Vesne Krmpotić

55. NE PODCJENJUJ SVOJ RAZUM
svoju slutnju, svoje osjećaje; ne otkvači
se i ne prioni za razum, slutnju, i
osjećaje drugih – pa makar ti bili bliski
duhom, pa makar im se divila i
svesrdno im vjerovala.
A ako to ipak učiniš, ne podcjenjuj taj
svoj čin.
Jer znaj da sam u igru ubacio svoje
najbolje glumce. Ne bilo koga, već
poizbor igrače. Oni su kadri mnoge
zavesti, mnoge preuvjeriti, oni nose
Moju značku uvjerljivo.
Ali ma koliko oni značili i zračili, ipak su
samo tim za svjetovno prvenstvo. I
igraju protiv momčadi od samo jednoga
člana: Mene.
Jesi li sad shvatila što želim?
Želim da Me u tvojim očima ne zasjeni
ni Moj najvrsniji poslanik. Želim da Moju
poruku najboljima ne čuješ bolje od
Moje poruke tebi.
Ne podcjenjuj, dakle, svoj razum, svoju
slutnju, svoje osjećaje.

56. VOLI ME, ALI ME NE VOLI
ČUVSTVIMA, Voli Me sobom.
Ne gubi dah kad Me spaziš očima.
Gubi dah kad Me osjetiš u svojemu
dahu.
Ne voli Me čuvstvima, voli Me bićem.
Biće ne haje za to dišeš li ubrzano ili
usporeno, dišeš li uopće.
Pitaš kako je to moguće?
Kad ocean zatalasa i zapjeni, dubinama
je njegovim to svejedno, nije li?

57. PITAŠ LI SE KAKO MI JE, dok te
gledam gdje glavinjaš, prolazeći pokraj
Moje ispružene ruke?
Nije li ti vrijeme pomisliti da je i Meni
bolno to tvoje glavinjanje?
Ako ne zbog sebe, a ono zbog Mene,
osloni se na Mene, ne propusti Me

58. TOLIKO SI MILOSTI IMALA, imaj
sada i malo pravde.
Navikla si na iznimke, spomeni se sad
pravila.Gdje je, pitaš, milovanje i milošta
– sad je s onima, kojima ih nisi znala
dati, nudeći im red i pravdu.

59. KAO KAP NA DLANU PUSTINJE,
Ja sam u tvojemu danu.
Tvoj dan korača kao pustinja – dinama
tvojih misli, riječi, i tabana.
A gdje sam Ja u toj igri pijeska?
Pusti svoj dan neka ide sporim
bespućima – ti ne idi s njim. I dlan dana
neka promakne ispred Moje kapi – ti
ostani s njom i okupaj se u njoj, napij
njom svoj plamen, i ne pitaj kamo ode
pustinja.

60. DAO SAM TI ORUŽJE i rekao ti
metu, objasnio ti da je gañanje tvoj cilj.
Tisuću je godina prošlo – jesi li ga
dosegnula?
Ah, ti razmišljaš o meti, o točnosti i
promašaju pogotka. Ne shvaćaš da je
sâmo takvo razmišljanje promašaj.
Ne rekoh li ti da je tvoj cilj gañanje?

61. NE REKOH LI TI DA VJERUJEŠ
MENI, a ne svojim očima i ušima?
Ne rekoh li ti da dolazi vrijeme ispita?
Vrijeme predaje i posljednjega znanja,
koje te vodilo k Meni?
Ne rekoh li ti da na zemlji nema ničega
tako bliskog Meni da bi zamijenilo Mene
u tvojemu srcu? Ne rekoh li ti?
Vrati Mi sad štap i cipele, sat i
smjerokaz; zatvori oči, zavrti se u krug,
i putuj bez nogu, onako kako se po
Mojoj zemlji putuje.

62. DAJEM TI PRIGODU DA ME
SLUŠAŠ, s osjećajem da slušaš sebe.
Tvoje su najdublje želje jednake Mojoj
zapovijedi.
Dajem ti prigodu da budeš potvrñena i
ukinuta o istomu trošku.
Moja riječ nije za igranje; ni tvoja želja
nije za zatomljenje. Ali, ako ne znaš
koja ti je želja najdublja, onda se
podčini Mojoj zapovijedi, i saznat ćeš.
Ako znaš svoju najdublju želju, onda
nećeš saznati što je to Božja zapovijed.
Kao što žednu čovjeku na izvoru ne
treba naredba da pije.

63. VOLIM DA MI DOðEŠ
RAZNORAZNA, uvijek različita, a da te
Ja onda lovim istu, vazda istu.
Poslije ti tražiš novu haljinu, u želji da
Me zavaraš. I ne slutiš da ti je od Mene
i ta želja i ta haljina, jer Ja imam i
strpljenja i nježnosti da se igram s
tobom dok se ne umoriš, kao što majka
ima strpljenja i nježnosti da se igra s
djetetom.
Dolazila si Mi preodjevena u grm i
kamen, u jato ptica, u klupko zmija, u
pjenu i plamen. Dolazila si mi pod
crnom, bijelom, žutom i bakrenom
kožom čovjeka. Koju to još krinku nisi
iskušala?
Rekao bih da je vrijeme da Mi doñeš
bez krinke.
Jer za nije bilo dosta igre, dijete Moje?
Već se mrači, i vani je pusto.

64. REKAO SAM DA ĆE BITI ŠTO
NEĆE BITI, da bi ti mogla moliti da
bude ono, što sam već odredio da će
biti.
Nisam tebe uslišio, već sam ti dao
prigodu da se osjećaš uslišanom,
i da potom shvatiš da je i tvoja molitva
Moja volja.
Dao sam ti prigodu da uoštriš svoju
molitvu, da osjetiš kako nemaš drugoga
oslonca osim Mene; da te svijet i
njegova logika napušta, kao što zmija
napušta svoju duplju prije potresa.
Dao sam ti prigodu da sudjeluješ u
Mojemu naumu.
Ali znaj da postoji samo jedna volja,
koja je slobodna – a ta je Moja. I kad
ona treba da se izvrši, Ja vas smještam
u nju kao divlje golubove u pukotine
visoke stijene.
A kad bude trebalo da se zbude čega
se grozite, Moja volja neće dati prigodu
ničijoj molitvi da Me zaklinje za odgodu.

65. KAD JE VRŠAK STRIJELE
NEOŠTAR, čemu onda natezanje luka?
Koliko riječi, misli, pokreta, koliko
planova u glavama i na papiru, a u duši
se put zamutio.
Samo utaman rasipate snagu i vrijeme.
Ne rekoh li vam da se hram najbrže
gradi iznutra?
Vodu s dalekoga izvora donosite u
vjedrima, za žege i dažda, a Ja vas
čekam na bunaru, u dubini vaših
njedara. Ali vi ste otišli u vaše glave i
tabane, a to je Meni bliskom malo
daleko.

66. TVOJE POGREŠKE JA
PRETVARAM U DOBROBIT za druge.
No one su i dalje tvoje pogreške.
Da, ti griješiš, ali Meni ništa nije
pogrešno.
U Mojemu svijetu nema propusta ni
promašaja, jer Moj je svijet savršen.
To ne znači da ih nema u tvojemu.

67. VIDJELA SI ŠTO JE BOLEST, I
TKO JE BOLESTAN
To su mnogi koje svijet pozdravlja kao
zdrave i odlučne, kao ljude od znanja i
ugleda.
Imena nekih čitaju se po novinama, lica
nekih smiješe se s plakata. A s nekima
od njih živiš pod istim krovom.
Ali u duši takvih ne stanuje ni smiješak,
ni lagoda. U duši im stanuje nespokoj,
sumrak, i samoća.
U duši im nema ni brata, ni prijatelja. U
duši im je strah za njih same, i bijes na
sve što im ugrožava sigurnost.
Sažali se na njih, pristupi im po onomu
mostu, kojega su jedinoga ostavili za
vezu s drugima.
Priñi im, hineći da si i ti bolesna, pa će ti
se povjeriti.
Prokrijumčari Me, kao ljubav, u njihov
samotni život.

68. NE TRAŽI DRUGIH DOKAZA za
bilo što, osim miline, koju osjećaš u
druženju sa Mnom.
Ne vjeruj dokazima drugih. Ne vjeruj
čudima o kojima se priča. Ne vjeruj
svojim mislima i čuvstvima, koja se
javljaju u odvrat takvim pričama. Tako
se valovi jezera podižu u odvrat vjetru.
Jesu li valovi dokaz da je jezero jezero?
Nije li to jezerska voda, i od nje
neodvojiva pitkost i slatkoća?
Vjeruj samo milini svoje prirode, koju
prepoznaješ kao Moju. To je tvoj jedini
dokaz.
Dokaz? Zar ti je potreban?
Ti si dokaz.

69. DOKLE ĆEŠ BITI UHO, koje sluša
šapat, dokle ćeš biti usta, koja ga
šapuću? Gledaš Me zapanjena, i misliš
da Me dobro ne čuješ. Čuješ Me dobro,
ali Me dobro ne razumiješ.
Ne slušaj, budi sluh; ne šapći, budi
šapat.

70. NE RADI NIŠTA JER NEMAŠ ŠTO
RADITI, već dopusti da se radi kroz
tebe.
Budi platno na kojemu nastaje slika
mnogih boja.
Ne biraj, ne mjeri, ne usporeñuj, već
dopusti slici da nastane.
Budi list papira, na koji se spušta
pjesma od mnogih riječi.
Budi traka za snimanje, na koju se
utiskuju titraji mnogih melodija.
Ne radi ništa, budi polje rada.
Radi tako, i zaradit ćeš odličje
božanskoga glagola.

71. LIJEPA RIJEČ, KOJU SI NEKADA
NEKOMU REKLA, sa Mnom je.
Češljam ju, da bih ti ju vratio još ljepšu.
Ali ne zaboravi: kad uvrijediš i ozlijediš,
samo je jedan uvrijeñen i ozlijeñen: Ja.
Ustukni, dakle, od grdnje i podsmijeha.
Jer vratit ću ti grdnju – istina, ošišanu –
ali vratit ću ti ju, kao i sve drugo što Mi
upućuješ.
Saznala si tko sam i gdje sam, i to te
obvezuje da ni zemlju ne gaziš teškim
korakom.

72. NISU DIVLJACI ONI, KOJI NE
ZNAJU TVOJ JEZIK, tvoja pravila, i
tvoje navade.
Divljaci su oni, koji uzimaju, a ne
vraćaju.
Već danima ti divlja ruža šikće iz
pitomoga korijena, oduzimljući pitomoj
snagu.
Divlja je odrješita u svojemu rastu,
poput sulice bačene uvis; ali oduzevši
pitomoj cvijet, nije ga sama na svijet
donijela.
Mnogi su slavni ljudi nalik na divlju ružu.
Strše, a bez cvijeta su. Na tuñoj se
snazi podižu, a ne uzvraćaju ni mirisom.

73. PRIMJEĆUJEŠ LI DA GOVORIM O
TEBI, kad govorim o drugima?
Ti budno slušaš, nadajući se da su
drugi drugi; no u skrovitu srcu znaš tko
su oni, i odakle su. Poslije Me pitaš
kako da im pomogneš.
Ja ti kažem. Onda ti u punoj ozbiljnosti
pregneš nešto učiniti za njih, i pritom ne
čuješ Moj smijeh.
Primjećuješ li barem to da, čineći njima,
činiš sebi?

74. SVE JE UŽA STAZA, sve je brži
trn; ali natrag više ne možeš.
Dao sam ti da naprijed bude tvoja
odluka. A natrag da bude Moja zabrana.
Izmeñu tvoje odluke i Moje zabrane
teče tvoj put – sve brži, sve uži, i jedini
kojim možeš koračati.

75. JA SAM NJEŽAN, NESTAŠAN,
STRPLJIV, brižan; volim se šaliti, znam
se namrštiti; zavodim te, plašim te,
razblažujem te, razbijam te na komade,
zibam te na rukama kao bolesno dijete;
Ja sam pun iznenañenja, sućutan,
potresan, vazda radostan.
Ali kakav sam uistinu, ti nikada nećeš
saznati, dok se Mojoj ljubavi ne
prepustiš.
Tebi je, čini se, lakše nabrajati značajke
koje ne znače ništa, kad se usporede s
Mojom neizdvojivom, neizbrojivom,
neimenjivom istinom. Tebi je, čini se,
lakše sa svakom od tih značajki voditi
ljubav, nego voditi ljubav s Mojom
ljubavlju: sa Mnom.

76. MOJ POKLONIK NIJE ONAJ, TKO
ZNA MOJ LIK i Moje Ime, već onaj, tko
zna ljubav, koja jesam.
Onaj, tko jest ljubav, koja jesam.
Moj poklonik je stablo, koje poklanja
svoj rod i ne traži uzvrata. Moj poklonik
je oblak koji, otpuštajući plodotvornu
kišu, hlapi u širinama neba. Moj
poklonik je čovjek, koji ne voli samo
roditelje, djecu, i prijatelje, dobre,
umilne, i bogoljubne, ponekad i
neprijatelje.
Moj poklonik je čovjek koji voli – onako
kao što cvijet miriše, kiša pada, i voda
izvire.
Moj poklonik je čovjek, koji bespomoćno
ne bira koga će voljeti, i tko je vrijedan i
potreban njegove ljubavi. Moj poklonik
je čovjek, koji ima moć da ne bira; već
moć da daje.

77. GDJE SAM JA – pitao sam te kad
si Mi sjedila nasuprot. Pokazala si svoje
srce.
Sjedio sam ti nasuprot, smiješio se
sretan, jer si prepoznala gdje je to
nasuprotno mjesto.
Drži se toga znanja, ne traži Me u
knjigama i svetim pjesmama, ne traži
Me čak ni u tijelu, koje ti je sjedilo
nasuprot, i kojim se služim zbog slijepih
i gluhih meñu vama; traži Me na mjestu,
koje si Mi sama pokazala, dok sam
naoko sjedio naoko ti nasuprot, i u istini
se smiješio.

78. UČIM TE UMIJEĆU NAOKO
NIČEGA - ne učim te umijeću glazbe, ni
umijeću ljupkoga vladanja, već umijeću
pristajanja na ništa, naprosto, umijeću
pristajanja.
Znaš li kakvo je to umijeće? To je
umijeće vrhovnoga povjerenja.
Kad ni o čemu ne ovisiš, kad ni za čim
ne žališ, kad se ničega ne grustiš – kad
otpustiš svijet iz svojega stiska i raširiš
prste – tada će ti kroz njih teći, vječno
se ne zadržavajući, to naoko ništa.
Učim te umijeću otpuštanja nečega, da
bi znala kako ćeš s naoko ničim: kao s
najvećim nečim.
Dajući mu slobodu od sebe.

79. BUDI PIJESAK kojemu se
korijenom ne može zakvačiti nijedna
biljka. Budi pijesak u kojemu plodno tlo
ne nalazi ništa osim pijeska.
Nikakvo prianjanje neka ne nañe u tebi
podršku.
Budi pijesak, uporište pijesku: čisto,
sipko, i zrnato sito, koje stalno prosijava
svoje sitno, tvrdo, boje sunca žito,
otpalo od daljnjega klijanja.
Budi pijesak, zbirna pojava u jednini;
budi ime svakoga svojeg slobodnoga
zrnca.