Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Katoličanstvo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:49

Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus, od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu; vjeroispovijedni sustav Katoličke crkve. Uz pravoslavlje, protestantizam, monofizitizam i nestorijanizam glavna kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu, što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske crkve (katolicitet).
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:50

Vjerska zajednica

Katolicizam je organiziran kao vidljiva kršćanska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:50

Dogma

U katolicizmu su prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinskoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dogme u katolicizmu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu, pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo, Predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:51

Bogoštovlje
U katoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu je katoličkog bogoštovlja klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:51

Moral
Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne krjeposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su katoličkog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Sustavno ga proučava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije se vrijeme u katolicizmu naglašava i društveni moral.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:52

Duhovnost i mistika
Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela zbiva se u katoliciz mu na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu, osoban doživljaj vjerskih istina, odgoj sa vjesti u evanđeoskom duhu te prosvjetljenje. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj subkulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katolička mistika nadahnjivala se novozavjetnim (Ivan Evanđelist i Pavao) i neoplatonističkim izvorima (Pseudodionizije). Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa, sv. Hildegarda, Hugo iz Svetog Viktora, Rikard iz Svetog Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Mehtilda Magdeburška, sv. Franjo Asiški, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, I. van Ruysbroeck, Katarina Sienska, Ivan od Križa, Terezija Avilska. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenski, Marko Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, P. Berulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:53

Teologija
Prema katoličkom učenju milost pretpostavlja narav, a vjera razum (fides quaerens intellectum) pa je teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzela važno mjesto u katolicizmu. Izvori su katoličke teologije svetopisamska objava, kršćanska predaja i učenje ekumenskih koncila. U patrističkom razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u novom vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam, personalizam). U prvom tisućljeću zapadna će Crkva biti obilježena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam će biti nazočan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. stoljeće) i jansenističkog pokreta (XVII. stoljeće). U ranome srednjem vijeku (V-XI. st.) uglavnom se čuva i prenosi teologija crkvenih otaca, osobito latinskih (Hilarije iz Poitiersa, Ambrozije Milanski, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki). Za skolastike (XI-XIII. st.) veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns Skot) anstotelovskim će kategorijama nastojati izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U visokome srednjem vijeku (XIV-XVI. st.) dolazi do stagnacije skolastičke teologije pod utjecajem nominalizma (William Occam, G. Biel). U posttridentskom razdoblju (XVI/XVII. st.) dolazi do obnove skolastičke teologije. To je doba apologetskih i kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija stagnira, a napredak postiže crkvena historiografija. U XIX. st. dolazi do obnove teološke misli (John Henry Newman). Potkraj tog stoljeća obnavlja se neoskolastička teologija. U XX. st. dolazi do procvata katoličke teologije (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E. Schillebeeckx, H. Kung), koja unutar moderne slike svijeta nastoji izložiti kršćansku poruku.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:53

Filozofija
Odnos vjere i razuma, objave i razumske spoznaje nametnuo se kršćanstvu na samom početku pa je filozofija u povijesti katolicizma našla važno mjesto, veće nego u pravoslavlju i protestantizmu. Pritom je katolicizam slijedio otačku tradiciju pozitivna odnosa prema naravnoj spoznaji i komplementarnost razuma i vjere ("Shvati da bi vjerovao, vjeruj da bi shvatio"). U prvom tisućljeću prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot Eriugena), koji se nastavlja i u drugom tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la Mirandola). Za skolastike (XI-XIII. st.) prevladava aristotelovski utjecaj, posredovan preko Boetija i Averroesa. Anselmo Canterburyjski naglašava važnost dijalektike u teološkom istraživanju (fides quaerens intellectum) i izlaže ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logičke i gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot) dograđuju metafizički skolastički sustav. Pritom će dominikanska škola (tomizam) zastupati realizam, a franjevačka (skotizam) nominalizam. Tomizam će se postupno nametnuti kao službena katolička filozofija, osobito nakon Tridentskog koncila (XVI. st.), a preporučit će ga i papinski dokumenti potkraj XIX. st. (neotomizam). U XX. st. katolički filozofi slijede i neskolastičke smjerove (Maurice Blondel, Pierre Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Charles Peguy, Miguel de Unamuno, Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier).
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:53

Rasprostranjenost
U antičko doba (IV. st.) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. st.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (VII-X. st.) širenjem po germanskim (Engleska, Njemačka, Danska, Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska, Bosna). Nakon reformacije (XVI. st.) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od XV. do XIX. st. s Katoličkom se crkvom sjedinilo 18 istočnokršćanskih crkava (istočna i jugoistočna Europa, Bliski i Srednji Istok), sačuvavši svoj obred, liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Nakon migracija u XIX. i XX. st. znatan broj katolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem pri lagodbe. Obilježavao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio, a i sam njima bio društveno, kulturno i civilizacijski obilježen. Premda je katolicizam nadnacionalan, u tom se smis lu može govoriti o katoličkoj kulturi i civilizaciji. Katolicizam, tj. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim područjima istočne Azije. Broj katolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:54

Crkva i država
U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). No u povijesti je dolazilo do napetosti između papa i vladara, Crkve i države. Čas se vladari miješaju u crkvene poslove (borba za investituru, pornokracija, avignonsko sužanjstvo) ili poka zuju cezaropapističke tendencije (galikanizam, jozefinizam), čas pape nastoje biti vrhovni vođe zapadnoga srednjovj. kršćanskog svijeta (Grgur VII., Inocent III., Bonifacije VIII.), pokazujući teokratske tendencije. U srednjem vijeku katolicizam je službena religija zapadnoga kršćanskog svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske revolucije (1789) katolicizam se susreće s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom te s problemom svjetonazornog pluralizma i slobode savjesti, a u XX. st. se susreo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam), bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962-65) Katolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvaćanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva.
Nazad na vrh Ići dole
Romina

  

Romina

Ženski
Poruka : 5505

Godina : 66

Lokacija : iza magle

Učlanjen : 09.02.2012

Raspoloženje : uglavnom dobro


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Uto 6 Mar - 23:54

Rimokatolička crkva
Grkokatolička crkva
Starokatolička crkva
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 2 Apr - 9:32

Sedam stvari koje bi svaki katolik trebao znati o korizmi

Evo što bi svaki vjernik trebao znati o ovom milosnom razdoblju.

1. NAZIV

Naziv korizma dolazi od latinskog naziva quadragesima (četrdesetnica). Tako je prema latinskom nastalo i talijansko ime quaresima ili francusko carem. Engleski naziv lent upućuje na godišnje doba (lengthen – kad dan postaje duži).

Riječ korizma (četrdesetnica) prvi put spominje Euzebije Cezarejski (265.-340.).

2. SMISAO

Smisao i sadržaj korizmenog vremena sažeto izražava Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji u kojem čitamo:

Korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena krštenja, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama, vrijeme češćega posezanja za ‘oružjem kršćanske pokore’: molitvom, postom i dobrim djelima.

O milosnom vremenu korizme govori nam i Drugi vatikanski sabor ukazujući na njezin dvostruki smisao: krsni i pokornički.

To doba, osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike koji gorljivije slušaju Božju riječ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva (SC 109).

Krsni vid korizme očituje se u njezinom shvaćanju ne samo kao priprave nekrštenih na krštenje već i priprave cijele zajednice na slavlje spomena vlastitog krštenja u vazmenoj noći. Pokornički vid korizme ostvaruje se postom, molitvom i djelima ljubavi.

Konačno, riječima pape Benedikta XVI., korizma nas podsjeća da se biti-kršćanin može ostvarivati samo kao uvijek novo postajati-kršćanin, da ono nikada nije završen događaj koji je iza nas, nego da zahtijeva uvijek novo vježbanje.

3. POVIJEST

Od samih početaka priprava za svetkovinu Uskrsa sastojala se od jednog ili dva dana posta o čemu početkom 3. stoljeća svjedoči Hipolit Rimski. Četrdesetdnevni vazmeni post prvi se put spominje 306. godine u tzv. Epistula canonica sv. Petra Aleksandrijskog gdje se određuje da lapsi (kršćani koji su se tijekom Dioklecijanova progona od straha odrekli vjere) nakon tri godine javne pokore drže još jednu četrdesetnicu posta i molitvi kao pripravu za dan svoga pomirenja.

Vrijeme 40-dnevne priprave za Uskrs, javlja se u rimskoj liturgiji od 4. stoljeća, a započinjalo je Prvom nedjeljom korizme. Od 6. stoljeća početak korizme pomiče se na srijedu koja prethodi toj nedjelji. Toga su dana pokornici, a potom i ostali vjernici, primali pepeo kao znak ulaska u korizmenu pripravu za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća pepeo se radio maslinovih ili palminih grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo označava ozbiljnost i pokoru, čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Ta se srijeda stoga naziva Pepelnica. Korizmeno vrijeme bilo je i ostalo vrijeme priprave katekumena za primanje sakramenata kršćanske inicijacije u Vazmenoj noći.

Korizma je, dakle, od samih početaka imala trostruko značenje: vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, vrijeme neposredne priprave katekumena za sakramente inicijacije u Vazmenom bdijenju te vrijeme priprave ostalih vjernika na vazmene blagdane.

4. TRAJANJE

U liturgijskoj godini korizmeno razdoblje traje od Pepelnice do Velikoga četvrtka, to jest Mise večere Gospodnje kojom započinje Vazmeno trodnevlje, što potvrđuju Opće uredbe o liturgijskoj godini i kalendaru (br. 28), te Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (br. 127.)

U korizmeno vrijeme dakle spadaju i korizmene nedjelje, stoga ona ukupno broji 44 dana. Zanimljivo, u vrijeme posljednje obnove kalendara (1969. god.) liturgičari su htjeli dokinuti Čistu srijedu, pa bi tako korizma, kao što je to bilo u početcima, počinjala na Prvu korizmenu nedjelju i doista trajala 40 dana, no na izričitu želju pape Pavla VI. Čistu srijedu nije se diralo. Broj 40 stoga treba tumačiti simbolički, a ne doslovno.

Iako korizma završava na Veliki četvrtak, to ne znači kako prestaje i vrijeme pokore, posta i sabranosti budući da Vazmeno trodnevlje predstavlja sjajni vrhunac čitave liturgijske godine (ONLGK 18).

Spomenimo kako se četrdesetdnevna priprava za svetkovinu Uskrsa temelji na biblijskoj tipologiji:

40 dana trajao je opći potop (Post 7,14)
40 dana Mojsije je boravio na brdu Sinaj (Izl 24,18)
40 godina su Izraelci lutali pustinjom (Još 3,4)
40 dana išao je Ilija prema brdu Horebu (1 Kr 19,Cool
40 dana vrijeme je u kojemu se Niniva trebala obratiti (Jona 3,4)
40 dana Isus je proveo u pustinji (Mk 1,13; Mt 4,2; Lk 4,1)
40 dana nakon uskrsnuća Isus je uzašao na nebo (Dj 1,6-11)

5. KORIZMENE NEDJELJE

Korizma broji šest korizmenih nedjelja, a u liturgijskoj tradiciji hrvatskog naroda svaka korizmena nedjelja ima svoje ime:

Čista – jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).
Pačista – ili pračista, odnosno još čišća od prve koja se naziva Čista
Bezimena – jer joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi, prema muci Isusovoj
Sredoposna – jer je na polovici korizmenog posta.
Gluha – jer se te nedjelje pjevalo bez pratnje orgulja, pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže: muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.
Cvjetnica ili Cvjetna nedjelja – liturgija Cvjetnice obilježena je čitanjem ili pjevanjem muke, a naziv je dobila zbog procesije s grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je puk dočekao poklicima Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.
U sveopćoj Crkvi, Četvrta korizmena nedjelja zove se Laetare – Veseli se!, prema riječima ulazne pjesme iz Knjige proroka Izaije: Veseli se, Jeruzaleme, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove. (Iz 66,10-11)

Korizmene nedjelje izuzete su od pokorničkog karaktera korizme, jer svaka nedjelja, pa i korizmena, ima pečat uskrsnuća Gospodnjega u tjednom ritmu života kršćana.

6. LITURGIJSKE PREPORUKE

Opća uredba Rimskog misala donosi nam nekoliko napomena glede korizmenog vremena:

U vrijeme korizme zabranjuje se urešavanje oltara cvijećem, osim u nedjelju Laetare (IV. korizmena) te na svetkovine i blagdane. Cvjetni ures neka bude uvijek umjeren te neka se radije smjesti pored oltara nego na samome oltaru. (OURM 305)

U vrijeme korizme sviranje orgulja i drugih glazbala dopušta se samo kao potpora pjevanju, osim u nedjelju Laetare (IV. korizmena nedjelja) te na svetkovine i blagdane. (OURM 313)

Ljubičasta se boja uzima u doba došašća i korizme… Ružičasta se boja može uzeti, tamo gdje je običaj, u nedjelje Gaudete (III. došašća) i Laetare (IV. korizmena). (OURM 346)

Osim toga, Uredba napominje kako se u korizmenom vremenu ne pjeva (ili govori) Slava, te kako se umjesto poklika Aleluja pjeva redak prije evanđelja, naznačen u lekcionaru ili drugi psalam ili zavlaka (tractus), kako se nalazi u Gradualu. (usp. OURM 62)

7. POST I NEMRS

U pokorničkom duhu korizmenog vremena, neki vjernici odlučuju se na post i/ili nemrs. Podsjetimo stoga na značenje i smisao ove dvije pokorničke prakse.

Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu.

Nemrs znači redovito jesti (uobičajena tri obroka dnevno), ali ne jesti meso.

Crkva je proglasila dva dana strogog posta i nemrsa, a to su Čista srijeda ili Pepelnica i Veliki petak. Na ta dva dana vjernik uzima samo jedan puni obrok (do sita) jer je post, a ne jede meso jer je nemrs! U ostale petke uzima redovite obroke, ali se odriče mesa.

Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezatan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života.

Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života, osim ako je u petak svetkovina.

Posta su oslobođene trudnice, dojilje, bolesnici i oni koji se bave teškim fizičkim radom (prema potrebi).

Ukoliko se u vremenu korizme odlučimo na pokorničku praksu posta i/ili nemrsa, imajmo na umu riječi sv. Leona Velikog:

Prihvatimo, dakle, ovaj svečani post marljivom pobožnošću i budnom vjerom. Slavimo ga ne praznim uzdržavanjem od jela, što ga često savjetuje slabo zdravlje tijela ili bolest gramzljivosti, nego širokogrudnom plemenitošću. Bit našeg posta nije u samom uzdržavanju od hrane i ne koristi uskraćivati hranu tijelu, ako srce ne ostavi nepravde i ako se jezik ne uzdrži od pogrde. Bit ćemo ne bez razloga izloženi kritikama nevjernika i naši će propusti naoružati jezike bezbožnika protiv vjere, ako postimo, a naš se način života ne slaže s čistoćom savršenog posta.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 2 Apr - 10:21

Sveti Abdon i Sennen

mučenici

(249.)
spomendan 30. srpnja


Katoličanstvo Sveti%20abdon%20i%20sennen

Car Decije, neprijatelj kršćana, je porazio kralja Perzije i postao gospodar nekoliko zemalja. Zavladavši Perzijom Decije je već bio osudio na mučenje i smrt svetog Polikroma i pet njegovih svećenika. Sv. Abdon i sv. Senen, slavni perzijski uglednici trećeg stoljeća koje je kralj Perzije visoko poštovao, bili su potajno kršćani i oni su ti koji su preuzeli tijelo biskupa - mučenika, koje je bilo s puno prezira izbačeno pred Saturnov hram. Mučenikovo tijelo su preuzeli da bi ga pod okriljem noći i uz počasti pokopali. Dva kraljeva službenika, sada pod vrhovnom vlasti Rima, bijahu žalosni svjedoci careve okrutnosti prema vjernicima i bili su uvjereni da je njihova dužnost javno iskazati svoju ljubavi prema Isusu Kristu. Tako su bez straha od svoga novoga vladara poduzeli sve moguće da bi proširili i ojačali vjeru, potakli svjedočenje vjere i dostojno pokopali mučenike.
 

Decije, saznavši o njihovoj djelatnosti i predanosti, bio je posebno iziritiran. Pozvao je ova dva brata pred svoj sud, te ih je pokušao pridobiti da prinesu žrtve bogovima, pozivajući se na svoje nedavne pobjede kao znak u korist tih božanstava. Međutim, sveci su odgovorili, da ta pobjeda uopće nije dokaz nikakve moći njegivih bogova, jer jedini pravi Bog, Stvoritelj neba i zemlje sa Svojim Sinom Isusom Kristom, daje pobjedu i omogućuje poraz nad drugima, i da su uzroci toga skriveni u planu Božje providnosti. Rekli su da se nikad ne bi mogli klanjati bilo kome osim pravome Bogu. Decije ih je dao zatvoriti. Ubrzo nakon toga, kada je saznao za smrt svojega zamjenika koji je ostao u Rimu da upravlja carstvom umjesto Njega, vratio se u Rim i sa sobom poveo oba utamničenika, koji su mu trebali poslužiti kao sjajan trofej njegove perzijske pobjede. U stvari, ovi perzijski dužnosnici su među lancima kojima su bili okovani, nosili nakit i bogate tkanine.

Decije ih je optužio pred Senatom, pred kojim su Abdon i Senen ponovno posvjedočili svoju vjernost božanstvu Kristovu, rekavši da se ne mogu pokloniti nikome drugome osim Kristu. Sutradan su bili bičevani u amfiteatru, i zatim su na njih puštena dva lava i četiri medvjeda da  ih proždru. Međutim, zvijeri su legle pred njihove noge i postali su njihovi zaštitnici i nitko se nije usudio prići im. Na kraju je perfekt poslao gladijatore da ih mačem pogube, a što su učinili uz Božje dopuštenje. Njihova tijela su ostala tri dana, a da nisu bila pokopana. Tada je subđakon, koji je nakon toga napisao njihovu povijest, pokupio njihova tijela i pokopao ih na terenu koji je bio njegovo privatno vlasništvo.

Pod Konstantinom Velikim, otkrivene su uz pomoć božanskog otkrivenja njihovi grobovi i njihove relikvije su ponovno sahranjene na Pontianovom groblju (kraj rimskih vrata), koje je nakon toga prozvano njihovim imenom. Ove svete mučenike može se vidjeti na slici u katakombama gdje su prikazani kako ih kruni Naš Gospodin. Njihovo slavno mučeništvo se je dogodilo 254. godine.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 2 Apr - 22:47

Sveti Abraham Patrijarh - Božji prijatelj

u Bibliji  i židovskoj  tradiciji i vizijama Bl. Ane Katarine Emmerick

(oko 1700. prije Krista)
spomendan 9.listopada


Abraham i njegovi pretci su bili su vitki i visoki ljudi.
Živjeli su kao pastiri pa zapravo nisu bili stanovnici Ura u Kaldeji nego su tamo samo došli.
Ti ljudi su imali vlastitu moć i pravo.
Zauzimali su tu i tamo  predjele na kojima je bilo ispaše, pa označavali međe, podizali oltar od kamenja.
Tako ograđena zemlja bila je "njihovo vlasništvo“ Iz viđenja Bl. Ane Katarine Emmerick


Rodoslovlje praoca Abrahama

Abraham je potomak Šema. Glavne grane Abrahamova rodoslovnog stabla jesu:
Arpaškad, Šelah, Eber, Peleg, Peru, Reu i Serug.
Sada promotrimo deteljniji slijed bližih Abrahamovih predaka prema Bibliji.
„Kad je Serugu bilo trideset godina, rodi mu se Nahor. Po rođenju Nahorovu Serug je živio dvijesta godina te mu se  rodilo još sinova i kćeri.
Kad je Nahoru bilo dvadeset i devet godina, rodi mu se Terah. Po rođenju Terahovu Nahor je živio sto i devetnaest godina te mu se rodilo još sinova i kćeri.
Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se: Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodio Lot.  Haran umrije za života svoga oca Teraha, u svom rodnom kralju, u  Uru Kaldejskom.“ (11,22-27)
 
Vjera Abrahamovih predaka i roditelja
Preko Jošue, uvoditelja Izraela u Svetu Zemlju sam Bog podsjeća svoj narod:
„Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: ' Nekoć su oci vaši, Terah, otac Abrahamov i Nahorov, živjeli s onu stranu Rijeke (Euhrata), i služili drugim bogovima. Ali sam Ja uzeo oca vašega Abrahama, s onu stranu Rijehe, i proveo ga kroz  svu zemlju kanansku, umnožio mu potomstvo i dao mu Izaka.“ ( Jš 24,2-3)
Abrahamov Herod
U Knjizi Postanka čitamo: 
„Sinovi Noini, koji su iz korablje izišli, bijahu: Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. Ovo su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao“ (9,18)
„Ovo je povijest Noinih sinova: Šema, Hama i Jafeta, kojima su se rodili sinovi poslije Potopa.
Sinovi su Hamovi: Kuš, Misrajim, Put i Kanaan.
Od Kuša se rodio Nimrud, koji je postao prvi velmoža na zemlji. Voljom Jahve bio je silan lovac. Zato se veli: 'Kao Nimrud, silan lovac voljom Jahve.'  Glavno uporište  njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek, Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu“ (10,1.6.Cool
Za  vrijeme vladavine kralja  Nimruda podiže se  Babiloska kula
„Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi sa iatoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu i tu se nastane. Jedan drugeme reče: 'Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!' Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ' Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba!' Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!' (11, 1-4)
 
Abrahamovo rođenje i djetinjstvo

Katoličanstvo Abraham_cave
Stara židovska Predaja o  vremenu rođenja Abraaahama govori ovo:
„U Abrahamovo vrijme bio je kralj koji se zvao Nimrud. Kad se Abrahamov otac Terah vraćao sa društvom kući, zvijezda repatica obleti obzorje s istoka i proguta četiri zvijezde na različitim krajevima neba. Svi se zapanjiše, jer su znali što to  znači: 'Terahov si  postat će moćan car. Potomstvo će se njegovo razmnožiti, t eće nastaniti zemlju za sve vjekove obrajući kraljeve i prijestolja i osvjajući njihove zemlje“ (Sefer Hajašer 24-27).
„Nimrud je izdao proglas da se sve trudne žene, kad im dođe vrijeme da rode, dovedu na određeno mjesto i dase na  licu mjesta ubije svako muško novorođenče. Abrahamova majka zataji svoju trudnoću pred mužem Terahom, koji je bio Nimrudov vjeran sljedbernik, te se povuče u jednu pećinu na pustom mjestu da dočeka rođenje sina. Pomogao joj je Anđeo Gabrijel. Kad se Abraham rodio, on je poput Noe zračio blistavom svjetlošću, pa ga zaprepaštena majka ostavi. „ (David Goldstein, Židovska mitologija, Opatija 1987.str. 49)  Maase Abraham navodi u prvom poglavlju kako je Nimrud dao poubijati svu mušku djecu čako oko 70 tisuća.
I Nebojša Glišić u knjizi „Jevreji“, tiskanoj u Beogradu, na stranici 25. navodi kako je Abrahamova majka Amitleja pred porođaj pobjegla u pustinsku pećinu pokraj Eufrata… (kod mjesta  Ufra, kraj grada Harana) . Nakon poroda sina je ostavila u pećini. Blažena Ana Katarina Emmerick spominje da se Abraham rodio u istoj spilji u kojoj je Eva rodila Šeta. Abrahama je ovdje skrovito uzgojila doilja Maraha. Ona je živjela kao siromašna roipkinja, radeći u pustoši, te je imala kolibu blizu spiplje koja je prema njoj nazvana 'mliječna spilja'. Tamo je u spilji Abraham dao kasnije pokopatri diojlju po njezinoj molbi.“
Židovska predaja dalje govori kako je Nimrud saznao za Abrahama, da je sakrven u spilji. „Odmah je poslao vojsku da uhvate dječaka, ali se sa neba spusti 'taman oblak' i učini Abrahama nevidljivim. Vojnici su lutali po mraku, upadali u jame i tražili, ali kad nikoga nisu našli, vratili su se u grad. Nimruda spospasne neki čudan strah kad je čuo  što se zbilo pa pobježe sa svojim velikašima iz Ura u Babilon“ ( Eugen Weber, Biblijske pričee, Zagreb 1988. Str. 37).

Abrahamova prva spoznaja Nevidljvog Boga

Iz židovske Predaje o  prvoj Abrahamovoj spoznaji  Nevidljivoga Boga zna se ovo: „Abraham je već u ranoj  mladosti  upoznao pravoga Boga. Isrvao je štvao Zvijezde, ali je nato izišao Mjesec i zasjenio ih svojom svjetošću, pa je on postao predmetom njegova štvanja. U zoru svu njegovu privrženost osvoji Sune koje se rađalo, ali kad oblak zasjeni sunce, Abrahma spozna da postoji Nevidljivi Bog koji vlada nad svim tim prirodnim silama i da nijedna od njih ne zaslužuje njegovu nepodjeljenu odanost“ (Postanak Raba 38).
Neki navode da je Abraham, po rođenju, po rođenju, proveo 10, a neki 13 godina u spilji sa dojiljom, ali se svi slažu da je prilikom stupanja u javnost prezreo sve svete Gajeve boginje plodnosti Ašere, te govoiro svetim hegrejskim jezikom (Sefir Hajaaar 27.mld).
„Abraham se bio vratio ocu i majci, koji su na Nimrudovu dvoru zarađivali za život izrađujući kumire. Jednoga je dana, kad je otac bio otsuran, Abraham porazvijao sve kumire koji su se naščli u radionici i ostavio samo jenoga, kojemu je u ruke staovio čekić. Kad se Terah vratio, Abrahma optuži ovog preostalog kumira da je uništio druge kumire. Terash reče da je to nemoguće.Sin mu odgovri: „Kako možeš štovati likove koji nemaju nikakve moči.
Saznavši za Abrahamove postupke kralj Nimrud odluči  da se oslobodi opasnosti koja je zaprijetila njegovu autoritetu. Dao je pripremiti užarenu peć za Abrahama. Abraham je baćen u usijani plamen. Abraham je uz pomoć jednog od pripadnika Anđeoskog Zbora uspio preživjeti. Nimrud i njegovi dvorjanici zaprepašteno su gledali kako se Abraham ugodno osjeća u vatri koja je bila nalik na obnovljeni edneksi vrt ( Jelinek, Bet hamidraš, 1,33 – prema  „Židovskoj mitologiji“, str. 50)  

Seljenje prema Obećanoj zemlji

„Abraham i Nahor se ožene. Abrahamovoj ženi bijaše ime Saraja, a Nahorovoj Milka; ova je bila kći Harana, oca Milke i Jiske. Saraja bijaše nerotkina – nije imala poroda.
Terah povede svoga sina Abrama, svoga unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrahma, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane. Dob Terahova dosegnu dvjesta i pet godina, a onda Terah umrije u Haranu“ (11, 31-32).

=>
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 2 Apr - 22:53

=>

Abrahamova putovanja
Katoličanstvo Abraham_journey



Abrahamovo stupanje u javnost doživjela je Bl. Ana Katarina Emmerick ovako:
"Abrahamov otac je poznavao mnoge tajne jer je bio veoma nadaren. Ljudi njegova plemena imali su sposobnost da otkriju u zemlji zlato. Iz zlata je izrađivao malene figure kumira, slične onom što je Rahela uzela Labanu. Ur je mjesto na sjeveru Kaldeje. Vidjeh taj kraj i mnoga mjesta, na bregovima i dolinama na kojima izlazi bijela vatra kao da gori tlo. No ja neznam da li je ta vatra pri­rodna ili potječe od ljudi..
Abraham je bio izvrstan poznavalac zvijezda; poznavao je vlas­titosti materije i utjecaj zvijezda prilikom rođenja; on je svaš­ta vidio u zvijezdama; no on je sve to povezivao s Bogom, te je u svemu slijedio Boga, te služio jedinom Bogu. On je poučavao u Kaldeji i druge ljude u tom umijeću; no on je sve natrag vodio Bogu.
Vidjela sam kako je Abraham u nekom viđenju dobio od Boga nalog da se seli. Bog mu je pokazao drugu zemlju, te Abraham, bez pita­nja, sljedećeg jutra skupio sve ljude, te se dade na put. Potom sam ga vidjela kako je svoje šatore postavio u nekom kraju Svete Zemlje. Čini mi se da je to u okolici gdje je kasnije nastao Nazaret. Tamo je Abraham podigao poduži oltar i prekrio ga šato­rom. Dok je Abraham klečao pred oltarom, sa neba se spusti na nje­ga neki sjaj, pa jedan Anđeo, Božji Glasnik, stupio je pred njega i govorio s njim te mu predao svjetli Dar. Anđeo je govorio sa Abrahamom, te mu je povjerena tajna Blagoslova, nebesku Svetinju, za koju je on razotkrio odjeću te položio na svoja prsa. A meni bi rečeno da se radi o Sakramentu Staroga Zavjeta. Abraham još nije poznavao njegov sadržaj, koji je njemu bio zastrt (sakriven) kao što je nama sadržaj Presvetog Sakramenta. Dano mu je kao Svetinja i zalog obećanog potomstva. Anđeo je bio iste vrste onom što je Presvetoj Djevici navijestio začeće Mesije; Anđeo je bio tako ljubak i miran u svojem poslanju a ne brz i žuran kao drugi Anđeli u svojim postupcima što sam ih viđala. Smatram da je Abraham to Otajstvo uvijek sa sobom nosio. Anđeo mu je rekao o Melkisedeku, koji će pred njim prikazati žrtvu, koja će se dolas­kom Mesije ispuniti te trajati vječno.
Abraham je iz jedne škrinje uzeo pet velikih kosti koje je izlo­žio na oltaru u obliku križa. Ispred je gorjelo svjetlo te je on žrtvovao. Vatra je gorjela poput zvijezde pa je u sredini bila bijela a prema jezičcima crvena."
O Abrahamu na putu židovska Predaja kaže ovo: "Na Božju riječ, Abraham napusti Nimrudovo kraljevstvo i pođe na put prema još nepoznatom odredištu. Njegovo prihvaćanje da po­đe na takvo putovanje dokaz je posvemašnjeg pouzdanja u Boga. Poveo je sa sobom svoju ženu Saru, kćer svojeg starijeg brata Ha­rana i čeljad koju su stekli. To se odnosi na one koje su obrati­li na novu vjeru. Abraham je obratio muškarce, a Sara žene. Još i danas se obraćenike na judaizam naziva 'sinom' i 'kćeri' - 'Abrahama oca našega'. (Židovska mitologija, 50).
Eugen Werber je ovako, sažeo Abrahamov polazak na put: "Prije negoli je Abram, budući Abraham, krenuo s roditeljima, rođacima, slugama i sluškinjama, blagom i stokom prema Haranu, uzeo je svoju lijepu rođakinju za ženu, pa je i nju poveo na put. U Haranu su bili plodni pašnjaci s dosta izvora, te je bio pogo­dan za Abrahamova stada. Abram i ljepotica Saraja pokazaše se kao čestiti i radini ljudi, a sve što je Abram poduzimao išlo mu je od ruke. Stoka mu se množila, imovina rasla. Mirio je zavađene susjede, davao im dobre savjete u svemu što bi im zatrebalo.
Uskoro "se pročuo glas o dobrom čovjeku Abramu pa su sa svih stra­na dolazili ljudi pitati ga za mišljenje ili naprosto vidjeti ga i čuti. Nije se znalo tko je ljubezniji i uslužniji prema putni­cima - namjernicima, Abram ili njegova Saraja. Posjetioci su pitali Abrama o njegovom nevidljivom jedinom Bogu. Zanimalo ih je čime treba zaslužiti njegovu milost. Abram je uvijek isto odgo­varao: 'Ljubite mir i istinu, pomažite nevoljnicima, smilujte se siromašnima, pružajte im potporu i podršku, nahranite siročad i udovice, a što je najvažnije, radite marljivo i vrijedno.'' I Saraja je slično govorila okupljenim ženama. Videći kako su im misli složne, kako žive u ljubavi i spokojstvu, svi, koji su s njima samo jedanput došli u dodir, poštivali su ih i uvažavali.
Ali uskoro naiđoše nedaće: neki narodi iz dalekih zemalja, divlji i neubuzdani jahači na konjima i devama, počeli su se zalijetavati u te krajeve i pljačkati mirne pastire, otimati njiho­va stada, uništavati zemljoradnicima polja i maslinike. To navede Abrama da okupi cijeli svoj rod, sluge i pastire i da im kaže ka­ko ga je Gospod uputio da što prije krene u Kanaan, jugozapadno od Harana. Ondje su pašnjaci bujni, ima dosta živih vrela; ondje će njegovi potomci postati veliki narod. Pogovora nije bilo pa krenuše prema Kanaanu: on, njegova Saraja, njegov sinovac Lot, kao i sva ostala čeljad koja je bila uza nj.
Putovanje, nije bilo lako, sunce je tako palilo i pržilo da je svojom toplinom prijetilo zdravlju. Zato Abram odluči da se odma­raju preko dana u hladu, a da putuju noću. To im nije bilo teško i kad nije bilo mjesečine, jer im je put osvjetljavao dragi kamen što ga je Abram dobio od Anđela Gabrijela i nosio ga kao privjesak oko vrata." (str.42-43)./ Dragi kamen, koji je Abraham nosio oko vrata kao privjesak, u vrijeme Abrahamove smrti - sam od sebe poleti u nebo - str.49/. Možda je taj dragocjeni kamen ta "nebeska Svetinja", koju je Blažena Ana Kararina vidjela da je Abraham primio od Anđela?
Abraham u Egiptu

Katoličanstvo Abrahamsam

Abraham se morao suočiti s još jednim iskušenjem, s glađu u Kanaanu. Da bi izbjegao gladi, spustiše se u Egipat. Kad su sti­gli do Rijeke koja dijeli Egipat od Kanaana,  Sara je otišla da se okupa. Abraham je živio sa Sarom kao brat i sestra, da Abram nije vidio Saraji ni lik pod koprenom. Tad se dogodi: 'U vodi se ogledalo lice tolike ljepote da je, poznavajući Egipćane kao besramnike, pokušao je da prenese Saru preko granice zatvorenu u kovčegu u najsvečanijoj odjeći sa svim nakitom'. Carinarnici su pronašli Saru u kovčegu i javili faraonovom doglavniku Hirkanu, koji ovako opisa šezdeset šestogodišnju Saru svome gospodaru ( to osta zapisano na svicima u Kumranu skrivenih 3661 godinu od Adama, ili. 2088 godina od ,sada - opaska u knjizi N.Glišića, Jevreji):
'Kako je divna Saraja
Lice poput sunca
Kakio su joj pune grudi
Kako bijela put
Kako su joj gipke noge
Kako obla bedra
Ali ona je mudra i razborita
I skladne su joj kretnje ruku'   (dio pjesme)
/Genesis Apokrifon, Svici Mrtvog mora. -prema Nebojša, Glišić, Jevreji, str. 26/. Faraon posla vojnike da dovedu Saru i Abrahama. Abraham izjavi da mu je Sara sestra moleći se Bogu da faraon ne uzme Sari nevinost koju su čuvali 66 godina, tada je Abraham imao 75 godina.
Bog je uslišio Abrahamovu molitvu. Anđeo je spriječio faraona koji je htio imati Saru kao svoju ženu. Uto se pojavila guba po zidovima, stubovima njegove spavaće sobe i licima slugu. Faraon shvati da je posrijedi viša sila. Tada mu Sara prizna: "Abraham mi nije samo brat, već i muž." U židovskoj, midraškoj književno­sti se naglašava da je ishod Abrahamova i Sarina boravka u Egiptu bio sretan. Ne samo da je faraon dao Abrahamu stada ovaca i krda stoke, već je Sari darovao pokrajinu Gošen, koju će potom nasta­njivati njeni potomci, a dodijelio joj je i svoju vlastitu kćer Hagaru da joj bude sluškinja (Pirke se rabi Eliezer 26;. Ubrzo po­slije povratka u Kanaan, Abrahamu je u noćnom ukazanju otkrivena buduća povijest njegovih potomaka. Bog mu je tada otkrio: "Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu slu­žili ja ću suditi; i konačno će izaći sa velikim blagom." (Post 15, 13-14;.
Blažena  Ana Katarina Emmerick je o Abrahamu u Egiptu rekla ovo:
"Abrahama sam vidjela u Egiptu sa Sarom. Tamo je stigao radi gladi, ali i radi toga da podigne dragocjenost, koja je tamo pri­spjela po Sarinim rođacima. 1 to putovanje poduzeo je Abraham po Božjem nalogu. Ta dragocjenost je bio plemenski popis sačinjen od trokutastih zlatnika sa imenima od sinova Noe, a napose od Šema do njihova vremena. Tamo ga je odnijela neka kći od Sarine majke, koja je tamo stigla sa nomadima Jobova roda i tamo bila služavka. Ona je tu dragocjenost prisvojila, kao što je Rahela uzela Labanovog kumira. To rodoslovlje bi načinjeno kao zdjelica tezulje zajedno sa svojim privjescima. Privjesci su se sastojali od jedan za drugim nanizanih trokutastih komadića sa jednorednim sporednim krakom. Na svim pločicama su bile gravirane figure i slova - imena članova roda od Noe, a napose od Šema. Kada bi se privjesci spustili, sve bi stalo u zdjelicu. Ja sam čula, ali zaboravih, koliko je šekela, tako se naziva svota, sve skupa iznosilo. Plemenski popis je dos­pio najprije do ruku egipatskih svećenika, pa faraonu. Oni su sve dugo računali i studirali smisao, ali im nije pošlo za rukom. Za vrijeme Abrahamova boravka u Egiptu - faraona su pogodile teške muke, te je on sa svojim krivobožačkim svećenicima bio spreman da­ti sve što je Abraham zaželio. Abraham je tražio i dobio plemenski skupocijeni popis."
Melkisedekova žrtva
Katoličanstvo Abraham%20i%20melhizedek



Melkisedek se u Bibliji spominje samo uzgred. Posve je zagone­tna ličnost. Zasad nam je nepoznato što o njemu zna židovska pre­daja. Dosta saznanja o Melkisedeku sadrže vizije Blažene Ane Katarine Emmeriek:
„Kada je prije Abraham primio tajnu obećanja, bi mu otkriveno, da će Svećenik Svevišnjega pred njim prikazati žrtvu, koja će po Mesiji biti uspostavljena, te trajati za vječna vremena. Melkisedeka sam više puta vidjela kod Abrahama. Dolazio je na način kako su inače Anđeli dolazili Abrahamu. Melkisedek je jednom naložio Abrahamu trostruku žrtvu golubova i drugih ptica, prorokovao mu je o Sodomi i Lotu. Najavio mu je da će mu ponovo doći u posjet da žrtvuje kruh i vino. Savjetovao je što je potrebno da Abraham moli od Gospodina Boga. Abraham je bio pun poštovanja pred Melkisedekom i očekivanjem najavljene žrtve, stoga je podigao vrlo li­jep oltar i ogradio ga sjenicom. Melkisedek je Abrahamu po glas­niku navijestio svoj dolazak kao kralj iz Salema da žrtvuje kruh i vino. Abraham mu krene u susret, poklekne pred njim i primi blagoslov. To je bilo u nekoj dolini južno od plodne doline koja se prostirala prema Gazi, kod Jozefatske doline na nekom brežuljku.
Melkisedek je prišao iz smjera kasnijeg Jeruzalema. On je imao neku sivu, veoma brzu životinju sa kratkim,a širokim vratom. Bila je široko natovarena. Na jednoj strani je nosila posudu sa vinom, na kojoj je tijelo životinje bilo plosnato, a na drugoj strani je nosila škrinju sa okruglim, plosnatim, jedan uz drugi položene hljebove, te isti kalež kojeg sam kasnije vidjela pri ustanovlje­nju Presvetog Sakramenta kod Posljednje Večere, te pehari u obliku bačvica. Te posude nisu bile od zlata niti srebra, nego prozirne, kao od smeđkastog dragog kamenja, činile mi se kao da su izrasle, a ne načinjene. Melkisedek je dao utisak kao Gospodin Isus kod svojeg naviještanja. Bio je veoma visok i vitak, veoma ozbiljan i blag. Nosio je dugačko odijelo, tako bijelo i svijetlo, da me je to podsjećalo na bijelo odijelo koje se pokazalo na Gospodinu pri Preobraženju. Abrahamovo bijelo odijelo u usporedbi sa njim je bilo tamnije. Nosio je također pojas sa slovima, kao što je to kasnije bilo kod svećenika u Izraelu, te vidjeh da je nosio nabo­ranu kapu na glavi kao što je to kod hebrejskih svećenika pri žrtvovanju. Njegove kose bijahu svijetlo žute, kao svijetla dugač­ka svila, a lice mu je svijetlilo. Kada se Melkisedek približio, kralj Sodome je već bio kod Abrahama u šatoru, a uokolo bijaše mnoštvo ljudi sa životinjama, vrećama i kovčezima. Sve bijaše tiho i svečano, te puno poštovanja prema Melkisedeku, čija prisutnost ih je uozbiljila. Vidjeh k tome da taj imaše na plećima krila poput ptice; on stvarno nije imao samo sjaj, koji mi je pokazivao da je to jedan Anđeo. Bijaše to prvi put da sam vidjela krila na An­đelu. To bijaše Melkisedek. Pristupio je k oltaru, na kojem je bio neke vrste tabernakul,u koji je stavio kalež. U njemu je bilo i udubljenje, smatram za žrtvu. Abraham je kao i uvijek postavio kosti od Adama na oltar, koje je Noa imao u lađi. Oni su pred njim molili usrdno da bi im Bog darovao obećanog Mesiju, kako je naja­vio Adamu. Melkisedek je najprije pokrio oltar crvenim pokrovom što ga je donio sa sobom, a preko njega prozirni, bijeli. Njegova služba podsjeća me na svetu Misu. Vidjeh ga kako podiže uvis kruh i vino, žrtvuje, blagosliva i lomi. Abrahamu je pružio da pije iz kaleža, koji će se kasnije naći na Posljednjoj Večeri. Drugi su pili iz manjih posudica koje im je dodijelio Abraham i najpoduzet­niji prisutni. Svi su primili također lomljeni kruh. Primili su veće zalogaje kao u prva vremena kod svete Mise. Vidjela sam svi­jetle zalogaje, bili su samo blagoslovljeni, a ne posvećeni. An­đeli ne mogu posvećivati. Svi su bili pozorni i uzdignuti k Bogu.
Melkisedek je dao Abrahamu kruh i vino za korištenje, primio je finiji, svjetliji kruh nego ostali. Primio je toliku snagu i toliku čvrstinu vjere, da se kasnije nije krzmao da po Božjem nalogu žrtvuje svoga sina obećana. Abraham je prorekao i rekao ovo: "To nije ništa, što pruža Mojsije Levitima na Sinaju!" - Nije mi poznato da li je Abraham osobno prikazivao žrtvu kruha i vina, ali ovo znam, da je kalež iz kojeg je pio, isti u kojem je Isus stavio Presveti Sakramenat. Kada je Melkisedek blagoslovio Abra­hama kod žrtvovanja kruha i vina, tada ga je posvetio za svećenika. On je izgovorio nad njim riječi: "Reče Gospodin Gospodinu mojemu: sjedi mi zdesna. Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. Zakleo se Gospodin i neće se pokajati." Položio je ruke na Abraha­ma, a potom mu je Abraham dao desetinu. Upoznala sam da je veliko značenje da je Abraham nakon te posvete dao desetinu. (Hebr 7). Vidjela sam kako je i David kod sastavljanja ovog psalma imao vi­đenje kako je Melkisedek posvetio Abrahama, te je proročki pono­vio posljednje riječi. Riječi: "sjedi mi zdesna" imaju neko vlas­tito značenje... Smatram da se Melkisedekovo poslanje ispunilo ovom žrtvom i posvetom Abrahama, budući da ga potom ne vidjeh. Ka­lež sa sedam pehara predao je Abrahamu. / Vidjeličin zaključak iz poglavlja o Melkisedeku:-Melkisedek pripada onom Koru Anđela koji su postavljeni nad zemlje i narode, koji su dolazili Abrahamu i patrijarsima, te im donosili Poruke. Oni stoje prema Arkanđelima – Mihaelu, Gabrijelu i Rafaelu./
Katoličanstvo Abraham%20i%203%20anela%20-%20izvrsna

Abraham je sjedeći molio kraj šatora pod velikim drvetom uz koji je vodila vojnička cesta. Često je tu sjedio kako bi putnicima is­kazivao gostoprimstvo. Moleći se gledao je prema nebu, te doživi Bogojavljenje kao u sunčanoj zraci: bi mu najavljen dolazak trojice bijelih ljudi. Potom je Abraham žrtvovao na oltaru jedno janje, pa ga vidjeh na koljenima, u znosu vapije za spas čovječanstva. Oltar je bio od velikog drveta u šatoru kojemu je otkrivena gornja strana. Podalje od drveta, u desno, nalazio se drugi šator. U njemu je bilo smješteno oruđe za žrtvovanje. U njemu se Abraham najčešće nalazio kad je trebao nešto učiniti sa svojim pastirima. Dosta dalje na drugoj strani vojničke ceste nalazio se Sarin šator u kojem je bilo njezino domaćinstvo. Žene su stanovale uvijek odvojeno.
Kada je Abraham završio žrtvovanje primijeti dolazak triju Anđe­la po vojnoj cesti. Išli su jedan za drugim na jednakom rastojanju sa pripasanim odijelima. Abraham im pohiti u susret, poklonivši se i pozdravom počastivši Boga - povede ih pred šator sa oltarom, gdje su odložili gornja odijela, a Abrahamu naložili da klekne, vidjeh tada čudesan učinak što su ga Anđeli proizveli u Abrahamu koji je bio u zanosu kratko vrijeme. Prvi Anđeo je Abrahamu, koji je kle­čao, navijestio volju Božju, da iz njegova potomstva proizađe ne­okaljana, bezgriješna Djevica, koja će kao netaknuta Djevica posta­ti Majka Otkupitelja. On osobno treba primiti što je Adam izgubio po grijehu. Sada mu je Anđeo pružio svjetleći zalogaj, te mu pru­žio da pije svijetlu tekućinu iz male čaše. Anđeo je potom svojom desnicom blagoslovio i to ovako: od Abrahamove glave na niže, pa od njegova desna i lijeva ramena niže od grudi, gdje se ove tri linije blagoslova ujedinjuju. Zatim je Anđeo sa obadvije ruke pru­žio prema Abrahamovim grudima nešto svijetleće, poput oblačka, pa sam vidjela da je to ušlo u njega, imala sam dojam kako je on pri­mio Sveti Sakramenat.
Drugi Anđeo obavijestio je Abrahama, kako on treba otajstvo ovog Blagoslova na isti način, kao što je primio, tako dalje da preda pred svoju smrt Sarinu prvorođencu; te da će njegov unuk Jakob postati otac dvanaesrorice sinova od kojih treba proizaći dvanaest plemena. Anđeo je također rekao kako će taj Blagoslov bi­ti ponovno oduzet od Jakoba, pa kad se bude od Jakoba razvio na­rod - Blagoslov će sići u Kovčeg Zavjetni kao Blagoslov cijelog naroda, te se postiže molitvom. On mu je pokazao da će radi bezboštva ljudi ovo Otajstvo preći na proroke, a konačno na oca koji će postat  otac Dijevice. Čuh u tom obećanju da će poganima biti objavljen spas svijeta iz Djevice po šest proročica, te zvijezda­ma.
Sve je to dano upoznati Abrahamu u viđenju, te je vidio kako se na nebu pojavljuje Djevica, a na njezinoj desnoj strani lebdio je Anđeo, koji se sa grančicom dotakao njezinih usta. Potom je iz pla­šta Djevice izrasla Crkva.
Treći Anđeo je Abrahamu najavio rođenje Izaka... Zatim sam vi­djela ugošćivanje Anđela, te smijeh Sare...
Abraham je već kod izlaska iz Kaldeje primio od nekog Anđela otajstvo Blagoslova; ali još zastrt, te više kao zalog ispunjenja obećanja da će postati otac nebrojenog naroda. Sada se po Anđelu u njemu osvijestilo otajstvo, pa je o tome rasvijetljeno.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Pon 4 Apr - 19:55

Katoličanstvo Svmarijabogorodica

Sveti Izidor Seviljski (556.-636.) - sin je uglednoga časnika i visokog činovnika koji je bio u službi gotskoga kralja. Odgajao ga je stariji brat Leander koji je bio opat jednog samostana. Izidor je slijedio brata i postao redovnik, te opat. Napisao je djelo "Regula monachorum". Bio je čovjek reda i revnitelj redovničke stege. U Sevilji je postao biskupom, a biskupovao je više od 30 godina. Bio je čovjek visoke izobrazbe te je ostavio nekoliko značajnih djela. Glavno mu je djelo "Etimologiae" koju smatraju prvom enciklopedijom u povijesti. Papa Inocent III. je svetog Izidora Seviljskoga proglasio crkvenim naučiteljem.
Molitva nas čisti, a čitanje poučava. Jedno je i drugo dobro, ako se može; ako se ne može, bolje je moliti nego čitati. Tko želi biti stalno s Bogom, mora često i moliti i čitati. Kad, naime, molimo, mi s Bogom razgovaramo, a kad čitamo, Bog s nama govori. Svaki je napredak plod čitanja i razmišljanja. Što ne znamo, čitanjem učimo, a što smo naučili, kroz razmaranje očuvamo. Jednu i drugu blagodat pruža čitanje Svetog Pisma. (Iz knjige "Sententiae" svetog Izidora)
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sre 6 Apr - 18:59

06.04.


Današnji sveti zaštitnik je papa Celestin I, koji je kao 43. papa vladao od 422. do 432. Po jednima rođen u Rimu, po drugima u Kampaniji, sin Priska, spominje se prvi put kao Celestin đakon u ispravi pape Inocenta I. iz 416. Kao namjesnik Kristov bio je vrlo energičan i aktivan. Borio se protiv raznih krivovjernih nauka i sljedbi u ranoj crkvi, prije svega protiv nestorijanizma i pelagijanizma. Prema učenju carigradskog patrijarha Nestorija Krist nije bio jedinstvena osoba nego je postojao kao dvije osobe i imao dvije naravi, božansku i ljudsku. Pelagijanizam, koji se širio u južnog Galiji i Engleskoj, prenaglašavao je čovjekovu slobodnu volju i naravnu mogućnost da dosegne spasenje. Za vrijeme Celestinovog pontifikata održan je III. opći sabor u Efezu (431), koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka o Marijinom bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao istinska pobjeda papinih nastojanja i zalaganja njegovog izaslanika Ćirila Aleksandrijskog.
Izuzetno je zaslužan za pokrštavanje Irske jer je 431. poslao na Zeleni otok opata Paladija, a po nekima i svetog Patrika, da tamo šire Radosnu vijest. Posebne zasluge stekao je i u graditeljstvu. Obnovio je i poljepšao takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove Santa Maria in Trastevere, a bogata je prekrasnim mozaicima. Dao je sagraditi i baziliku svete Sabine na brežuljku Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu svečano započinje korizma. Preminuo je u Rimu 27. srpnja 432. Umjetnici ga često prikazuju s golubicom, zmajem i plamenom.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 9 Apr - 18:45

09.04.


Danas slavimo svetu Mariju Kleofinu, majku apostola Jakova Mlađeg. Očevidac, sveti Ivan evanđelist piše: „Kod Isusova križa stajale su njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija iz Magdale“ (Iv 19, 25). U tom trenutku, najpresudnijem za povijest čovječanstva, pod žrtvenikom križa stajala je i Marija Kleofina. Ostala je na Kalvariji i nakon Isusove smrti, bila nazočna njegovom pokopu, a na uskrsno jutro pošla je s ostalim ženama na grob da pomaže Isusovo tijelo. Bila je Kleofina žena, a prema evanđeoskim izvorima ona je i majka apostola Jakova Mlađega i Josipa. Josip je vjerojatno bio samo Isusov učenik, dok je Jakov pripadao apostolskom zboru. Kleofa, Marijin muž, po svemu sudeći bio je brat svetog Josipa, a po nekima Marija Kleofina nije bila jetrva nego sestrična Marije, Isusove majke.
Štovanje tri Marije, Marije Kleofine, Marije Salome i Marije Magdalene kao žena „mironosnica“, koje su nosile miru (mirhu, izmirnu, „dragomast“) da pomažu Isusa, razvilo se u srednjem vijeku. Prema legendi one su nakon Isusova uzašašća iz Aleksandrije doplovile na obalu Provanse i nastanile se u gradu koji se danas po njima zove Saintes-Maries-de-la-Mer (Camargue). Tamo su pobožno živjele i umrle. Prema drugoj legendi Marija Kleofina u Francusku je stigla sa svetim Lazarom i njegovim sestrama. Te žene koje su pratile Isusa već u Galileji, a u vrijeme njegove muke pokazale veću hrabrost nego muškarci, zaslužuju istinsku pažnju i štovanje. Isus je za njih bio učitelj, kojeg su ljubile, željele mu dobro, slijedile ga i služile. Njihova vjerna ljubav na Veliki petak i briga za Isusovo tijelo nešto je izuzetno lijepo i potresno u ljudskoj povijesti. Zbog toga su ih brojni umjetnici prikazali pod križem i na putu prema Isusovom grobu. Primjer današnje svete zaštitnice, Marije Kleofine i njezinih dviju imenjakinja, vjernih, tihih, skromnih i uslužnih žena, poziva nas da i mi u životu uvijek budemo blizu Isusa.
Nazad na vrh Ići dole
Talaba

Član
Član

Talaba

Muški
Poruka : 47

Godina : 51

Učlanjen : 19.09.2020


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Sub 9 Apr - 21:07

Ja sam u drugom-trećem razredu osnovne škole išao na veronauku u našoj katoličkoj porti sve do i zakruženo sa prvom pričesti. Bejaše to davne 1978-79 godine. Majka mi je katolik otac pravoslavac a ja postao theurgista i Sith.  Katoličanstvo 1f60e  Katoličanstvo 1f60f
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Ned 10 Apr - 8:51

Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnjenje njegovog vazmenog otajstva. Započinje blagdanom Cvjetnice, a završava Uskrsom.

Liturgijska godina i njezini ciklusi


Crkvena ili liturgijska godina započinje prvom nedjeljom došašća, adijeli se na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu. Kako sami nazivi ciklusa naznačuju, u središtu božićnoga ciklusa nalazi se božićno otajstvo, odnosno otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, a sastoji se od vremena priprave za Božić koje nazivamo došašće ili advent, zatim od samoga slavlja Božića te pobožićnoga vremena, koje traje do Krštenja Gospodinova; u središtu uskrsnoga ciklusa otajstvo je Kristova otkupiteljskoga djela, a sastoji se od četrdesetodnevne priprave za Uskrs, zatim od Velikoga trodnevlja, slavlja Uskrsa te pouskrsnoga vremena koje traje do blagdana Duhova; vrijeme kroz godinu vrijeme je kada nema velikih blagdana, a s obzirom da se dijeli na dva dijela – između božićnoga i uskrsnoga ciklusa te između uskrsnoga i božićnoga ciklusa – smisao mu je ponajviše u povezivanju otajstava Božića i Uskrsa, kao i u svojevrsnoj duhovnoj predpripremi za onaj ciklus koji slijedi.

Korizma i Veliki tjedan

Korizma je vrijeme prije Uskrsa koje traje 40 dana, ali ne uzastopnih, jer se ne računaju nedjelje (svaka je nedjelja slavlje Kristova uskrsnuća i u tom smislu ne može imati pokornički karakter), a uz to, prema današnjem računanju, ima pomalo neobičan završetak, odnosno traje do Velikoga četvrtka uvečer, kada – s Misom Večere Gospodnje – započinje Veliko trodnevlje. Isto se tako čini neobičnim i slijed Velikoga tjedna, koji započinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje, a završava Uskrsom, jer se usred njega nalazi još uvijek korizmeno vrijeme, ali i Veliko trodnevlje i samo slavlje Uskrsa. Štoviše, ukoliko se tako podijeli korizma – do Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, onda se time i gubi broj od 40 korizmenih dana, pa je nedorečenost još veća.


Cvjetnica

Blagdan Cvjetnice označava spomen na svečani Kristov ulazak u Jeruzalem, a ujedno predstavlja i početak Kristove Muke. To je i vidljivo u dvostrukom nazivu toga dana: Cvjetnica i Nedjelja Muke Gospodnje, kao i u dvostrukom otajstvu koje je jasno uočljivo u misnom slavlju: najprije se spominjemo kako je Krist na magaretu ušao u Jeruzalem, a narod mu oduševljeno klicao “Hosana! Hosana!”, a zatim se spominjemo Kristove muke, kada je taj isti narod vikao “Raspni ga! Raspni!”


Povijesno gledano, ophod na Cvjetnicu ima svoje podrijetlo u prvim stoljećima Crkve (4. st.), kada bi se okupio vjernički puk na Maslinskoj gori i postupno hodio od jedne do druge bazilike, idući prema gradu, pjevajući himne, antifone, čitajući čitanja i moleći, a za vrijeme hoda bi nosili u rukama maslinove ili palmine grančice. Kasnije se ta praksa proširila i na Zapad, a posebno je bila svečana u srednjem vijeku, kada se u ophodu na nosiljci nosio evanđelistar umotan u purpurno platno ili bi se na isti način nosio križ bogato okružen cvijećem, ili su pak postojali neki drugi običaji, ovisno o kraju. Za vrijeme pape Pija XII. (1955. god.) liturgija Cvjetnice, kao i liturgija cijeloga Velikoga tjedna, doživjela je značajnu reformu, ali ona nije potrajala s obzirom da je uskoro – s odredbama Drugoga vatikanskoga sabora – propisan i novi oblik slavlja.

Tako današnji Misal određuje da se, ako je zgodno, prije jedne svete mise upriliči ophod, odnosno da se narod okupi na odgovarajućem mjestu izvan crkve ili u nekoj manjoj crkvi, noseći u rukama palmine, maslinove ili neke druge grančice, koje svećenik najprije blagoslovi, potom navijesti evanđelje o ulasku Gospodinovu u Jeruzalem, a nakon toga vjernici se, pjevajući određene poklike (Židovska su djeca…, Psalam 23, Psalam 46, Slava, čast i hvala ti…), upute u crkvu, gdje će se nastaviti misno slavlje. Blagoslovljene grančice se obično nose kući i zataknu za križ ili se nose u staje.


Umjesto redovitoga čitanja evanđelja, na Cvjetnicu se čita (ili pjeva) Muka, i to po Mateju, Marku ili Luki, što će ovisiti o liturgijskoj godini. Tako se u liturgijskoj godini A čita Muka po Mateju, u liturgijskoj godini B po Marku, a u godini C po Luki. Može se upriličiti čitanje po ulogama, s tim da se preporuča da svećenik čita ono što govori Krist.

Liturgijska boja na Cvjetnicu nije ljubičasta, kao u ostale korizmene dane, nego je crvena, koja simbolički upućuje na Kristovo mučeništvo.

Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda
Nekada su svi dani Velikoga tjedna bili naglašeniji u svjetlu pokore, pa je tako bio običaj da se cijeli tjedan posti, da se bdije, posebno moleći Jeremijine lamentacije (psalmi iz Knjige Tužaljki), da se ostave po strani svi težački poslovi koji nisu nužni te da se na takav način i tijelo i duša vjernika skrušenije suživi s Kristovom patnjom, oplakujući vlastite grijehe i grijehe svih ljudi. Danas su u tom svjetlu svoje značenje izgubili Veliki ponedjeljak, Veliki utorak i Velika srijeda, iako je naravno njihov smisao i dalje takav da nas vode kroz snažno proživljavanje Kristova vazmenoga otajstva te nas pozivaju na intenzivniju i pokoru i molitvu.

Veliki četvrtak

Kao što je već rečeno, Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje Vazmeno trodnevlje. S obzirom na navedenu nedorečenost u podjeli korizmenoga vremena i u rasporedbi Velikoga tjedna, možemo reći da je ona na Veliki četvrtak još uočljivija, jer proizlazi da u istom danu prestaje korizma i započinje Veliko trodnevlje. No, trenutačno je tako i za eventualno novo računanje trebat će pričekati neku novu reformu, ali ipak valja naglasiti i da je ovakvo rješenje zapravo određeni kompromis. Naime, neki će i danas, a ranije je to bilo tako, u Sveto trodnevlje računati Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subota, dok će drugi naglašavati da tu treba ubrojiti Veliki petak, Veliku subotu i (Veliku) nedjelju (posebno Vazmeno bdjenje), pa se u ovom drugom računanju nekako logičnije može priključiti i Veliki četvrtak, ukoliko to slavlje započne tek navečer. Ipak, kakvo god bilo računanje, opet ostaje određena odvojenost samoga Uskrsa, što sa svoje strane opterećuje i liturgijsku smislenost prijelaznosti iz smrti u život, odnosno cjelokupnoga slijeda vazmenoga otajstva.

S obzirom na onaj prijepodnevni dio Velikoga četvrtka koji pripada korizmenom vremenu valja naglasiti da se tada slavi samo jedna sveta misa u cijeloj biskupiji, a slavi ju biskup u koncelebraciji sa svojim svećenicima. Ukoliko nisu ozbiljno spriječeni, svi bi svećenici trebali biti na toj misi. Ta se misa naziva Misa posvete ulja, jer tada biskup blagoslivlja ulja koja će se tijekom godine koristiti za krštenje, potvrdu, bolesničko pomazanje, sveti red i za katekumene. Također, tada svi svećenici obnavljaju svoje svećeničke zavjete, što je vrlo znakovito s obzirom da je Krist na Posljednjoj večeri ustanovio euharistiju i sveti red.

Navečer se u svakoj župi slavi Misa Gospodnje večere, kojom, ponavljamo, započinje Sveto trodnevlje. Riječ je o spomenu na Kristovu Posljednju večeru, kada je ustanovio euharistiju i darovao nam se pod prilikama Kruha i Vina. Stoga je liturgijska boja bijela, a ne ljubičasta, a opći ton je slavljenički. Takav je ton nekada bio još izraženiji, a potvrđivao se na način da se toga dana slavila Misa završetka korizmenoga posta. Ipak, uočljiv je i pokornički karakter, a vidljiv je između ostaloga i tako što će, dok se pjeva Slava, zazvoniti zvona i više ne će zvoniti do Vazmenoga bdjenja. Zvona će, kako se to kaže u narodu, zavezati. 

Današnje liturgijske odredbe propisuju da se nakon čitanja evanđelja može izvršiti obred pranja nogu, a kao spomen na Kristov čin ljubavi i poniznosti izvršen na Posljednjoj večeri, odnosno na to da je Krist apostolima oprao noge i time im pokazao kako ga treba nasljedovati. Lijepo je i hvalevrijedno da se obred pranja nogu u većini župa i izvršuje, a možda u ovom slučaju ne bi bilo naodmet i da je to propis, a ne samo preporuka, jer je riječ o vrlo znakovitom i bogatom obredu koji je okupljenom narodu vrlo rječit, a svećenika potiče na još snažnije promišljanje o svojoj ulozi kao pastira, ali i kao onoga tko je odabran od Boga za služenje drugima.

Nakon mise se Svetootajstvo prenese u pokrajnju kapelu ili na drugo prikladno pripremljeno mjesto, a svi se ukrasi s oltara odnesu. Simbolički to pokazuje kako započinje vrlo ozbiljno vrijeme Kristove muke, a u tom se smislu upriličuje barem jednosatno klanjanje pred Svetootajstvom, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali, dok se Otkupitelj svijeta znojio krvavim znojem. U tom je smislu Kristov prijekor upućen Petru: Zar nisi mogao probdjeti barem jednu uru sa mnom? istovremeno upućen i svima nama, a kao takav poticaj da se makar kroz tih sat vremena intenzivnije suživimo s njegovom patnjom, promišljajući o svemu onome što se zbivalo nakon Posljednje večere.

Veliki petak

Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt, pa stoga toga dana nema i ne može biti mise, nego se slave obredi Velikoga petka. S obzirom da je Krist umro u 15 sati, preporučljivo je da tada započne i bogoslužje, ali će češće to biti nemoguće jer mnogi rade. Liturgijska boja je crvena, znak mučeničke smrti.

Posebno je svečan početak, koji počinje u tišini, bez pjesme, a na način da svećenik, kada dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje te se u sebi moli. Taj obred prostracije za mnoge je vjernike najpotresniji i najznakovitiji i u tom bi ga smislu svakako valjalo njegovati, jer pokazuje kolika snaga i rječitost može biti u tišini i u gestama.

I na Veliki petak se, kao i na Cvjetnicu, čita ili pjeva Muka, s tim da je ona uvijek po Ivanu. Može se također rasporediti po ulogama, s jednakom preporukom da svećenik izgovara sve one dijelove koji se pripisuju Kristu.

Za Veliki je petak znakovita i posebna sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe, a prema vrijedećem Misalu (iz 2002. god.) može ju predvoditi i laik. U njoj se tako moli za Crkvu, za papu, za biskupe, za sve kršćane, za Židove, za nevjernike, itd.

Posebno emotivan trenutak je vezan uz obred ljubljenja križa, a koji započinje tako da se donese platnom prekriveni drveni križ i u tri koraka postupno otkriva, uz pjevanje svećenika, svaki put višim glasom, zazivom: Evo drvo križa na kom Spas je svijeta visio, na što narod u šutnji poklekne te uzvraća pjevajući: Dođite, poklonimo se! Nakon toga svećenik i ministranti pokleknu i poljube križ, a potom to čine i svi ostali vjernici. Za to se vrijeme pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Kojiput se može čuti kako poneki župnici, da bi skratili vrijeme, običavaju na takav način ponuditi tri križa na ljubljenje, no za to nema nikakvoga opravdanja, jer smo spašeni po jednom Spasitelju i jednom križu, a to bi svakako trebalo biti jasno svima, bez unošenja bilo kakvih nedoumica.

Zaključni dio obreda Velikoga petka čini pričest, a s obzirom da je Krist umro, razumljivo je da će se to učiniti s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Štoviše, mnogi će istaknuti neprimjerenost pričešćivanja uopće toga dana, a ponajviše iz razloga jer je Krist mrtav i u tom smislu zapravo ne može biti živ pod prilikama Kruha i Vina. Također, s obzirom da je Veliki petak, uz Čistu srijedu, zapovijedani post i nemrs, blagovanje Kristova Tijela kao najizvrsnije hrane čini se kao ono koje takav post bitno narušava.

Na samom kraju iznese se Presveti Sakrament iz crkve, kao znak Kristove smrti i na takav se način pripremi i na posvemašnju subotnju grobnu šutnju.


Velika subota

Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu, pa je sasvim razumljivo što toga dana nema ni mise ni pričešćivanja. To je dan bez liturgije, a mogu se jedino prirediti nekakva manja liturgijska slavlja za katekumene. Smiju se podijeliti samo sakramenti pomirenja i bolesničkog pomazanja te dati popudbina umirućima.

Ako je moguće, vrata crkve bi trebala biti cijeli dan otvorena, kako bi se vjernici mogli pomoliti na Kristovu grobu. U mnogim je župama obnovljen i običaj čuvara Kristova groba, što posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima sabranosti, no ipak valja voditi računa o opasnosti od teatralnosti, koja bi mogla zasjeniti pravi smisao Svetoga trodnevlja pa u tom svjetlu i Velike subote.

Iako je po sebi razumljivo da toga dana nema mise, tijekom povijesti je dolazilo do anticipacije Vazmenoga bdjenja, pa sve do toga da se ono slavilo u subotu ujutro, što je potpuno poremetilo značenje tišine i sabranosti, a u tom je svjetlu onda hvalevrijedno što se današnjim propisima preporučuje da Vazmeno bdjenje ne bi trebalo započinjati prije 21 sat (iako češće u praksi iz razumljivih razloga ipak počinje).

Vazmeno bdjenje

Vazmeno bdjenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt te njegovo uskrsnuće, po kojima smo spašeni, odnosno riječ je o slavlju koje na poseban način želi pokazati snagu Kristova prijelaza iz smrti u život te pobuditi u nama nadu da ćemo i svi mi jednoga dana, snagom Kristova vazmenoga otajstva, na sličan način prijeći iz ovoga u vječni život.

Liturgijsko slavlje Vazmenoga bdjenja sastoji se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdjenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdjenja i s njom ulazi u crkvu, koja je u potpunom mraku. Dok ulazi, triput pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne te se na takav način osvjetljava cijela crkva, a na koncu i pali svjetlo. Uskrsna svijeća i cijeli obred tako simbolizira uskrsloga Krista – novo Svjetlo koje rasvjetljuje narode i donosi Život.

To potvrđuje i posebno svečani hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji potom slijedi. On nam između ostaloga svraća pozornost na teologiju prijelaza iz smrti u život, iz žalosti u radost, iz raspadljivosti u neraspadljivost, te nam u tom smislu svjedoči zašto je Vazmeno bdjenje vrhunac svega liturgijskoga slavlja tijekom cijele crkvene godine.

Vrlo su znakovita i misna čitanja Vazmenoga bdjenja. Tako se najprije čitaju tekstovi iz Staroga zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakoga se pjeva ili čita psalam te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjega starozavjetnoga čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja te slijedi evanđelje.

Ponovno počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru i zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt, a nama otvorio rajske dveri.

Treći dio Vazmenoga bdjenja je krsna služba, a u njoj svećenik blagoslovi vodu kojom će novokrštenici biti krštavani sve do Duhova. Njome tada blagoslovi i sve okupljene vjernike. Na koncu slijedi euharistijska služba, kao vrhunac svega slavlja.

Uskrs

Danas se uz Vazmeno bdjenje slavi i danja misa.

Iako se često koriste kao istoznačnice, dobro je razlikovati Uskrs od Vazma. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugoga vremena posta (post se u korizmi, i to ne svuda, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso, a u teološkom se smislu Vazam odnosi na cjelokupno otajstvo našega spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu, dok se Uskrs odnosi na sam dan slavlja Kristova uskrsnuća. Naravno, i smisao Uskrsa je uprisutnjenje vazmenoga otajstva, a može se reći da se on ponavlja svake nedjelje, kada se na svakoj nedjeljnoj svetoj misi slavi radost i otajstvenost uskrsnoga jutra.

Kao blagdan, Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme, odnosno određeno je da se on slavi u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punoga mjeseca (uštapa). Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, to znači da blagdan Uskrsa u Katoličkoj Crkvi može pasti samo unutar toga vremena.

Valja spomenuti i uvriježeni običaj da se u uskrsno jutro blagoslivlja jelo, odnosno riječ je o liturgijskom obredu blagoslova one hrane koju vjernici donesu od kuće, a s ciljem da se ponajprije zahvali Bogu na svim darovima kojima nas obasiplje, pa tako između ostaloga i što možemo obilnije blagovati nakon četrdesetodnevnoga posta i u tom smislu svečanije proslaviti i sami Uskrs. Tako nas i blagoslov hrane odgaja u jednostavnosti i poniznoj zahvalnosti na duhovnim, ali i na materijalnim darovima, kako nas to već Isus uči u molitvi Očenaša i zazivu: Kruh naš svagdanji daj nam danas, a istovremeno nas poučava kako ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. 

Smisao Velikoga tjedna

Iz svega rečenoga proizlazi da je Veliki tjedan posebno i povlašteno vrijeme najdubljega i najsnažnijega uranjanja u otajstvenu milost Božjega otkupljenja, a koje nas uči kako nema  Uskrsa bez Velikoga petka, odnosno da je radost Kristova i našega uskrsnuća neodvojiva od njegove muke i smrti, nego upravo po njima zadobiva svoje neiscrpno značenje. Sve se to, naravno, ocrtava u liturgijskim slavljima Velikoga tjedna, koja su, unatoč određenim navedenim nedorečenostima, iznimno duboka i ona koja nas svojom snagom snažno uranjaju u milost vazmenoga otajstva i žele nas preobraziti da i mi, slijedeći Krista, koji nas je otkupio jednom žrtvom na Križu, svakodnevno umiremo sebi i grijehu, a da bismo se rađali na novi život, nadajući se jednog dana onom vječnom životu u kojem više nema žalca Smrti.

Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Pet 15 Apr - 19:34

Sveti Benedikt Josip Labré
Katoličanstvo 250px-BJLABRE1
Sveti zaštitnik kojega se danas prisjećamo je Benedikt Josip (Benoît-Joseph) Labré, pobožni francuski prosjak („prosjak vječnog klanjanja“, „Božji skitnica“). Rodio se 25. ožujka 1748. u selu Amettes, nedaleko grada Boulogne-sur-Mer (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), kao najstarije od petnaestero djece skromnog trgovca. Polazio je mjesnu školu koju je vodio tamošnji kapelan. Nije bio naročito nadaren učenik, ali je za svoje godine bio neobično ozbiljan. Javno je činio pokoru i za najmanje grijehe. Učio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, župnika u Érinu, s nadom da će postati svećenik. Sa 16 godina želio je stupiti u trapistički samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, također svećenik, savjetovao mu je da se pridruži kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propješačio je 280 kilometara do trapističke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kušnji 6 tjedana, ali nije izdržao. Ušao je 1769. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim jer im se činio previše mirnim i nedovoljno uravnoteženim. Stupio je u Treći red svetog Franje i krenuo pješke u Rim, s nadom da će tamo pronaći prikladni red i samostan. Krajem kolovoza 1770. stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo. Stjecajem okolnosti postao je “Božji sirotan”, prosjak i lutalica.
Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeći, oko vrata su mu visjeli križ i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” i časoslov što ga je molio svaki dan. Lutajući cestama neprestano je molio, a sve što je isprosio, komadić kruha, dijelio je s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom, spavao pod kakvim stablom ili uz neku ogradu. Obišao je više puta glasovita prošteništa kao što su Loreto, Assisi, Napulj, Bari, Fabriano, Compostela, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Provodio je dane u katedralama, u neprestanom klanjanju pred Presvetim, obavljao marijanske pobožnosti te zapadao u ekstaze, levitacije i bilokacije. Malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio poniženja i uvrede. Pripisuju mu brojna ozdravljenja i čudesa, među njima i umnožavanje kruha za svoje suputnike siromahe. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćio je obično na Colosseumu, a njegove savjete tražili su ljudi svih staleža i naraštaja. Umro je u Rimu 17. travnja 1783, u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se proširila vijest: “Umro je svetac!” Pokopali su ga u rimskoj crkvi Santa Maria ai Monti, a u roku od 3 mjeseca njegovom zagovoru pripisali su više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je 1860. proglasio papa Pio IX, a svetim 1881. papa Leon XIII. Zaštitnik je prosjaka, lutalica, beskućnika, hodočasnika, skitnica, neženja, duševnih bolesnika, osoba koje nisu prihvatili crkveni redovi te mnogih župa i crkava diljem svijeta.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Ned 24 Apr - 8:40

Katoličanstvo Francisco-de-Zurbaran-Ukazanje-Djeteta-Isusa-svetom-Antunu-Padovanskom
Sveti Antun Padovanski, u narodu zvani sveti Anto ljetni, prezbiter i crkveni naučitelj, rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 15. kolovoza 1195. god., a rođeno ime mu je bilo Fernando Martins de Bulhões. Roditelji su mu bili plemićkog roda, ali je on krenuo putem siromaštva i evanđeoske jednostavnosti, što ga je dovelo do želje da postane redovnik. Tako je najprije s 20 godina ušao u samostan augustinaca u Lisabonu, a potom i u Coimbri, gdje se posvetio studioznom teološkom izučavanju, a istovremeno je provodio pobožan i samozatajan život, obilježen postovima, molitvama i općenito trapljenju, kako bi na takav način uzvratio Bogu na njegovoj ljubavi i neizmjernim dobročinstvima. Ondje je i zaređen za svećenika.

U tom su mjestu jednom prilikom bili izloženi ostaci petorice prvih franjevačkih misionara koji su bili otišli u Maroko i ondje podnijeli mučeničku smrt, a taj njihov žar da daruju život za Krista toliko se dojmio svetog Antuna da je i sam odlučio poći naviještati Evanđelje saracenima. Zatražio je i dobio dozvolu da iziđe iz reda svetog Augustina i uđe među franjevce, uzeo je redovničko ime Antun, iz poštovanja prema svetom Antunu Pustinjaku, i krenuo na put za Maroko. Međutim, čim je ondje došao, uhvatila ga je malarijska groznica i zbog toga je morao krenuti nazad u Portugal, ali mu je lađu nevrijeme na moru umjesto u Portugal odvuklo u Italiju.

Uskoro će dva važna događaja obilježiti njegov daljnji život. Ponajprije je riječ o sudjelovanju na Kapitulu na rogožinama, tj. na prvom susretu (kapitulu) svih franjevaca, u Asizu 1221., kada se na poziv svetog Franje okupilo oko 5.000 braće. Sam naziv Kapitul na rogožinama nastao je tako što su franjevci, jer nisu imali prostora, spavali na ledini, odnosno na prostiračima od rogoza. Susret sa svetim Franjom Antuna je dodatno ohrabrio i potaknuo da još više nastoji oko svoga duhovnog života. Tako je samozatajno nastavio svoj redovnički život u Montepaolu, nedaleko od grada Forli, glavnog središta današnje talijanske pokrajine Forlì-Cesena, u sjevernoj Italiji. S obzirom da je bio samozatajan, subraća nisu ni primijetila njegovu učenost, nego su ga držali priprostim.

Međutim, drugi će događaj pokazati da je riječ o teološkom eruditu i duhovnom orijašu. Tako je jednom prilikom, zbog izostanka pozvanog propovjednika na jednom svećeničkom ređenju, pozvan on da spasi situaciju i kaže koju riječ. Tada je pak sve nazočne zadivio svojom učenošću i govorničkim sposobnostima, a to će ga dovesti do toga da postane prvi ili barem među prvim teološkim učiteljima franjevačkog reda, poučavajući bogoslovlje u Bologni, Montpellieru, Padovi, Toulouseu i drugdje, te ujedno jedan od najvažnijih propovjednika toga vremena. Propovijedao je svuda po Italiji i Francuskoj, a svojim je žarom mnoge odvratio od tadašnjeg krivovjerja katara i povratio ih u Crkvu pa je stoga i nazvan malj heretika. Posebno je isticao važnost molitve i razmatranja nad Kristovim životom, naročito nad otajstvom utjelovljenja i otajstvom smrti na križu. Poticao je ljude svoga vremena da žive skromno i da se ne odaju nikakvim vidovima raskalašenosti i gramzivosti, koji su u velikoj mjeri karakterizirali to razdoblje. Svojim je pak primjerom pokazivao kolika je važnost posta, molitve i odricanja za bližnjega te je tako postao dostojan sin svetoga Franje.

Bio je i vrlo revan ispovjednik, ostalo nam je zapisano da je u ispovjedaonici znao provoditi po cijele dane, poradi želje da što više grešnika privuče Bogu. Dugotrajni i teški postovi, posljedice groznice koju je zadobio u Maroku i vodena bolest koja ga je mučila, pridonijeli su da ovozemaljski život završi mlad, u 36. godini. Bilo je to 13. lipnja 1231. godine u Arcelli, nedaleko od Padove, u samostanu sestara klarisa, gdje je zbog smrtne iznemoglosti prekinut njegov put do padovanskog samostana, gdje je htio umrijeti. U velebnoj bazilici Svetog Antuna u Padovi, koja se počela graditi, na temelju crkve u kojoj je sveti Antun propovijedao i ispovijedao, godinu dana nakon svečeve smrti, a dovršena je u 12. st., čuvaju se njegovi posmrtni ostaci. Spomendan mu se slavi na dan preminuća – 13. lipnja. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim 1232. god., a papa Pio XII. crkvenim naučiteljem 1946. god.

Uz svetog Antuna su vezane mnoge legende, a posebno je poznata ona kako je propovijedao ribama, vjerojatno u Riminiju. Naime, čini se kako su stanovnici toga grada bili pod velikim utjecajem krivovjeraca i nitko nije mario za propovijedanje svetog Antuna pa se ražalošćen takvim stanjem uputio prema obalama mora i pozvao ribe da one barem poslušaju. Legenda kaže da su se doista ribe okupile u velikom broju i pozorno slušale propovjednika, a na tu zgodu su i ostali stanovnici prilazili iz znatiželje i to ih je dirnulo i posramilo te su konačno na Antunove riječi odlučili vratiti se Crkvi. Uz mnoštvo drugih legendi, valja istaknuti i kako ga je jednom zgodom jedan čovjek, koji mu je, prema želji svetog Antuna da bude što bliže Bogu, izgradio na svom imanju malu nastambu među krošnjama oraha, provirivši kroz prozor, vidio kako ima viđenje, odnosno kako grli dijete Isusa. Zato se sveti Antun često u umjetnosti i prikazuje s malim Isusom, kojega obično drži u lijevoj ruci, dok u desnoj ruci drži ljiljan. Ljiljan simbolizira čistoću, konkretno označava čistoću kojom je odisao sveti Antun Padovanski, a običaj blagoslova ljiljana, uobičajen na blagdan Svetog Antuna, vezan je uz jednu zgodu u vremenu nakon Francuske revolucije, a kada su franjevci bili iseljeni s Korzike. Iako je nakon njihova iseljenja crkva ostala prazna, vjernici su imali običaj za Antunovo dolaziti u nju. Jednom je prilikom neki vjernik naišao u crkvu nekoliko mjeseci nakon blagdana i pronašao još uvijek svježe ljiljane. Taj je događaj potaknuo papu Lava XIII. da uvede blagoslov ljiljana na spomendan Svetog Antuna.

Pobožnost prema svetom Antunu Padovanskom raširena je diljem svijeta pa je tako vrlo značajna i među našim pukom. Osim što su obično svetišta za Antunovo puna vjernika, mnogi od njih provode i pobožnost 13 utoraka na čast svetog Antuna, a riječ je o 13 utoraka koji prethode blagdanu. Utorak je bio dan u tjednu kada je mrtvo tijelo svetog Antuna preneseno u Padovu, a broj 13 upućuje na dan u mjesecu kada je on umro. Poneki vjernici uz to običavaju i sve druge utorke postiti na čast svetom Anti.

Svetog Antuna se naročito zaziva kod različitih bolesti, kod izgubljenih stvari i kod neplodnosti, a štuje se kao zaštitnik bolesnika, neudanih djevojaka, trudnica, mornara, putnika, siromaha itd. Veliki broj crkava i kapela diljem svijeta pa tako i kod nas, posvećeno je svetom Antunu.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Ned 24 Apr - 8:47

Katoličanstvo Jose-Risueno-Sveti-Toma-Akvinski

Sveti Toma Akvinski rođen je 28. siječnja 1225. god. nedaleko od Napulja, na imanju Aquino, u grofovskoj obitelji. Majka mu je bila rođakinja njemačkoga cara Fridrika II. Odmalena se isticao u znanju i želji za stjecanjem novih spoznaja, što mu je pomoglo i u sazrijevanju u vjeri i traženju puta k Bogu. U djetinjstvu je ušao u samostan Monte Cassino kao benediktinski oblat (onaj koji živi u samostanu, ali nema redovničke zavjete), gdje je primio temeljnu naobrazbu, a onda je studij nastavio u Napulju. U dobi od 19 godina, protivno roditeljskim željama, stupio je u dominikanski red. Kako je prepoznat kao veliki um, poglavari su ga poslali na daljnji studij u Köln i Pariz, gdje mu je učitelj bio sveti Albert Veliki. Poznata je anegdota prema kojoj je Toma u vrijeme studija bio vrlo šutljiv, iako je bila jasno uočljiva njegova učenost, pa su ga zbog toga kolege prozvali šutljivim volom. Na takvo zadirkivanje sveti je Albert uzvratio: „Taj će nijemi vol jednom tako riknuti da će cijelim svijetom odjeknuti!“ Daljnji život svetog Tome potvrđuje da je tako i bilo. Nakon stjecanja doktorata predavao je na studijima u Parizu, Rimu, Anagniju, Viterbu, Orvietu i Napulju.

Ostavio je iznimno velikoga traga na cjelokupnu teološku misao Katoličke Crkve, a između njegovih djela posebno se ističe Summa theologiae (Teološka suma), podijeljenu u tri dijela, u kojoj je sustavno obradio cijelu teologiju svoga vremena. I danas to njegovo djelo zauzima vrlo važno mjesto unutar teologije, o čemu svjedoče i prijevodi na mnoge jezike. Strukturirano je kroz pitanja i odgovore, odnosno na način da se sustavno i jasno obrazlažu sva teološka pitanja, uvažavajući doprinos svih znanosti.  

Načelno se može reći da je središnja Tomina misao vezana uz odnos razuma i vjere, odnosno filozofije i teologije. Razumom se istina, promatrajući stvarnost oko sebe, može doći do Boga, ali teško i ispravljajući mnoge zablude, i u tom smislu filozofija pokazuje svoje nedostatke. S druge strane Božja Objava je ona koja rasvjetljuje čovjekov razum i omogućuje mu ne samo da racionalno spozna Božje postojanje i njegov vrhovni autoritet, nego da ga spozna kao Biće ljubavi, kao onoga koji nas po svojem nedokučivom naumu spašava po žrtvi svoga Sina. U tom svjetlu, Toma priznaje važnost filozofije i slijedeći njezine metode donosi mnoge zaključke, od kojih se mogu posebno istaknuti pet puteva ili pet argumenata kojima dokazuje Božje postojanje: iz kretanja, iz uzročnosti, iz nenužnosti, iz stupnja savršenosti i iz svrhovitosti, ali još više naglašava važnost usklađenosti filozofije i teologije, jer samo na takav način čovjekov razum može doprijeti do Božje uzvišenosti. Filozofija je zato ancilla theologiae (sluškinja teologije), tj. ona koja pomaže otkrivanju božanskih i vječnih istina, ali i teologija zahtijeva metode spekulacije koje se oslanjaju na razum.

Sveti Toma je bio ne samo najznačajniji predstavnik zrele skolastike, nego je do danas ostao jedan od najvažnijih teologa Katoličke Crkve. Njegova je vrijednost i u tome što je unio aristotelovsku misao u katoličku teologiju na način da joj je dao kršćanske naglaske i oplemenio Božjom Objavom. Također je ponudio i vrijedne ekumenske impulse, razradio važnost naravnog zakona, dao drukčiji pogled na kršćansku etiku itd. Napisao je ukupno 118 djela, a osim Teološke sume mogu se posebno istaknuti Suma protiv pogana, O istini, O besmrtnosti duše, O duši, O sjedinjenju utjelovljene Riječi itd.

Iako je naglašavao važnost uskladivosti razuma i vjere, filozofije i teologije, prirode i Objave, intelekta i osjećaja, svojim je životom pokazao kolika je neiscrpna vrijednost one vjere koja se ne zaustavlja samo na racionalnosti, nego seže duboko u kontemplaciju i mistiku. Sam je tako,  iako vrlo učen, ostao iznimno ponizan i siromašan duhom, a takva je nagnuća posebno crpio iz ljubavi prema Presvetom Oltarskom Sakramentu. O tome svjedoče i njegovi himni „Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš“ i „Divnoj dakle“ („Usta moja uzdižite k preslavnome Tijelu glas…“), koje je napisao 1264. god. na molbu pape Urbana IV. za proslavu novog blagdana Tijelova, a koji i danas kod vjernika svojom dubinom izazivaju potrebu za skrušenošću pred tolikim Božjim otajstvom. Drugim riječima, iako je bio izvrstan um, za sebe bi rekao da je više naučio ispod Isusova križa nego iz svih pročitanih knjiga.

Iako, dakle, za Tomu sve počinje i sve završava u Bogu, on u svojim djelima pokazuje i veliko zanimanje za čovjeka, naglašavajući njegovo dostojanstvo i razvijajući određeni antropocentrizam. Taj antropocentrizam nije zatvoren u imanenciju ili glorificiranje čovjeka mimo Boga, nego naprotiv onaj koji želi naglasiti čovjekovo dostojanstvo kao onoga bića koje je stvoreno iz ljubavi i s ciljem da svojim umom otkrije izvor i uvir Božje ljubavi. Stoga je sveti Toma prije svega čovjek vjere i mistike, a onda znanosti i racionaliziranja. To se posebno može reći nakon što je imao pred kraj života viđenje Krista na križu. O tome svjedoči još jedna anegdota iz njegova života, a koja kazuje kako sveti Toma nije dovršio svoju Teološku sumu, nego je to učinio njegov učenik, kojemu je rekao da mu se nakon Božje objave sve što je napisao čini tek kao pljeva.

Papa Grgur X. ga je pozvao da kao vrsni poznavatelj teologije sudjeluje na Drugom lyonskom saboru, ali ondje nije stigao jer je umro na putu, u cistercitskom samostanu Fossanovi, kojih stotinjak kilometara jugoistočno od Rima. Bilo je to 7. ožujka 1274. god., u dobi od 49 godina. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXII. 1323. god., a papa Pio V. 1567. crkvenim naučiteljem. Naziva se i „anđeoski naučitelj“, „univerzalni naučitelj, „zajednički naučitelj“ „naučitelj čovječnosti“. Zaštitnik je filozofa, akademika, katoličkih sveučilišta,  studenata, teologa, prodavača knjiga, nakladnika itd.
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Pon 25 Apr - 18:43

Koncem lipnja u kalendaru se spominjemo apostola Petra i Pavla. Iako ih redovito zajedno spominjemo, ta svu dvojica kršćanskih velikana umnogome bili različiti.
Katoličanstvo Guido-Reni-Sveti-Petar-i-Pavao
Petar je bio ribar, dakle, neobrazovan i siromašan. Petar je, nadalje, bio Galilejac, domaći Židov. Nadalje, on je bio u onom uskom krugu trojice učenika koje je Isus odvajao u nekim važnim trenucima. Valja, međutim, napomenuti da je Petar bio i nagle naravi: uoči Kristove muke junačio se kako će on ostati uz njega, makar ga svi drugi napustili, čak je trgnuo mač na slugu velikog svećenika, ali je uskoro pobjegao kao i svi ostali, da bi, na koncu u strahu za vlastiti život svoga Učitelja triput zatajio. Pa ipak, Isus ga je postavio za prvaka među apostolima. Kao apostol naviještao je evanđelje prvenstveno svojim sunarodnjacima u svojoj domovini i kasnije u Rimu. Vjerojatno nije bio osobito vješt grčkom jeziku – koji je tada bio najčešće govoreni jezik – pa je zato njegov učenik Marko zapisivao njegove propovijedi i napisao evanđelje na grčkom.
Naprotiv, Pavao je dolazio iz iseljeništva i nije bio Isusov sljedbenik, vjerojatno ga nikad nije ni susreo.  Za razliku od Petra, Pavao je bio veoma obrazovan: školovao se u grčkim i židovskim školama. Govorio je grčki, hebrejski i aramejski. Bio je samostalni obrtnik i dobro situiran. Pavao je bio veoma čvrsta i odlučna značaja. Kad je bio u nešto uvjeren, slijedio je to svim svojim srcem i svom odlučnošću. Tako je u početku bio uvjeren da su kršćani opasnost za židovstvo i zato ih je htio svim sredstvima iskorijeniti. Međutim, pred gradom Damaskom je Pavao imao nebesko viđenje: Krist ga je pozvao da prestane progoniti kršćane. Od toga trenutka je Pavao postao uvjerenim kršćaninom, a nakon nekoliko godina i apostolom. Njegovo polje djelovanja su bili ne samo njegovi sunarodnjaci – Židovi, nego i pripadnici svih ostalih naroda. U svojim poslanicama pojedinim kršćanskim zajednicama Pavao je udario temelje kršćanskoj teologiji.
Petar i Pavao su bili toliko različiti, a u jednome jedinstveni: bili su gorljivi Isusovi učenici i širitelji evanđelja. Svatko na svoj način, u skladu sa svojim karakterom, kulturom, obrazovanjem i osobnošću.
Poruka je jednostavna. Različiti smo. U mnogočemu. I hvala Bogu da je tako. Međutim, važno je da se prihvaćamo i uvažavamo u svojim različitostima, a da u isto vrijeme znamo u čemu bismo trebali biti jedinstveni: u čovjekoljublju, u nesebičnoj ljubavi, u spremnosti da pomažemo, da praštamo. Trebali bismo – mislim – biti jedinstveni i u domoljublju i u bogoljublju. Važno je pronaći zajednička i čvrsta uporišta. Tako onda nećemo gledati na ono u čemu smo različiti, nego na ono što bi nas trebalo povezivati
Nazad na vrh Ići dole
kreja

Elita
Elita

kreja

Ženski
Poruka : 2387

Učlanjen : 18.12.2021


Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610Čet 28 Apr - 11:30

Prispodoba o sijaču može se gledati i kroz svjetlo poticaja da se ne gubi oduševljenje u naviještanju vjere ukoliko sijač ne vidi plodove svoga rada, kako to Sveto pismo na drugom mjestu i kaže da jedan sije, a drugi ubire plodove. Nije lako tako truditi se upućivati druge u otajstva našeg spasenja po križu i uskrsnuću Kristovu, ukoliko se sve što se radi čini neplodnim i zbog toga osobu dovodi do malodušnosti. Tako bi se mogao i sažeti život svetog Petra Chanela. Katoličanstvo Sveti-Petar-Chanel
Rođen je u Cuetu, u istočnoj Francuskoj, 12. srpnja 1803. god., u siromašnoj i pobožnoj obitelji, gdje je upio ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji i osjećaj za bogobojaznost. Koliko su to bila sasvim drukčija vremena od današnjih svjedoči i podatak da je znao sa svojim prijateljima, dok bi čuvali ovce, staviti kipić Blažene Djevice Marije u udubinu stabla, kleknuti i moliti. Maknuti se od nepodopština kakvima su djeca obično sklona i odmalena tako žuditi za Božjom ljubavlju znak je velike duhovne zrelosti, a za što je sigurno mogao zahvaliti onima koji su ga poučavali u vjeri. Zasluge u tom smjeru najviše idu roditeljima i župniku susjedne župe. Zahvaljujući svemu tome, u njemu će se s vremenom roditi želja da i drugima prenosi Radosnu vijest, napose onima koji još nisu čuli za Isusovo ime.
U ono su se vrijeme takvim mislima zanosili i drugi pa je 1816. god. utemeljena jedna marijanska družba, koju je osnovao Jean-Claude Colin, a redovnici se nazivali maristi. Osim što su njegovali posebnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, tražili su način kako otići u misije i širiti Evanđelje. Oni će odigrati značajnu ulogu u životu budućeg sveca, a tome je zasigurno pridonijela i činjenica da je jedna njegova sestra bila suutemeljiteljica ženskog reda.
Naime, nakon što je 1827. god. zaređen za svećenika, kratko je djelovao u pastoralu, a potom se odlučio pridružiti maristima. Još je jedno vrijeme radio kao profesor, a potom i poglavar sjemeništa, ali kad je družbi papa Grgur XVI. odobrio odlazak u misije po otocima jugozapadnog područja Tihog oceana, bio je u prvoj skupini od 14 redovnika koji su otišli u Oceaniju. Bilo je to na Badnjak 1836. godine, a na odredište – na teritorij zapadne Polinezije – stigli su gotovo godinu dana poslije, prošavši mnogobrojne opasnosti i nevolje. Jedan je između njih i umro na putu.   
Sveti se Petar, zajedno s još jednim subratom, iskrcao na otoku Futuni 8. studenoga 1837. god. i od tamošnjeg kralja Niulikija dobio dozvolu za djelovanje, dok su ostala dvanaestorica otišla na druge otoke. Djelovanje svetog Petra bilo je vrlo plodonosno, jer su ga domoroci odmah zavoljeli poradi njegove dobrodušnosti i spremnosti na pomaganje, pa su vrlo lako prionuli na pouku u vjeri. Budući da su ga resile takve vrline, nazvali su ga “čovjek najboljeg srca”. On je sa sobom donio lijekove koji su mu pomogli u brizi oko bolesnika, utemeljio je školu i poučavao djecu u vjeronauku i raznim umijećima, a među onima koje je pripremao za krštenje bili su i kraljevi sin i kći. Marno se trudio naučiti jezik onog naroda, što je pridonijelo da njegov rad bude još plodniji, a zazivanje zlih duhova u narodu počne jenjavati. 
Međutim, kad se činilo da sve ide u dobrom smjeru, 1839. je na otoku izbio sukob između dva plemena, a iako je sveti Petar svesrdno radio oko smirivanja i pomagao ranjenima s obje strane, na kraju je krivnja pala na njega. Naime, kralj Niuliki je suzbio protivnike, ali ga je njegov zet Musumusu, tamošnji vrač, uvjerio da je pobunu potaknuo Petar i da je pomagao neprijatelju, pa je kralj budućeg sveca odlučio pogubiti. To se i zbilo 28. travnja 1841. god., kada su u Petrovu kolibu, u selu Poi na Futuni, dok je slavio svetu misu, provalili naoružani vojnici i premlatili ga toljagama, a kolibu opljačkali. Tako izmrcvarenog dokrajčio ga je kraljev zet, zabivši mu sjekiru u glavu. Tako je Petar Chanel postao prvi polinezijski mučenik i svetac.
Iako je tako strašno završio svoj ovozemaljski život, ipak je njegovo djelovanje urodilo plodom tako što su svi otočani prešli na katoličku vjeru, pa i sam ubojica. Štoviše, i mnogi drugi s tamošnjih otoka prihvatili su katoličanstvo, a maristi su nastavili plodno djelovati do danas. Ondje imaju 8 apostolskih vikarijata, a Oceanija ima i 4 kardinala. Na takav je način još jednom potvrđen smisao i važnost katehizacije i onda kada se možda ne vide odmah jasni plodovi, jer se i ovdje pokazalo ono tertulijansko pravilo da je krv mučenika sjeme novih kršćana. 
Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 17. studenoga 1889., a Pio XII. svetim 12. lipnja 1954. god. Štuje se kao zaštitnik Oceanije i Svjetskog dana mladih, a štovanje mu se proširilo daleko izvan granica Tihog oceana. U znak zahvalnosti Bogu i prvoj četrnaestorici marista koji su se otisnuli u Oceaniju kako bi naviještali Evanđelje, u crkvi Naše Drage Gospe od Fourviera u Lyonu, na oltaru, nalazi se zlatno srce s njihovim imenima. 
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Katoličanstvo Empty
PočaljiNaslov: Re: Katoličanstvo   Katoličanstvo Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Katoličanstvo
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Filozofija :: Religija-