Vitomir Vito Nikolić

Čija Li Si
Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote,
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.

Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča,
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.

Čija li si noćas — čija,
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.

Kisnući Ko Krov
Bolnički fragmenti
…Kako sam nekad ludovati znao
s proljeća, kad planu te kiše bučne.
Jednom sam divno pokisao,
ona topola, ja bor razbarušen.

A sad ne mogu prozor da otvorim,
da uđe to slavlje maja pijanoga…
Možda i danas negdje gori
ljepota ona bosonoga?

Kiša, kiša u travi, u lišću
šumi draga opijajuć snom.
Ozdraviću , sestro , ozdraviću,
da bih umro kisnući ko krov!

Instrukcija Za Jednu Sliku
Prvo zamislite prapočetak,
dinosaure, mamute, oluje,
pa onda zamislite svog kosmatog pretka
kako se na riječ odlučuje.

Zamislite mu pri tom lice i oči,
pa zube, kosu i čelo nisko,
pa dočarajte kako mu se koči
očajno grlo netaknuto vriskom.

Pa zatim dodajte čitavoj slici
nijemu masu koja čeka
da čuje ime suncu, ptici...
Jeste li zamislili tog čovjeka?

Sad naslikajte kosmatog divljaka
sa glavom malo nagnutom u stranu
kako zažiže usred mraka
svjetlost do tada nikom znanu.

Pa opet zamislite sve ispočetka,
dinosaure, mamute, oluje,
i veličanstveni glas čovjeka
kako kroz prostor odjekuje

Jutro II
Dobrojutro, jutro sneno,
dobrojutro, nebo plavo,
hvala ti za ljubav ženo,
hvala ti za ležaj travo.

Dan
Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.

I to tako tinja — izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani ...

Mlinar
Zašto tvoj mali smijeh ne može da se sije
po oranjima crnim;
da klija i zrije,
da zrni poput pšenice?

Tada bih na slapovima mojih vena
sagradio vodenice,
i postao mlinar vječito prašnjav
od tvoga smijeha?

Idem
Bjelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.
Idem kuda me oči vode.
U san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka...
Jednom ću tako i u smrt da odem,
pa ako, slučajno, umrem — neka.

I Opet Jesen
I opet jesen
opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću,
i opet stare, crne slutnje,
i opet sam si, Nikoliću.

I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen.

A šta ako prosviram taj metak
kroz ovo čelo neveselo,
pa onda počne sve iz početka,
život, stradanja, pa opet čelo..

A šta ako nema zaborava,
ako je to vječna igra kruga,
a šta ako tamo ispod trava
boli ova ista ljudska tuga.

Mećava
Već tri dana ne viđesmo dana,
tek pomalo u oknu zarudi,
pa se opet pripovrati tama,
pa se opet snevesele ljudi.

Nevrjeme — da ne može gore...
Sulud vjetar u prozore bije,
kao nekog da zove napolje,
da iziđe ako kurva nije.

Gimnazijalke Na Snijegu
...A da ih nije
onako
zimi,
njih
što vječno na ljeto misle,
mi bi se proveli
kao Eskimi
- kao pingvini
smrzli bi se.

Da nije tih očiju
i tih lica
iz kojih
vječno
sunce grije...

...Gimnazijalke,
danas
svakoj po petica
iz života,
ljepote
i
poezije .

Obezdrumljenost
Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen.

Nad ugarkom mjesečevim
ludo drvo zapomaže,
neki grkljan presječeni
hoće ime da mi kaže.

Treba nekud pobjeć s licem
ispred ove strašne jave,
ne u šake - zlokobnice
zakukaće oko glave.

Sve su skitnje odskitane,
umor pao na drum dugi.
Što me tako gledaš, dane,
kao da sam neko drugi.

Kamila
Nemoj žaliti kamilu zbog suše
i pustinjskog vjetra bezobzirnog,
sve nevolje jedared se svrše -
zna to ona i preživa mirno.

Ako bude bolje – dobro došlo,
ako bude mrijet – mrijet će se;
Nikom nije još za rukom pošlo
da se svoje sudbine otrese.

Dok ti psuješ i svađaš se s Bogom
pucajući u pogrešnu metu,
ona ima oazu sa vodom
na ovome i na onom svijetu.

Ona je već tamo gdje ti treba
tek da stigneš, ako si na putu:
Sa ove i s one strane neba
ona živi u istom trenutku.

Nemoj žalit kamilu zbog suše,
već nas žali i traži nam lijeka;
Kako ćemo kroz ovo bezdušje
istom stranom neba, dovijeka.