Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Mitovi i legende

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6
AutorPoruka
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Pon 6 Jun - 22:11

Sunce u keltskoj mitologiji


[You must be registered and logged in to see this image.]

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus

Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.
Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Drugi poznati keltski bog Sunca je Lugh čije ime znači “onaj koji svijetli” ili “blještavo svjetlo”. Ime mu se nalazi u korijenu poganskog festivala Lughnasadh (koji je ujedno irsko-gaelski naziv za mjesec kolovoz). Bio je bog zaštitnik Lugdunuma (danas Lyon u ­Francuskoj) i povezan s mnogim umijećima i vještinama, uključujući umjetnosti i obrte, trgovinu, poznavanje povijesti, liječenje, rat i kovački zanat. Njegovi su simboli bili gavrani te bijeli jelen u Walesu. Predstavljen je kao kralj, vođa vojske, ali i moćan bog koji donosi svjetlost svijetu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Sunce se predstavljalo i ženskim božanstvima. U irskom gaelskom jeziku riječ za Sunce je Grian. Iako o Grian nema sačuvanih mitova, ona se može naći u nazivima mjesta poput Lough Graney i Tuamgraney. Ona je zimsko Sunce, a njezina sestra, odnosno njezin drugi aspekt je Áine, ljetno Sunce. Áine je božica obilja, nadzire usjeve i stoku, a ponekad je predstavlja crveni konj.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Étaín je druga keltska božica za koju se smatra da je povezana sa Suncem. Prvobitno je bila božica Sunca, a zatim je postala božica Mjeseca. Ona je junakinja dobro poznate priče iz keltske mitologije, Tochmarc Étaíne (Udvaranje Étaíni). Budući da je bila vjerna ljubavi i svom istinskom ja, ona se ponovno rodila i postala besmrtna. Elementi koji su sveti Étaíni su Sunce, zora, more, kiša, voda, leptiri, cvjetovi jabuke i labudovi. Ona je božica iscjeljenja, ponovnog rođenja i seljenja duša.

“Trostruka božica” Brigid vlada ranim proljetnim ekvinocijem, svjetlošću i vatrom, što odgovara njezinoj ulozi božice vatre i svjetla. Brigid je također bila poznata po mnogim drugim imenima, ali sva ta različita božanstva bila su božice u svoja tri vida: Vatra nadahnuća, Vatra ognjišta i Vatra kovačnice.

Sunce je izvor cjelokupnog života na Zemlji i možemo pronaći različite aspekte ovog izvora života predstavljene u raznim keltskim božanstvima koja utjelovljuju volju, mudrost, životvornu obnovu i iscjeljujuće energije.


Autor: Pinar Akhan
S engleskog prevela: Dijana Kotarac
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Pon 6 Jun - 22:14

Tolkienov Pjev Ainura


Inspiriran starim legendama sjeverne Europe, keltskom mitologijom, drevnim nordijskim sagama, predajama o vikinškim putovanjima te općenito starim jezicima, pismom i simbolima sjevernih naroda, J. R. R. Tolkien još je u mladosti počeo stvarati obrise velikog proznog epa koji će puno kasnije dobiti naziv Silmarillion.
Prvotne verzije mitoloških priča dorađivao je cijeli život i one su postupno prerasle u složeno, živo tkivo isprepletenih predaja i pjesama te postale okosnica njegovim poznatijim djelima Hobit i Gospodar prstenova koja su nastala nekoliko desetljeća poslije. Pri tome je osmislio čitava rodoslovlja, karte vezane uz pojedina doba i vladare te nekoliko grupa jezika i pisama, a način kojim pripovijeda priziva minule vjekove i daleka prostranstava. Skromno je rezimirao svoj rad riječima: Imam osjećaj da se rukovodim nečim što već negdje postoji, a ne da sam stvaram.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Silmarillion je ipak ostao nedovršen, nadrastajući svojom višedimenzionalnošću i samog autora koji mu se nikada nije prestajao vraćati, a poslije njegove smrti mnogobrojne je rukopise za izdavanje priredio njegov sin Christopher, nakon nekoliko godina strpljivog uredničkog rada.
Djelo Silmarillion osim središnje Priče o silmarilima, priče o sudbini triju veličanstvenih dragulja koji čuvaju prvotnu božansku svjetlost, sadrži još i četiri kraća, autoru jako važna djela. Ovdje donosimo izvatke iz uvodnog pjeva Ainulindalë koji opisuju nastanak svijeta u velikoj Muzici Ainura kada je objavljena vizija slave njegova početka i divote njegova kraja…
Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu. (…) Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred Ilúvatarom i ušutjeli.
Tad im Ilúvatar reče:
– Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom načinite velebnu glazbu. A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako držite da je pravo…
Nato glasovi Ainura (…) stadoše oblikovati Iluvatarov napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu. Nikad više nisu Ainuri složili glazbu sličnu ovoj, iako je rečeno da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura i Ilúvatarove djece po svršetku svijeta. Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati, a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan, njihove misli pozlatiti tajnim plamom.
Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer je glazba bila bez mane. No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplesti u glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je htio povećati moć i slavu svog udjela. Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić…
Ilúvatar tad prozbori i kaza:
– Silni su Ainuri, a najsilniji među njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i svi Ainuri da ja sam Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili. A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se nijedan napjev otpjevati ne može, a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv moje volje ne može glazbu izmijeniti. A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti…
Kad dospješe u Prazninu, Iluvatar im se obrati i kaza:
– Evo vaše Pjesme!
I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio nje. I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati te im se činilo da on živi i raste…
– Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao. I ti ćeš, Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice cjeline i pritoci njezinoj slavi.
[You must be registered and logged in to see this image.]
(…) Tako Ainuri znadu mnogo štošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i malo je toga pred njima skriveno. No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, (…) jer jedino je samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti. Još se slika mladog Svijeta pred njima opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili. I ugledaše, zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu nisu znali druge svrhe doli njegove krasote… Stoga kad su ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i slobodna, u kojima su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali još ponešto od njegove mudrosti koja je njima bila skrivena…
Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici. Sred svakojakih divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihova boravišta u Osvit vremena, među nebrojenim zvijezdama…
– Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije. Zaista, kažem vam: Ea! Neka bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet će Biti, a oni od vas koji to požele, moći će na nj sići…
I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Ea, svijet koji postoji.
Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili na Svijet. No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da svojim moćima Svijet otada ispune i svežu te da zauvijek ostanu na njemu, sve do njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu. Upravo im zbog toga nadjenuše ime Valari, Sile Svijeta…
Iz knjige: Silmarillion, J.R.R. Tolkien, Algoritam, Zagreb 2002.
Priredila: Nataša Žaja
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Uto 7 Jun - 5:32

Babilonski svećenik, astronom i povjesničar Beros živio je, kako sam kaže, u vrijeme Aleksandra Makedonskog, na prijelazu iz IV. u III. st. pr.Kr. Osim astronomskih djela, napisao je i Povijest Babilona (Babyloniaka) u tri knjige na grčkom jeziku, no od tog djela do nas su došli tek odlomci i citati sačuvani u zapisima Aleksandra Polihistora i Apolodora.
Beros nam prenosi da su se u Babilonu vrlo brižljivo čuvali zapisi koji su obuhvaćali razdoblje od stotinu i pedeset tisuća godina! Ti su zapisi sadržavali povijest neba i mora, povijest rođenja čovječanstva, te povijest vladara i njihovih djela…

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tako Beros navodi kako se u počecima čovječanstva “iz onog dijela Eritrejskog mora koji graniči s Babilonijom, pojavila neka životinja obdarena razumom, koja se zvala Oannes… Nakon toga su se pojavile i druge životinje poput Oannesa.” Prema Apolodorovu izvještaju, “cijelo je tijelo te životinje nalikovalo na riblje tijelo; pod ribljom je glavom imala još jednu glavu, a i noge, slične čovječjima, dodane rib­ljem repu. Osim toga, glas i govor bili su joj razgovjetni i čovječji; njena se slika sačuvala do dana današnjeg.”

Asirsko-babilonsko mitološko biće Oannes svaki je dan izranjalo iz vode kako bi podučavalo ljude i svaku je večer opet nestajalo. Ljudima je predalo “osnovno znanje, nauke i sve vrste umjetnosti; naučilo ih je graditi kuće, osni­vati hramove, sastavljati zakone i objasnilo im je načela geometrije. Protumačilo im je kako se može razlikovati zemaljsko sjemenje i pokazalo kako se beru plodovi. Ukratko, poučilo ih je svemu što je moglo ublažiti način života i humanizirati ljudski rod. Njegove su pouke bile toliko univerzalne da od tada nije dodano nikakvo bitno poboljšanje.“

Zanimljivo je da Beros kaže da su nakon njega došli i drugi ljudi-ribe, “svi oblikom isti kao Oannes, a učili su isto”. Ti ljudi-ribe su se pojavili u vrijeme vladavine deset pretpotopnih kraljeva, a sam Oannes tijekom vladavine četvrtog od njih, Ammenona. Ovo je doba završilo s kraljem Ziusudrom (Xisuthrosom), u čije je vrijeme došlo do velikog potopa.
Čovjek-riba koji izlazi iz mora poznat je iz brojnih mitoloških predaja Bliskog Istoka. Sumersko-akadski ep o stvaranju, Enuma Eliš, govori kako božica Tiamat rađa čudovišta, među njima i čovjeka-ribu.

Jedno svjedočanstvo o Oannesu nalazimo na reljefu u nekadašnjoj palači Kira Velikog u Pasargadi, prvoj prijestolnici Perzijskog Carstva, gdje je Oannes prikazan kao uspravljena riba kojoj iz glave izranja ljudska glava, a uz rep se pojavljuju ljudske noge. Povezuje ga se uz Eu, božanstvo Donjih slatkih voda, koji je bio oličenje mudrosti, a Oannesi su bili njegovi izaslanici koji su se pojavili među ljudima.
Autor: Dijana Kotarac
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Uto 21 Jun - 20:12

Duhovi prirode u narodnoj predaji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su glavni likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja. Kazivanja o ovim čudesnim bićima postoje u brojnim kulturama od Sumerana do Egipćana, od Kine do kultura drevne Amerike. Za drevne narode ona su bila stvarnost, a sjećanje na njih dopire sve do današnjih dana preko narodnih predaja i drevnih zapisa.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Što naša narodna tradicija govo­ri o njima? Folklorni zapisi i ­usmena predaja spominju razno­vrsne duhove prirode, iako se često pod različitim imenima kriju ista bića. Etnolozi smatraju da je vjerovanje i štovanje duhova prirode u našim krajevima staroslavenskih ­korijena. Kao potvrdu za ovo, navode bizantskog povjesničara Prokopija iz VI. st. koji piše o južnoslavenskom štovanju rijeka, nimfa i drugih sličnih božanstava. No, nesumnjivo je prisutan i utjecaj antike.
Duhovi prirode mogu se podijeliti prema tome borave li u zemlji, zraku, vodi ili vatri…


Duhovi zemlje

Postoji velika raznolikost duhova ­zemlje, počevši od patuljaka, čudovišta (izraz “čudovište” upotrebljava se da označi ono čudnovato, ono što je različito od normalnog), pa sve do vila.
Čudovišta – usmena tradicija i folklorni zapisi spominju ih pod različitim imenima, ali najpoznatiji su orko i mrak. Naziv “orko” (lorko, njorko, lorgo, itd.) raširen je u Hr­vat­skoj i to uglavnom uz jadransku obalu. Naziv “mrak” (mračina, mračnjak) više je raširen u unutrašnjosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čudovište se opisuje kao gorostasno noćno biće koje ima moć pre­obrazbe. Nalazi se u stalnom kretanju, širi se i skuplja, tako da može poprimiti veličinu najvećih životinja.
Predaja o orku vjerojatno ima korijene u antičkoj tradiciji; pretpostavlja se da naziv “orko” dolazi od naziva rimskog boga podzemlja Orka. Opisi prikupljeni od različitih zapisivača u različitim krajevima i vremenima ­kazuju sljedeće:
“Orko se obično pokazuje noću, kao mali magarac koji naraste ili se podigne jako visoko kad ga uzjašeš. Putnici naiđu na njega na putu, vraćajući se iz grada ili putujući u drugo selo. Ponekad se sam provuče umornom putniku između nogu. Ugodno se jaše pa se putnik opusti i ponekad zaspe. Orko se odmah transformira, naraste ili se podigne jako visoko i odnese putnika na sasvim drugu stranu od namjeravane.”

Opisuje ga se kao gorostasa koji može opkoračiti cestu. Velik je poput stabla oraha i nestaje u zoru kada ­pijevci zakukuriču. Predaja iz mjesta Svirče na Hvaru govori: “Orko je velik čovjek koji noću zapriječi put, raste i smanjuje se, širi ruke i noge.”

Patuljci su daleko poznatiji od čudovišta. Čovjekolikog su izgleda i ne viši od dva pedlja. U narodnoj predaji poznati su pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal. Predaje o macićima najviše su raširene u srednjoj Dalmaciji, na Braču i Hvaru, na ušću Neretve, Pelješcu, Korčuli. Naziv “macić” dovodi se u vezu s mačkom koja se znala igrati s njima. Naziv “malik” više je raširen u Istri i Kvarneru i označava malog dječaka. Iako su imena različita, isprepliću se oko jednog te ­istog lika – dječaka s crvenom kapicom ili klobučićem. “Malik trče po putiću, va črjenen klobučiću.” O njemu se govori kao o jednom “patuljastom vražićku” koji voli zbijati šale s ljudima. Patuljci su nestalne ćudi i prevrtljivi, i za njih se ne može reći ni da su “dobri” ni da su “zli”. Druže se s ljudima, mogu im pomoći, ali i napakostiti. Priča se da su nekada bili čuvari rudnika u planinama i dok su ih oni obilazili, u njima nije bilo nesreća.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Sućurju na Hvaru bio je obi­čaj ostavljati fritule ispred vrata da domaćinima macić donese blago. Vjerovalo se da su skloni i manjim nestašlucima. Predaja kaže kako je znao ljudima sakriti životinje na nekoliko dana pa ih poslije vratiti. On je onaj koji konjima plete repove i grivu. Bračani ga nisu smatrali velikom štetočinom. Ribari su ga znali viđati oko svojih mreža. Opisivali su ga kao malog čovjeka s brkovima, bradom i crvenom kapicom, koji živi i na moru i u gori.
I orko i macić pripadaju drevnoj usmenoj tradiciji i danas su pod ovim nazivima uglavnom nepoznati. Ali to nije slučaj s vilama.

Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, tijela nježnog i prozirnog, lakog kao u ptice, prelijepih očiju, ugodnog glasa, a odjeće bijele i zračno prozirne. “Bijela” je jedan od dva najčešća epiteta koji se posvuda pripisuju vilama (odnosi se na njihove haljine, kosu ili prozračnost tijela).
Na Pelješcu se sačuvala predaja koja kaže: “Vile su ti lipe divojke… Imaju žute vlasi sve do nogu i bile duge košulje…”
Drugi važan pridjevak vile je “pose­strima”. Vjerovalo se da se čovjek može zbližiti s vilama tj. posestriti. Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u nevolji. U narodu se pripovijedalo da svaki junak i čestit čovjek ima vilu ­posestrimu.
Ne tako davno, na Pelješcu je prije zahvaćanja vode s nekih izvora i iz škrapa bilo potrebno posestriti vile tri puta ovim riječima: “Fajen Jezus, zelene gorice, i uvaman posestrine vile, da biste mi zdravje udilile, za me i za koga iden!”
Vile su veliki poznavatelji iscjeli­teljskih svojstava biljaka i minerala. Ta su znanja prenosile svojim miljenicima među ljudima koji su u narodu nazivani “vilenica” i “vilovnjak”, a držalo se da su nevini, čisti i pobožni ljudi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilenica ili vilarka se postaje po odabiru vila i u selu ih može biti nekoliko. Buduća vilarka obično oboli od vilinske bolesti da bi se njima osobno ili drugim vilarkama koje ih liječe, vile javile u snu. Zapisi iz XVII. stoljeća dokumentiraju povijesno postojanje takvih osoba koje su u seoskim zajednicama imale veliki ugled. Liječile su travama, navodeći ljude da su ih djelotvornosti bilja podučile vile s kojima se druže.

Vile osobito vole djecu pa ih ponekad znaju i odnijeti. Na otoku Ugljanu se pričalo da su vile znale ponekad ukrasti dijete, hraniti ga i uzdržavati, da bi ga kasnije vratile uljepšanog i ugojenog, samo što nije smio pričati ni da je bio s vilama, ni gdje je bio. Otimale su i odrasle. Za vrijeme izbivanja iz zajednice, “miljenik vila” doživljavao bi preobrazbu jer bi mu vile podarile nešto od svoje mudrosti.

Prema kazivanju iz Zatona kod Obrovca: “U vezu s ljudima dođu tako da nekoga uzmu na par dana pa ga nauče kako se liječe razne bolesti, nauče ga neke tajne, koje su do tada samo njima bile poznate. Obično uzmu nekog mladog i lijepog momka ili mladu i lijepu djevojku.”

[You must be registered and logged in to see this image.]

U okolici Karlovca pripovijedalo se da su vilenjaci ljubimci gorskih vila, kojima su one davale nešto od svojih moći kako bi mogli pomoći narodu u nevolji. Uvjet je bio da vilama služe godinu dana i za to vrijeme one su ih podučavale kako liječiti razne bolesti. No i kad bi se rastali od vila, nastavljali bi ih posjećivati u njihovim špiljama, pripovijedajući kako narod živi, je li zadovoljan i slično.

Posebna vrsta vila čvrsto povezanih s ljudima su vile suđenice (ro­đenice, orisnice). Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.

Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darivati im od svoje ljepote. Ali i vilama su djevojke na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama, znale ostavljati darove poput cvijeća, svilenih marama. Položivši svoje darove, zborile bi tiho: “Uzmi, vilo, što je tebi milo.”

Vilama su se predavali pokloni i na “dobre dane” – Ivanje, Veliku i Malu Gospu. Tada bi se narod okupljao na proplanku gdje se nalazilo “vilinsko drvo”. Tu su se o grane vješali pokloni vilama.

Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta. Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.

Znali su ih viđati kako na mjese­čini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisu­tnosti, najčešće na livadama okruženim šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. “Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“

Vila ima raznih: morskih, riječnih, jezerskih, planinskih, poljskih, šumskih, ali i onih što borave u oblacima, na ­zvijezdama.

Među duhovima zemlje istaknuto mjesto zauzimaju vile zemlje, a obično se dijele u gorske i poljske. Gorske žive u planinama, dubravama, gorama. Narod ih je zvao vilama planinkinjama, ­nagorkinjama, zagorkinjama. Poljske vile stanuju u poljima i na ravnicama. Moglo ih se vidjeti kako na raskrižju ili gumnu sjede i češljaju svoje zlatne vlasi.

[You must be registered and logged in to see this image.]



Duhovi voda

Narodna predaja spominje razne vrste vodenih vila, vodenog čovjeka ili vode­njaka, kao i morske ljude.
Vodene vile u našem se narodu dijele na poluribe-poludjevojke koje žive u moru (nazivaju ih morske djevice, vodene deklice, morske puce) i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima, studencima i bunarima, a rado iz njih izlaze (vile izvorkinje, jezerkinje, povodkinje). Govori se također o vilama koje se noću kupaju u vodama i napajaju svoje krilate jelene. Često im se pripisuju zle osobine. One namame mladiće u vodu, a zatim ih povuku u dubinu. Mogu biti i naklonjene ljudima. One kojima su naklonjene upozoravaju da ne piju iz voda onečišćenih leševima ili uginulim životinjama.

Čovjek ne smije mutiti vodu jezera u kojem vila spava ili se u tišini kupa jer ga ona može raniti ili čak oslijepiti. Izbjegavalo se ići u večernje doba na izvor jer na njega s prvim mrakom dolaze vile na kupanje.

Vodeni čovjek ili vodeni duh ima dugu kosu i bradu, gornji dio tijela sličan ljudskom, a donji dio u obliku ribljih peraja. Može čovjeka odvući u vodu s dobrom ili zlom namjerom.

Morski ljudi prebivaju u moru, nadljudske su veličine, poluribe-poluljudi. Noću izlaze na kopno i svijetlećim kamenom osvjetljavaju obalu. Tko se domogne takva kamena, narod kaže, bit će sretan cijeli život.

Duhovi zraka


Nastanak vjetrova i oluja pripisivao se djelovanju određenih duhova prirode. Ovdje se spominju bića prirode zvana “vedi”. Imaju ljudsko obličje, ali su viši od kuća. Vedi jednim dahom stvaraju oluju. Lako čupaju drvo s korijenjem. Kad bi žene tkale, odrezale bi komad tkanine i bacile ga u vjetar govoreći: “Nek nosi vjetar vedima.” Prema narodnoj predaji, vedi pjevaju u zraku poput orgulja i hodaju od izlaska do zalaska Sunca. U slučaju neke prirodne nedaće, poplave, oluje, molilo bi ih se za zaštitu.



[You must be registered and logged in to see this image.]

U ovu grupu ubrajamo i zračne vile koje prema predaji stanuju na oblacima i zvijezdama. Iako etimologija imena vila još nije razjašnjena, povezuje se s indogermanskim pojmom ueia – vjetar, litavskim vejas te staroindijskim vayu – zrak. Ova etimologija primarno određuje vile kao duhove zraka i oluje. Za njih se i kaže da jure na oblacima, da ih oblaci odvode sa zemlje te da svojim plesanjem uzrokuju vjetar, oluje i tuču. Govori se da ponekad dolete na zemlju da bi upozorile ljude na zlo koje im prijeti.

Kršćanskim su utjecajem mnoga zna­nja i vjerovanja o duhovima prirode izblijedjela. Nastojalo se izbrisati sve ono što pripada “poganskom vremenu”. Tako su mnoge osobine i uloge duhova prirode bile prenesene na vraga. Primjerice, više nije “malik” taj koji izvodi nepodopštine oko mlina, već sam vrag. Ne boravi vodenjak u vodi, već je to vrag koji nosi zelenu odjeću i živi na dnu mora. Vile su proglašene vješticima. Žene koje su posjedovale znanja o ljekovitim biljkama i koje su pričale kako komuniciraju s vilama, mogle su biti proglašene vješticama. U Hrvatskoj je u razdoblju od XV.-XVIII. stoljeća bilo i sudskih progona vještica.

Usprkos tome, tragovi štovanja duhova prirode progovaraju kroz mnoge običaje, nazive mjesta, biljaka. Stari pričaju da dok su vile hodale po svijetu, bile su rodne ljetine i u polju je bilo svake sreće. To doba nazivaju “zlatno doba.”
Nekada se vjerovalo da iza svakog prirodnog fenomena stoji duh prirode. Ljudi ih nisu samo štovali, već su, kako kažu predaje, komunicirali i surađivali s njima. Ali, otkako se čovjek otuđio od prirode, počeo je zloupotrebljavati i uništavati, otkad je sve češća nesloga i mržnja među ljudima, duhovi prirode udaljili su se od čovjeka. I nestade čarolije “zlatnog doba.”

Autor: Marica Borović
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Čet 23 Jun - 21:51

Sunce u keltskoj mitologiji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus

Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.


Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.


[You must be registered and logged in to see this image.]


Drugi poznati keltski bog Sunca je Lugh čije ime znači “onaj koji svijetli” ili “blještavo svjetlo”. Ime mu se nalazi u korijenu poganskog festivala Lughnasadh (koji je ujedno irsko-gaelski naziv za mjesec kolovoz). Bio je bog zaštitnik Lugdunuma (danas Lyon u ­Francuskoj) i povezan s mnogim umijećima i vještinama, uključujući umjetnosti i obrte, trgovinu, poznavanje povijesti, liječenje, rat i kovački zanat. Njegovi su simboli bili gavrani te bijeli jelen u Walesu. Predstavljen je kao kralj, vođa vojske, ali i moćan bog koji donosi svjetlost svijetu.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Sunce se predstavljalo i ženskim božanstvima. U irskom gaelskom jeziku riječ za Sunce je Grian. Iako o Grian nema sačuvanih mitova, ona se može naći u nazivima mjesta poput Lough Graney i Tuamgraney. Ona je zimsko Sunce, a njezina sestra, odnosno njezin drugi aspekt je Áine, ljetno Sunce. Áine je božica obilja, nadzire usjeve i stoku, a ponekad je predstavlja crveni konj.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Étaín je druga keltska božica za koju se smatra da je povezana sa Suncem. Prvobitno je bila božica Sunca, a zatim je postala božica Mjeseca. Ona je junakinja dobro poznate priče iz keltske mitologije, Tochmarc Étaíne (Udvaranje Étaíni). Budući da je bila vjerna ljubavi i svom istinskom ja, ona se ponovno rodila i postala besmrtna. Elementi koji su sveti Étaíni su Sunce, zora, more, kiša, voda, leptiri, cvjetovi jabuke i labudovi. Ona je božica iscjeljenja, ponovnog rođenja i seljenja duša.
“Trostruka božica” Brigid vlada ranim proljetnim ekvinocijem, svjetlošću i vatrom, što odgovara njezinoj ulozi božice vatre i svjetla. Brigid je također bila poznata po mnogim drugim imenima, ali sva ta različita božanstva bila su božice u svoja tri vida: Vatra nadahnuća, Vatra ognjišta i Vatra kovačnice.
Sunce je izvor cjelokupnog života na Zemlji i možemo pronaći različite aspekte ovog izvora života predstavljene u raznim keltskim božanstvima koja utjelovljuju volju, mudrost, životvornu obnovu i iscjeljujuće energije.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Sub 13 Avg - 10:10

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mit o Izidi i Ozirisu: antički i suvremeni izvori

Egipatski Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najpoznatijih mitova uopće. Božica neba Nut i bog zemlje Geb roditelji su posljednjih pet bogova u nizu kozmogeneze (Oziris, Set, Izida, Neftis, Horus). Oziris je (kao prvorođeni sin) preuzeo pravo na Gebovo prijestolje i vladao Egiptom. Ozirisova supruga bila je Izida. Set je želio preoteti Ozirisovo prijestolje i u tu svrhu se odlučio za ubojstvo. Set je uz pomoć sedamdeset dva zavjernika naveo Ozirisa da legne u sarkofag koji mu je tobože ponuđen na poklon, a onda su ga zatvorili i bacili u rijeku. Kad je Oziris umro, Izida je tražila njegovo tijelo. Voda je odnijela lijes u Biblos na jedan tamarisov grm. Iz grma je izraslo drvo i sarkofag se našao na njegovoj krošnji. Kad ga je Izida našla, u obliku ptice spolno opći s Ozirisom i začinje sina – Horusa mlađeg. Set je ponovno našao Ozirisovo tijelo, rastrgao ga je na četrnaest dijelova i razbacao diljem Egipta. Izida je opet krenula u potragu za tijelom. Pomagao joj je Anubis, a na mjestima gdje su našli dijelove Ozirisa Izida je utemeljila svetišta. Anubis je obavio mumifikaciju Ozirisa. Zatim je Oziris uskrsnuo i postao vladar drugog svijeta. Ozirisov sin Horus se zavjetovao da će osvetiti oca i preuzeti prijestolje od Seta, no to je već drugi mit.


Antički izvori

O ovom mitu najviše doznajemo od antičkih autora. Naime, unatoč tome što je sam mit vezan uz Egipat, on u egipatskim izvorima nikada nije pronađen zapisan u cijelosti. Poznat je ponajviše zahvaljujući antičkom autoru Plutarhu. Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera u kojima je i više nego očito pokazana važnost takvih izvora, no upravo su ovakve vrste izvora često krivo ili pristrano interpretirane kod suvremenih autora. Zadaća je antičke historiografije kao spoznaje o pojedinim događajima i osobama bila normativni sadržaj, vjerodostojnost te da očiglednost filozofije, etike i politike potkrijepi primjerima. No, ukoliko uzmemo u obzir kontekst vremena, razumljivo je zašto je put ove znanosti bio upravo takav. Možda se u ovoj činjenici krije veličina historiografije kao znanosti, jer ju možemo pratiti iz raznih aspekata, što nam proširuje vidike i pomaže pri shvaćanju duha vremena. Tako je i sa antičkom historiografijom. Iako je njezina svrha bila sasvim drukčija, ona nam ne donosi samo primjere i prepričavanja događaja, već nam daje direktan uvid u kontekst vremena. Za Mirjanu Gross je „grčko – rimska,tzv. klasična antika položila velikim dijelom temelje kasnijem razvoju zapadne kulture, pa je zato i kolijevka historijske znanosti.“

Sastavnice antičke historiografije su grčka i rimska historiografija. Možda nam najbolji opis grčke historiografije daje ponovo Mirjana Gross: „U doba kada je njihovo društvo bilo na prijelazu između mitskog i razumnog poimanja svijeta, Grci su postavili temelje historiografiji.“ Spomenuti „prijelaz“ nam možda može pomoći shvatiti zašto je grčka historiografija upravo takva. Ona nam je ponekad i teško čitljiva, a kamoli shvatljiva. Smatram da problem leži u činjenici što se spoznaje o svijetu i životu nisu ujednačeno mijenjale, niti je takvo što za očekivati ni tada a ni danas. Zbog toga je nerijetko čitanje grčke historiografije zahtjevno.

Utjecaj grčke historiografije vidimo kod rimskih pisaca. Ona im služi kao obrazac, ali joj daju novi pečat povezujući je s prošlošću putem kulta predaka u rimskoj obitelji. Kod rimskih autora vidljiva je jedinstvena interpretacija grčke historiografije.

Herodot: Povijest


Prvo djelo grčke historiografije napisao je Herodot iz Halikarnasa (o. 484 – o.420), a poznajemo ga pod pojmom „otac historije“, kako ga je Ciceron nazvao. Ono što još vežemo uz Herodota jest da je prvi upotrijebio pojam „historia.“ Ipak, nama je ovdje mnogo važniji Herodotov odnos prema onome što čuje, što zapisuje i zašto. Herodot nam sam daje odgovor na ovo pitanje na početku Povijesti:

“Ovo je prikaz istraživanja Herodota Halikarnašanina zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez uspomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.“

Kod Herodota je vidljiva određena doza kritičnosti. Sam kaže da prenosi sve što čuje, no nije svemu za vjerovati. Također razlikuje više vrsta informacija, i prema tome razlikuje pouzdanost istih. On nastoji provjeriti istinitost i vjerodostojnost podataka koje zapisuje. Zbog toga se koristi i mnogim primjerima za određene teze, a kako je mnogo putovao, inspiracije mu nije nedostajalo. Herodotova „Povijest“ sadrži gomilu informacija, o svakojakim narodima, zemljama i običajima. Tako govori i o egipatskog religiji. On opisuje vjerovanja i njihovu praksu, te ih ujedno i objašnjava. Herodot neprestano uspoređuje grčke i egipatske bogove, toliko da ponekad koristi ime grčkog boga za egipatskog boga s kojim ga je poistovjetio. Ovo ponekad otežava čitanje, ukoliko se dobro ne poznaje grčka i egipatska mitologija. Možda se to najbolje vidi iz sljedećeg primjera:

„Prije tih ljudi bogovi su vladali Egiptom i živjeli zajedno sa smrtnicima, i to tako da je uvijek jedan od njih bio najmoćniji: posljednji je tako u Egiptu imao vlast Horus, sin Ozirisa, kojega Grci nazivaju Apolonom; on je zbacio Tifona s prijestolja i posljednji je tako zavladao Egiptom. A Oziris se na grčkom jeziku zove Dionis.“

 Plutarh: O Izidi i Ozirisu

Plutarh (o. 45 – 125) je rimski autor, glasoviti pisac biografija. On je jedini među antičkim autorima prepričao u cijelosti mit o Ozirisu. Djelo u kojem se nalazi mit jest „O Izidi i Ozirisu“, konkretno, počinje u dvanaestom poglavlju ( do dvadesetog) gdje Plutarh iznosi legendu koju želi ispričati na najkraći mogući način, odstranjujući sve što bi bilo nepotrebno i suvišno. Djelo „O Izidi i Ozirisu“ vjerojatno je napisano 120. godine i jedno je od posljednjih Plutarhovih rukopisa.

Egipatska religija o kojoj Plutarh govori, više je mješavina egipatskih, grčkih i drugih utjecaja pomiješanih sa filozofskim strujanjima kasnije antike. Plutarh, kao i Herodot, govori o egipatskim bogovima uspoređujući ih s grčkim, što i nije čudno ako uzmemo u obzir kontekst vremena. Također nailazimo na elemente platonizma i pitagorizma, posebno prisutnih pri pokušaju objašnjenja promjena u prirodi, svemirskih tijela, odnosno svega onog što okružuje čovjeka, što je na koncu svrha i karakteristika mita. Plutarh ide toliko daleko da izvodi cijelu teogoniju i kozmogoniju, kako bi objasnio sam početak svijeta i života. On opisuje svako podneblje i pojedine prakse, vjerovanja i rituale vezane za nj. Objašnjava koje životinje se gdje štuju, a koje ne i zašto, govori o strahovima, o godišnjim dobima i zašto su upravo takva kakva jesu. Ono što je bitno, jest da Plutarh navodi više tumačenja u nekim vjerovanjima i praksama za koja je čuo i daje određene kritike. Plutarh na kraju mita napominje:

„To su najvažniji dijelovi legende. Izostavio sam najpotresnije događaje kao što su Horusovo sakaćenje i Izidino odsijecanje glave.“

Unatoč tome što iz samog djela možemo doznati da ni ovaj opis mita nije potpun, a i sama Plutarhova verzija pokazuje snažan helenistički utjecaj, ipak nam ovaj izvor služi kao primarni i najbliži onom što možemo znati i na što se možemo pozivati prilikom interpretacije.

 Suvremeni izvori

Igor Uranić u ovoj knjizi donosi prepričan mit o Izidi i Ozirisu, prema Plutarhu, no također nailazimo na mnoštvo prevedenih tekstova, kao na primjer iz Tekstova piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga i drugih tekstova možda ne toliko zvučnih i poznatih, no svakako dragocjenih za poznavanje egipatske kulture.

Autor nas na dobar način upoznaje sa cjelokupnim kontekstom unutar kojeg smješta egipatsku religiju i svjetonazor uopće. Kako bi na što bolji način potkrijepio tvrdnje, on koristi izvorne tekstove (već gore navedeno) i time definitivno opravdava svoju percepciju Egipta. Što se tiče samog mita o Ozirisu, autor objašnjava njegovu ulogu u književnosti, arhitekturi, skulpturi, religiji, astronomiji, računanju vremena, ukratko, razlaže ulogu mita u tumačenju svijeta i života drevnih Egipćana. Prema ovome, možemo samo zamisliti koliko je važnu ulogu imao mit, obzirom da je utjecao i oblikovao tolike aspekte života.

Ono što Uranića čini zanimljivim tumačem mita o Ozirisu jest sličnost koju nalazi u osobi Krista i osobi Ozirisa. Njihovu povezanost prikazuje na pomalo dramatičan način:

„Štoviše, čini se da je Oziris od svih bogova staroga vijeka božanstvo koje se najviše približava ideji Krista. Ta je sličnost to izraženija što je priča o Ozirisu bliža promišljanju univerzalne ljudske kobi – života i smrti. Baš kao što Isus nakon čuda i božanske objave, na kraju u svojim mukama dijelu sudbinu obična čovjeka, tako i Oziris (budući da umire mučeničkom smrću) postaje paradigma nutarnje čovjekove duhovnosti i čovjek bog koji mu je zbog svoje ljudske sudbine najbliži.“


 Igor Uranić: Ozirisova zemlja; egipatska mitologija i njezini odjeci na Zapadu

Kao i u gore navedenoj knjizi, tako i u ovoj Uranić donosi sažeti mit, ponovo se služeći Plutarhom. No za razliku o Starog Egipta, ovdje autor ulazi u srž samog mita i promišlja ga na jedan filozofski i pomalo poetičan način. Počevši sa samim mitom, autor nastavlja tumačiti simboliku lika Ozirisa, njegovog imena i analizira inačice imena. Uranić radi komparaciju lika Ozirisa i njemu oprečne, Izide. Oni su zapravo kompatibilna božanstva, u osnovi su muški i ženski aspekt jedne te iste božanske snage – moći prokreacije i obnove života.

Uranić također tumači rasprostranjenost ovog mita, no drži kako je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati. No, zasigurno je takvoj raširenosti kulta doprinijelo i variranje pri značenju simbola, jer je poznato da je egipatsko mišljenje bilo sklono komparativnosti. Možda je upravo zbog ovoga ponekad lako povezati Ozirisa sa osobom Krista. Naime, Uranić smatra da je Ozirisov misterij najzrelija i najdublja religiozna ideja koja se ikad pojavila u Egipćana, a povezanost s Kristom se vidi u segmentu uskrsnuća, i na temelju toga smatra da nije isključeno da je Kristov misterij zapravo inačica mita o Ozirisu. Uranićev smisao za tumačenje mita kao filozofije života očit je:

„Oziris je prototip čovjekova života. On se rađa. Postiže vrhunac i umire. Zatim će na drugom svijetu uskrsnuti. Poput čovjeka, i njegova je besmrtnost u čovječanstvu, u prokreaciji. Sin nasljeđuje oca. On je ono što je njegov otac bio. Svaki čovjek nakon smrti postaje Oziris. Svaki čovjek koji se rodi jest Horus. I svatko ponavlja taj ciklus.“ 

Petar Selem: Izidin trag


Selem se u ovoj knjizi bavi egipatskih kultnim spomenicima na području rimskog Ilirika. Da bi mogao što objektivnije interpretirati pojavu Izidinog kulta, on ulazi u samu srž njezinog lika i simbolike koju ona donosi. Vjerojatno je da se Izidin kult toliko rasprostranio upravo zbog njezinih brojnih atributa. Možda odavde dolazi i ranije spominjano helenističko preoblikovanje egipatskih bogova.

Ono što je zanimljivo kod Selema, da za razliku od Uranića koji tvrdi da je nemoguće zamisliti recepciju jednog egzotičnog kulta bez poznavanja doktrine koja ga prati (gore navedeno), on tvrdi:

„Dubinu izidinskog kulta ne treba dakle vidjeti samo u broju vjernika i nazočnosti predmeta izričito kultne namjene. Ta se dubina očituje u činjenici da jedan car uzima upravo egipatske sfinge kako bi iskazao zamisao svoje božanstvenosti, da ljudi vjeruju u magijsku moć nekog egipatskog kipića ili amulet, da izidinska ili egipatska figuracija prodire i u dekorativne namjene, dakle u široki raspon ukusa, u široko područje kulture.“

Bruna Kuntić – Makvić: H EIKΩN H KAΛH


            Bruna Kuntić – Makvić nam u ovom članku donosi interpretaciju Izidinog kulta kod Rimljana, i to na primjeru kipa koji je postavljen u hram Venere Roditeljice. Autorica se služi piscima koji su suvremenici i svjedoci događaja, jer kip u njihovo vrijeme još uvijek tamo stoji. Dakle, prema Apijanu iz Aleksandrije Cezar je tijekom trijumfa dao 46. g. pr. Kr. postaviti Kleopatrin lik u hram Venere Roditeljice. Dion Kasije u opisu Oktavijanovih trijumfa 29. g. pr. Kr. spominje zlatnu Kleopatru u Afroditinu hramu. Zbog ovih različitih zapisa o istom događaju, postoje i različita tumačenja u literaturi. Ipak, ova dva autora se nadopunjuju. Ako se povežu, može se zaključiti da je Cezar uz kultni kip Venere Roditeljice dao postaviti Kleopatrin kip za koji se u 2. stoljeću smatralo da stoji u izvornom obliku.

Logično je da je kip „morao biti doličan rimskom svetištu kako bi pridonio propagandnim učincima julijevskoga sakralnoga kompleksa.“ Moguća su dva tumačenja: helenistička Izida ili Izidina svećenica s Kleopatrinim licem koje se mogla tumačiti kao Venerina štovateljica ili Veneri srodna božica. Izidin kult je u Apijanovo i Dionovo vrijeme općeprihvaćen. Rimljanima to nije smetalo, jer je vladala tolerancija prema privatnim manifestacijama Izidinog kulta, što je karakteristično za njih (naravno, dokle netko sam ne pomisli da je bog). 

Celestin Tomić: Misterijske religije i kršćanstvo


            Tomić članak počinje proučavanjem samog korijena riječi mysterion, a nakon toga donosi značajke nekih misterijskih religija (eulizinski misterij, Dionizijev kult, Kult Velike Majke, Izidin kult, mitraizam). Na posljetku, autor uspoređuje misterijske religije s kršćanstvom. Tomić misterijske religije definira kao kultove koji se temelje na starim mitovima.

Što se tiče mita o Izidi i Ozirisu, kojeg ukratko opisuje prema Diodoru i Plutarhu, autor u svakom slučaju nastoji izbjeći i opovrgnuti svaku povezanost Ozirisa s Kristom. Ipak, u većini njegovih argumenata uočljiva je prisutnost dvostrukih kriterija. Tomić smatra da se ne može na temelju studija misterija stvoriti opća „teologija“, pa ipak kad se radi o kršćanstvu koristi pojam misterija (pashalnog misterija, smrt i uskrsnuće) iz kojeg se može i na kraju krajeva se i izvodi cijeli kršćanski nauk. Unatoč tome što Tomić odbija bilo kakvu povezanost kršćanstva s mitom o Ozirisu, smatra da mit ipak odražava čežnju za vječnim životom, za životom u Bogu, no ipak na kraju to može ostvariti samo navještaj pashalnog otajstva. Dok iza kršćanstva stoji povijesni događaj koji je neponovljiv, iza misterijskih religija stoje elementi cikličkog:

„Nemoguće je temeljni navještaj kršćanstva, pashalni misterij, smrt i uskrsnuće Isusa Krista izvesti iz ovih misterijskih religija. Ti mitski bogovi predočuju umiranje i buđenje prirode. K tome, veći dio godine borave u Podzemlju. Napokon, ne govori se o izvornom uskrsnuću nego o buđenju uspavanog boga.“

 Iz svega prethodnoga vidljiva je različitost u interpretacijama mita o Izidi i Ozirisu. No, ne može se reći da tema nije razrađena i u većini slučajeva dobro argumentirana. U slučaju mita o Ozirisu, ni sami antički izvori nisu dosljedni. No, moramo shvatiti da historiografija nije uvijek imala ulogu koju ima danas, i nije bila sama radi sebe, već u službi nečeg a često i nekog drugog. Ipak se kod gore navedenih antičkih autora može uočiti kritičnost, i pokušaj ne samo izvještavanja, već i razumijevanja onog o čemu se govori. Unatoč tome što nam možda takva vrsta izvora ne donosi informacije u potpunosti (na kakve samo navikli kad se bavimo novijom poviješću), one su itekako dobar podložak i primarni izvor u pokušaju rekonstruiranja prošlosti.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Sub 27 Avg - 10:09

Alalu je bio iskonski božanstvo od Hurtska mitologija. Nakon devet godina vladavine, Alalu je poražen od Anu. Alalu ponovno izaziva Anua (8 dijelova kasnije) i Anu se slaže. Oni se hrvaju i Alalu je ponovno poražen, ovaj put Alalu ugriza i proguta Anuov spolni organ, pa zatrudnjela od tri boga, među kojima Teshub koji ga je na kraju pobijedio.


Znanstvenici su ukazali na sličnosti između huritskog mita i priče iz Grčka mitologija od Uran, Kronus, i Zeusa.
Alalu je pobjegao u podzemlje.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Sub 1 Okt - 20:24

Mezopotamska religija sa njezinim božanstvima nije jedna jedinstvena cjelina, već društveni alat koji se mijenja u koraku sa rastućim kompleksnim i hijerarhijskim društvom. Bogovi su bili najveći autoritet u svemiru, određivali su tok događaja na Zemlji.

Pod vodstvom Anua, boga neba, čije ime znači ‘nebo, sjaj, svijetlo’, formirao se kozmički red iz primordijalnog kaosa. On je bio personifikacija neba i najmoćnija sila u kozmosu, stariji od svih bogova i krajnji izvor postojanja. Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav prijestup nakon što bi ih pozvao ispred svoga prijestolja pred kojima se nalazilo žezlo, vijenac, kruna i zapovjedni štap. Zvijezde su bile Anuovi vojnici koje je stvorio kako bi uništio zle sile, te nikad nije silazio na zemlju, radije je bio na nebu. Anua su u hetitski panteon uveli iz Mezopotamije Hurijci. Kao bog, zauzeo je neovisnu poziciju, dok je od vremena Gudeje, svećenika-vladara Lagaša, postao vrhovni bog. U njegovom nebeskom prebivalištu on je čuvao kruh i vodu besmrtnog života, i to je bio on koji je dao božanski autoritet kraljevima na Zemlji.

Pored njega je bio Enlil, njegov sin, isprva štovan u Sumeru kao ‘Gospodar vjetra’, bog oluja koji je predstavljao snagu prirode. On je bio drugi član velike trijade, koji je također okarakteriziran kraljem bogova kao i kraljem vjetrova. Postao je veliko sumersko božanstvo i vođa panteona tijekom trećeg tisućljeća pr. Kr. vjerovalo se da je Enlil mnogo prije nego što je bio stvoren ljudski rod nadgledao bogove dok su kopali korita rijeka Tigrisa i Eufrata. Predstavljao je moć prirode i zaprijetio kako će uništiti ljudski rod jer nije mogao spavati od buke koju su proizvodili, no o tome ću više kasnije. Njegova moć se manifestirala u  proizvodnji žestokih oluja, te u davanju kiše. Njega se krivilo za uništenje Ura od strane Elamita, koje je interpretirano u obliku katastrofalne oluje, te je pod njegovom zapovijedi sumerski vladar Ume, Lugalzagesi, napao i podredio Lagaš na kraju ranodinastičkog perioda nazvavši se «Kraljem zemlje». Anu je bio božanski autoritet, a Enlil izvršitelj božanskog autoriteta na Zemlji.

Treći u trijadi je bio Enki, odnosno Ea kako je bio nazivan kasnije, «gospodar dubokih voda», koji je živio u Apsu, praiskonskom oceanu, suhom i mračnom svijetu, ponekad opisivanom kao planina, ponekad kao neprijateljski teritorij, u kojem je počivao Ea, personifikacija božanske mudrosti i izvora svog ezoteričnog znanja, te bog magije.

Ea je bio zadužen za oporavak civilizacije poslije potopa u trećem tisućljeću pr. Kr. Njegovo kultno središte je bilo smješteno u Eridu, gdje je i njegov hram sa svetim drvom gdje su se slatke vode rijeka miješale sa slanim ili ‘gorkim’ vodama mora, kao u primordijalnom vodenom kaosu kada se Apsu stopio sa Tiamat. Tamo je također Anu oblikovao ljudsku rasu iz gline i svim stvorenjima je Ea udahnuo život (koji je ujedno bio bog Tigrisa i Eufrata, rijeka i planina, darovatelj života, zaštitnik umjetnosti, krojač sudbina koji je određivao sudbinu svakog ljudskog bića). Važno je spomenuti Ereškigal, kraljicu podzemnog svijeta u akadskoj i u babilonskoj mitologiji, te sestra od Ištar i pandan sumerske božice Inane. Anu, Enlil i Enki nisu imali jedinstveni položaj boga sunca i njegova zemaljskog utjelovljenja na Zemlji kao primjerice faraoni u Egiptu. U sumerskom nebeskom panteonu, Anu je bio mutna figura sa oblikom i pojavom vrhovnog bića, Enlil je također bio uzvišenog položaja, Enki (Ea) je bio ‘gospodar zemlje’

Nova generacija bogova

Raniju trijadu je zasjenila nova – Sin – bog mjeseca, Šamaš – bog sunca, Adad – bog oluje s kojim je bila povezana Ištar. Kada je Marduk prevladao Tiamat i njezine zle sile, naslijedio je status, atribute i funkcije Enlila kao glave panteona. Šamaš je bio jedan od najdjelatnijih bogova u Babilonu Hamurabijeva doba o. 1700. g. pr. Kr., zvan i Babar, što je vjerojatno oblik pridjeva ‘barbar’ što znači ‘sjajni’. Sunce što su štovali i Sumerani, osobito u Larsi i Siparu, pod imenom Utu, zahtijeva od vladara da budu pravedni, branitelj je onih koji su im potčinjeni, a osobito obespravljenih. Ta je značajka osobito jasno izražena u uvodu čuvenog Hamurabijeva zakonika i na skulpturi u zaglavlju zakonika, gdje kralj pokorno stoji pred Šamašem i od njega prima znakove svoje službe. Sin, bog mjeseca u sumerskom panteonu, dobro je poznat zahvaljujući poticajnim otkrićima sir Leonarda Woolleyja u Uru, glavnom bogoslužnom središtu južne Mezopotamije. Najvažnije središte bogoštovlja mjeseca, osim Ura, bilo u gradu sjeverne Mezopotamije u Haranu. Tu je majka kralja Nabonida (556.-539. g. pr. Kr.), posljednjeg vladara Babilona, bila svećenica boga mjeseca. Iz sumerskog mita o sjedinjenu Enkija i Ninhursag, te Enkijevu mnogobrojnom ženskom potomstvu možemo zaključiti koliko su bila važna ženska božanstva, mnoštvo varijanti božice majke, središnjeg lika u svim prirodnim religijama.

U sumerskoj mitologiji, Ninhursag ‘majka zemlje’, nazivana je Ninsikil-la, odnosno ‘djevica’, dok nije prišla Enkiju, bogu voda i mudrosti, i rodila bezbolno veliki broj božanstava nakon 9 dana trudnoće. Onda je postala Nintu-ama-Kalamma, ‘žena koja rađa’, ‘majka zemlje’, i kao njegova žena bila je Dam-gal-nunna, ‘prinčeva supružnica’. Kako je zanijela kao plodno tlo i rodila vegetaciju, bila je znana kao Nin-hur-sag-ga, ‘ona od planine’. Božanstvo koje se u Sumerana nazivalo Inana, u Semita, Amorićana i Asiraca poistovjećivalo se s Ištar. Sveta žedniba između boga i božice bio je značajan obred u sumerskoj religiji, a također i u religiji Semita na Bliskom istoku u svim razdobljima i pokrajinama, osim u Izraelu. Taj obred je u Mezopotamiji prikazan na pečatnom valjku iz Tell Asmara ( datira u polovicu drugog tisućljeća pr. Kr. ), a iz obrednih je tekstova poznato da su gradu Isinu oko kraja trećeg tisućljeća pr. Kr. svake godine obavljali svetu ženidbu između kralja kao predstavnika Tamuza, boga biljnog svijeta i svećenice koja je predstavljala Inanu. Inana, sumerski duplikat asirske Ištar, i njezin brak sa bogom pastira Dumuzi (Tamuz) koji je utjelovio moći proljeća, simbolizirao je obnovu života. Njezino vjenčanje je slavljeno na proljetnom festivalu u Isinu, upravo zbog toga što u tom periodu sve cvate te dolazi izražaja vegetacijski ciklus. Povezana je s Tamuzom, bogom biljnog svijeta, koji umire i nanovo se rađa. Ona u doba njegova zamiranja odlazi s njim u podzemni svijet, što je motiv koji se u Kanaanu javlja kao potraga božice Anat za mrtvim Baalom, u Egiptu kao Izidina potraga za Horusom, u Grčkoj Demetrina potraga za Korom, i Afroditina za Adonisom. Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata kao božica-ratnica, pa je upravo to uloga koju preuzima kao kanaanska Anat. To je značajka koja je po svojoj prilici semitskog podrijetla i može biti povezana sa semitskim bogom Athtarom. Kultna životinja božice bio je lav.

Marduk je u amoritskom razdoblju bio gradski bog Babilona i u sebi je spajao ulogu sumerskog Enlila, kao izvršitelja volje božanskog dvora, i kao boga oluje. Igra glavnu ulogu između ‘Reda’ i iskonskog ‘Kaosa’ u Amorićana sjeverne Mezopotamije.

Te dužnosti preuzimao je i Adad, u Siriji i Palestini nazivali su ga Hadad, a priznanje njegove nadređene uloge očitovalo se u naslovu Baal («Gospodin»). Njegovu ulogu u sukobu sa snagama Kaosa u obredima novogodišnje svetkovine u Asiriji preuzeo je Ašur, najveći bog asirske mitologije i zaštitnik Asirije, koji je na skulpturi u palači Asubarnipala II. (883.-859. g. pr. Kr.) u Nimrudu prikazan kako se naoružan munjom bori s nemani Kaosa.

Ereškigal i Nergal su bile zle sile podzemnog svijeta. Prema čuvenom tekstu koji se odnosi na kult plodnosti, božica plodnosti Ištar silazi u podzemni svijet kroz sedam vrata i pri svakom prolazu gubi jedan od simbola svog božanskog autoriteta. Kraljica ovog paklenog kraljevstva je božica Ereškigal ili Alatu («božica»). U drugom se mitu opisuje kako je Nergal, bog masovnog uništenja ratom i pošastima prodirao u podzemni svijet postavljajući svoje vlastite stražare da čuvaju 14 vrata. Zbacio je s prijestolja Ereškigal, ali joj je na njeno preklinjanje da je uzme za ženu i preuzme njeno kraljevstvo poštedio život.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Ned 2 Okt - 7:52

Na svojemu je Čudesnom otoku Kalipsa, božica ljepote, tišine i mira, punih sedam godina držala u pećini Odiseja, u kojeg se zaljubila, sve dok ga po nalogu Zeusovu nije oslobodila. Mnogi istraživači tvrde da je upravo Mljet Kalipsin otok Ogigija.

»... gdje je Ijepos' prirode stvorila sve savršenije od ljudskog umijeća ...«
(Mavro Vetranović)


Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg pustolovnog lutanja morima, dogodila mu se među ostalim i takva nezgoda da mu je u oluji potonuo brod, pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju, koji je bio kraljevstvo lijepe vile Kalipse.

»Devet sam plivao dana i desete noći me Bozi
Prignaše na otok Ogigiju, gdjeno Kalipsa
živi boginja strašna Ijepokosa sa glasom Ijudskijem«
Odiseja, XIII., 447-449


Tu je veliki i mudri ratnik podlegao čarima neodoljive božice i ljepotama njezina otoka, za koji legenda kaže:
»... bio je to najljepši otok svih mora i oceana ...«
Jer, epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala toga mitskog otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta, kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Po grčkomu mitu nimfa Kalipsa, kći Atlantova, koja se nastanila na legendarnoj Ogigiji, vezala je uza se Odiseja, kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi.
»On na otoku sjedi i trpi nevolje ljute, u kući Nimfe Kalipso, od sebe ona mu ne da ...«
Odiseja V, 13-14


Iz te mitske veze Odisej i Kalipsa dobili su i sinove blizance: Nausinoja i Nausitoja. Dubrovčanin Aristid Vučetić, tvrdio je da je Mljet Kalipsin otok Ogigija. Jer, Mljet jedini među najjužnijim dalmatinskim otocima ima pećinu, koja po svojim prirodnim osobinama odgovara boravištu nimfe Kalipse. U svojoj knjizi o Odisejevim lutanjima po našoj obali Vučetić nastoji dokazati da je Mljet taj čudesni otok: »Mnoga mjesta na Mljetu i mnoge oznake nose naziv babe, i najveće mjesto na sredini Mljeta zove se Babino Polje... Sadašnji nazivi babe mogli su nastati stoga što je nimfa Kalipso na otoku doživjela duboku starost i što su stanovnici Mljeta njezin posjed nazivali - babinim. Do danas među Žiteljima Mljeta postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijelog otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to je ta famozna Kalipsa...«.

Ogigija je, pjeva Homer, bila čaroban otok zelenih šuma, a Mljet je sigurno pr(a)vi otok koji može nositi takav naziv. U Homerovu opisu Ogigije stoji:
»Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...«
Odiseja V, 70-71


I doista, na Mljetu postoje četiri izvora, koja nikad ne pre-sušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka...
Aristid Vučetić je zapisao: »Na pučini prema jugu, koju otočani nazivaju Pelag (grčki Pelagos), smješten je pusti otočić: hrid/stijena Ogiran, koji je po svom imenu jedini ostatak Homerove Ogigije. V poznatim indoeuropskim jezicima riječ Ogiran nema nikakvog značenja, pa bi bilo logično zaključiti da potječe od zaboravljenog i vremenom iskrivljenog originalnog naziva otoka Mljeta - Ogigija.« 

I prastara otočna legenda tumači da se Odisej iskrcao na goloj hridi Ogiran, milju udaljenoj od južne obale Mljeta, a koja izvorno znači Ogigija. Tu u blizini stijene Ogirana nalazi se i na kopnu Odisejeva špilja (koju narod još naziva Jama), a do koje je Odisej doplivao i u nju se sklonio... Međutim, prema Vučetiću nimfa Kalipsa živjela je u drugoj, većoj špilji Galičnjak (nad Okukljem), na sjeveroistočnoj strani otoka. Nakon brodoloma u vodama Scile i Haribde, tj. u našem Velikom i Malom Vratniku, jedini je preživjeli bio Odisej. Posljednjim snagama preplivao je Mljetski kanal i dospio do Kalipsina otoka Ogigije. More ga je nosilo prema obali, u uvalu Okuklju, gdje je onesviješten ležao na žalu sve dok ga nisu primijetili tamošnji stanovnici, čija je gospodarica bila nimfa Kalipsa. Ona je zapovijedila da ga donesu u veliku špilju Galičnjak. Tu je pružila potrebnu pomoć Odiseju i s njim živjela nekoliko godina, sprečavajući ga da otputuje s njezina otoka.


»Okolo njezine spilje rascvala se bijaše Šuma,
I tu je rasla topola i joha i mirisni Čempres...
Po tom su drveću ptice počivale dugijeh krila:
Sove, k tome sokoli i jezične pomorske vrane,
kojeno misle samo na morske poslove svoje.
Okolo prostrane spilje raširio bi se ondje
Bujan čokot, na kojem obilati višahu grozdi.«
Odiseja V, 63-69


»Okolo livade bjehu mekotravne ljubice pune i petrusina.«
Odiseja V, 72-73


Raslinje i ptice o kojima pjeva Homer, postoje i danas na Mljetu.
Nakon više godina bogovi s Olimpa, tj. Zeus, zapovijedio Kalipsi da pusti Odiseja kući na Itaku, gdje su ga čekali žena i sin. Premda to Kalipsi nije bilo po volji, ipak je naredila svojim slugama da naprave splav kojom će Odisej otploviti u Grčku.


»Onda nek ide Odisej, kad nagoni onaj i veli, na trepetljivo more; al' njega otpremit ne mogu,
Jer nit' imadem ladja veslačica niti drugova,
Koji bi pratili njega po širokom plećatom moru.
Ja ću ga ipak rado poučiti ništa ne tajeć...«
Odiseja V, 139-143


Splav je, prema Vučetiću, sagrađena u današnjoj uvali Saplunari (na jugoistočnoj obali Mljeta), a jedra su joj napravljena od kanave. Kalipsa je Odiseja opskrbila dovoljnim količinama hrane i vina za put, pak ga je tužna srca ispratila u Saplunari. Kad je konačno napustio Ogigiju, Odisej je praćen maestralom zaplovio na jugoistok prema zemlji Feačana, te prema rodnoj mu Itaci... Najviše je plovio noću, pod nebom posutim zvijezdama, koje mu bjehu putokaz:

»On je upravljao vješto na krmilu sjedeć... Motraše on i Bota što zahodi kasno, i k tome
Medvjeda, kog još zovu i kola, koji se vrti
Na istome mjestu svedj', Oriona neprestano gleda,
On u Oceanu od svih zvijezda se ne kupa nikad.
Boginja uzorita Kalipsa Odiseju reče . Da od medvjeda brodeć' po pučini lijevo drži."
Odiseja V, 270-278


Kako tvrdi Vučetić, baš su zvijezde, koje pokazuju Odiseju put od Mljeta prema Itaci, još jedan dokaz o njegovu boravku na Mljetu. Naime, zvijezda Orion bila je Odiseju orijentir na otvorenoj pučini sve do Krfa, kao i Veliki medvjed, uvijek s njegove lijeve strane. Vučetić navodi da su zvijezde u jesen, kad je Odisej plovio, bile baš tako razmještene, te da je zviježđe Velikog medvjeda bilo vidljivo čitave noći, što danas nije slučaj. Legenda o Odiseju izazivala je oduvijek brojne polemike oko toga koji je od mediteranskih otoka mitska Ogigija gdje je bio zatočen grčki junak. U Sredozemlju postoji bezbroj lijepih otoka sa šumovitim uvalama, preobijelim žalima i neobičnim pećinama... Mnogi učenjaci trudili su se da otkriju taj tajanstveni otok, a najčešće se tumačilo da je to Malta. Međutim, nijedan otok, pa ni Malta, nije odgovarao opisu koji je prije nekoliko milenija stvorila mašta slijepog helenskog pjesnika. Konačno se povjesničari ipak složiše da samo jednom otoku u Sredozemlju pristaje naziv otoka nimfe Kalipso, jer se prema jednom izvoru taj otok nalazi u Jadranskome moru, a to je Mljet.

Kao dokaze da se Mljet spominje imenima Melita i Ogigija Vučetić navodi sljedeće podatke:

1)  Pseudoskilaksov »Periplus« opisujući otoke u Jadranu bilježi slijedeće: »udaljenost od Kerkire Melaine do otoka Melite iznosi 120 stadija (18 kilometara), pa se ovaj podatak očito odnosi na Mljet a nikako na Maltu!«

2)  Apolonije s Rodosa, (»Argonautika« IV 568-573) piše: »U blizini Kerkirc Melaine boravi na otoku Meliti vladarica Kalipsa Atlantovica (»Kalipsa Atlantis«), pa je prema svim ovim dokazima prvo ime Mljeta bilo Ogygie za vrijeme Odiseja i Homera.«
Prema Homerovu opisu arhipelaga u kojemu je bio zalutao trojanski junak Odisej, izgleda da bi taj odabrani otok Ogigija mogao biti baš današnji Mljet. Naime, naš Mljet u Jadranskome moru jedini je otok s pravom prašumom, čije su prelijepe šume najsačuvanije na Mediteranu. Na Mljetu postoje i dva slanovodna jezerca, a u većem se nalazi i manji otočić s ostacima prastarih grčkih i ilirskih građevina. Tu je i čudnovata Odisejeva špilja, ostaci pradavnih antičkih gradina, pjeskovite lagune Saplunara i Blace, te brojne druge zanimljivosti.

Tako legendarni tragovi o Mljetu sežu u pradavno helensko doba heroja, junaka i mitova... Mnogi istraživači i danas smatraju da je besmrtni Homer opisujući otok nimfe Kalipse mislio upravo na Mljet. Stoga će se danas samo romantičan posjetitelj prisjetiti da je na tom antičkom otoku prije 3000 godina boravio Odisej u vlasti nimfe Kalipse. A možda i danas neki moderni (avan) turist, poput Odiseja nekoć, zaluta na taj otok svojom brodicom te očaran prelijepim uvalama, žalima i jezerima, u smiraju dana u nekoj turistkinji obasjanoj zlatnožutim tracima sunca vidi nimfu Kalipso.

 
MLJET - OTOK SV PAVLA
Prema tradiciji, spašavajući se od velikog nevremena i brodoloma, sv. Pavao nasukao se svojim brodom na jugoistočnoj obali otoka Mljeta. U polju Žara nadomak mjesta Korita jedan dio otočani i danas zovu Crkva ili Crkvina, a u narodu kruži predaja kako je to od davnina predio crkve sv. Pavla. Stari Mljećani kažu da je crkva bila podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma 61. godine boravio na Mljetu tri mjeseca.

»Otok Mljet je minijaturni zeleni raj, ljupkost uokvirena mirom i tišinom. Plaže su obrubljene finim pijeskom poput tropskih laguna, a otmjeni pinji, borovi i poljsko cvijeće, prepuni radosti i sunca silaze do ruba mora i jezera.« (Cecillia Irving, engleska publicistkinja).

Opisujući svoje legendarno putovanje od Jeruzalema do Rima apostol Pavao govori o strašnoj oluji koja ih je zahvatila i gotovo potopila u Adriji (tj. Jadranu). Spas od brodoloma mornari tada nađoše na pustom, šumovitom i nepoznatom otoku prepunom zmija, od kojih je, prema predanju, jedna ugrizla u ruku sv. Pavla, ali je on baci u vatru... tek kad se spasismo, doznamo da se otok zove Melita. Urođenici se poniješe prema nama vrlo ljudski. Sve nas primiše k velikoj vatri koju bijahu naložili zbog kiše što je padala i zbog zime. Kad Pavao nakupi naramak suhih grana i kad ga baci na vatru, iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku. Urođenici, kad vidješe da mu zmija visi o ruci, govorahu jedan drugome: Ovaj je čovjek sigurno ubojica, umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi. Ali on otrese zmiju u vatru i ne bi mu ništa zla. A oni su očekivali da će uteći i smjesta pasti mrtav. Pošto su dulje čekali i vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je Bog...« (Djela apostolska, poglavlje 27. i 28.). Prema tradiciji, more je izbacilo brodolomce na malenu pučinsku hrid, koju starosjedioci Mljeta otad nazvaše škojem sv. Pavla. U predjelu Crkva ili Crkvina još postoje ostaci nepoznata kamena zida za koji u narodu kruži predaja kako je to od davnina temelj crkve sv. Pavla. 


Prema kazivanju starih Mljećana, crkva je podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma boravio na Mljetu tri mjeseca. Valja reći cln u Sredozemlju postoje dva otoka koja su prema starim ljetopisima imala naziv Melita odnosno Malta, a to su današnji Mljet i Malta. Međutim, Mljet je oduvijek bio prepun zmija, a na Malti ih nikad nije bilo, pa je i to jedan od najpouzdanijih dokaza da je sv. Pavao boravio na Mljetu, a ne na Malti, 'ovakvu tezu zastupalo je više istraživača, a najgovorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat - Đurđević, koji je u XVIII. stoljeću objavio značajnu znanstvenu studiju o putovanju sv. Pavla. O boravku sv. Pavla na Mljetu bilježi u 36. poglavlju svog djela De administrando imperio i veliki bizantski car Konstantin Porfirogenet. Stoga su u javnosti dugo trajale polemike znanstvenika oko toga na kojem je od dvaju mediteranskih otoka sv. Pavao doživio svoj čuveni brodolom. Međutim, još početkom XX. stoljeća ta je dilema bila definitivno riješena u korist Malte. Ipak ne treba zanemariti podatak da je apostol Pavao bio dobar poznavalac geografije, i da je opisao kako se njegov brodolom dogodio u Jadranu. I u Poslanici Rimljanima sv. Pavao kazuje kako je na svojim putovanjima bio i u Iliriku, a kako su rute njegovih putovanja, kao i životopis, potpuno izraženi, to jedino može značiti da je taj brodolom doživio na Mljetu. Zbog toga bi znanost možda trebala ispraviti tu povijesnu zabludu o Malti kao otoku sv. Pavla.

 

Ilirski gusari - Legenda o kraljici Teuti

 
Ilirski ratari, lovci i stočari naseljavaju otok Mljet s Pelješca i iz doline Neretve tijekom drugog tisućljeća prije Krista. Za njima ostaju mnogobrojne kamene gomile - ostaci utvrda, grobova i nastambi - koje još i danas strše kao nijemi svjedoci tog razdoblja. Tragovi ilirskih naselja, humaka i nasipa, starijih od grčke kulture, nađeni su oko polja Pomijenta blizu Velikog jezera. U tim drevnim ruinama razbacanima diljem otoka pronađeni su sitni brončani ukrasi osobnog nakita ili potrepština poput naušnica, prstenja, puceta te krhotine amfora i drugog posuđa. 

Najočuvaniji ostaci takvih kamenih utvrda, tzv. gradaca, još postoje na brdu Veliki Gradac poviše Velikog jezera te na brežuljku Gradac iznad izvora Vodice pokraj Babina Polja. Svoje naseobine mljetski su Iliri podizali na uzvisinama radi obrambeno-sigurnosnih razloga, a građene su od suhozida u obliku nepravilna kruga koji se zatvarao prema unutrašnjosti poput kakva primitivna labirinta. 'Takva ilirska naselja potpuno su sakrivena od pogleda s mora, dok naprotiv, vidik iz njih puca daleko na otvorenu pučinu. Inače, u to maglovito (pret) povijesno doba ilirski starosjedioci na Mljetu obitavahu i u svom gradu Melitusa, u zaljevu Polače. 

Prema legendi, ti neobični i napušteni ilirski gradovi na Mljetu, poznatiji pod imenom gradac, nekoć su pripadali i/umrlom, tajnovitom plemenu Roguđana, koje spominje i učeni bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom glasovitom djelu "O upravljanju carstvom", koje je napisao još u X. stoljeću. Dvjesto trideset godina prije Krista Ilirijom je na vrhuncu njezine moći vladala kraljica Teuta, kći gordog i zaboravljenog naroda ilirskoga. Na otok Melitu, u središnjem Iliriku, navraćala je mlada i zanosna kraljica kao na svoje omiljeno ladanjsko pribježište, dok su Teutina flota i gusarsko brodovlje često sidrili u sigurnom zaklonu duboko usječenoga skrovitoga zatona (Polače). Sa svojim mužem vladarom Agronom, iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u boko-kotorskom zaljevu, »zlatooka kraljica« često obilazi »čarobni otok«, u koji je bila zaljubljena. I ilirski je kralj Agron u mladosti posjećivao Melitu radi bogata lova u njezinim čudesnim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću sred Jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora, opuštanja i dokolice. 

Nakon kraljeve smrti, Teuta na Meliti proživljava novu ljubavnu idilu prilikom tajnog susreta sa svojim ljubavnikom grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom. Na tom otočiću nestvarne ljepote, prepunom miomirisa bujnoga mediteranskog raslinja, »gusarska kraljica« zanosi se planovima o velikoj moći Ilirije, osvajanju najljepšega grčkog otoka i grada Kerkyre (Krfa), opsjedanju Isse (Visa), dok u kolibici i u tirkiznozelenim vodama jezera vodi ljubav sa svojim zapovjednikom. Nedugo nakon odlaska s Melite, (baš u vrijeme dok je Teutina flota opsjedala Issu) učestala ilirska gusarenja i napadi na rimske galije u Jadranu uzrokuju spor, koji dovodi do rata s Rimljanima (229. godine pr. Kr.). Međutim, nakon poraza svojega brodovlja ponosna se Ilirka povlači u utvrdu Rhizon, gdje pristaje na nepovoljne uvjete nametnutog mira s Rimljanima »pax romana«, tj. plaćanje danka, ograničeno kretanje ilirskih ratnih lađa te gubitak znatnog dijela svog teritorija. Tako Ilirija postaje potčinjena »gospodarima svijeta«. 


Od velikoga ilirskoga kraljevstva Teutina se država svela samo na prostor od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim. Preostalim dijelom Ilirika, Hvarom i svim susjednim otocima i kopnom, zavladao je kao rimski vazal Demetrije Hvaranin, nekadašnji Teutin vojskovođa i ljubavnik, kojeg ona otada smatra izdajnikom, jer ju je mudro iskoristio. Nakon svih tih burnih događaja sudbina »gusarske kraljice« postala je tragičnom, jer uskoro zauvijek netragom nestaje, zametena u bespućima prohujalog vremena.

I u rimsko doba stanovnici Mljeta su Rimskom Carstvu zadavali velike glavobolje svojim stalnim napadima na trgovačko brodovlje. Naime, mljetski gusari često isplovljavaju svojim malim i brzim lađama, tzv. lembima, pa presreću i napadaju rimske galije nakrcane amforama s vinom, uljem, žitom i medom. Mljećani su imali vrlo pogodan položaj za gusarenje, jer je glavni pomorski put (»put amfora«) Rimljana polazio od Epidaurusa, kroz Mljetski kanal do Istre i Italije. Naposljetku je rimski trgovački put postao toliko ugrožen i nesiguran, pa je 35. godine prije Krista car August poslao ekspediciju da obuzda i pokori napasne mljetske gusare.

Tom je prilikom uništeno gusarsko središte Melitusa (Polače), koje za rimske vladavine postaje sjedište njihova namjesnika (prefekta), odnosno najvažnije mjesto na otoku. 
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Master
Master

kreja

Ženski
Poruka : 5571

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Pon 6 Feb - 7:46

Andjeli

POSEBNO MOĆNA BIĆA


Ljudi svih vrsta i religija iz raznovrsnih razloga traže odgovore na pitanja u vezi anđela. Koja je njihova priroda? Zašto se javljaju nekim ljudima, a drugima ne? Da li ljudi kada umru postaju anđeli? Kakvu ulogu igraju na nebu i na zemlji? Iako se pitanja postavljaju sada, ona su zapravo stara koliko i ljudska civilizacija, jer je ideja o anđelima prisutna od samog početka.ehovini anđeli su moćna bića; u Postanku oni čuvaju istočne kapije Raja naoružani blještavim mačevima. Proroka Jezekilja su obdarili čudesnim vizijama, a imaju četiri glave, više pari krila i mnogo očiju. U otkrivenju bode bitku sa zmajem...
Svako ko doživi susret sa anđelom može biti siguran da će ga to promeniti. Po biblijskoj tradiciji, anđeli mogu razmaknuti, makar na kratko, zavese koje skrivaju svet duhova. U zamenu za jedan kratak pogled na drugi svet, oni postavljaju zahteve i definišu puteve. Treba se samo setiti skromne devojke iz siromašne porodice čiji se život promenio kada joj je Gabrijel doneo poruku - da će roditi sina po imenu Isus.
Ako postoji neka ideja, zajednička u raznim kulturama kroz vekove, onda je to verovanje u anđele. Hrišćani, Jevreji, Muslimani, su nadugačko i naširoko pisali o prirodi anđela i njihovoj ulozi, ali sve tri religije ih vide u pozitivnom kontekstu. Postoje anđeli i u Budizmu, Hinduizmu, figure sa kruna imamo u otkrivenim sumerskim gradovima, egipatskim grobovima i asirskim reljefima. Vidljivi i ne vidljivi, skriveni ili u punom sjaju, anđeli se pojavljuju u više od pola knjiga BIblije. Najpoznatiji delovi su, svakako, oni u kojima anđeo zaustavlja Avrama koji se sprema da žrtvuje sina, spašava Danila od lavova ili uklanja kamen sa Isusovog groba. Muslimani veruju da su anđeli prisutni u džamijama i da registruju molitve vernika i da će biti prisutni na Sudnjem danu kada će svedočiti u korist ili protiv ljudi.
Srednjevekovni teolozi su verovali da anđeli postoje da bi popunili prazninu između Boga i ljudi. U nekim starim civilizacijama, u kojima se mnoštvo bogova mešalo sa smrtnicima, nije bilo potrebe za Božanskim posrednicima. Ali verovanje u jednog Boga je iznedrilo ovu vezu koja premošćuje veliku prazninu između Boga i ljudi. Strah od smrti ili večnog prokletstva je inspirisalo verovanje u anđele koji se slobodno kreću u ovom nepojmljivom prostoru i pomažu ljudima na teškom putu od fizičkog ka duhovnom životu.



HIJERARHIJA ANĐELA


Prema crkvenom predanju, koje je najbolje izraženo u spisu Dionisija Areopagita 'O nebeskoj hijerarhiji', anđeli se dele na tri hijerarhije: višu, srednju i nižu, a svaka hijerarhija se dalje deli na tri čina.

Viša:

• Serafimi su četvoro - odnosno šestokrilati simboli svetlosti, žar Božije vatre, raspaljuju ognjenu ljubav prema Bogu i najbliži su Bogu
• Heruvimi prosvećuju premudrošću i bogopoznanjem, čuvari su raja
• Prestoli su razumni i po blagodati bogonosni, izlivaju silu pravosuđa na prestole zemaljskih sudija i vladara

Srednja:

• Gospodstva gospodare nižim činovima, daju silu i mudrost, uče druge da vladaju voljom i osećanjima
• Sile sprovode nepokolebivo volju Božiju, daju silu čudotvorstva
• Vlasti predstavljaju neuništavajućivu harmoniju, krote demone, odbijaju iskušenja

Niža:

• Načela načeluju nižim anđelskim činovima, brinu za narode i svetovni sud
• Arhanđeli blagoveste, prorokuju, ukrepljuju veru
• Anđeli su anđeli čuvari, vojska nebeska, duhovi, javljaju manje tajne i namere Božije, podstiču na vrlinu, stoje ljudima najbliže.

Samo najviši čin prima svetlost i poznanje od samog Boga, a svi niži činovi se prosvećuju i primaju tajne od viših činova. Oni za svetlošću i poznanjem Božjim čeznu, pa Bog čoveku otkriva svoje tajne preko njih, ne zato što su mu oni neophodni, već zato što u to 'anđeli žele zaviriti'. Ne treba im ni jezik ni sluh, nego bez izgovorene reči predaju jedan drugome vlastite misli i odluke. Oni uvek čine samo jedno: služe Bogu i njegovoj tvorevini.
Oni se svi zajedno nazivaju anđelima (vesnicima), zato što svi služeći Bogu učestvuju u ljudskom spasenju; mada to nije njihova jedina služba. Serafimi se kao najviši i Bogu najbliži čin nazivaju arhanđelima (nadanđelima). Ima sedam arhanđela. Prvi među arhanđelima je Mihailo, ime mu znači 'onaj koji je kao Bog'. Drugi je Gavrilo, 'sila Božija', treći Rafailo ili 'isceljenje Božije'. Četvrti među arhanđelima je Urilo ili 'Božanska svetlost', Peti je Salatailo, 'vrhovni služitelj molitava', šesti Egudilo, 'hvala Božija', i sedmi Varahilo, 'delitelj blagoslova'. Ponekad se pominje kao osmi arhanđel i Jeremilo, 'veličina Božija'.
Naravno, raspadom zapadne hrišćanske crkve i ovaj sistem je u velikoj meri pretrpeo štetu. Protestanti, pobunivši se protiv 'dekadentne' crkve, odbacujući papsku birokratiju zasnovanu na kardinalima i biskupima, uvodeći nov oblik 'demokratskog crkvenog života', odbacili su i anđele i njihovu hijerarhiju kao nepotrebne posrednike između čoveka i Tvorca.



DA LI DOBIJAJU TELESNI OBLIK

Ima ozbiljnih teologa koji nisu prihvatili ovakav radikalan raskid sa nečim što nije lako negirati. Ne može se verovati u Sveto Pismo, a odbaciti uloga koju anđeli u njemu imaju. Za mnoge teologe ovo verovanje u anđele i njihovu ulogu je potvrda obećanja o milostivom Bogu.
Što se tiče njihove fizičke prirode, za anđele se tradicionalno smatra da poprimaju telesni oblik jedino kada treba da izvrše neki zadatak. To znači da su bespolna bića, bez obzira na tradicionalnu viktorijansku predstavu anđela kao blede device sa krilima. Uporedo sa debatom o njihovom obliku i izgledu ide i škakljivo pitanje zašto neki ljudi vide anđele, a adrugi ne.
Jedan od poznatih autora na ovu temu kaže da se anđeli prerušavaju, u san, u osećaj utešnog prisustva, impuls energije, u osobu koju vidimo, da osiguraju da poruka bude primljena.
Možda nije iznenađujuće da ljudi koji veruju da su imali susret sa anđelima ne vole o tome da govore. Postoji neka čudna sličnost u svim tim pričama i dirljivo ubeđenje o neobjašnjivoj pomoći koja je stigla u trenutcima velike opasnosti po život.
Ana Kenedi se seća dana u julu 1977. godine, kada je treći test potvrdio da ima rak materice u poodmaklom stadijumu. Da stvar bude strašnija, njen muž Geri, penzionisani podoficir američkog vazduhoplovstva, je bio oženjen pre nje ženom koja je takođe umrla od raka materice. Ana se sećala ovog doživljaja i pričala: 'Sledećih nekoliko nedelja proveli smo u strahu i molitvama, neprekidno sam molila Boga da poštedi muka mog jadnog muža, a da meni podari brzu smrt'.
Ana je ubeđena da su njene molitve bile uslišene. Čak i mnofo godina posle tog doživljaja utisci su sveži kao da su se desili juče. Tri dana pred odlazak na operaciju, od koje se nije mnogo očekivalo, neko je zazvonio na vratima. Njen muž je otvorio. Na vratima je stajao muškarac visok oko dva metra. Ana kaže: 'Bio je crnac sa najtamnijom kožom koju sam ikada videla i sa najlepšim plavim očima koje se mogu zamisliti. Predstavio se kao Tomas i rekao mi da više nemam rak'
'Kako znate moje ime, i kako znate da imam rak?', upitala je zbunjeno Ana. Tomas je ušao u njihovu kuću i rekao joj da prestane da brine. Onda je iz Biblije citirao Isaiju, 53:5: 'Ali on bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kad beše na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscelismo'.
Još uvek jako zbunjena, Ana je upitala: 'Ko ste vi?' On je odgovorio; 'Ja sam Tomas. Šalje me Bog'. Sledeće čega se Ana seća je da je podigao desnu ruku dlanom okrenutu prema njoj. ' Iz ruke je krenula strahovita toplota. Osetila sam kako mi noge klecaju i pala sam na pod. Dok sam ležala, jaka bela svetlost je krenula kroz moje telo, od nogu ka glavi. Znala sam svakim delom moga tela, mog uma i mog srca, da se dešava nešto natprirodno.'
Ana se tada onesvestila. Kada je došla k sebi, muž je klečao pored nje. Tomasa nije bilo. Uzela je telefon i pozvala hirurga koji je trebao da je operiše. ?rekla sam mu da se nešto desilo i da mi operacija nije potrebna. Odgovori mi je da strah od operacije i stres često prouzrokuju takva stanja u kome sam ja'.
Ana je otišla u bolnicu i na dan operacije hirurg je pre operacije uradio još jednu biopsiju. Ana je bila na operacionom stolu, čekajući rezultat te zadnje biopsije i operaciju. Kada se probudila iz narkoze bila je u svojoj bolničkoj sobi, i prvi koji joj se obradio bio je zbunjeni hirurg koji je trebao da je operiše. 'Ne znam i ne razumem šta se desilo, ali vaš test je negativan. Poslali smo uzorak na super ekspertizu, pa ćemo posle toga znati šta se to dešava'.
Nije bilo ni najmanjeg traga kanceroznim ćelijama. Tek tada se Ana ohrabrila da o svom iskustvu ispriča svojoj deci i svom lekaru. Doktor je rekao da je zaista prisustvovao medicinskom čudu.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Mitovi i legende
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Stare Srpske priče, mitovi i legende
» Objašnjeni mitovi
» Mitovi o mačkama
» Mitovi o psima
» Neke kontraceptivne pilule su ipak opasne?
Strana 6 od 6Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-