Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Petar II Petrović Njegoš

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći
AutorPoruka
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:32

Svobodijada


Pjesma prva

O visoka neba kćeri,
kojom vječnost vidi čovjek,
koja uv'jek svezu hraniš
među malim čojka umom
i visokim neba duhom,
raspusti mi krila umna
da s' u ove stihe moje
vidi dara višnjeg sila,
veličastvo duše tvoje.
Daj mi pjevat slavna djela
otačastva braniteljah,
njih junaštva kazat falna
od nestanja srpskog carstva,
koji krvcu kako vodu
vječno liše, i sad liju,
za obranu i svobodu
neprestano boje biju;
koji roda slavu bojnu
sačuvaše i digoše
ispod nogah varvarskijeh
hukom sjajna oružija.
Otkud svjetlost istjecaše
i uma se Feb rađaše,
đe u hrame proročestva
sin božestva sv'jetu side,
otkud izvre r'jeka čista
učenija mirnog Hrista -
tu se sada rađa mrska
zla, gluposti svakog građa.
Azija je, ljudstva mati,
sad robinja glupog Turstva.
Mračna glupost azijatska
na tri sv'jeta polovine
rasprostrani mračno carstvo
tavne noći i Ereba.
Njena mračnost vojevaše
protiv ljudskog prosvještenja,
kako mračni oblak gusti
kad ga Eol zajmi hitri
iz njedarah okeana
dok njim zatmi bistre luče
koje sjaju i siplju se
na svjetove neizbrojne
iz sjajnoga krugla vjenca
koji čelo gordo kiti
vozdušnoga svjetovlaca.
Šta slijepi, krvožedni
privrženci alkorana
staše pitat nenavišću
svoja zvjerska srca, duše
protiv srpske vlade carstva,
tad viteštvom sjajućega,
dok kosovski bojak znatni
razdriješi groznu sudbu,
i Vidovdan danak strašni,
s dvije glave krunu diže -
sa Lazara i Murata.
Klonu slabi pred silnijim,
iznemokša mišca Srba
u Kosovu carstvo dade,
i potoci krvlju tečni
ponesoše sjajnu krunu
sa Lazara, srpskog cara,
na sultana Bajazita.
Srpska sila i država
na Kosovu tad pogibe,
ali slava i viteštvo
u c'jelom se vidu kaza.
A svjedok je toga pravi
Obilića mač krvavi,
koji caru Amuratu
dade smrti gorku čašu
u Kosovu polju ispit,
jer viteza obesmrća
slavna smrca i grobnica
ka s dobiću slavan život.
Po kosovskom plačnom boju
sinovi se Turkistana
po državi padšoj Srba
razasuše, umnožiše,
i tiranska svoja srca
krvlju srpskom napojiše
ka bijesni nenasitni
gorski vuci i tigrovi
kad u mirno stado uđu
koje nema svog pastira,
već smeteno i bezglavno
po gorama oblijeće
i postaje žertva sama
nenasitnog srca zvjerskog.
Ime Srba svud potonu,
i svijeću Srpstva sjajnu
b'jesni vihor azijatski
tad ugasi pred svijetom.
Junaci se poskitaše,
isturči se sva gospoda;
narod hrabri poče nosit
jaram teški gnusna ropstva.
I ti, muzo, tvoje žice
u plač sada preokreni,
viđ potomke Slavjanove
i vojnike Dušanove
đe na vratu nose teški
i pogani jaram ropstva.
Obiliću i Toplica,
Kosančiću, Jugovići,
srećni li ste, vitezovi,
jer u boju kosovskome
svikolici pogiboste
za obranu otačastva,
da očima ne gledate
narod srpski podjarmeni
đe uzdiše i đe plače,
a u plaču vas klikuje
da g' puštite, odrešite
iz sindžira nesnosnoga,
u koji ga Osman sveza.
Kako grozne vojevode,
azijatski vladatelji,
tirjanskome svome skiptru
saviš' srpsku pob'jeđenu
i nikome nepriklonu
hrabru glavu i vitešku,
odma stali vojske dizat,
mačem, ognjem svijet trebit,
i narode zemne mnoge
beščovječnoj svojoj vladi
potčinjati, pokorati.
Svud idući krv lijahu,
narod ljudski istrebljaše;
sve im žertva bješe sama
beščovječnog slavoljubja.
No njiova bujnost luda
i slijepo zavladanje
poče Srbu um rastvarat
i od sna ga teškog budit;
staše oci, tužne majke
svojoj đeci kazivati
ka su pređe njini preci
u svobodi uživali,
kako l' sada oni žive
pod nesnosnom ropstva sjenkom
protivnoga alkorana.
Savjet majke, oca - d'jete
ka prirodno k sebe prima;
đe god vitez osobiti
po kosovskom tužnom boju
od Srpkinje porodi se
kojeg Turstvo ne ugrabi,
svaki kuću, oca, majku -
sve ostavi pa pobježe
u savito krvlju gnjezdo,
đe svobode iskra sjaše.
Poče duhom Nemezise
protiv Turstva svaki disat,
i za vjeru,otačestvo
svoju krvcu prolivati,
pa Danila po hrabrosti
sebi voždom izabraše.
Kako Srbi opaziše
da Danilo s Gorom Crnom
izgna Turke i pos'ječe
iz oblasti Gore Crne,
odma staše dolećivat
na glas mili od svobode
kako hitri sokolići
kad ih zivne car svjetlosti
i teški im sindžir slomi
u koji ih noćca veže.
Pa počeše četovati,
boje s Turcma česte biti;
Bosne ravne, Albanije
i glasite Hercegovske -
zulumćare, gnusne Turke,
koji raji dodijahu,
svud bijahu i ćerahu.
Staše srpski mači ostri
okov ropstva prekidati,
i džeferdan s hučnim glasom
glas svobode kaživati;
sta mramorje često nicat
iz prosute krvi Turstva,
i u mnoga srpska srca
stade teška i žalosna
rana data na Kosovu
zarastati, preboljati.
Šta li Ahmet, sultan gordi,
kad razumje, poče zborit
u divanu bezbožnome,
đeno Vulkan gnusna Turstva
kuje svagda otrovite
i plamene strele, mače,
s kojijema pravo ljudstvo
s lica zemlje istrebljaju
i nevinu krv mu liju?
"Šta l' to, reče, oće biti?
Zar se mrtva smije raja
živa kazat u mom carstvu,
koju mi je mač prađeda
na Kosovu s krvlju teškom
pokorio i dobio?
Zar ne pamti niska raja
da se carskom skupom krvlju
nje svoboda ugasila?
Zar se ona digla biti
s sinom neba, bratom sunca
i svečevom vsemogućom
sabljom, rukom i mišicom,
teno koje ostru maču
i božestva besamrtna
svoja carstva ustupaju,
od koje se straha tresu
mračna mora, krute gore?
Onome l' se ta protivi
što iz ruke Jupitera
uze strašni tresk gromovah,
što iz ruke groznu Marsu
uze košve, štit i sablju,
kojega se krjepkoj volji
Posidona strašno carstvo
pokorilo i predalo,
pred kojim je otačastvo
Aleksandra i Likurga
povaljeno u prah palo,
koja se je slavom branom
potomakah Egiptovih
okrunila i podigla,
kojojzi je hrabrost svoju
ustupila i predala
hitra Persa na boj ruke?"
Jarost ljuta satrapova,
koju njemu mučiteljsko,
zvjersko čelo kaževaše
spram ponikše iskre Srpstva
u strah ropski divan vrže.
No tad vladac Dardanelah
sve na stranu misli turi
i umekša ljutost srca;
poče odma zlo umišljat
i ognjene strele kovat
da svobode s njima gnjezdo,
kojeno je savijeno
u aždaje sedmoglave
strašnim ustma i žvalama,
sžeže, spali i zadavi.
Pošto sovjet beščovječni
u divanu utvrdio,
tad dozivlje serašćera,
Ahmet-pašu vojskovođu,
pa mu gordim poče glasom
car Ahmete govoriti:
"Ahmet-pašo, vjerna slugo,
već mi tužbe dojadiše;
često mene dolijeću
s krvlju ljudskom napisate
tanke knjige sa krajine,
koja se je od poskora
u mom carstvu zametnula.
Moja raja, Gora Crna,
skoro mi se odmetnula,
i s Turcima kavgu ljutu
zametnula, krv prolila.
Jošt znaj, slugo, prošlog goda,
kad hrabrosti našoj pravoj
pobjeditelj Šveda Karla
prutska polja sva ustupi,
onda mu je Gora Crna,
po navjetu Moskve cara,
moje zemlje poharala
i palanke popalila.
Tadar su mi tri vezira
od nje boja proplakali.
Treba iskru tu pogasit! -
Ako li se ne ugasi,
s ugleda se njena može
neugasni plamen hitri
razasuti, raspaliti,
i opalit naša krila
naširoko raspuštena.
No me slušaj, vjerna slugo,
serašćera ime nosi,
pripaš' mača krvobojna
koji ti je moja ruka
za pobjede česte dala;
razvi barjak osmanizma,
a kojega pogled, sjenka
pobjeđava soprotivne;
skupi vojsku na boj hitru,
od koje se podnebeski
prostor trese, ubojava;
nepobjednu silu kreni,
spršti raju nepokornu!
Sve ratnike isijeci
koji su se usudili
dići slabu svoju ruku
na svečeva prapotomka,
pravog neba nasljednika,
kojino je posredstvenik
među nebom i svijetom,
i kojega sablja brani
Selenino plavo carstvo.
Muško ludo i sve žensko
doved' robjem u Stambolu;
Dardanelah izbe mračne
i željezne tvrde veze
bez robja su ostanule.
To je sveta volja sveca
da se raje nepokorne
svi sindžiri i sve izbe
za gnjev njegov sad napune."
Ahmet primi zapovijed,
pa Beloni turskoj kaza
da mu kola brzotečna
sprema brže i pripravlja,
u njih s krilma konje spreže
da naredno sjest mu bude
u vojena lučna kola.
On polkove diže hrabre,
janičare ubojite
i spahije glasovite,
četrdeset uprav brojem
što hiljadah sobom uze.
U Belone gromonosna
sjede kola i kočije,
pa bezbožnu krenu silu
da zaguši glas svobode,
ime Srpstva da u teški
tada sindžir vječno sveže.
No đe bodrost rješitelna,
koja smrti ime gorko
čut ne oće ni poznati,
kamol' ga se ubojati, -
tu se muka održati,
a kamoli nadvladati;
đe za vjeru i svobodu
narodu se slavno čini
umrijeti, krv proliti,
tu je ovu iskru živu,
kojuno je opšta mati
u sva ljudska srca dala,
nemoguće utuliti.
Glas dopade ratoborce
jere na njih sila turska
razjarena hitro ide.
Kada oni razumješe
kakav njima mrski sindžir
kuje Stambol nenasiti,
šta l' nenavist podla turska
misli od njih da poradi
(Crnogorca oko bistro
viđe tursko namjerenje,
iako ga turska laža
pod zavjesom svojom slabom
pokrivaše i tajaše),
odma hitro iskup hrabri
na Cetinje iskupiše,
te vijeće za sve grade
kako će se tužni branit
od stambolska ljuta zmaja.
Sluša Danil, vožd im hrabri,
na bojni se mač nagnuo,
pa im hrabrim glasom poče
ove r'ječi govoriti:
"Slušajte me, vitezovi,
otkako nam azijatska
na grabežu hitra ruka
s bezakonom silom uze
naše carstvo i državu,
otad srpsko hrabro pleme
na seb' jaram ropstva uze,
otad slava i viteštvo
u mraku se srpsko sakri,
svetinje ti otad naše,
i crkvene i narodnje,
azijatska noga zgazi.
Vitezove naše hrabre,
đe gođe se koji javi,
svakojega privedoše
na nevini oltar žertve
jarosnoga i ljutoga
ostra mača osmanskoga.
Sindžiri su azijatski
puni srpskog tužnog robja.
Nenasita beščovječnost
čula sada, razumjela
đe iz krvi naše jadne
svobodnijem duhom Srpstva
iza jarma nesnosnoga
odahnusmo, pofatismo;
pa je stoga mnogu vojsku
na nas digla da nas zgnjavi
i svobode sv'jeću našu
da vječnijem mrakom skrije,
da nas redom vitezove
sve jarosnu maču preda,
naše drugo plačno robje
da sindžirom ljutim vežu
i na svake muke muče.
Slušajte me, Crnogorci,
ja sam pastir vaš crkovni,
al' nepravda Turstva gnusna
prignala me mač nositi,
s njim svobodu otačestva
do posljednje kapi krvi
od turskoga jarma branit.
Je l' nam, braćo, poštenije
sa mačevma u rukama
na megdanu smrt dobiti
nego ženski, nevaljatno,
u krvničke ruke pasti,
da nas skvrni Turci muče
a potomci Srpstva bruče?
Istina je da je mnogo
u Turčina silne vojske,
al' se slava s mnoštvom bojna
na megdanu ne dobiva,
već sa slogom i pregloćom
junaštva se v'jenci grabe.
Što je više turske vojske,
to je naša viša slava;
jer, ako je dobijemo,
s tijem ćemo besamrtnu
i vječitu slavu dobit;
ako l' ona nas dobije,
mi svi od nje na megdanu
izginemo, krv prospemo, -
opet njojzi slave nema
što sa mnoštvom manje dobi,
nego ćemo slave v'jence
mi ponesti u grob sobom."
Onda hrabre vojevode
i vojnici svi poviču:
"Čuj, vladiko, i naš vožde,
svi mi hrabrost tvoju znamo
i nenavist protiv ropstva,
tvoje mišce hrabrost tvrda
savi gnjezdo od svobode
u aždaje ljuta žvala.
Mi gotovi svi stojimo
đe nam rečeš krv proliti;
za svobodu otačastva,
svi volimo poginuti
no nje ime izgubiti."
Tada Danil, sve vojvode
i ostali svi vojnici
daše žertvu neporočnu
od čistoga srca k nebu,
pa se hrabra vojska diže,
pet hiljada vitezova,
sve družine Leonida, -
ili svoje otačestvo
od aždaje nenasite
odbraniti, sačuvati,
il' posljednju kaplju krvi
na oltar mu žertve dati.
Kad okrenu hrabra vojska,
razviše se ratni znaci;
svobode se ljupke gnjezdo
u tri puta sve potrese:
uboja se zar sinovma
da mu sjajno ime svoje
na megdanu ne izgube.
Glas se vilah u oblake
već mnogima pričujaše
đe dobića pjesne poju.
Svaki vitez na boj hiti
ka da svaki proziraše
da će slavu besamrtnu
u njem steći i dobiti.
Džeferdara bistra huka,
glas pjesamah Skenderbega
i Srpkinje podbunjaše
da s vitezma na boj idu
otačestva svobod branit.
Dođe vojska utruđena
među brda dva visoka,
među Vranjom i Pržnikom,
na istočnik bistrotečni
od Vlahinje znatne vode,
đe se vile planinkinje
po tri puta na god kupe,
te vitezma Gore Crne
pletu vjence neuvehle,
te ih otlen nose hitre
da hram vječni besmrtija
s njima kite i ponose.
Ahmet silni svojoj vojsci
bješe ovo divno mjesto
izabrao, obrekao
da na njemu oko silni
metne Turcma i postavi,
pak otolen da razredi
na četvoro silnu vojsku,
da s njom zgazi i istrebi
mladoliko no glasito
začetije hrabra Srpstva.
Vješta bojma, crnogorska
tek što bješe hrabra vojska
malo trudna odahnula
i od sna se rastreznila;
tek veseli majski pjevci
bjehu jasnost svoga glasa
po gorama raspustili,
i pojahu pjesme dične
za pobjedu sjajna Feba
nad Ereba tavnom vladom,
koju brzo predviđahu;
tek vjesnica b'jela dana
bješe svoja bistra krila
iz istočne mračne sveze
istrgnula, raširila,
i za zlatne gorde vlase
potezaše i tegljaše
Uranova svjetilnika,
a gromovi b'jesna Turstva
u stanove strašne vojske
zagrmješe, zaječaše,
i planina jedna drugoj
njih glasove predavaše.
Jek gromovah Crnogorcma
kaza uprav da se kreće
na pobjedu turska vojska.
Vitez Danil tada bješe
i sve hrabre vojskovođe
kod bistroga istočnika,
te molitve nebovlacu
sa suzama pošiljahu
da im vojsci bude maloj
on vječiti predvoditelj.
Pa kad dužnost čojka k nebu
sovršiše, otpraviše,
onda mudri savjet čine
kako će se na busije
razrediti i pokriti
i koje će vojskovođe
pred vojnicma postaviti.
Za sve divni mudri vijeć
poglavice učinile;
na tri mjesta hrabru vojsku
na busije postaviše:
jednu sobom uze Danil,
s njom zapade na drum tvrdi,
kudijen će turska vojska
sa svom silom udariti;
drugoj vožda znatna dade,
Mićunović silna Vuka,
kojega se mača Turci
ka ognjena groma boje, -
vitešku mu vojsku dade:
"Drž ti, Vuče, ovu vojsku,
s njom zapani u planinu
u dno Vranje nakraj druma,
skri se u list i u travu,
bojak nemoj zametati
dok na mene na drum turska
ne udari prva vojska,
a kad ona na me udri,
na puščani glas ne udri
dok ne čuješ klepet mača,
a kad klepet mača čuješ,
udri, Vuče, sa svom silom
na sredinu turske vojske,
nas ne izdaj na nevolji
da te majke, srpska djeca
dovijeka ne proklinju";
treću dade vojsku hitru
Đurašković znatnu Janku:
"Na ti, Janko, ovu vojsku,
s njom zapadni u Pržniku,
s Turcma kavgu ne počinji
dokle Vuče ne udari
nasred turske mnoge vojske,
a kad Vuče s vojskom udri, -
udri, Janko, što mož bolje,
ako l' snažno ne udrite,
ja ću glavom poginuti
i ostala moja vojska".
Vojskovođe vojske svoje
u busije postaviše.
Malo zatim istočna se
otvoriše zlatna vrata
i dan majski, cv'jet vremena,
aljinom se b'jelom pokri.
U ta doba Ahmet-paša
na Ćemovskom ravnom polju
u tri duga reda pruži
krvožednu tursku vojsku,
pa najprvom reče ići
janičarskom b'jesnom polku,
a za njime sustopice
Skenderbega potomcima,
ognjevitoj Arbaniji,
a on u red zadnji osta
pred gospodom međ spahije.
Kad jeknuše šumni bubnji,
a pisnuše glasne svirke,
uzigraše turska srca,
raširiše iznad vojske
bojni znaci svoja krila.
Bliješćahu ljudske oči
kada pogled ćahu bacit
na oružje plamno tursko,
u kojemu car svjetlosti
svoje lice ogledaše.
Morao bi Rim viteški,
kako što je i Grk hrabri,
ovoj sili ustupiti;
ali tvrdost postojana
slavenskoga srca, duše
ne ustupa s bojna polja
dokle l' vitez cigli teče.
Glede silu strahovitu
k seb' iduću Crnogorci,
od koje se gore tresu
i dubrave ječe mračne;
ali hrabrost Crnogorca
sve na jednoj mjeri stoji.
Tu ti druge misli nema,
niti jezik zna što reći
već al' megdan zadobiti,
ali na njem svi izginut;
sa sramotom nema kuće
koja će mu k sebi dati.
Prođe zorna prva vojska
mimo Vranje i Pržnika
pravo drumom put Vlahinje,
ne opazi dvije zmije
koje će joj oči crne
i nje srce iščupati.
Dok nagazi ljuta vojska
na busiju Danilovu,
krvavi se boj zađede;
zacilihta svaka puška,
zapišćeše zmijovidni
crnogorski ceferdani.
Janičari silni Turci
staše viti kako vuci.
Janičarskim mesom druma
od Vlahinje zatvoriše,
al' se bojem puščanijem
po sahata s Turcma biše,
pa na sablje i mačeve
udriše se Crnogorci
i glasiti janičari
po megdanu širokome.
Stade klepet ostra mača,
britke sablje i paloša.
Mićunović kako začu
da se puška na Vlahinji
čut ni jedna već ne može,
no da ostra gvožđa zveče
a kliktaju vitezovi, -
onda s Jankom pobratimom
nasred vojske turske udri.
Boj se zgusnu, magla pade,
prekide se turska vojska,
vrela krvlju potekoše;
zadnja s pašom juriš čini
da prvojzi pripomože,
a prva se silna smete,
jer je ljute srpske zmije
sa svih stranah opkoliše.
Sad, visoke žitelnice
Gelikona i Parnasa,
živi plamen vaš uliti
u moj razum i pero mi,
da bar malo sv'jetu kažem
ovaj danak krvolitni! -
Ahmet grozni kada viđe
da ne može nadvladati
s mnoštvom Turstva hrabrost srpsku,
poče bježat bez obzira;
janičarsko pleme samo
osta crnu liti krvcu
jer mu bježat ne davaše
Mićunović s pobratimom.
Slavonosna crnogorska
kada viđe hitra vojska
da sa stražnjom Ahmet-paša
od krvava ljuta boja
stade s smrtna mjesta bitke
izmicati i bježati,
onda hrabrost Pelevića
i odvažnost Obilića
u srcima sv'jema uđe,
tere ljute janičarske
dvadest hiljad silne vojske
na drum tvrdi zatekoše.
Poče Gipnos prvi sanak
iz njedarah Tanatosa
od mačeva i sabaljah
i paloša plamenijeh
kroz obije vojske šiljat,
staše padat bojnonosna
od barjakah turska krila
ispod nogah Crnogorca.
Tu vladika Danil zbiljski
od plamene janičara
sablje britke ranu dobi
po prsima viteškima.
Vještobojni Crnogorci,
vješti mjestu, zemlji svojoj,
sa svih stranah pritekoše
tere vojsku janičarsku
u krš tvrdi tad ugnaše,
pa mačeve u nožnice
svoje bojne uđedoše;
oko turske vojske krugom
u krševe zasjedoše,
pa počeše smrtonosne
svoje sjajne džeferdane
na bijesne janičare
okretati, nji gađati.
Praska stoji džeferdana,
jauk silni janičara,
dok Apolon bistri sakri
svoje čelo ponosito
u Tritona mračno carstvo.
Janičarska hrabra vojska
pade žertvom svakolika
pred viteštvom Crnogorca.
Crnogorce mračna noćca
pod nijemo svoje krilo
uze trudne da počinu
od krvava dana toga.
Posteljom im bješe slatkom
nježna trava i cvijeće,
a uzglavlje - janičarsko
krvovidno mrtvo trupje.
Ishod nježne ljubimice
Oriona i Titona,
prethodnice Apolona,
tad spavaćoj vojsci javi
krik, lajanje mesojedne
nenasitne ptice i psa,
koji ljuti među sobom
boj činjahu, zametahu
oko mrtva turska mesa.
Vojska skoči odmorena
ispod tanke Gipnosove
vlade ljupke i osjenke,
i smršene baci misli
Morfejeve probirati,
pa ti skupa svi vojnici
oštre mače povadiše,
njih vrhove smrtonosne
crnoj zemlji obratiše,
pak svevlacu blagodarnost
staše s duše, srca šiljat
zašto im je vjencenosne
hrabre glave, hrabra djela
s vijencima slavonosnim
okitio i vjenčao.
Po molitvi svi vojnici
okupiše pridobiće,
što je koji u boj vrući
sa krvnika ugrabio;
i dobiće na vojnike
sve jednako pod'jeliše;
a vladici i glavarma,
koji vojsku predvođahu,
daš' po jednu tursku sablju
za viteštvo, starješinstvo,
pa s krvava bojna polja
vratiše se pjevajući
u svobode srpske gnjezdo
noseć mnoge turske znake
od pobjede i dobića.
Krvavome tome mjestu
đe Ahmeta gordost ljutu
predobiše i zgaziše -
Carev laz mu ime vječno
narekoše, da se zove
za spomenik strašna boja
u kom turska mnoga vojska
bezbrojena mrtva pade
od Srbina mišce krjepke.
I zvaće se tim imenom
dok svobode gnjezdo traje
i imena crnogorskog.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:33

Pjesma druga

U vrijeme ono isto
kada sultan Ahmet gordi
glas pobjede očekaše,
i kad mrske Meke žrece
bješe zvati naredio
da on s njima ujednačke
daje žertve bogomrske
na oltaru poganome
Abdolaha i Amene
čovječestva gnusnu sinu,
za pobjedu koju mnjaše
da će turska nepobjedna
održati mnoga vojska
nad blesnuvšom iskrom Srpstva, -
u to doba ćehaj-paša
(i učasnik slavna mira
radi Turstva učinjena
na široka prutska polja
s pobjednikom velikoga
skiptronosca, Švedske kralja)
u prostrane carske dvore
uđe stidnim čelom, licem,
i sa sramom, zatupjenim
viteškoga oka vidom,
bez oružja svijetloga
i bez kitne, strašne čalme,
koja paše i vezire
u najprve stoce s'jeda.
Pade u skut glavom carski,
pa mu poče sa suzama
ropski pričat sve na redu
kako turske slave ime
crnogorska krjepka mišca
u krvavi boj pomrači.
Vizantije vladac drevne
kad razumje niske r'ječi,
niska djela Turstvu stidna,
serašćera Ahmet-paše, -
u njemu se duša st'jesni
slaboljubjem dišajuća,
koja nije naviknula
o izgubu Turstva slušat.
Sumračno mu lice ljutost
prekomjernu kazivaše,
i ljutost mu bješe pogled
sa žarkošću prekinula,
ka Afrike vruće tigru
kad se na boj sebe ravnom
sprema borit i pripravlja,
dok al' ljutost svoju zvjersku
protivnog mu krv ugasi,
al' na oltar iste svoju
on ne prospe svukoliku.
Ahmet smrti čašu popi
od dželatske drske ruke
za sramotu koju Turstvu
s bojna polja on donese.
Sultanovu jarost zvjersku
udvostruči i raspali
pobijeda održana
Crnogorca nad Turcima,
pa jarosnim glasom kriknu
kako ljuti car zvjerovah
kad se na boj hitri sprema,
te vezira velikoga
dozva k sebe, Duman-pašu
Ćuprilića glasitoga,
pa krilate poče njemu
ove r'ječi govoriti:
"Duman-pašo, krjepka mišco,
Turstva slavo, perjanice,
kojega je jošt prađede
mač Osmanov pripasao,
kojega je pleme hrabro
božestvena kćer Junona
svojim mlekom zadojila, -
znaš popriđe ka bijasmo
našu mnogu hrabru vojsku
otpravili Crnoj Gori,
i pred njome serašćera
Ahmet-silna ćehaj-pašu,
da zaguši glas svobode,
s kojijem se malo Srbah
u planine crnogorske
sad podiglo i opilo,
i svobodom opijeni
izlijeću na sve strane,
neprestano krvcu liju
sa Stambola sinovima.
Pa mi sinoć glas sramotni
Ahmet, niski paša, kaza,
da su silnu vojsku moju
Crnogorci nadjačali,
da Azije krjepka mišca
na megdana bojnu polju
klonu silna, prikloni se
pred hrabrošću crnogorskom,
da viteške v'jence slave
ponesoše srpske glave
sa turskijeh viteškijeh,
koje su ih vazda brale
i na megdan dobijale.
Već na noge, Ćupriliću,
branitelju Orkanove
slave, carstva nad carstvima,
svemogući islamizma
mač istrgni branonosni,
sveti pokor i sramotu
nanesene suncu sv'jeta
od Srbalja mišce slabe,
vojske digni što moš više,
sve ostrome sablje predaj:
muško, žensko, mlado, staro -
ne ostavi živo ništa.
Crnogorska sva gnjijezda
u koja se ljute zmije
neprestano mnoge legu -
sva istraži i sažeži
da već svjetlost sprama sunca
kazat ne sm'je ta zvijezda;
zublja kratka s plavom lunom
da se više ne jednači,
niti napred da se kogođ
u mom carstvu smije naći
da se s turskom mnogom silom
bije bojem i jednači, -
tartara su mračna vrata
otvorena da ih prime. "
Kako Duman, vezir silni,
primi ferman i zapov'jed,
odmah sa svih strana poče
silnovitu bojnu vojsku
na stambolska polja kupit,
pa kad silu mnogu skupi
od Azije i Stambola
i Jedrene, dična grada,
koji slavu Vizantije
svojom silom, snagom dobi,
- no i Stambol za osvetu,
nje vrhovnu vlast i krunu,
vlastitelnom rukom uze, -
pak okrenu silu mnogu,
sto hiljadah brojem vojske,
da svobode cvijet dični
mrskom Turstva nogom zgazi.
Vojska hitro tursko carstvo
pređe silna i proleće
ka ždraljevah jato krično
kad Eola ludi vihor
njih s zapada Feba zajmi
put istoka njegovoga.
Dok odjednom sila bahnu
na široka zetska polja,
pak otolen sila krenu
na gazove brzotečne
od Morače, hitro pređe
Lješkopolju prostranome;
tabor savi nepregledni
među bistre dvije vode
i planine dvije glasne, -
međ Moračom i Sitnicom,
Žutom st'jenom i Goricom.
Turska sila tu je pala,
najedno se iskupila
kako da se okrenula
piti crna istočnika,
koji Turstvu istiječe
iz njedarah alkorana,
njinog sveca uzet mrsko
poučenje, razumljenje,
i Resula lažna djela
pritisnuti pod kamenje.
Kada hrabrost crnogorska
viđe bistrim uma okom
da je silni zmaj stambolski
ognjevita raširio
svoja krila, svoje perje
da sažeže Srpstva gnjezdo,
odma visnu klik vitezah,
džeferdana glas zahuča:
"Na noge se, vitezovi,
e je turska vjera mrska
opazila i začula
da Danila doma nema,
pa se na nas silna vojska
od Stambola podignula
da prevarom na nas udri,
i svobode svete ime
da nam zgazi i počepje,
i besmrtna naša djela,
kojano smo s krvlju našom
na megdanu kod Vlahinje
i na druga manja mjesta
zadobili sa viteštvom,
oće da njih vječno skrije
pod mračnijem svojim krilom.
No na noge ko je vitez!
Kako svuda, i sad ovđen
da krv svoju ne štedimo
svu rad slave i svobode
otačastva prolit svoju.
Mi smo oni isti prvi
koji ime vječno slavno
dasmo rodnjoj zemlji našoj,
a ono su isti Turci
koji hrabrost našu pamte
i dan Laza carevoga.
Lasnije je sad s Turcima
krv proliti, bojak biti
kad se s Turcma poznajemo;
jer sad Turke dobro znamo,
a Turci nas bolje pamte:
spoznaje nas krvotečni
boj Vlahinje besamrtni."
Vitezovi bržebolje
na granice istrčaše
sprama silne ognjenosne
Ćuprilića bojne vojske,
i na Kruse, znatno selo,
stan svoj vojsci postaviše,
pa svilene bojne znake
sprama turske silne vojske
postaviše i razviše,
pa viteškim dozivima
i ognjenim puške glasom
staše Turke zaticati,
u krvavu igru zvati.
Kada Duman prijevarni
viđe paša Crnogorce
da su hitro dolećeli
na granice otačestva
dočekati tursku vojsku,
on ne smjede vojskom svojom
na njih silom udarati,
jer se ljuto prepadoše
da će vojsku i poštenje
u boj s njima izgubiti.
Ahmet-paše boj, postupak
smršene mu mnoge misli
u viteški um i glavu
porađaše i stavljaše,
a krvavi boj Vlahinje
prirodnu mu bojnu preglost
ubijaše, ustezaše,
te viteški ne smje bojem
na Srbaljah pleme malo
okrenuti, udariti;
već lukavstva poče gnusna
prijevarnu mrežu plesti
da pofata i zaplete
u nju hrabrost crnogorsku.
Najvišega uma čovjek
može lasno pogr'ješiti;
no priroda đe usije
sa desnicom svojom štedrom
um istini, razmišlenje, -
tu se sasvim ne da pasti,
no i kada malo padne,
da se brzo opet dići.
Duman-vezir divan kupi
pod čadorom svilenijem;
u njem paše zivnu listom
i stambolske vojevode,
te vijeću za sve čine
ka će silnu dići vojsku,
s njom na Crnu Goru udrit.
Pa počeše vješti paše
razređivat turske vojske
otkuda će koja sila
na Srbaljah pleme udrit;
pa dva paše dvotuglije
na nahije srpske dvije
narediše da udare -
na Crmničku i Riječku.
Đupriliću velikome,
Turstva stupu i veziru,
daše vojske polovinu
da on udri preko Krusah
na katunsko gnjezdo hrabro.
Sluša Duman, vezir velji,
lude misli i razredu
vojskovođah Vizantije,
pa im turskim krutim glasom
poče gordo govoriti:
"Čujte, paše i begovi,
i vojvode svi ostali,
koji ste se digli sa mnom
svetit bruku šeginšaha
nanesenu njegovome
gromonosnom veličastvu
od plemena novorodnog
u oblasti crnogorskoj,
vi sovjete svi činite
da sa silnom našom vojskom
bojem na njih udarimo;
a znate li silu strašnu
Ahmet-paše serašćera?
To je kleto pleme srpsko
onu silu salomilo,
i Ahmeta mudru glavu
pod dželatski mač privelo.
Ista sudba Ahmetova
nas glavare sve očeka
ako ime Osmanovo
u boj sada pomračimo.
Ako l' na njih silnom vojskom,
kako što vi govorite,
udarimo, navalimo,
mi svu našu silnu vojsku,
naše glave i poštenje
u tom ćemo krvnom boju
izgubiti, ocrniti;
jer vojnička hrabra djela
tog naroda i plemena
sve samrtne prevzilazi.
Već vi mene poslušajte:
mi nemojmo tako silom
na njih našom udariti,
nego umne naše sile
s prijevarom okrenimo,
ne bismo li srećom našom
poglavice crnogorske
na božojzi vjeri tvrdoj
s nam' se stati, domamili;
pa na stanku prijevarom
na njih složno udarimo.
Ako tijem putem tajnim
ovo trudno i krvavo
djelo naše ne svršimo,
drugijem se svršit neće
bez sramote s pogibijom.
Ja se, vjerne sluge, nadam
da ćemo ih vjerom božom
na sastanku domamiti,
i sa ovim mudrim djelom
to gnjijezdo razrušiti."
Svi mu paše i glavari
preduzeto mrsko djelo
odobriše, pohvališe.
"Radi, lune štitu krjepki,
sve kako te prorok uči,
koji takve misli lije
u visokoj tvojoj glavi
da sa njima slavno ime
prorokova svetog roda
sabljom braniš, slavom kruniš."
Onda Duman, zlobni paša,
iz svilena dvora svoga
divan listom sav rasturi,
pa okrenu knjigu lažnu
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama crnogorska
na granice hrabra vojsko!
Što ste tako dolećeli?
Da boj s Turcma zamećete?
Zar mislite da sam doša
i doveo silnu vojsku
da sa njome vaše hrabro
pleme ognjem, mačem ćeram
i da vaše robje robim,
tijem osvet da učinim
što ste silnu Ahmet-paši
sa njegovom mnogom vojskom
na bojničko stidno polje
slavu bojnu ugrabili,
i vojsku mu silnovitu
pogubili, nagrdili?
Što je na vas dohodila
sa Ahmetom silna vojska,
za nju care znava nije,
nit' je carski ferman bio
da se vojska na vas diže;
no je Ahmet svojevoljno,
bez pitanja sultanova,
s vojskom na vas udario.
Jer na zemlju udariste
Otmanović silna cara
za pomoći Moskve kralju,
sa kojijem rate ljute
i bojeve zavođasmo, -
stoga ti se Ahmet-paša
s silnom vojskom usput svrati
da osvetom vama vrne
vaša djela protiv cara,
e mišljaše da će tijem
svom sultanu ugoditi.
A sultanu to bi mučno,
kad s Moskovom mir učini,
što je na vas Ahmet s vojskom
udarao, napadao.
A svjedok vi toga javni
može biti mrtva glava
Ahmet-paše serašćera,
koju mu je car čestiti
za prestupak taj posjeka;
a mene je k vama posla
s vam' se stati na granice,
mir vječiti učiniti,
fermanom vam vaša prava,
kojano ste krvlju vašom
zaplatili i kupili,
potvrditi i braniti -
svak da vašu čuva slavu
ka carevu svetu glavu.
No glavari vaši hrabri
nek na stanak meni dođu
na gizdavi most Sitnice
da se skupa tu stanemo,
mir za vazda učinimo.
Al' nevjerom nemoj koji
što na mene pomisliti,
jer u mene te podlosti
niti ima, nit' će biti
dok je zdravo moja glava
i sa njome turska slava, -
Ćuprilić sam ja vezire,
s kojim rate kralji vode
i bez cara sa mnom mire.
Nego sjutra kako sunce
počne istok osvetljati,
krenite sa sedamdeset
od plemenah biranijeh
vojevodah i glavarah,
na Sitnice most dođite
da na tvrdu božju vjeru
tu sastanak učinimo;
a i ja ću odovuda
su toliko drugah doći."
Kada knjiga beščovječna
u stan vojske crnogorske
dođe, hitro prouči se.
Ratoborci kada knjigu
proučiše, razumješe,
čisto srce i iskreno
i duh vjerom postojani
pomisliti ne zna drugo,
nit' se može dosjetiti
što to na sv'jet drugo ima
što bi s mjesta čest šenulo;
već na poziv, đe ih zvaše,
sedamdeset biranijeh
poglavicah otidoše.
Kako došli nakraj mosta,
đe uglavljen stanak bješe,
vide - niko nema na most!
Odma ti se jadu svome
i prevari niskoj turskoj
domisliše da će biti,
al' se s puta ne vraćaju,
veće na most uprav idu,
mišljahu ih dalje viđet.
No tek na most nastupiše,
iz busije udri vojska
s Ćuprilićem sakrivena
na glavare crnogorske.
Glavarah se sedamdeset
oko mosta muški brane,
i tu krvi mnogo turske
svaki od njih tada prosu.
Nego na njih udri sila
sa svih strana sakrivena.
Tridest i pet pogiboše
braneći se oko mosta,
tridest i pet rane ljute
od Turakah dopadoše,
te ranjene poglavice
odma Turci savezaše.
Svezane ih vode tužne
u okolu turske vojske
pod čadorom Ćuprilića,
a trideset i pet glavah
posječene donesoše.
Kad Ćuprilić, vojske vođa,
glasovite Crnogorce
viđe u stan turske vojske
savezane prijevarom,
gnusnom vezom azijatskom,
onda njima poče gnusni
bezobraznim glasom zborit:
"Vi, kaurske poglavice,
kad ste tako ulovljeni
u dugački sindžir Turstva,
sad doista sve morate
što vi rečem ja činiti,
ali će vi sa ramenah
vaše glave odskočiti.
Drž artiju sa divitom
prifatite, pa pišite
vojsci vašoj sitnu knjigu:
kako smo vas dočekali
i gospodski darovali,
mir vječiti na sastanku
s vama tvrdi učinili;
i kažite vojsci vašoj
da se vraća sa granice,
a da ćete i vi brzo
k njima s darom veljim poći."
Onda viču iz sindžira
savezane poglavice:
"Ćupriliću, bezobrazna
i bezvjerna mrska glavo,
to se djelo hrabro, muško
zvat ne može, nit' se zove,
nas ako si, bezvjerniče,
vjerom božjom na sastanku
prevario, pogubio,
od svog jata odvojio.
Pa zar misliš smrtnim strahom
da ćeš sada ti nas nagnat
da prevare stidna pisma
našoj braći pošaljemo,
i sramota otačestva
da života štit nam bude?
Mi pisati to nećemo,
a poginut svi oćemo;
za živote naše znaćeš -
za svakoga deset daćeš!
No, prevarni turski sine,
na njih nemoj prijevarom
beščovječno udarati,
jere bojak s prijevarom
pobjedniku slave zbiljske
ne prinosi ni dodaje,
već u svijet stid i bruku
vječitu mu svagda glase."
Kad podlošću, beščestijem
zadojeni sin Stambola
poglavicah duha hrabrost
i prezrenje smrtne čaše
dobro viđe i poznade,
onda jarost beščovječnu,
i prirodnu tursku rodu,
na njih izli i pokaza;
sve naredi poglavice
da na ostro kolje stave.
Bezakonu volju groznu
vojevode sramotnoga,
tek je čuše, ispuniše;
i glavare Gore Crne
na dugačko ostro kolje
natakoše, poperiše,
pa ih na breg od Morače
tridest i pet ispraviše.
Kad orlove Srpstva sive,
koji jata crnogorska
predvođahu, upravljahu,
viđe vezir bogomrski
đe posljednji duh s udahom
sa ostroga kolja k nebu
otpravljahu i davahu,
onda sjede pod šatorom,
pa on poče sitnu knjigu
od imenah poglavicah
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama, braćo naša,
od vašijeh sedamdeset
vojskovođah, poglavicah:
mi smo zdravo, mirno došli
na sastanak Ćupriliću;
nas je divno i gospodski
on s Turcima dočekao;
mir smo tvrdi i vječiti
među sobom učinili;
a čuli ste - na sastanku
kad veseljem iz pušakah
mir i dugo prijateljstvo
sa Turcima pritvrdismo;
i mi vi se nalazimo
u taboru turske vojske
pod šatorom Ćuprilića,
ispijamo crnu kafu
i rakiju brzoreku;
no se doma, braćo naša,
sa granicah povratite,
te poslove svoje druge
ispunjajte, otpravljajte;
a nama se nemoj koji
što bojati al' brinuti, -
brzo ćemo i mi tamo,
naši sivi sokolići,
od ovijeh danah doći
preveseli, s mnogo dara.
Nemojte se štogođ, braćo,
ubojati, prepanuti
što se mlogo silne vojske
u Turakah okom vidi:
što se mnoga vojska vidi,
Ćuprilić je prvi vezir
u prostrano tursko carstvo;
vlast je Stambol njemu dao
ravnu s carem njegovijem,
pa kada se on podiga,
za njime se blago diglo
a za blagom neznanija,
teke samo da se hljebom
za koji dan s njim prerani.
Ova druga vojska nije
osim gola Stambolija,
i sa njime krdžalija
i derviši besposleni,
koji prošnjom turski svijet
oprazniše, ogoliše;
nego kako pismo naše
pročitate i čujete,
u mah doma svi hajdete."
Pođe knjiga iz okola
turske vojske prijevarne,
dođe u stan crnogorski;
oko nje se ratni sinci
okupiše svikolici.
Kada čuše, razumješe
što im ona knjiga kaže,
lukavstvu se sramotnome
dosjetiti ne mogoše,
nego odma svi rekoše
da je knjiga njine braće
i da su im braća zdravo
pod šatorom Ćuprilića,
a ne na tu beščovječnu
postavljeni smrtnu muku.
Pa mi odmah svi skočiše
i veselje iz pušakah
spram Turakah učiniše,
i doma se sa pojanjem
okrenuše, otidoše,
koje će se njima skoro
u plač jadni okrenuti.
Kad Ćuprilić nečovječni
i ostale poglavice
od grabljive turske vojske
razumješe i začuše
da otide željobojna
sa granice crnogorska
vojska doma svekolika,
onda svoje vojske brže
na barjake razd'jeliše,
pa sa svake strane hitro
na gnjijezda sokolovska
navališe, udariše.
Jauk majke, plač đeteta!
Glas dopade Crnogorcma
da ih Turci prevariše.
Kada ovaj glas stravični
razumješe i začuše,
onda brže luda čeljad,
koja bježat ne mogahu,
u visoka brda svoja
i planine zanesoše;
koja dospjet ne mogahu
da zanesu kroz planine,
onu Boki i Primorju
ponesoše svukoliku
pod krilima svetog Marka,
imajući vjeru tvrdu
da vjenčanik Adrijatskog
mora znatna dat ih neće
u stambolske zvjerske ruke,
nego da će pomisliti
na usluge neprestane
i na mnogu krv prolitu
što je za njeg' crnogorska
lila mišca na megdanu
sa aždajom azijatskom.
Pa tek đecu svoju ludu
na prilična mjesta skriše,
onda vojnik svaki hrabri
hitajući u boj pođe
protiv vojske Ćuprilića.
Al' se hrabri opozniše;
pređe njih su drumom Turci
sva plemena popalili
i nejake đece lude
tri stotine zarobili.
Na Cetinje polje ravno
oko vojska postavila
i tu jednu noćcu tavnu
konačila, prenoćila;
pa tek dnevna zv'jezda bistra
sa zrakama cklenijema
lice sv'jeta oku kaza,
onda turska vojska silna
sa Cetinja snažno udri.
Sve Njeguše i Cetinje
nenasiti plam izgorje.
Dim se diga od plamena,
usred podne mrak je pao;
dvije su se bojne vojske
na krvavi put sm'ješale;
puška puče, vitez kliče,
pada Turčin ka list s gore.
Vitezovi crnogorski
pograbiše tri stotine
iz turskijeh rukah đece,
koje bjehu pređe Turci
na jurišu zarobili.
Turčin gine besprestana
od mačevah i pušakah.
Ali ka će šaka vojske
prevarene crnogorske
azijatskog brzotečnog
okeana ustaviti,
kojeg ljutost vala hitra
Hemus gordi niti Kavkaz
ustaviti nije moga, -
a kamol' će malo Srbah
bez glavara nikakvoga.
Jer im Danil bješe vitez
u to vr'jeme otišao
na sjeveru poklonit se
slavenskome caru hrabru;
a ostale vojskovođe
i glavare sve vrsnije
bješe Duman, gordi paša,
u lažavu mrežu Turstva
ulovio, pofatao.
Vojska Gorom prođe Crnom
put primorja kotorskoga;
za njome se pripučilo
dv'je hiljade srpske vojske,
te ih prate i ćeraju
iz gnjijezda svobodnoga.
Gone Turke Crnogorci
do Solilah, dična polja,
pak se otlen povratiše.
Turska kako vojska spade
nakraj mora na Solila,
onđe oko strahovidni
učinila, postavila.
Kad sramotni Venecije
duka začu i razumje
da Ćuprilić s vojskom svojom
oko drži na Solila,
zavidljivac srpske slave
i svobode nenavisnik
jedva dušom to dočeka:
zar pomisli da je srpsko
ime, pleme poginulo,
da glasnika turska vojska
od njeg' nije ostavila.
Ne dođe mu do pameti
da viteza bojne muke
učvršćuju, popravljaju,
i da od njih sve postaje
hrabri duhom, srcem, umom;
kako oganj srebro, zlato
što prečišća i popravlja,
tako krvna trudna djela
valjatnosti vitezovah
sve bistrije sv'jetu kažu.
Duka niski sa senatom
brž' zapov'jed posla stidnu
u kotorska okružija
da se čeljad crnogorska
po Primorju sva pofata,
i svakoje da predaju
u rukama Ćupriliću.
Vojske glupe nared mrsku
vladaoca Venecije
beščovječna prslušaše:
po Primorju ludu đecu
svukoliku pofataše;
sedam stotin muške đece
koja bježat ne mogahu,
već ih tužne majke njine
na rukama sve nosahu,
predadoše u bezbožne
Ćuprilića zvjerske ruke.
Eto fala Gori Crnoj
i mletačka blagodarnost
za bojeve što je bila
i krv svoju prolivala
za mletački dvor sramotni.
Priznanosti dug joj vrati
Venecija glasovita
za usluge neizbrojne;
hrabra gnjezda crnogorska
u ruke mu turske dade
sedam stotin sokolićah,
kojijema beščovječnost
turska slomi hitra krila
da u predjel već svobodni
ne izleću, ni poleću.
Kad Ćuprilić đecu ludu
u tiranske primi ruke,
onda svako muško d'jete
mačem, reče, beščovječnim
da zakolju u okolu.
Kolju pravu i nevinu
u okolu ludu đecu,
baš na jadne i žalosne
ruke majkah njiovijeh.
Polumrtve mnoge majke
na zemljicu popadaše
kad očima svojijema
smrt sinovnu pogledahu,
a pred toga đe ručice
put majakah pružavahu
i glasom ih žalosnijem
klikovahu, dozivahu:
"Ne dajte nas, mile majke,
u pogane turske ruke,
no zovite naše tajke
da nas brane od Turakah! "
Uz žalosne te dozive
plaču, kam bi proplakao
i najljući ris i tigar
od takvoga proć nature
beščovječna silna zora.
Apolon je svoje oči
od nepravde te sakrio,
i Astrea sjajne dvore
pred turskijem okom nav'jek
zatvorila i sakrila,
e nepravda Ćuprilića
božestveno srce njeno
uvredila, ucv'jelila.
Ali oko mučiteljsko
bezbožnoga tirjanina
ravnodušno to pogleda.
O prokleta i pogana
protiv čojstva ćudi turska!
malu đecu biti ludu,
zarobljenu ropstvom vodit?
no suviše beščovještva
žertvom sve ih učiniti!
Srca u teb', duše ljudske
nit' je bilo, ni će biti!
Svud ti pravda, đeno možeš,
drema, plače i krije se.
Ćupriliću, crn ti obraz,
spomeni se što si tada
od čovještva učinio;
s tim si tvoju glasnu slavu
pred svijetom pomračio
i vojničku tvoju glavu
za dovijek ocrnio.
Pošto pravu krv đetinjsku
proli turski mač nepravi,
onda njine majke tužne
i ostalu žensku čeljad
vojska ropstvom sobom uze
i odvede put Stambola
u krilate morske lađe,
koje njima u susretu
mora turskog vojevoda,
baš kapetan gordi paša,
tad dovede i odvede.
No kad mnoge lađe došle
na prehitra svoja krila
blizu Kipra i Kandije
i hrabrošću proslavljena
otačestva Aristida,
onda vojsku strahovitu
na ostrove okrenuše
koji dotad pod mletačku
bjehu vladu i upravu.
Osvojiše Kipar znatni
i Kandiju ponositu
ka ostrove mnoge manje,
i Moreju tad uzeše.
I sa tijem beščovječnu
Venecije duki gnusnu
prijateljstvo povratiše,
što im čeljad crnogorsku
u despotske ruke dade,
tim primorje potkotorsko
sve nagrdi i obruči.
Sva plemena popaljena
i sve robje odvedeno,
mačem turskim posječeno,
trostruko je tad Ćuprilić
od mišice crnogorske
sve platio, namirio,
ne sa zlatom ni sa srebrom,
niti svitom i oružjem,
veće turskim mesom, krvlju,
kojijem se sve planine,
svi putovi i sva brda
kud prolazi turska vojska
bjehu jako usmrđeli.
A za svakog koga dužde
i mletački dvor predade
ludo d'jete na mučenje
pod mač ostri Ćuprilića
i bezbožne turske ruke,
za svakoga predanoga
daje deset za jednoga;
a suviše česti boji,
česti boji krvolitni
oko grada od Kotora
i sa sv'jema gradovima
pokraj mora i primorja.
I tada se rodi spora
među srpskom Gorom Crnom
i međ Kotor grad primorski,
i traja je dok nestade
krivosudne Venecije,
nje vrhovne tron i vlade.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:34

Pjesma treća

Beščovječna djela mrska
Duman-paše Ćuprilića
i nevina krv đetinjska
koju Turstvo bezrasudno
na primorska polja prosu
srce, dušu Crnogorca
razdražiše, uvrediše.
Poče prava krv đetinjska
po državi turskoj vikat,
i na osvet dozivati
crnogorsku hrabru mišcu
i potomke neutrudne
Nemezise, djelom strašne;
staše oci, braća đece
turskom rukom posječene
na jata se bojna viti
po državi Osmanovoj;
stade turska neprestano
dnevno noćno krv se liti
na sve strane i krajeve;
gospodski se turski saraj
svaki krvlju turskom umi.
Niz drumove, niz kaldrme,
niz planine gordevidne,
niz prostrana ravna polja
česta vrela krvlju turskom
crnotečna potekoše.
Staše često dolećivat
knjige krvlju crnom turskom
nagrđene, napisane
na Čengića dvor glasiti,
na viteza dva Čengića,
a dva paše dvotuglije.
Piše Turčin s svake strane:
"Aman, paše, sunce naše,
vidite li mnoge jade
što vi vlaška Crna Gora
od sinovah carevijeh
neprestano radi, gradi?
Krv se turska svud prosipje,
puška pušci glasom ne da
odmaknuti ni uteći,
nit' Turčinu, turskom sinu,
jauk glasa kad prestaje.
Svaki viši odžak turski,
u kojemu sv'jeća Turstva
pravo sjaše i goraše,
svakome se sv'jeća sjajna
krvlju svojom ugasila.
Kadune se dične turske,
od žalosti mnoge tužne,
pomamjene poskitaše
proz dubrave i planine.
Đe ti priđe po granici
mujazije s jasnim glasom
sa munarah visokijeh
pošiljahu sa izrikom
falu svecu gromoglasnu,
tudijena sad kurjaci
krvožedni, nenasitni
na nebrojna jata hitra
zavijaju i jauču.
Robje tursko neizbrojno
u kaurski sindžir plače;
muško jače s'jeku mačem,
a nejače daju nama
za dukate na otkupe.
A žensko ni mnogo ludo
iskrstiše, oskvrniše,
s kaurima izvjenčaše,
i so tijem zakon sveti
alkorana uvrediše.
Već, Čengići, hrabri paše,
Turstva sivi sokolovi,
sad na noge ustanite,
silnovite vojske odsvud
sakupite, podignite;
krv vas turska prolivena
na osvetu tu poziva,
a naš prorok uvređeni,
on će vama put otvorit
nevidimom svojom snagom,
kojim ćete nevjernika
istražiti gordo pleme.
A mi Turci s kraja svakog,
koji Meke hram svešteni
božestveno počitamo,
svi ustati; kad rečete,
gotovi smo krv proliti."
Knjige s krvlju napisane
dva Čengića, silne paše,
za boj mislit obratiše,
pa odmaha knjige mnoge
na sve strane i krajine
napisaše, otpraviše.
I knjige im brže tanke
kapetane i vojvode
koji vojske turske vode
hercegovske i bosanske
na Zagorje iskupiše,
pa pred njima knjige tanke
s krvlju turskom napisate
iznesoše, pročitaše.
Kad se knjige pročitaše,
tu tiransko srce jedno
ne ostade ni se kaza
koje suzu žalostivu
niz sumračno svoje lice
sa uzdihom ne obali.
No kad knjige žalostive
poglavice razumješe,
onda skoči i ustade
Ljuboviću beglerbeže
na viteške svoje noge
među paše i begove
i glasite kapetane,
pa im ljutim poče glasom
ove r'ječi govoriti:
"Poslušajte, Turci braćo,
nam je Ahmet sultan dao
vlast u ruke, mač o bedri
da sa njime tursko ime,
turski narod i poštenje
od nevjerne smjele ruke
sačuvamo i branimo.
Mi se hljebom carevijem
svi opismo, potrovasmo,
i naredbu svetu carsku
u bezbrižnost zaturismo.
Dnevi noći neprestano
svud se turska krv proliva
od nevjerne ruke srpske,
tursko robje na stotine
u kavurski sindžir stenje.
A mi što smo kapetani,
beglerbezi i glavari,
Turke, braću ne žalimo
od krvničke drske ruke,
već te jade sve očima
pogledamo i trpimo.
A carevi ferman evo
u koji nam care piše
da na vjeru, na mir i rat,
neprestana zla i štete
din-dušmanskoj Gori Crnoj
da činimo i radimo
za uvredu gromometnog
njegovoga veličastva.
Već na noge, braćo, sada,
sa hrabrošću okaljena,
vojskovođe i glavari
hercegovski i bosanski,
da mi silne i viteške
naše vojske podignemo,
i da s njima sa svom silom,
sa viteštvom i preglošću
na kavursku Goru Crnu
navalimo, udarimo;
da svetimo sram i bruku
i veliku krv i štetu
hercegovsku i bosansku
koju krepka Crnogorca
prosu ruka na sve strane,
jer pod ovim sramom više
turska bistra slava i čast
tavnovati već ne može;
treba krvi vlaške potok
da joj s lica mračnost skine
i bistru je sv'jetu kaže!"
Onda paše dva Čengića,
svi begovi, kapetani
beglerbegu Ljuboviću
na vitešku hrabru riječ
srcem, dušom zahvališe:
"Hvala tebe, Ljuboviću,
naš viteštva ugledniče,
a turačke slave bojne
štite, krepki podržniče,
svaki hrabru tvoju riječ
sa djelom će prometnuti.".
Pa odmaha svi glavari,
krvožedni srpske krvi,
na sve strane i gradove
razlećeše ka orlovi,
pa mi silne turske vojske
sa svih stranah sakupiše
na Zagorje, polje znatno,
kod Čengića glasna dvora.
Pa pošto mi vojske silne
trijest hiljad ubojnika,
sve ljutoga krajičnika,
na vojenu nogu stade,
onda Turci po hrabrosti
vojevode vješte boju
pred vojnicma postaviše,
i na dvoje silnu vojsku
na Zagorje razd'jeliše:
dva dijela daše vojske
da ih vode dva Čengića,
dva Čengića, paše vješte
mučnu boju i krvljenju;
treći dio silne vojske
daše vještu Ljuboviću
beglerbegu da im bude
čelovođa i vojvoda.
Pa kada se mudro, vješto
razdijeli turska vojska,
onda zorno krenu sila
sa Zagorja turskom zemljom.
Od nje zora i nje sile,
kud prolazi, zemlja drkti,
a oblak se od prašine
nad njom gusti bješe diga,
i od oka turske vojske
svjetlost sunca zatamio.
Silna vojska mahom udri
na viteštvom znatno pleme,
hrabre Cuce krajišnike;
tri junačka njemu sela,
Krug, Rovine i Trnjine,
sa živijem ognjem uždi.
Pa i dalje krenu vojska
razdražena osvet činit
ognjem, mačem i robjenjem;
nego u to isto vr'jeme
prispje Danil, znatni vitez,
s tri hiljade hrabre vojske,
na boj hitre, crnogorske.
Kako Danil s vojskom dođe,
boj žestoki s turskom vojskom
i ognjeni zametnuše;
nasrnuše Crnogorci
sa prirodnom valjanošću
ka na prve turske vojske.
Ali Bošnjak, Hercegovac -
Srb je turske vjere zbiljski:
ne kće s mjesta i megdana
šenuti se, uzmaknuti
bez velika mesa, krvi,
već se bojak prekrvavi
tri dni b'jela i tri noći
sve na jedno mjesto drži.
Bosanske se šeišane
i glasiti crnogorski
džeferdani glasovima
nadmetahu, pretjecahu -
ko će kome jasnost glasa
sa svojijem preuzeti.
Njina zrna smrtonosna
na obije hrabre vojske
ka grad ljetni prosipahu.
Gine junak neprestano
s te i druge ravne strane,
mjesto plača i žalosti
u obje se vojske čuje
glas veseli i pojanje.
Al' zahiru Crnogorci
tursku na drum prekidoše,
te bez rane i taina
turska vojska sva ostade.
Turčin svašto ka pas jede,
a konjsko im meso tada
bješe ka čast najslavnija
mračne pashe Bajramove;
al' hrabrošću na megdanu
ustupiti ne oćahu,
nit' se natrag povratiti,
bez krvava mnogo pota
da stidnijem pobijegom
traže glavi spasenije.
No kad hrabra vojska srpska
viđe Turke u nevolji,
i da nužda i boj krvni
nagoni ih govoriti
kudijen će natrag bježat,
onda sa svih stranah silno
na upornu vojsku tursku
udariše, nasrnuše.
Obije se hrabre vojske
na megdanu izm'ješaše:
tri sahata megdan bojni
na mačeve i na sablje
s krvlju teškom dijeliše,
dok najposle vještobojna
hitrost mišce crnogorske
pogna s polja bitke strašne
Hercegovce vitezove
i Bošnjake nepreklone.
Sva pobježe u gomilu
turska vojska sa megdana;
sa njima se Crnogorci
u bježanje izm'ješaše.
Neprestano puška puca
i plameni mač sijeva;
pada Turčin neizbrojni
od krvave ruke srpske.
Svijem drumom kad ćerahu
tursku vojsku ustrašenu,
sa ravnoga druma mnogu
saćeraše i sagnaše,
i u tvrdi neprolazni
krš i bogaz ućeraše;
pa u bogaz silnu vojsku
zatvoriše, optekoše, -
i tu složno sa svih stranah
učiniše juriš na nju.
U tri sata turske vojske
tri hiljade pogiboše,
i dva paše s beglerbegom
i ostalom svom gospodom -
tu mi vrsne svoje glave
na megdanu pogubiše.
Druga silna, no smetena
vojska pršte na sve strane
ka gusakah jato glupo
kad ih soko hitri smete
sa poletom smrtonosnim,
te gačući bježi svaka,
traži sebi spasenija
i krije se na sve strane
u plotove, grm i jame,
kroz planine nepoznate.
Crnogorci znake mnoge
od hrabrosti na megdanu
s oružanom rukom bojnom
zadobiše, ugrabiše:
dvije glave sa dve paše,
treću znatna Ljubovića,
beglerbega u boj strašna,
a vojvodah pomanjijeh,
kapetanah i begovah,
sedamdeset i pet uprav
u tom boju isjekoše.
Druge turske silne vojske
na sve strane i megdane
izbrojit se ne mogaše.
To krvavi toga boja
crnogorskoj vojsci hrabroj
bi dobitak bojna polja.
Dvije glave dva Čengića,
treću silna Ljubovića
sa barjakah trijest i šest
darovaše svom vladici
da trijumfom tijem falnim
hram viteštva crnogorskog
vječno kiti i ponosi,
i besmrtno slavno ime
boju tome sveto hrani
dok Slavenstva vijek traje.


(Za spomen ovog boja dao je vladika
Danilo ovu crkvu na Cetinju sazidati.)
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:34

Pjesma četvrta

Tek viteške hercegovske
i bosanske bjehu majke,
dične sestre i ljubovce
jauk glasa ustavile,
i od suza žalosnijeh
svoja lica osušile;
tek bijahu malo, tužne,
gospodare i sinove,
vrsnu braću i srodnike
naricati ostavile;
već kadune bjehu često
proklinjati prekinule
krjepku mišcu Crnogorca,
koja njima crno srce
na megdane cucke dade, -
ali momčad vruće krvi
pogiblijeh vitezovah
u bojeve crnogorske
izviše se, ustadoše
i oružjem viteškijem
sebe divno nakitiše,
a srca im bjehu, duše
sa osvete groznim duhom
zadojena, napojena
u materska jošt naručja;
počeše se okupjati
na alaje i na jata
i pričati jedan drugom
đe im oce, braću hrabru
i vitešku njinu slavu
sakri u grob crnogorska
slavna bojem čvrstna ruka.
Svud se momčad više hitra,
noću, dnevlju, neprestano,
tražeć sebe predvodnika
koji će ih vješto vodit
da osvete krv očevah,
svoje braće i srodnikah,
na tri cucka hrabra sela
Crnogorcem prolivenu, -
dok nađoše i staviše
vrhovnijem sebe voždom
pogipšega Čengić-paše
mladolika sina vrla,
Bećir-pašu izvjesnoga.
Momčad tada njega pašom
postaviše, načiniše,
što im Stambol, kako začu,
sa fermanom svemogućim
odobri to i potvrdi
preko svoga brzotečna
tatarina i vjesnika.
Otačestvo Obilića
i krilata vojevode
Omućević silna Relje
kako glavu Čengić-paše
viđe divno nakićenu
su dva carska mrka tuga,
onda srca u viteze
hercegovske i bosanske
uzlećeše na vojena
hitra krila, brze noge,
i viteze staše biti
sa osvete poletima
u bojničke njine prsi.
Mladi Čengić Bećir-paša,
i on duhom Nemezise
za krv paše dva Čengića,
svoga oca i svog strica,
sa žestokim rata duhom
povataše, seb' pitaše
protiv mišce i oružja
rješitelnog srpska gnjezda.
Ukor ostri i sramotni
vladatelju gordeljivu
ne davaše počivala,
nit' viteška mladež turska
već ga pašom zvati šćaše
da na lake priđe noge
ne uskoči i ne usta,
i s knjigama tankijema
ne okupi silnu vojsku -
po izboru Hercegovce
i Bošnjake sokolove,
kojijeh se mišca, hrabrost
sa vojničkom slavom zbiljskom
u narodu proslavljaše,
i koje ti na osvetu
roditeljska krv i bratska
pozivaše da otidu.
Kad vitešku na Zagorje
skupi Čengić-paša vojsku,
dvaest hiljad brojem hrabre,
pa vojnicma ovu riječ
sta vitešku govoriti:
"O vojnici slavonosni
i stambolska vjerna đeco,
vaša drska ruka, riječ
mene paše v'jenac daše;
vaša hitra i moguća
ruka mi ga uzet može.
Naši oci hrabronosni
svud vojničke slave ime
pod barjake Otmanove
zadobiše s krvlju svojom
i u ruke s ostrom sabljom;
njihovoj se bojnoj slavi
mač božestva udivljava.
Krjepost duha, njine mišce
slave su im napunile
sve narode zemska carstva;
pred viteštvom njiovijem
kavurska su carstva mnoga
mač krvavi preklonjala,
i Vijena carerodna
u okov je njin plakala.
Azijatska polja mnoga
slavom njina oružija
gromoglasnom falom grme
po prostore besmrtnoga
Marsovoga slavna carstva.
Stambol im je objeručno
za viteštva dava v'jence
i prvenstvo pred drugijem
ratnicima Vizantije.
Pa ko njinu sv'jetlu slavu
da pomrači i potrači?
Čija l' ruka s mačem drska
njih s njihovom slavom bistrom
usudi se u grob skriti?
Nama, braćo, treba sv'jema
naše glave i krv našu
ne šteđeti, svu proliti
dok vitešku krv očevah
prolivenu osvetimo,
dok s vojničkom slavom prvom
naše glave uvjenčamo.
Ne treba nam pomišljati,
nit' se toga ubojati
što je naše oce, braću
crnogorska slaba mišca
pod široka mračna krila
grozne smrti preklonila.
Svaki pravi boja vitez
na megdanu slatko pije
čašu smrti neprohodnu;
za stid bi se njemu našlo
ubojat se od nje štogod,
al' se s puta na megdanu
od nje pomać, ukloniti.
Strah je slabost, brat ništavstva;
hrabrost - vitez vječno živi.
Već na noge, hrabra vojsko,
trajati se nema kada,
već se hitro na halaje
razdvojite, pak razvite
nad halajem svakojijem
halaj-barjak, vožd krvljenja! "
Vojska hrabra vladatelja
u svem hitro poslušala;
glas od bubnje, talambasa
nad njom bojne znake razvi;
vojskovođe na hatove
nakrmiše pred Turcima,
uzigraše bojni konji,
zafiskaše zorni Turci.
Krenu vojska i obrnu
tragom iste prve vojske
put gnjijezda svobodnoga,
da ga smoždi i raščupa
i pepeo ogarinah
njegovijeh da zagasi,
da se u njem iskra cigla
ne zataji vatre žive,
već posljednju božestvenu
iskru ognja da utuli,
skupom Turstvu, krvi srpskom.
Vojska brzo dođe silna
na granice crnogorske
i udari snažno ista
na tri sela bojem znatna -
na Trnjine, Krug, Rovine.
Ali cucki vitezovi
pobjeć vojsci ne šćedoše,
već se dvjesti zatvoriše
u bijele kule svoje,
te se brane ognjenosnim
oružijem od Turakah.
Ali silna turska vojska
u prvi mah silno udri
na kamene cucke kule,
i živijem ognjem deset
izgorješe na jurišu
i u njima nekoliko
vitezovah biranijeh.
A ostali brane sebe
i prosipju tursku krvcu,
a klikuju Crnogorce:
"Haj, đe ste ni, naši sivi
sokolovi crnogorski!
Priskočite vašoj braći
sa pomoću u zatvoru,
jer nas turska silna vojska
sa žestokim ognja plamom
sve izgorje i pogubi.
Al' mi našu pogibiju
ne žalimo od Turakah;
mi nećemo u zatvoru
vama ženski pomrijeti,
da vas Turci sa nas kore,
veće muški u zatvoru
poginuti mi oćemo;
no žalimo, naša braćo,
što nas zastat u životu
kad dođete, vi nećete
da se jada turskoj vojsci
u pobjegu nagledamo."
Tek viteški glas prestade
klikovati Crnogorce,
u to prispje tri stotine
vitezovah valjatnijeh
od viteštvom glasna Kčeva
i Bjelicah, bojem čvrsna
znatna gnjezda i plemena.
Kako trista sokolovah
prispje hitro i doleće,
uput juriš učiniše,
prelomiše tursku vojsku
i u bojne brže kule,
đe stotinah Cucah bješe,
ulećeše da pomognu
od turskog se ognja branit.
Četirista vitezovah,
kad u sebe zatvoriše
deset kulah Cuce hrabre,
zagrmješe džeferdani
ka gromovi ljeta šumni.
Od kulah se vojska turska
sva odabi i razmače,
i modri se plamen ognja
od gorećih tada kulah
s krvlju turskom sav ugasi.
No vazdašnja hitrost turska
brže s'jena s svake strane
oko kulah zapališe.
Ali hrabrost crnogorsku
ni to stravit ne mogaše,
no u kule jasnim glasom
hrabra djela proslavljahu
Crne Gore vitezovah,
i proz plamen džeferdarska
smrtonosna vruća zrna
na dar turskoj bojnoj vojsci
pošiljahu i davahu.
Krvava se bojna igra
sve jednako produžaše
među kule i Turcima,
i žešćija, krvavija
unapredak sve bijaše.
Nego u ta sahat isti
prispje s vojskom crnogorskom
vladika im Danil zbiljski,
i sa Turcma upališe
boj ognjeni sa svih stranah;
četirista vitezovah
izlećeše iz zatvora.
U to turska vojska pleći
bježat svoje obratila,
al' je hitri crnogorski
sokolovi oblijeću;
od svakoga kraja, strane
na sredinu nje s jurišom
neprestano udaraju
dok svu silnu tursku vojsku
na alaje rašćeraše
po brdima i dolima,
ka vukovah jato hitro
kad u ovče stado udri,
razžene ga na buljuke
na sve strane i krajeve
vadeći mu živa srca, -
dok piličnik ne uteče.
Hitri Bećir Čengić-paša,
kako vojsku i Danila
viđe na boj đe hitaju,
odma s tridest pašalijah
na brzine konjske umče;
uboja se da ga sudba
svoga pretka ne pristigne
od srpskoga ostra mača.
Druge vojske kami ledni
s toga boja krvavoga
tad uteče i spase se.
Osim vojske tu pogipše
jošt u ropstvu ufatiše
sedamdeset biranijeh
kapetanah i begovah.
Njih posjeći tu ne hćeše,
već ih daše na otkupe:
za svakoga po žutijeh
sto dukata prifatiše,
pa za isti otkup turski
prah, olovo zakupiše.
I to isto pripraviše
kad gođ turska volja bude
Goru Crnu s vojskom svojom
polaziti i viđeti,
da im otkup ta povrate
iz pušakah šarenijeh.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:35

Pjesma peta

Posle mnogo pobijedah
koje mišca crnogorska
na različna mjesta znatna
dobi krvlju i ugrabi
od sinovah Carigrada,
već bijesne turske vojske
bjehu vodit prestanule
silni paše i veziri
na oblasti crnogorske;
bješe ruka hitra srpska
bedem tvrdi, neprohodni
od turskijeh kosti digla
međ' svobodnom Gorom Crnom
i Turčina groznim carstvom.
Al' grabljiva smrti ruka
Crnogorce tada ljuto
uvrijedi i ucv'jeli,
jer im vožda i vladiku,
baš Danila mitronosna
i viteštvom znatna Srba,
u naručje svoje mračno
uze, sakri i odnese.
Za Danilom zaplakaše
vitezovi i ratnici;
plaču majke, luda đeca, -
sve ujedno glas je slilo
od kukanja i žalosti
odzivima plačne vike;
plaču krute gore, brda
i litice strmogledne.
Na pogreb se njegov znatni
narod srpske Gore Crne
vaskoličak okupio,
pa barjake mnoge turske
i dobića neizbrojna,
sablje turske i oružja,
na grob su mu iskupili.
Pak se viju Crnogorke
u nebrojna kola mnoga
oko groba Danilova,
i s jasnijem žalosnijem
nariču mu glasom pored
sva njegova hrabra djela,
koja s umom i viteštvom
u bojeve turske dobi.
Sunce tada lice svoje
tri bijela dana ne kće
Crnoj Gori pokazati;
već tri dana i tri noći
i priroda kaza sebe
suznu oku Crnogorca
u žalosno a i tamno
odijelo obučena.
Kako Turci razumješe
da u grobu Danil siđe,
pomisliše da se hrabrost
crnogorska sa njim u grob
vječno sakri i uteče,
i da će im taj događaj
put otvorit kojijem će
Goru Crnu pokoriti,
nje viteštva dotadašnja
pogaziti i sakriti,
da se s njima Srba ime
i svobode dične pleme
ne kažuje sv'jetu slavno.
Pa Travnika vezir brže
silnovite vojske skupi,
trijest hiljad vitezovah,
pa glasita Ćehaj-pašu
zovnu sebe na kapiju
i poče mu govoriti:
"Eto tebi silna vojska,
s vojskom brže, pašo, hajde
na dušmansku Crnu Goru,
te je ščepaj i poharaj,
sablji predaj i porobi.
Sad je zgoda tome djelu
ispanula da se svrši:
kavurski je vojskovođa
s ovog sv'jeta preminuo;
smrt njegova sad je vlaški
duh s žalošću utulila;
sad oružja protiv tebe
niko neće obratiti."
Ćehaj brže paša skoči
i okrenu silnu vojsku
da s njom uzme i pobere
v'jence slave branonosne
sa žalošću tad smetene
hrabre glave crnogorske.
Paša hitro s vojskom spade
na prostrane Cucke Uble,
na planini đe izdižu
crnogorske mnoge ovce
preko ljeta na pasište,
pa otolen knjige mnoge
Crnom Gorom otpravio:
"Na znanje vam, Crnogorci,
kako me je Bosne vezir
s mnogom vojskom otpravio
da carevu prvu raju
a potonje hainine
opet carskom pravom rajom
caru svome pod moguće
vratim krilo i obratim.
Nemojte se štogođ od šta
prepanuti, ubojati
što ste silne mnoge Turke
dobijali na megdanu,
i što mnogu krv prosuste
turske vojske glasovite;
krivi tome vi nijeste,
već vladika vaš Danilo
i ostali vojskovođe
u životu te nijesu,
koji su vas na to djelo
obraćali i vodili.
I zato se vama daje
oproštenje, Crnogorci,
za sva vaša dosadašnja
krvna djela i bojeve
ako ćete sad viteške
svoje glave prikloniti
bez bijenja i krvljenja
pod milosnom rukom carskom,
koja će vas pomilovat
ka sinove hrabre prave.
Ako li se prikloniti
bez bojevah vi nećete,
sa mnom ima izabrane
trijest hiljad silne vojske, -
silom ćemo našom na vas
Turci snažno udariti,
vaše glave, našom rukom
posječene, caru dati.
Vas ta sudba minut sada
niti može niti oće;
nego treba vaše glave,
ali žive ali mrtve,
da priklone svoje čelo
pred Mahmuta prvog mišcom
i skipetrom gromometnim."
Crnogorci kada knjige
Ćehaj-paše razumješe,
turska podlost duh viteški
Crnogorca uvrijedi,
i svobode oganj dragi
raspali im u prsima;
te i tada, kako svagda,
polećeše sokolovski
na granice i megdane
da ih krvlju skvase turskom
i omeđe turskim trupjem.
No kad hitro dolećeli
na poljane od megdana
đe s' nadahu da će udrit
sila turska s Ćehaj-pašom,
onda vojske vojevode,
svi knezovi i serdari
k vojsci svojoj staše zborit
sa suzama i s uzdahom:
"Vidite li, vitezovi,
ka bezbožno pleme tursko
sa svih stranah očekuje
kad mu zgoda i vrijeme
pokaže se i ispane
da rastrza smrtonosnom
i varvarskom svojom rukom
začetije naše slave
i svobode ljupke dvore.
Sad je ono uprežalo
đe priroda smrtnom rukom
uze nama vožda umna,
i svijema hrabra srca
tom žalosnom strelom rani.
Stoga su se Turci mrski
podignuli na nas vojskom;
misli njina sl'jepa glupost
da se u hram naš viteštva
iskra slave bojenosne
s Danilovom smrću slavnom
ugasila, zatamila;
misli turska prijevarnost
da već grudi crnogorske
sa svobode duhom slatkim
pofatati nigda neće.
Može l' rana smrtonosna
viteškomu srcu biti
mnogo slađa i lakšija
od nepravde ove gnusne
kojom Turstvo bezakono
naša muška srca para?
Svi da bismo znali, braćo,
u boj ovi krv proliti
od tirjanske ruke turske,
ne valja mu sa megdana
stopu zemlje ustupiti.
Treba turska beščovječnost
da u čelik naša srca,
naše prsi, preokrene;
treba s bojna polja bitke
tursku vojsku podagnati,
i potoci krvi turske
od oružja ruke naše
da poteku i prospu se;
treba naše rane ljute
koje nam je udarila
turska glupost i nepravda
turskom krvlju ugasiti.
A Danilo iako se
u besmrtnost preselio,
evo nama Vasilije,
mladolika umna vožda,
kojega je Danilova
vješta ruka izabrala
u povoju đetinjskome
za svojega prejemnika."
Tada vojska glavarima
jednoglasno sva povika:
"Krv se naša na megdanu,
naše glave, šteđet neće -
za poštenje i za ime
otečestva, naše slave -
do posljednje prolit kapi!"
U taj doba Tomanović,
vitez Nikac od Rovinah,
kojemu će djela slavit
Crne Gore predjel vječno,
su četerest biranijeh
vitezovah od plemenah
tad izide pred svom vojskom
među kolo i glavare,
pa viteškim poče glasom
Crnogorcma govoriti:
"Hrabra vojsko i glavari,
evo nam je turska sila
na granice pristupila,
i ognjeni plamen Travnik
da nas pali obratio.
Bog to znade, drugi niko,
ali će nas vojska turska
popaliti i dobiti,
ali od nas pred svijetom
vječnu bruku i sramotu
turskom carstvu i imenu
donijeti i naviti.
Već vi mene poslušajte,
e ja stojim na krajini,
vješt sam ratu i krvljenju
i poganoj turskoj ćudi.
Turska vojska kad udari,
za vojskom će biti paša
i gospoda sva vrsnija;
ako joj se odapremo,
staće bježat bez obzira;
vojske će se mnogo turske,
ako silna pregne bježat,
moć posjeći u pobjegu,
al' će paša i gospoda
sva znatnija uteć, braćo,
na hatove ka vjetrove, -
ni jedan vi glave neće
od njih u boj izgubiti.
A đe glava pobijenoj
ne pogine vojsci jednoj,
tu dobiće slave bojne
ne pokaže sjajnost svoju
pred svijetom i narodom.
Ako l' b'jesna turska vojska
nas prićera s bojna polja,
tu s' od dvije struke plete:
ali listom poginuće,
al' svobode ime sveto
i nas sa njim istražiti,
u slave ga ime svoje
utopiti i preliti.
Nego mene čujte dobro:
vi se, vojsko i glavari,
noćas noćno privlačite
blizu turske vojske strašne,
ali dobro sebe skrite
u dubrave gusto mračne
i doline vječno tamne,
đe vas turska neće straža
opaziti ni viđeti.
Tu sjedite potajeno,
a Turci će u okolu
umiljate odgovore
na lažava pisma čekat.
A ja pođoh su četrdest
biranijeh vitezovah
usred turske vojske mnoge,
prijevarom i krijući,
da Ćehaju silna pašu
pod šatorom ubijemo.
Ako sreća to viteška
nama dade učiniti,
čuti ćete naše puške
na Ćehaju silna pašu,
koje će mu srce živo,
ako bog da, izgorjeti.
Pošto naše puške puknu,
čuti ćete od turskijeh
grmjavinu kad zahuči
na nas drugah četrdeset.
Bog to znade, drugi niko,
što će od nas tuna biti;
no što bude, to će biti.
Vi kad puške začujete,
svi viteški ustanite,
i na silnu tursku vojsku
složno, hrabro udarite,
e će vojska tada turska
biti smutna i smetena.
Vitezovi kad vas vide
đe letite ka orlovi
da udrite na okolu,
pobjeći će bez obzira.
Tu vitezu blago svakom
koji hitre noge ima
i junačko nosi srce -
okinuće glavah dosta
sa Turakah vitezovah."
Tek riječi ove Nikac
među vojskom izgovori,
su četrdest vitezovah
pođe hitro uz planinu,
a ostade crnogorska
hrabra vojska i glavari
suze roneć žalostive
za četrdest sokolovah
koji njima odlećeše
da za slavu i svobodu
rodne zemlje, rodna mjesta
umru s mačem u rukama,
ka vitezi Termopilah
što za vjernost otačestva
besamrtnu smrt primiše
od persijska ostra mača.
Pa žalosna vojska ode
vruće suze otirući,
i zapade blizu turske
u pokrita mrakom mjesta
đe im soko Nikac kaza;
pa tu čeka grom pušakah
koji će im znak pobjede
sa žalošću proglasiti.
Nikac pođe sa družinom
noću na drum od Rudinah,
kojijem je vojska turska
na krvave Uble prošla,
pa u kraju istog druma
sa družinom prenoćio.
Zora b'jela i vesela
i pjevacah jasni glasi,
koji v'jence cv'jetne pletu
s kojijema okićaju
Avrorino bistro čelo,
izvedoše vitezove
na drum čisti i široki
sa kojijem k vojsci turskoj
obratiše, otidoše.
No kad došli i uljegli
u veliku tursku vojsku,
pitaju ih silni Turci:
"Otkuda ste, Vlasi, more,
i doklen ste naumili?
Jeste l' došli u indati
čestitome Ćehaj-paši?"
Nikac njima odgovara:
"Mi smo, Turci, odovuda,
od čobana, od plemena
drobnjačkoga poznatoga,
pa kada smo čuli silna
đe prolazi vaša vojska
s čestitijem Ćehaj-pašom
na dušmana od starine,
nepokornu Goru Crnu,
sve smo naše ovce b'jele
u Durmitor ponositi
ostavili, neka pasu
bez čobanah s čobankama,
a mi smo se podignuli
u pomoći Ćehaj-paši
i njegovoj vojsci mnogoj.
No vas, Turci, svi molimo
da nas paši odvedete
pod šatorom svilenijem
da mu skute i papuče
po dužnosti cjelivamo."
Turci brže ustadoše,
put šatora otidoše,
a za njima Tomanović
su četrdest vitezovah.
Kod šatora kad dođoše,
onda Turci pod šatorom
uljegoše Ćehaj-paši
da mu kažu e čobani
žele k njemu pristupiti
da mu skute i papuče
cjelivaju i private.
Paša reče da pristupe,
i svilena njima vrata
da otvore u širinu.
Šatora se vrata brže
otvoriše i zapeše,
Tomanović sa družinom
na šatorska vrata dođe.
Tu svakome drugu dođe
na um drsko Obilića
i kosovsko strašno djelo,
pa četrdest džeferdarah
hitro brže upališe
na Ćehaju silna pašu.
Tu mi smrtna džeferdarska
sa ognjenom svojom silom
razniješe zrna pašu.
Kako puške zapucaše,
uzbuni se turska vojska:
viđe pašu pod šatorom
đe bez duha mrtav leži,
a pobježe Tomanović
sa junakah četrdeset
proz ordiju tursku mnogu.
Za njima je oganj ljuti
iz pušakah naložila
silna vojska svakolika,
al' vitezma božja pomoć
u nevolji priskočila,
te svi glave ne dadoše:
od mnogoga prosutoga
za njim' ognja iz pušakah
pade gusta, neprogledna
magla praha jadonosna,
tere vojska silna turska
ne viđaše uprav gađat,
već po glasu od bježanja
i tankoga džeferdara
Crnogorce pogađahu.
Dvaest i pet vitezovah,
Obilića braće prave,
kod šatora pašinoga
pogiboše i padoše;
među njima najznatnija
dva viteza crnogorski,
Žutkoviću Njegoš Tomo
i knez Stanko od Bjelicah,
pogiboše i ostaše;
a petnaest - rana ljuti
dopadoše od Turakah,
te mi bježe pred Turcima,
a pred njima Tomanović
su šest ranah na tijelo.
Istom Turci što ih bjehu
pristignuli svekolike,
da im glave posijeku,
al' ne dade crnogorska
u potaju sakrivena
silna vojska i viteška,
već kako je puške čula
koje silna Ćehaj-pašu
pod šatorom osmrtiše,
trčeći je sva hitala
dok se s turskom srete vojskom
te ranjene vitezove
krvavijem tragom hoda
pristizaše i gađaše.
Tek se vojske dvije hrabre
susretoše na megdanu,
počeše se stare igre
Crnogorci sa Turcima
smrtonosne poigravat.
Al' orlovi srpski sivi
tad bezglavnu tursku vojsku
u krvave Uble Cucke
oblećaše s svake strane,
te joj natrag ne davahu
niz Rudine drumom bježat,
a naprijed ne znavaše
kud će odit - ni smijaše.
Vi, sveštene neba kćeri,
te pijete vodu bistru
s istočnika božestvene
Hipokrene gelikonske,
sapletite v'jence slave
lavorove i palmove,
te viteška djela hrabra
pobjednikah turske sile
sa besmrtnom slavom vašom
proglasite i vjenča'te.
Crnogorske bistre šarke
sa svakoga kraja Turcma
travnu boju njinu mnogu
u crveno omastiše,
i šalove turske gorde
brzoletna puške zrna
iskrojiše na Turcima.
Poče grozni vladac ada
na mračnojzi kolesnici
su četiri vrana konja
proz ordiju tursku lećet,
i mišicom vladateljskom
tursku vojsku na alaje
u predjele svoga carstva
uvoditi i ćerati.
U to eto crna šćerca
rasprostrani mračna krila,
i strijele bistra Feba
okeana cklena mračnost
u prostrana svoja njedra
skupi brzo i zatupi.
Turska vojska, tek se smrači,
izm'ješa se s crnogorskom,
pa pobježe niz Rudine
širokijem druma putom;
s njom se kolju Crnogorci,
ali silnu vojsku tursku
ustaviti ne mogaše
da tu noćcu i sjutradan
piličnika ne ostave
da se bula njim zaklinja,
već pobježe turska vojska,
kako vazda, bez obzira.
A vrati se crnogorska,
te dobića bojna mnoga
od Turakah razdijeli,
a vladici glavu paše,
čadorove i hatove
s barjacima pokloniše;
glave turske neizbrojne
na vrhove šumah pobi,
neka Turci vide glupci
ka visoko podrastaju
od bojevah sa Srbima,
i neka je naručnije
sivu orlu i gavranu
poljubiti tursku glavu.
Crnogorska vojska pođe
sa veseljem doma hrabra
i ponese Tomanović
Nikca, svoju perjanicu,
su petnaest ranjenikah,
pa ih daše na ljekare
da im rane ljute l'ječe.
L'ječiše se za godinu,
dok se divno izvidaše,
pa vidanje ljekarima
podmiriše golom parom
što im vojska bješe dala
viteškoga starješinstva,
i daše im brojem uprav
po stotinu madžarlijah.
Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:35

Pjesma šesta

Zvuk plamena oružija
i pobjedah hvale jasne,
kojijema neprestano
crnogorsko znatno ime
na sve strane grmijaše,
i piperski mač krvavi
iz nožnice tristaljetnje
hitro nagna istrgnuti
i gola ga pokazati
protiv trona Vizantije.
Vrela turske krvi hitro
od njegova ostra vrha
mnogovidna potekoše
oko grada dva careva,
tvrda Spuža, Podgorice
i rijeke dvije znatne,
tihe Zete i bogate
i Morače brzotečne.
Dok Turcima česti boji
i krvljenja svakog dana
dojadiše, dosadiše,
pak begovi oba grada,
gordi age i kadije
pokupiše odijela
sa Turakah pogipšijeh
koja bješe Piper hrabri
ostrim mačom i šaricom
iskrojio, omastio
mrskom mnogom turskom krvlju,
pa ih nose na kapiju
ognjenoga divna Skadra
k Topal-Osman, silnu paši,
Skadra vlacu i veziru.
Kad piperske drznost ruke
Arbanije gordi vladac
hitro začu i razviđe,
silnu brže vojsku skupi
da pipersko pleme hrabro
istrijebi i zaduši
što se smjelo usudilo,
sa pregleda Gore Crne,
jaram turski s vrata bacit
i svobode ime rodit
od kukanja turske majke.
Pa kad s vojskom Topal dođe
k Tugomira drevnoj građi,
Podgorici glasovitoj,
onda k sebe dozva brže
kapetane i begove
koje k boju i krvljenju
nalazaše za sposobne,
i piperska mač i ruka
koje bješe uvredila
na bojeve i megdane.
Pa im gordi poče zborit:
"Čujte, turski sokolovi
i Stambola protivnikah
krvopije i lafovi!
Evo vama vojske silne,
baš hiljadah sedamnaest;
s vojskom hrabrom udarite
na uporno vlaško pleme,
sve im ognju mrtvo da'te,
a muškića svaku glavu
okinite britkom sabljom
da ih darom viteškijem
u stambolske ruke damo;
žensko mačem ne s'jecite,
već ga robom dovedite.
A ja s vojskom odit neću,
e je bruka i sramota
da veziri carski idu
na toliko malo pleme;
već se oću primaknuti
su hiljadu konjanikah
na Morače brijeg gordi
da očima gledim vojske
turske hrabrost i viteštvo,
i kako će turske sablje
Piperima sjeći glave."
Kapetani i begovi
okrenuše vojsku bojnu
na pipersko pleme hrabro.
Vojska gazom pregazila
bistrotečni tok Morače;
Topal-paša za njom stade
po brijegu iste vode.
Kad piperski vitezovi
ugledaše silu tursku,
đe se sila na njih digla
da ih ognju, maču preda,
onda do dva vojevode,
Božoviću vitez Pejo
i Piletić znatni Ćetko,
okupiše sve pipersko
hrabro pleme i nahiju,
pa im ovu hrabru riječ
otpočeše govoriti:
"Čujte, braćo i vitezi,
vidite li tursku silu
koja se je obratila
da nahiju našu vrže
pod kopita svoja mrska?
Sada ovi boj s Turcima
ali će nam sindžir ropstva
s vrata vječno oturiti,
ali će nas vječno držat
u gvozdenu svoju alku, -
bez vruća se mnogo pota
on prekinut ne da lasno.
Šta ćemo vi primjer česov
iz vjekovah uteklijeh
privoditi, kaževati
kad vi živi primjer stoji
pred očima - vidite ga.
Spomen'te se djela slavni
koje mišca hrabra čini
vaše rodne mile braće;
neka krepost i pregloću
srca, duše Crnogorca
vaš viteški duh porodi -
to jedino, više ništa,
ropstva vezu prekidaju,
to jedino, drugo ništa,
slave ime i svobode
iz prosute krvi ljudske
na megdan vi može dati.
Turska vojska neka pali
svakolika sela naša;
robje skrij'mo u platije;
mi puškari što smo listom
u stijenske kule tvrde
zatvorimo sebe tvrdo,
i na kule dočeka'mo
vojsku bojem ognjevitu,
e bez kulah mi nijesmo
kadri bojak s Turcma biti."
Svi Piperi poslušaše
svoje hrabre vojevode,
po naredbi njinoj svašto
učiniše što rekoše,
pak u tvrde kule st'jenske
zatvoriše s' muški, hitro -
šest stotinah vitezovah.
U to turska sila rupi;
sva piperska sela redom
u oblačne diže mrake
do Stijene doklen dođe.
Na Stijenu juriš snažno
učinila vojska turska
da i njeno selo glasno,
ka i prva, ognjem spali.
Al' ne daju šest stotinah
iz zatvora vitezovah,
već se muški sa Turcima
oko sela poigraše.
Puška grmi, krv se lije,
Piper kliče i halače,
kula kulu ohrabruje;
puškarica svaka lije
plam ognjeni, smrtonosni,
pali, žeže neprestano.
Turčin vrišti i jauče
i na perčin mrtav pada,
al', bijesan, bojem ne hće
uzmaknuti ni ustegnut,
već na selo juriš čini.
Kroz tamu se brza praha
mnoge prave i ognjene
liju duge neprekidne
među dvije hrabre vojske,
po kojemu ognjenome
brzotečnu plamnu toku
jedna drugoj pošiljaše
nerazbudni vječni sanak.
Jekom boja na Pipere
ustrese se i zaječa
v'jenac Koma brilijantni,
kome vječno car svjetlosti
sa pogledom svojim bistrim
glavu kruni clenovidnu.
Kako kučko pleme hrabro
začu odziv gromoglasni
Koma gorda i visoka,
odmah se je boju ljutu
dosjetilo, domislilo,
al' ne znaše đe će biti
dok viđeše oblak mračni
od žestoka krvna boja
i od selah zapaljenih
iznad gnjezda piperskoga.
Tad znadoše da su Turci
na njih silni udarili,
pa odmaha polećeše
pet stotinah vitezovah,
a pred njima Drekalova
hrabra roda i plemena
Radan znatni vojevoda.
Brzo kučki dolećeše
vitezovi i ratnici
u pomoći svojoj braći.
Kad Pipere bojem hrabre
pogledaše, i začuše
u kakvu su tešku muku
od turačke vojske zbjeni,
kakvijem li jasnim glasom
iz plamena vruća boja
klikovahu braću bližnju:
"Haj, na noge, braćo Kuči
i Brđani svi ostali!
Priskočite danas nama
u pomoći na nevolju,
a mi ćemo sjutra vama
ako iko živ preteče
od plamene turske sablje.
I da nije ljuta zmija,
sedmoglava Stambolija,
nas odsjekla, razdvojila
od vitezah Gore Crne,
mi vas danas i ne bismo
na nevolju klikovali,
ni vas s Turcma zavađali,
nego bi nam Crnogorci,
naša braća, priskočili
na nevolji krv proliti."
U junakah gore kučke
popucaše srca živa,
pa u vojsku tursku zagon
ka lafovi učiniše,
i napola tursku vojsku
oko sela presjekoše,
put do kulah čist i krvav
prosjekoše, učiniše.
U taj doba šest stotinah
piperskijeh sokolovah
iz zatvora izlećeše,
i s kučkom se vojskom hitrom
izm'ješaše, poznadoše,
pa na tursku dogovorno
dva valjatna, bojem znatna
srpska Brda udariše;
niz Pipere silu tursku
salomiše, prizajmiše,
u selo joj pet stotinah
vitezovah posjekoše.
No kad vojska u pobjegu
spram Orlujske st'jene dođe,
onda brdski vitezovi
na sredinu nje udriše;
tri hiljade turske vojske
po desnojzi strani hitro
odvojiše, prizajmiše;
niz Orlujsku gordu st'jenu
nagnaše ih vrućim bojem.
Tu mi turskom pješcu, hatl'ji
podrastoše umah krila
kako mravu po starosti,
te na jata staše gusta
niz Orlujske lećet st'jene
u predjele turskog raja.
Kad Brđani otpraviše
tri hiljade turske vojske
u sadove tandarihe,
na pirove vječno sjajne,
da odahnu i počinu
na postelje meke raja,
koje im je prorokova
pripravila lažna ruka
među crne i golubje
oči šćeri besmrtnijeh
i boginjah alkorana, -
onda ti se odmah hitro
za bježećom vojskom drugom
povratiše u pogonju,
i na brijeg od Morače
kod prostrana drevna grada
Diokleje razorene
pristigoše tursku vojsku,
ugnaše je u Moraču.
Turci bježe bez obzira,
a brdska ih momčad prate
iz pušakah dugačkijeh.
Tu ne bješe niđe blizu
mosta zgodna ni prelaska,
al' Brđani deset brže
od turskoga mesa mrtva
napraviše sa šarkama,
ter preko njih turska vojska
sva prebježe i uteče
koja mrtva ne ostade
od brdskoga ostra mača
i Morača koju brza
ne zanese u njedrima.
Brđani se otlen doma
sa viteštva vjenčevima
povratiše u Brdima
sa dobića mnoga bojna
a jošt više vječne slave.
A pobježe Topal-paša
poizgnute mnogo glave,
razbjen, grdan kukajući,
uzdišući i plačući
za imenom prvim sjajnim,
koje njemu pređe toga
u narodu grmijaše
slavno, dično i pohvalno.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:36

Pjesma sedma

Boj piperski s Topal-Osman,
Skadra pašom i vezirom,
u viteška brdska srca
iz prosute krvi zače
ime slave bojenosne
i svobode ljudstvu drage.
Staše brdski vitezovi
preko Turske prolećati,
sastavljat se s Gorom Crnom,
sa njom bratsku svezu tvrdit
kako će se tužni branit
od ognjena zmaja Turske.
Sveza brdska s Gorom Crnom
pob'jeđenu gordost tursku
opet uždi i raspali
da pobjede i osvete
sa oružjem slavu traži
na nahiju kučku hrabru,
koju mjaše da će opet
obladati, pokoriti,
i mrtvom je rajom turskom
vjekovječno učiniti
kako jedno sprama Turske,
slabo pleme i nejako
koje se je uvalilo
u čeljusti ognjevite
Arbanije bojem slavne,
za dovršit ovo djelo,
po hrabrosti Turstvo izbra
prapotomka Mahmut-bega,
Hodaverdi silna pašu
i vezira su tri tuga
od Prizrena trononosna,
komu hrabrost i vezirstvo
po nasljedstvu dolazaše.
Glas gromovah ognjenosnih
i vjesnikah krvna boja
oglasiše turskoj vojsci
da se glavar njih vrhovni
u porfiru branonosnu
oblačio i krenuo,
te se odmah krvožedna
sa svih stranah sleće vojska
na Zlatičko ravno polje,
međ nahijom Kuča hrabrom
i varošem Podgorice.
Tu je vojska jednu noćcu
obnoćila, konačila,
provodeći razgovore
od viteštva i hrabrosti.
No tek zore sv'jetla ruka
skupi mračnu zavijesu
i sakri je u dubinu
valovita mračnog polja,
tek cvijeće majsko dično
posla tronu živonosnu
Apolona svjetlopisca
brilijante rosne kaplje
dužnom žertvom nježne duše,
kod vezirska gorda stana
razviše se dugokrili
sa sabljama u rukama
hitroletni ratni znaci,
ustresoše polje jekom
glasne svirke, ječni bubnji,
uzvrišćeše željom na boj
u vezama povezani
svi hatovi ka lafovi,
a vjesnici vojske turske
po okolu zaurlaše
kurjačkijem harapskijem
muklohučnim dugim glasom
i dozivom vladjetelskim
da otkreće silna vojska,
e je vezir gordu svome
silnu hatu i nemirnu
na krilata leđa sjeo.
Vojske turske sa vezirom
dvadest hiljad hitro krenu
uz Doljane put Zlatice,
i sa bojem krvavijem
svu Sjenicu, selo kučko,
izgoreše, poharaše,
pa na Medun glavno Turci
kučko selo udariše
i s krvlju ga mnogom turskom,
ka Sjenice, opališe.
Al' naprijed vojski silnoj
kučka hrabrost ne davaše,
već je s čela bjehu silno
ustavili i uzbili,
na junakorodni Medun
svukoliku okupili.
Pa se bojem žestokijem
sa njom biju sokolovski,
i po glasu puščanome
i halaku viteškome
u pomoć im doskakahu
ratoljupci daljih selah.
Al' hiljada kučke vojske
dvaest hiljad sile turske,
koja bješe bojne kule
ufatila i pritisla,
ne mogahu nadjačati
ni u bjekstvo obratiti
bez pomoći čije druge.
No u bojak najžestoči
i najvišu muku kučku
prispje njima pomoć dobra -
dva piperski vojevode
a za njima šest stotinah
vitezovah ka orlovah
od plemena piperskoga.
Kad piperska laka vojska
udri bojem na Turčina,
utruđenoj kučkoj vojsci
srce s mišcom tad uzigra,
te na Turke sa viteštvom
udariše oba Brda.
Poklaše se, da se priča,
s turskom vojskom po Medunu;
bez uzmaka mači brdski
staše svoju sjajnost mračit
sa crvenom turskom krvlju;
stade Turke srpska mišca
na crvena mnoga jata
od Meduna odgoniti,
u smrtni ih lanac vezat.
Kad dojadi turskoj sili
boj ognjeni i krvavi
od Brđanah po Medunu,
onda vezir svojom vojskom
bez obratka bježat poče,
al' gospode druge turske
sedamdeset izabrane,
sve begovah i spaijah,
nema kada izbježati
iz visoke i prostrane
kule Radan-vojevode,
već je brže oblećeše
vitezovi brdske gore.
Pa na kulu ne šćedoše
odmah s vojskom udariti
da im sila sa vezirom
tad mrcino ne uteče,
već stotinu oko kule
vitezovah ostaviše
da čuvaju smrtnu stražu
begovima, spahijama.
A ostala brdska vojska
zajmi Turke i vezira
niz Sjenicu, put Zlatice.
Dok do polja silu tursku
doćeraše vrućim bojem,
posjekoše devet stotin
od Turakah hrabrih glavah;
otkraj polja do Ribnice,
koja teče blizu grada
starinskoga Podgorice,
šest stotinah posjekoše,
pa s brijega od Ribnice
dozivaju prizrenskoga
gorda pašu i vezira:
"Obrati se, silan pašo,
i zahvali Brđanima,
koji su te danas divno
i vezirski ispratili
sa veseljem iz pušakah.
Što si glavu preklonio
u sredinu vojske turske,
te naprijed često klanjaš
ka nevjesta mnogostidna
među kitom i svatove
kad zahvalja na zdravice
svome rodu i plemenu?
Obrati se malo, pašo,
da nam kažeš kad ćeš pisat
k Mahmut-caru, tvom sultanu,
u Stambolu falna pisma,
da mu štogođ laže u njih
ne primetneš hvaleći se! "
Otolen se vitezovi
natrag brže povratiše,
i na kulu vojvodinu,
u kojojzi bjehu Turci
zatvoreni, opkoljeni,
snažno, hrabro, udariše,
i živijem ognjem kulu
odsvud brže zapališe.
Pa Brđani staše turske
poglavice dozivati:
Manje, Turci, vatre lož'te,
manje tutun zapaljujte,
ere će vas tama sade
obuzeti, pritisnuti,
a vrata su kule tvrda -
biste mogli turske brade
do otvora popaliti."
Sedamdeset tu u kuli
poglavicah ostadoše
smrtni tutun duvajući,
a Brđani otiđoše
sa dobićem pjevajući.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:37

Pjesma osma

Kad bezumni, nenasiti
sa tirjanskom rukom vladac
manji narod i nejači
pokoriti seb' ne može,
nit' ga svezat u nesnosni
i tirjanski sindžir njegov,
onda sebe pred svijetom
sa porfirom prijevarnom
on pokrije i odije;
tobož oće sa tom lažom
da svijetu kaže svemu
e on ono i prezire
ka malenkost jedva vidnu
sprama svoga veličastva,
o kojoj je stidno njemu
pomisliti i zboriti,
kamol' sa njom rat voditi.
U ođelu ovom lažnom
s crnogorske strane male
pred svijet se kaževahu
kičeljivi vladaoci
Vizantije stolodržne:
Ahmet treći, Mahmut prvi -
sin Mustafe, Osman drugi,
dok na gordi tron Stambola
sjede Mustav, sin Ahmetov.
Kako sjede, poče mislit
i ognjenu Otmanovu
izostrivat smrtnu strelu
da svobode srpske srce
s njom probode i umrtvi,
pak u divan Turstva ćori,
i u mater zla, gluposti, -
đe nijema i bez krilah
leži pravda u sindžiru
mučiteljskom rukom mrskom
savezana i skopčana,
a nepravde i zločinstva
đe glas grmi i caruje,
đe dobija laka krila
za zlonosni ljudstva polet, -
poče ljuti Mustav zborit:
"Čujte, knezi, vojevode,
kojih sablja, hitra ruka
brani ime, veličastvo
Otmanove slave, glave;
kojijeh je umnost, mišca
nepobjedni Jupiterov
štit uzela, ugrabila
Minervinoj božestvenoj,
umnoj ruci vsemogućoj;
kojijema slavom branom
sve planine poduranske
odzivaju gromoglasno!
Kud god naše silne vojske
obratiše polet hitri,
i jarošću barjak Turstva
raširiše i digoše,
svud pred njima protivnika
gorda sila nički pade,
i plivuća krvlju polja
svud ostaše u rukama
Osmanove đece hitre.
Ali jedno vlaško pleme
i gnjijezdo Srbah malo
u predjelu crnogorskom
naša mišca, naša sablja
ne bi kadra pokoriti
visokome Turstva tronu.
Naše paše i veziri,
sa fermanom Turstvu svetim,
često vojske povodiše,
i sa njima ljutim bojem
na to pleme nasrtaše;
s njega slavu nikad bojnu
turska mišca ne donese,
no sramotu i stid svagda.
Treba sada nepremjeno
naše sile obratiti,
i dan prvi, dan veliki
mog izlaska na prestolu
tim dobićem čestitovat."
Onda divan rabovidni
vlastitelju svome groznu
niskim glasom odgovara:
"R'ječ će tvoja sveta biti
do izdaha turske sile,
al' je tvoja krunonosna
jošt nevješta glava carska
ratovima i bojima;
treba slavu i poštenje
turskog carstva i imena
više čuvat nego glavu.
Mi možemo silnom vojskom
tako mahom udariti,
njina sela i plemena
s krvlju mnogom popaliti,
al' će oni skriti čeljad
i imuće sve ostalo
u visoka svoja brda;
po breg' mora nemirnoga
mi odovud udariti,
a od mora neće niko.
Naša vojska vječno neće
u gnjijezdo crnogorsko
ostanuti, vojevati,
već se natrag oće vratit,
a oni se puštit za njom,
polomit je i posjeći,
od nje bruku i grdilo,
ka od svake, načiniti,
da joj bručni spomen daju
vijekovi jedan drugom.
Već ovijem putom bismo
mogli pleme to krvavo
porobiti, istražiti,
kad nadmena bi ošćela
Venecija moredržna
svoju silu okrenuti,
i od mora sa njom udrit
na plemena crnogorska;
a mi s kraja svakojega
naše vlade i države
da udrimo silom snažno
na kavursko pleme čvrsto
dok se s vojskom sastanemo
mletačkoga dvora davna.
Tijem bismo putom samo
mogli ime crnogorsko
vječno sakrit od svijeta.
Ako l' ne kće Venecija
to krvavo djelo s nama
dijeliti po napoli, -
prođimo se dizat vojsku,
bez grdila i sramote."
Slavoljubni Mustav pođe
iz divana u dvor gordi;
kako dođe, poče pisat
prijateljska mrska pisma
k mletačkome dvoru podlu:
"Svaki danak ljubov veća
raste vidno i tvrdi se
među naša dva velika
dvora, trona i naroda;
svjedoci su toga glasni
prijateljska i vzaimna
naša djela svakog dana,
koja teku neprestano
kroz presretna dva naroda,
koji svako zemno dobro
pod visoke i široke
naše sjenke uživaju;
naše ruke skiptronosne
nadmeću se neprestano
kojano će kojoj priđe
dokaz novi visokoga
prijateljstva učiniti.
Sad u ruke vaše stoji
temelj vječnog prijateljstva
među dvije ravnosilne
i države sv'jetu strašne
postaviti, utvrditi,
al' mu silu božestvenu
vječno skriti, ugasiti
među Mletke i Stambolom.
Znate srpsko pleme jedno
koje se je skoro diglo,
probudilo i javilo,
ispod skiptra gromometna
otrgnulo znatnog sina.
Naše vojske nepobjedne
slavu bojnu mnogo putah
kleto pleme to pomrači;
blistatelna Turstva slava,
moje carsko visočestvo
to trpjeti više neće.
Osmanov se krvolitni
mač plameni iz nožnice
sa ljutošću istrgao
i ostrotu krvožednu
k Crnoj Gori obratio.
Moje vojske s nestrpjenjem
očekuju na mig jedan
koji će im znak podati
da sa svake strane udre
na to pleme novorodno.
Već ako ste, ko što mislim,
prijatelji moje glave
i države meni date
prorokovom rukom svetom,
vaše vojske isturite,
po granici postavite
krugom vlaške Gore Crne
od Grahova do kraj Bara
da ne daju bježat roblju
koje vojska moja zajmi
u primorska vaša mjesta.
Pak se neka vojske vaše,
kako čuju boj ognjeni
među mojom i Srbima,
sve naviše poprimiču
dok se stanu s mojom vojskom
u sredinu Gore Crne.
Kad se stanu, piličnika
od Srbaljah ostat neće!
Ovi slučaj rađa ljubov,
al' nenavist vjekovječnu
među turskom Vizantijom
i latinskom Venecijom."
Kako duka sa senatom
primi pismo gordovlaca
Dardanelah, Propontide,
odmah njemu otpisaše
sa radošću glupom, niskom:
"Mustav-care, Turstva glavo,
i visoki vlastitelju
polovine zemnog kruga!
Tvoje pismo gromoglasno
pročitasmo, razumjesmo;
tvoje umno rješitelno
namjerenje mi vidimo,
koje slavu, čest i falu
daje tvojoj vjencenosnoj
prozorljivoj hanskoj glavi.
Naš mogući blistatelni
dvor je gotov učiniti
po želanju Vizantije
i nje trona caredržna;
naše silne mnoge vojske
svim primorjem kotorskijem,
otkraj Bara do Grahova,
postaviti mi oćemo.
Rob se jedan crnogorski
u državi našoj neće
moć sakriti ni primiti,
no svakoga koji trne
vašoj silnoj pobjeć vojsci,
naša će ga nepobjedna
ufatiti, vašoj dati.
Praha oni kupit neće
u državi Venecije
niti druge potrebnosti
što megdansko polje ište.
Mi sa njima od vremena
Duman-paše Ćuprilića
neprestano krv lijemo;
već su i nam dodijali
sa bojima čestijema
po Primorju prostranome,
već na noge tvoju silu
sad okreni i obrati
put krvava Srba gnjezda.
Sad je zgoda i vrijeme
da spomeneš prošlu bruku
s kojom tursku mišcu hrabru
ocrniše na megdanu.
Naše dvije silne vojske,
sa pomoću jedna druge,
mogu tijem postupanjem
Crnogorce istražiti,
da svobodne glave više
u krvavi predjel njiov
ne podrasta ni javlja se.
Nego, kako naše pismo
u državnu ruku primiš,
nek se tvoja sila kreće,
a mi naše vojske mnogo
otpravljamo u Primorje
da na mjesta bilježena
stanu redom, utvrde se."
Kad dva grada skiptronosna
među koje do tadera
spor vječiti carstvovaše
beščovječno djelo, volju
na taj predmet sjediniše,
sultan Mustav tek razumje
povoljno mu Venecije
druželjubno poslanije,
radosnijem glasom hučnim
svod divana sav potrese,
ka zvjerovah gromoglasni
car vlastitelj grabeljivi
kad pećine svode gorde
svojim glasom sve potrese.
Pa fermana tri tanana
iz divana polećeše
na tatarske hitre noge:
jedan gradu jedrenskome,
koji gordost svoga lica
ogleduje dnevno, noćno
nad Maricom bistrotečnom;
drugi Bosni vojerodnoj
i Travniku nje vlasniku;
treći znatnom bojem ljutim
otačestvu Skenderbega,
u krvavi kraj Bojane
Skadar tvrdi i glasiti.
U fermane vezirima
sin svijeta vladalice,
vladateljskim glasom viče:
"Brže, sluge, silne vojske
što možete sakupite,
i s vojskom se brže-bolje
otkrenite i dignite
put kavurske Gore Crne.
Ti, vezire Bosne glasne,
digni tvoju silnu vojsku,
Hercegovce i Bošnjake,
hajde sa njom uprav drumom
ostroškijem niz ta brda
ka ćeš silom tvojom izist
na krvavo srpsko Kčevo.
Tu vojnički tabor savi;
kavge nemoj zametati
ko te sa njom ne ponudi,
veće čeka' Romanije
silnu vojsku i vojvodu
da ujedno boj činite
kade vojsku prikupite.
Ti, Jedrene trononosne
načalniče su tri tuga,
digni silu Romanije,
sve polkove željobojne;
s vojskom hajde preko Turske
uprav Kčevu glasitome,
đe vezira Bosne čuješ.
Tu mi silne branonosne
moje vojske izm'ješa'te,
ali boja jošt nemojte
sa Srbima požižati
ako moga vojska tvoja
proć bez njega ikojako
do tabora bosanskoga, -
priđe tope ne čujete
Skadranina paše zorna,
s kojijem će znak podati
kade udri na nahiju,
na Crmnicu plodonosnu.
A kad tope začujete,
silnu vojsku raširite,
na gnjijezdo crnogorsko
udarite ognjevito;
što fatate, sve koljite
da od vraga turske slave
ne ostane niđe traga;
nek vi cigla ljuta zmija
koja Turstvu oči vadi
ne uteče ostru maču;
pak sa bojem hajte širom
dok se s vojskom sastanete
prijatelja uzdanoga,
mletačkoga duke hrabra;
kad se s vojskom tom stanete,
što vi robja ona dade -
sve ga sablji poklonite.
Kad viteško ovo djelo
dokončite i svršite,
i to kleto i uporno
kada pleme istrebite,
onda silnu vojsku vašu
svu spuštite u Primorje,
pak se s tvojom ti uvezi,
glavni pašo nad pašama,
u brodove naše mnoge
koji će vas tu susresti,
u Romanij' isturiti.
A bosanski silni vezir
nek se s svojom vojskom vrati
preko Risna i Grahova
u viteškorodnoj Bosni;
a skadarski vitez vezir,
Mehmed-paša učtuglija,
neka krajem primorskijem
on obrati silnu vojsku
ka će doći pod barskijem
uprav gradom na krajinu.
Ti, skadarski krajičniče,
Mehmed-pašo Bušatlijo,
digni vojsku svud hvaljenu,
na Crmnicu hajde sa njom
crnogorsku usamljenu.
Kada na nju udriš hrabro,
žeži tope glasovite
da po glasu njiovome
sve jedanak udre vojske;
popali je i porobi
sa viteškom slavom tvojom;
nemoj muškić njezin đegođ
da uteče svojom glavom.
Kada muški ti savršiš
to viteško djelo hvalno,
sa vojskom se tvojom digni
uz Građane pleme hrabro;
ka Crmnicu istrijebi
ognjem, mačom i mišicom
svu nahiju Riječansku,
pa otolen vojsku digni,
na Cetinje s njom udari,
na njem vlaški hram razuri,
u koji se zadojiva
krepka mišca crnogorska
slavom bojnom i viteškom,
i koji je duhom svojim
raje mače naostrio
da sijeku turske glave.
A vladiku toga luda,
njina vožda i glavara,
živa predaj u rukama
jedrenskoga glavna paše,
da ga meni robom pošlje,
al' njegovu mrtvu glavu;
pa otolen vojskom kreni
u junačko pleme Njeguš.
Ako bude druga prošla
proz Njeguše put Primorja,
hajde za njom sustopice;
ne bude li, pašo, prošla,
tu je čekaj, dok dospije,
da zajedno otkrenete
put Primorja mletačkoga.
Kad dođete u Primorje,
kazaće vam glavni vezir
od Jedrene mnogoglasne
kud će koja vojska poći."
Gle Mustave kratkovidna -
on otpravlja vojske svoje,
naredbe im dava takve
ka gotova da ih čeka
pobijeda i dobiće,
te baš onđen đeno draže
mrtve glave nose v'jence
od pobjede u grob tavni
nego žive stidna ropstva
po svijetu bijelome.
Tri vezira brže bolje
poslušaše nasljednika
Otmanova carstva slave,
i velike svoje vojske
od po Turske podigoše.
A mletački dvor beščesni
diže vojske, generale,
te granice crnogorske
od Grahova do kraj Bara
sve sa vojskom neprekidnom
on utvrdi i uvati.
Kad Srbije hrabri sinci
sa očima vidiješe
e su ljuti okeani
od istoka i zapada
svoje vale mutnotečne
put gnjijezda njihovoga
s žestokošću obratili
da ga tokom njihovijem
u duboka mračna njedra
svoja skriju i utope,
sa svakog se kraja, strane
uzmotaše i uzviše
i najedno sastaviše
da viteškim sokoljenjem
jedan drugom duh učvrsti;
ne od sile da se mnoge
tad odbrane i sohrane,
no da muški i viteški
na megdanu pomru listom,
da njiova pogibija
ne bi turskoj i latinskoj
vojsci dala slave prave.
Pa na iskup pred svijema
na krajinsko sokolovsko
Kčevo pleme crnogorsko
tad vladika Petar mladi,
baš Danilov unuk pravi,
Crnogorcma poče zborit:
"Vidite li, braćo hrabra,
kako se je, s jedne strane,
sedmoglavi nenasiti
zmaj Azije i Evrope
sa ognjenom svojom silom
razleteo i digao
put našega otačestva,
s druge strane - lav srditi
Venecije bogomrske.
Dva strašila ta svijetska
oće svojim polijetom
da nam ime uničtože.
Zavidljivci naše slave
i svobode krvlju platne
misle da će naša ruka
oružana pasti odmah
k veličini njinoj gordoj,
da se neće smjet usudit
prosut r'jeke neprohodne
krvi svoje za čest svoju.
Lasnije bi bilo trpjet
časnu sinu otačestva
i narodu slavom pravom
uvjenčanu, zadojenu
sve tartara mračne muke
nego jaram stidni, teški
koji misle da ostatku
našeg roda na vrat metnu
Venecija, Vizantija.
Bolje bi nam i časnije
pred svijetom pravim bilo
da smrtnoga nigda uho
naše ime čulo nije
nego da se da savršit
to Venecij' i Stambulu
što su sada naumili -
bez prosuća mnoge krvi.
Što se krvlju plati skupom,
to već hrabrost prava neće
ni prodati ni puštiti -
osim za krv već ni za što.
Ja prilikom ne nahodim
da će ime od pobjede
past u našu malu vojsku,
no i to je tvrdo skrito
od smrtnoga oka znanja;
ali treba da za slavu
otačestva i imena
svi pomremo, krv prospemo.
Pojednom se mre i rađa;
do poštenja sve je mrtvo -
ono živi vjekovječno;
grob je častan vječan život,
život stidan - grob vječiti!"
Onda vojska sva skupljena
ostre mače brže kide,
pa vrhove njine ostre
k srcu svome obratiše,
pak se vojska i glavari
jedan drugom tu zakleše:
"Vrh mu mača svoga ostra
svoje srce pronizao
ko za svoje otačestvo
neće svaku kaplju krvi
na megdansko polje izlit
i ko će se živ predati
u pogane skverne ruke
Mlečanina i Turčina,
ko li će se s mjesta maći
da kud ženu, đecu krije;
veće neka sami bježe
iz plemenah graničkijeh
u sredinu naše zemlje.
Tu bez straha neka stoje
dok mi listom svi vojnici
od dušmanah poginemo;
a kad naše glave padnu,
eto žene, đeca, kuće
i ostalo sve imuće, -
ko do njega prvi dopre
na poklon mu vječno bilo!"
Tad vojvode i serdari,
i glavari svi vojnički
crnogorsku vojsku brže
umno glavno razrediše,
i hiljadu brže drugah
otpraviše na granice
suproć vojske Mlečanina;
a crmničku vojsku hrabru
otpraviše nahij' svojoj
da na sebe čeka silna
Mehmed-pašu Bušatliju.
A na Kčevo ostadoše
pet hiljadah sokolovah
od nahije srpske dvije,
od Katunske i Riječke,
da na sebe dočekaju
dva od Turske hitra zmaja,
dva vezira učtuglije,
bosanskoga, jedrenskoga.
No tek bješe vojska pošla
na granicu u Crmnicu,
u to momče crnogorsko
sa ostroške straže dođe
u okolu vojske srpske
nasred Kčeva kamenoga,
te joj mlado hitro kaza
e bosanska sila spala
na krvavo ravno Slivlje.
Kako hrabri Crnogorci
razumješe vrsno momče,
na lake se noge brže
podigoše, otrčaše
na ostroški drum široki,
među Brda i Nikšiće.
Na drum tvrdi i veliki
šanac brže napraviše,
i u šancu boj s Turcima
s nestrpjenjem očekahu.
Po carevoj i fermanskoj
volji gordoj i naredbi
krenu vezir s vojskom turskom
da sa Slivja putem ide
niz plemena brdska ravna,
ka će Kčevu crnogorsku.
No bosanska kada sila
na meteriz crnogorski
ljuti dođe i nagazi,
pet hiljadah iz fitilja
puče puške crnogorske
na nebrojnu vojsku tursku,
a bosanske - ni broja se
ne zna kazat ni umije.
Pa se oblak gust i krvav
nad obije vojske diže
od vrućega boja toga
i od pare koju rodi
tu prosuta krvca mnoga.
Boj vatreni dva dni traja
u jednakoj žestokosti,
nit' se jedna onoj drugoj
vojska s mjesta bojna šenu.
No kad trećom boj polazi
iz predjela Tritonova
bjelovlasa šćer Olimpa,
stade vozduh mučan tutnjet
od plamena ognja živa.
Po tutnju se obratila
crnogorska vojska mala.
Kad za sobom pogledala
svoje selo Zagarače,
al' je na njem Romanije
strašni vladac udario,
živijem ga ognjem svega
u oblake pretvorio,
pa od njega drumom Kčevu
sa svom vojskom obratio.
Kad tu silu Crnogorci
sa očima vidiješe
đe iza njih vri, ulazi
put sredine njih gnjijezda,
ne bi kolje šanac branit,
ni s Bošnjakom boja biti,
već put kućah otrčaše
da njih brane od Turakah.
No na Kčevo kad prispješe,
ali od njih bješe priđe
turska vojska pritisnula:
prva oko na njem penje,
a zadnja se jošt otkreće
od varoši Podgorice.
Malo stade, sva se skupi
u široko-mračni oko;
dok evo ti odmah za njom
vezir Bosne s vojskom svojom.
Kako dođe pod šatorom
romanskoga glavna paše
i vezira velikoga,
po dužnosti odmah pođe;
a dvije se silne vojske
izm'ješaše u okolu,
i šatorje često svoje
poperiše i raspeše.
Sila bješe pritisnula
odno Garča dodna Lisca,
od Bjelicah do Zaljuta -
sve to Turčin krvožedni
i konj bješe brzotečni.
A viteške crnogorske
vojske bješe oko mali
u bjeličko selo Prediš
sprama turske mnogovidne.
Turska vojska samo jednu
noć prenoći bez krvljenja
u kčevskome okružiju,
pa sjutradan, tek Febova
skide sjajnobistra ruka
baš porfiru brilijantnu
s plećih noći i Ereba,
te je sakri od pogleda
pod zavjesom svojom sv'jetlom, -
zaječaše glasni topi
u okolu Skadranina
Mehmed-paše i vezira,
koji znake podadoše
turskoj vojsci neizbrojnoj
da jedanak sva udari
na plemena crnogorska:
Kako silni dva vezira
i njihova vojska hrabra
čuše glase ognjenosne
da udari Mehmed-paša
na Crmnicu, srpsko krilo,
onda brže sve šatore
pokupiše i saviše,
kako vihor ljetni hitri
kad oblake tankosjene
svojom hitrom rukom skupi.
Zar mišljaše turska sila
da će taj dan proći lasno,
bez krvave sansarine,
proz sva gnjezda crnogorska
i sve od njih što uzoće
mišcom, sabljom poraditi,
i naveče oko silni
sa šatorma raširiti
pokraj mora tavna sinja,
u državu sramotnoga
prijatelja njina duke.
No kako se turska sila
johnu listom svakolika,
i otide širom hitra
ka će srpska sva plemena
opkoliti, zadušiti
da im cigli duh se ne bi
kud sakrio i uteka.
No ne pošli nikoliko
dok na vojske crnogorske
pet hiljadah nastupiše,
koja bješe mjestom sjela
kudijen će krenut Turci
da u srce Gori Crnoj
s ostrim mačem svojim uđu.
Turska sila sva navrije;
crnogorska hrabra mišca
ne ustupi, ne uzmače
od krvava boja ništa,
već na ono mjesto prvo
đe se jutrom boj zađede,
tu ih mrkli mrak dočeka.
Jopet vojska turska savi
stan veliki đe i priđe,
baš na prvo padalište.
Al' se bojak prekrvavi
ne prekida čas ni trenuć
od dvadesti ijulija
do avgusta petnaesti,
no jednako top mletački,
top turački grmi svuda,
dnevi, noći neprestano
oko srpske Gore Crne;
a nasrću sile dvije,
Venecije i Stambula,
sa svakoga kraja vojske.
Boj se svuda, na sve strane
oko gnjezda sokolovska
uplotio krvosipni.
Od puščana i topovska
dima gusta kololetna
niti jedna niti druga
znaše vojska kada mrče,
kad li bistra zora sine
i Apolon luče prospe.
Vojske mraka šćaše skriti
i slijepe izm'ješati
da oružjelitni plam se
po vozduhu rijekama
ne lijaše, ne plamćaše,
te blijedu smrtnu svjetlost
ratnicima podavaše.
Crnogorske malo vojske
svud se hrabro, očajano
s Mlečićima i Turcima
krvavijem bojem biju.
Klikom jasnim Crnogorca
i smrtnijem jaukanjem
Mlečanina i Turčina,
neprestanim glasom hučnim,
planine se i doline
vojnicima odzivahu.
Ne znaše se što strašnije
tada smrtno uho sluša:
al' grmjavu topa, puške,
ali klepet sablje, mača,
al' ratnikah glas hiljada,
ali jauk ranjenijeh
na hiljade vitezovah,
ali uzdah slabe majke
i đeteta ciku luda,
koje strahom obuzeto
sve plakaše neprestano,
jer čas po čas sve gledaše
kad će robom postat tužnim
Venecije ljuta lafa
i ognjena turska zmaja.
Planinska se zvjerad ljuta
od hučanja, dima, ognja
uzbuniše i straviše:
ne umješe bježat nikud,
već se s vojskom izm'ješaše
jeduć ljudsku krv i meso
dok s' opiše, pomamiše,
i sa vojskom oni divje
staše ljute kavge vodit.
Boj ognjeni neprestani,
svuda grdni; svud krv liju!
Ali evo muke ljute
za vitešku srpsku vojsku:
nestade joj bojna praha
i olova smrtonosna,
a kupit ga đe nemaše,
već s onijem prahom bojak
za šest danah sve činiše
što s pogipše turske vojske
i latinske uzimaše.
Nego sedmi srećni danak
vojnikah se dv'je hiljade
crnogorskih odvojiše,
tere na drum velestovski
zapadoše u potaju
da čekaju džebahanu
koju vojsci silnoj turskoj
pošiljahu i davahu
Skadar, Travnik, Sarajevo.
Stara sreća crnogorska
sa viteštvom njima data,
nanese im na drum mnogo
džebahane Turcma hodne.
Tek vitezi nju viđeše,
učiniše juriš na nju,
posjekoše vojsku mnogu
te praćaše drumom istu.
Tu tovarah osamdeset
džebahane ugrabiše,
i brže je vojsci svojoj
s mnogotrudna boja, krvi
doćeraše svukoliku.
Kad vitezi crnogorski
u rukama džebahanu
ufatiše i viđeše,
brže-bolje svukoliku
na puškare razd'jeliše.
Onda vijeć vojskovođe
sa vladikom svojim čine
da na turski oko noćno
sa viteškom vojskom udre
ne bi li se kako Turci
pomutili i slomili.
Starješine među sobom
utvrdiše, uglaviše
da na silna dva vezira
priđe zore Crnogorci
svi napadnu i juriše.
Pa dogovor vojsci svojoj
u okolu staše pričat:
"Poslušajte, braćo hrabra,
vitezovi neumorni!
Mi glavari u skupštini
svi za dobro izabrasmo
da na Turke noćas složno
priđe zore svi udrimo,
zašto se je, braćo, bojak
mnogo krvni produžio.
Mogu đegod našu vojsku,
đe slabija nego ovđen,
Turci kleti al' Mlečani
istrebiti i isjeći,
pa u predjel naš viteški
ulećeti, uvaliti,
nama s plećah udariti.
Ne treba nam u toj sujmi
više stojat ni čekati,
kad božestva besamrtna
našoj mišci pokloniše
i vitešku nje nevolju
džebahanu tursku mnogu.
Treba nama pomisliti
na viteze prve hrabre
otačestva naše zemlje -
na tri Vuka crnogorska:
Mićunović, Mandušića
i sokola Tomanović,
koji boje neprestane
sa Turcima svuda biše,
i viteštvom besmrtnijem
Crnu Goru proslaviše;
pak nam treba pomisliti
na viteza od Rovinah,
Tomanović znatna Nikca,
i na drugih četrdeset
koji sa njim otidoše
te silnoga Ćehaj-pašu
usred turske mnoge vojske
u Ublima posjekoše".
Crnogorci bojeljupci
svi sa glasom radosnijem
potvrdiše da će udrit.
Vojnici se po dužnosti
k hramu neba svikolici
pričestiše svetom krvlju,
pa pet hiljad svoje vojske
na petoro razd'jeliše:
jednu daše vojevodi
Ozrinićah Dragu znatnu
da na Turke sa njom udri
preko sela Vojinićah;
drugu daju bjeličkome
Milić Vuku vojevodi
da on sa njom vitez udri
na okolu turske vojske
od Zaljuti sela mala;
a hiljadu treću daju
hrabru Jovu, riječkome
poglavici i serdaru,
da on sa njom na Turčina
udri snažno i valjatno
od Prediša sela hrabra;
a četvrti dio vojske
daju hrabru vojskovođi
od Cetinja Vukotinu
sa viteštvom znatnu Peru
da on sa njom, ka umije,
na nevjerne udri Turke
od bjelička tvrda druma;
petu vojsku njeguškojzi
daše glavi i serdaru,
znatnu Jovu i razumnu
i sokolu Jovovome
od Njegušah hrabru Radu
da sa njome oba udre
od visoke gore Lisca
na okole turske vojske;
a stotinu vitezovah
biranijeh od plemenah
daše Petru, voždu hrabru,
da on s njima na vrh Lisca
stanom stane i izide,
i svijetlu kad opazi
kćer istoka đe pomalja,
da svrh gore top upali,
s njim naredbu da da glasnu
vojvodama da udare
na krvnički oko turski.
Na rečena mjesta brže
otkuda će udariti
vojevode vojske svoje
povedoše i staviše.
A vladika Petar umni
su stotinu vitezovah
na visoki vrh od Lisca
čeka zoru i Danicu.
Malo stade, dok počeše
nježna sjajna njena krila
kroz prozore Ete hrama
izlećati, trepetati.
Teke njene sv'jetle znake
pozna Petar, djelom znatni,
odmah slugam nared dade,
te tri topa, znak juriša,
sa vrh Lisca upališe.
Kad vojvode glasom topa
glas vladike k boju zvani
razumješe i začuše,
odmah su pet stranah snažno
na stan turski nepregledni
sa puščanom smrtnom vatrom
nasrnuše ka lavovi,
i trostruke straže turske
posjekoše u mah prvi,
pa njih mrtve pregaziše;
a na tabor dva vezira
navališe odsvud silno.
Tabori se i veziri
od nenadna čuda toga
uzvijaše, uzmutiše,
ka kolovrat silne vode
kad se vije lud i mutan
nad ponorom lakomijem
dok ga proždre u široka
vječno gladna svoja njedra.
Boj se uždi po okolu,
ne znade se ko se s kime
poče klati i ćerati;
tu brat bratu poče liti
u neznanje krvcu mnogu;
svakome se brat, drug, rođak
protivnikom tu učini,
i potoke turske krvi
turska ruka prosu, izli
mjesto hrabre srpske krvi.
S jedne strane Crnogorac,
s druge Turčin među sobom
prosu krvcu neviđenu,
dok smetena i krvava
krenu turska bježat sila
bijući se među sobom
i s petinjom vojevodah.
Tu vezirma strah podmetnu
hrtske noge brzohodne,
te bježanjem mnoge Turke
prestizahu, minovahu, -
pa poplatah jošt golijeh,
jere čizme ne imahu
od hitanja kad navući.
Drače bodu, kam ih s'ječe,
al' se na to ne obraću,
no hitaju da uteku;
a u nji' se pet vojvodah,
su pet hiljad srpske vojske,
ka sivijeh pet orlovah,
umutili, upuštili.
Svaki vitez neprestano
Turke bije, krv im lije
što mu ruke mogu dospjet,
dok ugnaše silu tursku
u krajični Spuž krvavi.
Pade mrtav neizbrojni
od srbinske ruke Turčin;
od Kčeva se do kraj Spuža
vaskoličak drum široki
bješe mrtvim turskim trupjem
prekrilio i pokrio.
Kada tursku crnogorska
ugna vojska vojsku u Spuž,
onda hrabri vojevode
povratiše slavorodnu
crnogorsko-srpsku vojsku
put okola i tabora
koji bješe turske vojske.
U okolu mnogu slavnu
nađe dobit vojska srpska:
šatorove razapete
i hatove brzotrčne
u ćusteke sve popete.
Tad dobićem na megdanu,
zadobitim mišcom, mačem
više sebe obogati
Crnogorac nego igda.
Tu na Kčevo vojska trudna
jednu noćcu konačila,
pa sjutradan priđe zore
sva se vojska hitro diže,
trči braći u pomoći
u Crmnicu, na ostalu
kraj Mlečanah svu granicu.
No kad vojska dobrzala
kod cetinjska ravna polja
a kad viđe nasred polja
oko vojske - ne džna čije
samo znake što poznaše
Azijata i Veneta.
Kad barjake vidiješe,
svi rekoše da je vojska
Mlečanina i Turčina,
i da su im braća hrabra
na granice sva izgibla
od njihove mnoge vojske,
pa niz polje put okola
zagon hrabri učiniše.
Poznadoše braća njina
jere misle da su Turci,
pa veselja glasan oganj
iz pušakah učiniše.
Po veselju i pojanju
poznadoše Crnogorci
jere turska vojska nije,
pa i oni brže-bolje
na veselje sa veselim
ozvaše se braći glasom.
No kada se crnogorska
izmiješa i izljubi
vojska hrabra branonosna,
tada vojska s Čeva pita
posestrimu od Lovćena
ka crmnička i granička
razbi vojska Mehmed-pašu
i mletačku mnogu silu.
Onda bogom posestrima
crnogorske bojne slave,
a šćer Laza carevoga,
poče jasnim božestvenim
sveznajućim glasom pričat
hrabra djela njine braće,
pobjednikah Mehmed-paše
i mletačke svom granicom
mnoge sile neizbrojne:
"Čuj i slušaj mene, vojsko,
ljevše ću vi ja besmrtna
no sva smrtna druga usta
to viteštvo izjasniti,
koja vaša djela gledam
sa Lovćena visokoga,
moga doma i prestola,
kojega se v'jenac plavi
nad oblakom mrkim gordi
i koji mi neprestane,
neumirne rate vodi
s Jupiterom gromometnim:
blesk njegove gasi strele,
i njezinu brzoletnost
u trenuće mrtvu čini,
jarost groznu njenu uzme,
onu silu obesili
od koje se svijet trese,
i okean neumorni
koje udar česti trpi,
te se sa njom bruka, igra
čovječeska slaba ruka.
Boj žestoki sve jednako
iznad mora po Crmnici,
koji kod vas bijaše se;
tursko mnoštvo i latinsko
ne mogaše odoljeti
hrabroj mišci vaše braće
dok posljedni šćaše trajat.
Ali neba vladac velji
ne kće više pravosudnim
okom gledat tu nepravdu
đe bezbožne, đe tirjanske
ruke krvcu pravu liju,
već njegovom nepreklonom
put nepravde voljom vječnom
Eol rodi svojom silom
iz vlažnoga okeanska
njedra oblak mrakom mutni,
te ga hitri ljuto zajmi,
s njim uranska polja prekri.
Tek dodirnu luk i tetiv
kojeg krivda Venecije
bješ' zapela i nategla,
i ognjenu njenu strelu
nje nepravda obratila
posred vojske njene glavne
i okola metnutoga
kod rijeke pod drevnijem
primorskijem gradom Budvom,
gromodržac za luk tegnu,
tetiv zajmi ognjemetne
svoje strele smrtonosne,
te udriše nasred vojske
mletačkoga duke stidna;
neizbrojnu njemu vojsku
pobi, svali i razagna.
Tek to moja bogom braća
sa očima ugledaše
što ognjeni grom učini
od mletačke vojske tužne,
odma oni polećeše,
na nju snažno udariše,
i ostatak iste vojske
posjekoše i ugnaše
u gradove pokraj mora.
Drugi sinu jošt silnije
proz oblaka noćne mrake
i udari u Crmnicu,
ukraj Vira na rječicu,
nasred vojske Mehmed-paše
Skadranina Bušatlije,
uždi njemu džebahanu
pod šatore svukoliku,
vojnikah mu diže mnogo
bezdušnijeh u oblake.
U taj isti čas na njega
udariše vitezovi
od Crmnice prepitome,
slomiše mu vojsku mnogu
i sa mačem posjekoše,
jošt je više naćeraše
te poskaka ustrašena
u duboko tiho Blato,
a sramotan Mehmed-vezir
u lađama život spase.
Ostaviše čadorove
ćilimima podastrte
i mindere turske meke
u rukama bojem znatne
srpske vojske nepobjedne
od Crmnice plodonosne.
Tako, vojsko slavorodna,
vaše braće jaka ruka
sa pomoću nebodršca
slomi dvije sile gorde."
Vile jasni glas prestade,
a zahuča grom pušakah
i pjesanah glas viteških
u okolu crnogorskom.
Bojeljubna crnogorska
vojska doma ode listom
jedna drugoj pričajući
slavu boja besamrtnu.
A ostaše mrtvi Turci
i Mlečani na hiljade
krugom gnjezda sokolovska
da ih piplju gavranovi,
sivi orli, sokolovi,
koji im je mekše kljuvat;
i da stidni, no sitani,
mnogi vuci, psi, lisice
pristupaju ka gospodi
Mlečanima i Turcima
da s zaspate njine noge
njima kožne čizme svlače
sa vucanjem i skubanjem.
Ej, stambolski nevjerniče
i mletački sramotniče,
zar mišljaste da je lako
crnogorsko gnjezdo razvit,
koje nije ni iza šta
do iz cv'jeća pobratoga
na megdanu mačem svito?
Viđeste li, otpadnici,
da viteštva jesu sinci!
Gromometni car Olimpa,
čuli ste ga đe vam reče
da sjedite posad s mirom
od te mišce, toga duha,
kojemu se smrću igrat
bagatela mala čini,
samo ime slavno hranit,
u pravome smislu, djelu,
otačastvu - viteškoga
srca, duše svetu hramu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:38

Pjesma deveta

Zmaj Stambola bješe ljuti
već ognjene varovnice
puštavati ustavio
put gnjijezda Srbah mala,
i delije Bosne nagle
bjehu tanke srpske šarke
umudrile, razabrale
da bijesni svakog goda
ne juriše istr'jebiti
dične gore srpsko pleme.
Al' viteštvu sudba neba
vječito je odsudila
da bez posla viteškoga
dan ni sahat ne dangubi.
Nenavidnik b'jele lune,
soprotivnik Vizantije,
sin Mehmeda i kadije,
Skadra paše i vezira,
Kara-Mahmut Bušatlija,
silni vezir i glasiti, -
ne dade mu crni đavo
počinuti i sjest s mirom
od krilate srpske zmije,
koja će mu oči izbost,
ne ka priđe, no kad prova
dva upravo sobom puta,
kad udara s vojske nešto
na dva brdska hrabra sela,
na Ćurilac i Stijenu,
i obadva puta njega
nagrdiše i razbiše.
Pa mu na to ne da bruka
ostaviti i prekinut,
već okrenu treću vojsku
okupljati silnovitu
da sramotu sveti svoju,
i nahiju brdsku velju,
Bjelopavlić ponositi,
tad otetu njegovojzi
ostroj sablji, groznoj ruci,
da je njima opet poda,
i nju uzdom teškom svojom
da zauzda on trostruko.
Pa kad ljute i krvave
skupi silne Malesije
trijest hiljad brojem vojske,
onda vezir veličavo
otpravio gordo pismo
na glavare Gore Crne
i vladiku Petra njina.
Ovako im silni piše:
"O vladiko i glavari,
krajične se krvlju stvari
miješaju i prevrću;
sada k jednoj, sada k drugoj
pobjeda se vije strani,
al' nju više putah fata
mnoštvo ljudi nego manje -
ona draže k njima trči.
Kara-paša - vi ga znate -
vama pišem Bušatlija:
Ja sam kućom od starine
silni vezir begajlija;
ja u tronu viteškome
sjedim znatna Skenderbega
i njegovim duhom, sabljom,
kojeno sam nasl'jedio,
protivnike gonim moje;
Otmanova čelikova
pred mojom se u lipovu
podvrgnula ostra sablja;
ja i Stambol, i on mene
podjednako čestvujemo;
nit' Otmana ime držim
vrhovnijem nad mojijem;
same Meke hramu svetu
što se klanjam - više nikom.
A svijetu cijelome
to svjedočit jasno može
sila carska koju dobih:
posjekoh je sabljom britkom,
i vezira tri velika
koje hrabrost moja hitra
ropstvom uze i ufati.
Otkad čvrsta moja ruka,
sablju držim, pripasujem,
znala se je moja raja,
nije smjela nikud vrcat,
nit' se kome pribijati;
to ni posad biti neće
dok viteška moja ruka
moju ostru sablju kreće
put mojega slavna roda
i imena protivnika.
Brda sva su od starine
bila moja prava raja;
sad čujete ka se dižu
protiv mene na oružje.
Njima kratki um kažuje
da se oće održati
nepobjednoj mojoj vojsci.
Njih je ono pomamilo
što me dvaput povratiše
su pomalo moje vojske;
stoga misle, varaju se,
da su silu svakom znatnu
tobož moju pob'jedili;
a ne znadu kukavice
jer je oči jošt njihove
ni viđele svu nijesu.
Ozbilja sam sad veliku
strašnu vojsku okupio.
Mislim s mojom silnom vojskom
na sva Brda udariti
da ih na put raje prave
moja ostra sablja metne,
da se opet ne prevare
na vladalca svoga prava
raja pušku ispraviti.
No, vladiko i glavari,
svi me ovo dobro čujte
i u glavu pametite:
nemojte se prevariti
da pomoći Brdma date
ili njina koga roba
među sobom da puštite;
čuvajte se zmije ljute,
znatna Skadra i glasita,
da vam njeni zor ognjeni
oči crne ne izgori,
već budite mene pravi
na granicu prijatelji.
Ako l' tako ka vam pišem
vi nećete učiniti,
no s' u brdska protiv mene
djela mutna usplećete,
kunem vi se sabljom, zdravljem,
srećom, Mekom i Medinom,
vezir Skadra Bušatlija,
kako Brda zgazim, sprštim,
ropstvu, ognju, sablji predam, -
odmah ću se s mojom ljutom
Arbanijom podignuti,
vas, ka Brda, listom ćerat,
robit, sjeći i paliti."
Kad vladika s glavarima
silna paše pismo primi,
onda na njem dogovore
hrabre, umne učiniše,
pa Mahmudu hitajući
na njegovo uporito
otpisaše pismo tako:
"Što nam pišeš, Bušatlijo,
silni pašo i vezire,
e si silnu mnogu vojsku
okupio i podiga,
sa njom misliš udariti
na nahije naše brdske
da ih robiš, ognjem pališ
i siječeš ostrom sabljom, -
to sve biti, al' ne biti,
može, pašo Bušatlijo, -
opalit ih, al' poginut,
al', ka priđe, sramotno se
bez obraza povratiti.
Što l' nam pišeš i budališ,
te govoriš to u pismo
da Brdima, našoj braći,
ne budemo u pomoći, -
ti znaš dobro, silni pašo,
da mi bliže od njih braće
po viteštvu i po krvi
ne tražimo, ni imamo,
i zato se, ko ih trne,
bit oćemo do jednoga,
krv se naša neće šteđet
za obranu njinu prolit.
Tvoju silu, tvoje pretnje
crnogorsko uho, oko
niti čuje niti vidi;
no svrh svega man' se Brdah,
silni pašo Bušatlijo,
da se ljudska krv ne lije
i potoke suzotečne
da ne sipje pravo ljudstvo,
da žalostan sa prokletstvom
glas put neba ne pošilju
roditelji uvređeni
i đečica ucv'jeljena,
ljube, sestre ocrnjene
na onoga ko im srca
sa duševnom ranom rani.
Ako li se beščovječna
toga djela proći nećeš,
ti krijući i lupeški
nemoj tvoju silu dizat,
već viteški nama kaži
kako junak, koji jesi,
te zajedno nas s Brdima
ćeraj, s'jeci, gori, robi."
Drznoveno pismo Srbah
kada gordi vezir viđe,
trostruko mu uzavreše
sa jarošću muške prsi,
pa topovma haber dade
da podiže silnu vojsku
na nahiju Bjelopavlić.
Kad glavari i vladika
tope silne i jarosne
silna paše divno čuše,
onda brže knjige tanke
u svakoje pleme redom
napisaše, otpraviše
na plemenske barjaktare,
vojevode i serdare,
na kneževe i vojnike:
"Na noge se, Crne Gore
glasoviti sokolovi,
e nam turski udariše
vitezovi i zmajevi
da popale i istraže
listom Brda do Ostroga,
i so tijem našu prvu
slavu bojnu i viteštvo
da pomrače i obruče
pred svijetom viteškijem;
već na noge, ka i svagda,
da i otlen, ka odsvuda,
pobijede slavoglasne
neuvehle v'jence dične
poberemo, donesemo."
Boja žedni, slave željni
Crnogorci, kad začuše
što im pisma kažu, glase, -
na lagane hitre noge
odlećeše ka na krila
za vladikom, za glavarma
dok u Brda dolećeše;.
na Slatinu tabor vojsci
postaviše hrabrorodnoj.
U to vezir silni prispje
i postavi oko vojsci
suproć vojske crnogorske
po brijegu Zete tihe
dokraj Spuža grada tvrda
i do gorde krasnovidne
Visočice dvojeglave.
Dvije vojske u okole
po neđelju stale danah,
viteške se svake igre
igrajući momčad vrsna,
a glavari obadvije
vijeć čineć neprestano
kojino će koje umom
i hitrinom nadmašiti
na krvavo bitke polje.
Ali hrabrost Kara-paše
ne kće više to rastezat,
već vladici, vojvodama
crnogorske vojske posla
da je udrit namislio
jednaesti ijunija
sa svom vojskom bojenosnom
na glasito martinićko
selo, krvlju proslavljeno.
Kad vladika, starješine
Kara-paše glas začuše,
onda hitru svoju vojsku
na Slatinu bistrohodnu
okupiše i doveše,
pa im Petar poče umni
govoriti riječ ovu:
"Svi vidimo i čujemo
kakav strašni trudni danak
sjutra sve nas očekuje,
koliko l' se krvce hoće
od viteza da prolije
dok se žedni laf skadarski
njom zajazi i napije.
Nam ne treba na to gledat
što je Mahmud prošlih ljetah
silu carsku raskrhao;
u to smo ga mi pretekli
i daleko nadmašili.
On istina da je hrabri
od ikakva turskog sina
i da mnogo sile ima,
al' mu proć nas ništa neće
to služiti i pomoći
ako đeca i sinovi
mi prvijeh vitezovah
Crne Gore uzbudemo.
Krv njih njina, ka nas naša,
boli jednak kad se lije;
u nji vojske trijest hiljad,
u nas ništa do četiri;
s njihove će strane više
mrtva pasti, krvi s' prolit;
priđe će se dodijati
njima krvcu nego nama
na megdanu prosipati,
jer koliko oni žele
da nas zajme i dobiju,
nas je triput veća želja
odbranit se i dobiti.
Pravdu nebo vječno brani,
a nepravdu ćera, lomi."
Crnogorci, ka i svagda,
božje vjere među sobom
ufatiše istinite
da pomrijet svikolici
na megdanu oće draže
nego s njega ustupiti
turskoj mišci korak zemlje.
Pak pođoše sa Slatine
u Martinić selo znatno,
đe im bješe vezir kaza
e će sa svom silom udrit,
u Martinić noćcu jednu
obnoćište učiniše.
No kad sjutra zora sinu
i porodi svjetorodni
istok danak bjelosjajni,
tek Apolon živonosni
bješe svoja duga krila
raširio i puštio,
te ognjena treptijahu
ispod svoda plavetnoga
beskonečna i visoka
Uranova svedržeća
i šatorovidna hrama, -
grozni Mahmut silu krenu
od tabora svukoliku
širokijem drumom, poljem
uprav k selu Martinićah.
Crnogorci kad viđeše
Mahmutovu silu strašnu
đe se put njih okrenula,
vješto hitri zapadoše
proza selo Martiniće.
U to vezir s vojskom udri
i po sela ognju dade,
onu polu ne da vojska
crnogorska i s njom brdska,
već sa ognjem žestokijem
vojsku ljutu ustavljaju,
i sa njom se po megdanu
gone mačem krvavijem.
Turci pleći pet šest putah
obraćaše da pobjegu,
al' im hrabri vezir ne da,
već ih sabljom neprestano
na viteštvo ćera, goni.
Sedam sahat boj jednaki
produža se među dvije
hrabre vojske neustrašne;
sedam sahat sve jednako
crna krvca vraše hitro
proz obije bojne vojske.
U vrijeme svega boja
jedan vitez na drugoga
s golom sabljom, jataganom
naskakaše, krv lijaše.
Sveznajući, drugi nitko,
znat to može istinito
koliko se unaprijed
šćaše bojak prekrvavi
produžiti i voditi
da ne dobi Kara-Mahmud
u lijevo pleće ranu
od šarice pravogođne
crnogorske nepromašne.
Kako ranu vezir dobi,
odma bježat poče gordi
sa megdana upornoga,
a za njime sva njegova
Malesija bojem hvalna.
A hiljade četiri se
za njom Srbah napuštiše
niz potoke martinićke;
duge puške već od ognja
žestokoga ne mogahu
napunjati ni nositi,
već ih bjehu poturili,
a plamene u rukama
ostre mače potrgoše, -
izdvajaše silu tursku
po gorama i po polju.
Sad, Lovćenko posestrimo,
nemoj da ti dim puščani
smete viđet hrabra djela
vitezovah Crne Gore.
Turke hrabri Crnogorci
dok se smrče neprestano
sve sjekoše po megdanu,
a s ostatkom vezir umče
u Spuž znatni na granici
sa sramotom i sa stidom.
Crnogorci slavonosni
s megdana se povratiše
sa dobićem velikijem,
s barjacima i puškama
koje Turcma ugrabiše.
Tu cijene turskog mesa
osta psetu i zvjeretu
da bez plate njega jede,
kolik' igđe i na jednu
mesarnicu mačem rodnu
među Srbma i Turcima.
Veličavu gordu vlacu
tek zaraste i prebolje
rana njemu udarena
na megdanu martinićkom.
Odma skoči ka pomamljen
sjeteći se prve slave
koju bješe zadobio
sabljom britkom i viteštvom,
pak posljednje opet bruke
koju njemu privezaše
na megdane Crnogorci,
te srdito poče zborit
pred divanom i narodom:
"Alah bruke vječne moje
i sramote nečuvene!
Ko mi slavu i viteštvo
danas uze i pomrači?
I ko dobi vojsku moju,
s kojom caru na megdanu
oteh sedam pašalukah?
Ko l' mi slave glase jasne
u sramotne preokrenu,
i sa bojnim mojim v'jencem
ko njeg' glavu nedostojnu
uvjenčava i okiće?"
Bušatove zadojene
slavom prsi i mišice
više trpjet to ne mogu,
pa s gromovah skadarskijeh
jekom glasnom i knjigama
skupi više mnogo vojske
nego prvom što imaše
pod barjake svoje ratne,
pa pred vojskom ljut, jarostan,
sa stidljivim izgubljenim
licem stade, poče zborit:
"O vojnici, prva moja
slavo, diko i ponosu,
a potonji stid i bruko!
Kamo vaša hrabrost prva
koju sa mnom kaževaste
na svakoje ratno polje?
Kamo vaša slava, dika,
sa kojom se odličaste
pred narode druge zemne?
Đe oružje vaše sjajno,
sa kojega dosad slavom
svijet cjeo grmijaše?
Ko njegovu drevnu, novu
slavu zatmje i pomrači?
Ko l' potoke hrabre krvi
naše braće prosu crne
u boj vrući bez zamjene?
Jer časnije, poštenije
ne živjeti na svijetu
no tu bruku i sramotu
da nam vlaška krv ne plati.
Ona jedna može tamu
sa imena našeg sjajna
pred svijetom tu očistit;
ona jedna može prvo
grozno ime za dušmane
oružiju našem dati.
Sad posljednjom, hrabra vojsko,
vas sve listom ja iskupih
da skadarsku ljutu ranu
od kavura osvetimo.
Ako ovo hrabro djelo
ne svršimo kako mislim,
poklanjat se više neću
tronu neba, nego ada."
Onda hrabri Malisori
vladaocu svome ljutu
jednoglasno započeše
govoriti ovu riječ:
"Gotovi smo, hrabri pašo,
đe nam rečeš krv proliti
za poštenje glave tvoje
i imena Skadra znatna.
Krv ta ista hrabra teče
proz srčane naše žile
kojano je podizala
naše pretke na viteštvo
pod barjake Kastriota.
Ti si onu istu mišcu
preglu, čvrstu i vitešku
s nam' ujedno nasl'jedio
arbanskoga sv'jetu znatna
vojevode i viteza
i vojnikah njegovijeh.
Ne treba nam duhom, mačem
klonivati ni padati,
iako smo jednom s polja
megdanskoga ustupili;
vlastitelj je to prirode
u zakonik svoj vječiti
ostavio, naredio
da svakome smrtonosnu
nevjericom sreća bude
đe se nigda on ne nada.
Već ti umno nas razredi
da udrimo s svake strane
na nahije i plemena
spram nas male Gore Crne,
da ti ranu tu duševnu,
smrti težu, izvidamo."
Onda Mahmut-paša hitro
na šestoro vojsku svoju
razredio za glavarma:
jednu dade Abdul-begu,
gusinskome vladaocu,
tri hiljade vitezovah, -
da s njom drži i ustavi
te piperske vitezove
da ne mogu pomoć dati
Crnoj Gori kad on udri;
drugu dade Ahmet-begu,
Elbasana načalniku,
tri hiljade, ka Abdulu, -
da se sa njom vitez kaže
spram nahije B'jela Pavla
da ni ona Crnogorcma
u nevolji ne priskoči;
Jusuf-begu treću dade
od Dibrana izvjesnoga,
tri hiljade hrabre vojske
da se sa njom kod Žabljaka
javi brže i pokaže,
i nahiju Riječansku
da ustavi, sa njom smete
da ne mogu braći pomoć;
a četvrtu paša dade,
da je vodi proć Crmnice
da nju smete i ustavi
od krvava s Turcma boja,
Hasan-Hotu, begu hrabru,
i njem' vojske tri hiljade.
Pa četiri vojskovođe
kad sa vojskom odvojio
da gotovi budu poći
kad im reče proć nahijah,
onda brže knjige dvije
na krajinska dva viteza,
hercegovske poglavare,
napisao, otpravio:
jednu gradu nikšićkome
Mušoviću kapetanu,
drugu Murat-kapetanu
od krajična Kolašina.
Vezir njima vitez piše:
"Čujte mene, dva viteza,
dva krajični kapetana,
ja sam silnu vojsku moju
okrenuo razjarenu;
sa svom silom hoću udrit
na zaklete protivnike
turske vjere i imena.
Već na noge, braćo Turci,
dva viteštvom znatna bega,
okupite vojske vaše,
stavite ih po granice
od Grahova do Gusinja
da na sebe ustavite
Cuce, Kčevo i Pješivce,
hrabra Rovca i Morače,
da na muku ne priskoče
kavurskojzi vojsci maloj."
Kako gordi knjige spremi,
kapetani isturiše
osam hiljad svoje vojske
na Grahovo sprama Cucah
i na Slivje spram Pješivca,
protiv Rovca i Morače
na Javorje ponosito.
Vezir bega sva četiri
odsla s vojskom naređenom
na četiri pogranična
srpska gnjezda i nahije.
Pa odmaha Ibraima
zovnu pašu, brata svoga,
i Osmana pašu hrabra
od Kavaje drevna grada,
i Hasana od Tirana
bojem slavna hrabra pašu,
od Prizrena slavna grada
sestričića Murto-pašu,
bratanića jošte mlada
Mehmed-pašu Bušatliju;
te odmaha su pet pašah
vezir vojske bojne diže,
četrdeset i tri više
što hiljadah za njim pođe.
Crnogorci, svagda spravni
k boju slavnu i k megdanu,
ugledaše sa granice
tursku vojsku put njih grednu,
te vojnici svi odmaha
sa vladikom i s glavarma
vijećat se okupiše
ko će silu Mahmutovu
dočekati i razbiti.
Pa razumni vijeć brže
svijećaše, utvrdiše
da propušte tursku vojsku
neka Kruse, selo malo,
sve pohara i popali
da se bolje nenasitost
turska zdraži i razdraži,
a katunsko hrabro pleme
i nahija nepobjedna
da na vrhu Busovnika
stane listom svakolika,
kad na Kruse Turci udre
da je mogu viđet divno,
a kad Turci put nje kinu,
neka đoja krene bježat;
no kad barjak turski hitri
na Busovnik trepne krilom,
tad da hitro i valjatno
udre hrabri Katunjani
s čela ljutoj Arbaniji,
a s desnoga i s lijeva
da jedanak kraja udri
druga vojska crnogorska
na srijedu turske vojske
da je zbune i pres'jeku,
i vezira među sobom
dvije vojske da opteku
ne bi li ga kako hrabra
nadjačali i posjekli.
Ratoborci tek pođoše
na rečena mjesta sjesti
tam' čekati glas krvljenja,
u to vezir su pet pašah
na Krusama udri snažno,
popali ih kako munja
ognjerodna iz oblaka,
bez nikakve bojne muke
i prosuća krvi hrabre.
No kad zazre đe se vije
na Busovnik barjak srpski:
"Juriš! - silnoj vojsci viknu -
e kavurin sav pobježe;
ne smije se obavezat
niti s nama boj učinit."
Pa trčeći njima kaže
golom sabljom te riječi
s njom mjereći put barjaka
na Busovnik treptećega.
Vojska silna, slavom ratnom
opijena, zadojena,
brže trže i nateže
ćerat vojsku crnogorsku:
zar pomisli da se neće
s njom viđeti ni susresti
dok na pjenu mora dođe.
No kad dođe i izide
na vrh gore Busovnika,
tu nagazi na krilatu
i katunsku ljutu zmiju.
Katunjani hitro juriš
ka orlovi brzoletni
učiniše k vojsci turskoj;
nje viteze barjaktare
i ostale čelovođe
posjekoše umah mnoge,
i svu drugu silnu vojsku
pouzbiše i slomiše.
Kada drugi Crnogorci
ugledaše tursku vojsku
đe je zorni salomiše
Katunjani, braća njina,
odmah oni na sredinu
nje udriše neustrašno,
i po pola vojsku tursku
razdvojiše, presjekoše,
i potoke turske krvi
otiskoše mnoge teći
niz Busovnik, megdan znatni.
Pa među se turske vojske
šest hiljadah sa vezirom
zatvoriše, oblećeše,
i sa svake na nju strane
kidisaše ratoljupci.
Al' se ne da hrabri paša
i šest hiljad izabrane
sa njim vojske što mu bješe,
već se puškom, sabljom, mačem
i plamenim jataganom
besamrtno hrabri brane
od srpskoga vruća boja
i viteška jurišanja.
Silna pašu devet rana
žestokijeh dopadoše,
al' se junak na nevolju
ne podaje ni upušta,
već jednako na viteštvo
ćera, goni vojsku svoju;
oće s ostrom sabljom svojom
da put sebe i vojnicma
proza srpsku neprolomnu
vojsku nađe i prokosi.
Dok deseta puče bistra
vjerna šaka crnogorska,
tere silna Kara-pašu -
svijetla mu vazda bila -
divno zgodi i pogodi
baš sa dvije svoje ljute
sindžirlije uširletne,
ter mu desnu po koljenu
nogu skide i otkide.
Kada vezir silni pade,
vojska mu se sva prepade,
utuli se u njoj plamen
viteškoga duha, mišce,
a svud vrsni Crnogorci
na nju silno nalećeše
otkud priđe ko mogaše.
I u trenuć oka laki
nesta puške plam ognjeni,
nesta mačah sijevanje,
nesta jauk vitezovah,
nesta listom vojska turska -
piličnika ne uteče.
U trenuć se vidje silna
glava paše velikoga,
sablja britka i tri puške
u vladike Petra ruke;
u trenuće srpski sivi
sokolovi i orlovi
na hiljade turske glave
njinom mišcom posjekoše,
na dar voždu ponesoše.
A za drugom turskom vojskom
te pobježe sa megdana
u pogonju poigraše,
i na Beri tursku vojsku
polomjenu sustigoše;
tu mi u nju jurišaše
i poljem je širokijem
prićeraše, bijući se
i ne malu krv lijući,
dok nagnaše silu tursku
na Sitnicu sklenovidnu.
Kada došli na Sitnicu,
ne bi kolje turskoj vojsci
tražit moste i brodove,
već đe sila u bježanje
na brijegu dotrčaše,
tu u vodu ustrašena
bez uzmaka uskakaše.
Mostovi se mnogi mesni
napraviše, utvrdiše
preko vode, od jednoga
do na drugi uprav brijeg,
što slomjene turske vojske
osta ostru maču srpsku,
to Sitnica pomorila.
Tu raniše Ibrahima
pašu, brata Kara-paše,
i njegovu šćahu glavu
tu posjeći ka mu brata,
no priskoči Kneževiću
Lješkopoljac pope Jovo,
ter na pleći pašu diže,
i ranjena njega ljuto
preko vode na tu stranu
tad prenese, i odnese
u grad tvrdi Podgorice.
Sa Sitnice Crnogorci
slavorodni, njom zadojni,
vratiše se natrag svome
tvrdu stanu i vladici,
pak otolen s njim veselo
u svobodno svoje gnjezdo
otidoše s višom slavom
no i jedna dotadašnja
sa megdana crnogorska
vojska dična, slavna, hvalna,
noseć sobom znak dobića -
glavu Kara-Mahmud-paše,
Arbanije znatna vlaca
i vezira caru grozna,
sa barjacma i ostalim
neizbrojnim zadobićem.
Franca Prvog sin veliki
i Vijene trononosne
vladac zbiljski po djelima,
car Leopold besamrtno
živi slavnim spominjanjem
u narodu crnogorskom
za prah što im dade isti
u vitešku njinu muku,
kojim silu te aždaje
od Bojane tihotečne
raskrhaše, posjekoše.
Dok viteštvom i sa slogom
vaše prsi, Crnogorci,
dišu, hrabre pofaćaju,
dotolen će zmaj stambolski
i ostali vaš protivnik
sa megdana bježat stidan,
razbijena čela, glave,
polomljenih, popaljenih
hitroletnih krilah, perah.
To jedino, drugo ništa, -
vaša djela sjajna, slavna -
pred viteškim čini sv'jetom
da vjekovi njih slavenski
jedan drugom svi predaju
sa čuđenjem i s pohvalom,
dičeći se pred svijetom
sa mišicom slave hrabrom,
koja, tanka i nejaka,
ne prekloni vječno sebe
pred groznijem vlacem lune
i velikim Venecije
knezom, dukom upornijem.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Ned 22 Feb - 18:39

Pjesma deseta

O boginje pjesnopjenja,
Apolona područnice,
kojih luče svjetlosjajne
na glas lire često teku,
sjajnu zraku barem malu
u moj uma hram pretavni
otpravite i bjesnite,
da njegovo predstavljenje
ne obija po mračnosti,
ka krilata hitra tica
kad bez očih, vječnim mrakom,
leti tražeć' neprestano
viđet sjajno lice Feba.
S vašim nježnim umnim vjetrom
odženite gustu tamu
sa zjenice moje umne,
dajte glasak barem mali
mukloj mojoj slaboj liri
da ga srpsko uho čuje
đe srpskijeh vitezovah
njina djela besamrtna
glasi, poje s iskrenošću.
Tek što trudna crnogorska
bješe mišca krv prestala
na megdane s Turcma liti
za svobode sjajno ime;
tek što bjehu jatagani
sjajni mači i andžari
od krvi se crne turske
očistili i otrli,
i jarosni ulećivat
u bojničke prsi turske
nekoliko ostavili, -
dok evo ti nove sile,
novog čuda nečuvena.
Ajakčio bič svijetu,
duh Atila, Aleksandra
u svojemu rodi sinu,
koga Gala duh nemirni
k sebe uze i prigrli,
i metnu mu vlastoljubnom
svojom rukom svoju krunu
na glavu mu krvožednu.
Bonaparte mača zamah
sve Evrope krunonosne
trone gorde i prestole
u vitešku krv zadavi;
sve njih krune sa grabljivom
rukom Pariz k sebi uze,
te ih turi na ponosnu
vladaoca svoga glavu.
Ali tvrdu tronu Slave
Slavjanina mišca ne da
pokleknuti ni padnuti
pred Parizom nadutijem,
već đe gođe sin Slavenstva
sa svobode rodnim duhom
pofaćaše i disaše,
svud mač goli protiv Gala
nenasita, zavidljiva
iz nožnice svoje trže,
i bojeve krvolitne
na sve strane s njim zapali
svojom mišcom bojeljubnom.
Dok s' odjednom pomoliše
i spram srpske Gore Crne
Skite hitri galebovi
na nevtunska sjajna polja,
kojijema nepostojni
Eol bješe brza krila
raširio, rastreptio
da se brže stanu s braćom
jednorodnom Slavjanima
ćerat Gala pleme gordo.
Tek viđeše Crnogorci
da im sjever, glava skitska,
sa pomoću ide ćerat
prelakoma, čovječestva
strašna vraga nenasita,
odma brže sa granicah
polećeše ognjevito,
na primorske šest gradovah
nasrnuše sokolovski,
i s pomoću bojeljubne
rodne braće Primoracah
sve šest brže s krvolićem
na jurišu osvojiše,
i protivne neizbrojne
vrhom svoga ostra mača
vojske mnogo i glavarah
izgubiše, posjekoše;
a ostaci iz gradovah
spasoše se stidnim bjekstvom
put Raguze drevne znatne.
U taj doba stasa flota
u Konavla dična ušće,
đe o međi Boke slavne
i Raguze svakom znatne
Adrijatik lomi svoje
sa jarošću uskipljene
vale mračne i bregove.
Je li više oćutila
u minuti toj radosti
Jakovova duša sveta
kad Josifa pozna sina
nego hrabra crnogorska
kad Olega, Svetoslava
praunuke, prapotomke,
rodnu braću Ruse viđe
đe sa njima svoje znake
i oružje gromko sjajno
diže Bokom, Dalmacijom
ćerat toga koji dugi
lanac tvrdi načinjaše
da Evropu u nj zakuje?
Tek se ruska, crnogorska
nepobjedna vojska sm'ješa,
Ilirije brže duka
trijest hiljad vojske posla,
sve Francuza izabrana,
a Delgoga pred njim', vješta
generala i ratnika,
Crnogorce s vrućim bojem
da užene u njihove
tvrde gore i predjele,
a rusijsku vojsku hrabru,
koje malo čislom bješe,
da sa suha kraja zajmi
u njihove gromonosne
niz široko more lađe.
Po Marmonta vlasnu glasu
pade Delgog silnom vojskom
na Debeli dugi Brijeg
među Bokom i Raguzom,
a rusijska, crnogorska
vojska stanom bješe pala
blizu grada od Novoga
na široka Sutorine
ravna polja i cvijetna,
kojih krute tvrde prsi
neprestanu borbu čine
i pobjedu održaju
nad jarošću okeana.
Tek protivne dvije sile
jedna drugu vidiješe,
obije se okrenuše
jedna hitro protiv druge,
i u sredu krute gore
jarosne se sastadoše.
Boj se prosu iz redovah
kako munja iz oblakah;
Crnogorac k zemlji pade
i valjatni ruski jeger,
a Francije sila krenu
da pob'jedi i prodere,
ka se svuđe naučila.
Al' slavjanska vojska ne da
lasno v'jence s polja bitke
protivniku odnijeti,
iako je manje bješe;
već se bije preodvažno
i francusku krvcu lije.
Dok slavjanski gromi s mora
zaplamćeše put Francuzah,
a glas Rusa, Crnogorca
ujedno se hitro sali:
"Ura! juriš!" Napred muški
sva slavenska sa viteštvom
raspaljena vojska krenu
put Francuzah sa jarošću.
Ne bi kadra mišca Gala
održat se krvolitnu
polijetu Slave mača,
već ustupi pob'jeđena
s krvolitna polja bitke,
a za njom se pušti hitri
Crnogorac, boju vješti,
proz raguska duga polja,
guste šume i potoke.
Tu Pariza neizbrojni
sin pogibe i krv proli
od slavenske bojne ruke.
Sve oblasti dubrovačke
prikloniše gordost svoju
pred ostrotom plamna mača
i osjenkom gromorodnom
od barjakah Rusa, Srba.
Cavtat drevni na jurišu
sa krvljenjem osvojiše.
Kada Delgog viđe hrabri
da Slavjanin ne ustupa,
no jednako njega goni
i francusku krv prosiplje,
prepade se da Bergata
krjepost tvrdu ne ugrabe,
kojano je Dubrovnika
glava i štit gromometni,
pa pohita s njojzi brže
su vojnikah dv'je hiljade,
te se u nju sakri tvrdo
branit sebe i vojnike
i Raguze glavna grada.
Kad Slavjanin prozorljivi
pozna Gala hitru miso,
svu Francije drugu vojsku
ugna bojem u Dubrovnik,
pa poleće tri hiljade
crnogorske izabrane
i jegerah šest stotinah,
te na Bergat i Delgoga
udariše neustrašno.
Al' se vješti vojskovođa
su vojnikah dv'je hiljade
ne da lasno gradu primać,
kamoli ga osvojiti,
već se topom ognjedišnim
i oružjem drugim brani
vješto, hrabro, besamrtno.
No može li ljudska slaba
sazidati ruka krepost
koja će se održati
pred viteške prsi Slave?
Crnogorci i jegeri
juriš složno učiniše,
i šanceve prve tvrde,
koji bjehu štit tvrdinje,
s mukom teškom i sa krvlju
osvojiše i oteše,
i hiljadu vojske hrabre
i glavarah posjekoše.
Al' se Delgog sa hiljadom
iz krjeposti muški brani;
no ni krjepost, ni odvažnost
ne mogaše njega hrabra
od slavenska mača skriti,
veće grada brže sjenkom
ratonosni barjak Slave
prekri krilma i osjeni.
Delgog smrtnu slavu dobi
s golom sabljom u rukama
od šarice crnogorske,
a njegova listom vojska
u trenuće posta hrabra
ruci Slave robom, grobom.
Tek slavenska jednorodna
uze vojska nepobjedna
grad Bergata na jurišu,
i u njemu protivničkih
trijest topah ubojnijeh,
onda tope hitro brže
namjestiše, obratiše
put gordoga Dubrovnika:
s jedne strane vožd Vjazemski
i vladika Petar hrabri
Dubrovnika staše biti
ognjenosnim gromovima;
s druge strane Senjavina,
mora vladac, mora vitez,
sipje na njeg' morske grome
neprestano ječne, strašne.
Strašno oku, uhu smrtnu
bješe gledat to, slušati
kada topi morski, gorski
bjehu duge ognjevite
u jednome dugu kolu
izm'ješali i salili,
i ognjene njine r'jeke
kad pučina u debelo
svoje sinje ogledalo,
pola više, pola strašnje
ljudsku oku kaževaše.
I od dima ognjenoga
što se bješe podigao
od glasita topa, puške
od varoši dubrovačke,
koju bješe crnogorska
u pregonu s Francuzima
upalila hrabra vojska,
plam se jednak neprekidni
bješe s plamom sveza krugom
oko tvrda Dubrovnika.
Glas hiljadah ratne đece
dnevno, noćno čujaše se
od juriša, od obrane.
Već topovska jaka zrna
bjehu zide tvrda grada
iz temelja zaljuljala,
i kumbare ognjekrilne
grad plamena nasukale;
već žitelji, vojska gradska
bjehu teškom glada smrti
nestavati u nj počeli,
i grabit se oko jela,
ka planinski nenasiti
ljuti vuci i zvjerovi
kada mršu jedno drugom
iz jarosne ruke grabi.
Glas se svuda već mogaše
među vojskom i građanma
od predaje čuti jasno, -
da ne stasa u mah isti
razjareni Marmont duka
su dvadeset hiljad vojske
u pomoći Dubrovniku.
Kad slavenska vojska viđe
Dubrovnika krepku pomoć,
nasusret joj brže posla
pet hiljadah srpske vojske,
a ostala s ruskom osta
grad Raguze u strah držat.
Pet hiljadah crnogorske
sretoše se bojne vojske
sa Marmontom i s francuskom
na Rijeke crnu mostu.
Tek se staše, boj se rodi;
Francuz s jedne, Srbin s druge
strane oganj živi usu.
Rijeke se brže struje
bistre s krvlju izm'ješaše
i crvene staše teći,
i od mrtvog ljudskog trupja
stade hitre vale lomit.
Boj tri dana sve jednako
neprestano plamće ljuti
s dva brijega R'jeke bistre;
preko nje se neprestano
dva protivna gusta dima
upirahu nadlećući
na njihova puškorodna
smrt noseća hitra kola.
Dva oružja tresk i klepet
potresahu ustrašenu
strmotečnost vode ladne,
tere strahom obuzeta
prekidaše često ista
prirodnu joj tečnost činit
izmeđ dvije ljute sile,
izmeđ mnogo mrtva trupja,
ispod strašna plama, dima,
koje ratnik na ratnika
sa jarošću izlivaše.
Nego sila vješta, hrabra
preodolje i prodrije
preko duga mosta R'jeke
s mnogo krvi na jurišu.
Manje čislo vitezovah
Gore Crne povrati se
k svojoj vojsci kod Raguze,
ali opet slavom ratnom,
te joj kaže da s Marmontom
mnogo hrabre vojske ide
u pomoći Dubrovniku,
nego da se brže vojska
sva njihova umah skupi
da Marmonta sretu bojem.
Krepke mišce Slavenina,
vojske ruske, crnogorske
deset hiljad u red stade,
te kod tvrda Dubrovnika
dočekaše grozna duku
Ilirije i Raguze.
Al' njegovu jarost ljutu
zaustavit ne mogaše,
već on silom neustrašno
udri, kinu i navrije;
a vrata se Dubrovnika
otvoriše tek viđeše
da im ide pomoć mnoga
sa njihovim gordim vlacem.
Crnogorska, ruska vojska
izmače se, i stan metnu
na visinu Debeloga
poznatoga bojna br'jega,
da Francuze iz gradovah
poizvuku i izmame.
Kako Marmont viđe gordi
da ustupi sin Sarmata,
ne stavi se da ga mami,
no pomisli da ustrašen
hoće bježat bez obzira
pred oružjem njegovijem,
te se s vojskom iz gradovah,
s topovima i s zahirom
kako mračni oblak johnu,
i na tvrdi stan slavenski, -
razdraženi pobijede
bojnom slavom koju mnjaše
da će maču slavenskome
uzet s vrha prirodnu mu -
rupi s svake strane snažno.
Al' slavenski neumorni
hitri orli, sokolovi,
koji v'jenca viteškoga
s glave puštit nigda neće
dok Urana ime traje,
Marmontovu silu gordu
raskrhaju i pos'jeku,
topovah joj deset uzmu.
Francuz, stravljen i ustrašen
od mišice Slavenina,
sa megdanskog polja umče;
Vitaljinu, selo malo,
u bježanje isti prođe
sve ginući, krv lijući;
na visoko Vučje ždr'jelo
oprije se gordi opet
Slavjaninu nepobjednu;
tu, ka igđe, boj krvavi
plam oružja sa jarošću
uždi ruka Slave, Gala,
dim u dimu, plam u plamu.
U tom boju upornome,
sjem ostale vojske, pade
Uskoković Stano vitez,
vojevoda od nahije
imenosne Lješa hrabra,
Zete ravne vojevode.
Crnogorci kad viđeše
da im vitez i vojvoda
od Francuza ruke pade,
uvređeni napadoše
s ostrim gvožđem u rukama
na redove Gala čvrste.
Francuska se njih viteštvom
sva zabuni hrabra vojska,
te smućena bježat trže
pred slavenskom rukom brže;
slavenski je mač siječe
dok je mračne noći ruke
u debelo mračna svoja
skriše njedra i osjenku.
Crnogorci noćno sebe
stan saviše na Fratarsko
ravno polje kod dubrave,
a spored njih ruski soldat
podaleko krajem mora.
Nego Marmont i Loriston
sovjet hitri tajno spletu
da krijući s vojskom udre
na stan vojske crnogorske
i vladiku hrabra njina
ne bi li ga iznenada
kako smeli, rasprštali.
Po savjetu i po planu
dva prevješta generala
udariše s vojskom svojom
na ratnike gnjezda srpskog,
al' Francuzu sve zafajdu,
jer jošt sunce šesti sahat
hoda svoga ne bijaše
prek' Urana učinilo
na zefirna hitra krila,
a Francuz se opet malo
s upornoga polja bitke
sa svom silom natrag vrati.
I tu njemu mišca srpska
na ravnomu polju uze
šest barjakah, šest topovah,
osam stotin ratne đece,
oficera i soldata,
i jednoga hrabra, umna
vojskovođu generala.
Ali opet oko penje
Marmont duka i Loriston
spram slavenske dvije vojske.
Crnogorci i Rusaci
noćno oko svoj digoše:
na moru se Rus odveze,
Crnogorac stan izmače
spored grada od Novoga
na Kameno hrabro selo.
To sve navlaš hitrost voždah
slavenskijeh sve činjaše
da Marmonta dalje s vojskom
od šancevah i gradovah
priodmame i odvuku,
da se njima šire bude
i uduže s njim ćerati,
i da vojske obadvije
vide uprav, bez krivenja,
u gradove i šanceve,
ko će polje od bijenja
ostaviti i uteći, -
al' Slavjanin gordu Galu,
ali ovi njemu hrabru.
Marmont glasni i izvjesni,
komu sjajni mač i kopje
u rukama bješe dao
car Francije sv'jetu grozni
da sa njima v'jence slave
na megdanska polja bere,
da pod njima hram Galije
vječno, slavno, besamrtno
u ljudstvama traje, živi, -
tek Slavjane pored sebe
u stanove ne uviđe,
krenu vojsku da ih traži,
da ih goni dok ih mogne
s viteškijem okom uzret.
Brzo prispje na izvjesna
Sutorine bojem polja,
i na njima srete hrabre
dv'je hiljade ruske vojske,
kojano se bješe digla
da ga mami i privlači
kod okola crnogorske,
kojano se bješe divno
uredila, namjestila
da s Francuzma krv prolije.
Nepobjednu rusku vojsku
Gala sila odsvud stište
i oklopi redovima,
al' prirodna hrabrost Rusa
sa oružjem u rukama
listom pade, no pošteno,
od Marmonta neizbrojne
vojske vješte, učne boju.
Rusa hrabra što preteče,
to francuskom umiveno
crnom krvlju povrati se
sve ranjeno i umorno
u krjeposti novskog grada.
Marmont noćcu prenoćio
na sutorska polja duga,
pa sjutradan, tek zaplamće
iz bezdanah istočnijeh
lučesipni Titan bistri,
i životnoj tvari smače
sa magnetom svojim sjajnim
trepavice sa zjenice,
a rataja mirna zivnu
da veselo važni posa
na cvijetne plodonosne
njive, polja savršuje,
i ratniku mač pripasa,
i na ramo kopje pripe, -
glas muzike i doboša
razasu se u okolu
zapadnjega kraja zmaja,
i uzvija vojsku bojnu
sa hrabrošću raspaljenu,
doklen vojsku generali,
oficiri i glavari
najaviše svukoliku
put srpskoga stana hrabra,
nad kojijem barjak ratni
vijaše se i pucaše
sa hitrinom boja željnom.
Kad vladika i glavari
vidiješe tamnovidne
i Kapeta Huga drevna
praunuke, hrabru đecu,
đe su pjevcu svome gordu
sa jarošću raširili
obožana njina krila, -
onda srpske vojske hrabre
hitru njinu drsku ruku
na oružje postaviše,
pa vitešku vojsci riječ
govoriti zauzeše:
"Svaki narod kojem prsi
duhom hrabrim pitaju se
za svobodu svoju dičnu
i za drago otačestvo
dužan ginut, krv je liti
hrabrost prava doklen traje.
Ona čuti ništa nisko
o seb' ne da niti hoće
na njezine bistre uši,
već dok živi - slavom huči;
kad nestane, tad postane
ogledalo pravo sv'jetu,
u kojem se duh hrabrosti,
duh viteštva ogleduje
potomakah ljudstva vječno.
Što će vi se primjer Grkah
i Rimjana dovoditi,
al' sinovah Sarmacije,
kojijema besamrtno
ime dade njina hrabrost?
Veće umne vaše oči
obratite, pa viđite
praotacah i otacah
vaših djela vječno slavna,
koji ime i svobodu
porodiše otačestvu
u žvalice plamometne
sedmoglave Vizantije
iz prosute krvi svoje;
njina hrabrost duh vaš neka
slavom bojnom krjepko digne
na pobjedu, na viteštvo.
Istina je, svijet znade
da je Francuz hrabar i vješt
bojevima i megdanu,
i da ga je više brojem
u šestoro negoli nas;
mi Francuza dobro znamo,
on se k tome priučio
da dobija i pob'jeđa;
ali i on zna izmaći
đe na čvrsti duh nastupi,
a svjedoci toga evo
neizbrojni ljuti boji
koje s njima učinismo
po Raguzi i po Boci
sa Rusima našom braćom,
a i sami neke pute.
Sad nam treba posvjedočit
našu hrabrost i viteštvo
od otacah nasl'jeđenu,
a i nama mnogo putah
pokazanu proć dušmana
u bojeve i krvljenja
boreći se za svobodu
i za slavu srpskog gnjezda."
U tome se na puškomet
Marmont s vojskom javi gordi.
Crnogorci brže mjesta
za boj lična zauzeše
i hitreno ognjesipni
krem viteški izostriše
put francuske sile grdne.
Francuz hodom krotkim ide
od doboša njegovoga
i muzike hučne, glasne,
koja duhu viteškome
sve nekakvu slavu, ponos
obećava vještim glasom,
samo priđe da on hita
k sraženiju krvolitnu.
Ječe gore iz utrobe
i planine vjencenosne
poskakuju krutim t'jelom.
U to svirke i muzike
glas se jasni brže preli
u puščanu jeku strašnu.
Francuz rupi kao opit,
dočeka ga Crnogorac
na plam puške dugoplavi.
S obadvije hrabre strane
puška grmi na hiljade,
s obadvije bojne strane
nalećuje ratnik hitar
na ratnika sebe ravna
s noževima i sabljama
i sa štikom bjelosjajnim:
klepet gvožđa o gvozdiju
sa sipanjem ognja stoji;
pada vitez i jauče,
drugi krvlju uskipjenom
hiti ruku mač skvasiti
o krvi mu protivnika.
Sve jednako besprestana,
sve jednako, bez odmora,
dvije hrabre vojske ratne
bez odmora krvcu liše
od izlaska sunca sjajna
do zalaska njegovoga,
sve na jedno mjesto isto
jedna drugoj ne ustupi
sa megdana stopu zemlje.
Al' kad sunca v'jenac sjajni
okeana zapadnjega
sinje vode zagasiše,
Gala hrabrost ne bi kadra
nenadmornoj mišci Slave
održat se ni usprijet,
no pobježe stanu svome
na sutorski ravni prostor.
Crnogorac njega goni
dok mu oka vid ne stupi
tavna noćca mračnim platnom,
ter šarice gornje puce
ugledati ne mogaše,
već se vrati u stan prvi
na Kameno otad znatno.
Pa tek vojska srpska malo
otpočinu i večera,
razasu se od Novoga
do Trebinja grada drevna,
pa ognjeve neizbrojne
česte uždi i naloži,
da Francuza tijem u strah
viši metne i dovedu.
Uz ognjeve staše pojat
i viteška kola vodit,
u kojima crnogorski
sin od oca čuje, prima
svog pradjeda prošla djela
sa viteštvom okićena.
Providljivi duh Marmonta
uboja se i pomisli
po ognjevma i pojanju
i po zvečne puške glasu
da Srbima pomoć dođe,
pa naredi vojvodama
da se priđe bistre zore
s vojskom krenu ponajbrže,
da sjutradan boj krvavi
tu Slavjanma ne čekaju,
no da bježe priđe boja
put gradovah od Raguze.
Vojskovođe svoga vlaca
sa veseljem poslušaše,
jer ih bješe ljuto bojak
srpske ruke ustrašio;
pa pred zorom sahat i po
s vojskom bježat okrenuše.
No to vjerna crnogorska
iz glavice skraj Francuzah
opazila straža hitra,
pa opali džeferdanom,
a pokliče jasnim glasom:
"Ko je vitez crnogorski!
Lacmanina sila mnoga
sva pobježe bez obzira!
Boža vi je tvrda vjera,
prijevare ovđen nema,
nego javi kako čavka.
A evo je viđu, čoče,
sa očima sprama mora,
a ušima čujem zbilja -
nijesu mi ogluhnule -
đe topovska kola škripe,
a gurukće Francuz kroz nos.
Nije ovo u snu, more,
već na noge sokolovski
da je listom istražimo,
e daleko njojzi bježat
u čizmine ka od drva
do žalosna Dubrovnika."
Skraj ognjevah Crnogorac
hitronogi sav otrča
u poćeru za Francuzma,
i na br'jegu Debelome
u bježanje stigoše ga,
i za njim se otlen ćera
od svanuća do mrcanja
sve jednako krv lijući.
I na crna jata Francuz
krvav, mrtav neprestano
od slavenska mača pada
doklen njega grad Dubrovnik
u prostrana svoja njedra
sa gvozdenim ključem sakri
i zaštiti od viteške
Slavjanina ruke bojne.
U ćeranje crnogorska
vojska dobi neizbrojni
od Francuza šićar mnogi:
tri barjaka, sedam topah,
i potrebe sve ostale,
džebahanu i zahiru
što potporom vojsci hodi.
Pošto srpsko pleme hrabro
sa kamenskim ljutim bojem
poukroti i ponizi
duh Marmonta prenaduti,
onda k Rusma braći pođe
u brodove gromometne,
koji jošte neprestano
plam ognjeni izlivahu,
i jabuke teške tučne
na ognjena njina krila
pošiljahu neprestano
na tvrdinje Dubrovnika.
Pa odmaha tri slavenska
vožda sovjet umni čine,
Senjavinja i vladika
crnogorski Petar umni
i Vjazemski, knez izvjesni,
da se flota digne silna
put Korčule i put Brača
i na druge tvrde grade
po primorju Dalmacije,
da ih slome i prifate
i Francuza, stravu ljudstvah,
da s hrabrošću iz njih gone.
Flota brže po sovjetu
na laka se diže krila,
u nju vojska ruska listom
i srbinske tri hiljade;
a ostala crnogorska
bješ' ostala Boku čuvat
od Marmonta nenasita,
i raguske tvrde grade
u tijesni zatvor držat.
Flota s vojskom teke dođe,
Brač, Korčulu na jurišu
s bojem ljutim osvojiše,
đe i mišca crnogorska
besamrtnu slavu dobi
za hitrinu i viteštvo
pred Rusima, rodnom braćom.
Tek što vojska pod barjake
dugokrile, nepobjedne
Romanova slavom hučna
doma sjajna i velika
okrenu se dalje brati
v'jence slave sa oružjem
po gradovma Dalmacije,
u to vjesnik hitri stasa
iz Petrova Grada dična
od slavenska skiptronosca
da je s Galma mir utvrđen,
kojino je sva primorja
Adrijatik koja kvasi
pod njegovim skiptrom dao,
no slavjanska vojska da se
svaka k svome otačestvu
vraća hrabra što skorije,
da sa Galom više kavgu
ne zameću ni počinju.
Bojeljupcu glas taj mnogo
bi žalostan i uvredan,
al' nemaše drukče činit,
već se doma povratiše:
Rusi k Rusij' rodnoj zemlji,
Crnogorac k Crnoj Gori.
Pošto stanak skiptronosnih
na tilzitski mir predade
Dalmaciju i Raguzu
i Kotorsku Boku dičnu
pod željezna francuskoga
pjevca krila preširoka,
onda predjel Crnogorca
susjedina lakomoga
na granice svoje dobi,
kojem mira utvrđenje
nigda sveto nije zvato,
nit' je drugo štogođ bilo
do prevare i hitrosti,
sa kojom se popravljao
kad mu gibelj đe grozila,
tek da ljevše prevarenu
protivniku mrežu splete,
i kad svoju zgodu vidi,
da ga u nju prijevarom
smrsi, splete iznenada
i svojijem robom zovne.
Pariž dade vlasnom rukom
predjel Boke od Kotora
Loristonu, voždu umnu,
i Beltronu duhom hrabru
da oblasti Boke drži
pod Francije ratni barjak,
i da pleme crnogorsko -
koje niska, beščovječna
i svobode nenavisna
politika nenavidi
i traktatma uv'jek prezrje -
gleda krvlju ili zlatom
pokloniti pod Francije
krvolitni grozni skiptr,
da se tijem krv Francuza
glasno plati i osveti,
koju mišca crnogorska
na megdane mnogu proli
sa hitrenom rukom svojom.
Kako došli dva vojvode
i gradove po Primorju
silom svojom napunili,
stali želju vrhovnoga
francuskoga vjencenosca
ispunjati sa silama.
Najpred pleme crnogorsko
prijevarom staše mamit,
luiđe mu pružajući,
ne bi l' kako za njih Galu
ime Slave i svobode
dali hitru i prodali.
Crnogorac, obdareni
od prirode sa hitrošću,
na to Galu odgovara:
"Trebaju nam ti žutaci
dok svobode u nas dvor je,
a kad bismo ime njeno
izgubili, ocrnili,
nam ni život tad ne treba,
a kamoli štogođ drugo
bez česa se lašnje može.
Za njih svašta možeš kupit
od naroda Gore Crne:
mesa dosta, sira, ribe
i zvjeradi svakojake, -
mrtve, žive, stare, mlade -
tice svake brzoletne
što možete čut u svijet,
a i neke što je svijet
niti čuo nit' vidio;
al' svobodu, glave dražu,
ko spomene da kupuje,
oni nama oči vadi,
u živo nas srce bode,
očima se našijema
on pretvori i kažuje
u krvnički stupac krvi;
najboljemu prijatelju,
a kamoli protivniku,
koji nama to spomene,
slađe bi se krvi njemu
napojio nego vina
nekakoga nemirnoga
od Šampanje i Tokaje.
Boža vi je vjera tvrda,
po sto putah neprelomna,
svi me čujte vi, Francuzi,
ja poznajem vašu misa,
o lisice prijevarne!
Ak' ostavit to nećete,
sastanka ni više nema
na pazare trgovinom,
nego pušku po srijedi,
pa bojeve sjutra brže
među sobom da počnemo;
na njih ćete vi poznati
Crnogorac kako ljubi
otačestvo i svobodu."
Kad Francuzi vidiješe
da im zlato ne pomaga
protiv toga ko ga drži
spram svobode zemljom mrtvom,
onda tijem putom istim
i jošt jedno pokušenje
učiniše sa hitrošću.
Od Raguze duka dođe
u Kotoru drevnu gradu,
te sa pismom prijateljstva
na sastanak zovnu sebe
bojem slavne Gore Crne
nje vladiku i glavare
da im duhu, srcu kaže
s izgovorom gromoglasnim
veličastvo, silu, važnost,
kojim grmi i slavi se
bič Evrope, strah Azije,
istrebitelj, prosvetitelj
zemlje, carstva i narodah
i Francije područne mu.
Marmontovo krasnorječje,
napunjeno figurama
veličastva i viteštva,
i na jezik nešteđenje
zlata, srebra, časti, čina -
sve bi jedna bagatela
namjerenja zapletena.
Pozna Gala srpska bistrost,
pa mu na njih odgovara:
"Gospodine duka, čuj nas!
Ne straši nas veličina
ni mogućstvo Bonaparte,
jer mi straha ne imamo
od oružja ničijega,
a kamoli od riječih,
koje vjetrom dođu, prođu.
I priđe smo mi slušali
gromoglasne prazne r'ječi
koje glase ljudska usta,
ka pećina kad bezumna
nekakvijem vjetrom huči,
da je strašno uhu slušat;
po nje jeki bi se reklo
da lavove i tigrove
proz jarosna ždere usta,
a kad joj se na vratima
drktajući poprimakneš,
onda vidiš s udivljenjem
da mušici najmanjojzi
nije kadra vred učinit,
a kamoli jačoj stvari.
Običaj je u Turakah
ljude strašit, ka i u vas,
nazivajuć svoga cara
bratom sunca, sinom neba,
namjesnikom nebovlaca,
suncem pravde, padišahom
i nikome nepobjednim
gromometnim šeginšahom;
a kada se Turci s nama
bojevima đe poigraj,
mi ih svuda, to se znade,
slomi, skr'aj i pos'jeci.
Što nam blago obećaješ -
niti smo se s njim rodili,
niti ćemo s njim umreti;
mlogo blago čini čojka
svojim robom, nevaljala,
i od žene te rđave
slabijega i gorega.
U svašto mu pred očima
smrt kazuje i predstavlja;
on se straši bez zatvora
na svobodni vozduh dahnut,
on kad vodom nogu skvasi,
šest groznica ufate ga.
A mi, fala jakom bogu
i ovome te običaj
ovaj u nas postavio,
od smrti se ne bojimo,
jere znamo svak će mrijet.
Najjači nam i najljući
vjetar škode dat ne može,
makar goli po njem išli;
a snijeg je i grad nama
ka cvijeće od proljeća
sve jednako drag i mio,
jer po njemu nam je srne,
jelenove i košute
iz pušakah lašnje biti.
Pa nas vidiš ka smo zdravi,
a bez zdravlja i poštenja
sve je ništa na svijetu.
Gospodine duka, slušaj:
mi mišljasmo da nas zoveš
za mirnoću i za dobro
kako naše tako tvoje;
a o tome kad nas zoveš,
zbogom ostaj, nesta zbora,
trgovine i sastanka
među nama i Francuzma!

Pa oružja imaš dosta:
hajde k nama, ne pozni se,
da jedanput izvadite
tu iz glave misa gordu,
da ne muči vaše glave,
tražeć njojzi zamršeni
kraj, koji se neće naći
bez krvava mača, ruke.
Mi smo Srbi bliži rati
nego mira u tri puta.
Su čime nas gođ zadiješ,
na sve smo ti svako doba
odgovorit mi gotovi:
počneš li nas prijateljskim
dozivati tihim glasom, -
na njem ćemo odgovorit;
počneš li nas puške glasom
dozivati smrtonosnim, -
glasu će se nje odzivat
srpska puška doklen traje.
Nego, duka, zbogom ostaj!"
Petar hitri i glavari
vratiše se dičnu gnjezdu,
a začuđen po sahata
osta duka prozorljivu
hrabru duhu Crnogorca,
pa, razljućen i zataknut
glavarima Gore Crne,
pozva k sebe generale
Loristona i Beltrona,
pa im ljutim kaže glasom:
"Brže silu okrenite
koja vi je za to data,
i mravinjak taj maleni,
koji se je sa svobodom
podigao i opio,
nek francuska noga ščepje,
i sa lica zemlje istre
ko se ono usudio
s nečuvenim spram nas glasom
ime toga brukat, hulit
i njemu se podsmjehivat
od kojeg se mača ostra
trese svijet poduranski
ka pučina valovita
pred vjetrovah vladaocem,
od kojega tri dijela
drkte sv'jeta ustrašena,

četvrti mu robom služi."
Hrabri voždi načalnika
poslušaše kako munja;
od gradovah primorskijeh
pokrenuše silnu vojsku
put viteške Gore Crne,
i sa silom brže-bolje
dosukaše na Brajiće,
crnogorsko pogranično
hrabro selo i valjatno,
i živijem, no sa krvlju,
njega ognjem popališe.
No glas hitro svud poleće
kroz planine crnogorske
da Brajiće Francuz uždi.
Drugi ratnik nejma kade
u boju tom potrčati,
već čobani iz obližnjih
slećeše se s gorah brzo,
i sa željom ratnom na boj
tri stotine njih udari
na Francuza bojem slavna.
Boj ognjeni tri sahata
dva viteški protivnika,
goneći se proz brajićke
opaljike i kućišta,
sve jednako produžahu;
ne mogahu jedni druge
iz mračnijeh meterizah
išćerati ni prognati.
Uto dvjesti jošt bahnuše
dične gore čobaninah,
i vatreno nasrnuše
pet stotinah crnogorske
ratne đece na Francuza;
trojestruke redove mu
krvlju crnom uzmutiše.
Uzmućeni Francuz pleći
tad obrati stidno bježat,
a orlovi Gore Crne
oblećeše njega gorda
sa hitrinom njima rodnom,
po vazdašnjem običaju,
dok u Budve grad maleni
ostatak im puške, mača
ućeraše, zatvoriše.
Tu Francuza kolik' igđe
pred Srbina mišcom nički
u prah gordim čelom pade.
I od dnevi toga strašna,
krvolita i glasita,
u kom Gala namjerenje
crnogorski mač prekide,
bojevi se neprekidni
upališe krvotečni
međ Francuzom i Srbinom
po Primorju pitomome;
ali svagda Gala sila
pred hitrenom srpskom rukom
spasenija sebe bjekstvom
u tvrdinje i gradove
od Primorja nalazaše.
Neprestano od viteza
krv tečaše proz primorska
sela, polja i dubrave,
proz varoši niz bedeme.
Dan svakoji boj do podne
sa Srbinom hrabri Francuz
produžaše i vođaše,
a od podne s njim se grli
pijuć' kafu čokolatu,
mrko vino i rakiju,
pričajući jedan drugom
sa pohvalom ratna djela
svoga duha, svoje mišce.
Šest godinah tako međa
crnogorska i francuska
sve jednako svoje znake
sa viteškom krvlju kvasi,
dok se rodi u besmrtne
Olimpove vladaoce
božestvena vsemoguća
volja, misa i hoćenje
uzvisiti rod Slavjana
više ljudskog svakog roda,
i dok suze, krv narodnja
i nepravda neizbrojna
obratiše gnjev i ljutost
Titanove šćeri svete
na francusko pleme gordo,
te ga spravi pod rusijski
mač i kopje i strijelu,
da slavenska mišca sveti
krv prosutu rijekama
pravog ljudstva po svoj zemlji
slavoljubnom rukom Gala.
Crnogorsko pleme hrabro
tek što začu i razumje
da Bonapart silu krenu
pomračiti vječno sjajnu
unučadi Rurikove
slavu nikom nepomračnu,
tada brže crnogorski
sokolovi nalećeše
na gradovah šest Primorjem
s Primoracah pripomoću;
sa ljudskoga mnogo mesa
sve šest brže na jurišu
od Francuza ugrabiše.
Opeta se sva megdanska
po Raguzi ravna polja
po prvome običaju
staše crnom krvlju topit;
šancevi se svuda stari
mnogo tvrdi obnoviše,
a mramorja smrtni znaci
hiljadama staše nicat
od Francuza i Srbina.
No kad gordi skiptar, kruna
slave žedna Bonaparta
pade u prah strmoglavce
pred romanskim gromometnim
i visokosjajnim tronom
i kada se skiptronosni
Pariz, gordi neprikloni
savi glavom stopi svoga
velikoga pobjednika,
Pavlovoga vjencenosna
hrabra sina i besmrtna, -
Pariz, mira razrušitelj,
mira posta obnovitelj.
Po pariškom miru znatnu
Aleksander važnom rečju
baš vladici, Crnogorcma,
hrabrost njinu pohvaljujuć,
naredio i rekao
da predaju sve Primorje
austrijskom dvoru drevnu,
a da s' oni hrabri vrate
u svobodni predjel njiov.
To vladici i glavarma
vrlo mučno, teško bilo,
al' inače ne imali
štogođ drugo uraditi,
već slavensku glavu brže
poslušali po nje volji.
Ostaviše listom Boku
i Primorje svekoliko;
otidoše u viteški
Crne Gore predjel dični,
te se mole velikome
svobode im hranitelju.
Ko im trne u nju svetu,
svak im krvlju vrućom plaća.
I to će bit dok ustraje
Gori Crnoj ime dično,
i Evropa dok džamiju
na hram pravi neba, ljudstva
preokrene i obrati.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Sre 1 Jul - 14:45

Strah životu kalja obraz često.
Ko na brdo, ak i malo, stoji
više vidi no onaj pod brdom.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Sre 1 Jul - 14:46

Oči zbore što im veli srce.
Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Decorative-line-divider2
Teško zemlji kuda prođe vojska.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Sre 1 Jul - 14:47

Svak je rođen da po jednom umre,
čast i bruka žive dovijeka.
[i][b][i][b]Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Decorative-line-divider2[/b][/i][/b][/i]

Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tiranin na slaba čovjeka;
al tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetlija!
Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Decorative-line-divider2

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Sre 1 Jul - 14:47

Budale su s očima slepe
koje vide, a zaludu vide.
Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Decorative-line-divider2
Iza tuče vedrije je nebo,
Iza tuge bistrija je duša,
Iza plača velje pojača.
Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Decorative-line-divider2

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Sre 1 Jul - 14:49

Vječna zublja vječne pomrčine
[i]nit dogori niti svjetlost gubi.[/i]


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sokurnegosh1
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 25 Sep - 9:50

Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 C48dovjek-i-tiranin-njegoc5a1










"Treba otimati radost danima koji beze "
 Majakovski
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 25 Sep - 9:51

Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 12918064_1721511744727243_1471186950_n.jpg?ig_cache_key=MTIxOTc3MDY0ODUyMTMwMTc3OQ%3D%3D










"Treba otimati radost danima koji beze "
 Majakovski
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:22

U dorbu je lao dobro biti,
na muci se poznaju junaci.

Udri vraga, ne ostav mu traga,
ali gubi obadva svijeta.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:22

Bič sam božji za tebe ispleten
da se stavljaš šta si uradio.

Čaša meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči
čaša žuči ište čašu meda
Smiječane najlakše se piju.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:22

Bez muke se pesma ne ispoja
bez muke se sablja ne sakova.

Blago tome ko dovijeka živi
imao se rašta i roditi.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:22

Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba coeka;
alć tirjanstvu stati nogom za vrat;
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!

Mlado žito, navijaj klasove,
pređe roka dočla ti je žetva.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:22

Neka bude broba neprestana,
neka bude što biti ne može.
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko meko pokoljenje.

Med za usta i hladna prianja,
a kamoli mlada i vatrena.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:23

Strah životu kalja obraz često.

Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovještvom.

usred podne da ga čovjek sretne,
sva bi mu se koža naježila
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:23

Pokoljenje za pjesnu stvoreno
vile će se grabit o vjekove
da vam vjence dostojne sapletu
vaš će primjer učiti pjevača
kako treba s besmrtnošću zborit.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610Pon 29 Jan - 11:23

Slavno mrte, kad mreti morate.

Svijet je ovan tiran tiraninu
a kamoli duši blagorodnoj.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Petar II Petrović Njegoš   Petar Petrović Njegoš - Petar II Petrović Njegoš - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Petar II Petrović Njegoš
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Petar Preradović
» Petar Kralj
» Petar Kočić
» Petar Lubarda
» Petar Dobrovic
Strana 2 od 4Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-