Kulturna citanka

Una ili nespoznatljivost vode, Nikola Dakić



Nakon ronjenja događa se da se boje kreću iz područja neba u područje prostora senki.

Miris Une budi je noću i šum njenih talasa čuje se s njenog prozora. Onda se otvara nebo i postoji samo praćakanje riba. Ležimo u čamcu dok oko nas struje magle. Mesec je iskočio iz svog odela i sjaji kao daleka meta. Ribe su nevidljive u svojoj dubini. Nevidljive za pokrete. Same i beskrajno čiste kao ruke velike dece.

Odjeci vode prema ostrvima stvaraju utisak mirnih noći i nestvarno čistih jutara. Jedan puž na njenom čelu i milion algi u koferu. Video sam tu sliku u jednom ateljeu. Izlazak na ulicu i avgustovska vrućina. Nosio sam knjigu o mineralima u torbi, ulje za sunčanje i njen sendvič sa sirom i paradajzom.

Dok ležim na dnu čamca sećam se kako smo posle toga gledali neki crno-beli film. U svom kratkom teksas šorcu sedela je u tami i bradom dodirivala kolena. Dugo smo se posle ljubili na kiši.

Zaroniš i onda ugledaš u čistom prostoru neostvarive odjeke. To su majmuni Indije ukrali poslednju krunu iz mauzoleja bangalorskog princa. Čitala mi je o kraljicama Tuarega priče od kojih mi se posle pila voda sa Alpa.

Njene oči. Uvek sam ih upoređivao sa Unom. A struk sa oblim sedrama po kojima sam ronio držeći se da ne potonem u bezdan. Miris algi mogao se uporediti za trenutak sa njenim obrvama koje slučajno dodirneš, ljubeći je. Volela je da čita Stranca uveče, maštajući da Kami igra fudbal na travnjaku pored njene kuće. Gledao sam u daljinu od oblaka, kada bi sklopila oči. Tada je bila jedinstven miris unutrašnjeg cveta.

Rekla je da mesečari. I da je čekam na ivici svih šuma koje postoje u snovima. Stojim na ivici Une i skačem u vodu. Kej je ostao daleko iznad. Vrbe se njišu na vrelom vetru. Vidim je kako parkira automobil i skida naočare. Spuštam glavu u vodu. Kamenje prerasta u senke. A senke u prostor bez dna. Kad pogledam gore površina vode je plavkasto-zelena. Čujem saksofon. Za trenutak postajem astronaut na brodu neke tihe letnje muzike. Talasi Une pričaju priču o putovanjima i noćima u pustinji.

Rekli mi je da je Mesec udario o zemlju. Nisam joj poverovao. U dubokim šumama još uvek spavaju livade okupane mesečevim sjajem. Tonem još dublje. Nestajem. U mom oku ostaje samo smaragdni prsten vode.

* * *

Lutajući dalje kroz travu naišao sam na neki stari klavir. Mesec je prekrio vodu srebrom. Sedam i sviram Forea. Kasno je. Čujem je kako priča u snu. Odjeci se gube. Nespoznatljivost vode zatim mi objašnjava njene oči.

San Omara Hajama, Miraš Martinović




Bijaše proljećno predvečerje. Ono rijetko što odiše puninom života. Taman se bijah vratio iz Mevra u Nišapur, gdje se vođahu bespoštedne borbe protiv slobodoumnih ljudi. I oko mene bijahu počeli da šire klevete moji protivnici. Na udaru zavidljivaca, izložen svakakvim napadima, bez pouzdanih zaštitnika, vezira Nizamulmulaka i sultana Melihšaka. Prvi bi ubijen u međusobnim razračunavanjima, drugi okonča život prirodnom smrću.

Navrhuncu slave, mišljah, sa njom ide moć. Tako mi se bar činilo. Bijah završio reformu kalendara, koji je otvorio novu eru, nazvanu Dželalovom, po nadimku sultana Melihšaka, moga glavnog mecene. Napisao Algebru i druga djela iz matematike, astronomije i medicine.

Iza mene je bila služba upravnika opservatorije u Isfahanu. Što bijaše velika čast. Na što posebno bijahu zavidljivi moji protivnici, koji nijesu birali načina da me ocrne. Pleli su paklene mreže oko mene. Tako uvijek biva kad zavist nadvalada razum. Tada slijedi vrijeme bezumlja.

Osjećao sam kako dolazi to vrijeme. Nakon svih razračunavanja i borbi čiji bijah svjedok. Gore vrijeme, za svjedoka, nijesam mogao izabrati. No nijesam ga ja birao, ono je biralo mene.

Mnogo krvi je poteklo Persijom.

Svuda su me poštovali. Od Samarkanda do Širaza i Isfahana. U drevnom Reju, imahu za mene fale. Svuda gdje bih stigao, čuo sam lijepe riječi: od njega biljke ne kriju ništa, pred njim zvijezde nemaju tajni. Nazivahu me zvijezdom Horosana, genijem Persije i oba Iraka, princem mudraca.

A onda se sve preokrenulo. Počelo da se roti protiv mene. Predosjetih: crno mi se piše. Zvjezdani rukopis, kojim bijaše ispisan moj život, poče da tamni. Nijesu više ukazivali na moju mudrost, već na moje porijeklo, govoreći: Eno Omara, sina Ibrahima Hajama iz Nišapura, koji se proslavio u gradnji šatora.

Riječi fale se pretvarahu u riječi pogrede.

Proljećno predvečerje, na čas, odagna ružne misli. S lahorom koji se javi, pa minu, učini mi se, minuše i one. Bijah lak kao ptica, dobih krila. Takva predvečerja odnose tegobe. No, ne biva uvijek tako. I u lijepom predvečerju može početi zlo vrijeme. Nema zakona, prema kome bi se čovjek sigurno upravljao.

Zastadoh ispred grnčarske radnje, u čijem izlogu bijaše mnoštvo glinenog posuđa.

Gledah i divih se onome što ih je izradio i naslikao lijepe ornamente. Nedoljivo me vuklo, uđoh, razgledah detaljnije; oči se ne davahu odvojiti od lijepooblikovanih posuda. Posebnim mi se učini jedan vrč. Ne davaše da odem, da ga ostavim. Kao da je bio dio mene. Spravljeni od iste smjese.

Bez cjenjkanja, kupih ga. Grnčaru, uputih čestitke, za tako djelo.
Nijesam ga ja pravio, reče: - Ovdje sam u ulozi prodavca.
Zadovoljan, uputih se kući, u kojoj sam našao privremeno nastanjenje.
Umoran od dana, koji bijaše otišao svojim putem, legoh u postelju. S mišlju da svaki dan ima svoje lice, koje sa njim nestaje. Brzo zaspah i usnih čudan san. Grnčarska radnja, ali ne ona u kojoj sam kupio vrč, iz kojeg sam prije spavanja popio nekoliko gutljaja nišapurskog vina. Da isprobam vrč i vino.

Vidjeh radnju glinenih posuda, lijepo išaranih, raznih veličina. Veća od Nišapura. Bio sam zadivljen veličinom, izgledom i onim što se nudilo, na spoljnjem izlogu, i unutrašnjim prostorijama. Nijesam se mogao nadiviti posudama i rukama koje su ih oblikovale.

- Gdje nalaze ovako kvalitetnu zemlju? – upitah.
- Nije u pitanju zemlja! – ču se glas. – Već ruke koje prave.
- Važna je zemlja! – oglasi se drugi. – U zemlji sve spava, od nje je sve napravljeno.
- Prah naših predaka predstavlja dobar materijal za pravljenje posuda! – kao da je govorio prodavac posuda. – Bićemo zemlja od koje će neki grnčar praviti slične posude. Ne treba čekati, treba uživati u vinu. Opijati se, živjeti punim dahom.

Čuli su se glasovi predaka.

Okolo grnčarske radnje široka poljana, rascvjetale crvene bulke. Krv nekadašnjih ratnika. Ta ljubičica, koju zovu dan i noć, oči su ljepotice, čija su stopala dodirivala pločnike grada, kojima ti sada hodiš. Čuo sam glasove protivnika, koji se bijahu ustremili na moju nauku. Rugali su se mojim pjesmama, koje su u tajnosti prepisivali i divili im se, ne prezajući da kažu da su njihovo djelo, koje sam prisvojio.

Na šta je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu.

Pogledom obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je isijavalo cvijeće, i rastuži. Dohvatih krčag (ne baš siguran da je to onaj kojeg sam kupio na bazaru u Nišapuru!), nalih ga vinom iz Širaza. Prinesoh usnama, progovori: prije dugo vremena, ja sam bio ti...
Ispustih krčag, razbi se. Vino poteče pločnikom. Vratiše se zemlji, glina i vino. Mišljah: krv što se Persijom prosipa, zbog ludosti njenih sinova.
Iz parčića razbijenog krčaga, govorio je glas persijske zemlje, moj glas.
U taj čas se probudih. Krčag, kojeg sam kupio prošlog dana, bio je čitav. Ali prazan. Napunio sam ga do vrha, ispio na dušak. Onda sam uzeo pribor za pisanje, onu svesku koju mi je poklonio sudija Abu Taher, zapisao:

Sinoć prođoh pored jednoga lončara,
Sto lonaca ćuti, a sto progovara,
Dok najednom jedan lonac glas ne diže:
Ko nas traži, ko prodaje, a ko šara?

..............................................................
To ne vidi svako oko, al' ja vidim
Prah predaka u rukama svih grnačara!

Onda je sreo Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Mogla je to biti godina 1072.

Tada je izrekao čuvenu rečenicu: Život je kao požar. Plamenove prolaznik zaboravlja, pepeo raznosi vjetar...Ona i danas živi. I Džahan. Al' to je druga priča... Kao i sveska koju mu je dao samarkandski kadija, koji ga je spasio nasilništva Studenta-Brazgotine i njegove bande, što je harala Samarkandom, sijući strah. Taj strah će se širiti Persijom. Poput požara u čijem su plamenu nestajali njeni stanovnici.

Brat Taherov bijaše pjesnik, a imao je godina koliko i Hajam, kada je raščerečen u gradu Balhu, zbog pjesme koja se nije svidjela vladaru, bijedne pjesme jedva duže od neke rubaije.

- Sada vidi, Hajame, vrijedi li pisati poeziju? Ali neka ti se ova sveska nađe pri ruci. Ako osjetiš potrebu, piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. Misli na Abu Tahera, dok budeš pisao. I njegovog brata koji životom plati onih nekoliko stihova. To je, izgleda, suđeno!

Sveska je napravljena u nekoj od radionica u Samarkandu. Po drevnom uputstvu, od drveta bijelog duda. Iako se poezija može uklesati u kamen, pisati na pijesku... Po sopstvenoj koži... Ona ne bira na čemu će biti pisana. A ti to najbolje znaš, Hajame. I nenapisana, ona živi. Pa, ipak, neka ti se nađe!

U svesci je napisao Rubaije.

Program Hipnizma, Rade Drainac

More izbliza, Alber Kami











(1953

Bele košulje, Slađana Belko

Crna ruža, Aleksandra Roćenović




Ti si moja crna ruža. - govorio mi je.
Ljutila sam se. Zašto crna? Htjela sam biti crvena, najljepša u vrtu, najmirisnija, najdivnija. Htjela sam mu biti sve. 
A onda je otišao, bez riječi, bez objašnjenja. Ostala je samo crna ruža da me sjeća na njega. 
Tek tada sam i shvatila da je crna ruža zapravo raskošna, simboliše ljepotu djevojke, shvatila sam da je veoma rijetka, neobična, posebna i jedinstvena.
Bila sam mu sve. I kad je uvenula, uvenula sam i ja polako za njim

Monolog Isabele dok posmatra kišu u Makondu, Gabrijel Garsija Markes


Zima se iznenada sručila na nas u nedelju, kada smo izlazili s mise. Niko nije očekivao pljusak u nedelju ujutru. Misa se završila i, pre nego što su žene mogle da dohvate svoje suncobrane, dunuo je gust i mračan vetar koji je kovitlao ukrug prašinu i suvi majski šljunak. Neko pored mene reče: „Ovaj vetar miriše na kišu.” Ja sam to znala od trenutka kada smo izišli iz atrijuma i kad sam iznenada osetila neko rastezanje u trbuhu. Muškarci su trčali do susednih kuća, držeći jednom rukom šešire, a drugom maramice da bi se štitili od vetra i prašine. Nebo se pretvori u sivu, pihtijastu masu koja je lebdela na četvrt metra iznad naših glava.

Ostatak jutra maćeha i ja provele smo sedeći pored ograde na verandi, radujući se što će kiša, posle šest meseci vrelog leta i zagušljive prašine, osvežiti ožedneli ruzmarin i nar u saksijama. U podne, miris uzorane zemlje koja prestade da podrhtava, probuđenog i oporavljenog zelenila, pomeša se sa svežim i zdravim mirisom kiše i ruzmarina. Za ručkom otac reče: „Pljusak u maju je znak da će biti puno kiše.” Maćeha, čije je lice blistalo u iščekivanju novog godišnjeg doba, osmehnu se i dodade: „Čula si to u propovedi.” I otac se osmehivao. Slatko je ručao, a zatim otišao na verandu da prilegne. Ćutao je zatvorenih očiju kao da spava ili sanja u budnom stanju.

Celo popodne kiša je ravnomerno dobovala. Činilo nam se da u tom ujednačenom i smirenom zvuku čujemo kišu kao iz nekog voza kojim se dugo putuje. Nismo ni primetili da je kiša prodirala u naša čula suviše duboko. Kad je osvanuo ponedeljak, morali smo da zatvorimo vrata zbog hladnog i oštrog vetrića koji je duvao iz dvorišta. Čula su nam tada bila prepuna kiše, a ujutru se voda prelila. Maćeha i ja smo ponovo posmatrale baštu. Suva majska zemlja kestenjaste boje pretvorila se u toku noći u tamnu i mekanu masu koja je ličila na sapun. Između saksija su tekli potoci vode. „Noćas je kiša zalila cveće više nego dovoljno”, reče maćeha. Primetila sam da na njenom licu više nije bilo osmeha. Radost prethodnog dana ustupila je mesto mlohavoj i neraspoloženoj zabrinutosti. „I meni se čini”, rekoh. „Treba reći seljacima da ih unesu na verandu, da ih tu ostavimo dok se ne razvedri.” Tako i učiniše, ali kiša je rasla kao neko golemo drvo među ostalim stablima. Otac je sedeo na istom mestu kao juče, ali kišu nije ni spominjao. Samo je rekao: „Verovatno sam noćas loše spavao jer me kičma boli otkako sam ustao.” Sedeo je oslonjen na ogradu, s nogama na stolici i s licem okrenutim prema pustoj bašti. Nije hteo da ruča, a progovorio je tek uveče: „Pljušti kao da se nikad neće razvedriti.” Tad sam se setila letnjih meseci. Setila sam se avgusta, onih dugih i nepomičnih siesti, kada bi pod teretom podneva prilegli na krevet kao da ležemo u samrtnu postelju. Odelo se lepilo za oznojeno telo, spolja je dopiralo uporno i gluvo zujanje vremena koje je bilo nepomično. Pogled mi pade na oprane zidove i na spojeve između dasaka koji su se proširili od vlage. Pogledah baštu, prvi put praznu, jasminovo drvo, oslonjeno o zid, koje je odano čuvalo sećanje na moju majku. Videh oca kako sedi u stolici za ljuljanje i odmara bolnu kičmu podprtu jastucima. Njegove tužne oči gubile su se u lavirintu kiše. Opet se setih avgustovskih noći u čijoj se neverovatnoj tišini ne čuje ništa osim onog večnog zvuka zemlje koja se obrće oko svoje zarđale i nepodmazane ose. Osetih kako me odjednom pritiska neka teška tuga.

Ceo ponedeljak protekao je u pljusku, isto kao prethodni dan. Međutim, činilo mi se da pljušti drukčije jer sam u srcu osećala nešto drugo, neku gorčinu. Predveče čuh neki glas pored sebe: „Baš je ova kiša dosadna.” Ne okrećući glavu, prepoznah Martinov glas. Znala sam da je sedeo pored mene, da je govorio i da je na licu imao onaj uobičajeni, hladan, zapanjeni izraz, koji se nije promenio čak ni posle onog tmurnog decembarskog jutra kada smo se venčali. Od tada je prošlo pet meseci, a ja sam sada bila u drugom stanju. Martin je bio tu, pored mene, govorio je da mu je dosadila kiša. „Nije kiša dosadna”, rekoh. „Nego je pusta bašta odviše tužna, a još jadnija su stabla koja moraju da kisnu jer nemaju kud da se sklone.” Okrenuh se prema njemu, ali Martin je nestao. Ostao je samo glas koji mi je govorio: „Po svemu sudeći, neće se nikada razvedriti.” A kad sam se okrenula prema glasu, ugledala sam samo praznu stolicu.

U utorak je u bašti osvanula jedna krava. Izgledala je kao brdo gline u svojoj tvrdoj i prkosnoj nepokretnosti. Papci su joj bili utonuli duboko u blato, a glavu je držala pognuto. Celo jutro seljaci su pokušavali da je oteraju odatle motkama i ciglama, ali krava ni da makne: tvrdoglavo i nepokolebljivo, stajala je na istom mestu, papci su joj više tonuli u blato, a pognuta glava ponizno je odolevala kiši. Seljaci su je terali sve dok ih strpljiva tolerancija moga oca nije prekinula: „Pustite je na miru”, reče im. „Otići će ona kao što je i došla.”

U utorak uveče, voda me je bolno pritiskala kao klin u srcu. Svežina prvog jutra pretvarala se u toplu i lepljivu vlagu. Nije bilo ni toplo ni hladno, nego kao u nekoj groznici. Noge su nam se znojile u cipelama. Nismo znali šta je gore: gola koža ili dodir kože i odela. Svi kućni poslovi bili su prekinuti. Sedeli smo svi na verandi, ali nismo posmatrali kišu kao prvog dana. Nismo više osećali da pljušti. Ništa se nije videlo, osim kontura krošnji u magli tužnog, pustog sumraka koji je u ustima ostavljao ukus s kojim se čovek budi pošto je sanjao neku nepoznatu osobu. Pošto sam znala da je utorak, setila sam se blizanki Svetog Jeronima, slepih devojčica, koje su jednom nedeljno dolazile u našu kuću da nam pevaju jednostavne pesmice rastužene gorkom bespomoćnošću svojih čudotvornih glasova. U kiši sam čula pevanje slepih devojčica zamišljajući ih kako čuče u nekom ćošku kod kuće, čekajući da prestane kiša da bi izašle da pevaju. Tog dana neće doći blizanke Svetog Jeronima, pomislih. Neće doći ni prosjakinja koja je imala običaj da dođe na verandu posle sieste, svakog utorka, moleći da joj damo večitu grančicu matičnjaka. Tog dana poremetio nam se redosled obeda. Maćeha je u vreme sieste iznela običnu supu s parčetom bajatog hleba. U stvari, nismo jeli od ponedeljka uveče. Ne samo da smo prestali da jedemo nego mi se činilo da smo prestali i da mislimo. Opijeni kišom, ukočili smo se predajući se rezignirano rušilačkoj snazi prirode. Tog popodneva pomerila se samo krava u bašti. Duboko mukanje je iznenada potreslo njen trbuh, a papci joj utonuše još dublje u blato. Nepomično je stajala još pola sata. Činilo mi se da je mrtva, ali da ne može da se skljoka samo zato što je u toku života stekla naviku da stoji na kiši nepomično. I tako je stajala do trenutka kada je telo nadjačalo naviku. Prednje noge joj pokleknuše (tamne, sjajne sapi još su se držale uspravno u poslednjem naporu agonije), balava njuška zari se u blato i najzad se krava sruči pod težinom sopstvenog tela u tihoj, sporoj i dostojanstvenoj ceremoniji konačnog sloma. „Dotle je, znači, došlo”, reče neko iza mene. Okrenula sam se da vidim ko govori i ugledala prosjakinju koja se probijala kroz pljusak da bi molila za svoju grančicu matičnjaka.

U sredu bih se, možda, navikla na ovaj neobični ambijent da nisam otišla u trpezariju gde sam ugledala sto prislonjen uza zid na kojem je bio nagomilan nameštaj. Sa strane je prethodne noći improvizovana brana, napravljena od nagomilanih kofera i kutija s raznim kućnim predmetima. Taj prizor izazvao je u meni užasno osećanje praznine. Nešto se, svakako, dogodilo u toku noći. Kuća je sva bila u neredu; gologrudi i bosi seljaci, u pantalonama čije su nogavice bile zavrnute do kolena, prenosili su nameštaj u trpezariju. U izrazu lica ovih ljudi i u njihovim užurbanim pokretima osetila sam okrutnost slomljenog prkosa, nametnute i ponižavajuće inferiornosti u odnosu na kišu. Svi moji pokreti bili su besciljni i bezvoljni. Osećala sam se kao neka pusta livada zasejana algama i lišajem, lepljivim i mekim gljivama, oplođena odvratnom florom vlage i magle. U salonu sam posmatrala haotičan prizor nagomilanog nameštaja kad čuh glas maćehe koja me je upozoravala da moram da se čuvam da ne dobijem zapaljenje pluća. Tek tada sam primetiila da su mi noge bile u vodi do članaka, da je kuća bila poplavljena, da je pod bio prekriven debelim slojem lepljive i ustajale vode.

U sredu u podne još nije bilo svanulo. Pre tri sata po podne spustila senoć koju smo očekivali, bolešljiva noć koja je odjekivala sporim, ravnomernim,nemilosrdnim dobovanjem kiše u dvorištu. Zatim je nastupila preuranjena zora,meka i žalosna, koja je rasla usred ćutanja seljaka sklupčanih na stolicamaprislonjenim uza zidove. Tako su se povukli pred neobičnim poremećajemprirode. A tad su počele da nam stižu vesti s ulice. Nije ih niko prenosio.Jednostavno su pristizale, tako tačne, tako konkretne. Činilo mi se da ih jeprenosilo blato koje je teklo ulicama noseći razne kućne predmete, đubre,ostatke neke daleke katastrofe, otpatke i uginule životinje. Događaje koji su seodigrali u ponedeljak, kada je kiša bila samo predznak nastupajuće zime,doznali smo tek dva dana kasnije. U sredu su stigle prve vesti koje kao da jeprenosila unutrašnja snaga oluje. Saznali smo da je crkva poplavljena i da će se,po svoj prilici, srušiti. Neko ko tako nešto nije mogao pouzdano znati reče:„Voz stoji pred mostom još od ponedeljka. Čini se da je bujica odnela šine.”Takođe smo saznali da je jedna bolesna žena nestala iz svog kreveta i da su jepopodne zatekli kako plovi po dvorištu.

Užasnuta, obuzeta strahom i poplavom, podvila sam noge i smestila se u stolicu za ljuljanje. Gledala sam pravo u vlažni mrak koji je bio pun uznemiravajućih predosećanja. Maćeha se pojavi u udubljenju vrata noseći lampu nad uzdignutom glavom. Izgledala je kao neki poznati duh, a to me nije ni iznenadilo ni uplašilo jer sam se osećala kao deo tog natprirodnog sveta. Prišla mi je, s lampom iznad dignute glave, šljapkajući po vodi u hodniku. „Sad treba da se pomolimo bogu”, reče. Videh njeno suvo, ispucano lice. Izgledala je kao živi leš, kao da je sazdana od neke materije koja nije ljudska. Držala je u drugoj ruci brojanice. Stala je preda me i rekla: „Da se pomolimo bogu. Voda je otvorila grobove i jadni mrtvaci sad plove po poplavljenom groblju.”

Možda sam te noći malo spavala pre nego što me je iz sna trgao prodoran i oštar zadah koji je podsećao na trulež. Snažno sam prodrmala Martina, koji je hrkao pored mene. „Osećaš li?” upitah ga. „Šta?” „Smrad”, odgovorih. „Sigurna sam da je smrad leševa koji plove ulicama.” Ta pomisao me je užasavala, ali Martin se samo okrenuo prema zidu i rekao pospanim glasom, u kome je bilo prekora: „Čini ti se. Trudnim ženama se svašta može pričiniti.”

U četvrtak ujutru nestade smrada, a s njim nestade i osećanja prostora. Osećanje vremena bilo je poremećeno prethodnog dana, a sada se potpuno izgubilo. Nije postojao četvrtak, jer se taj dan pretvorio u opipljivu, pihtijastu masu kroz koju smo morali da se probijamo rukama da bismo dospeli do petka. U tom danu nije bilo ni ljudi ni žena. Maćeha, otac, seljaci, svi oni su bili ugojena i neuverljiva tela koja su se kretala po zimskoj močvari. Otac mi se obrati: „Ne miči se odavde dok ja ne dođem po tebe”, a glas mu je bio dalek i posredan. Nisam ga čula, već sam ga opipala. Sva čula su mi bila obamrla osim čula dodira.

Ali otac nije došao po mene: izgubio se negde u vremenu. Kada se smračilo, pozvala sam maćehu i zamolila je da me odvede u spavaću sobu. Utonula sam u miran, glatki san koji je trajao celu noć. Sutradan sam zatekla istu atmosferu: nije imala ni boju, ni miris, ni temperaturu. Čim sam se probudila, skočila sam u fotelju u kojoj sam ostala ukočena jer sam osećala da se jedan deo moje svesti još nije rasanio. Uto čuh dugo i žalosno pištanje voza, koji je bežao od severnih brda. „Negde je sigurno počelo da se razvedrava”, pomislih. Učini mi se da neko iza mene pita: „Gde…?” „Ko je to?” upitah, okrećući se. Ugledah maćehu, koja se svojom dugačkom, mlitavom rukom oslanjala o zid. „Ja sam”, reče. A ja nastavih: „Čuješ li?” Ona odgovori da čuje, da se, možda, u okolini razvedrilo, da su, verovatno, popravili šine. Zatim mi prinese poslužavnik s doručkom koji se pušio. Mirisao je na sos od luka i vrelu mast. Bio je to tanjir supe. Uznemireno upitah maćehu koliko je sati. Tiho, glasom koji je imao ukus mlitave rezignacije, ona mi reče: „Mora da je oko pola tri. Bez obzira na sve, voz ne kasni.” Ja uzviknuh: „Pola tri! Je li moguće da sam tolilko spavala?” Ona me umiri: „Nisi dugo spavala. Sigurna sam da još nije prošlo tri.” Drhtala sam, osećajući da mi tanjir klizi iz ruku: „Pola tri, petak…” Ali ona me neljudski staloženim glasom ispravi: „Pola tri, četvrtak, dete. Pola tri, ali još nije prošao četvrtak.”

Ne znam koliko sam dugo bila u stanju polusna u kojem su mi čula bila umrtvljena. Samo znam da sam posle beskrajno dugog vremena čula neki glas u susednoj sobi: „Sad možeš da gurneš krevet na drugu stranu.” Bio je to neki umorni glas, ali ne bolesnika, već nekoga ko se već oporavljao od bolesti. Zatim sam čula cigle u vodi. Bila sam ukočena pre nego što sam shvatila da ležim. Uto osetih golemu prazninu. Osetih strašnu, treperavu tišinu kuće, neverovatnu nepomičnost koja je prožimala sve predmete. Osećala sam da mi se srce pretvorilo u parče leda. „Umrla sam”, pomislih. „Bože, pa ja sam mrtva.” Skočih iz kreveta i povikah: „Ada! Ada!” Neumoljivi Martinov glas odgovarao mi je sa strane: „Ne mogu da te čuju jer su izišli.” Tek tada sam primetila da se razvedrilo i da je svuda vladala tišina – mir, neočekivano i duboko blaženstvo, savršenstvo koje, verovatno, liči na smrt. Zatim su se čuli koraci u hodniku. Čuo se razgovetan i živ glas. Onda je osvežavajući vetrić udario na vrata, brava je zaškripala, iznenada se pojavilo tvrdo telo, kao neki zreli plod, koje je palo u dubinu cisterne u dvorištu. Nešto u vazduhu ukazivalo je na prisustvo nevidijive osobe koja se osmehivala u mraku. „Bože”, pomislih, zbunjena pobrkanim vremenom. „Ne bi me iznenadilo kada bi me sad pozvali na misu koja je održana prošle nedelje.”

Izvornik „Oči plavog psa“, Rad, Reč i misao, Beograd, 1980.

Prevela Krinka Vidaković Petrov

Vlaga, Branislav Banković


Sve na ovom svetu prepušteno je zubu(ima) vremena od kojih je najopasniji onaj nevidljivi – vlaga. Tragovi njenog ugriza prisutni su svuda: trava po uglovima stepenika, mahovina na drvenom molu, alge na kamenoj klupi i rđa na kvaki od gvožđa. Bela linija na zidu od crvenih cigala označava granicu do koje je ona dospela. Skoro nevidljiva uvlači se u sve; u odeću po kredencima, u slike po muzejima, u ljudsku dušu. Truli drvo i kamen i duša. Drhti čelik. Sve stari i nestaje različitom brzinom. Vlaga ponajpre, ona umire na prvom suncu. Samo niko ne zna da li pre ili nakon što ispari. Jedino večna voda nikad ne umire. Jedinjenje vodonika i kiseonika je najvažniji element na svetu. Ništa jednostavnije i ništa potrebnije. Njoj je sve izloženo i od nje sve zavisi.

Vlaga brusi i najtvrđe metale i daje im novu sudbinu, drugačiju od one koju su imali kada su nastali, pre nego što se njena senka nadvila nad njima. Gvožđe, bakar i olovo pretvara u rđu raznih boja: smeđu i crvenu. Mnogo kasnije rđa pocrni i nestane. Svojom rukom šara sve predmete, kako carske tako i one sirotinjske. Stvari se ponašaju kao da nam otkrivaju neku tajnu vezu između ovog i onog sveta. Naslućujemo ples koji neprestano traje. Igru večnog privlačenja i odbijanja. Ljudi takođe, na svoj način, izmiču vremenu, postaju čudne i neobjašnjive figure, nepravilne i neobične. Tada pihtijasto oko mora sve vidi obavijeno izmaglicom i lišeno banalnosti.

Vremenom sve izgubi sjaj, izliže se i ostari. Samo je Serena s godinama sve lepša i mlađa. Njena raskošna patina nalik je na pozlatu obrađenu sa ukusom.

Svako svoju jesen nosi u sebi.

Ja nisam na moru ono je u meni.

Slika Venecija by Sergej Akatov

Lovci na oluje, Adam Marek

Tako je vetrovito danas. Moj sin Džejki i ja stojimo pred prozorom i gledamo lejlandske čemprese kako se klanjaju jedni drugima i puževe koje vetar nosi po prostranom izbetoniranom dvorištu kao jedrenjake.

Gledamo možda petnaest minuta kad Džejki kaže: "Plašim se".

"Čega?" pitam.

"Tornada."

"Čuj", kažem, "neće ovamo nikakav tornado. Čak i kad bismo ovog momenta seli u auto i vozili se ceo dan poput onih što na televiziji jure oluje, bili bismo pravi srećnici ako bismo ijedan pronašli. Baš pravi srećnici."

"Ali, šta ako bismo ga našli?"

Odnekud iza nas dopire buka. Obojica pogledamo u kamin. Vetar svira u dimnjak kao da je flauta.

"Čak i kad bismo imali sreće i pronašli neki", kažem, "u Engleskoj bi to bila tek majušna stvar. Ovde nema velikih."

"Kao A4?" pita on. Gledamo dokumentarce o tornadima otkad je bio beba. Među šestogodišnjacima, on je stručnjak.

"Nema šanse", kažem. "Možda F2, ako bismo baš imali sreće."

"Dovoljno velik da usisa osobu?"

Zamišlja tornado kao slamku u ustima neba, mogu to da vidim.

"Neh-eh", kažem. "Samo dovoljno velik da prevrne nekoliko crepova, ili da sruši pokoju saksiju, možda polomi nekome plastenik."

"Ali šta ako…" počinje.

Neće mi poverovati, ne dok sedimo ovde u kući a vetar hu-uče oko naših zidova kao duh.
"Hajde idi skini tu pidžamicu", kažem. "Pokazaću ti da nema čega da se plašiš."

Dok Džejki traži cipele, ja nam pakujem ručak u platneni ceger: za mene pašteta od pileće džigerice i sendviči s voćnim ajvarom od jabuka, i termos boca erl grej čaja; za Džejkija sendviči s namazom od sira, twix u pakovanju od pet komada i dva tetrapaka soka od jabuke.

"Sve spremno?" kažem kad stigne do dna stepeništa. Ima na sebi jarko žuti šešir za kišu sa širokim obodom pozadi i mekintoš u koji je konačno urastao. Kupio sam mu ga još pre no što se rodio, onda kad je bio tek moja uobrazilja.

"Ah-ha", kaže on.

"Bolje da odemo i pozdravimo se s mamom", kažem.

Zajedno se šunjamo uz stepenice, zavirujemo iza vrata spavaće sobe. Mama je još u krevetu. Nije upalila svetlo. Juče joj je zubar u bolnici iz usta izvadio jedan umnjak. Ceo dan je provela u krevetu, uglavnom ćuteći.

"Gde ćete vas dvojica?" kaže. Čak i njen glas zvuči ranjeno.

"Idemo da jurimo tornada", kaže Džejki.

"Uživajte, dečaci."

"Hoćemo", kažem ja. "Ćao, ljubavi."

Vozimo se.

"Dobar je osećaj biti napolju, zar ne?" kažem. "Jesi li već primetio neki tornado?"

Džejki gleda unaokolo. Ne kaže ništa.

Putevi što vijugaju između živica prepuni su popadalih grana pa vozim sporo. Živimo u prirodi, u maloj kući potpuno odvojenoj od svega. Leti, gledano iz vazduha, naša parcela je tek jedan tamnozeleni trougao usred jarkožutog mora semena uljane repice. Video sam je iz vazduha, na mikrosvetlu. Fotografija koju sam tada snimio je u našem kupatilu. Zurim u nju svaki put kad pišam.

"Kuda ćemo?" kažem. "Da smo pravi lovci na oluje, Džejki, imali bismo dopler radar i laptop pa bismo mogli da pronađemo rotirajući deo oluje."

"Mi jesmo pravi lovci na oluje", kaže mi.

Pažljivo posmatram put ali krajičkom oka mogu da vidim kako se nadurio.

"Jesmo, izvini", kažem. "Ali nemamo dopler, tako da ćemo morati da se oslonimo na svoje instinkte. Ti pogledaj u nebo i reci mi šta misliš gde će tornadi dotaći zemlju."

Džejki pritiska dugme za spuštanje prozora i drži dok prozor nije sasvim dole. Izbacuje glavu napolje. Usporavam i prelazim na sredinu puta da ga ne bi udarila neka štrkljasta grana koju je šišač živice promašio. Usporiću dovoljno da bih mogao da posmatram Džejkija. On gleda u nebo, drži ram vrata obema rukama. Vetar mu baca čupavu kosu svud po glavi. Kosa mu je plava kao kukuruzovo polje, kao i moja. Njegova mama je gotovo crna. "Još jedna stvar koju je dobio od tebe, a ne od mene", kaže ona ponekad.
"Tamo", kaže on, pokazujući ka severoistoku.

Kada stignemo na auto-put, automobil postaje teško kontrolisati. Vetar nas napada sleva. Brisači su potpuno poraženi ovolikom količinom kiše. Osećamo se kao zarobjeni, tu u kolima. Ličimo na glavu u kapuljači. Džejki dobija privilegiju da bira radio-stanicu. Bira pop muziku. Peva uz pesme koje puštaju.

"Kako to da znaš reči svih ovih pesama?" pitam.

"Mama sluša ovu radio-stanicu", kaže.

Ja ne volim pop muziku, ali volim da čujem Džejkija kako peva.

Vozimo se već dvadeset minuta kada se ispred nas ukaže nekakva žuta mrlja na horizontu. Kiša se proređuje. Farovi na automobilima koji idu prema nama suprotnom trakom auto-puta su ugašeni. U retrovizoru vidim povorku prednjih svetala, jarko sijaju naspram neba tamnog kao masnica.

"Trebalo bi da se vratimo", kažem.

"Ne. Ovamo je", kaže Džejki.

"Jesi li siguran?"

"Aha."

"Ti si glavni."

Stižemo do sunčeve svetlosti. Mokri asfalt oko nas isparava.

"Jesi li siguran da su tornadi tamo, Džejki?"

"Ne."

"Da okrenemo, onda?"

Predeo iz kog smo došli čini se sada kao kraj sveta. Oivičena zidovima od oblaka, vide se vratanca od uskovitlanih pahulja.

"Okej", kaže Džejki.

Silazim s auto-puta i tri puta vozim kroz kružni tok - to je naša igra koju igramo kad mama nije u kolima. Džejki se kikoće, zalepljen za vrata zakonima fizike.

Vraćamo se putem kojim smo došli. Više ne poštujem ograničenje brzine jer oluja beži od nas. Vozimo se i jedemo, ručak držimo u krilu.

"Ako se plašiš tornada, kažem, zašto toliko želiš da vidiš neki?"

Džejki sleže ramenima, dovršavajući svoj sok od jabuke. Tečnost grgolji na dnu tetrapaka.

"Pa, rekao sam ti da bismo bili pravi srećnici kad bismo videli tornado. Lovci na oluje prelaze hiljade kilometara kako bi ih pronašli, ponekad se voze nedeljama."

"Koliko smo mi prešli?"

"Oko sto kilometara."

"Moram u toalet."

"Hajdemo kući sada. Mama će se pitati gde smo."

Sunce nas prati na povratku. Pokazujemo mu put skroz do naše kapije. Džejki podiže pune šake lišća sakupljenog u gomile pored našeg trema i opet ih baca. Ja pakujem Džejkijevo smeće od ručka u ceger pre nego što izađem iz kola. Otvaram vrata i obojica ulazimo u kuću.

"Stigli smo!" vičem, brišući cipele o otirač.

Niko ne odgovara.

Na prstima se penjem na sprat. Naš krevet je prazan.

"Tata!" Džejki doziva.

Trčim niz stepenice.

U dnevnoj sobi, stočić za kafu leži postrance uza zid. Jedna noga mu je odlomljena. TV leži licem nadole na tepihu. Na ploči iznad kamina nema ničega. Sve fotografije i šišarke i suveniri s odmora su na podu. Neki leže razbijeni na pločicama od škriljca ispred ognjišta. Na zidovima, sve slike vise nakrivo. Džejkijeve igračke su prosute iz kutije.

Usred svega toga, na podu, s rukama oko kolena, i čelom na kolenima, sedi mama. Članci na rukama su joj krvavi.

Džejki kreće prema njoj. Ja ga zadržavam rukom.

"Nemoj. Ima stakla", kažem. "Jesi li okej, mama? Jesi li ga videla, mama, tornado? Kad je prošao?"

Nema odgovora. Nema pokreta.

Samo ona i ja znamo da je priča o zubaru bila grozna laž.


Prevela s engleskog
Tanja Brkljač

Slika Vladimir Dunjić

Četiri godišnja doba, Duško Domanović




Jutros mi je, dok sam prelazio most, jedna ptica na rame sletela. Kaže da me poznaje, mada joj ne verujem. Mislim da mi se dodvorava. Sigurno je odnekud već čula. Mora biti da je televizija izveštavala. Od televizije se danas ništa ne može sakriti, pogotovo kad je neko ovako veliki čovek, kao ja. Dosad su me zaobilazili, sad, izgleda, više ne mogu i ne smeju da me prećutkuju. Prećutati ovakvu veličinu, to je, u najmanju ruku, zločin, zločin protiv budućnosti. Valjda su i sami toga, napokon, postali svesni. Ja lično ne volim popularnost, i ne znam kako ću se sa njom nositi. Ali, šta da se radi, to je cena koju su veliki duhovi u svim vremenima morali plaćati. Sad je na mene red, a izdati ne smem. Uostalom, neće mi kruna s glave spasti, ako nekoliko puta sedmično dam kratku izjavu kakvom nadobudnom novinaru. Novinari su me uvek nervirali. Postavljaju glupa pitanja, potvrdno klimaju glavom i veruju da sve razumeju. A meni strašno ide na živce kad se neko pravi da sve razume. I još potvrdno klima glavom. Kako to? Da sam ja tako klimao, nikada ništa razumeo ne bih. Ako me razumete. Ključ razumevanja je u neodobravanju. Za razliku od njih, ja sam to davno razumeo. Ali se ne hvalim. Hvalisanje je za minijature, za mediokritete, za kreature, za pigmeje. Veliki ljudi time se ne bave. Ja sam veliki čovek. Za glavu, ponekad čak i za dve, veći od svih koje znam. Ja sam udahnuo život životu. A sad ga gledam kako se na moj račun šepuri. No, ni to doživotno neće trajati. Doživotno traju samo ljudi kao ja. A takvih je malo. Daju se na prste jedne ruke prebrojati. Evo, sad ama baš nijednog ne mogu da se setim. Mada, verujem da ih ima. Nisam od ohih koji misle da su bog zna kako posebni. Ljudski je prihvatiti da na svetu postoji makar još nekoliko ovakvih. Ne baš ovakvih, ali bar približno ovakvih. Velikih. A biti veliki, to danas nije mala stvar. I nije nimalo lako. Iako mnogi, znam, požele da veliki budu. Misle: biti veliki, to je nešto tek tako. A nije. Meni ponekad čak i smeta. Ja zapravo ne volim kad sam u centru pažnje. Onaj konobar juče mi je muke zadao, kad je na sav glas pred celom kafanom klicao kako imam najveći dug od svih koji su ikad u kafanu kročili. Neko bi na to bio ponosan, ja sam bio sasvim miran. Najveći – najveći. Bože moj, za velikog čoveka je sasvim očekivano da ima i velike dugove, zar u tome ima nečega čudnog? Mali ljudi to nikada neće razumeti. Ostaje im samo da mi krišom zavide i da mi se dive. Kao oni juče, u kafani. Oni kepeci, oni patuljci. Jadničci. Na kraju su čak počeli da skandiraju "napolje, napolje". Svi do jednog. Mali ljudi ne vole kad u blizini imaju nekog velikog, jer tek tada vide koliko su nevidljivi. Ja ih, naravno, razumem. I ne zameram im. I konobar je bio na njihovoj strani. I njega razumem. Kad bi samo velike u kafanu puštao, posao bi mu načisto propao. Jer veliki su veliki zato što ih je malo, a kafana od mnogo malih živi. Zamolio me je da izađem i rekao da će mi sve dugove oprostiti. Nisam hteo ni da čujem. Rekao sam mu da to ne dolazi u obzir i da mu zauzvrat neću naplatiti nijednu pesmu koju sam u kafani naglas pročitao. Mislim da se uplašio da će mi doveka dužnik biti i da je zbog toga pozvao one ljude koji su ubrzo u kafanu hrupili. Neki u plavim, neki u belim mantilima. Dugo su me ubeđivali da sa njima krenem, ne bi li makar na kratko u društvu velikog čoveka bili. A u kafani, rekoše mi, nisu smeli da ostanu, jer su na poslu. Bilo mi ih je žao. Najzad sam pristao da im društvo pravim. I veliki ljudi katkad moraju praviti ustupke zarad sreće onih malih. I mali moraju živeti, koliko god mali bili. Napolju su vejale pahulje, krupne, bele, paučinaste, poput precvalog cveta topole u kasno proleće. Znam taj cvet. Mislim da sam ga nekad video. Ili sam ga, možda, izmislio. Veliki ljudi svašta izmisliti umeju. Kao, ležim ja na travi, a oni cvetovi svud oko mene lete. Ja ih dišem i računam koliko još je ostalo do početka prvog časa. Gledam važno na ručni sat, što mi je zglob leve ruke obgrlio. Ima plastični kajiš i one smešne brojeve što u polumraku svi na osmicu liče. S njim možeš pet metara pod vodu zaroniti, a ništa da mu ne bude. Ja bih i dublje zaroniti umeo, da sam samo veću reku imao. A nisam. Bila je to mala reka, na nekim mestima bezmalo potok, prošarana krupnim kamenjem i nasukanim balvanima, preko kojih su se kovrdžali sedi pramenovi vode. Umeo sam žabicom u deset skokova da je preskočim. Dok jednog avgusta i sam nisam na drugu obalu preplivao. I, kao, već je jesen, otac me sa svoje obale zove da se vratim, a ja se ne vraćam. Žmurim i sanjam kako rastem. Svud oko mene veje lišće, krupno, žuto, paučinasto, poput snežnih pahulja natopljenih smolom, katranom, duvanskim dimom. Bože, već hiljadama godina snegovi ovako beli nisu bili, mislio sam, dok su me beli ljudi ka belom autu vodili. Pažljivo su me ispod ruku držali, kao kakvu porculansku relikviju, dok su se pod gumenim đonovima njihovih cipela pahulje krunile po staklenoj poledici pločnika. Čuvaju me, mislio sam. Uostalom, milioni malih bi živote svoje dali da nekog ovakvog iz smetova spasu. A smetovi bejahu ogromni, strašni, čak i za mene, velikog, najvećeg, rasli su iz tišine ulične, iz šuštanja žutog lišća jesenjeg, iz grgotanja sedih pramenova vode što me je na drugu stranu prenela, da me spase, za svetove buduće, da preživim, da joj se u krv ucrtam. Zatrpavali su ljude, zatrpavali su krovove. A ja sam trčao po njihovim vrhovima, preskačući, lako, poput kamene žabice, s jednog na drugi, ne ostavljajući za sobom nikakve tragove do crvenih mrlja od krvi što mi se sa šaka slivala. Krv je ukusna, krv je topla. Krv greje bolje nego rakija. Mali ljudi to ne razumeju, zato je se i gnušaju. Da se mali pitaju, krv bi nam se u venama usirila, led bi nas žive okovao, zenice bi nam zubima svojim zazidao, da nikad više nebo ne vidimo. A svet bez neba zaslužuje da propadne u najgorim mukama. Da ga vatre spale, da ga lopovi poharaju. Ja nikada nisam bio lopov, lopovi su mali, lopovi su pokvareni. Nož nisam ukrao, sasvim mi je slučajno u ruci ostao. Poželeo sam da ga vratim, ali se nazad nije moglo, sve je bilo belo, sve je bilo zavejano. Ostavio sam ga u jednoj crvenoj rupi. Kad se snegovi otope, doći ću po njega. Onda su bile ulice, onda su bili ljudi, i galama, i vika, i smeh prevarene dece, i drveće, i magle. I noć, i most, i tišina. Reka se poda mnom kotrljala, vukući na krkačama, poput pretovarenog kljuseta, ogromne sante leda. To nije moja reka, moje reke uvek kroz proleća teku. Između santi nazirao se mrak, mračniji od onog što mi se u dupljama očnim beše ugnezdio. Bilo mi je žao što nemam onaj sat sa osmicama smešnim. Može li uistinu tako duboko zaroniti? Odlučio sam da ga ponovo kupim, čim se razdani. Sad je valjalo ići kući. Svi veliki ljudi imaju kuću. Čovek bez kuće je kao kuća bez čoveka. Moja kuća je velika, iako, kad sam unutra, izgleda sasvim malo. A nije ona kriva, to je zato što sam veći od nje. I od svega drugog što se prstima i dahom opipati može. Ja sam bogat čovek. Svi veliki ljudi su bogati. Imam veliki jastuk, dva jorgana i tri ćebeta. Imam četiri zida i krov kroz koji se vide zvezde i pahulje. Sinoć sam imao i veliku bocu vina, da pre no zaspim sebi na uvo nešto otpevam. Bila je to divna pesma, nikad je ranije pevao nisam. Jutros sam je zaboravio. Nisam se ni trudio da je se setim. Kad sam se probudio, imao sam samo jednu želju. Da mi moja ptica na rame sleti. Godine su prošle otkad se poslednji put do desilo. Gde li je sada? Ona s mosta nije bila moja. Kaže da me poznaje, mada joj ne verujem. Mislim da mi se dodvorava. Sigurno je odnekud već čula. Mora biti da je televizija izveštavala. Od televizije se danas ništa ne može sakriti, pogotovo kad je neko ovako veliki čovek, kao ja. Sada će i druge saznati, napašće me, oči će mi iskopati. Podići će me i u ledenu reku me baciti. A ni sat kupio nisam. Sa druge strane mosta čekali su ljudi. Neki u plavim, neki u belim mantilima. Traže me zbog noža, znao sam to. Misle da sam ga ukrao. Kako da ih ubedim da nisam? Mali ljudi vole da svoja verovanja za istine proglase. Moraću da čekam proleće. Da moja reka iznova poteče. Da snegovi okopne. Iskopaću nož iz crvene rupe i najzad ih uveriti da nisam kriv. Da nisam lopov. Lopovi su mali, lopovi su pokvareni. A ja sam veliki, ja sam dobar. I ne zameram im što to još uvek ne znaju. Siguran sam da ni žabice bacati ne umeju. Ne krivim ih zbog toga. Ja, najbolji bacač žabica koga su reke ikad u utrobi svojoj utoplile.

Bademi, Alber Kami



„Znate li“, govorio je Napoleon Fontanu,[1] „čemu se najviše divim na svetu? Nemoći sile da sazda nešto. Postoje samo dve sile na svetu: sablja i duh. Na kraju uvek duh pobeđuje sablju.“[2]
Osvajači su, kao što se vidi, ponekad melanholični. Treba ipak platiti neku cenu za toliku pustu slavu. Ali, ono što je pre sto godina važilo za sablju, danas više ne važi u istoj meri za tenk. Osvajači su imali uspeha i sumorna tišina predela bez duha prostirala se godinama nad iskidanom Evropom. U doba strašnih ratova u Flandriji, holandski slikari su možda mogli da slikaju petlove iz svojih živinarnika. Isto tako je zaboravljen i Stogodišnji rat, ali molitve šleskih mistika još uvek žive u nekim srcima. Ali, stvari su se danas promenile, slikar i kaluđer su mobilisani: mi i ovaj svet smo jedno. Duh je izgubio onu kraljevsku sigurnost koju je osvajač znao da mu prizna, i sada se iscrpljuje proklinjući silu, jer ne ume da je savlada.
Dobre duše kažu da je to zlo. Mi ne znamo da li je to zlo, ali znamo da je tako. Zaključak je da se treba prilagoditi. Dovoljno je da znamo šta hoćemo. A ono što hoćemo jeste da više nikada ne povijemo glave pred sabljom, da više nikada ne damo za pravo sili koja nije u službi duha.
To je zadatak, istina je, kojem nema kraja. Ali, na nama je da nastavimo. Ne verujem dovoljno u razum, da bih računao na progres ili na bilo koju filozofiju istorije. Ipak, verujem da ljudi nikada nisu prestali da napreduju u razumevanju svoje sudbine. Nismo prevazišli svoje stanje, a ipak ga bolje poznajemo. Znamo da smo u protivrečju, ali i da moramo da odbacimo protivrečnost i učinimo sve što je potrebno da bismo je smanjili. Naš ljudski zadatak jeste da pronađemo onih nekoliko formula koje će umiriti beskrajnu zebnju slobodnih duša. Treba da okrpimo ono što je pocepano, da učinimo pravdu pojmljivom u jednom svetu tako očevidno nepravednom, da vratimo veru u postojanje sreće narodima zatrovanim nesrećom veka. Prirodno, to je natčovečanski zadatak. Ali, natčovečanskim se nazivaju zadaci za koje je ljudima potrebno mnogo vremena da ih ispune, to je sve.
Znajmo, dakle, šta hoćemo, ostanimo čvrsto pri duhu, čak i ako sila, da bi nas osvojila, preuzme lik neke ideje ili udobnosti. Pre svega ne treba očajavati. Ne obraćajmo previše pažnje na one koji predskazuju kraj sveta. Civilizacije ne umiru tako lako, a čak i ako se ovaj svet sruši, to će biti posle tolikih drugih. Istina je da živimo u tragičnom dobu. Ali, mnogi brkaju tragičnost i očajavanje. „U nesreći“, govorio je Lorens (D. H. Lawrence), „tragedija bi morala da bude kao dobar udarac nogom.“[3] Evo jedne zdrave smisli, odmah primenljive. Danas ima mnogo stvari koje zaslužuju takav udarac.
Dok sam živeo u Alžiru, strpljivo sam provodio zimu, jer sam znao da će se preko noći, jedne jedine februarske noći, hladne i čiste, bademi u Dolini Konzula[4] prekriti belim cvetovima. I bivao sam zadivljen kako taj nežni sneg zatim odoleva svim kišama i vetru s mora. Uporno se držao, svake godine, upravo koliko je bilo potrebno da zametne plod.
To nije simbol. Svoju sreću nećemo osvojiti simbolima. Za tako nešto potrebno je više ozbiljnosti. Hoću samo da kažem da se ponekad, kada teret života, u ovoj Evropi još prepunoj svoje nesreće, postane suviše težak, okrenem tim blistavim predelima, gde još ima toliko netaknute snage. Poznajem ih toliko dobro da bih morao znati da su oni obećana zemlja, u kojoj se kontemplacija i hrabrost mogu dovesti u ravnotežu. Razmišljanje nad njihovim primerom podučava me da ako želimo da spasemo duh, moramo preći preko njegovih plačljivih osobina i uzdizati njegovu snagu i preimućstva. Ovaj svet je zatrovan nesrećom i izgleda da uživa u njoj. Sav se predao onom zlu koje je Niče nazivao duhom tromosti. Ne pomažimo mu u tome. Uzaludno je plakati nad duhom, dovoljno je raditi za njega.
Ali, gde se nalaze osvajačke vrline duha? Taj isti Niče ih je nabrojao kao smrtne neprijatelje tromosti duha. To su, po njemu, snaga karaktera, ukus, „svet“, klasična sreća, čvrst ponos, hladna umerenost mudraca. Te vrline su nam potrebnije no ikad i svako može da izabere onu koja mu odgovara. Pred ogromnošću te borbe, nikako ne treba zaboraviti snagu karaktera. Ne govorim o onoj snazi koju na izbornim govornicama prate mrštenje čela i pretnje. Mislim na onu koja svim vetrovima s mora odoleva snagom čistote i životnog soka. Ona će, u zimi sveta, othraniti svoj plod.
(1940)

Iz knjige Leto, Nolit, Beograd, 1956.

Prevela Ivanka Marković

San Điminjano, Valter Benjamin




Posvećeno uspomeni na Huga fon Hofmanstala[1]


Pronaći reči za ono što ti je pred očima – to je ponekad tako teško. Ali, kada jednom dođu, one lupkaju po stvarnosti svojim malim čekićima, sve dok iz nje ne iskuju sliku, kao iz bakrene ploče. „S večeri, žene se okupljaju oko česme kod gradske kapije, da bi nasule vodu u velike krčage“ – samo jednom kada sam našao te reči, zaista se, iz onoga čime sam u stvarnosti bio suviše zaslepljen, pojavila slika, sa svojim grubim izbočinama i dubokim senkama. Šta sam znao od ranije, o zapaljenom vrbovom pruću, čiji se plamen svakog popodneva dizao ispred gradskih bedema? Ili kako je nekada trinaest kula moralo biti stešnjeno, da bi onda mirno zauzele svaka svoje mesto, a da između njih opet ostane dovoljno prostora.

Ako dolazite iz daleka, grad iskrsava odjednom, bešumno, kao da ste kroz neka vrata zakoračili pravo u pejzaž. Čini vam se da mu nikada nećete prići bliže. Ali, ako uspete, padate mu u naručje i onda više ne možete dopreti do sebe, od pesme zrikavaca i dečje graje.

Tokom vekova, njegove zidine postale su još zbijenije; jedva da ima neka kuća koja ne nosi tragove velikih, zaobljenih lukova iznad njegove uske kapije. Otvori, na kojima se sada lagano njišu prljavi laneni zastori, kao zaštita od insekata, nekada su bili bronzana vrata. Tragovi starih kamenih ukrasa kao da su ostali zaboravljeni u ciglanim zidovima, što im daje pomalo heraldički izgled. Ako uđete kroz kapiju San Đovani (Porta San Giovanni), imate utisak da ste u dvorištu, a ne na ulici. Čak su i trgovi u stvari dvorišta i osećate se zaštićenim na svakom od njih. Ono što se često sreće u gradovim na jugu, nigde nije tako opipljivo kao ovde: naime, da biste pribavili ono što vam je potrebno za život, morate se napregnuti da to zamislite, zato što od linije lukova i zidina, senki, jata golubova i vrana, zaboravljate na svoje potrebe. Teško je umaći toj prenaglašenoj sadašnjosti, misliti izjutra na veče, i po noći na dan.

Svuda gde se može stajati, može se i sedeti. Ne samo deca već i žene zauzimaju svoja mesta na pragovima, telom bliže podu i tlu, svojim običajima i, možda, svojim bogovima. Stolica ispred kućnog praga već je znamen gradske inovacije. Tu nečuvenu priliku za sedenje koriste samo muškarci po kafanama.

Nikada ranije nisam ovako gledao izlazak sunca i meseca u prozorskom oknu. Kada noću ili popodne ležim u krevetu, tu je samo nebo. Počeo sam da se redovno budim malo posle svitanja. Onda čekam da se sunce popne iznad planina. U početku, na svega nekoliko trenutaka, nije veće od kamena, malog, sjajnog kamena na planinskom grebenu. Ono što je Gete rekao za mesec, „Tvoj rub sija kao zvezda“,[2] nikada nije bilo rečeno za sunce. Ali, to nije zvezda već kamen. Drevni ljudi su sigurno znali kako da čuvaju taj kamen kao amajliju, i tako okrenu sate na svoju sreću.

Gledam grad sa zidina. Ova zemlja se ne razmeće svojim zdanjima i naseljima. Ima ih mnogo, ali sva su zaklonjena i senovita. Dvorišta, koja je izgradila samo nužda, elegantnija su od svake vlastelinske kuće podignute u dubini imanja, ne samo u obrisima, već i u svakoj nijansi cigala i prozorskog stakla. Ali, zidine, na koje se oslanjam, čuvaju tajnu maslinovog stabla, čija se krošnja otvara ka nebu, kao tvrdi, krti venac, s hiljadu naprslina.



1929.



Walter Benjamin, „San Gimignano“ (jul 1929), Frankfurter Zeitung, 23. VIII 1929; Gesammelte schriften (GS, Sabrana dela) IV.1, str. 364–6. „San Gimignano“, Walter Benjamin’s Archive: Images, Texts, Signs, Verso Books, 2007, translated by Esther Leslie, str. 175–176. Orig., Walter Benjamins Archive: Bilder, Texte und Zeichen, ed. Ursula Marx, Gudrun Schwarz, Michael Schwarz, Erdmut Wizisla, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 2006.



Preveo Aleksa Golijanin

Uesan, Saša Paunović





Dva druida su uprkos lošem vremenu sjajno raspoložena zakoračila ostrvskom kaldrmom. Španci, čujemo. On, stručnjak za pčele i ona foto-reporterka, sa malom, jako zategnutom punđom na vrhu glave. Bosonoga, a za pola glave viša od svog pratioca, ležerno mu je prebacila ruku preko ramena. Hodaju omađijani zabludom da će bar za vreme jednog vikenda uspeti da promene svoj život.

Dvadeset kratkih minuta leta od Bresta deli spoljašnji svet od ovog ostrvskog, uramljenog okeanskim strujama, izjedenog snažnim plimama, izudaranog slanim vetrovima.


Za stolom pored sedi muškarac razbarušene kose, četrdesetogodišnjak sa lažnim izgledom propalog kantautora, kao Miosek. Pogledom je fiksirao jednu daleku, samo njemu poznatu tačku. Ne spušta ga kad nasipa vino u uvek praznu čašu. Po ispušenoj jednoj, brzim, izvežbanim pokretima prstiju zavija drugu cigaru koja tek nekoliko trenutaka kasnije biva zalepljena za njegovu donju usnu. Zaraslu krastu na posekotini od brijanja nesvesno skida laganim trzajem nokta. Iz nje polako klizi kapljica krvi, pa se zgruša iznad gornje usne. Pogledom se leči?

A i taj Crnjanski se sećao da mu je žena, svaki put pred polazak na putovanje-seobu po umreženim hiperborejskim putevima nanovo pričala da je umorna od tog seljakanja i da je željna da odrede prebivalište već jednom i da bi ona, najozbiljnije, volela da se nastane u onoj kuli-svetiljki, u Bretanji, gde su bili u mladosti. Na ostrvu Uesan. Crnjanskom bi tada, gotovo obavezno, padala na pamet jedna rečenica na španskom:

“Se quedan solo las mortes!” - smiruju se samo mrtvi!


U ostrvskoj Vidi bi tražio njene zaboravljene beogradske obrise pre nego što ih preplete londonska paučina.


...

"Qui voit Ouessant voit son sang"

(Ko vidi Ueasan vidi svoju krv - rekla bi nam bretonska poslovica)

Uvod u knjigu Žene koje trče s vukovima


Pjevanje nad kostima

Divlji svijet i divlje žene ugrožene su vrste.

Tijekom godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljačkaju, potiskuju i pregrađuju. Tijekom dugih razdoblja njome se jednako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predjelima. Nekoliko tisuća godina već, svaki put čim okrenemo leđa, ona se premješta na najjalovije tlo psihe. Duhovni predjeli Divlje žene tijekom čitave su povijesti pljačkani i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima.

Nije slučajno da netaknuta divljina našeg planeta nestaje dok blijedi i shvaćanje naše vlastite divlje naravi. Nije teško shvatiti zašto se stare šume i stare žene ne smatra osobito važnim bogatstvima. Nije to neka tajna. Nije slučajno ni da vukove i kojote, medvjede i pomalo divlje žene bije sličan glas. Svi oni dijele srodne instinktivne arhetipove, pa ih zato pogrešno smatraju neljubaznima, potpuno i urođeno opasnima i proždrljivima.

Život koji vodim i moj rad jungovske psihoanalitičarke i cantadore, pripovjedačice, naučili su me da se potrošena snaga vitalnosti žena može povratiti iscrpnim “psiho-arheološkim” iskapanjem ruševina ženskoga podzemlja. Tim metodama uspijevamo vratiti djelovanje prirodne instinktivne psihe. Njezinim utjelovljenjem u arhetipu Divlje žene pak uspijevamo prepoznati djelovanje i puteve najdublje ženske naravi. Moderna je žena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je da svim ljudima bude sve i sva. Staro znanje već nam je odavna prijeko potrebno.

Naslov ove knjige, Žene koje trče s vukovima, mitovi i priče o arhetipu Divlje žene, proizašao je iz mojega proučavanja biologije divlje prirode, osobito vukova. Studije o vukovima canis lupus i canis rufus nalikuju povijesti žena, što se tiče njihova duha, a i njihovih muka.

Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri.

A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njih tvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistili divljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostavljajući ni traga. Načini na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vukove i žene upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, prvi mi se put kristalizirala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice duše – leptire. Značajke svake od tih vrsta pružaju pregršt naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktivnoj psihi.

Divlja žena prošla je mojim duhom dvaput, jednom zbog mojega rođenja u strastvenoj meksičko-španjolskoj lozi, a poslije, putem usvajanja u obitelj vatrenih Mađara. Odrasla sam pokraj tzv. Michiane, državne granice između Sjeverne Indiane i Michigana, okružena šumama, voćnjacima i poljima, u blizini Velikih jezera. Tamo su gromovi i munje bili moja glavna hrana. Noću su kukuruzišta škripala i govorila naglas. Daleko na sjeveru, vukovi su se skupljali na čistinama obasjanima mjesečinom, skakutali i molili. Svi smo bez straha pili iz istih izvora.

Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz.

Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljima se trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre su se trebale slagati u šumi noću, a priče su se trebale pričati izvan dosega odraslih ušiju.

Imala sam sreću što sam odrastala u prirodi. Tamo su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazala su da se smrt ublažava novim životom. Kad sam iz ilovače iskopala “indijanske perle”, trilobite, shvatila sam da su ljudi tu već dugo, dugo. Učila sam o svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama.

Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mladunaca – to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanja smrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škakljivo hodale po ruci, učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje na vrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks.

Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od žena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kao ugar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo dušu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostor na drveću, u špiljama, šumama i ormarima.

Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdje ih nitko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi bacile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili odjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sama odjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom.

Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su zlostavljali djecu jednostavno nazivalo ‘strogima’, kad se o duhovnim ranama krajnje iskorištavanih žena govorilo kao o ‘živčanim slomovima’, kad se djevojke i žene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i čvrstim brnjicama nazivalo ‘pristojnima’, a one druge žene, koje bi se na tren ili dva uspijevale istrgnuti s lanca, označavalo kao ‘zle’.

Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svoj život kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i rođakinje prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila haljinu i šešir u crkvu. Ali moj je predivan rep često provirivao ispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe. Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma, pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnom povratu.

Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradicionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskudna ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim ženama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženski način, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već skoro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene.

Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune žena koje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaženje i pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika.

Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid, tako da možemo razaznati i krenuti putem koji je naša divlja narav napustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put još nije izgubio, nego i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene, urođenoga instinktivnoga sebstva.

Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena, stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima duboke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači svirati na instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači rabiti riječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena.

Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i priziva natrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo joj zaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali negdje u srži je poznajemo, težimo k njoj; znamo da nam pripada i da mi pripadamo njoj.

Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskog odnosa, a u biti i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene optočen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pa makar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Neke žene “okus divljine” snaži tijekom trudnoće, tijekom dojenja svojih mladih, tijekom čuda promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom njegovanja ljubavnog odnosa kao što bi netko njegovao voljeni vrt.

Osjećamo je i putem vida: prizorima velike ljepote. Osjećam je kad vidim ono što se kod nas u šumi naziva bogovskim zalaskom sunca. Osjećam je kako se pokreće u meni kad vidim kako se ribiči vraćaju s jezera u sumrak s upaljenim fenjerima, a i kad vidim prste na nogama svojega novorođenoga djeteta kako su poredani kao niz zrna kukuruza šećerca. Vidimo je gdje je vidimo, a to je posvuda.

Dolazi nam i putem zvuka: glazbom koja vibrira u prsnome košu, koja uzbuđuje srce.


Dolazi putem bubnja, zviždaljke, zova i uzvika. Dolazi putem pisane i govorene riječi. Kojiput su neka riječ, rečenica, pjesma ili priča tako zvučne, tako pravilne da se zbog njih sjetimo, bar na tren, od koje smo tvari uistinu izrađene i gdje je naša prava kuća.

Ti prolazni “okusi divljine” dolaze tijekom tajanstvenosti nadahnuća: Ah, evo ga – joj, sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima.

Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa, da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje.

Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage da je zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati.

Kada žene ponovno uspostave odnos s divljom prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom, stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu i izazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su žene s Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učiteljica, divlja majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjski život, bez obzira na sve.

Dakle, riječ divlja ne rabi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, nego u izvornome smislu, u kojemu znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete tko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti.

Arhetip Divlje žene može se opisati i drugim nazivima koji su jednako dobri. Takvu snažnu psihičku narav možete nazvati instinktivnom, ali Divlja žena sila je koja se nalazi iza toga. Možete je nazvati prirodnom psihom, ali arhetip Divlje žene stoji i iza toga. Možete je zvati urođenom, temeljnom naravi žena. Možete je nazvati prirođenom, intrinzičnom naravi žena. U pjesništvu je se može nazivati “drugim” ili “sedam oceana svemira” ili “daleka šuma” ili “Prijateljica”. U raznim psihologijama i iz raznih perspektiva nosila bi naziv Id, Ja, srednja narav. U biologiji bi se to zvalo tipična ili temeljna narav.

No, budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav. Kojiput se zove “žena koja živi na kraju vremena”, ili “žena koja živi na rubu svijeta”. A ta criatura uvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgubili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvu zagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama.

U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom – sloju iz kojega proizlazi Divlja žena – Divlja žena nema imena, jer je toliko golema. No, budući da Divlja žena obuhvaća sve važne dijelove ženskosti, tu na zemlji nosi mnoga imena, ne samo kako bismo mogli zaviriti u složene vidove njezine naravi, nego i kako bismo je se mogli držati. S obzirom na to da se ona na početku ponovne uspostave veze s njom učas može pretvoriti u dim, dajući joj ime stvaramo u sebi područje misli i osjećaja za nju. Tada će doći, pa, ako je se cijeni, i ostati.

Dakle, na španjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka pod rijekom, la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka.

Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna. Na jeziku navajo, ona je na’ashje’ii asdzáá, paučića, koja tka sudbinu ljudi, životinja, biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih drugih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živi oduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja.

Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija nego praksa. To je psihologija u pravom smislu te riječi: psyché – duša i logos: poznavanje duše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju previše, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divlja žena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljudsko srce upravlja fizičkim tijelom. Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uništenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti.

Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora, ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego – vlastiti ili tuđi.

Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska psihologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja.

Ona jest što jest, i čitava je. Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često je pritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je zabrane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom, opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Divlju ženu. Čak i najpotlačenija žena ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i najuhvaćenija žena štiti to mjesto divljega sebstva, jer intuitivno zna da će se jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati.

Vjerujem da su sve žene i svi muškarci rođeni nadareni. Pa ipak, i to uistinu, toliko je malo toga što opisuje psihičke živote i običaje nadarenih žena, talentiranih žena, kreativnih žena. Istodobno, postoje mnogi zapisi o slabostima i manjkavostima ljudi općenito, a posebno žena. No, u slučaju arhetipa Divlje žene, da bismo je shvatili, razumjeli, iskoristili njezine darove, više se moramo zanimati za misli, osjećaje i pothvate koji snaže žene te u skladu s tim izbrojiti vanjske i kulturalne čimbenike koji oslabljuju žene.

Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće koje oživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijati na dotad nezamislive načine. Kad se ne pozabavi tim urođenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi, psihologija izdaje žene, izdaje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekom matrilinearne loze.

Dakle, kako bismo primijenili pravi lijek na ranjene dijelove divlje psihe, kako bismo ispravili odnos prema Divljoj ženi, valja pravilno imenovati zabune psihe. Dok u mojemu kliničkom zanimanju postoji dobar dijagnostički statistički priručnik i pristojan broj diferencijalnih dijagnoza, te psihoanalitičkih parametara koji definiraju psihopatiju s pomoću organizacije (ili njezina nedostatka) unutar objektivne psihe i osi ego-sebstvoi, postoje i druga definirajuća ponašanja i osjećaji koji, iz ženina kuta gledanja, snažno pokazuju o čemu se radi.

Koji su neki od osjećajima obojenih simptoma narušena odnosa s divljom snagom u psihi? Kad osjećamo, mislimo ili djelujemo na bilo koji od dolje navedenih načina, to znači da smo djelomice prekinuli ili u potpunosti izgubili odnos s dubokom instinktivnom psihom. Koristeći se isključivo ženskim jezikom, to su: osjećaj iznimne suhoće, umora, slabosti, depresije, zbunjenosti, ušutkanosti, neuzbudenosti.

Osjećaj straha, hromosti ili slabosti, bez nadahnuća, bez živosti, bez duhovnosti, bez značenja, postidenost, kroničan bijes, nepostojanost, nepokretljivost, nekreativnost, zbijenost, izluđenost. Osjećaj nemoći, kronične dvojbe, klimavost, blokiranost, nemogućnost provedbe, predavanje vlastita kreativna života drugima, iscrpljujuće odluke vezane uz partnere, rad ili prijateljstva, patnja zbog života izvan vlastitih ciklusa, pretjerano zaštitnički odnos prema vlastitoj osobi, nepomičnost, nesigurnost, malodušnost, nemogućnost određivanja vlastita tempa ili granica.

Ne ustrajati na vlastitome tempu, nesigurnost u vlastitu osobu, udaljenost od Boga ili Bogova, odvojenost od ponovnog oživljavanja, duboka uvučenost u kućevnost, intelekttjalizam, rad ili inerciju, jer to je najsigurnije mjesto za nekoga tko je izgubio instinkte. Strah od samostalnoga poduzimanja ili otkrivanja sebe, strah od traženja mentora, majke, oca, strah od izlaganja nesavršena djela prije nego li postane opus, strah od kretanja na putovanje, strah od brige za drugoga ili druge, strah da ćemo pobjeći, istrošiti se, iscrpiti se, puzanje pred autoritetom, gubitak energije prije kreativnih projekata, cvilež, poniženje, tjeskoba, tupost, napetost.

Strah od uzvraćanja udarca kad nema druge mogućnosti, strah od iskušavanja novoga, strah da ustanemo, progovorimo, govorimo protiv, mučnina, trema, žgaravica, osjećaj da smo presječene na pola, zadavljene, prebrzo slaganje ili ljubaznost, osveta.

Strah od prestanka, strah od djelovanja, stalno brojanje do tri a nikako da počnemo, kompleks veće vrijednosti, neodlučnost, dok smo inače potpuno sposobne, funkcioniramo u potpunosti. Takvo odcjepljenje nije bolest neke ere ili stoljeća, ono postaje epidemija bilo gdje i bilo kad su žene zarobljene, uvijek kada divlja narav pada u zamku.

Zdrava žena uvelike nalikuje vuku: čvrsta, prepuna snažne životne sile, daruje život, svjesna je teritorija, domišljata, odana, pokretna. No, odvajanje od divlje prirode ženinu osobnost čini oskudnom, tankom, sablasnom, poput prikaze. Nije zamišljeno da budemo kržljave s krhkom kosom i nesposobne za skok, za potjeru, rađanje, stvaranje života. Kada ženski život dosegne stasis, dosadu, uvijek je vrijeme da se pojavi divlja žena; vrijeme je da stvaralačka funkcija psihe preplavi deltu.

Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao saveznikom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuću očiju.

Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjesme i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj.

Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo suprotno. Divlja narav sadržava golem integritet.

To znači utvrditi teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti.

Arhetip Divlje žene i sve što stoji iza nje pokroviteljica je svim slikaricama, spisateljicama, kiparicama, plesačicama, misliteljicama, oblikovateljicama molitvi, tražiteljicama, nalazačicama – jer sve su one zaokupljene radom na pronalascima, a to je glavno zanimanje Divlje žene. Kao i uvijek u umjetnosti, ona obitava u utrobi, ne u glavi. Može slijediti tragove, trčati, prizivati i odbijati. Može osjetiti, kamuflirati se i duboko voljeti. Intuitivna je, tipična i normativna. U potpunosti je suštinska za mentalno i duševno zdravlje žena.

Pa onda što je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova – ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život.

Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole.

Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovuda, ovuda”.

Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze.

Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo.

Gdje živi Divlja žena? Na dnu bunara, u izvorima, u prapovijesnom eteru. Živi u suzi i u oceanu. Živi u kori drveća, koja puca dok raste. Ona je iz budućnosti i s početka vremena. Živi u prošlosti, a mi je prizivamo. Ona je u sadašnjosti i privlači stolac našem stolu, stoji iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u budućnosti i ide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada našla.

Živi u zelenilu koje izviruje iz snijega, živi u šuštavim stabljikama umirućega jesenskoga kukuruza, živi ondje kamo mrtvi dolaze po poljubac, a živi šalju svoje molitve. Živi u mjestu gdje se stvara jezik. Živi od pjesništva, udaraljki i pjevanja. Živi od četvrtinki i melodijskih ukrasa, u kantati, u šestini i u bluesu. Ona je trenutak netom prije navale nadahnuća. Živi na dalekome mjestu koje probija u naš svijet.

Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu.

Dokaz su naši doživljaji nje iznutra i izvana. Tisuće i milijuni naših susreta s njom, intrapsihički kroz snove noću i misli danju, kroz čežnju i nadahnuće – to je ovjera. Činjenica da smo žalobne u njezinoj odsutnosti, da čeznemo i patimo kad smo odvojene od nje – to su pokazatelji da je prošla ovuda.

Doktorirala sam iz etno-kliničke psihologije koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom, pri čemu ova posljednja posebno proučava psihologiju skupine, poglavito plemena. Rad na poslijediplomskoj razini bavio se analitičkom psihologijom, što mi daje svjedodžbu psihoanalitičara Jungove škole. Životno iskustvo koje stječem kao cantadora/mesemondó, pjesnikinja i umjetnica, jednako tako ispunjava moj rad s analizandima.

Kojiput me pitaju što je to što radim tijekom sesija kako bih pomogla ženama da se vrate svojim divljim naravima. Znatan naglasak stavljam na kliničku i razvojnu psihologiju, a koristim se najjednostavnijim i najdostupnijim sastojkom za vidanje – pričama. Slijedimo materijal iz pacijentičinih snova, koji sadržava mnoge zaplete i priče. Fizički osjeti i tjelesno sjećanje klijentice također su priče koje se mogu čitati i pretočiti u svijest.

Osim toga, podučavam ih obliku snažnoga interaktivnoga transa koji odgovara Jungovu aktivnom zamišljanju – što također stvara priče koje dalje tumače klijentičino psihičko putovanje. S divljim Ja stupamo u kontakt preko određenih pitanja i analizom bajki, narodnih priča, legendi i mitova. Uglavnom uspijevamo, kroz neko vrijeme, naći vodeći mit ili bajku koja sadržava sve upute potrebne ženi za njezin trenutačni psihički razvoj. Te priče sadržavaju dramu ženine duše. Nalik je na kazališni komad s didaskalijama, karakterizacijom i rekvizitima.

“Umijeće izrade” važan je dio rada s klijenticama. Pokušavam ih osnažiti podučavajući ih drevnim ručnim obrtima… između ostaloga i izradi fetiša i talismana u rasponu od običnih štapića s trakama do složenih skulptura. Umjetnost je važna jer komemorira doba duše, ili kakav poseban ili tragičan događaj na putu. Umjetnost nije samo za nas, samo označitelj vlastita razumijevanja. Ona je i zemljovid za one koje dolaze nakon nas.

Kao što možete zamisliti, rad s pojedinom osobom do krajnjih je granica prilagođen samo njoj, jer je istina da su ljudi jedinstveni. No, sljedeći čimbenici su stalni u mojemu radu s ljudima, a to su temelji za sav ljudski rad koji postoji, kako moj, tako i vaš. Umijeće ispitivanja, umijeće pripovijedanja, umijeće ruku – sve to sudjeluje u stvaranju nečega, a to nešto je duša. Svakiput kad nahranimo dušu, ona će jamačno narasti. Nadam se da ćete uvidjeti kako su to opipljivi načini da se omekšaju stari ožiljci, da se izviđaju stare rane kako bi se stare vještine trijezno oživjele.

Dakle, tu se nalaze priče koje razjašnjavaju odnos Divlje žene. Priče i mitovi u ovoj knjizi doslovni su transkripti mojih predavanja i predstava. ii Priče su ispripovijedane sa svim vjernim detaljima i arhetipskim integritetom. Uz to su tu i neka pitanja koja postavljam ženama da razmisle i odgovore kako bi pomogle svjesno stapanje s tim vrijednim divljim Sebstvom.

Uz to opisujem i neka umijeća – iskustvenu i umjetničku igru – koja pomažu ženama da numen svojega rada zadrže u svjesnom sjećanju. Posljednja dva su iz moje radionice o instinktivnim ženama, a sva ona ili svako od njih pomaže ponovnom pojavljivanju naših divljih naravi. Priče su lijek. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samo trebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanje bilo kakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje i razumijevanja koje arhetip, u ovom slučaju Divlju ženu, spontano vraćaju natrag na površinu.

Priče su prožete uputama koje nas vode kroz složenost života. Priče nam daju sposobnost da shvatimo potrebu za izvlačenjem potonuloga arhetipa i načine kako to učiniti. Priče koje slijede izabrala sam iz stotina koje već desetljećima proučavam jer najjasnije izražavaju bogatstvo arhetipa Divlje žene. Kojiput razni kulturalni slojevi preslože kostur priče. Na primjer, u slučaju braće Grimm (a i drugih sakupljača bajki tijekom posljednjih nekoliko stoljeća), postoji snažna sumnja da su informanti (pripovjedači) toga vremena ponekad “pročišćavali” svoje priče zbog religioznosti te braće.

Također slutimo da su slavna braća nastavila tradiciju prekrivanja starih poganskih simbola kršćanskima, tako da bi stari vidar u priči postao zla vještica, duh bi postao anđeo, inicijacijski veo pretvorio bi se u rupčić, ili bi dijete imenom Lijepa (uobičajeno ime za dijete koje bi se rodilo tijekom solsticijskoga slavlja) bilo preimenovano u Schmerzenreich, Tužna. Seksualni su elementi izostavljani. Stvorenja i životinje koje su bile od pomoći pretvorile bi se u demone i babaroge. Tako su se izgubile mnoge poučne ženske priče o seksu, ljubavi, novcu, braku, rađanju, smrti i transformaciji. Tako su se i prikrivale bajke i mitovi koji objašnjavaju misterije drevnih žena. Većina starih zbirki bajki i mitova koje danas postoje snažno su izribane kako bi se ispralo sve što je opsceno, seksualno, izopačeno, pretkršćansko, žensko i inicijacijsko te Božice, lijekovi za razne psihičke boljke i upute za duhovna ushićenja.

No, nije zauvijek izgubljeno. Još kao dijete čula sam mnoge nepročišćene i neiskvarene teme priča, od kojih mnoge donosim ovdje. U svakom fragmentu priče nalazi se oblik čitave. Prčkala sam po nečemu što šaljivo nazivam forenzičkom analizom bajki i paleomitologijom. Uspoređujem mnoge verzije iste priče i skupljam što više novih i starijih verzija. Zatim usporedim oblike, rekonstruiram priču iz drevnih arhetipskih obrazaca koje sam naučila kroz godine svojega učenja arhetipske psihologije, koja čuva i proučava sve motive i zaplete u bajkama, legendama i mitovima kako bi shvatila instinktivne živote ljudi. Pomoć mi stiže iz obrazaca koji se nalaze u zamišljenim svjetovima i u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a koje možemo prizvati snovima i neuobičajenim stanjima svijesti. Često se usporedbom verzija priče s arheološkim dokazima iz drevnih ženskih kultura, kao što su ritualna lončarija, maske i figurice, može staviti još ona točka na “i”. Jednostavnim riječima, govorom bajki, provodim mnogo vremena kopajući nosom po pepelu.

Proučavam arhetipske obrasce već dvadeset i nešto godina, a mitove, bajke i folklor mnogo dulje. Usvojila sam golem korpus znanja o kosturima priča. Vrlo je lako primijetiti kada kakva kost nedostaje u priči. Razna osvajanja naroda od drugih naroda te mirni i prisilni prelasci na druge vjere tijekom stoljeća prekrili su ili promijenili izvornu srž starih priča.

No, postoje i dobre vijesti. Bez obzira na strukturalne prevrate u postojećim verzijama priča, postoji čvrst obrazac koji se i nadalje ističe. Iz toga možemo napraviti rekonstrukciju. Iz oblika i obrisa komadića i dijelova možemo s priličnom točnošću odrediti što se izgubilo iz priče, pa se takvi izgubljeni komadi mogu pravilno nadomjestiti. Često se pritom otkrivaju zapanjujuće podstrukture koje počnu liječiti žensku tugu zbog uništenja tako velika dijela starih tajni. Nije baš tako. Nije uništen. Sve što je potrebno, sve što će nam ikada biti potrebno, tek je šapat iz kostura priče.

Prikupljanje priča stalan je paleontološki pothvat. Što više kostiju priče posjedujete, to je vjerojatnije da ćete moći pronaći i čitavu priču. Što su priče cjelovitije, to nam se prikaže više blagih obrata psihe i to je bolja prilika koju dobijemo kako bismo shvatili i prizvali rad na duši. Kada radimo na duši, ona, Divlja žena, još više izgrađuje sebe.

Kao dijete imala sam sreću da me okružuju ljudi iz mnogih starih europskih zemalja i iz Meksika. Mnogi članovi moje obitelji, susjedi i prijatelji bili su prva generacija Amerikanaca ili su tek nedavno bili stigli iz Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Bugarske, južnoslavenskih zemalja, Poljske, Rusije, Litve, Češke i Slovačke, kao i iz Jalisca, Michoacana, Juareza i mnogih aldeas fronterizas sela s granica Meksika, Teksasa i Arizone. Došli su kako bi se bavili poljoprivredom, bili berači, radili u čeličanama, pivovarama i na kućanskim poslovima. Većina nije bila obrazovana u akademskom smislu, ali su bili izrazito mudri, nositelji vrijedne i gotovo posve oralne tradicije.

Mnogo članova obitelji i ljudi iz susjedstva koji su me okruživali preživjeli su radne logore, logore za raseljene osobe, deportacijske logore i koncentracijske logore gdje su pripovjedači među njima živjeli u nekoj stravičnoj verziji Šeherezade. Mnogima su oduzeli obiteljsku zemlju, mnogi su živjeli u imigracijskim zatvorima i bili vraćeni u svoje zemlje protiv svoje volje. Od tih sam priprostih pripovjedača prvi put čula priče koje ljudi pričaju kada bi im se u svakom trenutku život mogao pretvoriti u smrt, a smrt u život. Od njih sam također naučila da su bajke u knjigama nekako uštirkane i izglačane, tako da je velik dio njihove jedrosti uništen.

Poslije, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dok sam selila na zapad, živjela sam među skrbnim neznancima, Židovima, Ircima, Grcima, Talijanima, Afroamerikancima i Alzašanima, koji su postali srodne duše i prijatelji. Imala sam veliku sreću da sam upoznala neke od rijetkih starih latinskoameričkih zajednica s jugozapada SAD-a, kao što su Trampas, Truchas, New Mexico. Srećom, provodila sam vrijeme s Indijancima, od Inuita na sjeveru, preko Puebla i naroda Velikih ravnica na zapadu, to Nahuatl, Lacandon, Tehuantepecan, Hichol, Seri, Mayan-Kiché, Mayan-Kaqchiquel, Moskito, Cuna, Nasca/Quechua i Jivaro naroda u Srednjoj i Južnoj Americi.

Trampila sam priče s braćom i sestrama za kuhinjskim stolovima i pod sjenicama vinove loze, u kokošinjcima i mljekarskim stajama, a i dok sam pljeskala praveći tortille, slijedila tragove divljih životinja i milijunti put šivala goblene. Imala sam sreću da sam dijelila zadnju zdjelu chilija, pjevala sa ženama gospel da probudimo mrtve i spavala pod zvijezdama u kućama bez krova. Sjedala sam oko vatre ni za večeru, ili oboje, u Maloj Italiji, Poljskoj četvrti, Brežuljkastom predjelu, Los Barrios i drugim etničkim zajednicama diljem urbanoga Srednjeg i Dalekog zapada, a nedavno sam trampila priče o sparatima, zlim duhovima, s pripovjedačima na Bahamima.

Posebno sam bila sretna što su svagdje kamo sam išla, djeca, gospođe, muškarci u najboljim godinama, a i starkelje i krezube babe – umjetnici duše – izlazili iz šuma, prašuma, livada i pješčanih nanosa kao bi me uveseljavali graktanjem i štektanjem. A i ja njih. Postoje mnoge vrste pristupa pričama. Profesionalni folkloristi, jungovski, frojdovski ili neki drugi psihoanalitičari, etnolozi, antropolozi, teolozi, arheolozi, svi oni imaju neku drugu metodu, kako za sakupljanje priča, tako i za njihovo korištenje. Intelektualno je pristup koji sam razvila kako bih radila s pričama nastao iz mojega školovanja vezanog uz analitičku i arhetipsku-psihologiju. Više od pola desetljeća tijekom psihoanalitičkoga školovanja proučavala sam proširivanje lajtmotiva, arhetipsku simbologiju, svjetsku mitologiju, drevnu i popularnu ikonologiju, etnologiju, religije svijeta i tumačenje bajki.

No, instinktivno pristupam pričama kao cantadora, pripovjedačica, čuvarica starih priča. Potječem iz duge loze pripovjedača: mesemondók, stare Mađarice koje pripovijedaju dok sjede na drvenim stolcima s plastičnim torbicama na krilu, razdvojenih koljena, sa suknjama što dosežu do poda… i cuentistas, stare Južnoamerikanke koje stoje, čvrstih grudi, širokih bokova i izvikuju priču u stilu ranchera. Oba klana pripovijedaju priče običnim glasom žena koje su proživjele krv i djecu, kruh i kosti. Za njih, priča je lijek koji jača i ispravlja pojedinca i zajednicu.

Moderni pripovjedači potomci su neizmjerne i drevne zajednice svećenika, trubadura, bardova, griota , cantadora, kantora, putujućih pjesnika, skitnica, vještica i luđaka. Sanjala sam jednom kako pričam i osjetim da mi netko ohrabrujući tapša stopalo. Pogledam dolje i vidim kako stojim na ramenima neke starice koja mi podupire gležnjeve i smiješi mi se.

Rekoh joj: “Ne, ne, dođi, stani na moja ramena, jer ti si stara, a ja mlada.”

“Ne, ne”, ustrajala je ona. “Ovo je kako treba biti.”

Vidjela sam da stoji na ramenima žene koja je mnogo starija od nje, a ta je pak stajala na ramenima još starije žene, koja je stajala na ramenima Griota* – članica nasljedne kaste među narodima zapadne Afrike, čiji je zadatak voditi usmenu povijest plemena ili sela i zabavljati pričama, pjesmama, napjevima i plesovima. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado. (op. prev.) žene u halji, koja je stajala na ramenima još neke duše, koja je stajala na ramenima…

Vjerujem starici iz sna da je to onako kako treba biti. Skrbnost u pripovijedanju potječe od onih koji su bili prije. Pričanje ili slušanje priča crpi svoju snagu iz visokoga stupa čovječanstva koji je izgrađen od ljudi spojenih jedan s drugim kroz vrijeme i prostor, pažljivo odjevenih u krpe ili halje ili golotinju svojega doba i do krajnosti ispunjenih životom kojim se još uvijek živi. Ako postoji jedinstven izvor priča i numen priča, onda je to taj dugi lanac ljudi.

Priča je mnogo starija od umijeća i znanosti psihologije, i uvijek će im biti nadređena bez obzira na to koliko vremena prošlo. Jedan od najstarijih načina pripovijedanja, koji me uvelike zanima, pasionirano je stanje transa, u kojem pripovjedačica “osjeća” publiku – bila to publika koja se sastoji od jednog čovjeka ili mnogo ljudi – a zatim uđe u neko stanje u svijetu među svjetovima, u kojem priča osjeti “privlačnost” prema pripovjedačici u transu, pa se ispriča kroz nju. Tako pripovjedačica potiče stvaranje duše.

Pripovjedačica u transu priziva el duende iii, vjetar koji dušu otpuhuje slušateljima u lice. Pripovjedačica u transu putem meditativne prakse priče uči kako postati psihički izrazito gipka, to jest, uči se kako otvoriti određena psihička vrata i otvore ega kako bi dopustila glasu da govori, glasu koji je stariji od kamena. Kad se to postigne, priča može krenuti bilo kojim tragom, može je se okrenuti naopačke, ispuniti zobenom kašom i istresti pred siromaha kao gozba, može je se ispuniti zlatom napretek, a može i otjerati slušatelja na drugi svijet. Pripovjedač nikada ne zna kako će se sve to završiti, a to je bar pola vlažne čarolije priče.

Ovo je knjiga pripovijedanja o običajima arhetipa Divlje žene. Pokušati izraditi neki njezin dijagram, nacrtati kućice oko njezina psihičkoga života, bilo bi suprotno njezinu duhu. Upoznati je, proces je koji traje, koji traje čitav život, a to je zašto je ovo djelo rad koji traje, koji traje čitav život.

Pa tako eto nekih priča koje valja uzeti kao vitamine za dušu, nekih zapažanja, nekih djelića karte, nekih sitnica kojima ćemo pričvrstiti pera na drveće kako bismo pokazali pravi put, nekoga raskrčena raslinja kako bismo poveli natrag u el mundo subterráneo, podzemni svijet, naš psihički dom.


Priče pokreću unutarnji život, a to je osobito važno kad je unutarnji život prestrašen, zakvačen ili stjeran u kut. Priča podmazuje poluge i osovine, diže adrenalin, pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore, i a za naš trud izrezuje nam fina široka vrata u prethodno golim zidovima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode ljubavi i učenju, koji nas vode natrag u naše stvarne živote, upoznate s divljim ženama.

Priče poput Modrobradog daju nam nove informacije o tome što činiti sa ženskim ranama koje ne prestaju krvariti. Priče poput Kosturke pokazuju mističnu snagu odnosa i kako se umrtvljeni osjećaji mogu vratiti u život i duboku ljubav. Darovi Stare majke smrti mogu se pronaći u liku Babe Jage, stare divlje vještice. Lutkica, koja pokazuje put kad se sve čini izgubljenim, ponovno izvlači na površinu jedno od izgubljenih ženskih i instinktivnih umijeća u Vasilisi Premudroj. Priče poput La loba, koštanke u priči, uče nas o transformativnoj funkciji psihe. Bezruka djeva pronalazi izgubljene faze starih inicijacijskih obreda Divlje žene iz drevnih vremena, a kao takva pruža bezvremene i doživotne upute za sve godine ženina života.

Dodir s Divljom ženom tjera nas da ne ograničimo naše razgovore samo na ljude, da ne ograničimo naše najsjajnije pokrete samo na plesni podij, naše uši samo na glazbu koju proizvode glazbala izrađena ljudskom rukom, naše oči samo na “naučenu” ljepotu, naša tijela samo na odobrene osjete, naše umove samo na one stvari oko kojih se svi već ionako slažemo. Sve te priče predstavljaju oštricu uvida, plamen strastvena života, dah govora o onome što znamo, hrabrost da izdržimo što vidimo a da ne skrenemo pogled, miris divlje duše.

Ovo je knjiga ženskih priča koje poput putokaza stoje na putu. Tu su da ih pročitate, razmislite o njima i krenete za njima prema vlastitoj prirodnoj slobodi, svojoj skrbi za sebe, životinje, zemlju, djecu, sestre, ljubavnike i muškarce. Reći ću vam odmah, vrata u svijet Divlje žene nisu mnogobrojna, ali su dragocjena. Ako imate kakav duboki ožiljak, to su vrata, ako imate kakvu staru, staru priču, i to su vrata. Ako volite nebo i vodu toliko da to gotovo ne možete podnijeti to su vrata. Ako čeznete za dubljim životom, za punim životom, za zdravim životom, to su vrata.

Materijal u ovoj knjizi odabran je kako bi vas ohrabrio. Djelo je ponuđeno kao utvrda za one koji su na putu, uključujući one koji se muče u teškim unutarnjim predjelima, kao i za one koji se muče u svijetu i za svijet. Moramo težiti tome da dopustimo našoj duši da se razvije na prirodan način i do prirodne dubine. Divlja priroda ne traži od žene da bude neke određene boje, određena obrazovanja, da živi određenim stilom ili unutar određene ekonomske klase… ustvari, ne može se niti razviti u atmosferi usiljene političke ispravnosti, ili tako što će je se ukalupiti u stare dotrajale paradigme. Ona živi od svježeg uvida i vlastita integriteta. Ona živi od vlastite prirode.

Dakle, bilo da ste introvertni ili ekstrovertni, žena koja voli žene, žena koja voli muškarce, ili žena koja voli Boga, ili sve od toga; bilo da posjedujete jednostavno srce ili ambicije Amazonke, bilo da se pokušavate probiti do vrha ili jednostavno preživjeti do sutra, bilo da ste prpošni ili ozbiljni, kraljevskoga ili surova držanja – Divlja žena vam pripada. Pripada svim ženama. Kako biste pronašli Divlju ženu, potrebno je da se vratite u svoje instinktivne živote, u svoje najdublje znanje iv . Dakle, krenimo sad dalje i sjetimo nas se sve do duše Divlje žene. Vratimo pjevanjem njezino meso na naše kosti. Odbacimo sve lažne kože koje su nam navučene. Podržimo pravu kožu snažnoga instinkta i znanja. Stanimo na psihičko tlo koje nam je nekoć pripadalo. Razmotajmo zavoje, pripremimo lijek. Vratimo se sada, divlje žene, zavijajući, smijući se, opijevajući Onu koja nas toliko ljubi.

Za nas, stvar je jednostavna. Bez nas Divlja će žena umrijeti. Bez Divlje žene, mi ćemo umrijeti. Para vida, za pravi život, sve moramo živjeti.


* Griota – članica nasljedne kaste među narodima zapadne Afrike, čiji je zadatak voditi usmenu povijest plemena ili sela i zabavljati pričama, pjesmama, napjevima i plesovima. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado. (op. prev.)


Izvornik Žene koje trče s vukovima, Algoritam, 2004.

Otac, Tea Tulić


– Svugdje smo putovali. Koji god grad želiš, izaberi, sad ću ti ga nacrtati! – otac kaže.
Gledamo fotografije, on prelazi dlanom po hrapavoj bradi, kuha kavu, putuje gradovima u tamnim klompama. Zgradom tutnji voda.
– Koji god grad želiš.
U ocu se skupljaju fotografije s jezera gdje smo sretni. Tamo imam pet godina i gola stojim na drvenom pontonu. Moj otac je rukama uhvatio zmiju, izvadio je iz jezera i zatukao lopatom. Potom ju je objesio na stablo. Smiješimo se, moja sitna nona je zadigla haljinu iznad koljena i porinula noge u jezero.
– Nakon mene neće ostati puno fotografija, ali kad ti, sine, odeš, svijet će biti zatrpan fotografijama mrtvih ljudi.
Otac je ranije puno putovao i čitao knjige. Mogao se posvađati s bilo kim. Sad mu, pak, treba više sna. Ujutro spava do deset, zatim kad skuha ručak i uz večernji dnevnik. Noću *****. I često mu je hladno. Vuče veliku grijalicu svukud sa sobom po stanu. Šalje u materinu vrelo ulje koje prska iz tave, perilicu kojoj vrata padaju, psa koji mu kompulzivno liže ruke. Ponekad, u polutišini svoga stana, šalje u materinu službenike, političare i one koji kažu da stalno govore istinu. One koji misle, ali mu ne kažu, da je dosadio i bogu i vragu. Ali on se više ne namjerava svađati, samo gleda zamućeno.
Sve svoje cipele slaže na pod, u vrstu. Desetke papira, raznih rješenja, slaže na svoj zeleni radni stol, čeka da napuni godine, da i službeno ode u penziju.
– Neću više prati suđe – često kaže.
Otac je sav u svom tamnom licu; u dubokim utorima oko očiju kao da krije sol. Zamišljam kako licu prinosi tanjur s juhom, zatvara oči, a s lica mu sniježi sol.
U ocu se skupljaju fotografije s otoka na koji smo nekad odlazili svakog ljeta. Ponekad bi nas tamo posjetile životinje koje bi preplivale more. Izbezumljeni turisti dočekivali bi ih na plažama, pružali im svoje mirišljave ruke. Toliko plivanja iscrpi svaku životinju. Kad stignu, uvijek malo odspavaju na suncu. Nedavno su srne na otoku pile more. Sve je vibriralo, isparavalo svoje milimetre i padalo u plavetnilo. Tri dana zaredom dolazile su jedna za drugom, velike i male srne, pile more i nestajale. Djeca su plakala, došla je i oseka. Pjevalo se i plesalo na trgovima, neki su igrali karte i pili sve što bi im netko stavio pod nos. Mi to nismo vidjeli. Ali vidjeli smo onaj veliki putnički brod, najavili su njegov dolazak. Nekoliko stotina prozračno odjevenih ljudi sišlo je s njega, a naši sugrađani su potrčali. Gotovo zaplivali. Dodirnuli provu veću od našeg malog, sisatog grada.
U ocu se skuplja voda. Noge i očni kapci mu otiču. Zato uzima tablete. Jezero više ne posjećujemo, ono je sad daleko i posjeduju ga ljudi koji su tamo sagradili kuće za odmor, ljudi koje ne poznajemo. I otok nam je dalek, tamošnja rodbina je tako htjela. Nemamo svoju kuću za odmor ni na jezeru, ni na moru. Naše kuće za odmor su ove u kojima do kasno u noć zurimo u visoke stropove. Ove koje nas umaraju.
Otac iz svojih usta izvlači dugačku dlaku i sjeda u svoju plišanu fotelju. Buduća praznina te fotelje je moja. Dok gleda u televizor, ja gledam u njegove sklopljene oči okružene cvijećem, mnoštvo pobacanih latica leži mu na licu, na vratu i prsima. U odijelu je s vjenčanja, leži i svi oko njega su tihi i pristojni. Propuh ga ne dotiče. Mazim njegovo gumeno lice koje će se pretvoriti u kašu, u obrok.
– Mrtva mi je kosa – kaže.
Šišam ga mašinicom. Kosa pada na teraco. Na prozoru nema zavjese, ali ni dnevnog svijetla, škura je zatvorena. Kosa je mekana, svilena, crna. Oko ušiju ga šišam škarama. Pazim na uho koje su mu operirali. Pazim na oba. Otac sjedi sitan na stolici, kao mali gavran. Miriše na zapršku. Pazim da ga ne ošišam prekratko, da ne nestane jer ima malu glavu, kao i ja. Nitko nema tako male glave, drugi nam se uvijek zbog toga osmjehuju, vjeruju da smo dobri ljudi.
Mrtva je bila, kaže. Je, odgovaram dok metem teraco, a svileno crno ništavilo pada s njegovih ramena.
Bi li volio živjeti u svjetlijem stanu, pitam. Ne, jer ga nikad ne bih napuštao, odgovara.
Kad zovem oca telefonom, želim da se javi. Ako se ne javi odmah, zovem bez prestanka. Gdje si, javi se, kažem. Kad se javi, pitam ga otiču li mu noge. Ne kažem da bismo mogli otići na groblje. Što ćemo tamo? Kad stojimo nad mojom majkom, nad bijelim šljunkom, znamo da ona nije tamo. Jer nije ni tu. Naša mala bijela čaplja, sva u tajni.
Kad ga zovem, razmišljam kako mu ne mogu reći – Mili. To nije na meni.
Bogu trebaju ljudi, poput nas dvoje, da ostane sramežljiv, tih i dostojanstven. Da pije more poput srne i nestane. Da njegovu koščicu bacimo u daljinu.
Za rođendane ocu poklanjam kanotjere i kolonjsku vodu. Kažem mu da pazi na sebe, da pije puno vode i da jede đumbir.



Odlomak iz romana “Maksimum jata”

Narandža u crnini, Radomir D. Mitrić




Bosnu sam oduvek doživljavao kao lirsku sliku Federika Garsije Lorke, i to sliku narandže u crnini. Te dve boje u mom umu je i dalje najbolje karakterišu. Kao preveliki antagonizam svetlosti i mraka i njihovo potpuno sjedinjenje. Neodvojenost od ovih boja u mom doživljaju Bosne proizašla je iz sublimnog njihovog odnosa kroz istorijska njena dešavanja. Bosna je prečesto bila zemlja kobi. Glas vapijućeg u pustinji. Bosna, od vatre i dima. Bosna od pepela i humusa, koji najbrže na ovoj planeti poravna bivša ognjišta i upije ih u kore crnog zemljanog grotla.

Mesto je to susreta i sukoba Istoka i Zapada. Sa obe strane sveta, Zlo je dolazilo u posetu, uz zvuke zurli i ratnih doboša. Pitao sam se uvek u čemu je tragika ovog prostora... moguće je da je okrvavljena krvlju iz ratova koji prethode stvorenju ljudi. Čim je toliko strašno njeno raspinjanje.

Ako bi neko pokušao da pojede tu narandžu, iznenadio bi ga ukus njene oporosti. Ubrane u mediteranskom kršu njenog južnog lica, Hercegovine. To su te dve sestre, koje dele istu Antigoninu sudbinu, kroz prethodivše vekove. Bosna i Hercegovina u sijamskom grču. Bosna od robusnih planina i Hercegovina od morskih šaptaja.
Muzika na citri ove zemlje je muzika saza i muzika andaluzijske gitare. Koja duguje mnogo arapskom predlošku. Uvek sam spajao muziku sevdaha sa muzikom fada. Isti je bol pevača koji peva te pesme, taj bol što spaja sevdalinku i fado ariju. Bol koji nastoji dosegnuti sreću izgubljenog U pesmi koja je istovremeno i radost i tuga, čežnja i zadobijanje naslućenog. To sam spoznao i onog seviljskog jutra kad sam započeo pisanje ove knjige, kad u uhu uspoređivah bliskost tamošnjih melodija i onih iz mog kraja. Tu sam bliskost između dva podneblja osetio i kada sam posetio palatu Alkazar, nalik granadskoj Alhambri, kad boravih u gradu na Gvаdalkiviru. Izgradili su je muslimani za hrišćanskog vladara jevrejskim novcem. U njenoj kupoli je slika rasečene narandže koja je tamo simbol univerzuma. Sve me je to toliko podsećalo na moju zemlju. Samo što bi takva građevina teško opstala na balkanskim stranama. Jedino kao dubinska transcendenca. Da bi sličnost bila još potpunija, andaluzijski konji, koje sam gledao u Heres de la Fronteri, bili su istovetni konjima iz moga kraja, na kojima bi stare ćumurdžije silazile u jesen, iz šuma, u slike mog detinjstva

Ima ona ponešto od Lukrecije Bordžije. Od Ines de Kastro. Od Marije Antoanete. Od Jovanke Orleanke. Ali uvek je zamišljam raspletene kose, kako noću bludi zemljinim šarom, renesansna i čedna, i vraća se sa na krilima vetra u plave magle nad Bobovcem. Ujutru osvane na portretu bosanske kraljice Katarine, na njenom osmehu, koji je narandža. I medovina trenutka što je otsluh večnosti.

U svetlu i tami, bez dozrenja, zri ta narandža zanavek, narandža melanholije, nalik onoj sa Berberovih portreta.


Odlomak iz romana Šum Panonskog mora, Mono i Manjana, Beograd, 2012.

Naslovna slika Mersad Berber

Slika u tekstu, Palata Alkazar, svod

Umetnost u raju, Peti Smit


Kretanje po perjem posutom tlu izgovaranje rečenica poput

"Videla sam i gora mesta
Videla sam i bolje
Štošta sam videla..."
A sve što želiš je prijateljska ruka.
Da te podigne iz gliba, iz lepote.
Da te podigne...

Širom sam otvorila prozore, što gledaju na reku u kojoj deca uzimaju vodu a žene kamenjem tuku košulje svojih muževa. Deca, polunaga, grizu čudno voće, slatko do ushićenja i pevaju:

Jednog dana svi ćemo biti mrtvi
Ali oni koji nastave dalje
Da idu i vraćaju se prateći sopstvene korake
Oni nikada neće umreti
Zvaće se
Rembrant, Kolumbo,
Sanjala sam da postanem misionar
Sanjala sam da postanem plaćenik
Ruksak mi je bila lanena krpa
kao platnena patika na štapu.

Kad podignem pogled, oblaci se stvaraju uvek iznova. Podsećaju - na embrion, na otišlog prijatelja koji se opružen odmara. Ili na veliku ruku, saosećajnu kao proleće, koja bi ako bi joj naredili mogla da se ispruži i uzme onu lanenu vreću i sve što je sakupljeno u njoj - makar to bila i samo duša neke ideje - boja vode, težina brda.


Preveo Zoran Paunović

Izvornik Sakupljanje vune, Geopoetika,