Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Priče o Svecima

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4
AutorPoruka
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 111223

Učlanjen : 06.12.2012


Priče o Svecima - Page 4 Empty
PočaljiNaslov: Re: Priče o Svecima   Priče o Svecima - Page 4 Sat610Čet 14 Mar - 21:06

Prepodobni Jovan Vethopešternik

Podvizavao se u t. zv. Vethoj Peščeri ili Lavri Haritona Velikog u Palestini. Zavolevši Hrista Gospoda svim srcem, svom dušom i svim umom svojim, on je od mladosti počeo putovati po svetim mestima i slušati pouke i savete svetih ljudi. Najzad se nastanio u Haritonovoj pećini, gde se predao tvrdom podvigu provodeći dane i godine u postu, molitvi i bdenju, neprestano pomišljajući na smrt i učeći se smirenju. Kao dobro uzreli plod ubran bi smrću i preseljen u Raj. Požive i upokoji se u VIII stoleću.

Tropar (glas Cool:
U tebi se, oče, sigurno spase bogolikost, jer si primivši Krst, sledio Hrista. Delima si učio prezirati telo, želeći više za dušu stvari besmrtne, zato i sa Anđelima, Sveti Jovane, raduje se duh tvoj.

Sveti mučenici Hristofor, Teona i Antonin

Ova trojica behu mladi oficiri u cara Dioklecijana. Kada sv. Đorđe velikomučenik beše mučen, oni gledahu muke njegove, kao i čudesa koja se tom prilikom dogodiše. Videvši sve to oni izađoše pred cara, odbaciše oružje, skidoše sa sebe pojaseve vojničke, i hrabro ispovediše ime Gospoda Isusa. Zato behu stavljeni na velike muke, i najzad vrgnuti u oganj, gde im tela sagoreše, dok im duše odoše ka Gospodu u večitu radost. Česno postradaše u Nikomidiji 303. god.

Sveti Trifun patrijarh Carigradski

U cara Romana, a taj car vladaše Vizantijom početkom H veka, beše sin Teofilakt od 16 godina kada umre patrijarh Stefan. Car htede toga svoga sina uzvesti za patrijarha, jer ga beše zavetovao duhovnom zvanju još od malena, ali zbog maloletstva postide se to učiniti. Presto patrijaršiski zauze Trifun, prost ali čist i blagočestiv starac. I osta Trifun na prestolu tri godine. Kada sin carev uđe u dvadesetu godinu, namisli car pošto poto ukloniti Trifuna i svoga sina staviti za patrijarha. Svetitelj Božji Trifun ne htede se dobrovoljno ukloniti s prestola ne zbog čega drugog nego jedino zbog toga što smatraše za veliku sablazan, da se tako mlad čovek uzdiže na tako odgovoran i težak položaj kao što je patrijaršiski. Tada spletkom nekoga zloga episkopa izmamljen bi potpis nezlobivog Trifuna na čistoj hartiji, pa posle iznad tog potpisa bi napisana u carskom dvoru tobožnja ostavka patrijarhova, koju car objavi. Nasta zbog toga velika smutnja u crkvi, jer narod i sveštenstvo stajahu uz Božjeg čoveka Trifuna. Onda car silom ukloni starog patrijarha i posla u manastir; a sina svoga Teofilakta uzdiže za patrijarha. Sv. Trifun požive u manastiru kao podvižnik 2 godine i 5 meseci, i prestavi se Gospodu, 933 god.

Prepodobni mučenik Agatangel

Iz Trakije. Svetsko mu ime beše Atanasije. Služeći u Turaka, Turci ga nasilno poturče u Smirni. Kao pokajnik zamonašen u Sv. Gori, u man. Esfigmenu. Mučen savešću on poželi da krvlju svojom opere svoj greh. Ode u Smirnu, gde Turcima pokaže krst i ikonu Vaskrsenja Hristova. Posečen 19 aprila 1819 god. u 19 godini svojoj. Po smrti javio se živ duhovniku svome Germanu.

Prepodobni Simeon Bosi

Podvizavao se u Sv. Gori i bio kratko vreme iguman Filotejskog manastira. Utvrđivao hrišćane u veri u mnogim stranama balkanskim, i proslavio se čudotvorstvom. Hodio je bos, zbog čega je i prozvat Bosi. Prestavio se u Carigradu.

Nezlobivi Trifun, pastir osedeli,
Nezlobnošću venac stjaža neuveli.
Car hoćaše krivo rad sujete prazne
Ne bojeć' se Boga ni Božije kazne.
Patrijarhom biti čast je pred ljudima
No breme pred Bogom i pred angelima;
Dečko može stado čuvat beslovesno
Al' gde mu je mudrost za stado slovesno?
Nezlobivi Trifun pravdu Božju štiti
- To ne može, care, reče, nikad biti!
Daj čoveka zrelog, mudrijeg od mene,
Koj' će Božjom Lađom krmanit' kroz stene,
A ne dete jedno, ma i sin tvoj bio,
Koj' bi Lađu Božju o stene razbio! -
Car Roman učini kako sam poželi,
Te sveca Trifuna i narod ucveli.
A Božije oko po svetu se šeta
Gledajuć' gde treba venac gde osveta.
RASUĐIVANjE

Starac duhovnik reče: "ustajući izjutra, govori samome sebi: telo, radi, da bi se ishranilo; dušo, budi trezvena, da bi se spasla i Carstvo nasledila!" - Ovo nije samo gola reč, nego je ovo bio ustav mnogih hiljada monaha kroz vekove i vekove, svakodnevni ustav života. Radom su se hranili, a molitvom trezvili. Zašto samo monaha? Zar to ne može biti ustav svakoga sledbenika Hristova? Nije li nam sam Hristos dao jasan primer u tome, t. j. primer u trudu telesnom i u trezvenju neprestanom molitvom?

SOZERCANjE

Da sozercavam vaskrslog Gospoda Isusa, i to:
1. kako je On u proslavljenom telu Svome blizu Svojih učenika; blizu onih koji Ga traže (Marija Magdalena u vrtu); blizu onih koji su u strahu (učenici u zatvorenoj odaji); blizu onih koji su gladni (na obali jezera);
2. kako je On i sada blizu svakog onog od nas ko Ga traži, ko je u strahu, i ko je gladan.

BESEDA

o opreznosti prema svemu što nije po Hristu
Braćo, čuvajte se da vas ko ne zarobi
filosofijom i praznom prijevarom,
po kazivanju čovečijemu, po nauci
svijeta, a ne po Hristu (Kološ. 2, Cool.
Braćo neka nas ne zarobi filosofija, koja nagađajući govori, da nema života večnoga niti vaskrsenja iz mrtvih. Jer mi ne dolazimo do Istine nagađanjem ljudskim nego Božjim otkrovenjem. I ono što znamo o Istini, znamo od same Istine, koja se otkrila u Gospodu Isusu Hristu i nama saopštila kroz verne i mudre svedoke Istine, apostole i svetitelje. Ako li, zbog grehova naših, odbacimo ova svedočanstva i primimo nagađanja ljudska, pašćemo u mračno i ljuto ropstvo prirode, tela, greha i smrti. Braćo, neka nas ne prevare prazna kazivanja čovečja, od čoveka i po čoveku, kao tobož da nema onoga sveta, ili i ako ga ima da mi tobož ništa o tome ne znamo. Gle, mi znamo pouzdano da ima onoga sveta. I ovo znamo ne od nagađača i obmanjivača nego od samoga Gospoda Isusa, koji se na Tavoru javio učenicima sa davno otšedšim iz ovoga sveta Mojsejem i Ilijom, i koji se sam javio mnogim sledbenicima Svojim posle smrti Svoje. I još mi ovo znamo od apostola, svetitelja i mnogobrojnih tajnovidaca, kojima Bog otkri, zbog njihove čistote i svetosti, pravu istinu o onome svetu. Ako li, zbog grehova naših, ne verujemo ovim svetim i istinitim svedocima, mi ćemo onda verovati nesvetim i lažnim ljudima, i bićemo robovi mraka, greha i smrti. Braćo, neka nas ne zavede nauka svetska, koja ispituje životinje, bilje i kamenje, i veli, da ona nigde nije našla Boga među ovim tvarima, te otuda drsko tvrdi, kao da Boga i nema. Jer gle, mi znamo, da Tvorac i ne može biti kao tvar među tvarima, nego je On iznad svih tvari, i različit od svih tvari. A mi to znamo kako po duhovnom razumu i savesti tako i po jasnom otkrovenju samoga Gospoda Isusa, koji se pokazao i u telu čovečjem kao Gospodar svih stvorenih tvari, a tako i po svedočanstvu apostola i mnogih drugih svetih i vidovitih ljudi.
Nego proslavimo Gospoda Isusa, vaskrsloga iz mrtvih. Gospode vaskrsli, Tebi slava i hvala vavek. Amin.








Priče o Svecima - Page 4 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 111223

Učlanjen : 06.12.2012


Priče o Svecima - Page 4 Empty
PočaljiNaslov: Re: Priče o Svecima   Priče o Svecima - Page 4 Sat610Čet 14 Mar - 21:07

O našim neznanim svecima
Svaka obitelj se sastoji od živih i mrtvih. Oni koji su bili s nama nikad to zapravo ne prestaju biti. I kad ne govorimo o njima, i kad ne mislimo na njih, čak i ništa ne znamo o njima, oni su prisutni.
Pojasnit ću ovo zadnje. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell ostao je siroče u najranijem djetinjstvu, a odgojen je u djedovoj kući. Kad je kao odrastao čovjek našao i pročitao očev dnevnik, s događajima iz očeve mladosti, zapanjio se. Naime, neke životne okolnosti i odluke sin je ponovio, uopće ne znajući da se sve to već dogodilo njegovu ocu.

Russell je bio vrlo racionalan čovjek i nije u tome vidio ništa mistično ili nadnaravno. Objašnjenje je vrlo jednostavno i prirodno: u svakoj obitelji stvari se rade na određen način, drukčije se misli, govori, ponaša nego u ostalim obiteljima. Kretnje, izraze, svjetonazor, sve to upijamo od najranijega djetinjstva, od baka i djedova, od stričeva, ujaka i tetki, od roditelja. I nije nikakvo čudo da djeca ponavljaju, barem u nekim djelićima, živote svojih roditelja, djedova i pradjedova – čak i ako ih nisu zapamtili iz djetinjstva ili ih čak nisu niti upoznali.

Svaka je obitelj kao neki mali svemir sa svojim vlastitim fizikalnim i kemijskim zakonima, s vlastitim zemljopisom i poviješću, s vlastitim rječnikom. Veze članova jednostavno su neraskidive. I kad se bliski rođaci udalje, ohlade ili zavade, i dalje pripadaju istom svijetu, i dalje govore, misle i ponašaju se slično.

Smrt tu ne predstavlja veliku razliku.

Nisam imao više od pet godina kada sam s ocem prvi put otišao na novi grob na Mirogoju. Taj je dio groblja izgledao poput nekoga tadašnjeg novozagrebačkog naselja – široke staze od svježega betona, a posvuda nizovi tek izlivenih betonskih komora, bez ijednoga imena, bliješte u suncu.

Danas je slika sasvim drukčija. Staza je već davno postala grbava i puna rupa, grobovi su puni i prepuni. Vlasnici su im mijenjali ploče, dodavali i uklanjali križeve i vaze, jeftin prljavosivi kulir zamjenjivali skupim uglačanim crnim mramorom – tako da od nekadašnje urednosti, čistoće i uniformnosti nije ostalo ništa. U pola stoljeća drveće se znatno razraslo tako da natkriva i zakriva grobove, a njegovo korijenje podriva staze.

Prema tom grobu u međuvremenu su se zaputili, redom, djed, baka, otac i majka. I uvijek bi preostali članovi obitelji stajali oko groba pa potom nosili cvijeće i svijeće, meli ga i brisali, pa bi se opet okupljali na sprovodu i onda opet poslije održavajući sjećanje na umrle. Iako nema nikakva razloga ići na groblje, jer mrtvi nisu tamo, i nisu uopće mrtvi, grob tako kroz godine i desetljeća postaje dio životnoga prostora obitelji. I, kao što dobro znaju svi koji na groblje dolaze s malom djecom, grob uopće ne mora biti mjesto tuge, nego može biti i oaza cike i veselja na inače turobnom mjestu.

Mrtvi ne samo da su s nama nego su i u nama. Moj glas na trenutke može postati toliko sličan glasu moga oca da se djeca smetu, pomisle da čuju djeda. Ili, u zadnje vrijeme nekoliko sam puta u šetnji prekrižio ruke na leđima, baš kako je i moj otac činio – a činio je i moj djed, čega se ja ne sjećam, ali zapamtila je moja sestra. Budući da u pravilu poznajemo samo djedove i bake i da nam oni mogu pričati najdalje o svojim djedovima i bakama, naše obiteljsko pamćenje ne proteže se daleko u prošlost. To, međutim, ne znači da nismo nasljedovatelji mnogo dalje obiteljske povijesti.

Francuzi su istraživali povezanost obiteljskih modela i političkih svjetonazora i došli do neočekivanih zaključaka. Na sjeverozapadu Francuske, gdje su ljudi keltskoga podrijetla, a obitelji patrijarhalne, glasači su tradicionalno konzervativni; na jugozapadu, gdje ima mnogo Baska, a obitelji su manje hijerarhizirane, glasa se za socijaldemokrate; a na istoku, gdje prevladavaju građani germanskoga podrijetla i gdje su obiteljski odnosi sasvim rahli, na izborima pobjeđuju liberali. Je li moguće da su naše političke preferencije uvjetovane obiteljskom okolinom, a ona pak dalekim, pradavnim i zaboravljenim podrijetlom?

Pa ako smo tako sudbinski povezani s precima, kako ne bismo bili povezani sa svetima.

Sveta djevojčica

Velika je tajna svetost. To su žene i muškarci koji su savršeno ispunili Božju volju, koji su toliko voljeli Boga da su na neki način nestali. I taman kad su savršeno nestali, Bog nam ih je vratio da učimo od njih, da ih nasljedujemo, da nam pokažu kako da i mi postanemo sveti.

Nije lako postati svet pred Bogom. Ali nije lako ni prikupiti svjedočanstvo o nečijem svetom životu. Postupak da netko bude proglašen blaženim, pa potom svetim, često je dugotrajan. Nobelovac Gabriel Garcia Marquez ima jednu beskrajno tužnu priču o tome kako je teško postati svetac.

U malom južnoameričkom mjestu zbog nekih su radova selili groblje. I kad su ekshumirali pokojnike, otkrili su da je tijelo jedne djevojčice neraspadnuto – ležala je pod zemljom kao da je živa. Narod se skupio zbog čuda i počelo se govoriti da je sveta. Otac joj je bio živ, a majka je, kao i djevojčica, umrla u nekoj epidemiji, kolere čini mi se – jer, primijetili ste, kad želite naći doma knjigu da biste nešto provjerili, ona se sakrije.

Otac je uzeo njezino tijelo, stavio ga u malen kovčeg i počeo obilaziti najprije svećenike, a potom biskupe. Svi su se složili da je riječ o čudu i da djevojčica zaslužuje biti proglašena svetom, ali nitko nije bio nadležan za to – nego su oca uputili u Vatikan. I tako je on pošao sa svojim kovčežićem, koji nije bio veći od kofera za violinu, i stigao u Rim.

Tamo je, međutim, saznao da ondje postoje tisuće postupaka za proglašenje svetim i da će se on vrlo teško probiti negdje do neznane komisije. I tako priča završava, napuštajući oca izgubljenoga u Vječnom Gradu, kako pokušava ispuniti svoju misiju – sa svojom kćeri koja zrači neobičnim čudom.

Zanemareni blaženik

Nešto je manje tužna priča talijanskoga pisca Dina Buzzatija o blaženiku Ganciliju koji je postao svetac. Obično se misli da ljudi imaju biografiju samo za života i da ona završava smrću. To je možda istina za nas obične ljude, ali sveci imaju i važnu posmrtnu biografiju.

Dakle, taj blaženik provodio je mirno svoju vječnost kod Boga, a za to vrijeme netko je na zemlji pokrenuo postupak da se proglasi svetim. On je bio jednostavan i skroman čovjek o kojemu nitko za života nije mislio kao o svecu. Ali kada je umro, ljudi su nekako osjetili da je bio poseban. Sastavili su o njemu spis sa svjedočanstvima i poslali ga nadležnim crkvenim ustanovama. I u svim uredima u kojima se ocjenjuje njegova svetost primijetili su isto – iz njegova je spisa izlazila neka blaga svjetlost i širila se aureola dobrote. I tako je malo pomalo proglašen svetim.

No trebalo je dva stoljeća da se to obavi.

U njegovu su selu bili veoma ponosni, uredili su mu mali oltar, ali nakon toliko stoljeća više ga se nije nitko sjećao – i nitko mu se nije molio. U tom su selu već imali svojega sveca, svetoga Markolina, kojem su se molili.

I dok su drugi sveci na nebu imali pune ruke posla sa svim molbama koje su dolazile sa zemlje, sveti Gancilije je dane provodio u besposlici. I naš svetac je to gledao i bilo mu je krivo. Nije on bio ljubomoran ili, još gore, zavidan – uostalom, bio je svet. Ali nekako se osjećao beskorisnim i bilo mu je žao da ne može više učiniti... I sam Markolino mu je došao reći da mu je žao da se svi mole njemu, Markolinu, a nitko Ganciliju, iako je možda Gancilije bio puno pobožniji od njega za života…

Kad bolje razmislim, sveti Gancilije mogao bi biti svetac zaštitnik zanemarenih ljudi.

Sveci kraj nas

U ovom trenutku postaje jasno da to nije priča o svecima, nego o našem životu i o tome kako se prave vrijednosti često ne prepoznaju. Na koliko smo divnih mjesta bili koja ljudi uopće ne znaju i nitko ne ide tamo? Koliko smo divnih knjiga pročitali za koje nitko nije čuo, koliko neobične i nepoznate glazbe čuli, koliko smo divnih ljudi upoznali – divnih i zanemarenih, baš poput svetoga Gancilija?

Koliko znamo vrijednih, pametnih, vještih, obrazovanih ljudi koji se nalaze na mjestu na kojemu ne mogu iskoristiti svoju marljivost, pamet, vještinu i obrazovanje? I još gore, njihovo mjesto zauzima neki Markolino koji sve to nema ili ima u manjoj mjeri – ali, eto, svi ga znaju i idu njemu – u modi, rekli bismo.

I na koncu, nismo li taj Gancilije baš mi – često ostavljeni po strani i nekako izvan mode? Željeli bismo nešto napraviti, mogli bismo nešto promijeniti, znali bismo nekome pomoći – ali neki bezvezni Markolino stoji na našem mjestu...

Namjerno neću ispričati kako je završila Buzzatijeva priča o svetom Ganciliju – baš zato što je to priča o svakom od nas. Možda ne možemo baš uvijek zauzeti mjesto koje zaslužujemo, ali možda možemo pomoći drugima. Pogledajmo oko nas zaboravljene, poput svetoga Gancilija i izvucimo ih iz sjene.

Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.









Priče o Svecima - Page 4 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 111223

Učlanjen : 06.12.2012


Priče o Svecima - Page 4 Empty
PočaljiNaslov: Re: Priče o Svecima   Priče o Svecima - Page 4 Sat610Čet 14 Mar - 21:07

Srpski sveci

Novi zastupnici pred Bogom

U godini proslave dva milenijuma hrišćanstva na red za uvrštenje u srpski svetački imenoslov došli su postradali za vreme Drugog svetskog rata. Za sada ih je ukupno 76

Reči mučenika Vukašina dobro su znane i često se pominju, opevao ih je Matija Bećković i opisivao Vuk Drašković, iako se priča o njegovom stradanju priča danas veoma omraženim vokabularom istorijskog perioda koji bismo najradije predali zaboravu. Vukašina su iz rodnih Klepaca u jasenovački logor odveli na samom početku Drugog svetskog rata. Nakon nekoliko dana zlopaćenih u strašnim mukama, egzekutor pred koga su ga doveli ponudio mu je život ako uzvikne "Živeo poglavnik Ante Pavelić". Vukašin mu je mirno odgovorio: "Samo ti, dete, radi svoj posao". Ustaša mu je odrezao uvo i ponovio zahtev, no Vukašin je opet isto odgovorio. Odrezao mu je i drugo uvo, potom i nos i sasvim unakazio lice, svaki put sa istim zahtevom, ali je Vukašin ostao miran i sa istim rečima na usnama. Zapisano je u "Žitiju Vukašinovom" da ga je potom izbezumljeni ustaša ubio, a odmah zatim i poludeo.

Mučenik Vukašin je jedini od devet novokanonizovanih svetih Srba koji je "samo" ispovednik. Ostale čine tri mitropolita – dabrobosanski Petar, crnogorsko-primorski Joanikije i zagrebački Dositej; potom episkopi gornjokarlovački Sava i banjalučki Platon, kao i arhimandrit šišatovački Rafailo i dvojica protojereja, Branko Dobrosavljević i Đorđe Bogić. Žitije svetog Vukašina odavno je dobilo moć narodnog predanja koje su znali i koji nisu čitali knjige. Oni koji su učili škole znaju i za Platona, a i Joanikija. Episkopa banjalučkog Platona ustaše su drale na živo i o tome svedoči fotografija, nazvana "Čas anatomije"; episkopa crnogorsko – primorskog Joanikija ubili su komunisti, zajedno sa njegovih 70 sveštenika, uhvativši ih kod Zidanog Mosta dok su pokušavali da izađu iz zemlje, sklanjajući se od progona sveštenstva u zavetrini Drugog svetskog rata.

PROCEDURA: To što ih se verujući narod još živo seća i što ih pominje jedan je od "uslova" za kanonizaciju u svece, koji u hrišćanskoj veri predstavljaju molitvene zastupnike pred Bogom. U našem imenoslovu ima 76 svetih, od toga šest žena.

Crkva izražava poštovanje velikih narodnih mučenika "u hvali i slavi njihovih dela na zemlji, u prizivanju posredništva njihova kod Boga da se mole za ljude, u svakdašnjem svetkovanju njihove uspomene, u podizanju Crkava njima u čast", piše u "Crkvenom pravu". U početku se bez ikakvih formalnosti odavalo molitveno poštovanje mučenicima, prvo u Crkvama onih oblasti u kojima su se proslavili svojim delima, pa se vremenom to poštovanje šire rasprostiralo. Kanonizacija svetaca uvedena je u XI veku.

"Srpska pravoslavna crkva samo potvrđuje i liturgijski uobličava kult određenog svetog koji je zaživeo u živoj Crkvi – u narodu. Za razliku od Zapadne crkve, koja svoje svece praktično administrativnim putem razvija i najavljuje, SPC zapravo samo aminuje kult koji već postoji", govori za "Vreme" Slobodan Mileusnić, upravnik muzeja SPC-a.

Devet novih srpskih svetaca postradalo je u vreme Drugog svetskog rata i, pošto će se mnogi setiti mučenika koje Crkva još nije stavila na ikone, gospodin Mileusnić objašnjava da je bilo pokušaja u prošlosti da se razviju neki kultovi, ali bez uspeha. "Potrebno je stoga da prođe dovoljno vremena, ponekad i nekoliko vekova, da bi došlo i do kanonizacije svetog. Imamo primer mitropolita vršačkog Teodora, koji je 1994. godine kanonizovan nakon četiri veka dugog kulta. U volji Božjoj, vreme je relativna stvar".

Već nekoliko godina na zasedanjima Svetog arhijerejskog Sabora, u diskusijama o novomučenicima, pominju se i vladika Nikolaj Velimirović i otac Justin Popović, bogoslovska loza iz Ćelija, iz koje su potekli i mitropolit Amfilohije i episkop Artemije. Oni se, lokalizovano, slave kao sveti i na ikonama su u valjevskom kraju. Govori se u potaji da se lično patrijarh Pavle protivio ustoličenju vladike Nikolaja, jer je ovaj za života pušio. No, teško da će shvatiti onaj koji nije verujući da u tome nema nikakve pomisli o nedostojnosti, već se radi o sveobuhvatnom poimanju greha. Eto tako mučenička dela prolaze kroz ovozemaljske kanone; za Crkvu primat je zapravo "objava, oglašavanje svetog kroz čuda nad njegovim moštima", pojave kakve Ona pažljivo prati i beleži.

"Zato je naš narod u tegobnim vremenima uvek sa sobom nosio mošti svojih svetih, jer su mu bila molitvena staništa. Prve Crkve, uostalom, bile su u katakombama, na grobovima mučenika, a i danas mnoge Crkve sagrađene su na groblju. Mošti su, sa druge strane, tapije o prošlosti Srba i njihovoj ulozi u hrišćanskoj civilizaciji. Sveti Sava je osnivajući Crkvu obilazio pomesne Crkve i dobijao mošti svetih. To je bio duhovni prestiž i značaj", govori Slobodan Mileusnić. U doba zlatnog svetiteljstva mošti svetitelja uziđivale su se u časne prestole novih Crkvi. Danas je to redak slučaj, pa je onaj, od Đurđevdana ove godine – kada je delić moštiju Svetog Đorđa iz Rusije prenesen na Ravnu Goru čime je Crkva Svetog velikomučenika Georgija postala manastir – zaista poseban.

Kanonizacija svetitelja pripada isključivo Svetom arhijerejskom Saboru koji ustoličenim normama pristupa sa velikim oprezom i najvećom strogošću.

"Ako se jedno lice odlikovalo u svemu i svagda uzoritom svetinjom života, ako su ga svagda ukrašavale sve hrišćanske vrline i njegova dela bila takva da su pokazivala težnju da se približe idealu svetinje, i svagda služila za uzor ljubavi i pobožnosti, ako su crte proroštva i čudotvorstva kod tog lica bile, ili je njegovo telo posle smrti davalo znake svetiteljstva, jednom rečju, ako je neko lice u životu bilo kakvim može biti samo jedan svetitelj, tada se kod više crkvene vlasti javlja misao da tom licu treba odavati crkveno poštovanje – proglasiti ga za svetitelja i ugodnika Božjeg", zapisao je 1902. godine u "Crkvenom pravu" Nikodim Miloš.

ZNAČAJ: Justin Popović je govorio da je "u novim mučenicima, svetim mučenicima, sila Pravoslavlja". "Gone me i misle da Bogu službu čine. Da li su sva njihova bogosluženja tako bogougodna i Bogu mila? Čovek čoveka goni – moljac moljca goni. Šta je strašno u tome? Ništa, ali je mnogo komično", pisao je otac Justin.

Žitije svetih imaju veliku ulogu u pravoslavnom vaspitavanju i njihovo iščitavanje jedan je od prvih saveta bogotražiteljima; ispisana u "zlatnim legendama", srednjovekovna književnost bila je odlika velike hrišćanske zrelosti.

Na dan kada je upriličena svečana liturgija koju je, u sasluženju svih arhijereja SPC-a iz zemlje i dijaspore i mitropolita Amvrosija iz Jerusalimske patrijaršije, služio patrijarh Pavle – moglo se videti koliki značaj novi sveci imaju za vernike, koji su se u Hram Svetog Save slili iz cele Srbije. Kroz narod koji se tiskao oko čudotvorne jerusalimske ikone Presvete Bogorodice, oko bine i u počasnom špaliru kroz koji su mitropoliti i arhijereji prenosili ikone novomučenika do patrijarha, proletele su i mantije sestrinstva i bratija iz mnogih srpskih manastira. Okupljeni narod pevao je sa svim beogradskim crkvenim horovima, horovima bogoslovija SPC-a i svešteničkim horovima više eparhija u liturgiji koja je trajala skoro pet sati. U velikoj radosti dočekano je, na kraju, pričešće i blagoslov. Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle je u obraćanju povodom proglašenja svetitelja podsetio da su novi srpski sveci postradali za pravoslavnu veru, te da su i njih, kao i naše pretke "majke vaspitavale da je bolje izgubiti glavu nego svoju ogrešiti dušu", što je i sadržano u osnovi hrišćanstva. "Zato se mi današnji pravoslavni Srbi molimo našem i njihovom Gospodu da, ako već moramo da stradamo, to bude na putu istine i pravde, a ne radi nepravde i mržnje prema bilo kome", rekao je patrijarh.

Pre samo nedelju dana, na izuzetno posećenoj duhovnoj večeri upriličenoj u parohijskom domu Crkve svetog velikomučenika Dimitrija na Bežanijskoj kosi, Matija Bećković je govorio o novim svecima u kojima se ogleda veličina naše duhovne prošlosti, prošlosti iz koje bi danas, kada se ponovo pridižemo, trebalo da crpemo snagu. Pričao je kako se u poseti Klepcima, rodnom mestu svetog Vukašina, raspitivao o njegovom prezimenu. No, ono nije ostalo upamćeno i zasenjeno je velikim Vukašinovim delom. "Ko zna koliko je takvih svetih Vukašina, za koje se nikada nije saznalo i za koje će samo Bog znati, postradalih poslednjih godina u svim ovdašnjim ratovima, i koji svakodnevno i dalje stradaju na Kosovu", rekao je akademik.

Zbog mnoštva znanih i neznanih srpskih mučenika, poslednjih godina patrijarh je od Jerusalimske patrijaršije izmolio dolazak ikone Presvete Bogorodice u Beograd, da svojim prisustvom da neophodnu blagodat i arhijerejima čiji Sabor je u toku. Ikona je jedno od tri najveća hrišćanska blaga i vekovima se čuva na Bogorodičinom grobu u Jerusalimu. "Nadam se da će ova svetinja pomoći našem narodu u nevoljama koje su ga snašle, kako bi i na ove naše prostore konačno došao mir, toliko potreban nama i neprijateljima našim", rekao je patrijarh srpski.

Istoga dana, u nedelju 21. maja, čudotvorna ikona vraćena je u Jerusalim. Mitropolitu Amvrosiju i dvojici arhimandrita, čijim trudom se ikona Presvete Bogorodice i obrela u Beogradu, Crkva je u zahvalnost dodelila Svetosavsko ordenje. Do samog aerodroma u Surčinu ispratio ih je lično patrijarh Pavle u pratnji nekoliko arhijereja.

Jelena Grujić








Priče o Svecima - Page 4 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 111223

Učlanjen : 06.12.2012


Priče o Svecima - Page 4 Empty
PočaljiNaslov: Re: Priče o Svecima   Priče o Svecima - Page 4 Sat610Čet 14 Mar - 21:09

Sveti Eleazar

Sin Aronov i drugi po redu prvosveštenik Izrailjski. Pomoćnik Mojsejev pri prebrojavanju naroda Izrailjskog i pomoćnik Isusa Navina pri podeli zemlje obećane na 12 kolena. Verno čuvao kovčeg zaveta u Silomu, i skončao mirno.

Praznovanje čuda sv. Bogorodice "Kalužske".


Mamant blagočesni, u tamnici rođen,
Od prvoga dana sa Isusom srođen;
Otac mu i majka, Božji mučenici,
Rodiše jedinca u mračnoj tamnici.
I sirotan Mamant svojih petnaest leta
Osamljen bejaše u tamnici sveta,
Jedina uteha i svetlost jedina
Sijaše mu s lica Božijega Sina;
Zadovoljan time i bogat od toga
Mamant proslavljaše svoga Hrista Boga,
Proslavljaše rečju, proslavljaše delom,
Molitvenom dušom i nevinim telom.
Prijateljstvo Boga njemu beše draže
Od lažljivog sveta što muči i laže,
Sprijateljen s Bogom i prečistim Hristom
On se sprijatelji i s prirodom čistom,
S pustinjom i šumom, s divljim zverovima,
Sa divokozama, s ljutim lavovima.
I Gospod obdari prijatelja Svoga
Čudesnim darima od Duha Svetoga,
Te posrami Mamant svoje gonitelje
I obrati Hristu mnoge mučitelje.
Car i carstvo behu protivu dečaka.
Al' desnica Božja držaše ga jaka,
Te otrpe muke, i proslavi Spasa;
Car s carstvom propade bez traga i glasa,
A Mamant i sada sa Hristom caruje,
S angelima Božjim na nebu likuje.
RASUĐIVANjE

Crkva Pravoslavna iz iskustva zna bezbroj primera, gde Bog Svemoćni projavljuje moć Svoju kroz malene i mrtve tvari, naročito kroz one, koje služe kao znamenja vaploćenja, života i stradanja Gospoda našeg Isusa Hrista, kao što su: krst, ikone Bogorodice i svetitelja, osveštena voda, jelej, miro, i dr. Tako se dogodilo čudo od ikone sv. Bogomatere 1748. god. u domu bojara Hitrova, u blizini grada Kaluge, u Rusiji. Dve služavke bojareve preturajući jednoga dana starež na tavanu doma nađu jedno savijeno platno, na kome beše izobražen divan lik ženski. Svetost i pobožnost izražavaše taj lik. Jedna od tih služavki beše skromna i ozbiljna, a druga sujetna i brbljiva. Ona prva posmatrajući lik na platnu nazva ga "igumanijom". A Evdokija – tako se zvaše ona druga, sujetna i brbljiva – ne priznavaše to nego se podrugivaše svojoj smernoj drugarici. Pa da bi dala veću silu svojim drskim rečima, ona pljunu na sliku. U tom trenutku Evdokija padne na zemlju, skvrži se celim telom, oslepi i onemi, i počne bacati penu na usta. Te noći javi se Bogorodica roditeljima nesretne devojke, ispriča im šta se dogodilo s njihovom ćerkom, i rekne im još, da pozovu sveštenika, te da se ovaj pomoli pred nađenim likom i pokropi devojku svetom vodicom, pa će ozdraviti. Kada ovo bi učinjeno, Evdokija ozdravi, i od tog vremena promeni svoju narav i posta ozbiljnija. Tako se sazna da je to čudotvorni lik sv. Bogorodice. Ikona bude preneta u jednu crkvu u Kalugi, gde se i danas nahodi i čudodejstvuje.

SOZERCANjE

Da sozercavam kaznu Božju nad Davidom za preljubu i ubistvo (II Sam. 12), i to:
1. kako Bog preko proroka Natana reče Davidu, da će zbog uzete tuđe žene njegove žene biti uzete za druge ljude;
2. kako će mu umreti sin;
3. kako se mač neće odmaći od kuće njegove. Što se sve i zbi.

BESEDA

o Slovu Božjem – Stvoritelju sveta
Ono bješe u početku u Boga. Sve je
njime postalo (Jov. 1, 2–4)
O čudesnom Slovu Božjem, braćo, govori Jevanđelist, o Reči slovesnoj, smislenoj, o Mudrosti Božjoj večnoj, o Sinu Božjem savečnom. To čudesno Slovo beše jednobitno sa Ocem i Duhom Svetim, a ipostasno različno i od Oca i od Duha, jer se rađaše od Oca nerođenog. Beše, i jeste, i biće. Kada Ono beše u Boga? U početku, veli Jevanđelist. Šta znači ova reč: u početku: Znači isto što i prvo, ili najpre. Najpre, dakle, Slovo Božje beše u Boga, uvek jednobitno sa Ocem i ipostasno kao Sin ali još ne i vaploćeno. Po tom se to Slovo Božje vaplotilo, i u telu javilo rodu ljudskom. Dok beše kao nevaploćeno Slovo u Boga, sve je njime postalo. Nebo i zemlja, i sav svet nebeski i sav svet zemaljski – sve je postalo Njime, tim Slovom Božjim, dok Ono beše nevaploćeno u Boga. Bez Slova Božjeg ništa nije postalo što je postalo. Ono beše život i svetlost, i svetlost svetljaše u tami, a tama ga ne obuze. Pre svega smrt i greh predstavljaju tamu. Ta tama ne obuze Sina Božjeg. No i sav stvoreni svet je tama prema Bogu, ali, u toj tami svetli Slovo Božje, Mudrost Božja slovesna, rečita, veličanstvena. Svako bi stvorenje bilo tama, da iz njega ne sija tajanstvena svetlost Sina Božijeg, kojim je sve postalo što je postalo. Ono beše u početku u Boga. A po tom šta je bilo s Njim? I Slovo postade tijelo. Dovde je istorija stvaranja sveta, odavde istorija spasenja roda ljudskog. No postavši telom Slovo Božje nije se udaljilo od Boga Oca i Duha Svetoga, jer je Trojica božanska nerazdelna, nego se samo zaogrnulo telom i dušom ljudskom, da bi se u hladu tela moglo približiti ljudima – sunce nad suncima – i spasti ljude.
O braćo moja, kako je umilna i neiskazano čudna tajna vaploćenja Božjeg. Ako tu tajnu prigrlimo srcem, lakše ćemo joj se približiti umom.
O Gospode Spasitelju blagi, slavo Oca i radosti Duha Svetoga, pomiluj nas i spasi. Tebi slava i hvala vavek. Amin








Priče o Svecima - Page 4 IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Priče o Svecima - Page 4 Empty
PočaljiNaslov: Re: Priče o Svecima   Priče o Svecima - Page 4 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Priče o Svecima
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 4 od 4Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Filozofija :: Religija-