Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Viktor Igo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Viktor Igo   Pet 9 Feb - 12:33

Lo giorno se n’ andava, e l’aer bruno
Toglieva gli animai che sono ‘n terra,
Dalle fatiche loro

Dante
Oh! mir mi dajte! Čas je kad ispod kruga tmuše
Magluštine horizont isprekidani guše
A džinovsko svetlilo crveni se i mre,
Kad zlato brežuljaka prekriva hume crne,
Kao da ovih dana, dok je jesen tiho trne,
Zarđaše od sunca i kiše krošnje sve.

Oh! ko će da dočara, da stvori iznenada
Onamo – dok u hodnik sumračje meko pada
A ja se na prozoru prepuštam snima, sam –
Mavarsku varoš neku, blistavu, neviđenu,
Što poput vatrometa rasplamtelog u trenu
Zlatnim vršcima zdanja probija maglen pram!

Nek iskrsne preda mnom, nek izmami iz mene
Pesme, kao jesenje nebo zasutonjene,
Nek mi u oči sine magični odraz njen,
I dok se u stišanom žamoru dugo gasi,
Neka mi ljubičasti horizont moj ukrasi
Hiljadom kula, kao čipkasta duga sen!
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Viktor Igo   Pet 9 Feb - 12:37

BOGORODIČNA CRKVA U PARIZU

Iako je sav u političkoj groznici, Igo se 1. septembra vraća Bogorodičinoj crkvi u Parizu. “Kupio je bocu mastila i veliki vuneni triko, odijelo zaključao, kako ne bi dolazio u iskušenje da izlazi, i sav se predao svom novom romanu. Toliko je obuzet svojim stvaralaštvom da ne osjeća ni umor ni hladnoću, i usred zime radi pored otvorenog prozora. Poslednjim kapima mastila završio je posljednje redove romana 14. januara (1831). Radeći tako silovito i munjevito, on je za četiri i po mjeseca.napisao jedno od svojih i najvećih i najboljih djela. On se toliko bio saživeo sa ličnostima svoga romana da je, po završetku, bio tužan, kao da se rastao od starih prijatelja”.

Roman je objavljen 16 marta, usred mučne političke atmosfere. Julska monarhija već je stvorila nezadovoljnike među kojima je i Viktor Igo, koji oštro napada novi poredak. Dolaskom na vlast Kazimira Periea, koji je protiv sebe imao napredne liberale i revolucionarne elemente, pojačano je nezadovoljstvo i zaoštrena politička borba. Ipak, djelo značaja i vrijednosti Bogorodičine crkve u Parizu nije moglo ostati nezapaženo i ono je za godinu dana doživjelo sedam izdanja. Opšti utisak je bio, kaže Pjer Moro, „zasjenutost i zadivljenost pred jednim takvim raskošem umjetničkih bogatstava."

Bogorodična crkva istorijski je roman. Radnja se zbiva 1482. u Parizu, a izvanredno je opisana katedrala Notre-Dame - koja simboliše romantičarski shvaćen duh srednjeg vijeka - i raspojasana svečanost na trgu pred katedralom.

Glavni lik je nakazni grbavac Kvazimodo, kojeg je kao ostavljenog dječačića našao arhiđakon Frolo, vaspitao ga i postavio za zvonara, pri čemu je Kvazimodo ogluvio od zvukova gigantskih zvona. Siže počinje kada se Frolo zaljubi u ljupku Ciganku Esmeraldu, zapravo dijete koje su Cigani ukrali. Esmeraldu noću napadaju dva muškarca, no spašava Febus de Šatoper, u koga se ona smrtno zaljubljuje. Prvi je napadač pobjegao, a drugi je uhvaćen; to je Kvazimodo, kojeg je poslao Frolo. Kvazimodo je osuđen na bičevanje i stub srama, no kada on pati od bičevanja i žeđi, a svjetina mu se izruguje, Esmeralda mu se smiluje i donosi mu vode. To je poenta: u duši grbavca nastaje preokret.

Frolo ne odustaje od namjere da se domogne Esmeralde. Posredstvom Febusa on s njom ugovara sastanak, ali kada primjećuje da je Esmeralda u Febusa zaljubljena, probode ga u nastupu ljubomore i pobjegne. Esmeralda je optužena da je pokušala ubiti Febusa, koji je ipak preživio. Podvrgnuta mučenju, ona priznaje sve što od nje traže, pa je osuđena na smrt. Febus ništa ne preduzima da je spasi, ali zato joj Frolo nudi spas ako mu postane ljubavnica. Esmeralda zaprepašćeno odbija, a Frolo dopušta izvršenje smrtne kazne.

Pred izvršenje, međutim, koje je trebalo da se obavi pred katedralom, Kvazimodo se spušta užetom i odnosi je u crkvu. Tamo je zaštićena, no ne može napuštiti katedralu, a Kvazimodo se brižno za nju stara, izbjegavajući čak da je plaši vlastitim izgledom. Pisac Grengoar, koji je ranije u napadu takođe pomogao Esmeraldi, a kojeg su oteli Cigani i odlučili ga ubiti jer nema novaca, pa se spasio tako što je Esmeralda iz samilosti pristala da se s njime vjenča "na ciganski način", skuplja gomilu Cigana i lopova kako bi oslobodili Esmeraldu. Kvazimodo je međutim brani, baca na gomilu kamenje i rastopljeno olovo, jer misli da je hoće oteti. Vojska na kraju rašćera napadače, no za vrijeme meteža bitke Frolo i Grengoar ušuljali su se u katedralu i odveli Esmeraldu. Frolo je, međutim, pred poćerom ugurao u ćeliju časne sestre Godule u obližnjem samostanu, uz povike da je to Ciganka, a Godula je mrzila Cigane, jer su joj oteli dijete. To je dijete zapravo Esmeralda, no Godula je prekasno prepoznaje prema papučici koju Esmeralda nosi kao amajliju: Esmeraldu odvedu i objese je. Frollo i Kvazimodo posmatraju vješanje, no kada Frolo prasne u smijeh, Kvaziimodo ga baci s tornja. Zatim odlazi na mjesto đe bacaju tijela obješenih, zagrli mrtvu Esmeraldu i ostaje tako do smrti.

Prema svom značenju, to je tipičan roman epohe romantizma. Sve što je oduševljavalo romantičare u njemu je prisutno: izuzetno strasni likovi, zanimljiva i zapletena fabula, pokušaj da se shvati duh srednjovjekovlja, zlo i dobro tamo đe se ne očekuju, suprotnosti Cigana i lopova s jedne strane, a državne i crkvene vlasti s druge, a iznad svega uvjerenje u moć saosjećanja. U njoj je, naime, Igo nazirao rješenje temeljnog društvenog problema odnosa između slabih i nemoćnih s jedne strane, a jakih i moćnih s druge, između potlačenih i tlačitelja, između bogatih i siromašnih, između srećnih i nesrećnih, koje prosvjetiteljstvo nije uspjelo riješiti.

Da bi istorijske i lokalne boje bile što tačnije, što vjernije stvarnosti, Igo se podrobno dokumentovao u mnogim memoarima, istorijskim spisima i arhivama. On je zatim od prikupljenog materijala probrao ono što je karakteristično za doba koje je vaskrsavao i, zahvaljujući svojim izvanrednim sposobnostima da zamisli i predstavi daleke događaje i odsutne stvari, oživio svu tu sirovu građu svojom bujnom maštom i svojim snažnim umjetničkim dahom u nizu ogromnih fresaka, slika i živopisnih prizora najrazličitije boje.

Intriga romana, međutim, plod je piščeve bogate fantazije. To isto važi i za ličnosti. Od glavnih junaka samo su Luj XI i Grengoar istorijske ličnosti. Ostale su djelo piščeve mašte i često su toliko neobične i izuzetne da ih ne možemo smatrati za predstavnike jednog određenog društva i jednog određenog doba, iako žive snažnim životom. Njihova psihologija nije produbljena, iako ima veoma tananih psiholoških analiza. Igo slika ličnosti radije prema njihovoj spoljašnosti. Po onome kako misle i šta osjećaju, one više liče na savremenog čovjeka nego na ljude XV vijeka.

Ali zato je slika staroga Pariza, njegovih običaja, naravi, vjerovanja, predrasuda, njegove umjetnosti i civilizacije ne samo umjetnički živa i kolorisana nego i istorijski vjerodostojna. Pišući o istorijskoj tačnosti Igovog romana, arheolog Fedo kaže: „Nikada,: nijedan čovjek nije napisao nijedan odlomak iz arheologije koji vrijedi kao istorija, kao tačnost, kao zanimljivost, kao boja, kao misao, stoti dio glave ’Bogorodičina crkva u Parizu’ i ‘Pariz sa visine’”. Arhitekt Lasi kaže da mu je Igov roman bio od velike pomoći pri obnovi stare katedrale, dok se Emil Mal, čuveni istoričar srednjevjekovne umjetnosti, nije ustezao da kaže: “Mi smo s mukom pokazali ono što je pjesnik osjetio intuicijom genija”

Igova vizija toliko je snažna da često sve ostale senzacije preobražava u vizuelne slike koje imaju moć priviđenja. Te su halucinacije ponekad toliko jake da ličnosti romana u mrtvim stvarima vide živa bića. Kad šatrovci jurišaju na katedralu, njima se čini da se na vrhu tornjeva sve statue đavola i zmajeva kreću, da se guje smiju, da čudovišta kevću, da salamandre duvaju u plamen a aždaje kijaju u dimu. Esmeraldi se čini da sve sprave za mučenje idu ka njoj sa svih strana da je bodu, stežu, muče.

Igo je isto tako dramatičan i slikovit evokator narodnih masa. Uz staru katedralu, narod je glavna ličnost romana, narod svih staleža "svih naravi, i svih običaja, od studenata do vlastele i šatrovaca. I, sve te mase žive snažnim životom, i kad se, radosne zabavlaju, i kad se, kivne bune ili jurišaju na Bogorodičinu crkvu. Kroz njih “upoznajemo dušu Pariza s kraja XV veka”.

Ali, ono što je najljepše i najtrajnije u ovom romanu, to je poezija u svim njenim oblicima: epska poezija u silovitom oživljavanju prošlosti, mrtvih stvari, sredina i kolektivnih bića; lirska poezija toplih pripovijesti i snažne opisne boje; dramska poezija raznolikih prizora, čas silovitih i svirepih, čas dirljivih i nježnih koji se lako i prirodno odvijaju na prostranom platnu starog Pariza.

Bogorodičina crkva u Parizu napisana je takvim jezikom i stilom da liči na divnu poemu u prozi. Igo je čarobnik riječi. Njegov je jezik raskošno bogat. Igo ima u najjačoj mjeri razvijeno osjećanje za živost, izrazitost, linije i boje. Njegova je rečenica vajana, reljefna, blistava, praskava, kolorisana, živopisna, i takmiči se sa plastičnim umjetnostima. Zbog piščevog jedinstvenog slikarskog dara, u njegovom romanu stvari žive dubljim životom nego ličnosti. Živopisnost je potisnula analizu, dekor je apsorbovao čovjeka.

Svi se kritičari bez razlike, i stari i sadašnji, dive izvanrednim stilskim bogatstvima djela, čudesnoj orgiji zvukova i tonova, i ritmičkom treperenju rečenica. Čim se djelo pojavilo, ono je svakoga zadivilo čudesnim bogatstvom jezika. „Ponekad jezik je tako čudan i neobičan da izgleda kao da se pisac služio nepoznatim slovima nekog prastarog narječja", pisao je jedan Igov savremenik, dok Tibode nalazi da je Bogorodičina crkva u Parizu jedna od kreacija francuske proze, „remek-djelo slikanja sredina" i „pravo remek-djelo umjetničkog pričanja".

Igo je majstor pripovijedačke umjetnosti. On priča živo, tečno, slikovito, jezikom koji združuje „arhaizam sa najblistavijom modernom bojom", tonom u kom se neusiljenost običnog, prostog govora miješa sa uzvišenošću, lirizmom i patetikom.

Igo je majstor i kompozicije. Sve je logički povezano i harmonički stopljeno u ovom romanu složene intrige i obilja materijala. Ni uvođenje čitavih glava iz istorije umjetnosti nije narušilo sklad ove velike freske. Lamartin je nazvao pisca “Šekspirom romana”, a njegovo djelo “epopejom srednjeg vijeka”
Nazad na vrh Ići dole
 
Viktor Igo
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Viktor Vasnecov
» VIKTOR IGO " ZVONAR BOGORODIČINE CRKVE "
» Victor Hugo (Viktor Igo
» Viktor Igo
» Viktor Pelevin
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-