Zal Kopp

DVIJE KAPI


Posteljom me slijedis
i njeznim dodirima moje dodire pratis .
Dok ispod nasih ruku ,
tijela njezno klize ,
poput mora iznad sebe me nosis .

Sa grudi mi , dvije kapi ,
kao bisere nudis
da usnama mojim bljeste ,
pa kroz prste ih bijelinom cijedis
i porama slascu nadrazaje mnozis .

Mila moja zeno ,
u tebi muskost tvrda vri ,
i oko mene ti se svijas ,
ne mozes do daha doci ,
jezikom mi po ocima skaces .

Svakim pokretom ,
koljenima privlacis k sebi
i zatvaras sve strane .
Ponovno medju bedra stavljas ,
jer sokove zadovoljstva samnom uzivas .

Zal Kopp - Vrele kapije

U vremenu u kojem moje biće sanja, trenutak je smjelo bistar i dolazi s tobom kao biser u noći oblikom zavodljivog parfema. Od poslijepodneva odlučno priprema tvoje ruke za nedoumice, što ih udaljenost nabacuje, ne sasvim slučajno, našoj molitvi.

Ovo je godina dodira i zbog toga se sve manje budimo sami, nismo više uspavani i skriveni drhtaji u njedrima tihih vjetrova. Kameni likovi naših susreta polako nestaju u obrisima sjećanja i možemo dokučiti maštom nekadašnje mirise dalekih zagrljaja.

Po stepenicama kojima stižeš stojim budan na svim odmorištima, ostavljam misli o beznačajnim stvarima i razmišljam u čekanju. Nisu mi važna nasljeđa djedovine, niti balava usta djetinjstva, čeznem za zvucima što dopiru sa snažnim svjetlom bijelih vrhova.

Širok kao boja jorgovana odbacujem sve svoje izvučene primjedbe i napeto pratim tvoje približavanje snu kratkim prijelazom uzdaha. Naučen da ležim mirno i brinem se prvi put štitim mjesto samoće, ne ponavljam se govorom riječi i šuteći grizem dah crvene jabuke.

Pripijena uz mene, tečeš sporo i uspavano, primjećujem obraćaš pažnju, a nasred postelje uglavnom treperiš u pupoljcima zvjezdanog neba. Gole ruke potapaš i buci padajućeg mraka prilaziš oprezno i tiho, ponekad se zaustaviš i s cvrkutom ptica pokupiš miris šumskih jagoda.

Od prvih ljubavi izabrala si zanos zaborava i dijeliš plavim trbuhom svaki korak na pijesku, hladovinom prezrelih šetnji oslikavaš stope. Zastaješ i pomišljaš kako je lijepo vrtlogom tek otkrivenog izvora zaroniti, utažiti žeđ i zasladiti usne u toj vodi nepoznatog i prozirnog okusa.

Kako da se osnažim kad dođeš i kada po meni raspeš dubinu školjki, uspneš komadom svog srca i rascvjetaš pjesmu cijelom mojom dušom? Razvući ću se širokim pogledom i blagosloviti svakom kapi tvojih grudi. Kako da to podijelim i svako tvoje javljanje odnesem na obronke sna?

Stižeš i ja se podmećem kišnom zemljom ispod tvoga mekanog hoda, započinjem navikom ravnice i pružam nebu prostor užarenih zjenica. Želim te među koljenima kušati i skinuti veo strepnji u hrpi mraka i napokon nestati, kad jednom zauvijek prođem kroz te vrele kapije.

DALJINA

Sanjam, kako u mom nebu, 
opojnom bojom sna, 
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruze izrastas. 
Pod opustjelim krosnjama 
nebeske tisine,
iz moje duse citas ove stihove.
Nudim ti samo jesen i nista vise, 
a ti tako osjecajna pristajes 
i pretaces moje jesenje misli, 
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana, 
tiho klizis mojim srcem
i njegovim otkucajima sapuces, 
kako si odavno opustjela 
i da zbog tebe, 
vise nitko nije trebao doci,
a ja samo slusam tvoje rijeci 
i osjecam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju. 
Zeljni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom bicu,
istkano za tebe 
srcem njezno namjestam.
Otkrivas kakav si cvijet.
i kako da te zelim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj dusi svoje tajne dajes,
kako da te osjecam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaras
i omamljujes me svojim stidom.

Ljubavni san poljubaca

Lezimo usred proljeca,
slatkom ceznjom srca pokriveni.
Pocetak je svibnja
i nas san nema kraja.
Kao uvijek i veceras ti dajem
svoju krisku neba
i s rukama punim sjajnih zvijezda njezno grlim,
a ti se kao ptica na mene spustas
i krilima, poput svile mekim,
oba moja obraza ljubis.
Kao svaku vecer
i veceras te u dahu mirisnog osmjeha,
nosim rubom nocnih divljina.
U ljubavni san, mila,
gdje nase duse ne mare za umor,
a nasa tijela, plove glatko mjesecinom.
Drzim raskosnu duzinu izvijenog struka,
a ispod mojih vrelih poljubaca,
s bujnim obrisima svibnja prolazis.
Osjecam u tebi zelenu travu natopljenu suncem
i zelja mi je zagrliti tisinu tvojih zjenica,
pa pretacem misli u uzdahe svojih prstiju
i polako silazim do tvojih dolina,
ciju ljepotu pamtim u njihovim dodirima.
Kao uvijek i veceras me docekujes
s ljubavnim snom poljubaca.

NOC JE NAGODBA ZA MOJE SNOVE





Noc je nagodba za moje snove
i u njoj me vrelina tvojih poljubaca stiti,
a ljubav tvoja, u meni izaziva silno rusenje sumnji.
Potrebni su mi tvoji mramorni trenuci
i tvoja svjetlost da po meni bdije,
potreban mi je tvoj glas,
kao potvrda vjecne smjelosti,
pa, iako sada sutis,
ja te moram pitati,
jesam li te vec negdje volio, ljubavi moja
ili samo neobicno drhtim?
I jesam li nekada davno
razgrtao mjesecinu po tebi,
kad na tvojim usnama
prepoznajem isti onaj osmjeh,
u kojem nikada nisam sam.
Zbrajam godine i pokrete
i neznam, osjecas li moju stvarnost,
divlju i raspjevanu,bez straha,
u ovom nasem krevetu prepunom ceznje,
crvene i slatke,mirisno oznojene,
slutis li misao, medju nasim tijelima,
veliku i spokojnu,hranjivu misao,
slutis li,ljubavi moja
nasu tjelesnu besmrtnost?
To sto ljubimo, to smo mi,
zgrceni u bojama i njezno rasporedjeni,
poslagani po zagrljajima i dodirima uokvireni,
u dubokom miru, u milovanja pretvoreni.
Dok te cijelu posjecujem,pitam se.
jesam li te vec nekada bez prestanka imao, mila moja
kad se ovoliko u tebi uspinjem
ili sam samo sunce otkinuo,
pa tvojim stablom iz korijena trcim?
Jesi li se sjetila draga,
zasto me snagom pozude uzdizes ramenima
i tako iz mene, sve udaljenosti brises?

Boje ljubavi



Nista nije vazno, kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja,
jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom,
ali ipak skladan i nas ritam, sto uci dusu vjecnom privikavanju.

Sto smo prije bili i zasto sjajnim koracima tako preplaseno zastajemo,
neznam, ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim bicem,
nasrnem divljacki, pa se u strahu, da ne pokleknes, povucem i utihnem
i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju.

Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti cudno izgledalo, ja te volim
i ne mogu bez tebe i vjecno sam ti zahvalan sto u meni odavno postojis.
Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira
i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i ceznje za tvojim toplim dodirima.

Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena
i zaceta u svakom mom pokretu, posadjena korijenom moje velike ljubavi,
izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala,
dohvatila vjecni smisao i pomjerila granice mog beskonacnog svemira.

Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trcis svojim toplim usnama
i poznajem obrise bijelih breza sto se skrivaju iza tvojih njeznih zagrljaja,
zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iscekivanja
i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe.

Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim,
kao covjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dusom odzvanjam,
kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem,
predivna moja, nista mi u zivotu nije vazno, osim tebe i boje tvoje ljubavi.

Dah proljeća



Jos sam jucer drhtao
i kao rijeka nemirnih uzdaha
takav obale oplakivao,
a danas,
rukopisom svoga srca,
na mekom papiru svoje duse
tvoje biserno ime ispisujem
i kazem ti,
kako za tebe imam osmjeh
u onom lopocu sto je jaci od svake trave koju znam
i kako narastam dahom tvoga proljeca u svom snu.
Ljubavi, mozda ti se cini da placem,
ili moj glas u ponoci nestaje,
ali ti zaista plovis mojim zjenicama
i znam,
da je svako slovo kojim pisem tvoje ime,
zlatno slovo tvoga imena u mojim otkucajima.
Ako sumnjas, upitaj svoje oci
i moje prste sto se u plavoj noci lome,
i tad mi reci zasto lutas ruzinim vrtom
i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca,
zasto tvoju kosu zvijezde pletu,
a na tvojim grudima lisce lipe spava
i zasto se odjednom bistrom rijekom cutis
i gledas jutro u granama proljeca.
Dopusti jasnoj vrelini mog daha da te uz mene privije,
kazi svojim mislima neka zagrle moje tijelo
i ja cu ti prici crvenim jabukama
i njihovm sokovima natopiti tvoje pore.
Ne cekaj uzalud, ljubljena moja,
vec u boji mojih obraza ugasi zedj,
lezi u moje ruke i radosno zamirisi
i tada ces osjetiti,
kako s njima tvojim tijelom pjevam,
kako se u mojim prstima tvoje ime budi,
kako ih tvoji otkucaji mojom dusom slazu
i tebe,
u dahu proljeca,
mom zivotu daju.

Nocas Vodimo Ljubav



Nocas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Shirimo po nama mjesechinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima nashih tijela.
Mila, drzzim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Nocas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod nashih tijela vri noc
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kozzom i cutim mekocu,
a prepone mi medju tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke techem.
Uzimash me snagom mora.

Nocas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiche zidove,
sve smo blizze zori koja otkucajima stizze.
Pomijeshani sa suncokretima
osjecamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje zzeshci i oslobadja strasti nashih trbuha.
Jutrom nam lijezze ravnica u dlanove.

Pod mostom moga tijela


Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

Izvor vremena


Kad utisneš moje ime u obris svojih misli,
izabranice morskih uvala i bjeline školjki,
kad ustaneš u modrom satenu praskozorja,
nepomućena visinama planinskih vrhova,
kad mirisna zalepršaš dubinama moje duše,
zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih si,
u vječnom dahu, postala moja ljubavnica
puneći moj život olujnom snagom ljubavi.

Kome reči da oko mene rascvjetavaš zrak?
Ne pitaš, niti ulaziš u razvodnjena sjećanja,
već oslobađaš u meni slast postojanja.
Liježeš i moje tijelo častiš svojom ljepotom,
glasom žene ispunjavaš otkucaje srca,
lakoćom dodira hvataš bjelinu mog trbuha,
grliš kao prepelica i obuhvaćaš me zjenicom,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam.

Kakav je to divan osjećaj, imati tebe u sebi
i svakoj slutnji izbristati trag pamćenja!
Krenuti osmjehom prema izvoru vremena,
pronaći zajedničko nebo iznad trenutka,
u predvorju beskonačnosti osvanuti s tobom,
podsjetiti stare pjesme koliko su nevješte,
dići ruke i s njima dohvatiti toplinu srca,
pokloniti se tebi i srasti u korijenu sreće.

Tako mi je lijepo vratiti se pod stare orahe
i njihovim plodovima podsjećati utrobu.
Blago ravnice unositi u sebe krvotokom.
S oblacima ptice vrhom pogleda posjećivati.
Neiskazane riječi obalom rijeke vaditi.
Po vrtovima cvijeće uz mjesečinu gledati
i u tom kraljevstvu, gdje si ti kraljica,
čekati svitanje u kojem osmjehom dolaziš.

Dok te čekam, ramenom mi tvoja ruka šeće,
druga trči mojim strukom i zalazi pod pazuh.
Jedna s drugom, kao dvije nerazdvojne sestre,
čas u kosi, čas oko vrata, šutke stižu moje želje,
proljetnim se mirisima razbacuju po meni,
nude svoje strasti kao da si i ti s njima stigla.
Zorom staju dvije nježne sestrice i u snu me
među tvoja bedra posteljom od rose vode.

Molitva šutnje


Mirišim te usne u mom pogledu
i čekam da se tvoj drhtaj mome javi,
pa da pođem u susret uzdasima.
Oko nas su rasute zvijezde
i posteljom nas mjesečina sladi.
Slušam kako mi svoj osmjeh nudiš,
i kako srcem prema meni predeš,
dok kroz kosu pleteš moje prste.

Cijelog si me prekrila srebrnim tijelom,
sve moje kapi natopila u sebe,
i sad nebo moliš šutnjom da u nas stane.
Osjećamo kožu što po nama hoda,
a obale njene postaju naše pristanište.
Iako smo po njoj bezbroj puta trčali,
ona nam se vještinom rose izmiče
i opet smo nepoznati u tom carstvu.

Velikim se strastima igramo u nama,
jedno u drugo plovimo ispruženi,
ti bjelinom, a ja buktinjom dodira.
Sa koliko načina obilazimo obronke,
kad se silni vjetrovi našim pučinama miješaju?
Znaš li, mila, stalno se u sebi smiješim,
a tvoje obline smatram svojim
i zrelosti da ih namirim imam dovoljno.

Cijelim smo početkom obuzeti,
slike zagrljaja među našim tijelima nastaju.
U paleti milovanja potezi su vreli,
svemir kojim oblažemo svaki kutak naše tišine
bogatstvom nas samih obilazi postojanje.
Mi smo sad mjesečinom postali,
ispod neba našim osmjesima zvijezde sjaje
i posteljom za nas donose slasti.

Korijen moje ljubavi


Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i započnem te grliti vrelim poljupcima ,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka će se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ćeš nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probuđena svjetlost, odjekivati mojom dušom.
Tako savladane u osnovi anđeoskog sna,
tvoje će se boje po meni razlijevati,
a moje boje toplo u tebi raznježiti.
Ne računajući prolaznost ovog vremena,
ležat ćemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni poput mjesečine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti naših milovanja,
vatri što oduvijek u nama zaklon ima,
naši će svjetovi s pticama letjeti
i postati u odrazu mirisnog cvijeća vječni.
Nije važno što će se tada u dolini zanosa događati
i s kojim ćemo proljećem život nastaviti,
jer dok sunce, zvijezde i nebo
radosno u nama budu plesali, mi ćemo klicati.
Tvoja će plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
jurit će brzacima među tvoje obale.
Kada osjetiš u zoru moje srce,
kako se zalijeće u tvoje grudi,
a moji vitki prsti, okretni poput jelena miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.

Nebom sam te okupao


Nebom sam te okupao
i bisere svoga srca stavio oko vrata ,
pa snom jutaranje rose u miris legao ,
jer kad snivas ,
mojim pogledom postajes zvjezdani dah ,
a u mojim njedrima okus meda .


Milo si moje bice
i otkako u mom osmjehu spavas ,
ja te mjesecevim poljupcima dojim ,
svakom tvojom misli cvjetam ,
a nad bijelim celom ,
udahnjujem ljubav i u dusu stavljam .


Koliko li te samo snenu tako volim ,
da se u sam san pretvaram
i dubinom uzdaha tobom drhtim ,
po cijelu noc u tebi treperim ,
njezno ceznjom uznosim
i proplancima bezbriznosti pokrivam .


Tiha si i ja te takvu vodim ,
poput lista sto jezerom plovi ,
tiho se i u tebi ljubim ,
kad sa kapima kise preselis u sapat ,
tihom , ja te strastveno volim ,
dok svoje snove prostires u meni .

Isprepleteni zagrljajima postelje


Kao što vjetar uporno gura nebo,
divljom snagom spajamo prepone,
i noć nas više ne zadržava za sebe,
jer se u osmjehu plavog sunca znojimo.

Putovi su naši drhtave karte jezera
i beskrajnim smo krvotokom vezani,
a noge, isprepletene zagrljajima postelje,
napuštaju mjesečinu i noć pobjeđuju.

Otkrivamo mirna staništa u sebi,
pa s oblacima ptica natapamo oči,
govorimo srcu kako da u nama diše,
kako da u njemu proklija miris čežnje.

Kratko je vrijeme u kojem se sanjamo
i naši su gusti uzdasi složeni u klasje,
kratak je nebeski san otkad se kušamo,
otkako smo čvrsti poljupci na usnama.

Ponekad sjeta na užarene obraze svrati,
ali se ne pojavljuju šutnje uspomena,
jer topli su prsti što šapuću ljubav
i zeleni je travanj u našim rukama.

Koljenima smo polegli probuđenu rosu,
pa po golom bilju raščešljavamo zoru,
u samom smo pogledu nasmijanih krošnji,
prelazimo dugu i stenjemo šumom lišća.

Iz naših milovanja ljubav se ne iskrada,
svaki je njen oblik za nas ljubav sveta,
beskonačna potvrda u nama samima,
vjerna je žudnja svim našim dodirima.

HLADAN CVIJET





Hladan cvijet, hladnim mirisom
u mojoj sobi drijema.
U tisini samoce dodir ruke trazi,
tihi zagrljaj zeli,
ali kao da je za tudje oci izabran,
nikog nema,
samo moju sjenu
koju mjeseceva svjetlost,
usred zaborava, na stolu otkriva.

Uvela ruza, pognuto glavu drzi
i ugaslom bojom, u hladnoj vazi ceka.
U tisini noci, latice gledaju
svoje crno lisce uvijeno.
Ubrane za vrele usne,
a sad nikog nema,
samo moja sjena
koja stidljivo skriva pjesme,
kao da su za tudje srce napisane.

Tuzan osmjeh, tuznim pogledom
kroz prozor luta.
U tisini grla, dodir glasa stoji,
ali cudni stihovi progovaraju
kao da su za tudje usne namjenjeni
nitko ih ne izgovara,
samo moja sjena,
kojoj tamom nevidljivog lica
izgubljena sjecanja stizu.

Duga vecer, svaki drhtaj slusa,
svaki pad lisca broji.
U tisini postelje, ispod istog neba,
tvog uzdaha nema
i mislima ne mogu pokrenuti rijeci,
kao da su u tudjoj dusi zastale.
Druga zvijezda tvoje tijelo cuva,
a oko moga struka,
usamljena sjena nocas sniva.

Plod ljubavi

Na vrhu mojih prstiju
tvoje usne postaju sretne
i jednostavnom molitvom
sapucu zemaljske vatre
i ne traze nikakve usluge,
jer poljupci oduvijek
razumiju mekocu dodira.

Na vrhu tvojih zarkih usana
moji prsti pristaju,
neposlusni i otmjeni,
kao bijeli jorgovani
u tvom osmjehu rastu.
Razumiju kad te volim
i s kakvom ljepotom raspolazes.

U toj tisini mirisa i zagrljaja,
plod smo ljubavi
i kusamo njene dodire.
Pocinjemo udisati ljubav
i ne odustajemo od voca,
koje nasi prsti probaju,
A nase usne u srca slažu.

Kad Zamirishish Dunjom


Obuchena si u miris dunje,
to chudnovato ruho boje sunca
i svaki puta,
kad proshecesh predamnom,
kad pokazzesh svoje haljine,
izgubim nepce
i poludim.

Stalno me izazivash slatkim nemirom
i oblik tvojih usana,
sve cheshce,
u mom grlu zastaje.

Kad zamirishish dunjom,
pa moje usne svojom zreloshcu natopish,
a moj prvi okus postanu tvoje grudi,
napushtam samog sebe
i zzeljan svih tvojih vrtova,
kao zzedna godina,
u tebe ulazim.

Kako moja ljubav dozrijeva u tebi,
tako zanosno otkrivash ljepotu
i sva svoja milovanja,
ostavljash na mojoj kozi.

Velicina cvijeta

Nocas smo se ti i ja,ponovno zagrlili u meni
i cini mi se, kad god se tako u mene vratis,
kao da te umjesto ociju imam,
jer mi sve duze ispod vjedja ostajes.
Koliko se samo u obrisu moga svijeta
tvojih zlatnih i mekih poljubaca nanizalo,
koliko je samo dragog kamenja tvog srca
u meni iskreno zablistalo.
I nocas si igra dodira nevidljivih ruku,
i po tko zna koji put, poklanjas se
pozudnim obalama mojih usana.
Osjecam, kako si sva u meni
i ne vidim kraj zanosu moje krvi,
gledam, kako se radjas mojim prstima
i odjednom postajes crvena i sjajna,
slatki okus tresnje u mojim otkucajima.
I upijam te kapi tvojih uskih bedara
i prepusten mirisu tvoga tijela,
pijem tvoj sok sto se vrelom bujicom,
niz moju kozu razlijeva.
Opijen titranjem valova,
uzburkanu tisinu tvojih bokova osjecam
i nad tihim osloncem drhtavog jezera,
tom bistrom vodom,
zauzimam prepone koje mome tijelu nudis.
Uranjas me svojom uzbudjenom povrsinom
i toplom dubinom snazno u sebe, primas.
Osjecam, kako narastam u tvom blazenom vrtlogu
i iz mjesecevog pupoljka,
postajem velicina cvijeta...

Napokon Sretan


Sjedim okruzzen nemirnim godinama
u ovoj maglovitoj noci
i promatram svoj zzivot kako prolazi.
Prelistavam godine,
vruce i hladne
i sve te mjesece,
s tisucama pitanja,
shto kao bezbrojni zaboravi dolaze,
hvatam i stavljam kraj tvog uzglavlja.
Brizzno ih grlish ochima
i s osmijehom najvecih zvijezda,
upijash moje uzdahe.
Rijekom svojih osjecaja,
istim onim skromnim zanosom,
s kojim uvijek znash biti dovoljna,
zadovoljno ostajesh blizu mene
i nadohvat svojih ruku
zaustavljash sva moja lutanja.
Lagano prilazish i pretvarash ovu noc u san.
Dozvoljavash mi,
da se s otkucajima srca,
u tvoje beskrajno tijelo uvuchem
i nebom iznad tvojih grudi,
napokon sretan zaplovim.

Godina Treshnje


Kad se u mom pogledu nasmijeshi ptica,
pa s mirisom treshnje posjeti visinu jablana
i cijeli svijet ovije letom,
vishe ne trazzim obrise tvoga tijela,
jer opijen travnjem,
osjecam kako vrijesh na mojim usnama,
u poljupcima vjetra prepoznajem
dolazak tvojih prstiju sa svibnjem.
Pod vrelinom njihovih dodira,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val,
rascvjetan u rijechi osjecaja,
pa s njim na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom,
dubinu njezznog toka prostirem,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kozze polazzem.
U svakoj srpanjskoj zvijezdi,
koja osmjehom treperi tvojim stasom,
snom suncokreta zapochinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom pleshem,
a svojim drhtajima,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i pletem mjesechinom niti zagrljaja,
u sochne plodove pozzude slazzem.
S godinom treshnje,
dozrelu dunju sve jache u tebi grlim.
Beskrajnim grozdovima ispijam listopad,
njishem svojim bokovima
i tiho u studeni nosim.
Izvijenih dlanova,
oko tvoga vrata
sebe u dukate nizzem
i mirne drvorede breza
sjajnom bjelinom prosinca oblachim.
Uvodim te u prvo sijechanjsko svitanje
i s kristalima pahulja
strasno ljubim.
Plamtim iskrom veljache na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ozzujka,
da s prvim poljupcem proljeca,
u godinu treshnje,
sa mnom ponovno udjesh....

Staklena ulica

Svaku vecer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otisla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesecine
izmedju drvoreda sjecanja plamtis.
Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratis
i ne remetimo njeznost krosnji,
jer one poznaju mirisni sum pjesme
i nase korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne placu, vec onako sjetno
u kutu nasih zjenica, sute.
Dobrodosla si,
iako im je tesko podijeliti tvoje osmjehe u pamcenju,
za njih si uvijek dobro dosla,
jer kad zavrsi dan ili zapocne noc,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se vise,
ali pamtim, kako si jednom vec dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, .onda si u srcu,
s tim svojim glasom sto ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otisla,
i po tko zna koji put si,
izmedju drvoreda sjecanja
u kapima mjesecine ostala plamtiti.

Sve ti nudim

Sve ti nudim , sto se ponuditi moze ,
varku sunca , da te osmjehom razbudi ,
zrno uzbudjenja i klicu radovanja .
Ne nudim ti mozda , vec kicmu svoju ,
sa mramorom , u stijeni sto je srasla.
Ushite preko polja i jablanovih krosnji ,
mirisne obrise , otvorenih suma nudim.
Zajedno ti nudim , poljupce u kosi
i na obrazima , zagrljaje mojih ruku .


Sve sto ti nudim , ponuditi zelim ,
jer ne smijes uci , u maglu gustu ,
niti bez mene , kroz horizont proci .
Uzdignuti moras i trebas , vidike svoje
i u snovima , vrh ove pjesme osjetiti .
Zavjetrinu nudim i toplinu njihovu ,
da tijelo tvojih misli prihvati sjaj ,
i nad proplankom osmisljene duse ,
otkrije mjesto , pradavne istine .


Sve sam i sebe ti nudim ,
da uz mene zenom se osjetis
i u meni muza i razum pronadjes .
Dobro ti nudim , za nasim stolom
i kad posteljom rasirimo tijela .
Cijelu vjecnost , nikako uzalud ,
vec onako , najdraza moja , stvarno .
Nudim , da ti godi , zauvijek
i onda , kad nas stigne starost .


Sve nudim tebi , drugo i ne zelim ,
nista mi i ne treba , sve u tebi imam ,
ja ne stedim sebe i zato se nudim .
Ne nudim , jer ne znam ,
vec znam , da imamo , ja u tebi
i ti , u meni , ono sto nam treba .
Ponudjeno, njeznoscu prihvati ,
i radosno ljubav prigrli ,
jer ces znati , kako mi uzvratiti .

Harfa


Između mog i tvog sna stoji harfa.
Iznad naših htijenja miješa se noć.
Moramo priznati, u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih maštanja
i kao što vjetar zaposjeda planinu
i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem,
vođeni horizontom stižemo na početak.
Dakle, kako ovu pjesmu ispjevati,
a ne poremetiti smisao prvih stihova
i ne potrošiti uzalud tako škrte riječi,
kao što su, pomalo i uzbuđenje?
Jer, niti je naše divne ljubavi malo,
niti uokvirujemo naše uzbuđenje.
Vjeruj mi, ovo jest ljubavna pjesma,
njena potreba je nastala iz čežnje,
a njeni obrisi prolaze tvojim prostorom
i spuštaju se niz pramen kose u pogled,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama,
zalaze u mozak, iz njega klize kičmom,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca.

Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav?
Idemo ispočetka, prislonimo prvo harfu,
ugodimo njenim tonovima naša tijela,
između neba i zemlje pronađimo mjesto
u njemu izmiješajmo sve protekle noći.
Osjećaš li sada kako plovimo melodijom?
Vidiš, s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
možeš zagrebati prozirno nebo što u nas teče,
u svaku pukotinu utisnuti poljubac.
Možeš i svemir prigrliti, uzeti u sebe,
a ako to nije dovoljno, poslušaj harfu,
vrati se s vrha pjesme i zapjevaj.
Kada to jednom učiniš, zauvijek ćeš htjeti,
a vrijeme kojim ću ti reći, ljubavi moja,
pokrenuti će suštinu u tebi.
Već dolazi. Polako pođimo prema zagrljajima.
Putem ćeš naučiti koliko si snažna,
koliko u sebi skrivenih dodira imaš.
Sama ćeš otkriti molitvu svoje duše
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav.

Zastani na trenutak kod prvog koraka,
uskoro će i dugo očekivani zagrljaji.
Pogledaj samo oko sebe, podsjeti se harfe,
napregneš li dovoljno sluh, razaznati ćeš noć
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi.
Prepoznaš li ih, vječnu ćeš tajnu otkriti,
a ako im dozvoliš i one će tebe prepoznati.
Mila moja, sada smijemo započeti ljubav,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i želja,
okrijepili postojanje. Započnimo osmjehom.
Dovoljno da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni naše duše.
Ovo je rijetkost, jer samo ponekog iskra dotakne
i uglavnom tada ne prozbore ni riječi.
Mi ne smijemo šutjeti, nećemo tišinu u nama,
ako treba slabosti i predrasude ćemo izmiriti,
pogledati mjesečinu kroz čašu žuči,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog.
Tako ćemo, mila moja, ti i ja napraviti,
iskazivati ljubavno poštovanje i zauvijek lebdjeti.

Sada smo konačno spremni nastaviti ovo putovanje
i smireni usput uživati u beskonačnosti,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kiša
prihvatiti kao ponuđene stvari za pamćenje.
Prihvatimo, jer smo posebnom vatrom rasplamsani,
zbog toga milovani toplinom izgaramo.
Ne postojimo u papirnatim mislima,
niti u svim onim staklenim drangulijama,
ljubavnim pričama što ih suzama rastaču.
Primjećuješ, nas zaobilazi svakodnevna mizerija.
Mi proizlazimo iz općeg nestanka kaosa,
iz nas se nebo visinom stalno uznosi,
s ponosom zrcali u nama ljepotu prostora,
uzdahom milostivo odvaja dan od noći,
stvara vrijeme po našoj mjeri.
Možda ćeš pomisliti, kako je moguće
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok pokrivena samim dahom vjetra spavaš,
posjećuju te mirisni snovi mog bića.
Sve je to razlog za kraj ove pjesme.

Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala.
Rubom mog oka ocrtavaš istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama.
Znam kako je tumarati uhvaćen trenutkom,
kako je biti prekrižen od svih obzira
i što poslije nemogućnosti povratka.
No, izbor je u nama, on tek dolazi,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog.
Sadašnjost i budućnost vriju našim mislima,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo.
Tu smo jednaki, istom brzinom otvaramo osjećaje,
nemamo razloga šutjeti, već naprotiv pjevamo,
želimo jedno drugom utisnuti nadu
zagrljeni u vječnost zakoračiti
i kao pečat pokloniti nezaboravne dodire
Od svih pomjeranja, naše je najveće,
u svim pokušajima, samo se naš san ostvario
i nismo zapušteni, već smo sjajem optočeni,
nismo izmišljeni, stvoreni smo iz praska vremena.

Eto, napokon ti donosim ljubav,
još malo, pa ćemo je i početi voditi,
a onda ćeš utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti.
Tvojim ću srcem sve do korijena prodrijeti,
ponijeti te u naručju neuhvatljivog sazviježđa,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu,
svaku tvoju poru u međunožju nježno ljubiti,
sagnuti se i posegnuti za tvojim očekivanjima,
a zatim skinuti veo i udahnuti te.
Unijeti te u svoj krvotok, rasaniti milovanjima,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i neću se ondje zaustavljati, moja ljubavi.
Dalje ću krenuti vrišteći prostranstvima puti,
jer naša ljubav nudi i može više.
Na početku ove pjesme istrčala je našim stomacima,
urezujući požudu najavila svoju moć
i dala svakome od nas pravo izbora.
Hoćemo li se nakon što je osjetimo,
promijeniti u beskonačnoj praznini blještavila?
Ili ćemo s njom nastaviti, moja ljubavi?

Lice srca

Tebi sapucem, moja ljubavi.
Tiho te zovem imenom,
dok me svlacis usnama.
Ti, cija se gipkost,
kroz moje prste provlaci,
kao nitko prije tebe,
po mom tijelu rasipas zvijezde.
Slascu u meni vristis,
a ti tvoji prsti,
ti tvoji prsti sami dolaze
i otvaraju moje srce.
Svu moju krv,
dodiruju plodna ljeta
i u moru tvojih zagrljaja
zauvijek klasjem postajem.
Tebi govorim, moja ljubavi.
Tebe gledam,
poput sna cistu,
kako se smijesis.
I tu, u licu srca,
gdje si sama,
predajem svoje rijeci.
Odmori se.
One su medeni pokrivac
u lezaju mojih poljubaca.
Tebi pjevam, moja ljubavi.