Djeca iz divljine



Mišljenja naučnika

Francuski filozof Etjen Kondijak je još 1754. godine opisao litvanskog dječaka koji je živio među medvjedima.Taj dječak, kada su ga ljudi našli, nije pokazivao nikakve znake razuma, nije umio da govori i hodao je četvoronoške.Prošlo je dosta vremena dok nije naučio da shvata ljudski govor i razgovara, ali se tada pokazalo da se on ne može ničega sjetiti o svom ranijem životu među životinjama.
Socijalist - utopist Sen Simon je 1813. godine pisao u Eseju o nauci o čovjeku o takvim ljudima-životinjama: "U raznim epohama i raznim zemljama se događalo da su djeca, usled nekih nesreća, bila udaljena od društva, ostavljena da se sama brinu o zadovoljavanju svih svojih potreba, ne upoznavši se prethodno, zahvaljujući vaspitanju i obrazovanju, sa saznanjima koja su postepeno dostignuta i sakupljena naporima prethodnih pokoljenja...Posmatranja koja su izvršena nad tim divljacima dokazuju da čovjek koji je prepušten sam sebi prije nego što se upoznao sa stečenim znanjima, veoma malo umno nadmašuje životinje."Sen Simon je ispričao o "Avejronskom divljaku" koga je neki opat Sikar, "daleko bolje posvećen u bogosloviju nego u filozofiju", bezuspješno pokušavao da iskoristi za dokazivanje božanske suštine čovjeka, a ljekar doma za gluhonijeme Itar je gotovo isto tako bezuspješno pokušavao da ga nauči govoru i ljudskom ponašanju.
U dalekoj prošlosti djeca koju su othranile životinje bila su poznata u starom Rimu, Švedskoj, Belgiji, Latviji, Mađarskoj, Njemačkoj, Holandiji, Irskoj i Francuskoj.Registrovano je više od trideset takvih slučajeva.Sva su ta djeca izgovarala neartikulisane glasove, nisu umjela hodati na dvije noge, imala su veliku snagu mišića i spretnost, brzo su trčala, odlično puzala i skakala.Vid, sluh i miris kod njih su bili dobro razvijeni.Dobar broj nih ni poslije dužeg vremena nije naučio da govori.

Godine 1920. u Indiji je doktor Sing našao u vučijoj jami, zajedno sa vučićima, dvije djevojčice.Jedna je na izgled imala sedam - osam godina, druga dvije.Mlađa je uskoro umrla, a starija, kojoj su dali ime Kamala, živjela je desetak godina.Za sve to vrijeme Sing je vodio podroban dnevnik o njoj.Kamala je hodala četvoronoške, opirući se na ruke i koljena, a trčala je opirući se na ruke i stopala.Pila je ločući, a meso je jela samo s poda, iz ruku nije uzimala.Kada su joj za vrijeme hranjenja prilazili djevojčica je režala.Noću je zavijala.Djevojčica je odlično vidjela u mraku i bojala se jake svjetlosti, vatre i vode, a nije dozvoljavala ni da je umiju.Danju je spavala.Odjeću je zbacivala sa sebe i čak je za vrijeme hladnoće zbacivala pokrivač.Za dvije godine Kamala se naučila da stoji, ali loše; za šest godina je počela da hoda, ali je, kao i ranije, trčala četvoronoške.Za četiri godine naučila je samo šest riječi, a za sedam - četrdeset i pet.Za to vrijeme je zavolila da bude u društvu ljudi, počela je da se boji mraka i naučila da jede rukama i pije iz čaše.U sedamnaestoj godini je dostigla umni razvitak četvorogodišnjeg djeteta.Kamala je veoma volila djevojčicu koja je nađena sa njom, i kada je potonja umrla, Kamala dva dana nije ništa jela i pila.

U Njemačkoj je 1825. godine objelodanjen slučaj Kaspara Hauzera, koga su još kao dijete zazidali u podrum, gdje je proživio niz godina hraneći se hranom koja je tamo bacana.Fizički je bio znatno slabiji od ljudi koji se normalno razvijaju, a takođe i od onih koje su othranile životinje, ali se po svom psihičkom razvoju gotovo ničim nije razlikovao od djece - vukova.
Svi ovi slučajevi pokazuju da fizički i psihički razvoj čovjeka ne protiču ujednačeno.Ma gdje dijete raslo, njemu će prvo nići, a zatim ispasti mliječni zubi; kod dječaka će se falset zamjeniti basom.Međutim, psihička svojstva čovjeka se ne mogu tako razvijati.Bez uključenja u kolektiv, u društveni život, čovjek se kao ličnost ne može razviti i ostaje životinja.To znači da je psihički razvoj čovjeka uslovljen društvenim uticajem.Otud slijedi da treba umjet koristiti taj uticaj u potrebnom pravcu.Sve ti pokazuje da je prevaspitavanje čovjeka mnogo teže nego potpuno pravilno vaspitavanje.

Legende o ljudima - životinjama


Legenda o Romulu i Remu


Lik čovjeka koga su othranile životinje, ali koji time nije izgubio ljudska svojstva, uvijek je privlačio maštu.Osnivače Rima, Romula i Rema, po predanju je othranila vučica.Oni su potomci Eneja, sinovi Marsa i Ree Silvije.Kako im je majka bila vestalka, njen ujak/stric Amulije, kralj Albe, pustio je da plovi Tibrom korpu u kojoj su bili Romul i njegov brat blizanac Rem.Djecu je prihvatila vučica koja ih je othranila svojim mlijekom.Neko vrijeme su se bavili razbojništvom, a zatim su odlučili da osnuju grad čije granice je Romul ucrtao kopajući brazdu na Palatinu (lat. Palatinus, jedan od sedam brijegova u Rimu), 21.aprila 753. godine p.n.e.Romul, koji je ubio brata u jednoj svađi, prihvatio je bjegunce koji su oteli mlade Sabinjanke da bi njima nastanio grad.Vladao je 33 godine i tajanstveno nestao tokom jedne oluje.Rimljani su mu se klanjali kao bogu pod imenom Kvirinije.

O Tarzanu

Bulevarski roman i filmovi o Tarzanu, čovjeku koga je odgojila majmunica, takođe su čitali i gledali milioni.Tarzan je lik iz istoimenog romana Edgara Rajsa Barouza (1914), koji je doživio popularnost kroz film i crtani film.On je prijatelj svih divljih životinja, junak bajkovitih pustolovina.