Srpske epske narodne pesme & podela srpskih epskih narodnih pesama
« Odgovor
#4 poslato: Novembar 15, 2012, 08:25:14 pm »
**
SRPSKE EPSKE NARODNE PESME — CIKLUSI
Naše narodne epske pesme bile su neprekidni poziv na borbu, vaspitač novih generacija i primer kako se valja boriti za slobodu, pravo i dostojanstvo svoga naroda.
PRETKOSOVSKI CIKLUS
Pretkosovski ciklus epskih pesama odnosi se na istorijski period pre kosovskog boja, tj. na uspon srpske feudalne države. Stevan Nemanja je doprineo objedinjavanju srpskih zemalja i učvršćivanju hrišćanske crkve i vere. Car Dušan je zaslužan za napredak srpske države u društvenom i ekonomskom pogledu. Međutim, zbog borbe oko prestola i prestiža između ondašnje srpske vlastele, srpska država je slabila i bivala razjedinjavana. (U to vreme turski osvajači već su bili na granicama srpske države.)
Narodni pevač vrlo je malo znao za dinastičke borbe oko prestola, za razne zavere i proterivanja— u dinastiji Nemanjića, te ove događaje nije ni opevao u epskim pesmama.—
Vuk Stefanović Karadžić, pišući o epskoj poeziji pre Kosova, kaže: ,"Ja mislim da su Srbi i prije Kosova imali junačkih pesama od starine, no budući da je ona promjena tako silno udarila narod da su gotovo sve zaboravili što je donde bilo, pa smo odande počeli dalje pripovjedati i pjevati."
Najpoznatije pesme pretkosovskog ciklusa jesu: Sveti Sava, Ženidba Dušanova, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra i dr.
U pesmi Ženidba Dušanova istaknut je ponos narodnog pevača na slobodu i veliku i bogatu srpsku državu. Nosioci ondašnje njene kulture, bogatstva i moći bili su feudalni vladari. Cela pesma je lepa jer pokazuje sjaj i veličinu srpskih vladara i domaće vlastele, uopšte srpske države. Ali je lepa i zato što se ističe čovek iz naroda, Miloš Vojinović, i njegove osobine koje je narod duboko poštovao i voleo. On je i jači, i lepši, i bolji od Latina. Narodnom pevaču je to imponovalo, naročito kasnije, kada, je srpska država potpala pod Turke.
"Je l' slobodno, care gospodine,
da preskočim tri konja viteza?"
"Jest slobodno, moje drago d'jete!
Nego skini bugar-kabanicu,
bog ubio onog terziju
koji ti je toliku srezao!"
Govori mu Miloš Vojinović:
"Sjedi, care, pak pij rujno vino,
ne brini se mojom kabanicom!
Ako bude srce u junaku,
kabanica neće ništa smesti:
kojoj ovci svoje runo smeta,
onđe nije ni ovce ni runa!"
Ženidba Dušanova
U pesmi Uroš i Mrnjavčevići narodni pevač izrazio je svoje shvatanje o uzrocima propasti srpske feudalne države. U ovoj pesmi nalazimo i njegovo saznanje, stečeno životnim iskustvom, da čovek biva često stavljan pred primamljiva obećanja, da može imati velike lične koristi, ako kaže neistinu. Međutim, junak Kraljević Marko nije se podao ličnim koristima i uživanjima. U njemu je bila jača ljubav prema istini i pravdi, kakvu je voleo i cenio narod.
"Carevi se otimlju o carstvo,
među se se hoće da pomore,
zlaćenima da pobodu noži...
"Marko sine, jedini u majke,
ne bila ti moja rana kleta,
nemoj sine, govoriti krivo,
ni po babu ni po stričevima,
već po pravdi boga istinoga!
Nemoj, sine, izgubiti duše!
Bolje ti je izgubiti glavu
nego svoju ogrešiti dušu."
Uroš i Mrnjavčevići
U pesmi Zidanje Skadra iskazana je misao da nema velikih dela bez velikih žrtava. Žrtva u ovoj pesmi bila je mlada majka, još nejakog deteta, Gojkovica. U ovoj pesmi ima veoma dirljivih opisa: susret muža i Gojkovice, bol za voljenom ženom, zaziđivanje u temelje grada, materinski bol za detetom.
"Kad je bila na vodu Bojanu,
ugleda je Mrljavčević Gojko,
junaku se srce ražalilo...
pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta,
kratko hodi, dok do njega priđe,
kratko hodi, tiho besjeđaše:
"Što je tebe, dobri gospodaru,
te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrrjavčević Gojko:
"Zlo je, moja vijernice Ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
pa mi danas pade u Bojanu,
te je žalim, pregoret ne mogu."
Zidanje Skadra
KOSOVSKI CIKLUS
Godine 1389. bio je veliki boj na Kosovu između srpske i turske vojske. Turski car Murat bio je ubijen— a srpski knez Lazar zarobljen je i pogubljen.— Oružani poraz od jačeg i spremnijeg osvajača ostavio je velike i duge posledice u istoriji našeg naroda.
Najpoznatije pesme ovog ciklusa jesu: Zidanje Ravanice, Dolazak Muratov na Kosovo, Kneževa večera, Uhođenje turske vojske, Car Lazar i carica Milica, Musić Stevan, Banović Strahinja, Smrt majke Jugovića, Kosovka devojka i druge.
Pesmom Zidanje Ravanice izraženo je predviđanje o propasti srpske države, tj. da će "Turci carstvo preuzeti", a u pesmi Kneževa večera istaknuti su teški međusobni razdori feudalaca.
"Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbeći turskom car-Muratu! ...
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku veru poginuti!
Nevjera ti sedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino" ...
Kneževa večera
U pesmi Car Lazar i carica Milica opevano je rodoljublje svih naših predaka, bez obzira na društveni položaj.
"Al' govori Boško Jugoviću:
Idi, sestro, na bijelu kulu,
a ja ti se ne bih povratio,
ni iz ruke krstaš barjak dao,
da mi care pokloni Kruševac." ...
Car Lazar i carica Milica
Pesmom Musić Stevan narodni pevač detaljnije opeva spremnost naših junaka da pođu u boj. Musić Stevan ne želi da na njega ukazuju prstom, da govore da je izdajica. Iako je zakasnio, on odlazi u boj i herojski gine.
U ovom ciklusu pesama pominju se i dva ženska lika — Majka Jugovića i Kosovka devojka. Majka je oličenje mnogih heroja majki koje su svoj porod s ponosom davale za slobodu domovine. Kosovka devojka predstavlja mnoge devojke kojima je rat uništio san o sreći i lepoj budućnosti.
„Kad devojka saslušala reči,
proli suze niz bijelo lice,
ona ode svom bijelu dvoru
kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, ude ti sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!"
Kosovka devojka
U pesmama kosovskog ciklusa opevano je nekoliko junaka: Miloš Obilić, Boško Jugović, Banović Strahinja, Srđa Zlopogleđa i drugi. U svakom od njih narodni pevač našao je opšteljudske vrednosti, odnosno dao osobine koje su se najviše cenile u narodu.
Pesme kosovskog ciklusa vekovima su krepile naš narod da istraje u borbi protiv turskih osvajača i dočeka nacionalnu i socijalnu slobodu.
Iako postoje pesme koje nas upućuju na misao da je Vuk Branković bio izdajnik, istorija to nije potvrdila. Uzroci poraza na Kosovu polju nisu bili u izdajstvu, već u brojnosti neprijateljskih vojnika, boljoj opremljenosti i organizovanosti turskih osvajača.
CIKLUS KRALJEVIĆA MARKA
U istorijskim izvorima nalazi se da je Kraljević Marko bio turski vazal i da je morao pomagati turskim osvajačima u ratovima. Kraljević Marko bio je sin kralja Vukašina, a poginuo 1395. godine na Rovinama. Narodni pevač je od ove— istorijske ličnosti stvorio velikog junaka s najrealnijim osobinama naših predaka.
U epskim pesmama o Kraljeviću Marku narodni pevač je opevao skoro ceo život Kraljevića Marka, od rođenja pa do smrti. On se nije držao činjenica već je gradio lik Kraljevića Marka u skladu s težnjama i mislima porobljenog naroda. Kraljević Marko je junak ogromnih sposobnosti, ali zna i da se uplaši. On je veliki junak i veliki zaštitnik sirotinje i potlačenih; neustrašivi borac protiv nasilja i nepravde.
U bitkama Kraljević Marko pobeđuje nasilnike i turske siledžije. Iako je priznavao tursku vlast, o čemu govore pesme, Kraljević Marko nije bio ropski pokoran. Kraljević Marko je mrzeo cara, a kad je išao u rat za njega, išao je radi dobra svoga naroda.
Kraljevića Marka krase mnoge pozitivne osobine: nežnost prema majci, ljubav prema nezaštićenima i poštenima, a naročito prema siromašnima. U pesmama o Kraljeviću Marku nalazimo i njegove negativne osobine kao što su pohlepnost, samovolja, on je i kavgadžija, ubojica, plah i prek itd. Ali ove mane čine Marka potpunom ličnošću. Jer, kakav bi to bio junak, zaštitnik sirotinje i potlačenih kad bi bio miran, pokoran, stidljiv, bojažljiv i sl. Osvetničke i oslobodilačke težnje naših predaka tražile su jakog, lukavog, snažnog borca koji se neće plašiti, niti pokoravati. One su ga našle u liku Markovom.
Junak Kraljević Marko prema pesmi, nije poginuo. Nije ni umro. Narodni junak u prošlosti je zaspao, pa ako ustreba narodu, on će se ponovno probuditi. Ovo se tumači opštim stavom naroda i njegovih pevača da slobodarska misao nikada ne umire, pa ni junak koji je stvoren prema težnjama naroda.
Pesama o Kraljeviću Marku ima najviše u našoj narodnoj epskoj poeziji. Najpoznatije su pesme: Marko Kraljević i Mina od Kostura, Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Kraljević Marko ukida svadbarinu, Marko Kraljević i beg Kostadin, Oranje Kraljevića Marka i druge.
U pesmi Kraljević Marko ukida svadbarinu pokazana je velika ljubav prema čoveku koji je u nevolji. Sirota devojka ne želi da bude ljuba osvajaču. Kraljević Marko bio je do suza potresen zbog njene nesreće pa zato, kao zaštitnik sirotinje raje, nasrće sam na Arapina i njegove vojnike i pobeđuje ih.
"Trže Marko buzdovana svoga,
pak udari Arapina crna:
kako ga je lako udario,
iskide mu iz ramena glavu!
. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Otsad više nema svadbarine,
Marko za sve svadbarinu plati.
Sve povika malo i veliko:
"Bog da živi Kraljevića Marka,
koji zemlju od zla izbavio,
koji satr zemlju zulumćara!
Prosta m' bila i duša i telo!"
Marko Kraljević ukida svadbarinu
U pesmi Kraljević Marko i Mina od Kostura narodni pevač je prikazao da je Marko okretan, lukav i obazriv junak. On je nadmudrio i pobedio u boju Minu od Kostura.
U pesmi Marko Kraljević i beg Kostadin prikazana je Markova ljubav ne samo prema siromašnima, već i prema roditeljima. Kraljević Marko smatra da je velika uvreda kada neko ne poštuje svoje roditelje.
"Treće ti je, beže, nečoveštvo:
ti imadeš i oca i majku,
nijednoga u astalu nema,
da ti pije prvu čašu vina".
Marko Kraljević i beg Kostadin
POKOSOVSKI CIKLUS
Pesme pokosovskog ciklusa odnose se na otpor turskim osvajačima i na prilike u našoj zemlji posle poraza na Kosovu. Istorija je utvrdila, da je srpska država bila osvajana još oko sedamdeset godina posle kosovskog boja. Kad su turski osvajači zauzeli srpsku državu, u zemlji je nastao veliki teror osvajača. Mnogi Srbi iselili su se u Južnu Ugarsku, stupali u mađarsku vojsku i borili se protiv turskih osvajača. U tim otporima isticali su se braća Jakšići, Vuk Grgurović, vojvoda Prijezda, Oblak Radosav i drugi.
Najpoznatije pesme o Brankovićima i Jakšićima jesu: Bolani Dojčin, Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kajice, Zmaj-ognjeni Vuk i Porča od Avale, Margita devojka i Rajko vojvoda, Oblak Radosav i Dioba Jakšića.
U ovim pesmama je opevan viteški otpor prema nasilju, nepravdi i zulum turskih osvajača. Naši preci ponosno su branili svoju čast i domovinu. Mržnja prema bezdušnom osvajaču bila je velika. Ona je davala ogromnu snagu i učvršćivala misao da je bolje umreti stojeći, nego živeti klečeći.
U pesmi Bolani Dojčin opevan je otpor prema nasilju i osvajačima. Kada je Turčin nasrnuo na čast njegove sestre, Bolani Dojčin, iako teško bolestan platnom obavija svoje kosti, uzjahuje nepotkovanog dorata i snagom koju mu daje mržnja na tiranina, izlazi na megdan i ubija Turčina.
U pesmi Smrt vojvode Prijezde opevan je viteški otpor prema turskom osvajaču. Vojvoda Prijezda brani svoj grad, ali kad vidi da je otpor uzaludan živ se ne predaje u ruke neprijatelju, niti predaje svoja dobra. Takva je bila i njegova ljuba žena. Jelica gospođa je lik naše žene koje više voli časnu smrt sa svojim mužem, nego da ljubi osvajača.
"O Prijezda, dragi gospodaru,
Morava nas voda od'ranila,
nek Morava voda i sa'rani."
Pa skočiše u vodu Moravu.
Car je Me'med Stalać osvojio,
ne osvoji dobra ni jednoga".
Iz pesama nastalih u ovom periodu saznaje se da su u Crnoj Gori pružili snažan otpor turskim osvajačima Crnojevići. Najpoznatija pesma o Crnojevićima, koja je i naša najduža narodna epska pesma, jeste Ženidba Maksima Crnojevića.
Takođe se iz pesama ovog perioda saznaje da su u Hrvatskoj pružali snažan otpor turskim osvajačima Nikola Jurišić, Nikola Šubić Zrinjski i drugi. Naročito su bile čuvene bitke na Krbavskom polju i na Mohaču.
Da bi se sprečilo tursko nadiranje preko Save i Dunava, osnovana je tzv. Vojna krajina. Tu su se nalazili Srbi, odakle su se žestoko borili protiv nadiranja Turaka.
Najpoznatije pesme o Zrinjanima i Ugričićima su: Ban Zrinjanin i Begzada devojka i Ban Derenčin.
HAJDUČKI CIKLUS
Turski osvajači smatrali su naše pretke za niža bića koja su stvorena samo da služe i robuju. Za vreme robovanja pod Turcima naši preci bili su ekonomski izrabljivani i politički unazađivani. Turčin je mogao da ubije "rajetina" kad-god to hoće, a da za to nikom ne odgovara. Naši preci morali su da argatuju za Turke, da plaćaju razne poreze od kojih je bio najteži danak u krvi (odvođenje muške dece od 10— 13 godina).
Zbog preteškog ekonomskog i političkog izrabljivanja u mnogim krajevima naše domovine javljaju se hajduci kao zaštitnici i osvetnici naroda. Hajduci su u zasedama sačekivali turske osvajače, otimali opljačkano blago, oslobađali pohvatano roblje i svetili se turskim osvajačima za počinjena nedela.
"Borbe i osvete hajduka krepile su moralne snage naroda, jačale nacionalnu svest i održavale veru u pobedu."
Najpoznatije pesme o hajducima jesu: Starina Novak i knez Bogosav, Stari Vujadin, Mali Radojica, Bajo Pivljanin i beg Ljubović, Grujica i paša sa Zagorja i druge.
U pesmama ovog ciklusa govori se o odmetanju hajduka u goru, odnosima među hajducima, druželjublju, jatacima, pobedama i porazima, tamnovanju i pogibijama.
Hajduci su bili u borbi plahoviti, lukavi, nemilosrdni prema turskim osvajačima. Inače, hajduci su prema svojima i prema "raji" bili nežni i dobri.
U pesmi Rašta ode Novak u hajduke narodni pevač je objasnio osnovne uzroke zbog kojih se narod odmetao u hajduke.
"Ora', kopa — ne dadoše Turci,
ovce paso — poklaše mi vuci,
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Još se Turka okaniti neću,
dok je moja na ramenu glava."
Starina Novak i knez Bogosav
U pesmi Stari Vujadin opevana je vernost i izdržljivost hajduka i pored saznanja da ih čekaju memljive tamnice i krvava mučilišta. Stari Vujadin uči sinove da budu junaci pred neprijateljem, da čuvaju hajdučki ponos, viteško dostojanstvo i pokažu dubok prezir prema osvajačima.
Reči Starog Vujadina sinovima, pune roditeljske nežnosti i hajdučkog ponosa bile su upućene svim hajducima i celom narodu.
O sinovi moji sokolovi,
ne budite srca udovička,
već budite srca junačkoga,
ne odajte druga nijednoga,
ne odajte vi jatake naše"
Stari Vujadin
Pesma Mali Radojica prikazuje čvrstinu i postojanost hajduka. Nikakvi svirepi postupci prema zarobljenom hajduku nisu mogli slomiti veru u pobedu. Mali Radojica je izdržao vatru na prsima, zmiju u nedrima i klince pod noktima. Činjenica, pak, da nije mogao da se uzdrži pred devojačkom lepotom, dokazuje da je nepoznati stvaralac imao razvijen pesnički talenat.
"Lože njemu vatru na prsima,
al' je Rade srca junačkoga,
ni se miče, ni pomiče Rade ...
Uvatiše zmiju prisojkinju,
pa turaju Radu u njedarca,
al' je Rade srca junačkoga,
ni se miče, ni se od nje plaši...
I uzeše dvadeset klinaca,
udaraju pod noktove Radu, —
i tu Rade tvrda srca bio,
ni se miče, ni dušicom diše ..."
USKOČKI CIKLUS
Iz istorije saznaje se da su naši preci od Austrije dobijali pravo da se nastane duž granice prema Turskoj. Ti krajevi dobili su ime Vojna krajina, a graničari su nazivani uskocima. Uskoka je najviše bilo u Klisu i Senju. Po načinu ratovanja s turskim osvajačima, razlikovali su se od hajduka time što su se borili u velikim grupama i frontalno. Uskoci nisu živeli kod svojih prijatelja — jataka, niti u šumi, već kod svojih porodica. Nalazeći se i blizu mora češće su svojim brodićima napadali druge i plenili njihovu robu.
Austrijske i mletačke vlasti su pomagale uskoke u borbi protiv Turaka, ali kada bi odnosi sa Turcima bivali mirniji, onda su uskoke zlostavljali.
Čuvene uskočke vođe bile su Ivo Senković, Stojan Janković, Ilija Janković, Smiljanić Ilija i drugi.
Najpoznatije pesme ovog ciklusa jesu: Janko od Kotora i Mujin Alil, Kuna Hasan-aga i Dragić vojvoda, Ivo Senković i aga od Ribnika, Ropstvo Janković Stojana, Senjanin Tadija i Junaštvo Komnena barjaktara.
U ovim epskim pesmama naročito su opevani megdani uskoka. Megdani su dati slikovito i živo, s raznim promenama situacija, što dovodi do raznih dramatičnih momenata.
Druga karakteristika (odlika) pesama uskočkog ciklusa jeste slikanje smene stare generacije, mladom generacijom. Sinovi zamenjuju ostarele očeve. Uzimaju očevo oružje i mada nevični megdanima, suprotstavljaju se svojom srčanošću lukavim i veštim turskim megdandžijama. U ovim pesmama nalaze se mnoge šale koje mlađi čine kada se nađu u situaciji nadmoći i sigurnosti.
U pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika opevan je motiv smene stare generacije u borbi protiv turskih osvajača. Proslavljeni uskok Đurđe "suze roni" što zbog starosti i nemoći ne može da izađe na megdan obesnom Turčinu — Agi od Ribnika koji traži sramni poklon kao znak pokornosti. Ali, tu je njegov sin koji odmenjuje ostarela baba (oca).
"Ko l će babu hlebom dohraniti?
Ko l' po smrti baba sahraniti?
Al' govori Senković Ivo:
"Što b' se, babo, ruva poplašio?
Ja s' ne bojim ni živa kurjaka,
akamoli mrtvih kožetina!
Ako može Turčin podviknuti,
i ja mogu, babo, podviknuti,
već daj meni testir i blagoslov
da Turčinu na mejdan iziđem,
dok je, babo, tvoga čeda Ive,
nećeš Turkom ti presti košulja!"
Ivo Senković i aga od Ribnika
Pesme o hajducima i uskocima, koje su naši preci slušali uz gusle, jačale su snage za sve nove i nove otpore protiv turskih osvajača i uvek novim ognjem palile oslobodilačku misao porobljenog naroda.
CIKLUS OSLOBOĐENJA SRBIJE
Pesme ovog ciklusa odnose se na oslobođenje Srbije i najmlađe su po postanku. Tursko nasilje koje se stalno pojačavalo i opšte revolucionarne prilike u Evropi, doprineli su da otpor naroda preraste u veliku osvetu — u ustanak. Ceo narod bio je jatak, a skoro svaki deseti čovek hajduk. Širom Srbije stvarale su se hajdučke družine koje su izolovano vodile borbe. No, vrlo brzo, hajdučke družine su se povezivale i protiv turskih osvajača započela je zajednička i organizovana borba — ustanak. Udruženim snagama pobedili su tursku vojsku na Mišaru, Deligradu, Loznici i drugim mestima širom Srbije.
Najpoznatije pesme ovog ciklusa jesu: Boj na Mišaru, Boj na Deligradu, Početak bune protiv dahija i Boj na Čokešini. Najpoznatiji junaci su Karađorđe, Stevan Sinđelić, Tanasko Rajić, Stanoje Glavaš, Veljko Petrović i mnogi drugi.
Slavna borba protiv turskih osvajača jedne male ustaničke vojske rodila je svoje narodne pesnike, a među njima i guslara Filipa Višnjića. On je u pesmi Početak bune protiv dahija slikovito opevao knezove, ali uvek kao glavnog pokretača i nosioca borbe — narod.
"Tu knezovi nisu radi kavzi,
nit su radi Turci izjelice,
već je rada sirotinja raja
koja globe davati ne može,
ni trpeti turskoga zuluma"
. . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Turci misle da je raja šala,
al' je raja gradovima glava,
niče raja ko iz zemlje trava."
Početak bune protiv dahija
Narodni pevač radovao se velikoj pobedi nad turskim osvajačima i sa suzama radosnicama gledao u svetle dane slobode. Pobedila je ljubav prema slobodi koju je prekalila mržnja prema nasilju, ropstvu i životu bez časti.
CIKLUS OSLOBOĐENJA CRNE GORE
Turski osvajači pokušavali su da porobe i pokore Crnu Goru, crnogorski narod, ali nikada u tome nisu uspeli. Cela Crna Gora bila je veliki ustanički tabor.
Turski osvajači pokušavali su mitom, povlasticama, obećanjima da pridobiju crnogorske vođe. Oni koji su poklekli pred obećanjima i povlasticama, bili su poturice. U vreme vladavine vladike Danila Petrovića iz plemena Njeguša poturice bivaju istrebljene.
Najpoznatije pesme ciklusa oslobođenja Crne Gore jesu: Osveta Batrića Perovića, Šćepan Mali, Nikac od Rovina, Tri sužnja, Istraga poturica i Perović Batrić.
Pesme ovog ciklusa stvarali su sami učesnici u bitkama, pa je prirodno što u njima ima više istorije nego poezije. Beležeći pesme Vuk Stefanović Karadžić je to isto uočio. U ovim pesmama opevani su istorijski događaji XVIII i prve polovine XIX veka.
U pesmi Osveta Batrića Perovića opevana je pogibija slavnog crnogorskog junaka Batrića i osveta njegova oca nad bezdušnim krvnikom Osmanom.
U pesmi Šćepan Mali opevan je zajednički pohod Mlečića i Turaka na Crnu Goru, ali ko će slomit "gnijezdo sokolovo".
Pesme ovog ciklusa nicale su u jeku borbi koje su se vodile bez predaha. Po svojoj umetničkoj vrednosti, toplini osećanja i bogatstvu detalja, one su dragoceno blago naše poezije.
U ličnostima junaka Vuka Mićunovića, Vuka Mandušića, braće Martinovića i drugih junaka opevane su pozitivne osobine Crnogoraca: poštenje, hrabrost i ponos.
"Tahir-pašo, zemlji gospodaru,
što ti išteš harač od Pipera,
harač težak od šedam godina,
uz harače osam djevojaka,
uz djevojke dvanaest talaca,
čini, pašo, što si naumio,
ne damo ti ništa do kamena,
da s njim biješ u oba ramena!"
Piperi i Tahir-paša
Autor teksta nepoznat