Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Junaci Prvog Srpskog ustanka

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:29

JOVAN TOMIĆ BELOV


IZ SELA CRNILJEVA

Jovan Belov odlikovao se u mnogo bojeva kao pravi junak, naročito na Mišaru, gde kažu da je dobio par kulinovih pištolja, koji se i sad nahode u njegove porodice. "Jednom, u Jelenči, priča pokojni Jokić, opkolili Turci Karađorđa i sve nas (vojsku njegovu), i hoće da iseku. Pred noć udari Jovan Belov, sa 50 momaka, ubi Ćurtoglića, turskog zapovednika, uze mu mač, uđe u šanac, i sve nas izbavi."

U Lešnici, u jednom boju van šanca, sudari se Belov s Turčinom koji ga htede poseći, a kad se on vine na stranu, Turčin mu udari konja sabljom po vratu. Belov brže pritegne konju dizgine, mane sabljom, odseče Turčinu glavu, istera svoga konja na šanac, pa skoči sa sedla i pusti dizgine, tada vrat u konja klone, jer je bio upola presečen, i konj se stropošta mrtav na zemlju!..

Jovan Belov nije hteo primati se nikad nikakve vlasti u narodu; samo je u bojevima dobijao komandu nad po nekim odeljenjem vojske, i tukao se. Ali se njegova pamet i njegovo junaštvo toliko cenilo da je on bio namenjen za komendata na Lukino mesto, ako bi Luka poginuo.1

Jovan je poginuo u šancu na Golom Brdu više Lešnice. Kad je razdavao vojnicima barut, s neke trešnje zgodi ga Turčin baš u kotalac i ubije čelikom, jer se držalo da ga olovo ne bije. Padajući od krvničke puške, Belov je rekao vojnicima: "Braćo, što mogoh, ja pomogoh; ne dajte se!"

Zatim je skupio "omutak" sena, kako veli Milutinović, metnuo sebi pod glavu, i nasmejan izdahnuo. Milutinović mu je posvetio krasnu pesmu u "Srbijanci" (knj. III, str. 78—87).

Slava neka je tako svetlom junačkom imenu!

Milan Đ. Milićević
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:30

[You must be registered and logged in to see this image.]




APOSTOLOVIĆ UZUN-MIRKO

Apostolović, Uzun-Mirko, vojvoda (Smrdljikovac, Rudnička nahija, oko 1782 — Beograd, 20. XI 1868)


Njegovi su živeli u Šopićima. Otac Petar i deda Apostol poginuli su u Kočinoj krajini. Majka se sa sinom sklonila ispred Turaka u Srem, ali u njemu nije dugo ostala već se vratila u Srbiju i nastanila u selu Mislođin, u Beogradskoj nahiji.

Mirko je izučio terzijski zanat u Valjevu i Beogradu. Zanat je solidno savladao čim je dospeo da radi ćurak za čuvenog dahiju Aganliju, u radnji Mehmeda terzije, u Beogradu. Odbio je gazdinu ponudu da pređe u islamsku veru, što je bio uslov da se oženi jednom od dve njegove kćeri. Baveći se ovim poslom vid mu je jako oslabio.

Ustanicima se pridružio tek 1805, pošto je jedva uspeo da se izvuče iz Beograda, kao kalfa u pratnji Gušanca, kad je ovaj odlazio na sastanak sa Karađorđem. Priključio se bećarima i u njihovim redovima ostao sve do kraja Prvog ustanka. Učestvovao je u mnogim bitkama, na Karanovcu, Smederevu, Užicu, Malajnici, Drini, Paraćinu (1805). Od svih bitaka u kojima je učestvovao najznačajnije je oslobođenje Beograda. Bio je u grupi od pet najhrabrijih boraca koji su sa Kondom-bimbašom otvorili Sava-kapiju (1806). Prilikom oslobađanja beogradske varoši postarao se da poštedi život svom gazdi, terziji Mehmedu.

Nije stekao nijedan čin niti bilo kakvo zvanje, iako se tokom celog Prvog ustanka odlikovao hrabrošću. O njegovoj neustrašivosti rečito svedoči njegovih sedam rana i podatak da je pod njim stradalo deset konja. Posle propasti Prvog ustanka otišao je u Beč da leči rane. Učestvovao je u Drugom srpskom ustanku i odlikovao se u bojevima na Liparu, Čačku i Dublju. Posle sporazuma kneza Miloša i Marašli Ali-paše nastanio se u Beogradu, ali je neko vreme živeo i u Obrenovcu, gde je držao mehanu. Knez Miloš primio ga je u službu i poverio mu sakupljanje harača i poreza. Potom je bio đumrugdžija u Višnjici. Pošto je penzionisan, živeo je jedno vreme u kući kneza Aleksandra Karađorđevića i nije plaćao kvartir.

Učestvovao je na proslavi pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka u Topčideru (1865), kojom prilikom ga je knez Mihailo odlikovao Takovskim krstom. Crnogorski knjaz dodelio mu je zlatnu medalju Obilić.

Dodatak imenu — Uzun, dobio je zbog visokog rasta. Sahranjen je pored crkve Svetog Marka u Paliluli.


LITERATURA: Milan Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba, Beograd 1888; Vuk Stef. Karadžić, Istorijski spisi, II, Beograd 1969.

Radoš Ljušić
Odabrane biografije (tom I—IV) |
Uzun Mirko, portret
Uroš Knežević, ulje na platnu, Narodni muzej
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:31

UZUN MIRKO APOSTOLOVIĆ


Kao za mnoge ličnosti rođene u 18. veku tako i za Mirka Apostolovića ne postoje pouzdani podaci o porodičnom poreklu i godini rođenja. U spisima Vuka Karadžića i Milana Milićevića, koji su sastavili kratke Uzun-Mirkove biografije sredinom i u drugoj polovini 19. veka, podaci su protivurečni. Izvesno je da Mirko Apostlović rođen u Smrdljikovcu, selu u Rudničkoj nahiji oko 1782. godine. Odakle, kada i zbog čega su Mirkovi preci došli baš u to mesto u izvorima ne nalazimo podrobnijih podataka. Prema Vuku Karadžiću, Mirkov otac Apostul Petrović, ili Birčević je "stari Piper". Međutim, zbog drugog prezimena, posumnjao je da nije poreklom iz Birča, oblasti u istočnoj Bosni, pa je to pitanje ostavio otvorenim. Milan Đ. Milićević, međutim, tvrdi da se Mirkov otac Petar Apostolović iz Pipera preselio u Smrdljikovac gde je Mirko rođen. Dakle, na osnovu ovih spisa ne možemo pouzdano utvrditi ni ime Mirkovog oca: Apostul Petrović ili Petar Apostolović. Običaj preuzimanja prezimena prema očevom imenu upućuje na to da poverenje poklonom Vuku Karadžiću, ali isto tako, nisu retki slučajevi da su se prezimena ustaljivala i prema nekom daljem pretku. Vuk Karadžić navodi još i to da je Uzun-Mirkova porodica pre nastanjivanja u Rudničkoj nahiji jedno vreme živela u Šopićima u Beogradskoj nahiji.1
 
Kada je izbio austrijsko-turski rat 1788. poznatiji kod nas kao Kočina krajina, Mirkovi otac i deda uključili su se u frajkor. U ratu su obojica poginula. Zbog turskog nasilja koje je pratilo ponovnu tursku okupaciju Srbije, sa majkom živeo je u izbeglištvu u Sremu, odakle se u Srbiju vratio posle smirivanja stanja. Tada su se nastanili u Mislođinu u Beogradskoj nahiji. Samo oskudica i borba za goli opstanak primorali su ga da kod terzije Mehmeda u Beogradu stupi u zanatsku službu. Pripovedalo se da je čuvenom dahiji Aganliji, pošto je zanat dobro izučio, izvezao ćurak od sto dukata.
 
Do izbijanja ustanaka 1804. Uzun-Mirko je mirno živeo među beogradskim Turcima. Tada je naučio dobro njihov jezik i dobio nadimak uzun, što na turskom znači visok, budući da je bio takve telesne građe. Majstor Mehmed predlagao mu je, čak, da oženi jednu od njegovih dveju kćeri, pod uslovom da primi islam, što je on odbio. Borbe ustanika i Turaka u blizini beogradske varoši podsticala su Uzun-Mirka na razmišljanje da se priključi Karađorđevoj vojsci, osećajući nesigurnost i podozrenje Turaka. Milan Milićević podrobno opisuje događaj koji je presudno uticao na Uzun-Mirka da napusti Turke. Jednog prazničnog dana, "od zaludnice", dobovao je po papiru kojim je bio oblepljen prozor, i to je zvučalo kao kada se udara u doboš. Turčin iz susedstva ga je optužio kod majstora da na taj način tajno sarađuje sa ustanicama i bez ikakvog suda išiban je po tabanima od čega je bolovao tri meseca. Konačno, početkom 1805. uoučio je priliku da pobegne od Turaka. Prema Vuku Karadžiću on se uvukao među ljude Alije Gušanca koji je pošao na pregovre sa Karađorđem, a prema Milićeviću, prerušio se u čuvara kamila koje su izgonjene na pašu izvan grada. Bilo kako bilo, Uzun-Mirko se kao bećar priključio hajdučkoj četi Stanoja Glavaša. Učestvovao je u boju na Karanovcu 1805. gde je u jurišu na šanac prvi put ranjen u glavu. Rana nije bilo opasna čim je iste godine učestvovao u oslobađanju Smedereva kada je ranjen u rame.
 
Junačku slavu stekao je Uzun-Mirko prilikom zauzimanja Sava ili Banjalučke kapije, prilikom oslobođenja beogradske varoši 1806. godine. Karađorđe u savetu sa vojvodama odlučio je da se varoš napadne na Sv. Andreju Prvozvanog 30. novembra/12. decembra 1806, na Bajram, kada je zbog praznika pažnja turskih stražara bila slabija. Oslobođenje Beograda bila je kruna ustaničkih napora 1806. godine, budući da su iz svih većih varoši, izuzev Šapca, Turci već bili isterani. Za taj poduhavat trebalo je ojačati opsadne snage, što je i činjeno u toku jeseni dovođenjem vojske iz unutrašnjosti, ali se i poslužiti ratnim lukavstvom. Naime, u beogradsku varoš moglo se ući samo kroz kapije koje su bile povezane zidinama, ispod kojih se nalazio dubok jarak. Plan zauzimanja kapija koje su vodile u beogradsku varoš, a to su: Sava (Banjalučka), Varoš, Stambol i Vidinska, Karađorđu je predstavio Konda bimbaša. Konda je bio hrišćanin, poreklom iz Makedonije, u službi krdžalija Alije Gušanca. Napustivši Turke, pristupio je ustanicima i pošto je dobro poznavao način na koji je funkcionisala turska straža, rešio je da sa dobrovljcima zauzme Sava kapiju. Uz njega bio je Uzun-Mirko, koji je, takođe, poznavao beogradsku varoš. Prema svakoj kapiji bile su raspoređene ustaničke kolone, koje su trebalo, posle zauzimanja kapija, da jurnu u unutrašnjost. Tim kolonama komandovali su Miloje Petrović, Sima Marković, Vasa Čarapić, Stanoje Glavaš i Vule Ilić. Na Tašmajdanu bio je Karađorđe s rezervom i on je, kad se borba razvila učestvovao u napad na Varoš kapiju.
 
U predviđeno vreme krenuli su Konda bimbaša, Uzun-Mirko, Petar Sremac, Nikola Stambolija i Karlovalija, Dragić i Mladen. Podalje iza njih išla je četa dobrovoljaca, a zatim glavnina kolone Miloja Petrovića. I u pravcu drugih kapija ustanici su bili u pripravnosti. Pošto su neopaženo došli do Sava kapije, na bedem su se popeli najpre Konda i Uzun-Mirko. Preskočivši palisad krenuli su prema stražari zaobilaznim putem. Usput su sreli tursku patrolu, kojoj su se predstavili kao krdžalije. Napokon, stigavši do stražare i do kapije, hrabri ustanici podelili su se u dve grupe. Uzun-Mirko i Konda napali su stražaru, a ostali sekirama obili su kapijski katanac. U gušanju koje je nastalo pred stražarom Uzun-Mirko i Konda su ranjeni, prvi na dva, drugi na pet mesta, ali bez obzira na to, nastavili su da se bore. Iako se pucalo tokom borbi, niko od Turaka iz varoši i na ostalim kapijama nije posumnjao da je reč o srpskom napadu, već su mislili da se šenluči zbog praznika. Posle zauzimanja prve kapije, srpski diverzanti su pošli prema Varoš-kapiji, i Turci su se tek tada uzbunili. Većina njih je nastojala da se domogne gornje tvrđave-Kalemegdana, a otpor su pružale krdžalije. Uzun-Mirko i Konda borili su se i na Varoš kapiji. Prilikom zauzimanja Stambol kapije poginuo je Vasa Čarapić. Stanoje glavaš i Vule Ilić prodrli su kroz Vidinsku kapiju, posle čega su ustanici lako zauzeli celu varoš, do kalemegdanske tvrđave.2 Kada je ustanička vojska zauzela varoš, Uzun Mirko je spasao svog majstora od pogibelji, a majstorovu ženu, koja je tad umrla, sahranio.
 
Do kraja Prvog srpskog ustanka Uzun Mirko ratovao je u gotovo svim krajevima Srbije: Užicu 1807. gde je bio ranjen u kuk, Malajnici 1807, ranjen u grudi, Kamenici, Loznici 1810. ranjen u but. Svojevrsna ilustracija njegove neustrašivosti je činjenica da je u borbama za vreme ustanka pod njim ubijeno deset konja. Godine 1813. bio je ponovo ranjen, ali je uspeo da se posle sloma Srbije prebaci u Austriju, dospevši do Beča gde se lečio.
 
Učestvovao je i u Drugom srpskom ustanku, a istakao se u bojevima na Liparu, Čačku i Dublju.
 
Od 1815. do 1825. živeo je u Beogradu gde je kupio kuću, koja se nalazila u Siminoj ulici, ali ju je zbog netrpeljivosti Turaka morao da proda. Krajem aprila 1825. knez Miloš mu je dozvolio da sagradi mehanu u Paležu (Obrenovcu) "sa strane beogradske".3 Ubrzo ta mehana postala je ozloglašena za Turke, koji su Uzun-Mirka tužili knezu Milošu zbog čestih napada. Knez je tobože izviđao te tužbe, pa je Uzun-Mirka privodio u Kragujevac, ali ga je svaki put, ispod ruke, za to nagrađivao.
 
Krajem 1839. postavljen je za đumrugdžiju u Višnjici i tu dužnost vršio je do Vučićeve bune 1842. godine.4 Ostavši bez službe posle prevrata 1842. molio je kneza Aleksandra Karađorđevića da mu dodeli penziju. Kazivao je da ga je komisija u Savetu koja je odlučivala o njegovoj molbi, tražila da dostavi dokumenta o državnoj službi. Odgovorio im je da su njegova dokumenta, njegovih sedam rana na šta je počeo da svlači košulju. Savetnici su ga sprečili i s početka odredili su mu nižu penziju koja mu je kasnije povećana.
 
Početkom 1857. Vučić je pokrenuo akciju prikupljanja sredstava za podizanje spomenika Karađorđu. U tom cilju obrazovan je Odbor čiji je Apostolović postao član. Čitav pokušaj završio se neslavno i dolaskom kneza Miloša obustavljen.
 
Uzun-Mirkove godine i opštepoznata hrabrost koju je ispoljio u ustancima rado su prihvatane i isticane od Karađorđevića i Obrenovića. Povodom pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka, knez Mihailo mu je na Cveti poklonio svoju fotografiju s potpisom: "Junaku Uzun-Mirku za spomen". Dva meseca kasnije odlikovan je Takovskim krstim, a crnogorski knjaz Nikola odlikovao ga je Obilićevom medaljom.
 
Mirko Apostolović preminuo je u Beogradu 20. novembra 1868. i sahranjen je u porti paliluske crkve.
 
O njegovom porodičnom životu malo se zna. Imao je sina-jedinca Ljubomira Uzun Mirkovića (1832—1905), pešadijskog pukovnika, učesnika srpsko-turskih ratova 1876—1878. i proučavaoca kalendara o čemu je objavio veći broj članaka i jednu manju studiju.

Radomir J. Popović

_________________

1 Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba, Beograd 1888, 729—733; Vuk Stefanović Karadžić, [Beleške za žitija], Mirko Apostolović, Istorijski spisi II, Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga šesnaesta, Beograd 1969, 205.
2 Kosta Protić, Ratni događaji iz Prvog srpskog ustanka 1804—1813 pod voždom Karađorđem Petrovićem, Beograd 1893. Ovu verziju Protić je preuzeo od sina Uzun-Mirkovog, pukovnika Ljubomira Uzun-Mirkovića, koju je napisao prema očevom kazivanju. Ista verzija objavljena je pod naslovom: Uzun-Mirkovo kazivanje, "Politika", br, 8476, 8477, 8478,(XXVIII), 19—21. decembar 1931. M. Milićević, nav. delo, 731—732. Petar Jokić kazuje nešto drugčiju verziju napada na Sava kapiju. Prema njegovim saznanjima, Konda i Uzun Mirko su iste večeri kada je napad pripreman ispred svojih momaka otišli u turski han. Pošto su znali turski jezik nisu bili sumnjivi. Njihovi vojnici, ne znajući da im predvodnici nisu bili tu, kada su se približili bedemima započeli su sukob sa Turcima i u taj čas, Konda i Uzun Mirko su se obračunali sa Turcima u mehani (Kazivanja o srpskom ustanku 1804. priredila Dragana Samardžić, Beograd 1980, 218).
3 Protokol kneza Miloša Obrenovića 1824—1825, V. Krestić, N. Petrović, Beograd, 1973, 370.
4 Ljubodarg Popović, Šematizam kneževine Srbije 1839—1851, Beograd 1999, 137.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:31

**

[You must be registered and logged in to see this image.]


STANOJE STAMATOVIĆ GLAVAŠ
(Glibovac, 1763 — 25.02.1815)

Rečima pesnikovim ovako junački Glavaš živo i verno iznosi dve slike onoga gorskoga života kojim je živeo i on i veliki broj njegove srpske braće:
 
Triest sam druga onda imao,
A pošao sam gorom hoditi,
Po mračnoj gori četu voditi.
Sjaju se toke, zveče noževi,
Na njima gori čoja crvena,
Živim se okom ne da gledati ...


 A gledajući sitnu knjigu, veli Glavaš:
 
Proklet da Bog da! ... Što je ne učih!...
Al' opet na njoj da sam banio,
Ko bi se dugom puškom slavio,
Ko bi na drumu Turke čekao?
Ko l' ih po mračnom lugu sekao?


U tim je slikama najtačnije obeležje života i sudbine onoga pokolenja koje je pre jednog veka bilo viteški predstavnik svoga naroda. A na polju takoga rada jedan od najboljih bejaše  S t a n o j e  G l a v a š .
 
Glavaš je rođen u Glibovcu, selu blizu Palanke, okruga podunavskoga. Do opštega narodnog ustanka na tome se zemljištu i kretala radnja njegova, a kad su minuli dani narodnoga ratovanja u tom je opet kraju Glavaš i poginuo.

Već dosta vremena pre ustanka Stanoje je bio na glasu kao hrabar vođ gorskih hajduka koji bejahu preteče narodnoga pokreta. Za karakteristiku njegovu dovoljno je pomenuti, da je u njegovoj junačkoj družini bio kao hajduk i Veljko Petrović — potonji vojvoda Hajduk-Veljko, kome je taj naziv i ostao iz doba četovanja pod vodstvom Stanojevim. Veljko se tada i oženio jednom rođakom njegovom.

Na dogovoru narodnih prvaka u Orašcu, u početku 1804, bude Stanoje ponuđen da se primi za vrhovnog vođa narodnog. Ali on to odbi ovim razložitim rečima: "Ja sam hajduk, i mene hajduci slušaju i slušaće me; ali narod sav nije u hajducima, pa će ljudi sutra reći: "Kuda ćemo mi za hajdukom? U hajduka niti ima kuće ni kućišta: kad Turci navale on će u šumu, a mi ćemo ostati da nas Turci robe". Nego vi postavite starešinu kakvoga čoveka koji je i do sada bio s narodom, a ja ću činiti što god mogu kao i do sada." Posle toga razloga pao je izbor na Karađorđa.
 
Glas i junaštvo Stanojevo i njegove hajdučke čete bejahu uvek dobro došli ustanicima a naročito u samom početku, kao najtežem trenutku, opštega pokreta. Stanojeva družina bejaše jezgro ratničko za prve dane i u prvim bojevima. Pri osvajanju Batočine bude Stanoje teško ranjen, ali osta u boju do kraja, a po svršenoj borbi sede na jedan panj, razgoliti krvavo rame u čijoj je dubini bio zastao turski kuršum i pozva jednoga hajduka da mu olovo izvadi. Hajduk oštrim brijačem raseče mišicu unakrst, izvadi kuršum i omota ranu, a Stanoje ustade i reče: "Sad idemo da osvajamo Jagodinu. Tamo će nas Turci još žešće dočekati. Neka ima mesta za drugo olovo!"
 
Kad je skadarski Ibrahim-paša s ogromnom vojskom u avgustu 1806. godine udario na Deligrad, koji će sa toga boja i izići prvi put na glas — Glavaš uzme 2500 pešaka i 500 konjanika pa udari u desno preko Morave na Kruševac a odatle prodre preko planine Jastrepca u Toplicu i grune na Prokuplje, gde mu se niko nikad nije nadao. Turci se iznenade i zatvore u šanac odakle se stanu braniti. Borba je trajala celu noć, a od puščane vatre i plamena zapaljenih kuća blistala je cela Nemanjina Toplica. Iz novopronađenog opisa toga događaja vidimo da je Glavaš svu stvar izveo čistom taktikom hajdučkoga ratovanja. To je bilo "na dve nedelje po Gospođinudne". Tim upadom u Toplicu i dalje u lapsku dolinu Glavaš je ne samo pokazao veštine i odlučnosti već je podigao moral i pouzdanje u sve vojske srpske, kad se za njegova dela svuda saznalo. Ibrahim-paša, dočekan i inače junački na Deli-gradu, poplaši se da ne bude sa svim opkoljen te se povuče u Niš, koji je neprestano bio u velikom strahu. Na ovaj se kraj Stanoje navratio i docnije u toku daljeg ratovanja, prilazeći mu s ibarske strane.
 
Posle mnogih bojeva, u kojima je hrabro sudelovao, Stanoje je dočekao, najzad, i katastrofu narodnu s jeseni 1813. I on je bio jedan iz onog manjeg broja čuvenih ljudi koji ostadoše u otadžbini. Nova turska uprava, težeći u početku miroljubivosti, postavi Glavaša za "krserdara" — da čuva carigradski drum. S jeseni 1814. planu Hadži-Prodanova buna, koja bi brzo ugušena. Stanoje je imao zadaću da uhvati Prodana, ali on toga ne htedne učiniti već mu pomogne da pređe preko Save. Zato beogradski Skopljak-paša naredi muselimu u Palanci, i pošalje mu dosta ljudi, da Stanoja uhvati živa ili mrtva. Stanoje dođe u Palanku, gde mu najpre zatraže oružje koje je bio ranije u boju oteo, ali ga on ne htedne dati već se vrati kući, upravo kolibi, gde ga, malo docnije, Turci opkole te se otpočne prava bitka, u kojoj Stanoje Glavaš, zamenivši glavu junački, pogine. To je bilo u početku 1815, pred ustanak na Takovu.
 
Glava njegova bude odnesena u Beograd, odakle je rođaci njegovi dobave — ili veštinom ili otkupom — i sahrane kod već pogrebenoga tela. —
 
Krv Glavaševa bejaše znak da je doba za nov ustanak. Rumenilo je njeno obasjalo zoru Takovskih Cveti!

Znameniti Srbi XIX veka
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:32

GLAVAŠ, STANOJE STAMATOVIĆ


Glavaš Stanoje Stamatović, harambaša, ustanički vojvoda (Glibovac kod Smederevske Palanke ? — Baničina kod Smederevske Palanke, 25. II 1815)

Iako je bio imućan i porodičan čovek, u hajduke se odmetnuo pre Prvog srpskog ustanka i postao jedan od najpoznatijih harambaša. Iz kasnijih, ne baš pouzdanih kazivanja, povod je bilo bratovljevo ubistvo koje je osvetio ubivši Turčina. Najpre je bio u hajdučkoj družini Laze Dobrića iz sremskog sela Sase. Posle Dobrićeve smrti u maju 1803. postao je harambaša i četovao uglavnom u Šumadiji. U njegovoj hajdučkoj družini bili su Milovan iz Velike Plane, Lepi Steva iz Prova i Hajduk Veljko. Na zboru u Orašcu na Sretenje 1804. nuđeno mu je da se prihvati vođstva ustanka. Odbio je ponudu i predložio Karađorđa, koji se toga prihvatio. Prve godine ustanka bio je uz Karađorđa u činu buljubaše i voždovog ađutanta. U boju kod Drlupe ranjen je u glavu. Čin vojvode dobio je 1805. Nije imao određenu teritoriju kojom je upravljao, a najviše je ratovao sa vojnicima iz Smederevske nahije. Početkom 1806. radio je na utvrđivanju Deligrada. U vreme Deligradske bitke bio je u izdvojenom šancu odakle je, uprkos turskoj opsadi, prema Karađorđevom naređenju krenuo sa oko 3.000 ustanika prema Prokuplju. Pošto je tu varoš spalio, pošao je dalje prema Kosovu i time nagnao zapovednika turske vojske Ibrahim-pašu da se povuče prema Nišu. Prilikom oslobađanja Beograda 1806. nalazio se sa Vulom Ilićem na desnom krilu ustaničke vojske prema Vidin-kapiji. Kada su Konda bimbaša i Uzun-Mirko Apostolović sa svojim borcima otvorili kapiju, među prvima je jurnuo u beogradsku varoš. Do kraja Prvog srpskog ustanka ratovao je oko Deligrada, duž Morave, a 1810. učestvovao u bojevima kod Varvarina i Loznice. Karađorđe ga je sa Vulom Ilićem 1811. imenovao za vojvodu u Smederevskoj nahiji kako bi oslabio vlast Vujice Vulićevića. Poslednje godine Prvog srpskog ustanka bavio se zemljoradnjom, prisiljavajući narod na kuluk, što mu je Karađorđe zamerao.

Kao i knez Miloš, predao se 1813. Turcima. Huršid-paša postavio ga je za krserdara, zaduženog da progoni hajduke i obezbeđuje carigradski drum. Porodica mu je bila u Zemunu, odakle ju je po naređenju Sulejman-paše Skopljaka preveo u Srbiju krajem aprila 1814. Zbog turskog terora dogovarao se sa viđenijim starešinama o pokretanju novog ustanka. Posle ugušenja Hadži Prodanove bune Turci su ga sumnjičili da je potajno sarađivao sa pobunjenicima. Beogradski vezir je naredio da ga ubiju. Kada je saznao za turske namere, sklonio se u svoju kolibu u šumi Baničini. Turci su ga opkolili i paljenjem kolibe primorali da izađe. Pre nego što je pao pod turskim kuršumima, ubio je jednog Turčina. Glavu su mu odsekli i ona je nekoliko dana bila izložena na šiljku ispred vezirovog konaka u Beogradu. Njegova porodica je od Turaka otkupila glavu i sahranila na mestu gde je ubijen. To mesto se i danas naziva Glavašev grob.

Bio je krupan, kosmat i grlat, s naročito velikom glavom, po čemu je dobio nadimak. Marijom, rodom iz Varvarina, oženio se oko 1794. a stari svat mu je bio Karađorđe s kojim se pobratimio. Njegovo herojstvo opevano je u epskim pesmama, a Đura Jakšić napisao je istoimenu dramu.


IZVORI: Vuk Stefanović Karadžić, Istorijski spisi, II, Beograd 1969, 93; Первое сербское восстание 1804—1813 гг. и Россия, I, Moskva 1980, 45, 143, 185, 348; Kazivanja o Srpskom ustanku 1804, Beograd 1980, 184; Slavko Gavrilović, Hajdučija u Sremu u XVII i početkom XIX veka, Beograd 1986.
LITERATURA: Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijega doba, Beograd 1888, 99—103; Mihailo Gavrilović, Miloš Obrenović, I, Beograd 1908, 55, 74, 76, 132—134, 139; Radoš Ljušić, Vožd Karađorđe, I—II, Beograd 2000.


Radomir J. Popović
Odabrane biografije (tom I—IV)
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:32

STANOJE GLAVAŠ PONOVO MEĐU SRBIMA


Stanoje Stamatović Glavaš je jedan od najčuvenijih Srba, od čije su kubure i jatagana podjednako strepeli i turska i austrijska carevina. Zauvek će ostati upamćen po tome što se odrekao titule vožda Prvog srpskog ustanka u korist svog pobratima i kuma Karađorđa Petrovića. Na Skupštini u Orašcu, 1804. godine, Glavaš je rekao: "Nego, vi uzmite za vrhovnog vožda Karađorđa, kojeg ću ja prvi slušati, koji je bolji od mene i od sviju nas, a ja ću činiti što mogu, kao do sad."

Slavni harambaša i vojvoda, rođen je u selu Glibovcu kod Smederevske Palanke, koja mu se i ovog avgusta odužila tradicionalnom manifestacijom "Dani Stanoja Glavaša". Učesnici su fijakerima krenuli ispred konaka koji nosi njegovo ime, da bi u toku dva dana pokazali najbolje što znaju i umeju. Nastupala su kulturno-umetnička društva, pozorišni umetnici, ljudi od pera... Održana su sportska takmičenja, a posebno je bilo zanimljivo nadmetanje za titulu harambaše.

Mnogi Glibovčani i vernici iz okoline, prisustvovali su službi u hramu Rođenja Presvete Bogorodice. Iskazali su poštovanje prema Stanoju Glavašu koji nije bio samo poznat junak, već i pobožan čovek. Mnogo je polagao na veru i verske običaje. Nedeljom bi se najlepše obukao i dok je bio abadžija, toga dana nije radio. Čak ni u boj nije išao nedeljom, izuzimajući neki iznenadni turski napad. Uvek, kad bi nešto počinjao, prvo bi se prekrstio i rekao: "Bože, pomozi!"

Narod se okupio i kod Glavaševe kolibe, u čijoj je blizini ove godine obnovljen izvor Buline vode. Ovaj kraj oduvek je smatran znamenitim, zbog spleta događaja koji su presudno uticali da Glavaš promeni svoj život. Mnogi smatraju da je tu došlo i do preokreta srpske istorije.

Veliki vojvoda Stanoje Glavaš imao je u vrlo cenjenoj familiji Dabići, u Glibovcu, jednu veoma lepu devojku koja se zvala Mileva. Neki izvori tvrde da je sa njom bio veren, što znači da je najozbiljnije nameravao da se oženi devojkom.

Leta 1783. godine, Mula aga iz Hasanpašine Palanke sa starim Asanom i grupom zaptija, sakupljao je harač i desetak, pa udari i na kuću Milevinog oca, u Dabiće. Kad je ugledao tako lepu devojku, a znajući da je Stanoje Glavaš bacio oko na nju, aga tu ostane da zanoći i Milevu pred očima roditelja na silu obeščasti.

Njen brat Relja se iskrade iz kuće i ode kod Stanoja, te mu sve ispriča. Glavaš je bez velikog premišljanja odlučio da ubije sve Turke. Odmah je po noći poslao Relju da dovede njegove najbolje drugove Deli Marka, Bigu Panteliju i Miliju Stevanovića. Stanojeva majka Marica koja se tu zatekla, pošto je došla iz Selevca da bi obišla decu, dala mu je blagoslov i rekla da će to biti ne samo osveta za Milevu, nego i za oca Dimitrija.

Stanoje je sa drugovima napravio zasedu i tako su ostali da čekaju Turke. Kad su ujutru naišli, on uzviknu: "Za mnom, sa nama je Bog!" i svi istrčaše. Na prepad su ubili Mula agu, starog Asana i šest zaptija. Samo je jedan Turčin ostao živ, ali teško ranjen. Glavaš ga je privezao za konja i poslao Hasan-paši u Palanku da javi šta je uradilo ono "Dimitrijevo pašče". Pošto je ovo čula Mula agina bula, dotrčala je odmah na mesto borbe da bi se uverila u istinu. Videvši svog agu kako krvav leži pored jednog izvora vode, ona je presvisla od bola i pala mrtva pored njega.

Hasan paša je doneo odluku da organizuje hajku na Stanoja Glavaša i njegove drugove, pa je zbog toga Glavaš odlučio da odu u šumu. Odmetnuli su se u hajduke i dali reč da će se do kraja života svetiti Turcima. Stanoje je svoju kuću, radnju i imanje prepustio bratu Đoki i sestri Stani. Kasnije je učestvovao u Prvom srpskom ustanku i do kraja ostao veran voždu Karađorđu.

Izvor pored kojeg se dogodilo ubistvo Turaka i bulina smrt, nazvan je Buline vode. Zanimljivo je da ovaj izvor nikada nije presušio. Veruje se da je to Božja volja, jer je Stanoje Glavaš zbog tih okolnosti započeo borbu za slobodu srpskog naroda. Mnogi veruju i da je voda začarana, da večno traje. Uvek je ima u izobilju, bistra je i pitka. Mnogi svrate da se napiju, umiju i odmore u velikoj hladovini. Tvrde da im je taj dan srećan u životu.


ŽENE I POTOMSTVO Stanoje Glavaš se dva puta ženio. Jedna žena mu je bila Stana iz Bukovika, neka Karađorđeva rođaka, a druga je bila Mara iz Varvarina. Sa Marom je imao troje dece, a potomstvo je ostavio preko kćeri Milje i unuke Perke. Danas postoji daleko brojnije potomstvo iz braka sa Stanom, preko sina Vasilija i unuka Luke.

OSVETIO OCA Ubistvom Turaka, Glavaš je osvetio svoju verenicu Milevu, ali i oca Dimitrija. Njegov otac je umro sa četrdeset godina, jer su ga Turci, 1777. godine, prilikom sakupljanja harača, naočigled cele porodice, na smrt pretukli. Turke su predvodili Mula aga i stari Asan iz Palanke.

Događaj na Bulinim vodama u Glibovcu ima istorijski značaj. Bila je to prva puška u ovom delu Jasenice, ispaljena na Turke, koja je nagovestila žestok oružani otpor ugnjetene raje i ustanak za konačnu slobodu.

Zorica Golubović |
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:32

TREĆA SAHRANA STANOJA GLAVAŠA

Selo Glibovac traži da slavni vojvoda iz Prvog srpskog ustanka konačno počiva u zavičaju. Prilikom prve ekshumacije nađen ceo kostur i lobanja, koja je naknadno položena u grob


[You must be registered and logged in to see this image.]

Skup povodom druge sahrane, 1902, i ovogodišnji parastos na istom mestu


SMEDEREVSKA PALANKA — Stanoje Stamatović Glavaš (1763—1815), koji će u istoriji ostati upamćen po tome što se titule vožda Prvog srpskog ustanka odrekao u korist svog pobratima i kuma, Đorđa Petrovića Karađorđa, uskoro će biti — po treći put — sahranjen. Iz sela Baničina, gde je ubijen i dva puta pokopan, njegovi posmrtni ostaci biće preneti u vojvodino rodno selo Glibovac. Oba mesta nalaze se u blizini Smederevske Palanke.

— Smatramo da je to naš dug prema ovom velikom čoveku, odnosno da je pravedno da konačno počiva u rodnom kraju — kaže Dragan Toić, predsednik Zavičajno-turističkog udruženja "Stanoje Glavaš" u Glibovcu. — S obzirom da je druga sahrana obavljena po blagoslovu mitropolita Inokentija i odobrenju ministra unutrašnjih dela, i mi nameravamo da se obratimo Srpskoj pravoslavnoj crkvi i drugim nadležnim organima. Nadam se da će nas podržati, pa da započnemo pripreme za eshumaciju i prenos moštiju.

Prema "Knjizi o Glavašu" Predraga Cvetkovića, nalog za ubistvo srpskog junaka izdao je lično Beogradski vezir Sulejman-paša Skopljak. Posle sloma Prvog srpskog ustanka, Stanoje Stamatović bio je jedan od retkih vojvoda koji je ostao u Srbiji, da sa narodom deli sudbinu pod novom turskom okupacijom. Pred kraj 1814. tajno se sastao sa knezom Milošem Obrenovićem u Palanci, ali nije pristao da on bude vođa Drugog ustanka, s obzirom da nikoga osim Karađorđa nije priznavao, što ga je, najverovatnije, i koštalo života.

Glavaš je ubijen 1815. na jednoj svadbi u Baničini, gde je kumovao. Dok je još bio na izdisaju, odrubljena mu je glava, pa su ga meštani obezglavljenog sahranili pod hrastom u čijoj je hladovini često odmarao. Njegovu glavu Turci su odneli u Beograd, gde je — po pašinoj zapovesti — nataknuta na kolac i istaknuta na Kalemegdanu. Kasnije, Stanojeva glava je doneta iz Beograda i sahranjena pored tela...

Za mnoge je još velika tajna šta je nađeno od posmrtnih ostataka vojvode Stanoja Glavaša, prilikom njihovog prenosa u novu kamenu grobnicu, u crkvenom dvorištu, 26. maja 1902., u Baničini. Predrag Cvetković navodi da je, tada, sačinjen protokol u dva primerka: jedan je stavljen u grobnicu, a drugi predat Narodnoj biblioteci u Beogradu, na čuvanje.

Prema tom aktu, otkopavanje je počelo u sedam časova izjutra, u prisustvu opštinskih časnika i naroda. Kosti su otkopavane vrlo oprezno i odmah stavljane na nosila prekrivena ćilimom i srpskim platnom. Najpre je, na dubini od tačno 74 centimetra, desno od kovčega, nađena lobanja, a pola pedlja dublje zatečene su sve kosti — zdrave, osim desne ključne, koja je bila okrznuta puščanim zrnom... U grudnom košu nađena su dva puščana kuršuma, koja su poslata Narodnom muzeju u Beogradu. Kod novog grobnog mesta, kosti su prelivene vinom, prekrivene pokrovom i spuštene u grobnicu, koja je zastrta crnom čojom. Na kraju, spuštena je ploča-poklopnica, te zatrpana zemljom.

S obzirom na to da je grobnica bila uzidana i betonirana, očekuje se da će — i posle gotovo 200 godina od svirepog ubistva — prilikom ekshumacije, biti nađeno dovoljno posmrtnih ostataka vojvode Stanoja Stamatovića Glavaša, kako bi bili preneti u Glibovac, u portu seoske crkve.

OTKUP Stanojevu glavu iz Beograda je donela njegova polusestra Stana — prva žena Hajduk Veljka — i do Baničine ju je skrivala u nedrima. Sahranjena je pored tela, pod jednom crepuljom... Stana je glavu od Turaka otkupila Glavaševim dukatima, koji su bili zakopani u blizini njegovog pčelinjaka — što je znala i Stanojeva udovica Mara, ali nije htela ništa da uzme, već je uputila Stanu. Neki izvori preciziraju kako su Turci pristali da prodaju glavu, pod uslovom da se napuni dukatima, a to su bile dve kese zlata.

Z. Golubović | 22. novembar 2010 |
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:33

TEODOR BOJINOVIĆ


Rođen je u Jadru, u selu Gornji Dobrić. Godine 1804. postavi ga Ćurčija za buljubašu nad desnom stranom Jadra i pošalje ga na Lešnicu gde on protera Turke preko Drine i ulogori se u Ranitovači. Hrabro se borio, ali se morao povući pred brojnijom turskom vojskom. Posle Ćurčijine pogibije bio je najznatniji čovek od vojničkog reda u Jadru. Kad je došlo do izmirenja sa Turcima, on se predao i ostao kod kuće. U vreme borbi u Šabačkoj nahiji (proleće 1806) on sa nekoliko momaka ode preko Cera i stane se boriti sa Turcima. No, budući da su mu žena i kuća bili u Jadru, počeše pričati da je on došao špijunirati Turcima. Čuvši ovo on obeća da će u prvom boju ili poginuti, ili Turčina živa uhvatiti. U prvom boju on stvarno ubije jednog Turčina. Drugi učini juriš na njega da mu odseče glavu, a on raspali puškom kijački Turčina po glavi, onesvesti ga, obori na zemlju i veže ga. No, dok je on ovo radio, drugi Turčin potegne iz puške te ga rani u kuk. I tako njegovi momci dovedu pred Jakova Teodora ranjena i Turčina vezana. Posle se izleči u manastiru Radovašnici, no ostane malo hrom i sa tanetom u kuku. Kada je 1807. Jakov opet pobunio Jadar i Rađevinu, za vojvodu je postavio Antu Bogićevića. Godine 1808. pobune Bojinovića njegovi momci i prijatelji da traži da mu se desna strana Jadra da, da bude nad njom barem buljubaša. I on sa svojim vernim drugom Gavrilom Caklenom iz Begove Lešnice ode u Beograd da to traži. No, budući da je Anta Bogićević kao vojvoda i bogat čovek imao više prijatelja nego on, Sovjet okrivi njega i Caklena i pođu da obojicu zatvore u kulu. Doznavši za to oni pobegnu i sakriju se u neku trgovačku lađu, a potom uteknu pešice u Šabačku nahiju. Vrativši se u Gornji Dobrić Bojinović se onako hrom bavio zemljoradnjom. Kada su Turci 1813. godine ponovo ovladali Srbijom, Turci ga uhvate i odvedu u Zvornik gde ga obese.

Bogdan Sekendek
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:33

[You must be registered and logged in to see this image.]


POP LUKA LAZAREVIĆ

"Pop Luka Lazarević spada među najhrabrije i najčestitije junake i vojvode Prvog ustanka. Na Mišaru je komandovao konjicom, i najzaslužniji je za veliku pobedu. Udar njegovog konjičkog odreda s boka na tursku vojsku (sledili su ga, u drugom naletu, konjanici Matije Nenadovića) razbio je tursku vojsku. Kad je Šabac pao, Karađorđe ga postavi za komandanta grada. Kad je ustanak ugušen, pobegao je "preko vode" u Srem, i proveo je više od jedne decenije u izgnaništvu. Kad se vratio, Srbijom su već vladali Obrenovići. Postav je bio u Državni savet, ali se zbog starosti brzo povukao. Spadao je u junake koji su nerado o svom junaštvu govorili. I bio jedan od retkih vojvoda koji nije imao želje za vlašću, za položaje i časti nije se otimao".
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610Sub 11 Jul - 20:34

POP LUKA LAZAREVIĆ
(Svileuva, 1774 — Šabac, 29.04.1852)

Preci Luke Lazarevića došli su u Posavotamnavu iz Birča u Bosni, u prvoj polovini 18. veka.
 
Luka je rođen 1774. godine u Svileuvi, od oca Todora i majke Jevrosime, koja je bila rodom iz Mišara. U zadruzi su živela braća Lazar i Todor Lazarević. Todor je, sem Luke, imao još četiri sina, a Lazar samo jednog — potonjeg kneza Ranka. Zbog toga je Lazar Luku posinio.
 
Kneza Ranka Lazarevića Turci su, na prevaru, ubili u Šapcu početkrm 1800. godine.
 
Luka je više od tri godine proveo na školovanju u Austriji, čime se svrstao u malobrojni krug pismenih ljudi ondašnje Srbije. Kad se vratio kući, oženio se kćerkom Maksima Pejića iz Zabrdice, a zatim se zapopio i dobio za parohiju Koceljevu i Ljutice. U ovom braku proveo je sedam godina, a onda je popadija umrla, izrodivši Luki prethodno dva sina — Mihaila i Kuzmana.
 
Do 1807. godine, Luka je živeo u Svileuvi, a onda je prešao u Šabac. Pomno se starao o porodici kneza Ranka Lazarevića. Njegove sinove, Dimitrija i Marka, poslao je u Mitrovicu na školovanje, ali je Dimitrije u Mitrovici umro. Marko je napravio uspešnu karijeru. Luka ga je prvo postavio sebi za ađutanta, potom je bio kapetan tamnavski sa sedištem u Svileuvi, pa član Suda Okruga šabačkog, a zatim i predsednik Suda. Ubijen je za vreme Katanske bune u Šapcu 1844. godine.
 
Već prvih dana ustanka, Pop Luka je bio među ustanicima. U februaru 1804. godine učestvovao je u boju na Svileuvi, gde su Turci upali i počeli pljačkati stanovništvo. Ustanici, potpomognuti sa 200 vojnika koje je poslao Prota Mateja Nenadović, žestoko su se suprotstavili Turcima i prisilili ih da prihvate borbu. Puškaranje je trajalo nekoliko dana, a onda su, pošto je Turcima ponestajalo hrane, usledili pregovori. Ustanici su dozvolili da šanac napuste bosanski Turci. Međutim, kako su sa njima pokušali da se izvuku i Turci iz Beogradskog pašaluka, ustanici su hrabro napali i potukli i jedne i druge, 28. februara 1804. godine.
 
Iz Svileuve, ustanici su otišli na Šabac i blokirali grad na Savi, u kome je bila smeštena turska vojska. Posle više borbi i okršaja, Turci su, u aprilu 1804. godine, napustili utvrđenje i Savom otišli u Beograd.

Već u ovim prvim borbama, Luka se iskazao kao veliki junak i vešt vojnik. Zahvaljujući tome, izbio je u prvi red starešina i postao vođa tamnavskih i posavskih ustanika.
 
Po Karađorđevoj zapovesti, ustaničke jedinice su se potom skoncentrisale oko Beograda, radi oslobođenja ovog grada. Pop Luka je bio na položaju na Vračaru, gde je topovskom vatrom odbijen jedan napad Turaka, a zatim su im, u Savamali, naneti ozbiljni gubici.
 
Pošto je Đorđe Ćurčija, sa svojim ljudima, likvidirao turska uporišta u Jadru i digao narod na ustanak, bosanski Turci su, 12. avgusta 1804, prešli Drinu između Janje i Zvornika, sa preko 2000 vojnika. Turci su spalili Loznicu, Kozjak, Dobrić i još neka mesta i preko Lipnice prodrli do Krupnja, a pohvatano stanovništvo pobili.
 
Saznavši za upad Turaka u Jadar i Rađevinu, Karađorđe je u pomoć poslao Luku Lazarevića i Milovana Grbovića, sa nekoliko stotina ustanika. Međutim, do sukoba sa Turcima nije došlo. Pod komandom Mus-age i Bege Novljanina Turci su, preko Mačve, 17. avgusta 1804. godine, iznenada upali u Šabac. Pošto su pobili sedamdesetak lica, još istog dana su se, pre ponoći, vratili u Bosnu.
 
Sredinom 1805. godine, Jakov Nenadović sa valjevskom i Luka Lazarević sa šabačkom vojskom, krenuli su na Sokolsku nahiju, oslobodili je, digli narod na ustanak i opkolili utvrđeni grad, oko koga su postavili straže. Potom su produžili u Užičku nahiju koju su, takođe, pobunili i oslobodili od Turaka. Tukući Užice topovima, zapalili su grad i prisilili Turke na predaju. Napuštajući Užice, Turci su ustanicima platili veliku globu. Pop Luka je od Bega Novljanina, po čijem nalogu je ubijen njegov brat od strica Ranko Lazarević, za kaznu dobio arapskog ata sa skupocenom opremom.
 
Za vojvodu, Karađorđe je Luku imenovao u prvoj polovini 1805. godine. Tom prilikom se Luka raspopio, a zatim se, po drugi put, oženio Danojlom iz Šapca, čiji su roditelji bili iz rađevskog sela Cvetulje.
 
Krajem 1805. godine, Turci su pripremali veliku ofanzivu na Srbiju, napadajući sa tri strane. U Šapcu su Turci pobili srpske straže i ovladali celom varoši. U trećoj dekadi decembra, oko 3000 ustanika je napalo šabačku tvrđavu, tukući je puščanom i artiljerijskom vatrom. Posle dva dana, borba je počela da jenjava, jer je ustanicima ponestajalo topovske municije; isto tako, očekivao se dolazak Karađorđa i njegovih jedinica. Luka Lazarević je morao napustiti opsadu i pohitati u pomoć ustanicima na sektoru Drine, jer je 3000 turskih vojnika prešlo u Srbiju kod Zvornika i ulogorilo se kod Lešnice. Do boja je došlo 29. januara 1806. godine. Sa srpske strane, učestvovali su Luka Lazarević sa svojim elitnim korpusom, kao i Petar Jokić i Živko Dabić sa svojim jedinicama. Ustanici su uspeli da osujete nameru Turaka da prodru ka Šapcu. Tukući ih topom, izazvali su paniku u turskim redovima, razbili ih i primorali da se u neredu povuku. Turci su imali velike gubitke. Poginula su i trojica turskih starešina, čije su glave poslate Karađorđu u Šabac.
 
Uskoro su na ove položaje stigli Karađorđe i Jakov Nenadović, sa nekoliko stotina boraca. Sa Turcima su vođene veoma oštre borbe, u kojima je Karađorđe bio ranjen u vrat. Pod pritiskom nadmoćnijeg neprijatelja, ustanici su se, preko Mačve i Pocerine, povukli u Jelenču, a Turci su ušli u Šabac i pridružili se svojoj posadi.
 
Krajem februara 1806. godine, ustanički položaji su se nalazili u Varni, u selima pored Dobrave, i u Mačvi. Šabac je ponovo bio blokiran.
 
Sredinom aprila, bosanski Turci su upali u Svileuvu, zapalili Lukinu i još neke kuće, a onda krenuli ka Valjevu. U Čučugama ih dočeka Luka i druge srpske vojvode. Turci su pretrpeli ogromne gubitke i bili su prinuđeni da se vrate u Bosnu. Ustaničke jedinice su ih gonile sve do Drine.
 
Nakon toga, Lukine jedinice su se naizmenično nalazile na drinskom frontu i u opsadi Šapca. Zna se da je, u junu 1806. godine, učestvovao u borbi sa Turcima kod Salaša Crnobarskog; prema zvaničnim izveštajima, Turci su imali 16 mrtvih i 150 ranjenih, a ustanici su zaplenili dosta oružja i veliki broj konja. Kod Crne Bare, Luka je tri dana bio opkoljen u jednom šancu, sve dok ustanici nisu stigli u pomoć i razbili obruč.
 
U drugoj polovini juna, iz logora u Crnoj Bari, sa 300 svojih vojnika, Luka je prešao Drinu i u Balatunu uhvatio jednog subašu i još jednog Turčina. Doveo ih je u logor u Crnu Baru gde su, iz osvete, jer su opljačkali veliki broj Srba u Bosni, bili nabijeni na kolac.
 
Krajem jula i prvih dana avgusta 1806. godine, Luka je učestvovao u nekoliko borbi sa Turcima u istočnoj Posavotamnavi.
 
Vojska bosanskog vezira, krećući se od Šapca ka Beogradu, stigne u Mesarce. Tu je presretnu jedinice Jakova Nenadovića, Luke Lazarevića i Janka Katića. U žestokoj borbi, Asan-paša je bio razbijen i potisnut nazad ka Šapcu. Progonivši Turke, ustanici su u Krniću naleteli na jednog starog Turčina, koji na prevaru ubije Janka Katića.
 
Za to vreme, glavnina turske vojske je napredovala drumom ka Beogradu. Zato Jakov Nenadović i Luka Lazarević napuste gonjenje Asan-pašine vojske i vrate se u Beljin, gde su, kraj Vukodraže, celu noć tukli logor iz pušaka. Čuvši za propast Asan-pašine vojske, a pošto je bio pod stalnom puščanom kanonadom ustanika, bosanski vezir odustane od puta ka Beogradu i vrati se nazad, na početne položaje na Šabačkom polju.
 
Bila je na pomolu najveća bitka u 1806. godini.

Iz Beljina, pod Karađorđevom vrhovnom komandom, srpska vojska, u kojoj su bili Podrinci, Valjevci, Šumadinci, Moravci i Gružani, zaputila se ka Mišaru. Pod direktnim Karađorđevim nadzorom, pristupilo se izgradnji šanca. Ustanici su, 11. avgusta, pojačani sa 2000 Rudničana, pošto je na Mišar stigao i Milan Obrenović.
 
Narednog dana, 12. avgusta, kod Karađorđaje održan sastanak komandanata ustaničkih jedinica, na komeje razrađen plan borbe. Odlučeno je da se Karađorđe, sa 6000 pešaka, zatvori u šanac, a Luka Lazarević i Mateja Nenadović, sa 2000 konjanika, da se sklone u šumu između Žabara i Jelenče, odakle će, na ugovoreni znak, izvršiti juriš na tursku vojsku.
 
Boj na Mišaru trajao je celog dana, 13. avgusta 1806. godine.
 
Turska vojska je nastupala u strateškom borbenom redu. Kad bi se prvi turski redovi približili srpskom šancu, usledio bi plotun koji je proređivao neprijateljske redove. Pošto je topovima dat ugovoreni znak, iz šume je krenula konjica, koja je bila podeljena u dve grupe. Prva, pod komandom Luke Lazarevića, jurišala je prema šarampovu, a druga, vođena Matejom Nenadovićem, krenula je ka Dumači, prema artiljeriji i štabu turske vojske. Mada su bili iznenađeni naletom srpske konjice, Turci su pružali žilav otpor. Izmešali su se vojnici jedne i druge vojske, kidisali jedni na druge, sekli se i ubijali. Celo Mišarsko polje pretvorilo se u krvavu klanicu. U odsutnom trenutku, nadvladala je srčanost ustanika. Turski pešaci su počeli napuštati bojište i u neredu odstupati niz padinu, gde su ih dočekivali Lukini konjanici. Razbijeni i preplašeni, Turci nagrnuše prema Savi, ne bi li se dočepali Šabačke tvrđave.
 
Tu, u vrbaku pored rečice Dumače, Luka nalete na Kulin kapetana. Obodoše besne konje i jurnuše jedan na drugog, potežući kubure, ali ih one izneveriše. U besnom trku ati se sudariše i propeše na zadnje noge, a njihovi jahači potegoše sablje. Luka odbi jedan udarac, ali ga drugi dohvati po ruci, iz koje poteče krv. Planuvši od besa, Luka okrenu konja i svom silinom zamahnu sabljom, ali Kulin odbi ovaj udarac; od siline, Lukina sablja odlete u čestar. Turčin odmah zavitla đordom i spusti je na nezaštićenu Lukinu glavu. Obliven krvlju i poluslep, Luka se u magnovenju pribra, nagna konja na Kulina i udari ga šipkom preko lica. U tom času Luku obuze nesvestica, te i ne ču plotun kojim je Todor Dragićević sravnio Kulina sa zemljom.
 
Ranjenog Luku nisu odmah pronašli. Mnogi su mislili da je poginuo i iskreno su žalili za njim. Izvesno vreme, on se lečio na adi kod Prova, a onda ponovo stao u prve borbene redove.
 
Početkom 1807. godine, u Šapcu se nalazilo oko 1000 turskih vojnika, sa nekoliko paša i begova, koji nisu uspeli da se prebace u Bosnu. Oko grada su bile ustaničke snage. Posle pregovora sa Karađorđem, Turci su napustili Šabac i, preko Badovinaca, otišli u Bosnu, a Karađorđe je sa ustanicima, 7. februara, svečano ušao u grad. Za komandanta grada Karađorđe je postavio Luku Lazarevića, sa posadom od 1000 vojnika. Na ovoj dužnosti Luka će ostati sve do propasti Prvog srpskog ustanka. Morao je, u složenim i otežanim uslovima, rešavati brojne civilne i vojne probleme: snabdevanje i ishranu vojske i stanovništva, sprečavanje hajdučije i pljačke, rešavanje pojedinačnih i grupnih sporova, itd. Postavljao je knezove i oborknezove, a za policijskog starešinu postavio je Lazara Teodorovića. Istovremeno, Luka je otvarao škole i radio na razvijanju zanata i trgovine.

I dalje je imao brojne sukobe i okršaje sa Turcima, pretežno na nemirnoj Drini, sa jedne ili druge strane.
 
Krajem juna 1807, korpus turske vojske prešao je Drinu i ušančio se kod Loznice. Na molbu vojvode Ante Bogićevića, Luka je pritekao u pomoć, pa su zajednički, posle dužih borbi, proterali Turke natrag u Bosnu.
 
U oktobu iste godine, preko 2000 Turaka je prešlo Drinu, između Lešnice i Loznice. Na njih su krenuli Luka Lazarević i Stojan Čupić, opkolili sa tri strane i prisilili ih da se vrate u Bosnu. Tih dana došlo je i do borbi između ustanika i Ali-paše Vidajića, koji je u Srbiju prešao na sektoru između Janje i Zvornika. Vraćajući se sa plenom u Bosnu, Turci su bili energično gonjeni i naneto im je dosta gubitaka, pre svega zahvaljujući brzoj i energičnoj akciji Luke Lazarevića.
 
U sklopu ofanzivnih dejstava na Bosnu, sa jedinicama iz Šabačke nahije i Jadra, Luka Lazarević je, u aprilu 1809, prešao Drinu kod Lešnice i, posle nekoliko borbi, opkolio Janju i Bijeljinu. Ipak, početkom juna, pod velikim pritiskom Turaka, ustanici su se morali povući iz severoistočne Bosne.
 
U januaru 1811. godine, izvršena je reorganizacija Praviteljstvujuščeg sovjeta; uvedena su popečiteljstva, formiran Veliki vilajetski sud, a Karađorđe je proglašen za poglavara države i glavnog komandanta ustaničke vojske. Osnovni cilj reorganizacije bio je da se ojača Karađorđeva vlast. U vezi s tim, u Srbiji su se oformile dve političke struje — prva je bila za centralizaciju uprave i vrhovno poglavarstvo Karađorđa, a druga za ograničenje voždove vlasti. Luka Lazarević je bio u drugoj grupi i predstavljao opoziciju Karađorđu, ali je i dalje savesno izvršavao sve svoje obaveze. Pošto je od samog Luke saznao za opozicioni blok, Karađorđe je, veštim političkim manevrom, onemogućio svoje protivnike.
 
Početkom februara 1811. godine, na osnovu izdate diplome, Luka je potvrđen za vojvodu i komandanta Šapca. Pod upravu je dobio dve knežine — Tamnavu i Posavinu, sa 53 sela.
 
Krajem juna iste godine, zajedno sa Matejom Nenadovićem, Luka je postavljen za komandanta sektora na Drini. Pod njihovu komandu stavljene su Valjevska, Šabačka, Sokolska i Zvornička nahija.
 
Posle relativnog zatišja 1811. i 1812. godine, sledila je veoma burna 1813. Devetog marta, Luka je postavljen za komandanta sektora od Save do Loznice, a pod njegovu komandu su stavljene vojvode Stojan Čupić, Anta Bogićević i Sima Katić.
 
U junu 1813. počela je koncentracija turske vojske u Bosni. Konačni obračun se približavao. Ustanici su vršili poslednje pripreme za odbranu, jer se očekivao prodor turskih snaga od Loznice ka Šapcu. Luki Lazareviću i Mateji Nenadoviću u pomoć su išli Sima Marković, deo trupa Miloša Obrenovića i sam Karađorđe sa 14.000 vojnika i 12 topova. Ipak, ustanici se nisu mogli ozbiljnije suprotstaviti turskoj sili. Krajem juna, Turci su zauzeli Lešnicu, a Petar Moler nije mogao odbraniti Loznicu. Pošto je zaobišla odbrambenu liniju Cer-Kitog, posle desetodnevne borbe, turska vojska je zauzela srpske položaje na Ravnju i prodrla ka Šapcu. Pošto su ustanici trpeli ćoraze i na drugim frontovima, Karađorđe je, sa članovima Sovjeta, 3. oktobra 1813. prešao Zemun. Uskoro su pali Šabac i Beograd. Bio je to potpuni krah Prvog srpskog ustanka. Luka Lazarević je prešao u Srem gde je, zajedno sa drugim ustaničkim starešinama, izdržavao karantin u šumama kod Manastira Fenek. Odavde je, krajem oktobra, preseljen u Golubince, a posle mesec dana — u gornju tvrđavu na Petrovaradinu. S namerom da izbegne zahteve Turaka za izručenjem ustaničkih starešina, Ratni savet je, 23. novembra, doneo odluku da se srpske starešine odvedu u Štajersku. U Judenburg, Luka je stigao polovinom februara 1814. godine, gde je živeo veoma skromno i povučeno.
 
Usledili su pregovori između ruske i austrijske vlade; dogovoreno je da se srpske starešine puste iz internacije zbog odlaska u savezničku Rusiju. U Štajerskoj, Luka je dobio pasoš 29. avgusta 1814. godine. Odmah se uputio u Irig po svoju porodicu, a onda produžio u Hotin u Besarabiji, gde je stigao 26. oktobra iste godine. Ovde će provesti skoro dve decenije.
 
Od ruske vlade, Luka je primao 300 dukata godišnje, a istovremeno se bavio trgovinom i uzimao spahiluke u zakup. U Besarabijuje došao sa ženom Danojlom i sinovima iz prvog braka Mihailom i Kuzmanom. U izbeglištvu je dobio još tri sina: Vladimira, Aleksandra i Kostu. Stariji Lukini sinovi stupili su u rusku vojnu akademiju i postali ruski oficiri. Mihailo je iskazivao veliku hrabrost i junaštvo. Pošto je prethodno dva puta ranjen, poginuo je u Rusko-turskom ratu 1829. godine.

Luka se nije zadovoljavao lagodnim životom u Rusiji. Stoga je, kao veliki patriota, odmah prihvatio poziv kneza Miloša Obrenovića i, 1833. godine, vratio se u Srbiju, gde će doživeti i najveća priznanja i najcrnje dane. Knez Miloš ga je ljubazno primio i ugostio, postavio za člana Šabačkog magistrata i poklonio mu kuću u Šapcu, tačno preko puta Jevremovog konaka. Na Oridu i u Šapcu, Luka je dočekan sa velikim uvažavanjem i počastima.
 
Razumljivo je da je Luka, u svom dugom životu, morao imati i neprijatelja. Spletkaroši i dostavljači lažnih paškvila učiniše da je, čak tri puta, na kratko, gubio državnu službu.
 
Danas sa sigurnošću možemo tvrditi da uzajamni odnosi Luke Lazarevića i Kneza Miloša nisu bili protkani posebnom odanošću i prijateljstvom. Bili su to odnosi dvojice iskusnih i taktičnih ljudi koji se međusobno ne vole, ali se trpe jer su jedan drugome potrebni.
 
Lukina druga žena Danojla, sa kojom je imao tri sina, umrla je 28. decembra 1843. godine, u 52. godini života. Uživala je ugled hrabre i odlučne žene.
 
Pred kraj života, iz neutvrđenih razloga, Luka se našao u teškoj materijalnoj situaciji i bio je prinuđen da uzima novac na zajam pod nepovoljnim uslovima.
 
Kad je u Šapcu, 1842. godine, uhapšen Đuka Marković, član Suda, Luka Lazarević i Stevan Magazinović, članovi Ustavne stranke, pokušaju da izbegnu hapšenje bekstvom u Beograd. Međutim, na Topčideru su uhapšeni, vezani i dovedeni pred Kneza Miloša. Ovaj ih je dva dana držao u zatvoru, a onda je naredio da se pod stražom vrate u Šabac i drže u kućnom pritvoru.
 
Vučićeva buna je još jednom ustalasala krv ostarelog ratnika. U avgustu 1842. godine, Miloš Bogićević je dobio naređenje da uguši pobunu u Šabačkom, Podrinskom i Valjevskom okrugu. Luka se sklonio u Vranjsku, u kuću Đuke Stojićevića, ali je tu uhvaćen, okovan i bačen u šabačku tamnicu. Po svemu sudeći, u zatvoru je ostao do promene dinastije, do koje je došlo u jesen 1842. godine.
 
Ponovnim dolaskom na vlast dinastije Karađorđevića, Luka je postao član Saveta, najvišeg organa zakonodavne i pravne vlasti. Bila je to najveća funkcija koju je u životu imao.
 
Zatekao se u Šapcu za vreme Katanske bune, u septembru 1844. godine. Tom prilikom ubijen je Knez Rankov sin Marko.
 
Zbog bolesti i starosti, Luka je penzionisan 23. januara 1847. godine.
 
Bio je omanjeg rasta, crnomanjast, koštunjav, hitar, ćutljiv, žestoke naravi, živ, energičan, uredan, oštar i pravičan. Prema tvrđenju njegovih biografa, imao je 14 ili 17 rana, a jedan kuršum u telu odneo je u grob.
 
Umro je 29. aprila 1852. godine i sahranjen je, uz dostojan ispraćaj velikog broja Šapčana, pored šabačke crkve. Za čoveka koji je toliko puta gledao smrti u oči i preturio mnogo štošta preko glave, živeo je dugo — nepunih 80 godina.
 
Lukino junaštvo Filip Višnjić je opevao u nekoliko narodnih pesama.

Branko Šašić | ZNAMENITI ŠAPČANI I PODRINCI |
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Empty
PočaljiNaslov: Re: Junaci Prvog Srpskog ustanka    Junaci Prvog Srpskog ustanka  - Page 3 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Junaci Prvog Srpskog ustanka
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Najveći ratnici u povijesti, junaci i zločinci
» Ratnici - junaci
» Čemu nas uče Diznijevi junaci
» Junaci Pavlove ulice - Ferenc Molnar
» Nasilje u školama
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-