Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Srpski jezik kroz istoriju

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Princess

Elita
Elita

Princess

Ženski
Poruka : 1160

Učlanjen : 12.05.2011


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Sre 2 Nov - 10:46

Srpski jezik kroz istoriju

Vede se klasifikuju kao himne, koje sadrze narodne obicaje, mudrosti, poslovice i izreke, a datiraju od 3 do 6 hiljada godina pre Hrista. I srpske slave sa pratecim molitvama, kako u prastara vremena tako i danas spadaju u red Veda.

Autohtonisticka Skola zastupa teoriju da su svi narodi koji su ziveli na danasnjim slovenskim prostorima kao i u predelima Dacije, Trakije, Balkana, u juznoj Rusiji i srednjoj Evropi razlicita imena naroda srpskoga porekla. Ova skola , pored Balkana i centralne Evrope, nalazi postojbinu Srba i u Italiji, na Pirinejima, u Bretaniji, Helveciji, Skandinaviji, pa i u severnoj Africi i Maloj Aziji. Protivnik ove skole, napred je navedeno, je germanska Berlinsko-Becka Skola, koja danas trijumfuje na vecini katedri istorije i ona nauku vodi pogresnim, smisljenim, putem, koji odgovara interesima politike.


Birnuf (Emile Burnouff) u svom eseju o Vedama istrazuje poreklo Indo-Evropljana kroz Vede, koje su nastajale u vreme "arijevske zajednice". On nalazi da se vedske porodice zasnivaju na svetosti bracnog jedinstva, okruzeni verom i drustvenim tradicijama. Svoje dokaze izvodi iz rodbinskih imena, koja od davnih vremena pripadaju zajednickoj rasi naroda. A mi znamo da su rodbinski i porodicni nazivi u srpskom jeziku zadrzali obelezja arhaicnosti i autenticnosti do danas.
Istrazivac, Svajcarac Adolf Pikte (Adolphe Pickter) napisao je delo "Indo-Evropsko poreklo ili prvobitni Arijevci", u kome pise "U davnoj proslosti jedna rasa rasla je u prvobinoj kolevci, nadarena mudroscu, grandiozna, stroge prirode, radom je pobedila surove materijalne uslove svoga opstanka. Zatim dolazi do njihovog razvoja i patrijarhalnog uredjenja. Ta bujna rasa razvila je svoj jezik, savrsen i pun intuicije za uzvisenu poeziju. Zbog svoje brojnosti morali su da se sele, a seobama im se menjao i jezik. Vekovima od ovoga naroda nastalo je vise narodnosti. Te seobe odigrale su se u milenijume pre Hrista, od Indije do Atlantika. On zakljucuje da je taj brojni narod posluzio kao osnova za razvoj mnostva ljudskih grupa, koje su iz njega proizasle. Pikte takodje tvrdi da je jezik toga naroda bio osnov za mnoge jezike, koji su iz njega nastali. Zajednicke osnove ovoga jezika nadjene su u Sanskritu i Zendu. Otuda pomisao da svi indo-evropski narodi poticu od jednoga stabla". Za njihov jezik Pikte kaze da je bio ne kontrolisane slobode i on ga naziva "jezikom majke". Pikte takodje pise, bio je to jezik Veda, bogat jednosloznim glagolskim korenima od kojih se sufiksima stvara izobilje izvednica svih vrsta. Njegov glasovni sistem je jednostavan i skladan. Razlikuje tri roda i sedam padeza, cime jasno oznacava deklinacije. Zamenicki nastavci za tri lica i brojeve omogucuju razlikovanje nijansi vremena i nacina. Prema svim prednjim opisima tog jezika najblizi je srpskom. Takva skladnost ne nalazi se nigde sem u srpskom jeziku.

Olga Lukovic-Pjanovic u svojim istrazivanjima potvrdjuje da su iz srpskog jezika nastali i grcki i latinski, ali kao iz pelazgijskog stabla. Ona je citirala Francuza Leveka (Levesque), koji je poredio srpski sa latinskim i grckim jezikom i zakljucio: (1) da je srpski jezik dao prve i najstarije elemente latinskom jeziku; (2) da su starosedeoci Laciuma bili slovenske rase, Srbi; i (3) da su se Srbi tamo nastanili jos u vreme dok se jezik ogranicavao gotovo samo na izraze najprecih potreba. Emil Burnof navodi kako latinski pridev "humanus" proizlazi iz srpskog "uman", a sto je takodje vezano za vedsko "aum" (izgovara se na sanskritskom om) i u induskom jeziku oznacava tri bozanstva (Bramu, Visnu i Sivu). A Gregor Dankovski zakljucuje da se grcka i latinska gramatika slazu sa srpskom. Po Stabonu, latinski je najpre bio centralna grupa dijalekata sabinskog jezika, a Sabini su bili drevni Srbi, autohtoni stanovnici Apeninskog poluostrva, sto takodje potvrdjuje i Milan Budimir. Homerov ucitelj je znao pelazgijski jezik, a u Homerovo doba nije se pravila razlika izmedju trackog i grckog jezika. Hekatej iz Mileta, 500 godina pre Hrista, ostavio je pisane tragove da su Atinjani Tracani (Srbi). Ceski istoricar Dalemil navodi: "Ima jedna zemlja gde se govori srpski", a Dankovski citira: "Tracani, Geti, Dacani i Mezani, svi govore srpski". Platona su zbog njegove mudrosti Grci smatrali bozanskim, a on kaze kako u grckom jeziku ima mnogo "varvarskih" reci. Herodot je bio striji od Platona i on navodi da se u njegovo vreme u Grckoj govorilo "varvarskim" jezikm. I Sokrat tumaci da su Grci bili potcinjeni "Varvarima" pa su otuda govorili njihov jezik. On takodje zakljucuje da su "Varvari" narod stariji od Grka. Prema Dankovskom naziv "Varvari" nastao je od "barbaros" promenom suglasnika zbog lakseg izgovaranja Grka. Slicno je tumacenje i Sokratovo. Prema Platonu Grci drevni Pelazgi, nazvani od Grka "Varvarima" su bili anticki Srbi i govorili su srpski. Ima napisa da su Srbe nazivali i Etrurcima, dok su oni sami sebe zvali Rasanima. O tome pise Nenad Djordjevic u delu "Etrurci ili Rasani", a Svetislav Bilbija kao da mu odgovara svojim delom "Rasani a ne Etrurci". Bilbija je etrursko pismo desifrovao posredstvom cirilicnih slova.

Pisuci o Vedama M.F. Neve navodi: "da su otmene, snazne, jednostavne, a da nisu lisene umetnicke vrednosti". On takodje kaze: "Ovaj jezik je zvucan, muzikalan, cudesan, harmonican i iznenadjujuceg bogastva forme i slike". A Bue za srpski jezik kaze: "Srpski jezik je bogat, energican i harmonican, podjednako dobro pristaje muskom i zenskom rodu, dobar je za opevanje ljubavnih pesama i neznosti, kao i velikih krvavih podviga. Zvucan je i otmen. Srbin govori polagano, ne praveci pauze i svojim jezikom na najlepsi nacin izrazava pristojnost. Dusu srpsku zagreva juzno sunce. Konstrukcije recenica u srpskom jeziku su jednostavne, imaju izuzetan smisao za preciznost, mastovitost i srpskim se govori pristojno (za razliku od grckog kojim se muca i gestikulira). Ako su ikada jedan jezik i jedan narod bili stvoreni za vladavinu javnim raspravama, to su sigurno srpski jezik i srpski narod". I Bue zakljucuje: "Srbi poseduju toliko lepe poezije i samo to bi trebalo da obaveze sve ostale narode da uce njihov jezik".

Svajcarac Adolf Pikte rekao je da je ziveo samo zato da dokaze koji narod je govorio jezikom vedskih himni. Nazalos, smrt ga je prerano zaustavila na tom plemenitom zadatku. A Pavel Safarik je nedvosmislen u tvrdnji da je to srpski narod i da je govorio srpskim jezikom. Isto je tvrdio i Atinjanin Halkokondilo, pisuci da su to bili Tribali, Tracani i i Iliri, kao najstariji i najveci medju tadasnjim narodima, a bili su to Srbi.

Utvrdjeno je da su Vede nerazdvojno vezane sa srpskim jezikom i prozete srpskim pesnistvom. Veda na srpskom ima znacenje vida i znanja (u smislu unutrasnjeg saznanja). Kako je rekao Siprijan Rober: "Svi slovenski jezici su nastali od srpskog jezika, jezika Pramajke". U srpskom jeziku koren "Vid" zadrzava vedsko-srpsko znacenje svetog, unutrasnjeg, metafizickog znanja.

Poznato je da su hrvatski seljaci govorili cajkavskim dijalektom, dok je zagrebacka gospoda oduvek nastojala da govori nemackim, italijanskim, latinskim ili madjarskim. Cajkavski dijalekt govori se u granicnom pojasu prema istocnom delu Austrije i Madjarskoj, gde zive Gradiscanski Hrvati. Oni su tu doselili iz severnog jadranskog primorja tokom XVI veka i doneli svoj govor, koji je pravi hrvatski, kojim su govorili njihovi seljaci. Pod uticajem Panslavistickog pokreta cehoslovackih romanticara Kolara i Safarika u Hrvatskoj dolazi do "Ilirskog pokreta", ciji je nosilac bio Ljudevit Gaj. Majka Ljudevita Gaja bila je Nemica, rodjena Schmit. Gaj je zeleo da za hrvatski knjizevni jezik usvoji srpski, pa je najpre predlozio da se jezik nazove ilirskim, sa idejom kasnijeg preimenovanja u srpsko-hrvatski, odnosno u Hrvatskoj cak hrvatsko-srpski, sto je imalo smisljene politicke posledice iscezavanja srpskog jezika, a time i srpske nacionalnosti. Profesor dr Laza Kostic u knjizi "Kradja srpskog jezika" pise da je data ideja delo nacionalista, dok sami Hrvati izbegavaju da o tome otvoreno razgovaraju. Medjutim, sam Ljudevit Gaj je 1846 godine u listu "Danica" otvoreno priznao da je za hrvatski knjizevni jezik uzeo jezik srpskog naroda. Djuro Danicic se olako saglasio sa hrvatskim predlogom, cime im je ucinio ogromnu uslugu, za cega Olga Lukovic-Pjanovic kaze da nije imao politickog obrazovanja i da nije prozreo hrvatske namere, sto im Vuk Karadzic nikada nebi ucinio.


Amerikancima, Kanadjanima i Australijancima ne pada na pamet da menjaju ime engleskog jezika, kao sto ne misle ni Belgijanci, Luksemburzani, Svajcarci pa ni frankofonski Afrikanci o francuskom jeziku.

Istorijski, ime Sloven potice iz perioda rimskog osvajanja srpskih teritorija. Tom prilikom Rimljani su odvodili roblje, a muska imena tih Srba pretezno su se zavrsavala sa slav, kao: Miroslav, Srbislav, Krunoslav, Bratislav i slicno (sto je kod Srba imalo znacenje slavnoga - glorious), a u latinskom se izgovaralo "sklav" ili "sclavus" (sa znacenjem roba), od cega je vremenom nastalo Sloven. Istim slovenskim jezikom govorili su Geti, Sarmati, Skiti, Dacani i Tracani, sto tvrde Stabon, Apendini i Ovidije. A kako kasnije navode Surovjecki i Safarik, pa Dobrovski, Milojevic i Zivancevic radi se o srpskom jeziku. Prema Herodotu, kada je rec o Slovenima, radi se o velikoj ljudskoj grupi naroda koji je pripadao indo-evropskoj rasi i zauzimao prostore istocne Evrope, danasnje Poljske, Madjarske, Austrije, Ceske i Balkana sa teritorijama danasnjih srpskih zemalja.

Na osnovu antickih pisaca nedvosmisleno je da su sva grcka ostrva, sa kontinentalnom teritorijom i Italijom bili naseljeni Tracanima, sto potvrdjuje Strabon. Svi su oni govorili grcko-ilirski ili ilirskim (slovenskim, znaci srpskim) jezikom, kome su centralna zona bili Podunavlje i crnomorska obala Dacije. Tracani (Srbi) su se odatle sirili po Evropi, a sirio se i njihov jezik. Lorenc Surovjecki i Pavel Safarik su u vrlo dokumentovanoj studiji izneli nepobitne tvrdnje da su Srbi ziveli u Podunavlju i Panonskoj niziji i odatle se sirili na sever i zapad. Oni takodje navode da je papa Jovan X (914-929) tvrdio da su Iliri i Tracani bili Sloveni (a to znaci Srbi). Prema tome, jezik koji je Ovidije naucio dok je boravio u izgnanstvu bio je srpski. A i pored svih pretrpljenih izmena, kao sto se desava svim jezicima, srpski je ostao poetican. A ako se postuje ideja o kontinuitetu latinskog i grckog jezika, po kojoj logici se to isto ne dozvoljava srpskom, tim pre sto se radi o narodu nazivanom Tracani, Tribali, Sarmati, Vendi, Veneti, Vindi ili Vani, pa i Anti, a uvek se radi o Srbima, koji su sebe, po tvrdnji Safarika, svuda i uvek nazivali svojim srpskim imenom. I po tvrdnji Gregora Dankovskog, a prema Ovidiu, Geti su bili Sloveni i pripadali rodu Tracana, bili su hrabar i pravedan narod i govorili su slovenski (odnosno srpski) jezik.

Olga Lukovic-Pjanovic citira Francuza Pejsonela, koji iznosi tvrdnju da se srpski, pored evropskih zemalja govorio i u vise zemalja Azije. Govorio se i na dvorovima turskih careva. Samo se po razlicitim oblastima u malome razlikovao u dijalektima, sto je logicno za sve jezike. Olga takodje iznosi primer Stjepana Mitrova Ljubise, koji navodi primer crnogorskog plemena Pastrovica koje je zivelo na istom prostoru od praistorijskih vremena. Slicno je pisao i Jovan Cvijic, geograf svetskog ugleda i predsednik Srpske Kraljevske Akademije. A i Olga Lukovic-Pjanovic, prema predanju njene majke tvrdi da su njihovi pra roditelji ziveli u dragacevskom kraju jos u doba Aleksandra Velikog, a to znaci bar 400 godina pre rodjenja Hrista. Svi ovi primeri potvrdjuju tvrdnje da smo na Balkanu od preistorijskih vremena. Konstantin Jirecek je izrekao misao, koja kaze: "Nikada se na zemlji nije dogodilo da jedan podjarmljeni narod potpuno nestane a da ne ostavi kaplju svoje krvi u zilama pobedilaca ili rec u njihovom jeziku". Poznata je i Volterova izreka "Lakse je verovati u laz, koja se cula po hiljadu puta, nego u istinu, koja se cuje prvi put".

Katolicka crkva od najranijih vremena izrazavala je neogranicenu mrznju prema Srbima. Zapad je od uvek sebe proglasavao "civilizovanim", a Srbe nazivao "varvarskim", citira Olga Lukovic-Pjanovic, prema francuskom Larusu XX veka. Za genocide cinjene nad srpskim zivljem katolicka crkva nikada nije ni pokusavala da iste spreci. Zamerali su im na nacinu zivota, na postovanjima prema umrlim, na zajednickom obradjivanju zemlje i slicno, sto Olga Lukovic-Pjanovic, naprotiv, istice kao srpske tradicije i ponos. Kako kaze: "Sta Zapad zna o zajednickom oranju i kopanju, o mobama i prelima, o kosidbama i komusanju kukuruza. Srpski tradicionalni zivot vekovno se zasnivao na svetinjama poput one "Ljubi bliznjega svoga kao samoga sebe". Knjiga Olge Lukovic-Pjanovic "Srbi narod najstariji" obiluje istorijskim dokazima i citatima autora svih nacija, na svim zivim i mrtvim svetskim jezicima. Iz svega iznetoga, Srbi su bili rasprostranjeni od Indije do Atlantika, najmanje dva milenijuma pre Hrista. Nazalost, danas ih je sve manje i manje, rasparcavaju nas na razlicite nacine. Poslednja unistavanja su najstrasnija i najmasovnija, a Zapad cuti. A nestajanjem naroda nestaje i njegov jezik, sve vise slavskih sveca se gasi. U cije ime se to radi? Zasto se Srbi ubijaju u tako velikom broju, a da pri tome svet cuti, pita se Olga? Koji je cilj toliko uzvisen da moze opravdati varvarsko ubistvo jedne nacije? Koji cilj je dovoljno velik da moze opravdati takva sredstva masovnog inistenja citavog jednog naroda?


Napomene: Posredstvom rodbinskih veza saznadoh da je autor knjige "Od Indije do Srbije" Dobroslav Jevdjevic. Napisao je malu knjigu, veoma velikog znacaja.

Veliki je broj istaknutih imena koji su dali ogroman doprinos u otkrivanju srpske proslosti, znacajne ne samo za nas Srbe, vec za svetsku istoriju uopste. Posebno mesto, ovde, pripada dr Olgi Lukovic-Pjanovic, koja je najveci pobornik Autohtonisticke skole i u svojim knjigama sasvim odredjeno ukazuje na oblasti koje jos treba istarazivati.

Srbima ostaje da prilagode svoje udzbenike istorije dokazanim istinama o svojoj proslosti, kako buduce generacije ne bi vise nasedale falsifikovanim neistinama osvajackih naroda.

Veoma sam zahvalan Milanu Beric, koji je najvise doprineo da ovaj tekst dodje u ruke mnogobrojnim Srbima, postovaocima pravde i istine.

Dr Simo Jelaca, u Windsoru Maja 2003 (7511)


srpskadijaspora.info
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pet 15 Maj - 20:42

Jezik je svetlo života
(Hans Georg Gadamer)




„Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju...
poslije izgubljenog jezika nema naroda.“
(Mile Medić, Zaveštanja Stefana Nemanje)
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pet 15 Maj - 20:43

Stvaralaštvo, društvenost i sloboda ključne su odrednice sociološke definicije
o čovekovoj prirodi. No, čovek je, između ostalog, i homosimbolicus. U sistemu
simboličke komunikacije jezik je najvažniji čovekov instrument sporazumevanja,
građenja identiteta, faktor socijalizacije i kulturne integracije društvenih grupa.
Jezik, kao Boginja Šiva, ima više lica i različite funkcije: saznajnu, komunikativnu,
identitetsku, umetničku, integrativnu – ali i dezinegrativnu. Sa njim se radujemo
i tugujemo. Jezikom se voli i mrzi, grade ali i razgrađuju interpersonalni i dru-
štveni odnosi u socijalnom prostoru između različitih grupa i naroda. On je instrument
kulture mira ali i nasilja.
Sporenja o jeziku uvek imaju i društvene implikacije. Ona stoga nisu samo
stvar gramatike, sintakse i poetike i estetike. Kad god se prave podele u jeziku, niču
pukotine u narodu, deli se i narod. I obrnuto: društvena dešavanja i podele u zajednici
dovode do promena i podela u jeziku, stvaraju se nove jezičke subkulture.
Srbi su jedan rod i narod koji se početno služio jednim jezikom vekovima, iz
kojeg je u XX veku iznedren veći broj nacija. U vremenu globalizacije, kada se stvaraju
postnacionalne konstelacije (J. Habermas) i jačaju procesi interkulturalizma, u
srpskom narodu teku suprotne tendencije – usitnjavanja i jezičke diferencijacije i tribalizacije.
U XX veku posredstvom religijskog/konfesionalnog i političkog faktora proizvedene
su na prostoru bivše SFRJ dve nacije: bosanska i crnogorska. Ne sporeći
crnogorsku državnost, ovde postavljamo pitanje sudbine srpskog jezika, veštačke
njegove deobe. Naravno, ovo je pitanje, pre svega, stručnjaka i filologa. No, mene
zanimaju sociokulturne implikacije ovakvih deoba, njihov uticaj na identitete i drobljenje
jedinstvenog kulturnog prostora.
I ma koliko Evropska Unija danas afirmiše program integracija, ona, nekim
svojim odlukama, pomaže na Balkanu dalju atomizaciju – političku i kulturnu. Na
prostoru bivše SFRJ, samo u poslednjih 15 godina, niklo je nekoliko džepnih državica.
Sada je u toku proizvodnja „države u državi“ – Kosova. Drobljenje suvereniteta
Srbije, kao torzo države, nije završen proces.
Na prostoru Srbije, pod firmom regionalizma, žele se ugraditi mehanizmi dalje
dezintegracije, cepanja njenog političkog jedinstva. Pritom, mi razlikujemo potrebu
ekonomske i političke decentralizacije, kao formu funkcionalno-razvojne regionalizacije,
od regionalizma koji teži da ima paradržavne atribute i vodi daljoj političkoj
dezintegraciji.
U ovom kontekstu i savremena razmatranja o jeziku često bivaju instrumentalizovana
od političkih grupa ove ili one orijentacije. Srpski jezik je službeni jezik u
građanskoj državi savremene Srbije. Njegova zvanična upotreba ne negira značaj jezičkog
multikulturalizma, tj. postojanje i upotrebu jezika manjina.
Standardizovani književni srpski jezik, takođe, ne treba nametati kao kanon.
On je konvencija, podložna inovacijama i dograđivanju. Uz očuvanje jezičkog jedinstva,
treba biti otvoren za pluralizam dijalekata u jezičkoj kulturi srpskog naroda,
koji poput rečnih rukavaca bogate maticu srpskog jezika.
Vuk Karadžić je učinio veliko delo u književnoj reformi jezika u XIX veku,
ali ne treba fetišizirati njegovo delo. I pre i posle njega živeo je srpski jezik u pluralu
njegovih protomodernih ili savremenih dijalekatskih formi: od staroslovenskog do
drugih lokalnih, zavičajnih formi na razuđenom geoprostoru Srbije i Balkana.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pet 15 Maj - 20:43

Traganje za korenima staroslovenskih reči (odnos srpskog i
staroslovenskog jezika)

Ako bi se učinila nekakva reminescencija na genezu jezika, od staroslovenskog
do savremenog srpskog jezika, može se reći: bejasmo jedan rod koji je govorio
istim jezikom. Onda nas vetrovi sudbine, kroz brojne seobe, podeliše, raznesoše u
razne krajeve sveta. Svaki deo postade novo pleme. Razvi svoj jezički dijalekt, a
prajezik pokopa u sebi.
Kasnije će se iz plemena razviti narodi sa svojim kulturama, a potom nacije.
Sve ove promene odrazile su se u jeziku i na jeziku. Unifikacija i standardizacija su
dalje potisnule osnove prajezičke kulture.
Uzmimo kao primer ruski i srpski jezik. Nalazimo da je staroslovenski jezik
praosnova. Uporedimo neke reči i otkrićemo iste i slične reči: nebo, voda, vazduh,
zemlja, vatra. Ili reči: danas, sutra, prekosutra, juče, prekjuče itd.
Te praosnove jezika žive u nama. One se probude u susretu sa našim prazemljacima
(Rusima, Poljacima, Česima, Slovacima, Bugarima...). Tada, odjednom,
otkrijemo te dubinske slojeve zajedničke jezičke i opšte kulture, kao zaspalu muziku
koja prozbori u našim srcima, u našoj duši.
Nikakvi tokovi modernizacije i globalizacije neće moći te belege u nama da
zatru, unište. To je kolektivni prtljag koji kao breme, svesno ili nesvesno, po tajnom
kodu kulturnog genotipa nosimo sa sobom i kao darove i poruku predaka prenosimo
na nova pokolenja.
Nova pokolenja će svojim razumom biti okrenuta izazovima modernizacije i
budućnosti, ali će u svom srcu nositi tajnu kulturnih kodova, tradiciju pradedova.
Tako se ostvaruje kontinuitet u razvoju ljudske vrste i čovečanstva. U suprotnom,
svaka generacija bi trčala ispočetka svoj krug. Umesto da se penje na ramena
prethodne generacije i otkriva nove vidike. Svojim stvaralaštvom pomerajući granice
sveta.
Istorija ljudskog roda je jedinstvo procesa kontinuiteta i diskontinuiteta, a
kultura se razvija u neprekidnom dijalogu tradicije i modernosti, tj. sa duhovnim
vertikalama iz nacionalne baštine i univerzalne riznice čovečanstva.
U savremenosti je neophodno negovati dijalogiku jezičke kulture i prožimanje,
umesto unifikacije i uterivanja jezika u Prokrustovu postelju.
Iako je danas prisutna tendencija razaranja osnova jezičke kulture Srba, neophodno
je nastaviti dijalogiku sa „inovernima“, modernizatorima, jer se samo kroz dijalog
može unapređivati jezik i prevazilaziti rasputnice, ne samo jezičke već i političke.
Najbolji metod unapređivanja jezičke kulture jeste: uporedo sa radom na
standardizaciji srpskog jezika, otvorenost i dijalog sa pluralizmom jezičkih tokova
unutar srpske jezičke kulture, sveslovenske i drugih naroda. To je put obogaćivanja i
razvoja jezika. Jer, kako ističe T. Eliot, kulture se razvijaju kroz dijalog, s jedne strane
sa korenima i tradicijom nacionalnih kultura, ali i uz dodir i prožimanje sa najvrednijim
ostvarenjima iz univerzalne kulturne riznice čovečanstva. To važi i za našu
kulturu.
Srpski jezik je bogat i raskošan. On nosi u sebi dubinu i širinu slovenskih stepa,
setnu milozvučnost drevnih kultura Istoka, toplinu Mediterana... On se ne da
uštogljiti i kanonizovati, jer svojom vitalnošću izmiče mehanizmima velike mašine
standardizacije i birokratizacije.
Jezik i nacionalno pitanje – sociokulturna funkcija
Jezik je sredstvo sporazumevanja, ali i socijalizacije, formiranja identiteta i
sociokulturne integracije pojedinca i društvenih grupa. Posredstvom jezika formiramo
svoj identitet: definišemo kulturnu samobitnost i specifičnost sebe i drugih, u potrazi
za odgovorom „ko smo mi“ a „ko su drugi“, šta je naše suigeneris – personalni
i etnički društveni karakter, ali i koji je zajednički kulturni imenitelj nacionalne i
globalne kulture, koju delimo sa drugima.
Dinamički posmatrano u jeziku je skrivena proživljena istorija jednog naroda,
njegovih uspona i padova; u njemu su zabeležene sve poruke i ožiljci u njegovom
rastu od korena pa do cveta.
Razvoj jezika uslovljen je načinom života jednog naroda, mnogim objektivnim
i subjektivnim faktorima, a pre svega istorijom i kulturom jednog naroda. U tom
procesu razvoja jezika kao osnove kulture jednog naroda, posreduju brojne institucije:
porodica, škola, država, crkva. Ove institucije imaju različitu ulogu u tradicionalnom
i modernom društvu, ali i različit uticaj na jezičku kulturu jednog naroda.
Pravoslavna crkva je odigrala veliku ulogu u očuvanju identiteta srpskog naroda
u uslovima turskog ropstva. No, verska opredeljenost, jezik i nacionalna pripadnost
ne moraju biti istoznačni, kao što to pokazuje istorija Balkana. Bez obzira
kako je to proizvedeno, mi smo danas u situaciji da prisustvujemo veštačkom stvaranju
novih država i naroda i cepanju ne samo političkog jedinstva, već i kulturnog
prostora srpskog naroda, koje još uvek nije završeno.
Jezik je stariji od države i nacije, ali teško državi i naciji ako zaborave na svoj
jezik: time one prestaju da postoje!
Politička geografija se kroz istoriju menjala u svetu i na Balkanu, Srbija je širila
i sužavala krila svojih granica, u zavisnosti od odnosa moći u svetu, ali je čuvala
svoj jezik. I sve dok bude čuvala svoj jezik, očuvaće nadu da, pre ili kasnije, može
pobediti sva zla i ponovo se uspraviti, dostojanstveno i visoko. Otuda ima istine u
poruci Stefana Nemanje Rastku: „Čedo moje, čuvaj svoj jezik kao ime svoje, kao oči
svoje...“
Posle Drugog svetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije politika i vera korišćene
su kao instrumenti za proizvođenje novih nacija, a one za održavanje političke
ravnoteže u višenacionalnoj zajedničkoj državi. U tom kontekstu i danas se koristi
jezički i etnički inženjering na ovom prostoru radi njegove podele i upravljanja ovim
prostorom od strane novih hegemona.
Na prostoru bivše SFRJ, nacije su proizvođene „odozgo“, kao deo političkog
projekta, a ne „odozdo“, organski, na osnovu integrisane podele rada i jedinstvenog
tržišta. Sa takvom politikom proizvodnje naroda i novih džepnih državica i daljom
dezintegracijom srpskog etničkog korpusa i, na žalost, Srbije kao države, nastavlje-
no je i posle raspada SFRJ. Naravno, sada iz geopolitičkih i geostrateških razloga
velikih sila i njihovog arbitriranja na prostoru Balkana, posebno SAD i Nemačke.
U našoj literaturi i publicistici na temu potrage za suštinom srpskog nacionalnog
interesa dato je više definicija. Na primer, akademik Dobrica Ćosić tvrdi da je
„srpsko pitanje demokratsko pitanje“1, geopolitički analitičar Milorad Stepić smatra
da je ono geopolitičko pitanje2, dok Petar Milosavljević naglašava da je srpsko pitanje,
pre svega, jezičko pitanje3. Čini nam se da je za srpsku naciju pitanje egzistencijalnog
opstanka i demografsko pitanje i, ujedno, geokulturno pitanje, tj. definisanje
kulture kao instrumenta borbe za očuvanje identiteta i duhovnog jedinstva srpskog
naroda. Posmatrajući megatrendove u savremenosti, u redosledu metamorfoze
značenja njihove uloge i težine od geopolitike ka geoekonomiji u XX veku i od geoekonomije
ka geokulturi u XXI veku, podvlačimo značaj kulture, ljudskog i kulturnog
kapitala, za pozicioniranje jednog naroda u globalnom svetu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pet 15 Maj - 20:44

Globalizacija i kulturni imperijalizam
Danas je nastupilo doba globalizacije i mekdonaldizacije društva. Mondijalizovani
kapital, šireći tržište globalne ekonomije, podriva nacionalne i političke granice
i ono po čemu će narodi biti prepoznavani u budućnosti biće kultura i kulturni
identiteti. Iza Hantingtonove teze o sukobu kultura i civilizacija u svetu, danas stoji
gusarska odiseja mondijalizovanog kapitala transnacionalnih kompanija zemalja
svetskog centra. Umesto realnog sagledavanja ključnih faktora koji proizvode strukturalno
nasilje u svetu – sve veće monopolisanje novih proizvodnih snaga i razobručeno
delovanje krupnog kapitala u ekspoloataciji zemalja svetske poluperiferije i periferije
– danas se vrši mistifikacija odnosa u svetu teorijom o sukobu civilizacija i
legitimiše se hegemonija i neokolonijalna ekspanzija Velike zveri. Asimetrični model
globalizacije, koji danas dominira u svetu, povezan je sa neoliberalizmom kao
ideologijom krupnog kapitala i koncepcijom razvoja koja generira socijaldarvinizaciju
odnosa u svetu, strukturalne nejednakosti i nasilje. Tradicionalne nejednakosti,
oličene u disproporcijama socijalno-ekonomskog razvoja Severa i Juga, dopunjuju
se novim oblicima zavisnosti u liku različite geografske raspodeljenosti novih tehnologija
i simboličke zavisnosti u informativnom sistemu, novim oblicima kulture zavisnosti
i kulturnog imperijalizma.
Američki i britanski geostratezi – R. Kuper i R. Kajgan – afirmišu tezu o dolasku
doba novih liberalnih imperija i u ime te platforme zastupaju tezu o potrebi hegemonije
globalnog Levijatana u liku SAD i država svetskog centra, dok u isto vreme
pišu o raspadanju i razaranju nacionalnih država. Srpski narod se na kraju XX
veka upravo našao na udaru šapa i štapa ove globalne zveri, koja modernim topuzom
želi deliti pravdu i uređivati svet. Na udaru su ne samo suverenitet njegove države,
već i njegov „duhovni Jerusalim“ i njegova kultura. U poslednjih 18 godina najotvo-
renije se vodi totalni rat protiv srpskog naroda, svim sredstvima u svim dimenzijama:
informativnim, politčkim, vojnim, ekonomskim. Napadnuta je i njegova kultura
nametanjem strategije zavisne kolonijalne modernizacije. Sada je pod firmom reforme
(bolonjske šuvarice) na redu prepariranje njegovog sistema obrazovanja. Čitav
jedan narod je ponovo na raskršću i u zbegu. Žele ga proterati sa njegovih istorijskih
i etničkih prostora, a govore mu o prijateljstvu. Dele ga brojnim mehanizmima i akcijama,
dele ga ne „evrosrbe“, „evroantlantiste“ i „balkance“; na „insajdere“, potkazivače
i begunce, nove hajduke. A Srbi su, kako je davno pisao Sv. Sava – Istok na
Zapadu, i Zapad na Istoku. Ili, pak, Sv. Nikolaj – iznad Istoka i Zapada. Oni žive na
oštrici mača, razmeđi svetova različitih civilizacija. Sve to – problem očuvanja kulturnog
identiteta – egzistencijalnu sudbinu srpskog naroda čini kompleksnom, protivrečnom
i tragičnom.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pet 15 Maj - 20:44

Savremeno čovečanstvo se nalazi na raskršću, pred njim je neizvesna budućnost
u liku alternativa: perspektiva postmodernog totalitarizma, tj. novi Orvelov
svet, socijaldarvinizacija odnosa sa plutokratskom i tehnokratskom diktaturom, ili
formiranje čovečanstva kao zajednice ravnopravnih građana i naroda u duhu modela
socijal-demokratske globalizacije sveta sa respektom bogatstva kulturnih različitosti
sveta, sa globalizacijom razumevanja i solidarnosti među narodima. Pravac daljeg
istorijskog razvoja čovečanstva – u smislu Hantingtonovog sukoba civilizacija i hegemonije
jedne od njih, ili afirmacija strategije dijaloga i partnerstva različitih civilizacija
je otvoren proces i zavisiće od brojnih faktora, ali i od moralnog i političkog
udela intelektualaca i njihove misije u svetu, od intervenicije ljudskog faktora u polje
istorije kakva će budućnost biti projektovana i ostvarivana. Dakle, i na nama savremenicima
je velika odgovornost kakav će oblik, lik i suštinu imati budućnost čovečanstva
– da li će se ono razvijati u ključu humanizacije društva i emancipacije
čoveka, ili pak novih oblika socijalnog, političkog i kulturnog porobljavanja.
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Pon 29 Jun - 19:26

Ove reči Srbi koriste vekovima, a zaboravili su njihovo pravo značenje!

- Javi mi se sutra. Juče smo se dogovorili a ti se nisi pojavila. Potpuno si u pravu, ne brini, ispravićemo to ovih dana. Šta mislite, koje reči iz ovog običnog dijaloga su nastale toliko davno da smo im zaboravili značenje?

Jezik je čovekovo najveće bogatstvo, a uprkos tome, tako malo pažnje mu poklanjamo. Niko ne zna kad i kako je nastao jezik, baš kao što se niko ne seća kad i kako je naučio svoj maternji jezik. Otkrivamo vam kako su nastale i šta zapravo znače, dve najzanimljivije stare srpske (slovenske) reči. Ovo je njihova priča.

SUDITE MU JAVNO I PRAVEDNO

Neke stare reči iz srpskog jezika potiču još iz praslovenskog, pa su od jedne izvorne reči nastale mnoge druge, s različitim značenjima. Tako imamo reč – java, javno, javiti, pojaviti, najaviti… Značenja su mnogobrojna, a simbolika iza toga se, nažalost, izgubila. Danas kad kažemo “javiti”, većina ljudi, verovatno, pomisli na telefonski poziv, što nema nikakve veze sa “javom”, koje je stanje suprotno od sna, ili sa “najavom”, što će neke od nas sigurno asocirati na popularnu igru, jamb.

Međutim, sve te reči potiču iz istog korena, odnosno, nekad davno, bile su jedna jedina reč.

Isti slučaj je i kod reči – pravo, ispravno, pravda, napraviti, popraviti, pravilo… Opet, značenja su mnogobrojna, simbolika šizofreno podeljena, a nekadašnja suština izgubljena. Ali, ne i za oštro oko.

STARI SLOVENI I SVET BOGOVA

Jezik je, u vreme kad je nastao, bio isto što i mit, pa proučavanjem mita možemo saznati mnogo o jeziku.

Stari Sloveni imali su živopisnu mitologiju, koja je nažalost, slabo očuvana. Oni su verovali da postoje tri sveta – donji, srednji i gornji. Donji svet zvao se Nav, srednji Jav, a gornji Prav. U Navu, koji je ekvivalent Hadu ili Tartaru u grčkoj mitologiji, žive duše umrlih, u Javu živimo mi ljudi, odnosno fizička bića, a u Pravu žive bogovi, kao što u grčkoj mitologiji žive na Olimpu.

Kako su jezik i mit nekada bili jedno, odatle je i izašla simbolika koja stoji iza reči koje i dalje koristimo. Tako “pojaviti” znači – učiniti vidljivim, nastati u Javu, ili ovom svetu, odnosno, manifestovati nešto. “Java” je reč čije je značenje najpribližnije prvobitnom, jer pravi razliku između opipljivog i manifestovanog, s jedne strane, i snova i senki iz drugih svetova, s druge strane. “Učiniti nešto javnim”, znači izneti iz svog privatnog (unutrašnjeg) sveta na videlo, što su sve osobine srednjeg sveta zvanog Jav. Zbog toga sve reči koje potiču iz ovog korena imaju sličnu suštinu, a to je – osvetliti nešto, manifestovati, učiniti opipljivim, po-javiti.

Prav, gornji svet ili svet bogova, svet je po ugledu na koji su ljudi gradili društvo iz vremena plemenske zajednice. Odatle i imamo tako jaku društvenu notu koja prati sve reči koje potiču iz tog korena. “Ispravno” je ono što je po ugledu na svet bogova – Prav; “pravedno” je ako je onako kao što je i u svetu bogova; “napraviti” znači iz Prava spustiti, jer bogovi stvaraju, a mi samo “pravimo”; “pravilo” – nešto što se mora poštovati jer dolazi iz sveta bogova.

Mitske slike i izvorna simbolika koji stoje iza starih srpskih reči, predstavljaju pravo bogatstvo jezika koji je star hiljadama godina i pravo je čudo da posle toliko vremena, preko ovih reči, još uvek možemo da stupimo u kontakt s tim dalekim svetom. Šteta je što smo zaboravili svoje poreklo, a još veća šteta bi bila da zaboravimo i ovo malo što smo sačuvali.

(Aleksandar Ginić)/telegraf.rs










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Uto 30 Jun - 9:50

Koliko je danas govornika koji bi mogli da objasne šta znači aberdar, egeda, suvica ili ljesak? Ako bi nas pozvali u žilište ili zamolili da dohvatimo ćikaru, ko bi shatio na šta tačno sagovornik misli? Uz pomoć dr Nenada Ivanovića, sa Instituta za srpski jezik SANU, izdvojili smo 30 reči koje se mogu pronaći u rečniku, ali ne i čuti u svakodnevnom govoru. Svaka od njih je ili arhaična, ili pokrajinska, ili individualno skovana. Ili jednostavno - zaboravljena.
A: ABERDAR m (tur. haberdar) top ili puška kojima se nešto objavljuje, daje aber.
- Kad pukne top aberdar, onda da se grune u bok ... Turcima (Milan Đ. Milićević)
B: BEZREDICE pril. bez utvrđenog reda.
- Mi bezredice idemo po vodu, kad koja dospe (Jovan Jovanović Zmaj)
 

V: VONJALO s čulo mirisa.
- Prviй parъ su živci nosa ili vonяla; drugiй živci očiю ili vida (Jovan Stejić)
 

G: GORTAN m (rus. gortanь) grlo, grkljan.
- Pčele Medь sisaю i šnimь gortanь našь uslaždavaю (Dositej Obradović)

D: DOBROŽIVELICA ž i m bonvivan.

- Pera je dobroživelica i kockar (Pozorište, časopis, 1872)
 


Đ: ĐUSLA ž pokr. krupna, jače razvijena ženska osoba (Bačka, Tihomir Ostojić)
E: EGEDA ž (mađ. hegedu) violina.
- Sa svojom dvorskom muzikom (s egedama) i s nekoliko momaka ... pošalje [ih] u crkvu te se venčaju (Vuk Karadžić)

Ž: ŽILIŠTE s mesto življenja, prebivalište, boravište.

- Zajmi i nas strašnijem kricima / Iz nebesnog blaženog žilišta (Petar II Petrović Njegoš)
 

Z: ZABLAGODARIT svr. postati zahvalan, osetiti zahvalnost prema nekome.
- Većina ljudi od ukusa nema mnogo da zablagodari svojim nastavnicima za svoje vaspitanje u tom pogledu (Bogdan Popović)
 
I: IZJEDIPOGAČA m i ž izjelica, proždrljivac.
- Ti si jedan izjedipogača! Jedan ispičutura (Vuk Karadžić, Srpski rječnik)
 

J: JERBASMA m vrsta sočne jesenje kruške.
- Ona je kao kruška jerbasma, slatka a meka (Ivo Andrić)
K: KOŠTANIK, –ika m kostur, skelet.
- Zvanične tajne, reć će koštanik / ne kazuju se površnicima (Laza Kostić)

L: LILA ž tanki, glatki sloj kore drveta (breze, trešnje, višnje i sl.), koji se lako ljušti.

- Odora joj kao svila / Bela kao bela lila / Čista kao zora rana (Radovan Košutić)
 
Lj: LJESAK m sjaj, odblesak.

- Od ljeska zimskog sunca ... izgledalo je to pivo prozirno (Petar Pecija Petrović)
M: MOSTATI nesvr. šatrovački: ćutati, mučati (u jeziku mutavdžija) (vranjski kraj, Milan Đ. Milićević)
 

N: NEDROGRIZ m ujed za nedra, ženske grudi.
- I uze od svake [devojke] po jedan ogrizak nedrogriz ... I nosač svaki put omahnu glavom, pa ih ljubljaše, pa štipaše i grljaše (Stanislav Vinaver)

Nj: NJEGOVSKI, -a, -o karakterističan za njega, njemu svojstven.

- Proku je obeznanila njegovska, ljuta krv (Veljko Petrović)
 

O: OTIH m indiv. tišina, utihnulost, zaborav.
- Marinko iskrenuo je pred njih svaki džep, pootvarao bez ključeva sve one ladice, koje skrivaju grijehe u otih (Josip Kozarac)
 

P: POBRADNJIK m etn. deo ženske nošnje koji se sastoji iz dva reda krupnog srebrnog novca prišivenog na debeloj kudeljnoj krpi

RROSUKATI nesvr. pomalo rositi (Vuk Karadžić, Srpski rječnik)


 S: SUVICA ž pokr. grožđe koje se prokuva u morskoj vodi i zatim osuši; suvo grožđe.
- Sušenjem pri blagoj toploti dobijamo ... od grožđa tz. suvice (Milan Batut)

T: TIKVARA vrsta jabuke

Ć: ĆIKARA ž šolja, šalica
 

U: USRŽITI, –im svr. učiniti da nešto skroz zahvati, prožme, da prodre u srž nečega.
- Kod ... Vojnovića je stil ... duboko usržen u samo delo, ono ... kroz njega živi (Milan Bogdanović)

F: FIJUČAN, -čna, -čno izložen fijuku vetra.

- Tutnje ponosne legije što se po goletima fijučnim roje (Milutin Bojić)
H: HLEBAČA ijek. hljebača ž hleb (s kvascem).
- Vazda su mu na trpezi pogača, hljebača, bardak vina (Stjepan Mitrov Ljubiša).
 

C: CAKLO s staklo.
- Kad pod njom [obalom] s broda zaviriš u tihu pučinu, vidiš svaku kuću ... gdje se u vodi kao u caklu cakli (Stjepan Mitrov Ljubiša)

Č: ČAPOR m grudva smrznute zemlje koja se izdiže od tla.

- Osvane i siv dan sa smrznutim čaporima ... blata po cestama (Ivan Kozarac)
 

Dž: DŽILITNUTI SE svr. potegnuti džilit (koplje), bacati džilit.
- Sramota je takome junaku ... džilitnut se, ne pogodit cilja (Ivan Mažuranić)

Š: ŠALE pril. lako, kao od šale.

- Koga moje vino obori, taj se ne diže šale (Stevan Sremac)


*Napomena: Za slova A-P: Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU, tom I-XVIII, 1959-2010, Srpska akademija nauke i umetnosti, Institut za srpski jezik SANU, Beograd. Za slova P-Š: Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, tom I-VI, 1967-1976, Matica srpska, Novi Sad.



Zar nisu milozvučne ove reči.Menjane kroz istoriju i zaboravljene.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610Uto 7 Jul - 9:05

Srpski jezik nije svačiji i ničiji da bi ga mogao prisvajati svako kome padne na pamet. On ima svog vlasnika i tvorca koji ga je stvorio. To je srpski narod.
U nauci o jeziku svuda u svetu nije teško utvrditi kako je koji jezik nastao i kome on pripada. To se pitanje u nauci ne postavlja nigde u svetu. Samo ovde, kod nas i nigde više, to se pitanje postavlja u svoj žestini. To je zato što je pitanje porekla i pripadnosti srpskog jezika rešavala politika, a ne nauka.
U nauci o jeziku postoje vrlo jasna i čvrsta jezička naučna merila na osnovu kojih se određuje gde, kada i kako je nastao neki jezik, čiji je on po poreklu i ko ga je stvorio. Ta merila važe i za srpski jezik.
Postoje osnovna naučna merila pomoću kojih se može odrediti poreklo i nastanak srpskog jezika. To je, pre svega, narod koji ga je stvarao, prostor na kojem je jezik nastao i vreme u koje je nastao i u kojem se razvijao. Tu dolaze još dokazi koje nude dijalektološke studije i dokazi koje pružaju prvi, najraniji i kasniji pisani spomenici na srpskom jeziku.
Nema nikakve sumnje da je srpski jezik nastao na tlu srpske srednjevekovne države. Razvijao se iz staroslavenskog jezika od 10. veka do naših dana. Njega je stvarao srpski narod kroz duge vekove svoga života i istorije. Već u književnim delima Svetog Save ogledaju se mnoge osobine i izražajna moć srpskog jezika. Najraniji srpski pisani spomenici potvrđuju da su pisani na štokavskom srpskom jeziku. Kroz istoriju taj se jezik uobličio u zaseban, čvrst i celovit jezički sistem, kakav uglavnom i danas poznajemo.
Hrvatski (čakavski) jezik razvijao se na hrvatskoj teritoriji, od reke Cetine do Istre. To dokazuju sve dijalektološke studije i svi najraniji i kasniji hrvatski pisani spomenici (Bašćanska ploča, 11. vek), kao i vrlo razvijena hrvatska književnost 16. veka na hrvatskom čakavskom jeziku (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić i drugi). Taj hrvatski čakavski jezik razvio se u drugačiji jezički sistem, bitno različit od srpskog štokavskog jezika.
Na severu Hrvatske razvio se, opet, drugi i drukčiji kajkavski jezik, posve drukčiji od hrvatskog čakavskog i srpskog štokavskog jezika, što takođe potvrđuju dijalektološke studije, rani pisani spomenici i hrvatska kajkavska književnost. Ovaj jezik je sve do početka 19. stoleća zvan slovenskim, kako svedoči rečnik "Reči slovenske" Jurja Habdelića iz 17. veka, iako je sloveski narod u provincijalnoj Hrvatskoj primio hrvatsko ime tek u 16. sloleću, nakon povlačenja hrvatskog plemstva na sever, posle poraza na Krbavskom polju. Posle Krbavske bitke 1493, hrvatski (čakavski) jezik polako se osipa i nestaje. Danas je gotovo potpuno iščezao.Od 14. veka, seobom Srba ispred turskih osvajanja, srpski jezik proširio se na zapad, u Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju, pa u Vojvodinu i duboko u Mađarsku do Pešte, Sent Andreje i Pečuja, a u Rumuniji do Temišvara i Arada i dalje.
Tako su Hrvati vrlo rano došli u dodir sa srpskim jezikom i počeli njime govoriti i pisati. Sredinom 19. veka oni su napustili svoj kajkavski i čakavski jezik i preuzeli srpski kao svoj. Napokon su posvojili srpski jezik i nazvali ga hrvatskim, uz blagoslov nekih srpskih lingvista. Taj blagoslov od nekih srpskih lingvista imali su do juče. Imaju ga i danas, kad Akademijin rečnik srpskog jezika nazivaju srpskohrvatskim, i priznaju hrvatski, bošnjački i crnogorski jezik kao zasebne jezike tih nacija.
Za nauku o jeziku nema sumnje kakav je koji jezik, gde je nastao, koji je od njih srpski, a koji hrvatski. Problem je nastao kad su hrvatski, a kasnije i srpski lingvisti, uveli u nauku o jeziku druga merila u određivanje porekla, nastanka i pripadnosti štokavskog, čakavskog i kajkavskog jezika. Ta druga merila o poreklu i pripadnosti srpskog jezika tiču se odnosa nacije i jezika, države i jezika, književnosti i jezika.
Jezik i nacija
Da li svaka nacija ima svoj jezik i da li se taj jezik mora imenovati nacionalnim imenom?
Postojanje nacije, čak i ako je ona veoma stara i velika po svojoj istoriji, teritoriji i broju stanovnika, nije nikakav uslov, naučni, lingvistički, istorijski ili bilo koji drugi razlog, da takva nacija mora imati jezik sa imenom te nacije. Primera je mnogo. Eto, Austrijanci nemaju austrijski jezik, nego nemački. Golemi Brazil, sa ogromnom teritorijom i velikim brojem stanovnika, nema brazilski jezik, nego portugalski. A šta da se kaže o najvećoj sili današnjeg sveta, o Americi i Amerikancima, koji i pored tolike veličine i moći, ipak nemaju američki jezik, nego engleski.
Samo kod nas, ovde, oko nas, svaka najnovija nacija, pa i ona koja je nastala danas ili juče, sa manjim brojem stanovnika i teritorijom manjom od jednog osrednjeg evropskoga grada, smatra da "ima pravo" da srpski jezik preimenuje u svoj, bošnjački, crnogorski, hrvatski. Naravno, ovde nije važno da li je nacija stara ili nova, velika ili mala, po istoriji, teritoriji ili broju stanovnika. Važno je da nacija i jezik nisu isto. Nacija je jedna društvena i istorijska tvorevina. Jezik je druga i drukčija tvorevina, poseban, jedinstven, nedeljiv i neponovljiv način govora i sporazumevanja jednog naroda.
Kod nas ime jezika nije naučno i jezičko pitanje, nego stvar nacionalnog ponosa. Sve te nove i stare nacije smatraju da im je povređen nacionalni ponos ako jezik kojim govore ne nazovu svojim imenom, iako im taj jezik ne pripada. Posebno im je teško i nepodnošljivo da taj jezik nazovu srpskim.
Jezik i država
U srpskoj lingvistici, a pogotovo u hrvatskoj, stvoreno je pogrešno uverenje da su država i jezik nešto isto, što proističe jedno iz drugog. Ko ima ili stekne kako-tako kakvu-takvu državu ili državicu, taj misli da stiče pravo da i jezik kojim govori nazove svojim imenom, tj. imenom svoje države i svoga naroda. Misle da su jezik i njegovo nacionalno ime nedeljivi deo državnosti i suvereniteta. Po tome, da je to tako, Amerika ne bi bila suverena država, jer nema američki jezik. Po tome, Engleska bi bila nosilac američkog suvereniteta, jer se u Americi govori engleskim jezikom. Ali to ne može biti i nije tako, ni tamo, ni ovamo.
Drugi primer je još jasniji. Austrijanci jesu poseban, stari narod, sa svojom nekadašnjom veoma starom i posebnom carevinom, ali nemaju i ne moraju imati svoj, austrijski jezik, nego jezik drugog naroda, njemačkog, iako su Austrijanci i sami u velikoj meri kroz vekove učestvovali u stvaranju nemačkog jezika.
Austrija je kroz istoriju bila velika evropska država. Istorija Austrije počinje od 803. godine, lično od Karla Velikog, koji je osnovao Austriju, Istočnu Marku (Österreich – Istočni Rajh) . U doba Habzburgovaca Hrvatsaka je bila samo provincija Ugarske i Austrije. Pod Hazburzima Austrija je bila velika sila u srednjoj Evropi. Pod njom je bila polovina Evrope (Španija, Lombardija, Milano, Napulj, Sardinija, Sicilija, Venecija, Holandija i većina slavenskih zemalja).
U toj velikoj austrijskoj carevini Hrvati su, pod upravom Mađara, bili neznatni deo velike Austro-Ugarske monarhije. Pa ipak, velika Austrija, sa svom svojom bogatom i velikom evropskom istorijom, sa velikom državom i državnošću, nije polagala pravo da nemački jezik nazove austrijskim. A Hrvati su, i bez države i državnosti, ili čim dobiju kakvu-takvu državu, kao onu Nezavisnu iz 1941, ili onu iz 1991, odmah proglašavali srpski jezik za svoj, neovisni jezik, hrvatski.
Jezik nije država da se može kao država cepati na više država i državica, na više jezika i jezičića. Jezik je jedan i nedeljiv i kad se govori u Srbiji, i kad se govori u bilo kojoj novoj državi ili državici. On je uvek i zauvek svuda samo srpski, bez obzira na to u kojoj se zemlji govori.
Država i državnost su jedan pojam, a jezik posve drugi, pa jezik ne mora biti i nije oznaka državnosti i suvereniteta nekog naroda. Samo ovde, kod nas, svaka država i državica smatra da joj je nepotpuna i okrnjena država i državnost ako nemaju jezik sa svojim nacionalnim imenom, iako taj jezik pripada drugom narodu.
Sve je to uslovljeno sticajem vrlo nesretnih okolnosti, istorijskih zabluda i zbrke koja je dugo trajala i još traje. Najpre jesmo jedan narod, pa nismo jedan nego četiri naroda, jesmo pa nismo jedna država, nego četiri države, te najpre imamo jedan jezik, pa odjednom se pojave četiri jezika.
Na tlu bivše Jugoslavije su sve nove državice prenele srpski jezik kao svoje vlasništvo u svoju državu, pod novim, svojim imenom. Ali jezik nije država. Jezik je nedeljiv i ne može se kao država, opet, deliti na nove jezike i jezičiće.
Država može biti nova i drukčija, sa potpuno novim i drukčijim uređenjem i sa novim imenom. Jezik ne može biti nov i drukčiji nego što je bio. On može biti samo onaj isti, stari, koji se stvarao vekovima. Jezici ne nastaju odjednompreko noći, dekretom, kao države, nasilnim otcepljenjem ili referendumom, nego nastaju kroz vekove.
Jezik i književnost
U hrvatskoj lingvistici, a bogme i u srpskoj, takođe postoji uverenje da su književnost i jezik isto: čija književnost, toga i jezik. Ali u tom odnosu jezik čini osnovu, građu, a književnost umetničko delo. Tako, naprimer, u Hrvatskoj književnost jeste nacionalna, hrvatska, a jezik je srpski, u Austriji književnost jeste austrijska, a jezik nemački.
Hrvati, međutim, polažu pravo na hrvatsko ime srpskog jezika jer je na tome jeziku pisana i napisana hrvatska književnost.
Ali, opet, austrijska književnost nesumnjivo je starija i veća od hrvatske. Na početku austrijske književnosti stoji veliki "Spev o Nibelunzima", iz 13. veka, jedan od velikih svetskih epova. Na vrhu austrijske književnosti stoje Stefan Cvajgi i Franc Kafka, veliki svetski pisci. Ipak, postojanje takve bogate, svetske književnosti ne daje pravo Austriji da se nemački jezik na kome su napisana ta velika dela nazove austrijski.
Isto tako, poezija velikog svetskog pesnika Pabla Nerude, nobelovca, ne daje pravo da se u Čileu španski jezik nazove čileanskim. A poezija velikoga Horhea Luisa Borhesa ne daje pravo Argentincima da španski jezik nazovu argentinskim. Naprotiv, Čileanci i Argentinci se ponose što govore i pišu španskim jezikom Miguela Servantesa, Lope de Vega, Migela de Unamuna ili Garsija Lorke.
Samo Hrvati, čija književnost, u svetskim razmerama, nije baš toliko velika i bogata, smatraju da im njihova književnost daje puno pravo da srpski jezik nazovu hrvatskim. Taj naziv ne proističe ni iz kakvog prava. To ne može da se opravda prostim postojanjem hrvatske nacije, hrvatskom državnošću i uspostavljanjem samostalne hrvatske države, niti postojanjem vrlo razgranate i razvijene hrvatske književnosti.
Hrvati, naravno, odavno govore i pišu srpskim jezikom. Ali Hrvati time nisu stvorili neki drugi, hrvatski jezik, nego su stvarali hrvatsku književnost u gotovim okvirima srpskog jezika, na srpskom jeziku. Jezik je bio i ostao srpski, a književnost je hrvatska. Postojanje viševekovne hrvatske književnosti na srpskom jeziku nije uslov da se srpski jezik nazove hrvatskim.
Međutim, Hrvati su, preuzevši srpski jezik, svojom književnošću razvili izražajne mogućnosti srpskog jezika. U svojim najboljim ostvarenjima hrvatski pisci su razvili i raspevali mnoge izražajne mogućnosti srpskog jezika. Stvorili su značajna dela na srpskom jeziku, počevši od starih dubrovačkih pisaca, svojih prvih štokavskih pisaca, od Petra Preradovića (Srbina), Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša, do Tina Ujevića i savremenih pisaca. To najbolje govori o bogatstvu i veličini hrvatske književnosti, ali isto tako o izražajnim mogućnostima, bogatstvu, lepoti i raskoši srpskog jezika
Nema naučnih i jezičkih razloga da se srpski jezik u Hrvatsoj zove hrvatski. To nije stvar nauke, nego je stvar puke volje i samovolje hrvatskih lingvista, stvar nacionalne preosetljivosti, netrpeljivosti i odbojnosti prema srpskom imenu. Nažalost, to je, isto tako, i stvar volje i samovolje srpskih lingvista, koji su olako prepuštali drugima ono što nije njihovo, do dana današnjeg.
Jezik u Ustavu Srbije
Članom 10 Ustava Srbije ispisana je istorijska, naučna i prirodna činjenica: "U Republici Srbiji u službenoj upotrebi je srpski jezik i ćirilično pismo". Time su u nauci o jeziku završene duge, stogodišnje rasprave o tome kako se zove srpski jezik.
Svečano proglašenje Ustava Republike Srbije na Mitrovdan 2006. godine jeste i svečano proglašenje istorijske i naučne pobede malobrojnih srpskih naučnika koji su se borili za srpsko ime srpskog jezika. To je istovremeno potpuni naučni i moralni poraz jedne naopake nauke o srpskom jeziku koja se do juče uporno zalagala za dvojni, trojni pa čak i četvorni naziv srpskog jezika (hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpski).
U Srbiji nema više rasprava o tome kako će se zvati srpski jezik. On je bio i ostaje srpski i u Srbiji, i svuda gde se njime govori i piše.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Srpski jezik kroz istoriju  Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpski jezik kroz istoriju    Srpski jezik kroz istoriju  Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Srpski jezik kroz istoriju
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Kako strancima zvuči srpski jezik.
» Počela akcija "Negujmo srpski jezik"
» Staklo kroz istoriju
» Depilacija-kroz istoriju
» Cveće kroz istoriju
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-