Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Mitovi i legende

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6
AutorPoruka
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 1913

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Pon 6 Jun - 22:11

Sunce u keltskoj mitologiji


[You must be registered and logged in to see this image.]

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus

Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.
Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Drugi poznati keltski bog Sunca je Lugh čije ime znači “onaj koji svijetli” ili “blještavo svjetlo”. Ime mu se nalazi u korijenu poganskog festivala Lughnasadh (koji je ujedno irsko-gaelski naziv za mjesec kolovoz). Bio je bog zaštitnik Lugdunuma (danas Lyon u ­Francuskoj) i povezan s mnogim umijećima i vještinama, uključujući umjetnosti i obrte, trgovinu, poznavanje povijesti, liječenje, rat i kovački zanat. Njegovi su simboli bili gavrani te bijeli jelen u Walesu. Predstavljen je kao kralj, vođa vojske, ali i moćan bog koji donosi svjetlost svijetu.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Sunce se predstavljalo i ženskim božanstvima. U irskom gaelskom jeziku riječ za Sunce je Grian. Iako o Grian nema sačuvanih mitova, ona se može naći u nazivima mjesta poput Lough Graney i Tuamgraney. Ona je zimsko Sunce, a njezina sestra, odnosno njezin drugi aspekt je Áine, ljetno Sunce. Áine je božica obilja, nadzire usjeve i stoku, a ponekad je predstavlja crveni konj.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Étaín je druga keltska božica za koju se smatra da je povezana sa Suncem. Prvobitno je bila božica Sunca, a zatim je postala božica Mjeseca. Ona je junakinja dobro poznate priče iz keltske mitologije, Tochmarc Étaíne (Udvaranje Étaíni). Budući da je bila vjerna ljubavi i svom istinskom ja, ona se ponovno rodila i postala besmrtna. Elementi koji su sveti Étaíni su Sunce, zora, more, kiša, voda, leptiri, cvjetovi jabuke i labudovi. Ona je božica iscjeljenja, ponovnog rođenja i seljenja duša.

“Trostruka božica” Brigid vlada ranim proljetnim ekvinocijem, svjetlošću i vatrom, što odgovara njezinoj ulozi božice vatre i svjetla. Brigid je također bila poznata po mnogim drugim imenima, ali sva ta različita božanstva bila su božice u svoja tri vida: Vatra nadahnuća, Vatra ognjišta i Vatra kovačnice.

Sunce je izvor cjelokupnog života na Zemlji i možemo pronaći različite aspekte ovog izvora života predstavljene u raznim keltskim božanstvima koja utjelovljuju volju, mudrost, životvornu obnovu i iscjeljujuće energije.


Autor: Pinar Akhan
S engleskog prevela: Dijana Kotarac
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 1913

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Pon 6 Jun - 22:14

Tolkienov Pjev Ainura


Inspiriran starim legendama sjeverne Europe, keltskom mitologijom, drevnim nordijskim sagama, predajama o vikinškim putovanjima te općenito starim jezicima, pismom i simbolima sjevernih naroda, J. R. R. Tolkien još je u mladosti počeo stvarati obrise velikog proznog epa koji će puno kasnije dobiti naziv Silmarillion.
Prvotne verzije mitoloških priča dorađivao je cijeli život i one su postupno prerasle u složeno, živo tkivo isprepletenih predaja i pjesama te postale okosnica njegovim poznatijim djelima Hobit i Gospodar prstenova koja su nastala nekoliko desetljeća poslije. Pri tome je osmislio čitava rodoslovlja, karte vezane uz pojedina doba i vladare te nekoliko grupa jezika i pisama, a način kojim pripovijeda priziva minule vjekove i daleka prostranstava. Skromno je rezimirao svoj rad riječima: Imam osjećaj da se rukovodim nečim što već negdje postoji, a ne da sam stvaram.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Silmarillion je ipak ostao nedovršen, nadrastajući svojom višedimenzionalnošću i samog autora koji mu se nikada nije prestajao vraćati, a poslije njegove smrti mnogobrojne je rukopise za izdavanje priredio njegov sin Christopher, nakon nekoliko godina strpljivog uredničkog rada.
Djelo Silmarillion osim središnje Priče o silmarilima, priče o sudbini triju veličanstvenih dragulja koji čuvaju prvotnu božansku svjetlost, sadrži još i četiri kraća, autoru jako važna djela. Ovdje donosimo izvatke iz uvodnog pjeva Ainulindalë koji opisuju nastanak svijeta u velikoj Muzici Ainura kada je objavljena vizija slave njegova početka i divote njegova kraja…
Bje Eru, Jedini, kojega na Ardi zazivlju imenom Ilúvatar; a on ponajprije stvori Ainure, Blažene, koji bijahu izdanci njegove misli i postojahu s njime prije nego je išta drugo bilo stvoreno. On im se obrati, predlažući im glazbene napjeve; a oni zapjevaše pred njim, na radost njegovu. (…) Uto dođe čas u kojem Ilúvatar okupi sve Ainure i objavi im silovit i moćan napjev, u kojem im ukaza krasnije i veličajnije stvari nego ikad dotada; a slava je njegova početka i divota njegova kraja zadivila Ainure, pa su se oni poklonili pred Ilúvatarom i ušutjeli.
Tad im Ilúvatar reče:
– Od ovog napjeva koji sam vam razotkrio, želja mi je da skladnim jedinstvom načinite velebnu glazbu. A kako sam u svakom od vas raspirio Oganj neugasivi, na vama je da ga svojim moćima ukrasite, svaki prema vlastitom znanju i umijeću i kako držite da je pravo…
Nato glasovi Ainura (…) stadoše oblikovati Iluvatarov napjev u divotnu glazbu; a zvuk se bezbrojnih, skladno isprepletenih melodija vinu u vis, prekorači uhom čujne dubine i visine i preplavi Ilúvatarov nastan, a glazba i njezin odjek dospješe u Prazninu i ispuniše je cijelu. Nikad više nisu Ainuri složili glazbu sličnu ovoj, iako je rečeno da će još krasniju pred Ilúvatarom zapjevati zborovi Ainura i Ilúvatarove djece po svršetku svijeta. Tad će svaki Ilúvatarov napjev pravo otpjevati, a kako im koji preko usana prijeđe, umah će se ostvariti, jer svi će do kraja spoznati kakav im je udio namijenio, a znat će i smisao ostalih, a Ilúvatar će, zadovoljan, njihove misli pozlatiti tajnim plamom.
Sad je, međutim, Ilúvatar sjeo i slušao i dugo mu se činilo da je dobro, jer je glazba bila bez mane. No netom se napjev stao razvijati, kadli se Melkor dosjeti uplesti u glazbu neke od svojih zamisli koje se nisu slagale s Ilúvatarovim napjevom, jer je htio povećati moć i slavu svog udjela. Melkoru su pak od svih Ainura bili darovani najveća snaga i znanje, jer je od svake moći u svoje braće posjedovao po djelić…
Ilúvatar tad prozbori i kaza:
– Silni su Ainuri, a najsilniji među njima Melkor jest; no ipak, neka znade i on i svi Ainuri da ja sam Ilúvatar i sve ono o čemu do maločas pjevali ste pretvorit ću u djelo da na oči svoje ugledate što ste načinili. A ti ćeš, o Melkore, spoznati da se nijedan napjev otpjevati ne može, a da nema svoj izvor najdublji u meni i nitko protiv moje volje ne može glazbu izmijeniti. A onaj koji pokuša, postaje oruđe u mojim rukama kojim ću veća čudesa stvoriti nego što ih ovaj može zamisliti…
Kad dospješe u Prazninu, Iluvatar im se obrati i kaza:
– Evo vaše Pjesme!
I ukaza im sliku, darovavši im vid kao onomad sluh, te su pred sobom ugledali novi Svijet, vidljiv i sav zaokružen sred Praznine u kojoj je postojao, a da nije bio dio nje. I dok su u čudu zurili, povijest se tog Svijeta stade otkrivati te im se činilo da on živi i raste…
– Evo Pjesme vaše! Evo Poja vašeg, u kojem će svaki od vas, unutar moje zamisli prvotne, pronaći sve ono što mu se činilo da je sam smislio i pridodao. I ti ćeš, Melkore, u njemu pronaći sve zamisli svoje potajne i spoznati da su one tek čestice cjeline i pritoci njezinoj slavi.
[You must be registered and logged in to see this image.]
(…) Tako Ainuri znadu mnogo štošta što je prošlo, i što jest, i što će tek biti i malo je toga pred njima skriveno. No postoje stvari koje ni oni ne mogu raspoznati, (…) jer jedino je samom sebi Ilúvatar razotkrio cijeli svoj naum te se tako u svakom novom dobu zgodi nešto novo i nepredvidivo koje nema uzroka u prošlosti. Još se slika mladog Svijeta pred njima opijevala, kadli Ainuri opaziše u njoj i ono čega se nisu bili dosjetili. I ugledaše, zadivljeni, dolazak Ilúvatarove djece i boravište za njih načinjeno, te umah spoznaše da su i sami imali udjela u njegovoj pripravi onomad dok su glazbu skladali, ali mu nisu znali druge svrhe doli njegove krasote… Stoga kad su ih ugledali, još su ih silnije zavoljeli, jer su bili bića drugačija od njih, neobična i slobodna, u kojima su svaki put iznova nazirali odsjaj Ilúvatarova uma i tako upoznali još ponešto od njegove mudrosti koja je njima bila skrivena…
Ilúvatarova djeca su vilenjaci i ljudi, Prvorođeni i Sljedbenici. Sred svakojakih divota što ih je onomad na Svijetu bilo, sred golemih dvorana njegovih, dalekih pustošija i kružećih vatri, Ilúvatar odabra mjesto njihova boravišta u Osvit vremena, među nebrojenim zvijezdama…
– Znam za čim žude vaša srca; da ono što vidjeste uistinu i bude, ne jedino u vašim mislima, već stvarno poput vas, a ipak drugačije. Zaista, kažem vam: Ea! Neka bude tako! Odaslat ću u Prazninu Oganj neugasivi, da se nastani u srcu Svijeta i Svijet će Biti, a oni od vas koji to požele, moći će na nj sići…
I umah Ainuri opaziše u daljini neku svjetlost što je bila nalik na oblak sa srcem od živog plamena i spoznaše da ono nije vizija, već nova Ilúvatarova tvorevina: Ea, svijet koji postoji.
Tako se zgodi da su jedni od Ainura ostali uz Ilúvatara, izvan granica Svijeta, a drugi, među kojima bijahu i oni najkrasniji i najsilniji, od Ilúvatara se otputili i spustili na Svijet. No jedno im je uvjetovao Ilúvatar, ili pak ljubav što su je nosili u srcima: da svojim moćima Svijet otada ispune i svežu te da zauvijek ostanu na njemu, sve do njegova svršetka i da on živi u njima, a oni u njemu. Upravo im zbog toga nadjenuše ime Valari, Sile Svijeta…
Iz knjige: Silmarillion, J.R.R. Tolkien, Algoritam, Zagreb 2002.
Priredila: Nataša Žaja
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 1913

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Uto 7 Jun - 5:32

Babilonski svećenik, astronom i povjesničar Beros živio je, kako sam kaže, u vrijeme Aleksandra Makedonskog, na prijelazu iz IV. u III. st. pr.Kr. Osim astronomskih djela, napisao je i Povijest Babilona (Babyloniaka) u tri knjige na grčkom jeziku, no od tog djela do nas su došli tek odlomci i citati sačuvani u zapisima Aleksandra Polihistora i Apolodora.
Beros nam prenosi da su se u Babilonu vrlo brižljivo čuvali zapisi koji su obuhvaćali razdoblje od stotinu i pedeset tisuća godina! Ti su zapisi sadržavali povijest neba i mora, povijest rođenja čovječanstva, te povijest vladara i njihovih djela…

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tako Beros navodi kako se u počecima čovječanstva “iz onog dijela Eritrejskog mora koji graniči s Babilonijom, pojavila neka životinja obdarena razumom, koja se zvala Oannes… Nakon toga su se pojavile i druge životinje poput Oannesa.” Prema Apolodorovu izvještaju, “cijelo je tijelo te životinje nalikovalo na riblje tijelo; pod ribljom je glavom imala još jednu glavu, a i noge, slične čovječjima, dodane rib­ljem repu. Osim toga, glas i govor bili su joj razgovjetni i čovječji; njena se slika sačuvala do dana današnjeg.”

Asirsko-babilonsko mitološko biće Oannes svaki je dan izranjalo iz vode kako bi podučavalo ljude i svaku je večer opet nestajalo. Ljudima je predalo “osnovno znanje, nauke i sve vrste umjetnosti; naučilo ih je graditi kuće, osni­vati hramove, sastavljati zakone i objasnilo im je načela geometrije. Protumačilo im je kako se može razlikovati zemaljsko sjemenje i pokazalo kako se beru plodovi. Ukratko, poučilo ih je svemu što je moglo ublažiti način života i humanizirati ljudski rod. Njegove su pouke bile toliko univerzalne da od tada nije dodano nikakvo bitno poboljšanje.“

Zanimljivo je da Beros kaže da su nakon njega došli i drugi ljudi-ribe, “svi oblikom isti kao Oannes, a učili su isto”. Ti ljudi-ribe su se pojavili u vrijeme vladavine deset pretpotopnih kraljeva, a sam Oannes tijekom vladavine četvrtog od njih, Ammenona. Ovo je doba završilo s kraljem Ziusudrom (Xisuthrosom), u čije je vrijeme došlo do velikog potopa.
Čovjek-riba koji izlazi iz mora poznat je iz brojnih mitoloških predaja Bliskog Istoka. Sumersko-akadski ep o stvaranju, Enuma Eliš, govori kako božica Tiamat rađa čudovišta, među njima i čovjeka-ribu.

Jedno svjedočanstvo o Oannesu nalazimo na reljefu u nekadašnjoj palači Kira Velikog u Pasargadi, prvoj prijestolnici Perzijskog Carstva, gdje je Oannes prikazan kao uspravljena riba kojoj iz glave izranja ljudska glava, a uz rep se pojavljuju ljudske noge. Povezuje ga se uz Eu, božanstvo Donjih slatkih voda, koji je bio oličenje mudrosti, a Oannesi su bili njegovi izaslanici koji su se pojavili među ljudima.
Autor: Dijana Kotarac
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 1913

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Uto 21 Jun - 20:12

Duhovi prirode u narodnoj predaji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekada su bake znale svojim unucima pričati predivne priče u kojima su glavni likovi bili vile, patuljci, sirene, anđeli i u kojima su se opisivale njihove karakteristike, djelovanje te načini i oblici njihovog pojavljivanja. Kazivanja o ovim čudesnim bićima postoje u brojnim kulturama od Sumerana do Egipćana, od Kine do kultura drevne Amerike. Za drevne narode ona su bila stvarnost, a sjećanje na njih dopire sve do današnjih dana preko narodnih predaja i drevnih zapisa.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Što naša narodna tradicija govo­ri o njima? Folklorni zapisi i ­usmena predaja spominju razno­vrsne duhove prirode, iako se često pod različitim imenima kriju ista bića. Etnolozi smatraju da je vjerovanje i štovanje duhova prirode u našim krajevima staroslavenskih ­korijena. Kao potvrdu za ovo, navode bizantskog povjesničara Prokopija iz VI. st. koji piše o južnoslavenskom štovanju rijeka, nimfa i drugih sličnih božanstava. No, nesumnjivo je prisutan i utjecaj antike.
Duhovi prirode mogu se podijeliti prema tome borave li u zemlji, zraku, vodi ili vatri…


Duhovi zemlje

Postoji velika raznolikost duhova ­zemlje, počevši od patuljaka, čudovišta (izraz “čudovište” upotrebljava se da označi ono čudnovato, ono što je različito od normalnog), pa sve do vila.
Čudovišta – usmena tradicija i folklorni zapisi spominju ih pod različitim imenima, ali najpoznatiji su orko i mrak. Naziv “orko” (lorko, njorko, lorgo, itd.) raširen je u Hr­vat­skoj i to uglavnom uz jadransku obalu. Naziv “mrak” (mračina, mračnjak) više je raširen u unutrašnjosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čudovište se opisuje kao gorostasno noćno biće koje ima moć pre­obrazbe. Nalazi se u stalnom kretanju, širi se i skuplja, tako da može poprimiti veličinu najvećih životinja.
Predaja o orku vjerojatno ima korijene u antičkoj tradiciji; pretpostavlja se da naziv “orko” dolazi od naziva rimskog boga podzemlja Orka. Opisi prikupljeni od različitih zapisivača u različitim krajevima i vremenima ­kazuju sljedeće:
“Orko se obično pokazuje noću, kao mali magarac koji naraste ili se podigne jako visoko kad ga uzjašeš. Putnici naiđu na njega na putu, vraćajući se iz grada ili putujući u drugo selo. Ponekad se sam provuče umornom putniku između nogu. Ugodno se jaše pa se putnik opusti i ponekad zaspe. Orko se odmah transformira, naraste ili se podigne jako visoko i odnese putnika na sasvim drugu stranu od namjeravane.”

Opisuje ga se kao gorostasa koji može opkoračiti cestu. Velik je poput stabla oraha i nestaje u zoru kada ­pijevci zakukuriču. Predaja iz mjesta Svirče na Hvaru govori: “Orko je velik čovjek koji noću zapriječi put, raste i smanjuje se, širi ruke i noge.”

Patuljci su daleko poznatiji od čudovišta. Čovjekolikog su izgleda i ne viši od dva pedlja. U narodnoj predaji poznati su pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal. Predaje o macićima najviše su raširene u srednjoj Dalmaciji, na Braču i Hvaru, na ušću Neretve, Pelješcu, Korčuli. Naziv “macić” dovodi se u vezu s mačkom koja se znala igrati s njima. Naziv “malik” više je raširen u Istri i Kvarneru i označava malog dječaka. Iako su imena različita, isprepliću se oko jednog te ­istog lika – dječaka s crvenom kapicom ili klobučićem. “Malik trče po putiću, va črjenen klobučiću.” O njemu se govori kao o jednom “patuljastom vražićku” koji voli zbijati šale s ljudima. Patuljci su nestalne ćudi i prevrtljivi, i za njih se ne može reći ni da su “dobri” ni da su “zli”. Druže se s ljudima, mogu im pomoći, ali i napakostiti. Priča se da su nekada bili čuvari rudnika u planinama i dok su ih oni obilazili, u njima nije bilo nesreća.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Sućurju na Hvaru bio je obi­čaj ostavljati fritule ispred vrata da domaćinima macić donese blago. Vjerovalo se da su skloni i manjim nestašlucima. Predaja kaže kako je znao ljudima sakriti životinje na nekoliko dana pa ih poslije vratiti. On je onaj koji konjima plete repove i grivu. Bračani ga nisu smatrali velikom štetočinom. Ribari su ga znali viđati oko svojih mreža. Opisivali su ga kao malog čovjeka s brkovima, bradom i crvenom kapicom, koji živi i na moru i u gori.
I orko i macić pripadaju drevnoj usmenoj tradiciji i danas su pod ovim nazivima uglavnom nepoznati. Ali to nije slučaj s vilama.

Vile su u narodnoj tradiciji najčešće opisivane kao prekrasne mlade djevojke rasutih dugih kosa, tijela nježnog i prozirnog, lakog kao u ptice, prelijepih očiju, ugodnog glasa, a odjeće bijele i zračno prozirne. “Bijela” je jedan od dva najčešća epiteta koji se posvuda pripisuju vilama (odnosi se na njihove haljine, kosu ili prozračnost tijela).
Na Pelješcu se sačuvala predaja koja kaže: “Vile su ti lipe divojke… Imaju žute vlasi sve do nogu i bile duge košulje…”
Drugi važan pridjevak vile je “pose­strima”. Vjerovalo se da se čovjek može zbližiti s vilama tj. posestriti. Tada će mu njegova posestrima vila pomoći u nevolji. U narodu se pripovijedalo da svaki junak i čestit čovjek ima vilu ­posestrimu.
Ne tako davno, na Pelješcu je prije zahvaćanja vode s nekih izvora i iz škrapa bilo potrebno posestriti vile tri puta ovim riječima: “Fajen Jezus, zelene gorice, i uvaman posestrine vile, da biste mi zdravje udilile, za me i za koga iden!”
Vile su veliki poznavatelji iscjeli­teljskih svojstava biljaka i minerala. Ta su znanja prenosile svojim miljenicima među ljudima koji su u narodu nazivani “vilenica” i “vilovnjak”, a držalo se da su nevini, čisti i pobožni ljudi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilenica ili vilarka se postaje po odabiru vila i u selu ih može biti nekoliko. Buduća vilarka obično oboli od vilinske bolesti da bi se njima osobno ili drugim vilarkama koje ih liječe, vile javile u snu. Zapisi iz XVII. stoljeća dokumentiraju povijesno postojanje takvih osoba koje su u seoskim zajednicama imale veliki ugled. Liječile su travama, navodeći ljude da su ih djelotvornosti bilja podučile vile s kojima se druže.

Vile osobito vole djecu pa ih ponekad znaju i odnijeti. Na otoku Ugljanu se pričalo da su vile znale ponekad ukrasti dijete, hraniti ga i uzdržavati, da bi ga kasnije vratile uljepšanog i ugojenog, samo što nije smio pričati ni da je bio s vilama, ni gdje je bio. Otimale su i odrasle. Za vrijeme izbivanja iz zajednice, “miljenik vila” doživljavao bi preobrazbu jer bi mu vile podarile nešto od svoje mudrosti.

Prema kazivanju iz Zatona kod Obrovca: “U vezu s ljudima dođu tako da nekoga uzmu na par dana pa ga nauče kako se liječe razne bolesti, nauče ga neke tajne, koje su do tada samo njima bile poznate. Obično uzmu nekog mladog i lijepog momka ili mladu i lijepu djevojku.”

[You must be registered and logged in to see this image.]

U okolici Karlovca pripovijedalo se da su vilenjaci ljubimci gorskih vila, kojima su one davale nešto od svojih moći kako bi mogli pomoći narodu u nevolji. Uvjet je bio da vilama služe godinu dana i za to vrijeme one su ih podučavale kako liječiti razne bolesti. No i kad bi se rastali od vila, nastavljali bi ih posjećivati u njihovim špiljama, pripovijedajući kako narod živi, je li zadovoljan i slično.

Posebna vrsta vila čvrsto povezanih s ljudima su vile suđenice (ro­đenice, orisnice). Prema narodnoj predaji, posjetile bi tek rođeno dijete i određivale mu sudbinu.

Posebnu naklonost vile imaju prema mladim djevojkama koje vole ukrašavati i darivati im od svoje ljepote. Ali i vilama su djevojke na samotnim mjestima, na kamenju i u pećinama, znale ostavljati darove poput cvijeća, svilenih marama. Položivši svoje darove, zborile bi tiho: “Uzmi, vilo, što je tebi milo.”

Vilama su se predavali pokloni i na “dobre dane” – Ivanje, Veliku i Malu Gospu. Tada bi se narod okupljao na proplanku gdje se nalazilo “vilinsko drvo”. Tu su se o grane vješali pokloni vilama.

Vile borave na “čistim mjestima”, pored vilinskog drveta. Vilinskim se stablom smatralo ono koje se svojim položajem, ljepotom ili veličinom izdvajalo od okolnih stabala. Tako je čovjek mogao naići na vile ispod hrasta, brijesta, kruške, gloga, ali je izbjegavao sjediti ispod njih kako ne bi na se navukao bijes vila.

Znali su ih viđati kako na mjese­čini plešu svoja vrzina kola i to na mjestima udaljenim od bilo kakve ljudske prisu­tnosti, najčešće na livadama okruženim šumama. Na mjestima gdje bi plesale, ocrtavao se kao šestarom upisan, utaban krug. Unutar tog kruga ne bi bilo ni travke… Ljudi su izbjegavali naći se u blizini vilinskog igrališta, osobito u sumrak, jer su vjerovali da bi im vile učinile zlo. Samo rijetki, čestiti ljudi mogli su doći u njihova kola i to ili slučajno ili kad bi ih pozvale same vile. “Pripovijedalo se da pod Velebitom ima selo Vrzić, a više njega na vrhu Velebita mjesto koje se zove “vrzino kolo”, na kome vile plešu.“

Vila ima raznih: morskih, riječnih, jezerskih, planinskih, poljskih, šumskih, ali i onih što borave u oblacima, na ­zvijezdama.

Među duhovima zemlje istaknuto mjesto zauzimaju vile zemlje, a obično se dijele u gorske i poljske. Gorske žive u planinama, dubravama, gorama. Narod ih je zvao vilama planinkinjama, ­nagorkinjama, zagorkinjama. Poljske vile stanuju u poljima i na ravnicama. Moglo ih se vidjeti kako na raskrižju ili gumnu sjede i češljaju svoje zlatne vlasi.

[You must be registered and logged in to see this image.]



Duhovi voda

Narodna predaja spominje razne vrste vodenih vila, vodenog čovjeka ili vode­njaka, kao i morske ljude.
Vodene vile u našem se narodu dijele na poluribe-poludjevojke koje žive u moru (nazivaju ih morske djevice, vodene deklice, morske puce) i prelijepe djevojke koje stanuju u rijekama, jezerima, studencima i bunarima, a rado iz njih izlaze (vile izvorkinje, jezerkinje, povodkinje). Govori se također o vilama koje se noću kupaju u vodama i napajaju svoje krilate jelene. Često im se pripisuju zle osobine. One namame mladiće u vodu, a zatim ih povuku u dubinu. Mogu biti i naklonjene ljudima. One kojima su naklonjene upozoravaju da ne piju iz voda onečišćenih leševima ili uginulim životinjama.

Čovjek ne smije mutiti vodu jezera u kojem vila spava ili se u tišini kupa jer ga ona može raniti ili čak oslijepiti. Izbjegavalo se ići u večernje doba na izvor jer na njega s prvim mrakom dolaze vile na kupanje.

Vodeni čovjek ili vodeni duh ima dugu kosu i bradu, gornji dio tijela sličan ljudskom, a donji dio u obliku ribljih peraja. Može čovjeka odvući u vodu s dobrom ili zlom namjerom.

Morski ljudi prebivaju u moru, nadljudske su veličine, poluribe-poluljudi. Noću izlaze na kopno i svijetlećim kamenom osvjetljavaju obalu. Tko se domogne takva kamena, narod kaže, bit će sretan cijeli život.

Duhovi zraka


Nastanak vjetrova i oluja pripisivao se djelovanju određenih duhova prirode. Ovdje se spominju bića prirode zvana “vedi”. Imaju ljudsko obličje, ali su viši od kuća. Vedi jednim dahom stvaraju oluju. Lako čupaju drvo s korijenjem. Kad bi žene tkale, odrezale bi komad tkanine i bacile ga u vjetar govoreći: “Nek nosi vjetar vedima.” Prema narodnoj predaji, vedi pjevaju u zraku poput orgulja i hodaju od izlaska do zalaska Sunca. U slučaju neke prirodne nedaće, poplave, oluje, molilo bi ih se za zaštitu.



[You must be registered and logged in to see this image.]

U ovu grupu ubrajamo i zračne vile koje prema predaji stanuju na oblacima i zvijezdama. Iako etimologija imena vila još nije razjašnjena, povezuje se s indogermanskim pojmom ueia – vjetar, litavskim vejas te staroindijskim vayu – zrak. Ova etimologija primarno određuje vile kao duhove zraka i oluje. Za njih se i kaže da jure na oblacima, da ih oblaci odvode sa zemlje te da svojim plesanjem uzrokuju vjetar, oluje i tuču. Govori se da ponekad dolete na zemlju da bi upozorile ljude na zlo koje im prijeti.

Kršćanskim su utjecajem mnoga zna­nja i vjerovanja o duhovima prirode izblijedjela. Nastojalo se izbrisati sve ono što pripada “poganskom vremenu”. Tako su mnoge osobine i uloge duhova prirode bile prenesene na vraga. Primjerice, više nije “malik” taj koji izvodi nepodopštine oko mlina, već sam vrag. Ne boravi vodenjak u vodi, već je to vrag koji nosi zelenu odjeću i živi na dnu mora. Vile su proglašene vješticima. Žene koje su posjedovale znanja o ljekovitim biljkama i koje su pričale kako komuniciraju s vilama, mogle su biti proglašene vješticama. U Hrvatskoj je u razdoblju od XV.-XVIII. stoljeća bilo i sudskih progona vještica.

Usprkos tome, tragovi štovanja duhova prirode progovaraju kroz mnoge običaje, nazive mjesta, biljaka. Stari pričaju da dok su vile hodale po svijetu, bile su rodne ljetine i u polju je bilo svake sreće. To doba nazivaju “zlatno doba.”
Nekada se vjerovalo da iza svakog prirodnog fenomena stoji duh prirode. Ljudi ih nisu samo štovali, već su, kako kažu predaje, komunicirali i surađivali s njima. Ali, otkako se čovjek otuđio od prirode, počeo je zloupotrebljavati i uništavati, otkad je sve češća nesloga i mržnja među ljudima, duhovi prirode udaljili su se od čovjeka. I nestade čarolije “zlatnog doba.”

Autor: Marica Borović
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 1913

Učlanjen : 18.12.2021


Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610Čet 23 Jun - 21:51

Sunce u keltskoj mitologiji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Postoji zemaljsko Sunce, koje je uzrok svake topline, i svi koji su u stanju vidjeti, vide Sunce, a oni koji su slijepi i ne mogu ga vidjeti, osjećaju njegovu toplinu. Postoji jedno vječno Sunce, koje je izvor svake mudrosti, i oni čija su se duhovna osjetila probudila u život, vidjet će to Sunce i biti svjesni njegova postojanja; ali oni koji nisu ostvarili potpunu duhovnu svijest, mogu ipak shvatiti njegovu moć pomoću unutarnje sposobnosti koja se naziva intuicija. Paracelzus

Ovaj citat upućuje na ono što su mnoge kulture već znale o Suncu, a to je da ono nije središte samo zbog svog položaja, već i zbog svoje vitalne i duhovne moći.


Kelti su bili jedna od kultura koja je prepoznavala važnost Sunca. Imali su mnoga božanstva sa solarnim atributima i svetkovine koje su obilježavale značajne trenutke Sunčeva ciklusa. Na festivalu Beltane (Beltane znači “svijetla vatra” i odnosi se na Sunce) i danas se slavi povratak ljeta. Veliki krijesovi, ponekad od miomirisne borovice, gradili su se zbog pročišćenja i obnavljanja. Beltane se povezuje s Belenusom, zvanim “Svijetli Blistavi” (ili “Blistavi Bog”), jednim od najstarijih i najštovanijih keltskih božanstava. Povezuje ga se s konjem te ga se prikazuje kako jaše nebom u kolima koja vuče konj, što je jedna od karakteristika solarnog božanstva.


[You must be registered and logged in to see this image.]


Drugi poznati keltski bog Sunca je Lugh čije ime znači “onaj koji svijetli” ili “blještavo svjetlo”. Ime mu se nalazi u korijenu poganskog festivala Lughnasadh (koji je ujedno irsko-gaelski naziv za mjesec kolovoz). Bio je bog zaštitnik Lugdunuma (danas Lyon u ­Francuskoj) i povezan s mnogim umijećima i vještinama, uključujući umjetnosti i obrte, trgovinu, poznavanje povijesti, liječenje, rat i kovački zanat. Njegovi su simboli bili gavrani te bijeli jelen u Walesu. Predstavljen je kao kralj, vođa vojske, ali i moćan bog koji donosi svjetlost svijetu.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Sunce se predstavljalo i ženskim božanstvima. U irskom gaelskom jeziku riječ za Sunce je Grian. Iako o Grian nema sačuvanih mitova, ona se može naći u nazivima mjesta poput Lough Graney i Tuamgraney. Ona je zimsko Sunce, a njezina sestra, odnosno njezin drugi aspekt je Áine, ljetno Sunce. Áine je božica obilja, nadzire usjeve i stoku, a ponekad je predstavlja crveni konj.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Étaín je druga keltska božica za koju se smatra da je povezana sa Suncem. Prvobitno je bila božica Sunca, a zatim je postala božica Mjeseca. Ona je junakinja dobro poznate priče iz keltske mitologije, Tochmarc Étaíne (Udvaranje Étaíni). Budući da je bila vjerna ljubavi i svom istinskom ja, ona se ponovno rodila i postala besmrtna. Elementi koji su sveti Étaíni su Sunce, zora, more, kiša, voda, leptiri, cvjetovi jabuke i labudovi. Ona je božica iscjeljenja, ponovnog rođenja i seljenja duša.
“Trostruka božica” Brigid vlada ranim proljetnim ekvinocijem, svjetlošću i vatrom, što odgovara njezinoj ulozi božice vatre i svjetla. Brigid je također bila poznata po mnogim drugim imenima, ali sva ta različita božanstva bila su božice u svoja tri vida: Vatra nadahnuća, Vatra ognjišta i Vatra kovačnice.
Sunce je izvor cjelokupnog života na Zemlji i možemo pronaći različite aspekte ovog izvora života predstavljene u raznim keltskim božanstvima koja utjelovljuju volju, mudrost, životvornu obnovu i iscjeljujuće energije.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Mitovi i legende - Page 6 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 6 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Mitovi i legende
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Stare Srpske priče, mitovi i legende
» Objašnjeni mitovi
» Mitovi o mačkama
» Mitovi o psima
» Neke kontraceptivne pilule su ipak opasne?
Strana 6 od 6Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-