe raspirivali vatru i primali radne naloge pravo iz Hefestovog mozga. Uprokos tome, Hefest nije zanemario fizički rad. Često su ga viđali oznojenog i umornog, u neprekidnom pokretu, čime se razlikovao od ostalih bogova.

Razume se, Hefest je kao svestrani umetnik među bogovima bio omiljen. Ipak, nisu ga uzimali suviše ozbiljno. Podsmevali su se njegovoj hromosti (a ponekad to i nije bio samo podsmeh, nego poznati homerski "smeh bogova"), na primer kada je umesto boginje Hebe posluživao oko njihovog stola. Njegova žena Afrodita bestidno ga je varala sa bogom rata Aresom. Jedino se Hera prema njemu odnosila s razumevanjem, žaleći što ga je uvredila. Prilikom jedne svađe Zevs ga je bacio s Olimpa. Hefest je u velikom luku leteo ceo dan i pao na ostrvo Lemnos. Tamošnji stanovnici su prema njemu bili prijatni, a i Hefest im je bio zahvalan. Kraj vulkana Moshila uredio je sebi kovačnicu. Kad je iz grčkog panteona prešao u rimski (pod imenom Vulkan), uredio je još jednu svoju kovačnicu na Siciliji, pod Etnom. To je, razume se, bio poduhvat velikih razmera, pa je Hefest pozvao sebi za pomoćnike nekoliko divovskih kiklopa.

U život mitskih junaka Hefest se nije preterano uplitao. Ograničavao se na izradu oružja, a kao dobar oružar davao ga je obema zaraćenim stranama. Na molbu boginje Tetide napravio je, na primer, sjajno oružje njenom sinu Ahilu, ali je, na molbu boginje Eos, napravio jednako sjajno oružje i Memnonu, Ahilovom neprijatelju. Ni u ratove se nije uplitao. Uz jedan jedini izuzetak. U bitkama na trojanskoj zaravni ukrotio je vatrom, na molbu boginje Here, reku Ksant čiji je bog hteo da ubije Ahila talasima. Hefest je brižno štitio svoje poštovatelje, kovače i zanatlije koji svoj posao rade uz pomoć vatre. Zbog toga su mu ljudi zaista bili zahvalni. Uz Ateninu pomoć naučio ih je, barem prema Homerskim himnama, zanatima i umetnostima, pa više nisu morali da žive životom životinja u šumama i pećinama, nego u lepim kućama i gradovima, gde "lako i mirno život svoj žive, kroz godinu celu što teče".