Svašta po nešto

Pusti ti njih i njihova razmišljanja, njihove savjete i sve njihove " dobre namjere". Oni nemaju pojma o slobodi koja je čovjeku dana i o njegovom putu, rekao sam joj i nastavio, ne znam kuda idemo, ali svakako što dalje od njih. Vjeruj mi dušo, ovo je najbolje za nas dvoje.Nježno je stavila svoju lijevu ruku na moju desnu i nije ništa govorila. Na trenutak sam je pogledao. Plakala je, ali s velikim smiješkom.- Volim te, sapnuo sam joj.
- Volim i ja tebe i hvala ti na podršci, šapnula mi je naslonivši svoju glavu na moje rame.Nije više imala nikog, osim mene. Možda je zato i plakala.
Zastao sam s autom, okrenuo se prema njoj i poljubio je. Tek tada je dobila osjećaj da sam ja sve što ona treba...

Željo moja, bilo bi lepo da se ostvariš. Mada ni ne moraš. Meni je i ovako sasvim lepo. Ne zato što imam sve, nego zato što mi ne fali ništa. I ti sama vidiš da sve što mi treba umem da nađem u ljudima, a ne u stvarima. Zato te i ne želim očajnički, nego više onako klinački radoznalo. Jer ljudi su ta moja sreća. A oni su tu. Sada. A ti zakasnela tvrdoglavko, kako hoćeš… Možeš doći, a i ne moraš.

Ovo je priča o kralju, koji je voleo pralju...
U ono viteško doba, kad se volelo do groba.
Ali pralja nije princeza, te ona srce zaveza...
Sa sedam čeličnih reza, u sedam jakih kaveza.
Kralj baci krunu i presto, što nije činio često...
Prošeta do jedne vode, bućnu se i tako ode 

Otkrio bi pokrivac sa nje kako bi je posmatrao dok spava. U sobi nije bilo nicega osim njezine nepokrivene puti. Nije je mogao uporediti ni sa cim.
Kleknuti pokraj nje i prstima joj ocrtavati usne, slediti svaki njen oblik, znacilo je ponistiti zalaske sunca koje nije mogao dotaknuti.

Ne možeš ti nju promjeniti,ona ću uvek biti onakva kakva je, luckasta i djete u duši.
Uvek će od svega praviti zezanciju, nositi osmjeh na licu koliko god bilo teško jer zna, uvek može biti gore.
Takva je, veruje u bolje sutra. Zna da će doći. I zato je nemoj mjenjati. Voli je onakvu kakva je!!!

Jedino čega smo oboje bili zaista svjesni je činjenica
da u trenucima kada se nismo čuli, oboje smo osjećali neku užasnu prazninu
i ogroman nedostatak nečega. Da, bili smo kao jedna ličnost u dva različita tijela.
Oboje smo shvatili da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu cjelinu.
Sve je bez toga postalo nekako otkinuto, odsječeno, nedovršeno..