Vesne Krmpotić

30. TKO ZVONI NA VRATIMA? Ja.
Tko otvara vrata? Ja.
Tko pita tko zvoni na vratima? Ja.
Tko zna da sam to Ja? Ja.
Ima li mjesta za još jednoga?
Nema.
Jer ja sam taj jedan, i Ja sam to mjesto,
Ja sam taj “još”, i Ja sam taj “ima”

31. OSTAVI SVOJ KAPUT PRED
VRATIMA; svoje cipele i svoj kišobran.
Povratnu putnu kartu. Pozivni broj
ureda za izgubljene stvari.
Kozmetički pribor. Bankovnu knjižicu.
Male oglase.
Tko te tako pretovario, dijete Moje? Pa i
ta naprtnjača s kostima predaka i sa
sjemenjem izumrlih kontinenata – čemu
će ti to?
I kad sve to odložiš, više nećeš trebati
prelaziti prag: već ćeš biti unutra.

32. NIŠTA NE TREBAŠ ČINITI,
naprotiv, trebaš toliko toga ne činiti.
To je tvoj najvažniji posao, tvoja
najdinamičnija akcija: ne činiti toliko
toga što činiš.
Tolike riječi koje si izgovarala, čut će se
kad zašutiš.
Zaustavi korak, zaustavi misao o
koraku; zaustavi kretanje, zaustavi želju
za kretanjem.
I u tišini te zaustavljenosti postani
svjesna kako jako, kako odasvud putovi
mijenjaju smjer – više ne vode od tebe,
već k tebi.

33. U MOJOJ NAGRADNOJ IGRI
možeš igrati samo na onu kartu, koju
sam ti dodijelio, a ne na onu, koju bi ti
htjela, zadivljena, možda, slikom na
poleñini.
Strpi se, možda drugi put.
No bilo bi bolje da sadašnju igru tako
dobro odigraš da drugoga puta više ne
bude – da osvojiš nagradu neigranja.

34. ULUTALA SI U DVORANU OD
IGRE, i sjela za ploču s crnim i bijelim
figurama.
A velik ti je protivnik sjeo nasuprot.
Igrate za glavu, i satovi vam nejednako
mjere vrijeme do sjekire.
On je kralj svijeta u šahu, a ti?
No da, ti si netko tko ne umije igrati, ali
umije pustiti Mene da zaigram. Pa
gledaj sada kako dobivam za tebe,
kraljevskim korakom pješaka.

35. PALUBA POD TOBOM TONE, a ti
zuriš u obzore, čekajući da naiñe brod
spasitelj.
U košari, na jarbolu, s dalekozorom, ne
vidiš da je potpalublje poplavljeno.
Bolje bi ti bilo da siñeš, i prioneš za
crpku.

36. MOJA SE RUŽA RASCVJETAVA,
ali tko to vidi? Pa i ti stalno pitaš: cvjeta
li, cvjeta li? Hram meñugorski – spušta
li se, spušta?
Vjeruj mirisu koji lebdi, ružičast, u
uzduhu. Vjeruj smiješku koji se,
samozvan, javi u pogledu, kada se
uperi u zid budućega hrama.
Ruža posvudašnjosti se rascvjetava, a ti
pitaš: gdje?
Miris vječnosti... a ti pitaš: kada?

37. NA OKO SAM TI ZNAK UDARIO
da bi se sjetila... A ti još uvijek gledaš u
daljinu i govoriš: “Čekam taj obećani
znak”.
Dok ti oko nije zacviljelo, ti nisi vratila
pogled kući.
Kažeš da sam duhovit, a Ja naprosto
ne znam što bih s tobom da bi me čula i
razumjela. Pogreška je u oku, a ne u
svijetu.
Vrati se pod svoje vjeñe, tamo imaš
najviše posla.

38. DOŠLO JE VRIJEME KAD VIŠE
NEMA VREMENA
Što si sijala, to si posijala; danas je
žetva. Nema više odgode za ono, što je
namijenjeno da se dogodi.
Vrijeme izmeñu uzroka i posljedice
skratilo se do dana, do sata, do
trenutka.
Što se spremalo duga stoljeća, dogodit
će se na šiljku jednoga, jedinog časa.
Jer sad je vrijeme kad vrijeme guta
sebe – počevši od repa – i kad se
čeljustima hvata za zatiljak.

39. MOJE IME NEKA BUDE tvoja
najsigurnija imovina, tvoj cjel i cjelcat
posjed i bankovni račun, koji ne
propada.
Nema toga čovjeka, toga kipa, te slike,
knjige, znanja, koji će ostati s tobom,
kao što će Moje Ime s tobom ostati.
Nitko ti ga i ništa neće oduzeti, osim
tebe same.
Moli za snagu da to uvidiš.
I ne budi štedljiva trošeći od te imovine;
a svakoj drugoj shvati prolaznost

40. KOLIKO SAM TI DAO
ODUZIMLJUĆI ti prigodu da pogriješiš!
Koliko sam ti pomogao razjurivši od
tebe ceste i putove, kojima bi zastranila!
A mislila si da te kažnjavam.
Dokle ću ti davati oduzimanjem? Kad
ćeš Mi već dati da ti dajem bez uskrate?
Mojoj oceanskoj prirodi ovo teže pada
nego tebi, koja na obali Mojega mora
sanjaš o kapima.
Naravno, šalim se. Ali shvati Me
ozbiljno.
Kad ti sljedećega puta uskratim željenu
kap, prepoznaj u tomu ponuñeni ocean.

41. ČEKAO SAM DA POGRIJEŠIŠ, u
tomu je bila Moja nada da ćeš se vratiti.
Dugo sam čekao.
Neka su se morska tla u visine dizala, i
neka su silna kopna na dno tonula;
neke su zvijezde u nebo ulijetale kao
zapaljene strijele. Os Zemlji je dva, tri
puta zateturala, i izlaz sunca dobacila
put zalaza.
Dijete Moje, zašto si toliko oklijevala na
toj opasnoj pozornici od igre? Zašto nisi
požurila u zaklon, k Meni?
Ah, ti si htjela da mile volje iskušati
svoju igračku, misao. I misao te
zajahala da ju nosiš kuda se njoj hoće.
Dugo sam te čekao da pogriješiš, da
Me s mišlju prevariš. A sad čekam da
shvatiš da si pogriješila.
Požuri, ni Meni nije lako čekati.

42. NEMOJ DA TI DUHOVNOST
BUDE PROPUSNICA neobavljene
dužnosti. Naprotiv, neka ti duhovnost
bude podloga za njihovo bolje
obavljanje.
Ne izgovaraj se svojim slavnim
zadaćama njegovanja duše; dušu ćeš
njegovati kad njom prožmeš svoj
svakodnevni posao.
Ako i uspiješ obmanuti svoju okolinu,
Mene nećeš prevariti. Sve što sam ti
dao da radiš, radi kao da obavljaš misu
na uskrsni ponedjeljak.

43. JEDNOJ, DRUGOJ I TREĆOJ
DAO SAM ŠANSU
s jednom, drugom, i trećom, da jedna,
druga, i treća kažete jednoj, drugoj, i
trećoj sve o jednoj, drugoj, i trećoj.
Ne propuštajte tu dragocjenu
mogućnost da se oslobodite tereta, koji
ćete meñusobno skinuti sa svojih šest
ruku.
Ni od koga drugoga na zemlji vas tri
nećete prihvatiti to, što ćete jedna od
druge.
Zato, jer ste tri kuta trokuta, tri strane
trokuta, jedno središte trokuta. Pa ako
se jedna stranica skrati, i druge se dvije
moraju njoj sukladno podesiti; a ni jedan
se kut ne može ni smanjiti ni povećati,
ako i druga dva ne pristanu na isto.
Ni od koga drugoga na zemlji, vi nećete
čuti to, što ćete jedna od druge.
Otvorite usta, uši, i srce, i postanite
usta, uši, i srce jednoga troimenog bića.

44. NE TRAŽI DA PRONIKNEŠ
ZLATNU MREŽU MOJE IGRE, jer ćeš
se u njoj zamrsiti.
Igraj ju ne pitajući što znače boje i
lepršaji, igraj ju uživajući u svojemu
neznanju.
Leptiri teških krila lako se zamreže, a
neznanje na koje pristaješ kao što bi
pristala na ljubav, oslobaña te kao što
te oslobaña istina.

45. HEJ, NA ISPITU SI, zadatak je pred
tobom – pa kuda strijeljaš pogledima i
zvjeraš mislima?
Očekivala si da ispit bude velika kušnja
i slava, a gle, on je obujmom nevelik, i
težinom neugledan.
Pristaneš li da ga takvoga polažeš,
položila si ga.
Ako nisi znala, to je jedan od najtežih:
ispit skromnosti.

46. HTIO BIH TE PODUČITI
ŽIVLJENJU NESIGURNOSTI - da
naućiš ne znati svoj sljedeći korak.
Htio bih te naučiti da svaki svoj korak
Meni posvetiš, a Ja ću znati kamo ću ga
usmjeriti.
Htio bih te naučiti da se sigurno i lako
krećeš u prostoru izvan tvojih mjera i
zakona sigurnosti, jer to je Moj prostor, i
Ja sam odrediv samo njim.
Na tvojemu tabanu ucrtana je mapa
tvojega kretanja, ali nauči se da ju ne
čitaš, i ne prevodiš na svoj jezik.
Htio bih te naučiti da pišeš pjesme na
jeziku, koji ne razumiješ.

47. NE REKOH LI TI DA UMJERIŠ
SVOJ GOVOR? Za svaku
neprogovorenu riječ spremio sam ti
nagradu; a ti neumorno govoriš,
govoreći da vršiš Moju volju.
Tvoja priča o Meni neka bude ljupkost s
kojom ćeš saslušati druge.

48. ŽIVI SVAKOGA DANA KAO DA
ĆE SUTRA ZOROM POTONUTI
ATLANTIDA, na kojoj gradiš, to što
gradiš. Svake se noći oprosti s
ukućanima, i za blagoslov rastanka
odriješi ih od svih svojih zamjeranja; da
biste se rastali ne dugujući ništa jedni
drugima.
Pospremi svoju sobu svake noći,
odgovori na sva pisma, podmiri sve
obveze, operi rublje,
i namijeni ga čistoga sutrašnjemu danu;
izglačaj haljinu i očisti cipele, zalij
cvijeće.
Tako valja živjeti svakoga dana da bi
spremna dočekala dan kad će potonuti
Atlantida,
Na kojoj gradiš, to što gradiš. Jer Ja
želim da se svakoga dana moliš,
kao što se moliš za odgodu smrti, i
otklon propasti.
Da slika grada što se ruši u filmu tvojih
dana bude zadržana na ekranu – do
daljnjega

49. NE, TO JE BILA GENERALNA
PROBA UŽASA – to je bila vježba za
rasulo.
Ne slušajte vijesti o nadirućoj vodi, o
drhtanju tla, o čudnomu ponašanju
zmija; čitajte s Mojih usana poruke koje
se tiču vas, i zadatka, koji sam vam
namijenio.
Spasit ćete ono, što Ja želim da bude
spašeno; i ništa manje od toga, ni više.
Zasada stojte mirno, dok drugi hrle put
izlaza.
Ovo je samo generalna proba propasti,
koju morate dočekati spremni.
Jer sigurno je da nećete unaprijed znati
dan kad će se održati prava predstava.
Ulogu sam vam dao, naučite ju kako
valja, i druge vijesti ne slušajte.

50. KAO NEPOSLUŠNU DJECU
morao sam vas zaplašiti babom
Rogom, da biste napustili kasnu igru, i
vratili se kući.
Povjerovali ste u babu Rogu, ali ne
sasvim. Sad, kad ste ušli u kuću, vidite
kakav je vani mrak.
Više vam ne treba baba Roga da biste
shvatili gdje vam je mjesto.

51. REKOH LI TI DA NE ZOVEŠ
VRAČE i vidovnike, čak ni mudroznalce
i pronicatelje od zanata?
Rekoh li ti da ne tražiš savjeta u takvih,
kad sam Ja ovdje s punim lagoslovom?
Kakvi ti drugi znalci trebaju, dok znanje
čeka u tvojemu srcu?
Daleke stanice zamuckuju, dok izvor
njihovih vijesti pokraj tebe žubori.

52. SVE ŠTO IMAŠ I ŠTO BI HTJELA
IMATI, stavi u Moje ruke i zaboravi što
si stavila, ali ne zaboravi da si stavila.
Osjećaj stavljenosti neka s tobom
ostane kao jedina izvjesnost.
Ne navijaj za ovo ili ono, ispusti iz glave
redoslijede i značenja. O tomu ću Ja
brinuti, ako Mi dopustiš.
Dijete Moje, idi laka koraka putem, koji
sam ti namijenio; tvoje će kovčege tvoj
nosač donijeti za tobom. Ili, možda,
neće.
A ti, ne budeš li primijetila razliku, znaj
da si blizu cilja.

53. DAO SAM TI DA ZNAŠ SVOJE
NEZNANJE, o svojemu znanju da ništa
ne znaš.
Dao sam ti da ne znaš što znaš.
I to je zasada najviše što znaš: da ne
znaš.
Kad jednoga dana budeš znala više...
kad jednoga dana budeš znala više...
dovršit ćeš ovu pjesmu, znat ćeš kako
se to radi.

54. KAŽI MOJE IME MAČKI,
prodavaču novina, djetetu u utrobi
nepoznate žene.
To je jedino bogatstvo, koje to više
raste, što se više troši.
Kroz guštik i mrak ulice idi s Mojim
Imenom kao s mačem, i kao s
upaljenom bakljom.