Manastir Veta sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice - Crvena reka
Manastir Visočka Ržana sa crkvom Rođenja Presvete Bogorodice - Ržana
Manastir Ajdanovac sa crkvom Sv.Georgija - Plana
Manastir Divljanski sa crkvom Svetog Dimitrija - Bela Palanka
Manastir Lipovac sa crkvom Sveti arhidjakon Stefan
Blizu Aleksinca kod mesta Katun nalazi se ovaj manastir čija crkva je prvobitno bila posvećena Preobraženju. Podigao ga je monah German prema natpisu koji se nalazi iznad vrata i to 1399 god.Prvi pisani izvori potiču iz 1413 god a u turskim zapisima se javlja 1536. Veća obnova bila je u XVII veku i za nju je zasluzan srpski despot Stefan Lazarević.Zidan je od kamena. Imitacija zidanja opekom je nastala najverovatnije kod velike obnove u XVII veku.Od starih fresaka su sačuvani samo fragmenti.Prilikom obnove manastira 1939 god uradjene su i freske u donjoj zoni. U blizini manastira nalaze se ostaci srednjevekovnog utvrdjenog grada Lipovac. Manastir je aktivan, ženski je i o njemu brinu monahinje.
Slike:S.Simić i Z.Jakšić
Manastir Djunis sa crkvom Pokrov Presvete Bogorodice
Devojci Milojki Jočić iz Djunisa se 1898 god. došavši da zahvati vodu na izvoru, prikazala Bogorodica rekavši joj da, na tom mestu, podigne crkvu i da se u njoj redovno obavlja služba.Iste godine podignuta je skromna kapela od dasaka sa krovom od ćeramide. Porušena je 1899 god. da bi na istom mestu bila podignuta nova crkva 1921 god.a 1960 proglašena za manastir. Manastir je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje.
Slike: S.Simić
Manastir Sveti Roman sa crkvom Blagovesti Presvete Bogorodice
Na desnoj obali Južne Morave u blizini Djunisa nalazi se ovaj manastir u kome je kao monah živeo Roman Sinait koji je proglašen za svetitelja pa je manastir po njemu i dobio ime. Grob Svetog Romana Sinaita sa moštima i danas se nalazi u manastiru. On se poštuje kao čudotvorac i iscelitelj.Monasi sinaiti su sledbenici solunskog čudotvorca Grigorija Palme koji su prihvatili njegovo učenje i u Srbiju su došli za vreme Kneza Lazara. O vremenu nastanka manastira nema podataka. Prvo pominjanje je iz 1498 god. Na starim temeljima podigao ga je upravnik ergele Kneza Lazara. Obnovio ga je Djordje Pile 1795 god. koji se u njemu i izlečio. Živopis iz 1795 god. sačuvan je u pevnicama i potkupolama. Smatra se da ispod sloja kreča ima još starijih freski. Novi živopis je uradjen 1831 god.Manastr je aktivan, ženski i o njemu brinu monahinje. Slike: S.Simić
Manastir Naupare sa crkvom Rodjenja Presvete Bogorodice
U podnožju planine Jastrebac 20 km. od Kruševca, u selu Naupare nalazi se ovaj manastir. Izgradjen je oko 1380 god. a prvi put se pominje u povelji koju je potpisao Knez Lazar a izdao monah Dorotej i njegov sin Danilo budući srpski patrijarh Danilo III i to 1382 god. gde se manastiru Drenci poklanja i dvor Naupare.Smatra se po predanju da su ga podigli Knez Lazar i njegov sin Stefan Visoki.Turci su manastir sa crkvom srušili 1454 god i dugo je bio u ruševinama, Za vreme Karadjordjevog ustanka crkva je raščišćena ,osvećena i u njoj su se pričešćivali ustanici.Freske nisu očuvane sem u fragmentima.Na zapadnoj fasadi nalazi se rozeta izuzetne lepote i po oceni stručnjaka je remek delo iz XIV veka.Crkva je obnovljena 1835 god za vreme Miloša Obrenovića.Kao uzor poslužila je crkva Lazarica u Kruševcu.Izgradjena je u moravskom stilu.Manstirski konak izgradjen je 1990 god.Manastir je aktvan i o njemu brinu monahinje. Slike: S.Simić
Manastir Mrzenica sa crkvom Svete Bogorodice - Stalać
Manastir Poganovo sa crkvom Svetog Jovana Bogoslova - Dobroševo
Manastir Sićevo sa crkvom Svete Bogorodice
Manastir Sukovo sa crkvom Svete Bogorodice
Manastir Temska sa crkvom Svetog Velikomučenika Georgija
Manastir Jašunja sa crkvom Svete Bogorodice - Manojlovice
Manastir Gornji Matejevac sa crkvom Svetog Jovana Krstitelja - G.Matejevac
Manastir Smilovci sa crkvom Svetih Kirika i Lulite - Dimitrovgrad
Manastir Sv.Arhangela Gavrila - Prikovac
Sarra
Poruka : 9173
Učlanjen : 09.04.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 2 Mar - 13:34
Манастир Ајдановац
Опште информације:
Место: Велика Плана Општина: Општина Прокупље Држава: Република Србија Врста споменика: Манастир Време настанка: XV век Тип споменика: Споменик културе од великог значаја Власник: Република Србија Надлежна установа за заштиту: Завод за заштиту споменика културе Ниш Седиште: Прокупље
Манастир Ајдановац припада Епархији нишкој Српске православне цркве и налази се код истоименог засеока, на обронцима Јастрепца, недалеко од Прокупља. Манастирска црква посвећена светом Ђорђу, подигнута је око 1485. године, а живописана 1492. године. У неколико наврата (1887,1907. и 1949) манастир је обнављан и тада је добио конаке и спомен чесму, а радови на конзервацији његовог фрескосликарства и архитектуре обављени су током 1996. и 1997. године.
Манастир Ајдановац се данас налази под заштитом Републике Србије, као споменик културе од великог значаја
Манастирска црква
Манастирску цркву одликује скромна и једноставна архитектура, без украса на њеној спољашњости која је била омалтерисана, а припада групи ретких цркава, које су подигнуте мало након отоманских освајања. Њена основа је једнобродна, са нартексом и отвореним тремом на једној и полукружном олтарском апсидом на другој страни. Над њом је обичан кров на две воде, без кубета или звоника, док се нише у источном зиду користе као ђаконикон и проскомидија.
Живопис у њеној унутрашњости, очуван је делимично, а сматра се да су га радили мајстори са севера данашње Грчке, на шта указују стилске особине усмерене ка декоративном изразу, грешке у натписима и одређена иконографска решења, као света Марина у борби са ђаволом или додавање дечака коњаничкој представи светог Ђорђа[1]. По свом садржају, поред зоне стојећих фигура и медаљона изнад њих, уочљиви су циклуси светог Ђорђа и Великих празника,као и опширни приказ Страшног суда.
Манастир Баваниште
Манастир Баваниште је манастир Српске православне цркве који се налази близу Панчева на путу за Ковин. Када се стигне у Баваниште кроз шуму путем од два километара налази се манастир Баваниште. Манастир је посвећен Рођењу Пресвете Богородице.
Историја
По предању манастир је основан на овим просторима са краја XVI века а помињу га у писанију манастира Пећка Патријаршија. Године 1594. године била је буна банатских Срба на челу са епископом вршачким Теодором Несторовићем, због великог зулума и насиља турског.
Манастир је смештен у шуму како не би био на удару разјареним турцима. Тако прикривен манастир је опстајао до 1716. године када је спаљен и разорен као и село. Народ се тада разбежао по околним местима, да би се већ следеће године вратио и започео обнову села. Изградња
Дубовчани, Гајчани, Доловци, Ковинци и народ преко Дунава спустили су се са брега у мочварну удолину и населили Баваниште. Прво су подигли цркву 1776. године на месту данашњег крста. У рату са турцима 1788. године храм је запаљен и оштећен а 1790. године је саграђена данашња црква на месту где се и сада налази, првобитно је прекривема шиндром, а 1812. године је постављен цреп. Манастир „Намастир“, како су мештани звали ову светињу, Водица је подигнута 1857. год. (као што говори горњи текст). Оригнални текст са плоче пронађене у олтарском делу приликом реконструкције храма: “ У име с. Троице сазидана е и посвећена, ова капела, Пресветој Богородици лета 1857. За време Г. Комп: Комаданта Г. Капета Адолфа Еихбергера, и Госл. Лаитн. Тиме Стојанова. Стефана: Манака: Зарије Сармеш.: Пвтровића. и Г. Г. Пароха Иоана Милковича. Аксентија. л Михаила Димича, трошком ревносног и благ: Обчиества Баванишчанског. ”
Од рушења па до обнове народ је долазио на Водицу и молећи се добијао духовну утеху и физичко исцелење. Повише капелице (источно) је била подигнута зграда за коначење, а северозападно зграда за потребе (шупа са шталом).
Увек је било чувара светиње, један је своје кости оставио ту и оформио прво гробље. „Овде почива Раб Божији Јован Јованов би надзиратељ овде капеле пожив 65. г. Представ: 1. дец. 1866. с. диже зет и ћерка“. Исцелења
У манатсиру су се дешавала многа исцелења-чуда, а једно од њих је записао свети Николај владика Жички у књизи „Емануил":
„На дан Св. Великомученика Ђорђа ове 1932. године код цркве у Баваништу (Банат) био је велики молитвени сабор многих наших братстава из околине. Многа братства дошла су са црквеним барјацима и литијама цркви, која се сматра као манастир и где се многи болесници лече. наше братство из Долова (Банат) спремало се да дође овом манастиру. Сва браћа из Долова сабрала се код своје цркве, где је свештеник отслужио молебан па су пошли. Баш кад су пошли долази код њих једна жена и моли их да и њу приме да иде са њима са својом болесном девојчицом која и ако има осам година ипак не може на ноге да устане те је за свашта уносе и износе на рукама. Ова ожалошћена мајка решила је да иде у манастир и да се помоли Богу за оздрављење своје кћери. Али настала је тешкоћа:како да је одведу у манастир. Кола нису имали а да је носе у манастир требало је да се пређе дуг пут од 10 километара. Најзад се сва браћа сложе да је неизменично (редом) носе до манастира. Тако и учине и дете донесу и метну у цркву. Убрзо је пала бујна киша и дете у цркви заспа. У том долази и литија из Баваништа манастиру. Мајка овог детета пожури у цркву да га пробуди да би тако дочекали литију и браћу из Баваништа. И на њено велико чудо и радост њена мала ћеркица уста сама на ноге и сама изиђе из цркве поред мајке. Кад је литија ушла у цркву ми смо питали ово дете и мајку за ово исцељење. И ова мала вели да је док је она спавала у сну дошла код ње једна жена, помиловала је по лицу и рекла јој „Ајде устај“. Потом је дошла њена мати и пробудила је. Овај догађај све нас је обрадовао и сви смо за то заблагодарили Богу на Његовој великој милости. Саопштио Милија Кидишевић из Баваништа „(Хришћанска Заједница – Крагујевац) број 6. јуни 1932. година“.
Ово је само једно од записаних чуда исцељења која су се дешавала у манастиру. Народ је долазио молио се узимао водицу умивао се и бивао исцељиван од разних болести.
Обнова
Његово Преосвештенство Г. Господин Хризостом 4. децембра 1996. године доноси одлуку на основу чл. 30 Устава Српске православне цркве:
„Обновити давно запустели манастир Баваниште, у близини села Баваништа на месту где је раније исти постојао (сада водица, у народу познат као „Намастир“). Храм у обновљеном манастиру је посвећен Рођењу Пресвете Богородице и мушки је манастир.
Братство се састојало од двојице монаха, јеромонах Рафаило и монах Василије, који су почели са обновом и рестаурацијом саме цркве. Промењена је дрвена конструкција крова и прекривена је бакарним лимом –донација сестара из Баваништа. Унутар храма је урађен под од мермера и доле постављено подно грејање, а зидови припремљени за живопис, који је започео Ђорђе Поповић, теолог из Панчева. Озидана је и часна трпеза које није било и урађен је иконостас са иконама; Господа, Богородице, Св. Јована Крститеља и Св. Архангела Михаила а изнад царских двери велико Распеће (рад оца Стефана – манастир Стубал) које су већим делом замењене новим иконама-рад сестара манастира Гргетег.
Сама зграда за становање-конак је била скромних димензија састојала се од: једне собе 4х4, кухиње 2х4, и оставе 1,6х4m. На предњем делу је дозидана просторија за ручавање и једна соба, а позади је дозидана соба, кухиња и купатило. Осим водице која извире у цркви друге воде није било.
Братство је приступило бушењу бунара јер је била неопходна вода која ће се користити за свакодневне потребе, избушен поред конака а источно од цркве изграђена је фонтана где народ долази и узима воду за своје потребе.
У времену од 1990. године почео је распад Југославије на њене републике, па се и 1999. године десило да је Србија била бомбардована од стране Америке и европских држава. Те године у јесен ударени су темељи новог конака који је био неопходан због већег интересовања за сам монашки живот и због великог броја мирских људи који су и у већем броју долазили у манастир.
Већих донација није било, изузев сестара, те су радови одмицали споро. У току 2000. године изграђен је приземни део конака са првом плочом. Учествовала је братија: Љубомир, Ненад, Живан, Жива и још пар људи. Приликом изливања плоче је учествовало је и двадесетак мештана. Приземље је изграђено 2001. године у јесен а опет је мобом већег броја људи изливена плоча првог спрата. Средстава за дизање крова и кровне конструкције није било, па је рађено на томе да се обезбеди новац и остали материјал.
Због великог прилива народа у манастир осећала се потреба за проширењем самог храма или зидања новог, па се 2002. године приступило доградњи припрате на постојећу цркву, која је завршена до почетка јесени.
Слава манастира је дочекана са изграђеном припратом, спремном за живопис. У позну јесен исте године подигнута је и кровна конструкција попатосана тополовом даском и прекривена тер папиром. У пролеће 2003. године урађен је подрум, изнад је изидана летња кухиња и шупа за угаљ и дрва. До краја јесени конак је прекривен црепом који је био донација „Тозе Марковића“ из Кикинде. Поједине просторије су малтерисане за потребе братства. Са проширењем олтарског дела почето је 2004. године доградњом ђаконик, проскомидије а на челу апсида. Добијен је леп простор око часне трпезе.
Манастир Баваниште - фотографисано 2007. године
У јесен је постављен темељ за звонару и добијено 4,5. хектара шуме око манастира пошто је раније манастиру припадало само 38 ари земље на коме се налази црква и конак. Звонара је озидана 2005. године а горе је стављена дрвена конструкција за ношење звона. Озидане су велика и мала капија са делом зида који се простире лево и десно од капије. У пролеће је почето са живописом трпезарије рад животописаца браће Грастић. На тераси новог конака 2006. године постављени су прозори и добијен је простор ходника. Парапетни део се затвара бродским подом изнутра а споља дудовом даском. Унутрашње просторије су малтерисане, постављен је паркет у свим собама, сређено је купатило. Почетком године урађена је фасада (са стиропором) а изграђена је посебна просторија са пекарском пећи. У цркви је настављено са живописом (браћа Грастић), план је да се заврши до Ускрса... ако Бог да...
Always be positive
Poslednji izmenio Sarra dana Sub 2 Mar - 13:39, izmenjeno ukupno 1 puta
Sarra
Poruka : 9173
Učlanjen : 09.04.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 2 Mar - 13:39
Манастир Бања
Бања је православни манастир у Србији који се налази недалеко од Прибоја у истоименом селу и његова црква је посвећена светом Николи Дабарском. Не зна се када је подигнут, али је постојао већ у XII веку, када се његов игуман помиње у „Студеничком типику“ као један од оних који учествују у избору студеничког игумана. Главни манастирски храм је посвећен светом Николи, уз чији је јужни зид дозидана мања црква Успења, а у склопу манастира је некада постојала још једна црква посвећена светом Николи, од које су данас остали само темељи. Манастир се данас налази под заштитом државе Србије, као споменик културе од изузетног значаја.
Манастир Светог Николе Дабарског
Прошлост манастира
Од 1220. године манастир постаје седиште Дабарске епископије, због чега добија назив свети Никола Дабарски, а касније постаје седиште Дабробосанске митрополије, коју је основао Свети Сава. Заузимао је значајно место у држави Немањића, о чему сведоче гробови најистакнутијих властелинских породица из времена владавине царева Душана (краљ 1331 — 1346, цар 1346 — 1355) и Уроша (1355 — 1371), а једно време је била маузолеј властелинске породице Војиновић, на врхунцу њихове моћи, у трећој четвртини XIV века.
Садашњу манастирску цркву посвећену светом Николи, подигао је краљ Стефан Дечански (1322 — 1331) 1329. године. Током османлијских освајања манастир и црква су пострадали, тако да је око 1570. године манастирска црква значајно обновљена.
Последњи пут је обновљен 1905. године, а 1974. године, у њему је откривена богата ризница која спада у ред најочуванијих и најкомплетнијих средњовековних ризница на Балканском полуострву.
Црква светог Николе
Манастирска црква посвећена светом Николи има основу у облику уписаног крста са полукружном апсидом и две полукружне нише на истоку, припратом и пространим отвореним тремом на западу. Конструктивни склоп храма чине две куполе над средишњим простором наоса и припрате.
Живопис у цркви има два слоја:
-првобитни, из прве половине XIV века, који представља део српског сликарства насталог напуштањем класицизма ренесансе Палеолога -каснији, са краја XVI века, који је дело непознатих сликара пећке сликарске радионице који и стилски и иконографски понављају старији живопис.
Остаци првобитног се могу видети у наосу и олтару са каснијим, док фреске у припрати припадају каснијем живопису.
Манастир Бањска
Манастир Бањска је манастир Српске православне цркве који се налази код Звечана у северном делу Косова и Метохије.
Историја
Хрисовуља
Манастир Бањска са црквом посвећеном Светом Стефану саграђен је између 1313. и 1317. године, као задужбина српског краља Стефана Уроша II Милутина, једног од најмоћнијих владара из династије Немањића и једног од најмоћнијих владара на Балкану свога доба. Милутин је Бањску наменио себи за гробну цркву и тамо је најпре и био сахрањен. Међутим, после Косовске битке 1389. године његово тело је пренето у Трепчу, а потом, 1460. године, у бугарски град Софију где се и сада налази.
И манастир је пратио судбину тела свог ктитора. Монументално здање са црквом, трпезаријом, библиотеком, конацима и „палатом царском“, Бањска је почела да пропада врло рано: почетком 15. века пожар је прогутао књиге, а у другој половини истог века манастир је вероватно запустео. Путописац Курипешић забележио је да је по наредби султана манастир у 16. веку разорен јер су се у њему сакупљали хришћански бегунци из турског ропства.
Већ скоро сасвим срушена црква Светог Стефана је у 19. веку адаптирана и претворена у џамију и, као таква, служила је до Првог светског рата. Црква је први пут конзервирана 1939. године, а други пут 1990. године када је учињена делимична реконструкција.
Манастир Бањска је један од ретких манастира са очуваном оснивачком повељом. Из ње се види да је приликом оснивања манастиру приложено огромно властелинство од 75 села и 8 катуна, са рибњацима, воденицама и пчелињацима.
Како је грађевина била предвиђена за краљевску гробницу, укинута је епископија и манастир је проглашен за ставропигион - Царску Лавру, четврту по рангу у држави (иза Студенице, Милешеве и Сопоћана). Градњом је руководио Данило II, тадашњи бањски игуман а каснији српски архиепископ, иначе близак краљев сарадник и повереник, књижевник, човек великог знања и изграђеног укуса. По средњовековним изворима и народној традицији, Бањска је била на гласу као један од најлепших српских манастира. Израђена је у чистој рашкој градитељској концепцији (стил српског класицизма, српско-византијски стил - од Милутина до Стефана Лазаревића) која је обавезно примењивана приликом градње краљевских маузолеја од манастира Студенице Стефана Немање до манастира Светих Арханђела цара Душана.
По изричитој жељи краља Милутина, Бањска је грађена по угледу на манастир Студеницу. Тако храм има облик једнобродне базилике са слепом куполом. Источна апсида је полукружна и изразито монументална. У поткуполном простору су бочни певнички простори исте висине као главни брод и само мало иступају из главне масе зида. Улаз у цркву са западне стране био је, такође по рашком начину, наглашен двема монументалним кулама.
Архитектура
Главни украс екстеријера представљао је разнобојни тесани камен у жућкатој, руменој и сивој боји, којим су биле обложене фасаде. Разнобојни тесани квадери, распоређени као шаховска поља, стварали су утисак засићене полихромије. У традицији романичке стилизације украс фасада је комбинован са архитектонском пластиком, којом су били украшени довратници, допрозорници и тимпанон изнад портала. Тимпанон је некада красила монументална седећа фигура Богородице са малим Христом на крилу, израђена на начин на који су рашки уметници интерпретирали западне уметничке стилове - романику и готику. Ова Богородица се данас чува у цркви Соколици, недалеко од манастира Бањске, док се делови каменог украса манастирских фасада налазе у Народном музеју у Београду, Археолошком музеју у Скопљу, а нешто је уграђено у објекте села око Бањске.
Главни понос Бањске било је чувено „бањско злато“, опевано у народној песми и описано у оновременим путописима. чинили су га танки златни листићи којима је облагана позадина фресака, такође по узору на маузолеје преходних владара - манастире Студеницу, Милешеву и Сопоћане. Данас је од тог живописа очувано само неколико избледелих фрагмената.
Манастир Бањска је 520 година провео у рушевинама, само је народ обилазио зидине. Поново је обновљен 2004. године када је епископ Артемије поставио за игумана оца Симеона који је у њему окупио младо монаштво. Манастир је одмах по оснивању постао духовни центар Срба на Косову. У току 2006. године почела је обнове саме цркве и ширег манастирског комплекса. Планови владике Артемија су да се након обнове врате мошти светог краља Милутина, потвдан одговор стигао је Синода Бугарске православне цркве у децембру 2006.
Ризница
Од осталог блага - икона, рукописа, сребрних, позлаћених и златних свећњака, кандила, кадионица, хороса, којима је, по казивању краљевог биографа Данила II, штедри краљ обдарио своју задужбину, није сачувано ништа. Једини налази скупоценог накита ископани су случајно, за време Првог светског рата 1915. године, из гроба краљице Теодоре, прве жене краља Стефана Дечанског и мајке цара Душана. То су два златна прстена: први је украшен античком камејом, а на глави другог је представа двоглавог орла и натпис: „Ко га носи, помози му Бог“. Први прстен се данас налази у поседу породице познатог колекционара Љубомира Недељковића, а други се чува у Народном музеју у Београду. Престони крст краља Милутина
Престони крст Краља Милутина
Поводом славе манастира, Св. Архиђакона Стефана, августа месеца 2007. год, обновљена је традиција именовања славског домаћина, тако да је за следећу 2008. године епископ Артемије предао славски колач госп. Дејану Радојевићу из Косовске Митровице. Том приликом госп. Радојевић је даривао манстирску ризницу прелепим филигранским престоним крстом за чију израду је утрошено 2 kg. чистог сребра, 33 природна бисера, 25 граната и 50 корала. Крст је висок 51. цм. Крст је рад познатог српског среброделаца, Горана Ристовића - Покимице из Краљева, и врхунски је изведен техником средњовековног призренског филиграна.
Шкриња за крст
Због своје лепоте, а и у ишчекивању повратка моштију, крст је назван крстом Светороднога Краља Стефана Уроша Другог Милутина.
Крст је смештен у дрвену шкрињу димензија 59 х 39 х 24 cm која је са спољне стране ојачана кованим гвожђем са резом и катанцем. Унутрашња страна шкриње је тапацирана плавим мохером и декорисана посребреним нитнама на спојевима ромбоидних поља и по унутрашњим рубовима. Сам крст је положен на тапацирану подлогу и причвршћен са два кожна каиша. Са унутрашње стране поклопца који је такође тапациран и декорисан посребреним нитрнама, привезана са два кожна каиша смештена је ручно исписана хрисовуља. У поклопцу шкриње налази се мајсторски рад нашег чувеног калиграфа Светозара Пајића Дијака из Новог Сада - хрисовуља димензија 100 х 30 cm, ручно исписана на јарећој кожи - пергаменту са декоративним заставицама и иницијалима. На хрисовуљи је исписан увод у житије Св. Краља Милутина које је написао Архиепископ Данило и гласи:
"Вазљубљени љубитељи Христа, ево се сада спрема ум слабога самисла худога и смртнога тела мога, и хоће да принесе достојне похвале онима који Христа заволеше. Али не знам како и где да нађем речи за то. Но најпре споменух Бога, и узвеселих се, и онда припадам овима које хоћу да похвалим, и молим се и говорим: Добри и свемилостиви и најмилосрднији и незлобиви Господе, који не желиш смрти људима, него хоћеш да се сви обрате и упуте на покајање. Који си рекао у Твоме светом Еванђељу: Молите се и даће вам се (Мт. 7,7); и опет: Што год узмолите у молитви верујући, све ће вам се то дати (Мт. 21,22). Зато и ја молим Твоје најмилосрдније човекољубље, да ми се да реч за отварање уста мојих, дарована ми Твојим Светим и Животворним Духом. Јер, утврђиван и уразумљиван Његовом сведаривајућом благодаћу, моћи ћу и ја, грешни и ништавни слуга Твој, да искажем нека дела од мноштва неисказаних чудеса Твојих на нама, а такође и достојним речима да похвалим ове слуге Твоје и господу моју, које Твоја божанска благодат венча и узвеличи и прослави изнад многих моћних и славних на земљи."
Always be positive
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 28 Jul - 20:38
Manastir Koporin
Манастир Копорин са Црквом Светог Стефана је споменик културе од великог значаја налази се на ободу разуђеног градског насеља Велике Плане при граничном појасу са Смедеревском Паланком. Манастирска црква подигнута је за време владавине деспота Стефана (1389—1427) уз чији портрет је сачуван натпис са титулом деспота коју је Стефан Лазаревић стекао после Битке код Ангоре 1402. године, на основу чега се датује сликарство. О ктитору као и о времену подизања храма нема података. Била је у рушевном стању до 1880. године када је почела прва обнова. Касних педесетих и током шездесетих година 20. века рађена је конзервација архитектуре и живописа.
Велика обнова Браничевске епархије у другој половини 20. века почиње са епископом Хризостомом, који је на трон епископа браничевских устоличен 1952. године. Великим пожртвовањем и мисионарском делатношћу (између осталог, био је дугогодишњи уредник својевремено многочитаног Православног мисионара), владика Хризостом увећава монаштво и обнавља манастире. Већ 1953. године цело копоринско братство владика Хризостом премешта у манастир Тумане, а у копорински манастир доводи младе и образоване монахе. Један од најбитнијих догађаја за новију судбину манастир а била је владикина одлука о претварању Копорина у женски манастир. Године 1958. у Копорин долазе девет монахиња из манастира Ћелије код Ваљева. За настојатељицу је постављена Сара (Ђукетић). Под њеном управом, а касније и мати Серафиме, друге игуманије, и данашње мати Агније, манастир Копорин доживљава своју ренесансу: нов конак је направљен 1962, трпезарија 1966, зграда адаптирана у коначиште за народ 1969, главни конак 1977, дозидан анекс трпезарији 1988, „Прокин конак“ 1997...
Приликом замене подних плоча у храму у току 1977. године, у северозападном углу брода цркве, испод фреске на којој је приказан Деспот Стефан, пронађене су мошти које су биле на дну гробнице. Након детаљног антрополошког и палеопатолошког прегледа, који је извршио познати антрополог из Лондона Србољуб Живановић, закључено је да се ради о моштима Светог деспота Стефана. Свечани пренос моштију обављен је октобра 1989. године.
Shadow
ADMIN
Poruka : 97443
Lokacija : U svom svetu..
Učlanjen : 28.03.2011
Raspoloženje : Samo
Naslov: Re: Manastiri Srbije Pon 5 Avg - 18:26
Neobične freske u manastiru kod Pirota IZVOR: TANJUG
U Manastiru Presvete Bogorodice kod pirotskog sela Sukovo, koji je izgrađen na temeljima bogomolje iz 4. veka, nalazi se veoma retka freska na kojoj je svetitelj Sveti Hristofor prikazan sa psetolikom glavom, kao i freska Presvete Bogorodice s krilima.
Foto: Tanjug / Aleksandar Ćirić
Kako se navodi u Žitijama svetih, postoje legende da je Sveti Hristofor bio psetolikog izgleda i da je živeo u zemlji ljudoždera.
Bio je veliki borac za hrišćanstvo zbog čega je i kanonizovan u sveca, a stradao je 249. godine za vreme cara Dekija, koji je na sve načine pokušavao da ga pokoleba i odvrati od hrišćanstva, čak i na taj način što mu je slao dve bludnice kojima je bilo naređeno da upotrebe sve svoje veštine kako bi zavele i na taj način odvojile od Hrista.
Prema rečima monaha Teofila, one u tome nisu uspele, čak ih je Sveti Hristofor preobratio u hrišćanke i odvratio ih od idolopoklonstva.
Kako kaže monah Teofilo, temelji crkve u Sukovu potiču iz 4. veka.
"O tome nema nikakvih pouzdanijih dokumenata, međutim, postoje neke brošure koje svedoče o tome. U 7. veku ovde je bila episkopija. Na jednoj staroj mapi iz 1020. godine pominje se ovaj manastir što svedoči da je ovde bio svojevrstan duhovni centar ovog kraja", ispričao je monah za Tanjug.
Govoreći o novijoj istoriji manastira, monah Teofilo kaže da je sredinom 19. veka jedan Turčin bio isceljen.
"Njegov otac je zbog isceljenja svog sina poželeo da obnovi crkvu. Za to je dobio dozvolu iz Istanbula, dobio je ferman čiji prevod imamo u arhivi, u kome se dozvoljava obnova crkve. Obnova je počela 1857. i za dve godine je cela crkva obnovljena, što je rekordan rok jer su zidovi jako debeli, bilo je dosta lukova pa je obnova zahtevala puno graditeljskih manastirskih veština da se sve ovo završi", priča taj monah.
Osim freske Svetog Hristofora, raritetna je i freska Presvete Bogorodice sa krilima.
"Prema crkvenim kanonima o tome kako se slikaju sveci, sa krilima se obično prikazuju arhangeli, kao angelske sile, sveti Jovan Krstitelj, kao onaj koji je najavljivao dolazak gospoda Isusa Hrista, tako da je čudno što Bogorodica ima krila. Međutim, postoji bledi natpis iznad freske koji pojašnjava da nas Bogorodica svojim krilima čuva i štiti od svih napada zloga koji pokušava da nas pokoleba u našoj veri. Uostalom, i u molitvama stoji 'presvjataja Bogorodice, zakrili nas omoforom svojim', što objašnjava zašto ima krila", kaže monah Teofilo.
ANDJEO82
Super Član
Poruka : 765
Lokacija : Ispod duge
Učlanjen : 18.08.2013
Raspoloženje : Divno
Naslov: Manastir Rukumija ... Sub 24 Avg - 13:55
Ispod Sopota "u šumi, na jednom ocednom mestu" na levoj obali reke Mlave, nalazi se srednjevekovni manastir Rukumija, koji narodna tradicija pripisuje knezu Lazaru i vezuje za kult sestre Jelice. Ovoj grupi manastira vezanih za ovaj kult pripadaju i crkve Sestroljin, Zaova i Bradača. Na osnovu narodne pesme neistorijskog ciklusa "Bog nikom dužan ne ostaje", naivna narodna etimologija dovodi ime manastira u vezu sa rukama sestre Jelice koju su braća Pavle i Radul rastrgli konjima na optužbu snaje Pavlovice. Istorijska nauka, pak, dovodi ime manastira u vezu sa grčkom reči Gerokomija što znači starački dom, mesto gde se smeštaju ostarela lica koji su socijalni slučajevi. Veći srednjevekovni manastiri imali su u svom kompleksu i odeljenja za smeštaj i lečenje starih i iznemoglih lica. Novija manastirska tradicija koja govori o kralju Milutinu kao ktitoru Rukumije, nema istorijskog osnova. Srednjevekovni izvori manastir ne pominju, a nema ga ni u popisu braničevske oblasti iz 1476. godine, u kome se pominje samo selo Rukomije sa 22 kuće kao sastavni deo zajedničkog timara Hasan-bega, Abduselima i Abdurahmana, koji zajedno idu u vojnu, a od sela imaju prihod od 2.098 aspri. Verovatno Rukumija tada nije bila manastir već samo parohijska crkva. Istorijska nauka identifikuje Rukumiju sa manastirom Vrlište ili Varlište iz kasnijih turskih popisa, lociranog između sela Rukomije i Makovca. Oba ova sela, knez Lazar je svojevremeno poklonio Ravanici. U vreme sultana Murata III u manastiru živi iguman bez monaškog bratstva, a godišnja obaveza prema sultanovoj blagajni iznosi 300 akči. Ne raspolažemo nikakvim podacima o daljoj istoriji manastira sve do vremena austrijske okupacije.
Opis iz 1733. godine koji je ostavio Maksim Ratković, egzarh beogradskog mitropolita, kaže da je crkva posvećena Vaznesenju Gospodnjem "mala, kamenem sozdana na ćemer, pokrovenoj tureckoju cigloju po šindri staroj". Priprata je bila od dasaka, pa je i svod od dasaka bio urađen, a na levoj strani je od kamena grob prepodobnog Martirija Sinajita. Unutrašnjost crkve bila je okrečena a nameštaj primitivan. Carske dveri na ikonostasu bile su neispravne. Među bogoslužbenim knjigama bilo je nekoliko rukopisnih: evanđelje, triod posni, triod cvetni, sabornik, psaltir i minej sa službama Gospodnjih praznika. Konak i ekonomske zgrade: trpezarija, kuhinja, rakičinica i štala, bili su od čatme olepljene blatom. Manastirska porta bila je ograđena plotom, sa velikom kapijom od dasaka i jednom malom. Bunar je bio neupotrebljiv. Od imovine je posedovao voćnjak sa 40 stabala, dve bašte, dva vinograda i 4 livade. Bratstvo su činili: iguman jeromonah Dimitrije rodom iz Banata, koji se iako sedamdesetogodišnjak, bavio pčelarstvom i imao je svoje 73 košnice; monah Gavrilo, deset godina mlađi i takođe iz Banata, koji je bio nepismen i imao samo 8 košnica; i jeromonah Visarion, bivši paroh smederevski, koji se zamonašio posle smrti popadije.
Za Rukumiju su, kao posetioci i staraoci, vezani braća Šljivić - Živko i Jovan, rodom iz Brežana a kasnije nastanjeni u Bradarcu. Bili su poznati u borbama Prvog srpskog ustanka kao izuzetno hrabri pa su i u pesmama opevani. Živko je postao vojvoda u knežini ramskoj, a mlađi Jovan je branio Poreč (D. Milanovac) posle pogibije Hajduk Veljka i pada Negotina, i u tim borbama bio smrtno ranjen. Vojvoda Živko sahranio je brata u manastirskoj crkvi "kod srednjeg stuba s desne strane". Posle sloma Prvog srpskog ustanka, Turci su spalili i do temelja razorili Rukumiju.
Današnju crkvu, na istom mestu ali prostraniju, sazidao je knez Miloš 1825. godine. Zato Joakim Vujić koji je naredne godine posetio Rukumiju piše "Osnovatelj ovog manastira jest Jego Knjažesko Sijateljstvo, G. Miloš, koji ga je sopstvenim troškom dao sozidati". Kako se zaboravilo kome je prethodna crkva bila posvećena, to je nova posvećena svetom ocu Nikolaju. Pod u crkvi urađen je od rimske cigle donete sa obližnjih ruševina rimskog Viminacijuma. Sačuvana su dokumeta o isplatama koje je knez Miloš činio za izgradnju Rukumije: nabavkama gvožđa u Kragujevcu, čamovih dasaka u Beogradu, koje su splavom poslane Dunavom do Dubravice, zatim priznanice o isplatama majstorima: "Janji malom i Nikoli za manastir Rukomiju kod Požarevca ... Za kontu Janje molera za ikone manastira Rukomije" i sl. Neposredan nadzor i rukovođenje radovima Miloš je poverio knezu požarevačke nahije Dimitiju - Mitru Josifoviću (ili Josimoviću) iz Petke, a za nabavku materijala zadužen je Aleksa Simić, beogradski bazrđanbaša. Okolna sela su određena da dovlače potreban građevinski materijal: kamen, ciglu, kreč i drugo. Crkva je 1852. godine, za sumu od 17.000 groša, iznova živopisana i postavljen nov bogato izrezbaren ikonostas. Posebno su dveri kitnjasto urađene.
U poslednja dva veka Rukumija je parohijska crkva, jer je bila siromašna da izdržava monaško bratstvo. Izveštaj iz 1885. godine kaže da manastir ima samo 18 hektara gore koje donose mali prihod. Tek 1953. osnovan je pri njoj ženski manastir.
Arhitektura - Manastirska crkva je sasvim jednostavna građevina pravougaone osnove, sa oltarskim prostorom na istočnoj strani, bez pevačkih apsida i kupole. Zidana je od obrađenog i lomljenog kamena i pokrivena crepom. Nema zvonika. U ukusno urađenoj publikaciji povodom stosedamdesetpetogodišnjice obnove sadašnje crkve (1825-1995), konstatuje se da je crkva "sasvim obična građevina. Sva lepota njena, fizička i duhovna, iza zidova je njenih".
Živopis u manastirskoj crkvi uradio je 1971. godine monah Naum Andrić, kao svoj prilog manastiru. Rađen je u tehnici al secco, tj. na suvom malteru i podražava srpski srednjevekovni živopis. Slikar je naslikao mnogo likova svetih Srba, pa i scenu Smrti sestre Jelice, ovde označene kao svete.
KONAK sa 25 odeljenja i trpezarijom, podignut 1962. kao i zvonara. U okviru priprema za proslavu jubileja, poslednjih je godina izvršena obnova konaka, zvonare, konzervacija živopisa u crkvi i restauracija ikona i ikonostasa.
Manastir ima dve česme sa lekovitom vodom po imenu Reduša i Jerinac. Obe su u prošlom veku bile veoma cenjene i posećivane a nalaze se na mestima gde su po predanju pale Jeličine oči.
Starešina manastira Otac Simeon
Stranice uređujemo sa BLAGOSLAVOM starešine Manastira Rukumije Ocem Simeonom.
Markoni
Master
Poruka : 9204
Lokacija : Evropa
Učlanjen : 16.10.2011
Raspoloženje : Uvek Dobro
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 24 Avg - 14:19
Manastir Zaova najposećeniji u Braničevskom okrugu
Manastir Zaova, udaljen pet kilometara od Malog Crnića, najposećeniji je manastir na teritoriji osam opština Braničevskog okruga. Smatra se da je ovaj manastir, koji se prvi put spominje u turskim zapisima 1467. godine, nastao u 14. veku, u doba kneza Lazara.
Prema predanju, sazidan je na temeljima crkve koju su podigla braća Radići, vlastelini Pavle i Radul, u znak pokajanja što su svoju sestru Jelicu rastrgli „konjima na repove“, 1375. godine, poverovavši u lažnu optužbu njene snahe „kučke Pavlovice“, da joj je ubila sina u kolevci. Saznavši kasnije istinu, braća su u znak pokajanja na sestrinom grobu podigla crkvu. Čuvši za ovaj događaj, koji je kasnije opevan i u narodnoj pesmi „Bog nikom dužan ne ostaje“, knez Lazar je, uoči boja na Kosovu, na Jeličinom grobu sagradio mali hram, koji je narod nazvao Zaovina crkva. Ovu crkvu Turci su u 16. veku spalili do temelja, da bi kasnije potpuno zarasla u korov. U 17. veku, prilikom jednog iskopavanja, meštani Toponice naišli su na njene ostatke i na tom mestu podigli crkvu-brvnaru. Početkom 19. veka, na mestu ove brvnare podignuta je nova crkva, zidana od tvrdog materijala, u moravskom stilu, bez kubeta i sa krstom u osnovi. U vreme Prvog srpskog ustanka crkva je ponovo razrušena, ali je obnovljena zahvaljujući knezu Milošu Obrenoviću. Svoj doprinos dao je i vožd Karađorđe, poklonivši crkvi u trajno vlasništvo njive i livade. Za vreme vladavine Aleksandra Karađorđevića, 1849. godine, u crkvi su urađeni živopisi i freske, povereni moleru i linorescu Živku Pavloviću, pretku slikarke Milene Pavlović-Barili, koji su do danas ostali potpuno očuvani. Po svom obnavljanju, crkva Zaova, posvećena arhanđelima Mihajlu i Gavrilu, postala je manastir, koji je i danas aktivan. Unutar manastira Zaova može se videti zazidan Jeličin grob, sa freskom koja predstavlja njeno rastrzanje sa četiri bela konja. Ovaj grob godišnje obiđe nekoliko hiljada posetilaca, a najviše ih je na Svetog Iliju, 2. avgusta, jer se smatra da je baš tog dana devojka nastradala. Prema predanju, pošto je Jelica rastrgnuta „na sve četiri strane sveta“, na mestima na kojima su pali delovi njenog tela, pojavili su se čudotvorni izvori, koji i danas postoje. Pored njih su kasnije, osim Zaove, sagrađeni i manastiri Rukumija, Bradača i Sestroljin. Pošto se smatra da su na mestu na kome je podignut manastir Zaova pale Jeličine oči, izvor u njegovoj blizini, posvećen Svetoj Petki, smatra se lekovitim za slepe i slabovide. Prema narodnom verovanju, vodu sa ovog izvora treba uzimati samo za vreme verskih praznika i koristiti je za piće i umivanje, kako bi bila delotvorna.
Okolina Posetioci Zaove, osim manastira i lekovitog izvora, mogu da obiđu i poribljeno jezero u blizini, na čijoj obali je podignut Lovački dom, sa sobama za prenoćište i pešačkim stazama u okolnoj šumi. Osim toga, mogu da posete i ostale manastire u okolini, koji su od Požarevca udaljeni od 12 do 85 kilometara: Rukumiju, Bradaču, Nimnik, Vitovnicu, Gornjak, Tumane, Tršku crkvu .
Na području Ovčarsko-kablarske klisure nalaze manastiri koji zbog svojih umetničkih vrednosti predstavljaju značajan segment kuluturno-istorijskog nasleđa. Više od dva veka privlače pažnju istraživača, umetnika, vernika, koji su o njima ostavili mnoga pisana svedočanstva. Ovi manastiri kao celina predstavljaju posebno značajnu vrednost šireg prostora čačanskog kraja zbog istorijskih i umetničkih vrednosti, kao i zbog lepote prirodnog okruženja. Objavljivanje turskih popisa iz XV I XVI veka donelo je nove podatke i prve do sada pisane pomene Ovčarsko-kablarskih manastira.
Manastir Blagoveštenje nalazi se na blagoj uzvišici iznad sadašnjeg naselja Ovčar Banje. Ovo je jedan od retkih manastira u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri za koji se tačno zna kada je podignut i ko su bili ktitori. Natpis iznad ulaza u crkvu, govori da je hram podignut 1601/02. Hram je izgrađen u raškom graditeljskom stilu i svojom arhitekturom je posle manastira Sv. Trojica, najlepši manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri.
Manastir Blagoveštenje poseduje jedan od najznačajnijih ikonostasa iz prve polovine XVII veka u srpskoj umetnosti toga doba. Crkva ovog tipa bila je jedan od retkih hramova koji su dobili tako reprezentativno ukrašen enterijer u kome je impresivni ikonostas zauzima dominantno mesto svojom izuzetno bogatom duboreznom obradom i slikanom dekoracijom.
Manastir poseduje jednu od najstarijih knjiga, Blagoveštenjsko jevanđelje, nastalo 1372. godine. Pored ove knjige ima i štampano četvorojevanđelje iz 1552. godine, iz štamparije Trajana Gundulića.
Crkva Svetog Save – Savinje
Do ovog svetog mesta dolazi se strmom pešačkom stazom koja vodi od železničke stanice. Podno najstrmijih litica Kablara, u kamenom udubljenju, izvire voda i pravi rezervoar od 2 do 3 litra. Veruje se da voda, nazvana Savinom, leči vid i glavobolju. U blizini izvora 1938. godine, podignuta je mala crkva pod stenom. U njoj o praznicima, bogosluženje vrše monasi iz manastira Preobraženje.
Manastir Ilinje
Manastir Ilinje nalazi se na jednom živopisnom, lepom i šumovitom visu iznad manastira Blagoveštenje. Sa proplanka na kome se nalazi ovaj manastir pruža se lep pogled na okolinu Ovčarsko-Kablarske klisure. Ne postoje podaci o tome kada je nastao i ko je podigao ovaj manastir. Obzirom da je blizu manastira Blagoveštenje, pretpostavlja se da su ga blagoveštenjski monasi u svom usponu i podigli kao svoj metoh. Manastir je 1938. godine sagrađen na temeljima starog manastira.
Manastir Jovanje
Manastir Jovanje se nalazi na levoj obali reke Zapadne Morave, na njenom najvećem meandru. Posvećen je rođenju Sv. Jovana Krstitelja. Na osnovu stilskih karakteristika crkve pretpostavlja se da manastir potiče iz XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo rušenja tokom svoje istorije, jedno vreme je bio nenastanjen. Lepota ostataka hrama, njegove razmere, kao i ruševine mnogih konaka oko manastirske crkve govorili su o velikoj i snažnoj monaškoj zajednici.
Za uspostavljanje ponovnog života zaslužan je episkop Nikolaj Velimirović. 1936. godine u Jovanje je došao duhovnik arhimandrit Rafailo Hilandarac sa dvanaest sestara iz manastira Kalište. Tako je Jovanje postalo prvi ženski manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Zbog starog plana da se u klisuri napravi hidroelektrana, pedesetih godina XX veka, crkva manastira je srušena, tako da nije sačuvan ni jedan od vrednih arhitektonskih detalja. Današnji manastir Jovanje projektovao je Dragomir Tadić, spajajući stare i nove obrasce u sakralnom graditeljstvu, dajući celini Ovčarsko-Kablarskih manastira jedno novo ostvarenje.
Mnogobrojna pustošenja i rušenja potpuno su uništila gotovo sve tragove prvobitnog manastira. Tako je nestala i riznica nekada velikog hrama. Najvredniji predmeti u riznici su dve prestone ikone iz 1850. godine.
Kađenica
Na desnoj obali Zapadne Morave, kilometar uzvodno od Ovčar Banje, nalazi se pećina Kađenica. Prilaz pećini je uređen, a glavna dvorana, sa naznakom pećinskog nakita, istovremeno je i sakralno-spomenički prostor.
Dva kamena sarkofaga i Hristovo raspeće obelećavaju nemio događaj iz vremena Hadži- Prodanove bune 1814. godine. U pećinu se u tim krvavim vremenima, sakrio zbeg naroda iz okolnih sela. Turci su zbeg otkrili, na ulaz nagomilali granje i slamu i zapalili. Sav narod se ugušio kadom, tj. dimom. Od tada se ovo mesto zove Kađenica.
Kosti su ležale po pećini prekrivene prahom i pepelom do 1940. godine, kada su sahranjene u kamene sarkofage. Ponovno uređivanje pećine i pristupa do nje, izvršeno je 1991. godine.
Manastir Nikolje
Manastir Nikolje, najstarija crkva među Ovčarsko-Kablarskim manastirima, podignut je na padinama Kablara, na levoj obali zapadne Morave. Na osnovu arhitektonskih karakteristika, pretpostavlja se da potiče iz srednjeg veka, najverovatnije kraja XIV, odnosno početka XVII veka. Za istraživanje prošlosti manastira Nikolje od neprocenjive su važnosti zapisi o rukopisima o njemu, njegovoj istoriji i znamenitim starešinama manastira. Najznačajniji je i najstariji rukopis pisan na pergamentu i to je čuveno Nikoljsko jevanđelje.
Ikonografiju karakteri{u prikazi Velikih praznika, nekoliko scena iz ciklusa stradanja Hristovih i drugih svetitelja. Najvrednija ikona u riznici manastira Nikolje jeBogorodica Strasna.
U riznici manastira Nikolje čuva se najznačajnija rukopisana knjiga u srpskoj kulturi napisana početkom XVII veka,Karansko jevanđelje.
Arhitektura crkve manastira Nikolje je skromna, međutim ovo je jedini manastir u klisuri koji je ostao sačuvan u svom arhitektonskom obliku još iz srednjeg veka, što mu daje posebnu važnost i značaj.
Manastir Preobraženje
Manastir Preobraženje danas se nalazi sa desne strane Zapadne Morave, na severnim obroncima Ovčara. Naspram manastira, preko reke, smeštena je železnička stanica u Ovčar Banji, gde se nekada nalazio manastir, ispod litica Kablara.
Prvi pomen manastira Preobraženja u pisanim izvorima, vezan je za 1525. godinu. Stari manastir Preobraženje je porušen, odobrenjem vladike žičkog Save, kako bi se izgradila železnička pruga prema Užicu. Postoje brojni zapisi o tome kakve su posledice imali ljudi koji su odobrili i naredili rušenje ovog manastira.
Episkop Nikolaj Velimirović je 1938. godine pokrenuo inicijativu za izgradnju novog manastira Preobraženje. Sada je to građevina kvadratne osnove sa plitkom oltarskom apsidom.
Unutrašnjost crkve nije oslikana freskama, osim kupole i oltarskog dela.
U ovom manastiru život je organizovan po svetogorskom pravilu, što znači da nema ni parohiju, ni imovinu, već mu je uloga misionarska. Manastirska slava je Preobraženje Gospodnje, 19. avgust.
Manastir Sretenje
Manastir Sretenje se nalazi u izuzetnom prirodnom okruženju, na zaravni ispod vrha Ovčara. Nedostatak pouzdanih dokaza podstaklo je ljude na stvaranje legendi o nastanku ovog manastira. Na osnovu dosadašnjih istraživanja veruje se da je manastir nastao u XVI veku, kada se prvi put i pominje, ali prvi pisani pomen pomera izgradnju Sretenja na nekoliko decenija, pa možda i čitav vek unazad. Sačuvani arhitektonski oblici hrama upućuju na stil gradnje sa kraja XVI veka. Manastir je u više navrata tokom prošlih vremena bio rušen i spaljivan. Obnovljen je tek u XIX veku, zahvaljujući monahu, a kasnije i vladici Nikiforu Maksimoviću.
Zidani ikonostas u sretenjskoj crkvi takođe upućuje na razmišljanje o starosti te crkve, kao i ostaci ranijih fresaka ispod sloja koji je na zidu urađen 1844. godine, pogotovo što je to jedini zidani ikonostas u ovčarsko-kablarskim manastirima.
Od rukopisnih knjiga sačuvanih do danas u Sretenju, preostale su svega tri: Jevanđelje, Bogorodičini kanoni i Minej za mesec jun, koji je značajan jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti.
Od rizničkih kovanih predmeta i starina, čuvaju se mermerna krstionica iz XVII veka, rozeta iz XVII veka i ikona Presvete Bogorodice iz XVIII veka.
Manastir Sv. Trojice
Crkva manastira Sv. Trojice je po svojoj arhitekturi najlepši hram u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri, smešten na jugozapadnim šumovitim padinama Ovčara. Nije utvrđeno ko je podigao manastir, ni kada se to desilo. Na osnovu dosadašnjih saznanja koji se oslanjaju na turske popise, ovaj manastir potiče iz druge polovine XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo stradanja krajem XVII veka, kao i ostali manastiri u Srbiji.
Crkva manastira Sv. Trojice je jednobrodna građevina sa pravougaonim pevnicama i kupolom iznad središnjeg dela crkve, razvijenim oltarskim prostorom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, dozidanom posle izgradnje naosa. Lepota manastirske crkve govori o umeću majstora, angažovanih da rade za očigledno bogatog naručioca sa izgrađenim ukusom, koji je u teškim i nesigurnim vremenima imao dovoljno osećaja za lepo i uzvišeno u arhitekturi. Ona svojim opštim sklopom i proporcijama predstavlja ne samo najznačajniji arhitektonski spomenik u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, već je jedno od najlepših graditeljskih ostvarenja sa kraja XVI veka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U manastiru Trojici nalazi se jedan veliki, prestolnim zlatom i srmom izvezen krst od velike umetničke vrednosti. Pored tog krsta, u manastiru Trojici nalaze se dve jedinstvene retke prestone ikone – Spasiteljeva i Bogorodičina – od antičke vrednosti.
Manastir Uspenje
Na uzvišenju iznad manastira Jovanje, nalazi se manastir Uspenje koji je vidljiv sa svih strana klisure. U turskim izvorima pominje se 1536.godine. Kada je Vuk Karadžić posetio klisuru 1820. godine, zabeležio je tadašnje stanje ostatka kule na uzvišenju i predanje koje je vezano za ovaj objekat:
„Više manastira na brijegu imaju zidine od nekakve kule, koje sad zovu Gradina i pripovjeda se, da je Jovanje nekada bilo lavra, iz koje se zapovjedalo i sudilo svima ostalim manastirima oko Kablara i Ovčara, a na ovoj kuli da im je bila opšta zvonara pod zvonarom pisarnica (gde su knjige pisate) a pod pisarnicom tavanica“.
Crkva manastira Uspenja ima veoma mali broj prozora uskog pravougaonog oblika, bez ikakvih ukrasa. Crkva nikada nije bila živopisana.
Manastir Vavedenje
Manastir je podignut na samom početku klisure. Stilske karakteristike originalnih delova hrama govore da je ovaj manastir nastao u XVI veku. Prema predanju na koje se oslanjaju Vuk Karadžić i putopisac Joakim Vujić, manastir Vavedenje su podigli Sveti Sava i njegov otac Simeon. Feliks Kanic je 1860. godine proputovao kroz ovaj kraj i zabeležio da su naspram crkve ruševine utvrđenja.
„Naspram crkve vide se ruševine nekog srednjevekovnog grada, o čijem imenu i graditelju sadašnje generacije ne znaju ništa, a sagrađen je najverovatnije na temeljima rimskog kastela.“
Ikonostas manastira Vavedenje čine, između ostalih, ikone Nikole Apostolovića Bogorodica sa Hristom i Isus Hristos. Sačuvane su i pozlaćene carske dveri na kojima je predstava Blagovesti. Skromnu umetničku celinu koju čini ikonostas ovog manastira dopunjuju ikone koje su ostale sačuvane u periodima pustošenja u vremenu koje je iza nas. Takva sudbina je zadesila i najveći broj bogoslužbenih predmeta. U manastirskoj arhivi se nalazi četvorojevanđelje, zvano Gundulićevo u izdanju Trajana Gundulića, koje je štampano 1552. godine kao prva knjiga prve beogradske štamparije te iste godine.
Manastir Vaznesenje
Manastir Vaznesenje podignut je na severnim padinama Ovčara. Zbog svog položaja u klisuri nije dostupan pogledima putnika koji prolaze ovim područjem. Može se samo pretpostaviti da je manastir izgrađen na temeljima stare manastirske crkve, ali o tome nema preciznijih podataka. Zahvaljujući jednom rukopisnom jevanđelju, koje je napisano u Vaznesenju 1570. godine, sigurni smo da je manastir postojao u XVI veku. Manastir je najverovatnije stradao, kao i većina drugih manastira u klisuri, za vreme Velike seobe 1690. godine. Nakon više neuspešnih pokušaja obnavljanja, tek je tridesetih godina XX veka, episkop Nikolaj Velimirović krenuo u obnovu ovog manastira.
Arhitekturu manastira karakteriše jednobrodna građevina sa niskom kupolom i polukružnom oltarskom apsidom. Dve mermerne rozete, ukrašene biljnom ornamentikom, očuvane su u priprati i središnjem delu hrama.
Ikonostas crkve manastira Vaznesenje čine ikone relativno malih dimenzija, zbog skromnih dimenzija crkve. Manastirska slava je Vaznesenje Gospodnje.
Manastir Ježevica
Manastir Ježevica nalazi se u istoimenom mestu u okolini Čačka. Hram je posvećen Svetom Nikoli i po predanju zadužbina je kralja Milutina. Prema lokalnim izvorima, manastir je osnovan za vreme vladavine cara Dušana. U arhitektonskom smislu crkva ima osnovu krsta.
Centralni deo hrama islikan je živopisom iz 1609. godine koji prikazuje scene iz života svetog Nikole. Barokni zvonik dozidan je u XIX veku, kao i priprata 1846. godine. Očuvane su freske o životu Svetitelja, Bogorodice i stradanju Isusa Hrista. U periodu od 1950. do 1951. godine preduzeti su konzervatorski radovi na popravci crkve i krova. Hramu je vraćen prvobitni izgled iz 1846. godine. Zanimljivo je da freske potiču iz iz 1609. i 1637. godine i da na sasvim poseban način podržavaju srpsku i pravoslavnu tradiciju.
Manastir Stjenik
Manastir se nalazi u selu Banjica ispod planine Jelice. Po predanju je podignut za vreme Mrnjavčevića. Sadašnji hram sagrađen je početkom XIX veka. Čuva mošti Jovana Stjeničkog, kome je posvećen. Pored manastira je izvor Svetinja, za koga se smatra da je lekovit. Stjenik je bio metoh manastira Sv. Nikole u Ježevici. Crkva Sv. Jovana, manastira Stjenika je veoma skromnih dimenzija, sagrađena od kamena nepravilnog oblika.
Manastir Vujan Manastir Vujan se nalazi na padinama planine Vujan, na oko 6 km udaljenosti od Čačka. Posvećen je svetom Arhangelu Mihajlu.
Manastir Vujan nalazi se u selu Prislonici, na šumovitim padinama planine Vujan. Svojim izgledom dominira živopisnom okolinom. Prema mišljenju istoričara manastir potiče iz srednjeg veka, s tim što je njegov prvobitni naziv bio Obrovin. Manastir je porušen 1597. godine, a 1805. godine obnovio ga je Nikola Milićević-Lunjevica. U priprati manastira sahranjeni su legendarni junaci ovog kraja i neumorni ratnici protiv Turaka u Prvom i Drugom srpskom ustanku, vojvode Lazar Mutap i Nikola Lunjevica.
U crkvi manastira Vujna čuva se ikona sv. Arhangela Mihaila iz 1808. godine. Spada u retke i vredne primerke, zbog čega je pod zaštitom države. Pored nje vredna je i ikona koja predstavlja Isusa Hrista, iz XIX veka.
neno
MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
Naslov: Manastir Dečani Pet 22 Avg - 16:24
Manastir je dug 36 metara a visok 30 metara, za ono vreme potpuno neuobičajene dimenzije pa je stoga nazvan Visokim, te mu ostade ime do danas Visoki Dečani
Manastir je zidan od 1327. do 1335. godine. Ktitori ove impozantne građevine su kralj Stefan Dečanski i njegov sin Car Dušan. U sklopu manastira je bila i bolnica za monahe. Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem. Crkvu je gradio poznati protomajstor fra Vita iz Kotora, koji je u gradnju uneo i elemente gotičke umetnosti. Kroz svoju istoriju manastir nije mnogo stradao jer su ga Turci smatrali svojom baštinom, tu su naime gajili sokolove za svoje potrebe. Prvi put je opusteo posle Kosovske bitke, ali ga je ubrzo obnovila knjeginja Milica.
Manastir je dug 36 metara a visok 30 metara, za ono vreme potpuno neuobičajene dimenzije pa je stoga nazvan Visokim, te mu ostade ime do danas Visoki Dečani.
Oslikavanje manastira je završeno 1350. godine. Grandiozni živopis ima preko hiljadu kompozicija koje su veoma dobro očuvane. Izradili su ga majstori iz Srpskog Primorja. Slikarstvo je izuzetnog kvaliteta a sadržaj živopisa je veoma širok i predstavlja pravu galeriju pravoslavnog freskoslikarstva. Posebno je zanimljiva predstava loze Nemanjića sa 22 lika od rodonačelnika Stefana Nemanje do Uroša V.
Sačuvan je niski kameni ikonostas iz doba gradnje hrama, ali postoji i novi znatno viši oslikan 1594. godine. Ovaj ikonostas predstavlja izuzetno delo srpske umetnosti toga doba. Njegov najvredniji deo je Raspeće slikano temeprom na drvetu, ukrašeno duborezom i pozlatom. Današnja oplata ikonostasa potiče iz 19 veka. Ikonostase u paraklisima Svetog Dimitrija i Svetog Nikole oslikali su Simeon i Aleksandar Lazović od 1795.-1810. godine.
U samoj crkvi ispred oltara nalaze se dva kivota. U jednom su mošti Svetog Stefana Dečanskog. One su smeštene u kivot koji je manastiru poklonio 1849. godine knez Aleksandar Karađorđević. U drugom se nekada nalazilo telo Jelene, sestre Stefana Dečanskog. U crkvi i priprati su i grobna mesta znamenitih Srba tog vremena.
Manastir ima bogatu riznicu. Tu se čuvaju zadužbinske povelje Stefana Dečanskog i cara Dušana, preko 150 starih rukopisnih knjiga. Posebnu vrednost predstavljaju ikone od 14 do 16 veka. Na sredini hrama je prelepi prvobitni polijelej koji je obnovila knjeginja Milica 1397. godine. Sačuvan je i kraljevski mermeni presto i prvobitna mermrna krstionica. Posebna vrednost za vernike su sačuvani delovi moštiju više Svetitelja.
Manastir Visoki Dečani nalazi se 17 km južno od Peći, na obroncima Prokletija, u dolini rečice Dečanska Bistrica. Manastir je na liste Svetske kulturne baštine.
(Lepa Srbija)
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 23 Avg - 9:35
Manastir BEOČIN sa crkvom posvećenom VAZNESENJU GOSPODNJEM
Na severnim padinama Fruške Gore u Beočinu nalazi se ovaj manastir čiji je osnivač nepoznat. Prvi pisani podaci su iz turskih izvora 1566 god.Manastir je očigledno bio pljačkan i opustošen jer 1697 god. Patrijarh Arsenije III Čarnojević daje dozvolu monasima manastira Rače na Drini da se nasele i obnove manastir Otada potiče čuveno patrijarhovo "Otvoreno pismo"koje je on u Tabanu dao račanskim monasima.Posle te obnove ponovo je stradao u Austrisko-Turskim ratovima da bi današnji izgled dobio 1731 god. a izgradio ga je ktitor Milivoje Milaković iz Futoga. Zidan je kamenom i opekom. Konaci koji su trostrani završeni su 1741 god. kada je izgrađen i zvonik na tri sprata. Interesantan je ulazni portal iznad koga su sa leve strane izvajan Lav a sa desne Orao. Ikonostas je veoma visok i veoma uzan uklopljen u arhitekturu visoke i uzane manastirske crkve. Ikonostas ima 62 ikone. Dva od četiri visoka stuba koji pridržavaju kube,zaklanjaju ikonostas tako da se ne može sagledati u celosti. Ikone su radili u različitim periodima Janko Halkozović,Dimitrije Bačević, Teodor Kračun i Georgije Zograf. Sama crkva je živopisana od strane Janka Halkozovića. Manastirska biblioteka je imala oko 780 starih knjiga i 63 Srbulje. Rukopisanih je bilo 41.
To je sve u II svetskom ratu opljačkano da bi kasnije bilo vraćeno i nalazi se muzeju SPC u Beogradu. Manastir ima lep park u kome se nalazi mala kapela posvećena Svetom Đorđu iz 1905 god. Tu se nalazi mali izrezbareni ikonostas sa sedam ikona.U crkvi jkod vrata desno nalazi se grob Svetog Vladike Varnave nedavno proglašenog za sveca. Manastir je aktivan i o njemu brinu monahinje. Do manastira se dolazi iz centra Beočina do policijske stanice pa desno i pravo do manastira koji se nalazi na levoj strani puta.
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:11
Manastir Kumanica
Manastir Kumanica se nalazi između Prijepolja i Bijelog Polja, 13 kilometara od Brodareva, te se do njega stiže prelaskom granice između Srbije i Crne Gore. Nalazi se u selu Vrbnica, na početku klisure reke Lim, sa desne strane železničke pruge koja povezuje Beograd i Bar. Manastir Kumanica je posvećen Svetom arhistratigu Gavrilu. Prvo pisano pominjanje manastira Kumanice vezuje se za 1514. godinu. U ruševinama manastira Kumanice su sačuvani delovi ploča za koje se pouzdano tvrdi da potiču iz razdoblja od kraja 13. do sredine 15. veka, ali je prostor na severnoj strani manastira nazalost uništen pri gradnji železnice, pa je pouzdanije datovanje prvobitne crkve nemoguće. Pretpostavlja se da je zlatno doba života manastira Kumanica bilo u drugoj polovini 16. i tokom 17. veka. Pretpostavlja se takođe da je manastir Kumanica doživeo urušavanje i potpuno propadanje u drugoj polovini 18. veka, jer je dugo vremena bio razrušen i napušten. Aleksandar Deroko (poznati srpski istoričar umetnosti, arhitekta) je 1926. godine zatekao manastirsku crkvu Kumanice u ruševinama. Tada su izvršena prva snimanja i napravljen je crtež osnove crkve, a kasnije je (1933. godine) dopunio Đorđe Bošković, pretpostavljajući da crkva Kumanice potiče iz 16.- 17. veka.
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:15
Poreklo imena manastira Kumanica nije najjasnije. Prema nekim izvorima ime Kumanice potiče od monaha pobeglih iz Kumanova, dok je Deroko smatrao da potiče od imena Kumanaca, Bugara. Međutim, najrasprostranjenije je mišljenje da je ime manastira Kumanice vezano za vlastelinsku porodicu Kumanci ili Kumaničići, koja je poticala iz ovih krajeva. U manastiru Kumanici se čuvaju svete mošti Svetog Grigorija Kumaničkog, po legendi „srpski prosvetitelj i bivši arhiepiskop", od koje potiče „od svete i bogoizabrane loze Nemanjića". Ovo nije moguće istoriografski potvrditi i veruje se da je odraz legende. Kult Svetog Grigorija Kumanickog je i danas veoma snažan kod vernika ovog kraja. Ovde su do turskog rušenja cuvane mošti Svetog Haralampija, velikog borca protiv kuge, koja je u srednjem veku harala ovim krajevima.
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:18
Manastir Kumanica je obnovljen i osvećen 12. novembra 2000. godine. Manastir Kumanica je jedno od retkih svetilišta u svetu, gde se na dan Svetog arhangela Mihajla, koji se proslavlja 26. jula, svake godine okupi mnogo pripadnika različitih vera, koji veruju u isceliteljsku moć svetih moštiju svetitelja Gavrila. Nedavno je sagrađen lep konak manastira Kumanica, koji predstavlja prijatno utočište hodočasnika i ljubitelja duhovnosti ove jedinstvene i zanimljive svetinje. Slavoljub Pušica, direktor Muzeja u Prijepolju je manastiru Kumanici posvetio lepu i zanimljivu knjigu, a ova svetinja je omiljeno polazno mesto naših splavarenja Limom.....
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:19
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:20
lana
MODERATOR
Poruka : 122437
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:23
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 11:10
Љубостиња
Манастир Љубостиња, са црквом Успења Богородице, задужбина кнегиње Милице, подигнут је крајем 14. века. Један је од најзначајнијих споменика моравске школе. Архитекта је био Раде Боровић, познати Раде Неимар из народних песама, који је своје име уклесао на прагу унутрашњег портала.
Током турске окупације Љубостиња је била једно од средишта левачког краја. Више пута је обнављана – у 17. веку архитектура, крајем 18. века живопис, а од 1851. додатно је измењен првобитни изглед грађевине.
Манастирска црква је типичан споменик моравске градитељске школе. Има основу у облику развијеног триконхоса, са куполом ослоњеном на четири слободна ступца. Зидана каменом пешчаром, црква има фасаде које су рашчлањене по вертикали и хоризонтали. Пластичне фасадне декорације састоје од скулптуралног украса, распоређеног на прозорима, оквирима портала розетама и другим деловима. Љубостињска пластична декорација чини јединство са архитектуром цркве и садржи симболички смисао који још није довољно истражен.
Првобитно сликарство које је наручила кнегиња Милица, сачувано је у тамбуру кубета, а касније је досликано, највероватније око 1415. године, што се може закључити на основу ктиторских и владарских портрета. Потписао га је сликар и јеромонах Макарије. Иконостас у манастирској цркви осликао је 1822. Никола Марковић.
Старији конак које се налази на западној страни манастира је монументална грађевина из времена кнеза Милоша Обреновића.
Knez Lazar i kneginja Milica
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 11:25
Манасија
Манастир Манасија је смештен поред речице Ресаве, недалеко од Деспотовца и представља један од последњих споменика српске средњовековне културе. У средњем веку манастир се звао Ресава, а име Манасија је новијег порекла. Цркву је подигао деспот Стефан Лазаревић, син кнеза Лазара Хребељановића. Изградња цркве, грандиозног утврђења и велике трпезарије трајала је од 1406. до 1418.
Импозантни бедеми са 11 кула, опасани ровом, представљали су, у то време, модеран систем одбране манастира. Најдоминантнија и најмасивнија – донжон кула позната је под именом Деспотова кула. У тврђаву се улазило кроз велика врата на западној страни.
Црква Св. Тројице, са основом у облику развијеног триконхоса, убраја се међу најрепрезентативнија здања моравског градитељства. Међутим, фасадне декорације од камених тесаница су задржале карактер рашке школе. Посебну реткост у српској средњовековној архитектури чини под обликован у виду мозаика.
Зидно сликарство, завршено 1418. године, веома је оштећено у наосу, а само у фрагментима сачувано у припрати. Фреске у Манасији, заједно са оним у Каленићу, најлепше су међу моравским споменицима, а убрајају се у најбоље у старом српском сликарству уопште. Поред монументално сликаних ратника у певницама, нарочито су лепи пророци, насликани у куполи, као и идеализована слика ктитора, деспота Стефана Лазаревића који приноси модел цркве Св. Тројици.
Поред манастирске цркве и утврђења, у Манасији су делимично сачувани остаци старе трпезарије и библиотеке. У библиотеци се налазила преписивачка радионица у којој су рађене бројне књиге за црквене потребе. “Ресавско писање” је било веома цењено и дуго је служило за узор каснијим преписивачима.
Манасија 1875
Деспот Стефан Лазаревић, Свето Тројство (1413—1418)
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:10
Горњак
Манастир Горњак се налази у долини реке Млаве, између Петровца и Жагубице, 65 км југоисточно од Пожаревца. Изграђен је у периоду од 1376. до 1380. као задужбина кнеза Лазара.
Судећи по многобројним поменима у историјским изворима, у манастиру се живело без прекида. Од средњовековних грађевина сачувале су се главна манастирска црква, посвећена Ваведењу и капела у пећини, посвећена Св. Николи.
По основној архитектонској замисли, горњачка црква припада моравској школи. Ваведењска црква има тролисну основу са куполом. Припрата је накнадно дозидана, као и звоник са тремом. Живопис је слабо очуван, а 1847. пресликао га је Живко Павловић, сликар из Пожаревца. Бољом очуваношћу одликују се преостале фреске у капели Св. Николе.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:12
Наупара
На десној обали реке Расине, у селу Наупари код Крушевца, налази се истоимени манастир са црквом посвећеном Богородици. Изграђена је у осмој деценији 14. века. Први писани податак о Наупари налазимо у Повељи кнеза Лазара од 1382. којом поклања манастиру Дренчи, између осталог и “Двор у Наупари са црквом”. О оснивачу Наупаре нема одређених података, а према легенди цркву је сазидао деспот Стефан.
По архитектури личи на нешто раније сазидану Лазарицу и представља споменик моравске градитељске школе. Данашњи облик добила је реконструкцијом која је извршена 1835. по налогу кнеза Милоша Обреновића.
Подаци о реновирању цркве из 1835. године (табла изнад улаза)
Основа је у облику сажетог триконхоса, а изнад средишњег простора уздиже се кубе које се ослања на пиластре и прислоњене луке, а над припратом је кула на спрат. Манастир Наупара посебно привлачи својим каменим розетама изнад портала, нарочито већом која уоквирује кружне рељефне представе мотива са средњовековном симболиком дванаест месеци у години.
Данас је Наупара женски манастир у коме живи један број монахиња обрађујући мањи посед.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:13
Сисојевац
Манастир Сисојевац, са црквом Св. Преображења, налази се поред реке Црнице, у селу Сисевцу, 12 км југоисточно од Раванице. Добио је име по ктитору, монаху Сисоју. Претпоставља се да је саграђен у осмој деценији 14. века, а њен ктитор се први пут помиње у повељи кнегиње Милице из 1398. године, којом Милица дарује монаху Сисоју земљишни посед у околини Параћинског брода. Монах Сисоје је сахрањен у цркви, а његов лик је слабо сачуван на фресци на којој је приказан са моделом цркве у рукама.
По свом облику црква припада споменицима моравске школе, али без моравских украса на фасадама. Има основу у облику сажетог триконхоса са споља седмостраним, а унутра полукружним апсидама. Над централним делом налази се купола, ослоњена на лукове и пиластре. Пространа правоугаона припрата грађена је истовремено са црквом. Фасаде су украшене низом витких лезена који су повезани плитким слепим аркадама. Црква је споља била омалтерисана и украшена сликама.
Фреско-сликарство у цркви је само делимично сачувано. Настало је после 1402. године, а боље сачуване сцене и фигуре указују на сличност са раваничким фрескама.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:15
Каленић
Манастир Каленић је смештен на обронцима Гледићких планина, западно од села Опарића у Левчу. Од првобитног манастирског комплекса остала је само црква Ваведења Богородице. Подигнут је и украшен фрескама почетком 15. века као задужбина племића Богдана, који је служио као високи чиновник на двору деспота Стефана Лазаревића.
Убраја се међу најлепше споменике моравске архитектуре и византијског градитељства. Грађена је по узору на Лазарицу, са основом у облику сажетог трконхоса, олтарска апсида и бочне конхе су споља петостране, а изнутра полукружне. Над простором између конхи уздиже се централно кубе, осмостраног тамбура са степенасто урезаним прозорима, колонетама и украсима од шаховских поља. Црква је споља веома сликовита, због лепо сложених белих блокова камена и црвене опеке. Изнад прозора и портала је плитко резана пластична декорација са представама птица, грифона, лавова. Главни мотив рељефне декорације је преплет од двочлане траке, стилизовани љиљан и палмета, антропоморфне и зооморфне представе.
Изванредно сликарство префињеног колорита и сетних ликова светитеља убраја се у врхунска сликарска остварења у целом византијском свету прве четвртине 15. века. Нарочито се истичу композиције Свадба у Кани, представе светих ратника и светитеља у медаљонима. Аутори су два поетски надахнута и веома даровита сликара, од којих је један по имену Радослав, аутор минијатура у чувеном српском “Петроградском јеванђељу” из 1429.
srbija.travel
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 20:45
Crkva Svetog Nikole u Ramaći - Ramaća, Kragujevac
U selu Ramaća, na desetak kilometara od mesta Stragari, nalazi se mala crkva, posvećena svetom Konstantinu i Jeleni, a koja datira sa kraja četranaestog vaka. Istorija crkve nije mnogo poznata, jer se selo Ramaća pominje tek u turskom periodu, a nije moguće pouzdano izvršiti identifikaciju njenog srednjevekovnog naziva. Postojale su ranije predpostavke da je ovde reč o crkvi Svetog Nikole u Srebrnici, koja se pominje u povelji kneginje Milice iz 1395. godine, ali su odbačene nakon proučavanja povelje od strane profesora M. Dinića. Ostala je još jedna nedovoljno ispitana mogućnost, da se ova crkva identifikuje sa crkvom Kumanicom, koja se pominje u "Krušecskom pomeniku" sa kraja petnaestog veka. Ovome u prilog ide činjenica iz popisa u devetnaestom veku, gde stoji da se ramaćka crkva po predanju zove Kumanica.
Najstariji pomen za nasenje Ramaću, zabeležen je u dnevniku o pohodu Sulejmana Veličanstvenog na Beograd iz 1521. godine, jer su tada Turci prošli kroz selo. O samoj crkvi ne zna se ništa pouzdano pre obnove, koju je preuzeo Sima Milosavljević-Paštrmac, 1836. godine, ali su vidljive i prepravke, koje su ranije izvođene.
Crkva je oblika sažetog upisanog krsta. Na zapadnoj i istočnoj strani se svod oslanja na pilastre. Sa zapadnim, odnosno istočnim zidom, pilastri obrazuju polukružno zasvedene niše. Sa severne i južne strane, kupolu nose prislonjeni luci u širini pilastra. Iznad svodova i lukova, nalazi se još po jedan luk, koji potklopni prostor čini nižim. Crkva ima vitki tambur, sa spoljašnje strane oktogonalan, a sa unutrašnje kružan. Preko njega je postavljena kalota, za nekoliko samtimetara većeg prečnika. Proskomidiju čine dve niše polukružnog oblika, a đakonikom kvadratnog. Na istoku je oltarska apsida polukružnog oblika sa spoljašnje i unutrašnje strane. Pod crkve je izrađen od kamenih ploča kvadratnog oblika, kakav je i u delu priprate. Sa spoljne strane je crkva omalterisana, a krov je prekriven biber crepom. Sa zapadne strane crkve, nalazi se priprata, približno kvadratnog oblika, izrađena na temeljima stare, već postojeće. Donji delovi priprate su zidani od lomljenog kamena, dok su gornji zidani drvenom, bondruk konstrukcijom
........
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 20:47
Živopis Ovaj živopis je, verovatno delo makedonskih majstora, koji su, bežeći od Turaka, došli u Srbiju u četrnaestom veku. Slikarstvo je urađeno u skladu sa kanonima ovoga doba. Freske krase zidove, svodove i kupolu. One su vrlo neujednačene umetničke vrednosti, te se zaključuje da je ovaj živopis radilo više majstora. Glavni zograf je naslikao stojeće figure ktitora, ratnika i vladarske portrete. Ove figure su mekog inkarnata i vrlo su elegantne. Svi likovi su odmerenih i neusiljenih pokreta. Jedino je ktitorski portret nešto grublji, ali veoma realističan. Slabiji slikari su, po pravilu, radili freske gornjih zona, koje se slabije vide, te su i one lošijeg kvaliteta.
Crkva Svetog Nikole u Ramaći, utvrđena je za spomenik kulture rešenjem Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NRS br. 699/55, od 11. 06. 1955. godine, a kategorisana kao dobro od velikog značaja za RS '' Sl. Glasnik RS '', br. 14/79, te se na njoj primenjuju mere zaštite utvrđene Zakonom o kulturnim dobrima.
zaprokul.beograd.com/
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 21:00
Manastir Lipar
Манастир се налази на брду Липару, у селу Доња Сабанта, десетак километара од Крагујевца. Ово село и Липар постали су шире познати по српском романтичарском песнику и сликару Ђури Јакшићу који је овде службовао 1865. и 1866. године као учитељ основне школе и где је написао чувене песме На Липару и Поноћ.
Садашња манастирска црква Светог великомученика Георгија подигнута је 1936. године на темељима старијег храма. Освећена је исте године од викарног Епископа сремског Саве (Трлајића), потоњег горњокарловачког – свештеномученика Српске православне цркве, пострадалог у Другом светском рату. У време подизања Светогергијевског храма у Доњој Сабанти, која је од 1910. године имала парохијску цркву Преображења Господњег, свештеник је био Добривоје Бранковић.
На месту данашње цркве, по предању, постојао је манастир још у XVI веку који су Турци опљачкали и порушили. Традиција памти и гроб монаха, вероватно синаита, и исцељење верних над њим. Шематизам Српске православне цркве у краљевини Србији из 1895. године (приредио Митрополит Михаило) бележи да у Доњој Сабанти постоји црква Светог великомученика Георгија, саграђена 1849. године „од слабог материјала“. Парохију од 249 домова и 1500 становника, те 1895. године, чинила су села Доња Сабанта, Горња Сабанта и Велика Сугубина. Свештеник је био Гвозден Илић који је почетком XX века подизао и Преображенску цркву у Доњој Сабанти.
Милан Ђ. Милићевић у Кнежевини Србији бележи да Доња Сабанта припада Јагодинском округу и Левачком срезу, да према државном пропису из 1872. године има 128 пореских глава и да је село добило школу 1865. године. Када је реч о школству у Доњој Сабанти, остало је сећање да су виђенији домаћини још у Карађорђево време у село доводили „лутајуће учитеље“, односно да су имали неку врсту приватних школа.
До 2003. године црква Светог великомученика Георгија на Липару имала је статус филијалне у Доњосабаначкој парохији и у њој се служило једном месечно. Те године Епископ шумадијски Јован на Липару васпоставља Светогеоргијевски манастир у којем игуман постаје схиархимандрит Сава (Аврамовић).
У октобру 20013. године одлуком Епископа шумадијског Јована, манастир Св. Великомученика Георгија је преименован у женски манастир у коме сада живе и раде монахиње.
Храм, малих димензија али складно изведен, грађен је по угледу на моравске цркве, са низом архитектонских украсних елемената. Правоугаоне је основе са полукружним конхама и олтарском апсидом. Засведен је полуобличастим сводом и покривен бибер црепом. Црква на Липару обновљена је 1997. године и тада је испред ње подигнута чесма са натписом о приложницима који су помогли обнову храма и подизање чесме.
Нови конак, припрата цркве и звоник освећени су 20. октобра 2007. године.
Манастирска црква и капела у конаку почели су да се живопишу.
eparhija-sumadijska.org.rs
eparhija-sumadijska.org.rs
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski