Tin Ujević

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom žaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode ***** cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

"Svakidašnja jadikovka" neće vam popraviti raspoloženje ako osećate da vaše godine ne prate vaš duh, ako ste umorni, a željni života, ako ste usamljeni i razorčarani... Ali bar se nećete osećati sami u tom osećanju.

"Svakidašnja jadikovka" Tina Ujevića prvi put je objavljena u krfskom Zabavniku 1917. godine, i zanimljivo, nastala je za vreme pesnikovog boravka u Parizu, kada je imao samo 25 godina. Na njen nastanak uticali su prelomni istorijski trenuci tog doba, ali - vi je možete čitati kao vašu ličnu "jadikovku".


Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa

što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede

i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?

Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam

(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),

no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Noizz

Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra... 
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem, 
da se dogodi saznanje proljeća.

JA I MOJA SJENA

Imam vjernu družicu
vječno istu, vječnu mijenu,
kao u glavi dužicu
moju ženu, moju sjenu.

Kuda idem sjena me prati,
ona se iz mene vuče,
i ona se sa mnom vrati
i ugasne poput luče.

Gdje god sam svijetom prošao
sjena je sa mnom bila;
kad sam i mrakom pošao
ona se u meni skrila.

Odnošaj moj sa svjetlom
i omjera sa bojom.
Ne mogu je pomesti metlom,
ni uloviti hvojom.

Zato nasamo u sobi
osjećam: Nitko me plaši,
Nitko se do mene probi,
Nitko sve moje tvrđe saši.

Te me katkada dira
po potiljku, po tjemenu,
bira sjena i bira
po svojem rodu i vremenu,
po plemenu i sjemenu.

SLABOĆA

Po ovoj magli, ovoj kiši —
0pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

— Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine

Meni bez tebe

ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri beztjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je tako prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno,
no gole duše koje neprestano
istu i grle beznadno, beskrajno.

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja napisao.
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O ja! o ja! j a sam od sebe i manji i veći.
O ja! o ja! moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine,
moja divna sloga.