Sudbina je, prema narodnom vjerovanju, sila koja određuje život svakog pojednica i od koje nije moguće pobjeći. Sudbina je ono što je nekome predodređeno, uključujući trenutak i način smrti.Događaji koje čovjeka snalaze smatraju mu se dosuđenim, a ono željeno koje i pored uloženog truda ostaje neostvareno, smatra se nesuđenim. U mitologiji pronalazimo nekoliko prikaza Sudbine kao skup, uglavnom tri, božica koje upravljaju ljudskim životnim vijekom.
Sudbina je igrala vrlo značajnu ulogu u drevnom grčkom mišljenju. Grčki pojam sudbine ima značenje onog što je svakom čovjeku dodjeljeno, što određuje što će biti od samih početaka ljudskog života. Grci su također smatrali da njihova djela i ponašanja utječu na sudbinu, ali da oni njoj samoj ne mogu pobjeći.
Grčka riječ „moira“ (μοῖρα) znači „dio“ a proširivanjem značenja konačno je dobila oznaku općenito dijela života ili sudbine. „Dakle, ono što je čovjeku dano u životu, što je njegov usud od rođenja. Sve što je tim pojmom obuhvaćeno nepromjenjivo je i nezavisno od čovjekove slobodne volje, k tome ne samo od volje čovjeka već i od volje bogova. Moiri(ama) su podređeni i bogovi. Unatoč svoj njihovoj moći „i nad njima vlada usud“, one su samo njegovi čuvari i izvršioci. Katkad se dakako, Zeus, ili neki drugi bog, javlja u ulozi „gospodara usuda“ (Zeus Moiragetes), ali to samo tada ako ga unaprijed zna i prema njemu se ravna, tj. postupa u suglasnosti sa sudbinom kao vrhunskim zakonom svemira. Dakako, na taj način, i sam smrtni čovjek može „vladati svojom sudbinom“. Suđenice su se pojavljivale prve tri noći djetetova života da bi odredile kakav će taj život biti. No, kada čovjekov životni put završi, božice usuda postaju božice smrti Moirai Thanatoi.
Smrt može biti poništena ili se može izbjeći kroz apoteozu (uspinjanje do božanstava) i metamorfoze: transformacija čovjeka post mortem u pticu, životinju, biljku ili zviježđe. No u nekim slučajevima same Moire odgađaju smrt, odnosno vraćaju preminulog u život. Postoji nekoliko primjera gdje se Moire spominju u tom procesu. (npr. Hijacintova apoteoza u Pauzanijevom „Opisu Grčke“ od strane Apolona i drugih Olimpskih bogova, te uz sudjelovanje Moira). Drugi način izbjegavanja smrti je matamorfoza, a jedan od od najpoznatijih primjera je Ampelosova metamorfoza koju je prikazao Nonnus u svojoj „Dionysiaca-i“ u kojoj je jasno prikazano kako „neumoljiva i konačna“ Atropa uslišava Dionizovu tužaljku i ne dopušta Ampelosov prijelaz preko Aherona ili rijeke boli te upreda unatrag njegove niti života, te ga je sam Dioniz pretvorio u prvu vinovu lozu. Vraćanje u život Pelopa, Admeta i Euridike su također značajni primjeri intervencije samog usuda, odnosno Moira.)
Grci su usud, odnosno životnu sudbinu personificirali u mitologiji kao tri sestre: Klotu, Lahezu i Atropu.
Klota (grč. Κλωθώ = “predilica”) je prva sestra koja započinje presti nit života, tj. određuje rođenje. Uglavnom je bila prikazivana sa vretenom ili svitkom (knjigom sudbine)
Laheza (grč. Λάχεσις = “raspoređivač”) druga sestra koja prede nit, tj. čuva život. Mjeri nit života sa svojim štapom te određivala koliki životni vijek bi svaka osoba imala.
Atropa (grč. Ἄτροπος = neumoljiva, neizbježna”) ili Aisa je treća sestra koja je izabirala način smrti svake osobe, a kad je došao trenutak smrti, ona je rezala nit života svojim škarama.
Tri grčke Suđenice se uglavnom prikazuju kao starije žene (iako i to dosta varira u prikazima, jer se ponekad mogu pronaći prikazi Klote kao najmlađe, Laheze kao lijepe mlade žene, dok je Atropa uvijek bila najstarija, najmanja ali i najstrašnija, simbolično prikazujući svoju ulogu u „zakonu svemira“), hladne, bezosjećajne, bezdušne i nemilosrdno djevene u bijelo.
Moirama su bile dodijeljene Erinije (Erinije ili Eumenide (grč. Ἐρινύες, Erinúe; Εὐμενίδες, Eumenídes) u grčkoj mitologiji boginje su osvete i prokletstva, koje stanuju u podzemlju. Bilo ih je tri: Alekta, Megera i Tizifona.), kao poslanici na zemlji koji su ponovno uspostavljale ravnotežu među porušenim ljudskim odnosima, vraćajući i osvećujući zla djela koja su ljudi nanijeli jedni drugima. Od njih se nigdje nije moglo pobjeći te je svaka vlast prema njima bila nemoćna. Čak su ih se i bogovi bojali. Stajale su na strani pravilnosti stvari. Moire su uz Erinije, kao njihov atribut, bile ponekad prikazivane kao božice smrti.
Keres je još jedan atribut koji se često vezao uz Moire. Sama riječ „Ker“ je označavala smrt kao nužnost (Kêres Danatoio). Također su bili ženski duhovi (demoni) nasilne i okrutne smrti, uključujući i smrt na bojištu, nesretnu smrt, ubojstvo i smrt uzrokovana epidemijom, tj. bolešću.
Samo porijeklo Moira je predmet rasprave, budući da postoji više izvora koji iznose različite načine njihova postanka. Prema Heziodovoj „Teogoniji“, uz postanak Moira se spominje Nikta. Samu Niktu, božicu noći rodio je Kaos, a i ona sama je imala brojno potomstvo, među ostalim je sama od sebe rodila i Moire. Također, u kasnijim ulomcima Heziodove Teogonije, Moire su kćeri Zeusa i titanide Temide, božice pravednosti, te je njima Zeus podario najveću čast, da gospodare sa ljudskim usudom. Platon u svojoj „Republici“ navodi kako je Ananka, božica potrebe, neizbježnosti i sudbine, jedna od primordijalnih božanstava, majka Moira.
U grčkoj mitologiji su bile poznati drugačiji nazivi božica koje su se identificirali sa Moirama – Suđenicama. Neke od njih su bile: Tihe (grč. Τύχη) je starogrčka božica sreće, sretna slučaja. Ilitija (grč. Εἰλείθυια) je starogrčka božica rađanja. Afrodita Uranija (Nebeska) se u Pauzanijevom „Opisu Grčke“ u hramu Atene na jednom kamenom natpisu spominje kao najstarija Moira.
Osim što su one same bile zadužene za životni usud, mitologija im i pripisuje i izum prvih sedam znakova gčkog alfabeta: prvih pet samoglasnika abecede i suglasnike „B“ i „T“, te su vjerojatno imali neku mističnu i proročansku svrhu.
Kao presonifikacija usuda, životne sudbine, i same božice, znale su tijek budućnosti, stoga su također smatrane i za proročka božanstva. Njihovim svećenstvom se smatraju svi proroci i proročice, vračari i vračare kao „produžena ruka“ njihovog djelovanja.
Kultovi i hramovi Moirama možemo pronaći u različitim dijelovima Grčke, posebno u južnoj Grčkoj, a tek ponešto u centralnom dijelu. Kao glavni izvor u otkrivanju hramova ističe se Pauzanijev „Opis Grčke“ iz 2. st. po.Kr. Važniji lokaliteti su u Korintu, Sikijsko- Filoskoj cesti (negdje u blizini grada Sikija, u današnji sjeveroistočni Peloponez), u Sparti (Lakonija, gdje je posvećen oltar Moirama, uz kojeg se nalazi po pričama i Orestov grob), u Olimpiji, u Arkadiji (u blizini grada Akakesiona), u Tebi, Delfima i na otoku Krfu (Korkyra).
Sub 1 Okt - 7:25
