Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Vilijam Fokner

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Salome

Master
Master

Salome

Ženski
Poruka : 5684

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


Vilijam Fokner - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Vilijam Fokner   Vilijam Fokner - Page 2 Sat610Pet 20 Mar - 14:04

Cini mi se da je za lijena covjeka najlaksa stvar na svijetu biti dobar .

" Svetlost u kolovozu "
Nazad na vrh Ići dole
Salome

Master
Master

Salome

Ženski
Poruka : 5684

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


Vilijam Fokner - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Vilijam Fokner   Vilijam Fokner - Page 2 Sat610Pet 20 Mar - 14:06

" Sam Bog zna da je prilicno nezahvalan posao biti icija zena "

" Svetlost u kolovozu "
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Vilijam Fokner - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Vilijam Fokner   Vilijam Fokner - Page 2 Sat610Pon 30 Mar - 18:40

William Faulkner


Ruža za Emily


Vilijam Fokner - Page 2 Faulkn10

I

Kada je umrla gospođica Emily Grierson, cijeli je naš grad pošao na sprovod: muškarci radi nekog osjećaja poštovanja prema palom spomeniku, žene ponajviše radi radoznalosti, da vide unutrašnjost njene kuće, koju nitko, osim jednog starog sluge — koji je ujedno bio vratar i kuhar — nije vidio tokom posljednjih deset godina.
To je bila velika uglata kuća od brvana, koja je davno prestala biti bijela, ukrašena kupolama i tornjićima i vitičastim balkonima, u teškom stilu sedamdesetih godina, i nalazila se u jednoj od onda najboljih ulica. Ali garaže i predionice pamuka preplavile su i uništile čak i najaristokratskija imena iz tog susjedstva; ostalia je jedino kuća gospođice Emily, dižući svoje tvrdoglave i koketne ostatke u propadanju iznad kola za pamuk i gazolinskih pumpi — mrlja za oko između ostalih mrlja. A sada je i gospođica Emily otišla da se pridruži predstavnicima onih aristokratskih porodica, tamo, gdje su ležali na groblju obraslom cedrovima, između redova anonimnih grobova vojnika Sjevera i Juga, koji su pali u Jeffersonskoj bici.
Živa, gospođica je Emily predstavljala tradiciju, dužnost i brigu; neka vrsta nasljedne gradske obaveze, koja je potjecala još od onog dana 1894., kada. ju je pukovnik Sartoris, gradski predsjednik — оnaј, koji je izdao naredbu, da se ni jedna Crnica ne smije pojaviti na ulici bez pregače — oslobodio plaćanja poreza. To je oslobođenje vrijedilo od smrti njena oca za sve vijeke vjekova. Gospođica Emi!y ne bi bila prihvatila milosrđe. Pukovnik Sartoris je izmislio zapletenu priču, iz koje se vidjelo, da je otac gospođice Emily posudio gradu novac, a grad radi poslovnih razloga vraćaj taj dug na ovaj način. Jedino je čovjek s toliko širokogrudnosti i pameti, kakav je bio pukovnik Sartoris, mogao izmisliti takovu priču, a jedino je žena mogla u nju povjerovati.
Kada su ljudi slijedeće generacije, modernijih ideja, počeli postajati predsjednici i gradski oci, taj je aranžman izaizvao nešto nezadovoljstva. Prvog dana godine poslali su joj obavijest o plaćanju poreza. Došao je i februar, a odgovora nije bilo. Napisali su joj služlbeno pismo, pozivajući je da se javi općinskomu uredu, kad god joj to vrijeme dopusti. Tjedan dana kasnije, pisao joj je sam gradski predsjednik, nudeći joj, da će je sami posjetiti, ili da će poslati po nju svoj automobil. Kao odgovor primio je kratku poruku na papiru starinskog oblika, napisanu uskim tečnim rukopisom i izblijedjelom tintom, u kojoj mu poručuje, da ona više uopće ne izlazi. Obavijest o porezu je bila priložena bez komentara.
Sazvali su izvanredni sastanak Vijeća gradskih otaca. Sastavili su deputaciju, pokucali na vrata, kroz koja nije prošao ni jedan posjetnik već osam ili deset godina, od dana, kada je prestala davati lekcije u bojenju porcelana. Stari ih je Crnac uveo u polumračno predvorje, iz kojeg su se penjale stepenice u još tamniju sjenu. Mirisalo je naprašinu i nenastanjenost, — zagušljiv, vlažan miris. Ušli su za Crncem u dnevnu sobu. Bila je namještena teškim, kožom pokrivenim namještajem. Kad je Crnac podignuo zastor na jednom od prozora, vidjeli su da je koža ispucana; a kad su sjeli, neprimjetna se prašina lijeno podigla oko njihovih bokova, polako se vitlajući u jedinoj zraci sunca. Na pozlaćenom stalku, koji je izgubio sjaj, ispred kamina, stajao je portret oca gospođice Emily.
Oni su ustali, kad je ušla — mala, debela žena u crnom s tankim zlatnim lancem, koji joj se spuštao sve do pasa i nestajao u pojasu, naslanjala se na štap od ebanovine s izblijedjelom zlatnom glavom. Kosti su joj bile malene i tanke, možda je baš zato ono, što bi na drugoj izgledalo kao obična punoća, na njoj djelovalo kao debljina. Izgledala je napuhnuto, kao tijelo, koje dugo leži pod nepokretnom vodom, a i imala je takovu blijedu put. Oči su joj, izgubljene među debelim naborima lica, izgledale kao dva mala komada ugljena usađena u tijesto i brzo su prelazile s jednog lica na drugo, dok su posjetioci izlagali razlog svog  dolaska.
Nije im ponudila da sjednu. Samo je stajala na vratima i mirno slušala, dok govornik nije zbunjeno zastao. Tada su mogli čuti kako nevidljivi sat kucka na kraju zlatnog lanca.
Glas joj je bio suh i hladan. »Ja ne plaćam nikakav porez u Jeffersonu. Pukovnik Sartoris mi je to objasnio. Možda bi netko od vas mogao doći do gradske arhive i zadovoljiti svoju radoznalost.«
»Ali mi smo to učinili. Mi smo gradska vlast, gospođice Emily. Zar niste primili
poruku predsjednika, koju je sam potpisao?«
»Primila saim neki papir, jesam«, rekla je gospođica Emily. »Možda se on smatra predsjednikom ... Ja ne plaćam porez u Jeffersonu.«
»Ali u knjigama nema ništa, da se to dokaže, shvaćate. Mi moramo po . . .«
»Obratite se pukovniku Sartorisu. Ja ne plaćam porez u Jeffersonu.«
»Ali, gospođice Emily . . .«
»Obratite se pukovniku Sartorisu.« (Pukovnik Sartoris je bio umro gotovo prije deset godina.) »Ja ne plaćam porez u Jeffersonu. Tobe!« Crnac se pojavio. »Isprati ovu gospodu do vrata.«

II

Tako ih je ona porazila hametice, upravo kao što je prije trideset godina porazila njihove očeve, kad se radilo o vonju. To je bilo dvije godine nakon smrti njena oca i kratko vrijeme nakon što ju je njen dragi — onaj, o kojem smo vjerovali da će je oženiti — ostavio. Nakon očeve smrti vrlo je malo izlazila; kad joj je dragi otišao, ljudi su je jedva i vidjeli. Nekoliko se gospođa osmjelilo da je posjeti, ali ih ona nije primila i jedini znak života te kuće bio je Crnac — onda još mlad čovjek — koji je izlazio i ulazio s košarom za kupovanje.
»Kao da muškarac — bilo koji muškarac — može voditi kuhinju«, govorile su gospođe; i tako se nisu iznenadile, kad se razvio vonj. To je bila još jedna veza između grubog, prostog svijeta, i visokih i moćnih Griersonovih.
Neka susjetka se potužila gradskom predsjedniku, sucu Stevensu, osamdesetgodišnjem
staircu.

»A što biste vi htjeli da ja tu učinim, gospođo?« rekao je.
»Kako, naredite joj da prestane s time«, rekla je žena. »Zar nema takvog zakona?«
»Uvjeren sam da to neće biti potrebno«, rekao je sudac Stevens. »To je vjerojatno
samo zmija ili štakor, kojeg je onaj njen Crnac ubio u dvorištu. Razgovarat ću s njim o tome.« Slijedećeg je dana primio još dvije pritužbe, jednu od čovjeka, koji je došao sa bojažljivim neodobravanjem. »Mi stvarno moramo nešto poduzeti, suče. Ja sam posljednji čovjek na svijetu, koji bi gnjavio gospođicu Emily, ali moramo nešto učiniti.« Te se noći sastalo Vijeće gradskih otaca — tri sjedobrada starca i jedan mlađi čovjek iz generacije, koja
se tek dizala.
»To je posve jednostavno«, rekao je on. »Naredite joj, da dade očistiti kuću. Dajte joj određeni rok da to učini, a ako ne učini . . .«
»Prokletstvo, gospodine,« rekao je sudac Stevens, »možete li vi u lice optužiti jednu
damu da smrdi?«
Tako su slijedeće noći, nakon ponoći, četiri čovjeka prešla travnjak gospođice Emily i šuljala se oko kuće poput provalnika, njušeći temelje od opeke i podrumske prozore, dok je jedan od njih ravnomjerno mahao rukom, kao da sije iz vreće, koju je nosio preko ramena. Provalili su podrumska vrata i poprskali podrum krečem, što su učinili i u svim postranim zgradama. Kada su ponovo prelazili preko travnjaka, na jednom od prije mračnih prozora bilo je svijetlo i na njemu se vidjela gospođica Emily, ocrtana u svijetlu, dok joj je uspravni torzo bio nepokretan kao u kakvog idola. Tiho su se odšuljali preko travnjaka u sjenu bagremova, koji se bili poredani ulicom. Nakon tjedan dva smrada je nestalo
U to su je vrijeme ljudi stvarno počeli sažaljevati. Ljudi našega grada, sjećajući se kako je stara gospođa Wyatt, njena pratetka, poludjela, vjerovali su da Griersonovi drže nos nešto previsoko za svoj položaj. Nijedan mladić nije bio dovoljno dobar gospođici Emily i
takvima. Mi smo ih uvijek zamišljali slikovito: gospođica Emily, vitka figura u bijelom, stoji u pozadini; pred njom raskrečena silueta njenog oca s bičem u ruci, oboje na široko rastvorenim ulaznim vratima. Tako kad je došla do tridesete i još uvijek ostala neudata mi smo osjećali, ako ne baš zadovoljstvo, a ono, da ju je stigla pravda; čak ni s ludošću u porodici, ona ne bi bila odbila sve svoje prilike, da su se zaista mogle ostvariti.
Kad joj, je otac umro, ispalo je da je kuća jedino što ona posjeduje; i ljudima je to na neki način bilo drago. Konačno su mogli sažaljevati gospođicu Emily. Kad je ostala sama, blizu prosjačkog štapa, postala nam je ljudskija. Sada će i ona znati ono uzbuđenje i onaj očaj, kad čovjek ima paru više ili manje.
Dan nakon njegove smrti sve su se gospođe pripremile da je posjete, da izraze saučešće i da ponude pomoć, kao što je kod nas običaj. Gospođica Emily ih je dočekala na vratima, odjevena kao obično i bez ikakva traga boli na licu. Rekla im je, da njen otac nije mrtav. Govorila je to tri dana, dok su neprestano dolazili svećenici i liječnici i nastojali je nagovoriti, da ih pusti da pokopaju leš. Upravo kad su nakanili da potraže pomoć zakona i sile, ona se slomila., i oca su joj brzo pokopali.
Onda još nismo reklli da je luda. Vjerovali smo, da je morala tako činiti. Sjećali smo se svih mladića, koje je njen otac otjerao, i znali smo, da se sada, kada joj ništa nije ostalo, mora pripijati uz onog, koji ju je orobio, kao što ljudi čine.

III

Dugo je vremena bila bolesna. Kad smo je ponovo vidjeli, podrezala je kosu nakratko, pa je izgledala kao djevojčica i nejasno nas je podsjećala na one anđele u obojenim crkvenim prozorima — nekako tragična i nebeska.
Grad je bio upravo izdao ugovore za asfaltiranje pločnika i u ljeto, nakon smrti njena oca, počeli su radovi. Građevinska je kompanija došla s Crncima i mazgama i mašinama i predradnikom koji se zvao Homer Barron. Bio je to "Уаnkее — velik, jak čovjek, snažna glasa i očiju svjetlijih od lica. Mali bi ga dječaci slijedili u gomilama, da čuju kako sipa kletve na Crnce, i da čuju Crnce, kako pjevaju u ritmu dizanja i udaranja pijuka. Uskoro je poznavao svakog čovjeka u gradu. Kad god bi čuli mnogo smijeha, negdje oko trga, Homer Bairron bi bio u centru grupe. Uskoro smo počeli viđati njega i gospođicu Emily. kako se svake nedjelje poslije podne voze u kočiji žutih kotača, u koju su zapregli skladan par ždrijebaca iz konjušnice.
Isprva nam je bilo drago, da se gospođica Emily zanima za nešto, jer su sve gospođe rekle, »Naravno, jedna Griersonka ne može ništa ozbiljno misliti s jednim Sjevernjakom, i to nadničarem.« Ali bilo je i drugih, starijih ljudi, koji su govorili, da čak ni bol ne bi smjela natjerati pravu damu đa zaboravi noblesse oblige — ali nisu to nazivali imenom noblesse oblige. Oni su samo rekli, »Jadna Emily. Njeni bi rođaci morali doći k njoj.« Imala je neki rod u Alabami, ali je njen otac već davno raskinuo s njima, kad su se posvađali oko posjeda stare gospođe Wyatt, luđakinje, i između dviju porodica nije bilo veze. Oni čak nisu poslali predstavnika na sprovod.
I čim su starci rekli. »Jadna Emily«, počelo je šuškanje. »Mislite li, da je to stvarno tako?« govorili su jedni drugima. »Naravno da jest. Što bi drugo moglo. . .« To sakrivši usta rukom; šuškanje zavjesa od svile i satena iza žaluzija zatvorenih pred nedjeljnim poslijepodnevnim suncem, dok je prolazilo brzo, zvonko klop-klop-klop konjske zaprege:
»Jadna Emily.«
Ali čak i onda kad smo vjerovali da je pala — ona je držala glavu visoko. Činilo se, kao da je više nego ikad zahtijevala poštovanje svog dostojanstva, kao posljednja Grierson: kao da je trebao samo taj doticaj zemaljskog da ponovo uspostavi njenu neprikosnovenost. Kao onda kad je kupovala otrov za štakore, arsen. To je bilo godinu drna nakon što su bili počeli govoriti »Jadno Emily«, i dok su joj u posjetama bile dvije rođakinje.
»Hoću otrova«, rekla je apotekaru. Tada je prešla tridesetu, i bila ie još uvijek vitka žena, iako mršavija nеgо obično, hladnih, naduvenih crnih očiju. Koža joj je na licu bila
napeta na sljepoočnicama i oko očnih šupljina, onako kako zamišljiamo da bi morala biti u
svjetioničara. »Hoću otrova«, rekla je.
»Da, gospođice Emily. Koju vrstu? Za štakore?«
»Hoću najbolji koji imate. Svejedno koja vrsta.«
Apotekar je nabrojio nekoliko. »Oni mogu ubiti sve do veličine slona. Ali vama sigurno treba . . .«
»Arsen«, rekla je gospođina; Emily. »Je li taj dobar?«
»Je li... arsen? Da, gospođo, ali vama treba . . .«
»Meni treba arsen.«
Apotekar ju je pogledao. Ona mu je odvratila pogled, uspravna, s licem poput razvijorene zastave. »Pa da, naravno«, rekao je apotekar. »Ako vam baš to treba. Ali po zakonu biste morali reći za što ćete ga. urpotrebiti.«
Gospođica se Emily samo zabuljila u njega, zabačene glave, tako da su im oči bile ravno nasuprot, dok on nije spustio pogled i pronašao arsen i zamotao ga. Crnački dječak, raznosač, donio joj je paket; apotekar se nije vraćao. Kad je kod kuće otvorila paket, na kutiji je ispod mrtvačke lubanje i kostiju pisalo: »Za štakore.«

IV

Tako smo slijedećeg dana svi rekli, »Ona će se ubiti«; i rekli smo da bi to bilo najbolje. Kad smo je počeli viđati s Homerom Barronom, govorili smo, »Udat će se za  njega.« Zatim smo rekli, »Već će ona njega prisiliti«, jer je sam Homer primijetio — sviđali su mu se muškarci i bilo je poznato da je s mlađim ljudima pio u Elks’ Clubu — da on nije čovjek, za ženidbu. Poslije smo govorili, »Jadna Emily« iza žaluzija, dok su oni prolazili nedjeljom poslijepodne u blistavoj kočiji. Gospođica Emily je držala glavu visoko, a Homer Barron je nakrivio šešir, držeći cigaretu u zubima, a uzde i bič u žutoj rukavici.
Tada su neke od gospođa počele govoriti kako je to sramota za naš grad i loš primjer mlađim ljudima. Ljudi se nisu htjeli u to miješati, ali su gospođe konačno prisilile  baptističkog svećenika — porodica gospođice Emily pripadala je episkopalnoj crkvi — da je posjeti. Nikad nije htio da otkrije što se dogodilo za vrijeme tog razgovora i odbio je da ide ponovo. Slijedeće su se nedjelje oni opet vozili uncama, a slijedećeg dana je svećenikova žena napisala pismo rođacima gospođice Emily u Alabamu.
Tako je dobila svoj krvni rod pod isti krov i mi smo se pripremili da promatramo razvoj događaja. Isprva se ništa nije desilo. Onda smo postali sigurni, da će se vjenčati. Saznali smo, da je gospođica Emily bila kod draguljara i da je naručila srebrni komplet muških toaletnih potrepština, na kojem je dala, urezati inicijale H. B. Dva smo dana kasnije saznali da je kupila potpunu mušku garderobu, uključujući tu i noćnu košulju i rekli smo,
»Žene se«. Bilo nam je zaista drago. Bilo nam je drago, jer su dvije rođakinje bile griersonskije nego što je gospođica Emily ikada bila.
Tako se nismo ništa iznenadili, kad je Homer Barron — ulice su već bile dovršene prije nekog vremena — otišao. Bili smo ponešto razočarani, što nije bilo javne predstave, ali smo vjerovali, da je on otišao da nekog pripremi na dolazak gospođice Emily ili da njoj dade priliku da se riješi rođakinja. (Tada je to već bilo kao zavjera, i svi smo mi bili saveznici gospođice Emily i spremni da joj pomognemo da odstrani rođakinje.) I zaista, nakon tjedan dana one su otišle. I, kao što smo očekivali cijelo vrijeme, Homer Barron se vratio u grad. Neki susjed je vidio Crnca kako ga u sumrak jedne večeri pušta u kuću kroz stražnja vrata.
I to je bilo posljednje što smo vidjeli od Homera Barrona. I od gospođice Emily na dulje vrijeme. Crnac je izlazio i ulazio s košarom za kupovanje, ali su ulazna vrata ostajala zatvorena. Katkada bismo je vidjeli na prozoru, samo na trenutak, kao one noći, kad su ljudi posipali kreč, ali gotovo se šest mjeseci nije pojavljivala na ulici. Tada smo znali, da se i ovo može očekivati; kao da je ona osobina njenog oca, koja je uništila njen ženski život, bila previše otrovna i previše divlja da umre.
Kad smo slijedeći put vidjeli gospođicu Emilу, ona se bila razdebljala i kosa joj je
počela sijediti. Tokom slijedećih nekoliko godina sve je više sijedila, dok nije dobila neku prljavo sivu, željeznu boju i onda je prestala sijediti. Sve do dana njene smrti u sedamdeset i četvrtoj godini, kosa joj je još uvijek imala to živo željezno sivilo, kao kosa aktivnog čovjeka. Od tog su vremena ulazna vrata ostala zatvorena, osim u razdoblju od šest ili sedam godina, kad je imala oko četrdeset i kad je davala satove u bojenju porcelana. Načinila je radionicu od jedne sobe u donjem katu, kamo su se kćeri i unuke Sartorisovih suvremenika slale istom redovitošću i u istom duhu, kako su se slale svake nedjelje u crkvu i s novčićem od
dvadeset pet centi za lemozinu. U međuvremenu ona je bila oslobođena plaćanja poreza.
Tada je mlađa generacija postala kičma i duša grada, i učenici oslikavanja porcelana su porasli i otpali i nisu joj slali svoju djecu s kutijama boja i dosadnim četkicama i slikama izrezanim iz kućnih magazina. Ulazna su se vrata zatvorila za posljednjim učenikom i ostala zatvorene zauvijek. Kad je grad dobio besplatnu poštansku službu, jedino je gospođica Emily odbila, da joj pribiju metalni broj nad vratima i da joj postave poštanski sandučić. Nije ih htjela ni saslušati.
Danima, mjesecima, godinama, motrili smo kako Crnac sve više sijedi i postaje sve pognutiji, izlazeći i ulazeći s košarom za kupovanje. Svakog prosinca bismo joj poslali obavijest o neplaćenom porezu, koja bi se tjedan dana kasnije vratila putem pošte neotvorena. Tu i tamo bismo je vidjeli na prozorima donjeg kata — očito je potpuno zatvorila gornji kat kuće — kao isklesani torzo nekog idola u niši i nikada nismo bili sigurni da li je gledala u nas ili nije. Tako je ona produžavala iz generacije u generaciju — draga, neizbježiva, neprikosnovena, smirena i perverzna.
I tako je umrla. Razboljela se u kući, punoj prašine i sjena, dok ju je njegovao jedino ostarjeli Crnac. Nismo čak ni znali da se razboljela; mi smo već davno prestali pokušavati da nešto saznamo od Crnca. On nije ni s kim razgovarao, a vjerojatno ni s njom, jer je njegov glas postao grub i zarđao, kao da ga dugo nije upotrebljavao.
Umrla je u jednoj od soba na donjem katu, u teškom orahovom krevetu sa zastorima, a
njena je sijeda glava ležala na jastuku, žutom i pljesnivom od vremena i nedostatka sunca.

V

Crnac je dočekao prve gospođe na ulaznim vratima i uveo ih unutra, s njihovim prigušenim piskavim glasovima i brzim radoznalim pogledima, a zatim je nestao. Prošao je kroz kuću i izašao na stražnja vrata i nitko ga više nilkada nije vidio.
Dvije su rođakinje smjesta došle. One su drugog dana vodile sprovod, dok je cijeli grad dolazio da gleda gospođicu Emily ispod gomile kupovnog cvijeća i slike njenog oca, koji je duboko razmišljalo nad izloženim lijesom, dok su gospođe bile pogrebno raspoložene, a vrlo stara gospoda — neki od njih u očetkanim južnjačkim uniformama — razgovarali su na trijemu i travnjaku o gospođici Emily, kao da je ona bila njihov suvremenik, i sami vjerujući da su s njom plesali i da su joj možda udvarali, miješajući vrijeme i njihovu matematsku progresiju, kao što već starci čine, kojima prošlost nije cesta, koja se smanjuje u daljini, nego mjesto toga ogromna livada, koju ni jedna zima nikada ne dotakne potpuno, odijeljena od njih sada uskim grlićem boce posljednje dekade.
Već smo bili znali, da ima jedna soba u onom području na gornjem katu, koju nitko nije vidio tokom četrdeset godina, i koju će se sada morati na silu otvoriti. Čekali su dok gospođica Еmilу nije pristojno bila pokopana, a onda su je otvorili.
Činilo se da nasilno provaljivanje vrata napunja sobu sveprodornom prašinom. Činilo se da na svemu u toj sobi, uređenoj i namještenoj kao za mladence, leži tanak, zagušljiv grobni pokrivač: na valencijanskim zastorima izblijedjele ružičaste boje, na svjetiljkama ružičastih abažura, na psihi, na nježnim kristalnim ukrasima, na kompletu muških toaletnih potrepština, obloženom izblijedjelim srebrom, srebrom, koje je tako izblijedjelo, da se monogram više nije mogao razaznati. Među njima je ležao kruti ovratnik i kravata, kao da ih je netko upravo maločas skinuo, i kad su ih odmaknulij ispod njih je na površini ostao blijedi crtež u prašini. Na stolici je ležalo odijelo, pažljivo složeno, a ispod nje su stajale dvije nijeme
cipele i odbačene čarape.
Sam čovjek je ležao u krevetu.
Dugo smo vremena samo stajali, gledajući neprestano, bezusto cerenje. Tijelo je očito jednom ležalo u zagrljaju, ali je sada dugi san, dulji od ljubavi, dulji čak i od te ljubavne grimase, napravio od njega rogonju. Ono, što je od njega ostalo, trunulo je pod onim, što je ostalo od noćne košulje, postao je nerazdvojan od kreveta, u kojem je ležao, i na njemu i na jastuku kraj njega ležao je taj jednoliki pokrivač strpljive i svedostižne prašine.
Tada smo primijetili da se na drugom jastuku nalazi udubljenje nečije glave. Jedan je od nas nešto odatle podignuo, i naginjući se naprijed, osjećajući u nozdrvama slabu i nevidljivu suhoću i gorčinu prašine, vidjeli smo dugu vlas željeznosive kose.
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Vilijam Fokner - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Vilijam Fokner   Vilijam Fokner - Page 2 Sat610Pon 30 Mar - 18:40

SUŠNI SEPTEMBAR

Nakon šezdeset i dva beskišna dana, krvavim se septembarskim sumrakom to proširilo kao plamen u suhoj travi — te glasine, ta priča, štogod to bilo. Nešto o gospođici Minnie Cooper i jednom Crncu. Osjećajući se napadnuti, uvrijeđeni, preplašeni: nijedan od onih, koji su se sakupili u brijačnici te subote navečer, gdje je ventilator zujio na stropu, ne osvježavajući zagušljivi zrak, zapljuskujući ih opetovanim strujama ustajale pomade i losiona, njhovim vlastitim ustajalim dahovima i mirisima, nijedan od njih nije točno znao, što se dogodilo.
»Osim ako to nije bio Will Mayes«, rekao je brijač. On je bio čovjek srednjih godina; mršav čovjek, blagog lica boje pijeska i brijiao je neku mušteriju. »Poznam Will Mayesa. On je dobar Crnac. A poznam i gospođicu Minnie Cooper.«
»Što znadeš o njoj?« rekao je drugi brijač.
»Tko je ona?« rekao je mušterija. »Mlada?«
»Ne», reče brijač. »Imat će oko četrdeset. Nije udata. Zato i ne vjerujem —«
»Ne vjeruješ, k vragu!« rekao je nespretni mladić u svilenoj košulji natopljenoj
znojem. »Zar nećete prije vjerovati bijeloj ženi nego crnokošcu? «
»Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes«, reče brijač. »Poznam Willa Mayesa.«
»Možda onda znaš, tko je učinio. Možda si mu već javio, da pobjegne iz grada, prokleti crnoljupče.«
»Ne vjerujem, da je itko išta učinio. Uopće ne vjerujem da se išta desilo. Recite i sami, kako te stare gospođe, koje se ne udaju, dobivaju svakakve ideje, tako da čovjek ne može — «
»I ti  si  mi  nekakav bijelac«,  rekao je mušterija.  On se maknuo ispod bijelog ubrusa.
Mladić je skočio na noge.
»Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes«.
»— ženu da laže?«
Brijač je držao britvu iznad čovjeka, koji se napola ustao. Nije se osvrnuo.
»Ovo je šugavo vrijeme«, rekao je drugi. »Dovoljno da navede čovjeka, da učini bilo šta. Čak i njoj.«
Nitko se nije nasmijao. Brijač je rekao blagim tvrdoglavim, glasom: »Nikoga ne optužujem ni za što. Samo ja znam, i vi momci znate, kako žena, koja se nikad nije — «
»Prokleti crnoljupče!« rekao je mladić.
»Začepi, Butch,« rekao je drugi. »Saznat ćemo činjenice na vrijeme, da poduzmemo
potrebne mjere.«
»Tko? Tko ih traži?« rekao je mladić. »K vragu i činjenice! Ja — «
»Krasan si mi ti bijelac«, reče mušterija. »Zar ne?« Sa svojom nasapunanom bradom izgledao je kao razbojnik iz filma. »Reci im ti, Jack,« rekao je mladiću. »Ako u ovom gradu nema bijelih ljudi, možeš računati na mene, makar sam samo trgovački, putnik i stranac.«
»Tako je, dečki,« reče brijač. »Prvo pronađite istinu. Poznam ja Willa Mayesa.«
»E pa, bogami!« povikao je mladić. »Zamislite samo, da bijeli čovjek u ovom gradu
— «
»Začepi, Butch,« reče drugi govornik. »Imamo mnogo vremena .«
Mušterija se uspravio na stolici. Pogledao je govornika. »Mislite li vi reći, da može
nešto opravdati Crnca, koji napada bijelu ženu? Kanite li vi reći, da ste bijelac i da ćete ga ovdje braniti? Bolje bi bilo da se vratite na sjever odakle ste i došli. Jugu nisu potrebni ljudi vaše sorte.«
»Šta sjever?« rekao je drugi. »Ja sam se rodio i odrastao u ovom gradu.«
»Tako mi boga!« reče mladić. Ogledao se napetim, zbunjenim pogledom, kao da se pokušava prisjetiti što je želio reći ili učiniti. Povukao je rukom preko oznojenog lica. »Bio proklet, ako dopustim, da bijelu ženu — «
»Kaži im to samo, Jack,« reče trgovački putnik. »Bogami, ako oni — «
Pokretna vrata su se otvorila s bukom. Čovjek je stao nasred sobe, rastavljenih nogu, dok se njegovo teško tijelo lagano njihalo. Bijela mu je košulja bila rastvorena na grlu; nosio je pusteni šešir. Njegov vrući, smioni pogled prešao je preko grupe. Zvao se McLendon. On je zapovijedao trupama na francuskom frontu i bio je odlikovan zia hrabrost.
»Šta?« rekao je. »Zar ćete ovdje sjediti i dopustiti da Crnci siluju bijele žene na
jeffersonskim ulicama?«
Butch je opet skočio. Svilena tkanina košulje posve se pripila uz njegova široka
ramena. Kod pazuha je imao tamne polumjesece. »To sam im i govorio! To sam im— «
»Je li se to zaista dogodilo?« rekao je treći. »Nije to prvi put, da ona kaže, da ju je neki čovjek napastovao, kao što Hawkshaw kaže. Zar se nije širilo ono, kako je neki čovjek bio na krovu njene kuhinje i gledao je kako se svlači, prije godinu dana?«
»Šta?« rekao je mušterija. »Što to?« Brijač ga je polako gurao natrag na stolicu; on se
zaustavio u polunagnutom položaju, uzdignute glave, dok ga je brijač još uvijek pritiskivao.
McLendon se je okrenuo prema trećem govorniku. »Dogodilo? Šta. to k vragu mijenja na stvari? Zar ćete dopustiti Crncima, da ovako olako prolaze, dok jedan od njih zaista ne učini takovu stvar?«
»To sam im i govorio!« zavikao je Butch. Izustio je besmislenu dugu i smišljenu
kletvu.

»Hajde, hajde«, reče četvrti. »Ne tako glasno. Nemoj govoriti ovako glasno.«
»Naravno«, reče McLendon, »nije uopće potrebno govoriti. Ja sam ****** s govorom,.
Tko je sa mnom?« Izdignuo se malo na prstima, probijajući ih pogledom.
Brijač je držao rukom lice trgovačkog putnika, držeći britvu u pripravnosti. »Saznajte prije činjenice, momci. Poznam Willa Мауеsа. Nije to on bio. Pozovite šerifa, da se ta stvar uredi po zakonu.«
McLendon je okrenuo prema njemu svoje bijesno oštro lice. Brijač nije spustio  pogled. Obojica su izgledali kao ljudi različitih rasa. Drugi brijači su također prestali raditi na svojim položenim mušterijama. »Mislite li mi reći«, reče McLendon, »da ćete prije vjerovati Crncu nego bijeloj ženi? Šta, ti prokleti crnoljupče — «
Treći je govornik ustao i zgrabio McLondona za ruku; i on je bio vojnik. »Daj, daj.
Promislimo malo stvar. Tko zna što se u stvari dogodilo?«
»Vraga ćemo razmišljati!« McLendon je istrgnuo svoju ruku. »Svi, koji su sa mnom, neka ustanu. Oni koji nisu — « Prelazio je očima s. jednog na drugog, povlačeći rukavom preko lica.
Tri su čovjeka ustala. Trgovački je putnik ustao sa stolice. »Hajde«, rekao je, trgajući ubrus sa svog vrata. »Skidaj s mene ovu krpu. Ja sam s njim. Ja ovdje ne živim, ali, bogami, ako naše majke i žene i sestre —« Prešao je ubrusom preko lica i bacio ga na pod. McLendon je stajao u sredini sobe i proklinjao ostale. Još jedan je ustao i krenuo prema njemu. Ostali su
neudobno sjedili, ne gledajući jedan drugoga, a onda su jedan po jedan ustali i pridružili mu
se.
Brijač je podigao ubrus s poda. Počeo ga je uredno slagati, »Momci, ne činite toga.
Will Mayes nikada to ne bi uradio. Ja znam.«
»Hajdemo«, reče McLendon. Okrenuo se. Iz stražnjeg džepa njegovih hlača virio je držak teškog automatskog revolvera. Izašli su. Pokretna vrata su zalupila, za njima, trepereći u mrtvom zraku.
Brijač je brižljivo obrisao britvu i hitro je spremio i potrčao u stražnju sobu, i Skinuo svoj šešir sa zida. »Vratit ću se čim stignem«, rekao je drugim brijačima. »Ne mogu dopustiti
—« Izišao je, trčeći. Druga su ga dva brijača slijedila do vrata i pridržala ih da se ne zatvore, naginjući se van i gledajući za njim ulicom. Zrak je bio nepokretan i ustajao. Pri dnu jezika osjećao se njegov metalan okus.
»Šta on može učiniti?« reče prvi. Drugi je govorio: »Isuse Kriste, Isuse Kriste«, ispod
glasa.
»Jednako bih rado bio u koži Will Miayesa, kao i u koži Hawka, ako razljuti
McLendona.«
»Isuse Kriste, Isuse Kriste«, prošaptao je drugi.
»Misliš li, da ju je stvarno?« rekao je prvi.

II

Imala je trideset osam ili trideset devet godina. Živjela je u maloj brvnari sa svojom majkom, koja je bila invalid, i s mršavom, bolesno žutom, ukočenom tetom, gdje bi se svakoga jutra između deset i jedanaest pojavljivala na trijemu u noćnoj kapici, obrubljenoj čipkom i sjedila bi, ljuljajući se na trijemu sve do podne. Nakon ručka bi prilegla malo, dok se poslije podne ne bi malo ohladilo. Tada bi, u jednoj od tri ili četiri nove svilene haljine, koje bi kupilla svakog ljeta, otišla u grad da provede poslijepodne u dućanima s drugim gospođama, gdje bi dodirivale stvari i kukale nad cijenama, hladnim, nezainteresiranim glasovima, bez ikakve namjere da nešto kupe.
Poticala je od poznate porodice — ne od najboljemu Jeffersonu, ali prilično dobre — i još uvijek je u izvjesnoj mjeri izgledala normalno, vladajući se vedro, pomalo divlje, oblačeći se u svijetle boje. Kad je bila mlada imala je vitko, živo tijelo i neko teško veselje, koje joj je omogućilo da za izvjesno vrijeme bude na čelu gradskog društvenog života, onako, kao što je priličilo srednjoškolskim zabavama i crkvenim društvenim sastancima njenih suvremenica, dok su svi još bili dovoljno djeca da budu klasno nesvijesni.
Ona je bila posljednja, koja je shvatila da gubi tlo pod nogama; da oni, između kojih je bila nešto svjetliji i jači plamen od bilo kojeg drugog, počinju shvaćati zadovoljstvo snobizma
— muški — i osvećivanja: — ženski. Tada je njeno lice počelo dobivati onaj svijetli, divlji izgled. Još uvijek je dolazila na zabave na sjenovitim trijemovima i ljetnim travnjacima, kao maska ili zastava, s onim izrazom bijesnog poricanja istine u očima. Jedne je večeri na nekoj zabavi čula kako neki dječak i dvije djevojčice, njeni školski drugovi, govore. Nikada više nije prihvatila nijednog poziva.
Promatrala je djevojke s kojima je izrasla, kako se udaju, osnivaju domove i dobivaju djecu, ali nijedan joj čovjek nije stalno udvarao, dok je djeca njenih drugarica nisu počela, nazivati »tetice«, tokom nekoliko godina, dok su im njihove majke pripovijedale vedrim glasom, kako je teta Minnie bila popularna kao djevojčica. Tada, ju je grad počeo viđati kako se u nedjelju poslije podne izvozi s blagajnikom banke. On je bio udovac od oko četrdeset godina — jako crven čovjek, koji je uvijek pomalo mirisao ili na brijačnicu ili na wlhisky. Bio je vlasnik prvog automobila u gradu, crvenih turističkih kola; Minnie je imala prvi automobilistički šešir i velo, koje je grad prvi put vidio. Tada je grad počeo govoriti: »Jadna Minnie.« »Ali ona je dovoljno stara, da se brine o sebi«, rekli, su drugi. To je bilo onda, kad  je ona počela zahtijevati od svojih starih školskih drugarica da uče djecu da je ne zovu
»tetice«, nego »rođako«.
Već je prošlo dvanaest godina, otkad ju je javno mišljenje svrstalo među odrasle, i, osam godina od dana, kada je blagajnik otišao u memphisku banku, vraćajući se svakog božića na jedan dan, koji bi provodio na godišnjim zabavama neženja u lovačkom klubu na rijeci. Iza svojih zastora, susjedi bi promatrali zabavu, i tokom božićne posjete pričali bi joj o njemu, o tome, kako su čuli, da napreduje u gradu, potajno promatrajući sjajnim očima njeno divlje, vedro lice. Obično bi se do tog sata u njenom domu osjećao miris whiskya. Donosio ga joj je neki momak, činovnik u prodavaonici sode: »Naravno: ja ga kupujem za staru. Mislim, da i ona ima pravo da se malo pozabavi.«
Njena majka je ograničila svoje kretanje potpuno na svoju sobu; sablasna tetka je vladala kućom. Na toj pozadini Minniene svijetle haljine, njeni besposlični i praizni dani, sve je to imalo osobinu neke bijesne nestvarnosti. Navečer bi sad izlazila samo sa ženama, susjedama, i to u kino. Svakog poslijepodneva bi se obukla u jednu od novih haljina i otišla sama u grad, gdje su se njene mlade »rođake« već šetale u kasna poslijepodneva, (sa svojim delikatnim svilenim rukama i uskim nespretnim tijelom, svijesne svojih bokova, priljubljujući se jedna uz drugu ili vičući i kikotajući u društvu s dječacima kod trgovine sode, kad bi ona prošla i produžila uz nanizane izloge trgovina, gdje su pred vratima sjedili besposleni ljudi, koji je više nisu niti slijedili pogledom.

III

Brijač je žurno poletio niz ulicu, gdje su rijetka, svijetla okružena kupcima bliještala u ukorenoj i strašnoj nepokretnosti u beživotnom zraku. Dan je zamro u baršunastoj prašini: iznad mračnog trga, pokrivenog poleglom prašinom kao mrtvačkim plaštem, nebo je bilo jasno kao unutrašnjost brončanog zvona. Pod istočnim horizontom naslućivao se dvaput ulašteni mjesec.
Kad ih je dostigao, McLendon i još trojica ulazili su u automobil, parkiran u slijepoj ulici. McLendon je sagnuo svoju debelu glavu, gledajući ispod oka. »Promijenio si mišljenje, zar ne?« rekao je. »Prokleto dobra stvar; bogami, sutra kad ovaj grad sazna, kako si noćas govorio —«
»Hajde, hajde«, rekao je drugi bivši vojnik. »Hawkshaw je dobar čovjek. Hajde, hajde,
Hawk, uskoči.«
»Will Mayes nikada to ne bi učinio, dečki«, reče brijač. »Ako je to itko učinio. Pa, vi znate dobro, kao i ja da nema grada, koji ima bolje Crnce od nas. I vi znate, kako žene misle o ljudima stvari, za koje nemaju nikakva razloga a osim toga gospođica Minnie — «
»Naravno, naravno«, reče vojnik. »Samo ćemo s njim malo porazgovarati, to je sve.«
»Vraga ćemo razgovarati«, reče Butch. »Kad svršimo s — «
»Začepi, tako ti boga«, rekao je vojnik. »Zar hoćeš da svi u gradu — «
»Reci im, bogati«, reče McLendon. »Reci svakome od tih kujinih sinova, koji puštaju da bijelu ženu — «
»Hajdemo, hajdemo. Evo i drugih kola.« Drugi automobil je cvileći doklizio iz oblaka prašine do ulaza u slijepu ulicu. McLendon je pokrenuo svoj automobil i pošao naprijed. Prašina je kao magla ležala na ulicama. Ulična svijetla su visjela kao u vodi. Izvezli su se iz grada.
Izbrazdana cesta zaokretala je pod pravim kutovima. I nad njom je visjela prašina, kao i nad cijelom zemljom. Tamna zgrada ledane, gdje je Crnac Mayes bio noćni čuvar, ocrtavala se prema nebu. »Dobro bi bilo da se ovdje zaustavimo, zar ne?« rekao je vojnik. McLendon nije odgovorio Pritjerao je kola i naglo ih zakočio, dok su farovi osvjetljavali goli zid.
»Slušajte, momci«, reče brijač »ako je ovdje, zar to ne dokazuje, da nije ništa učinio? Zar ne? Da je to on, pobjegao bi. Zar ne shvaćate da bi pobjegao?« Stigao je i drugi automobil i stao. McLendon je izašao, a Butch je doskočio do njega. »Slušajte, momci«, reče brijač.
»Zgasnite svijetla«, reče McLendon. Spustila se nepokretna tama. Nije se čulo ni zvuka, osina dahtanja njihovih pluća, koja su tražila zrak u gustoj prašini, u kojoj su živjeli već dva mjeseca; tada se začuje udaljivanje McLendonovih i Butchovih koraka, a trenutak
kasnije McLedonov glas:
»Will! .. . Will!«
Pod crtom istočnog horizonta blijedo se krvarenje mjeseca povećalo. Podigao se malo iznad obzorja, posrebrujući zrak i prašinu, tako da se činilo, da oni dišu i žive u zdjeli rastopljenog olova. Nije bilo zvuka noćnih ptica niti insekata, niti jednog zvuka osim  njihovog disanja i jedva čujnog pucketanja u metalnim dijelovima automobila, koji su se stezali. Na mjestima, gdje su se njihova tijela doticala, činilo se, da se suho znoje, jer se činilo, da uopće nema tečnosti. »Kriste«, reče neki glas.
Ali nisu se ni maknuli, dok sprijeda iz tame nisu počeli dolaziti nejasni glasovi; onda su izašli i napeto su čekali u nepomičnoj tami. Čuo se još jedan zvuk: udarac, piskutavo ispuštanje daha i kako McLendon kune ispod glasa. Još su jedan trenutak stajali, a onda su potrčali naprijed. Trčali su, zapinjući, u gomili, kao da od nečega bježe. »Ubij ga, ubij, kujinog sina«, prošaptao je neki glas. McLendon ih je vratio natrag.
»Ne ovdje«, rekao je. »Stavite ga u automobil.« »Ubij ga, ubij crnog sina«, promrmljao je glas. Dovukli su Crnca do kola. Brijač je stajao uz automobil. Osjećao je kako se znoji i znao je, da će mu pozliti u želucu.
»Što je, šefovi?« rekao je Crnac. »Nisam ništa učinio. Tako mi boga, gospodine John.« Netko je izvadio lisice. Zaokupljeno su se bavili Crncem, kao da je on neki stup, šutljivi, zaposleni, zaplećući se jedan drugom pod noge. On je dopustio da mu stave lisice, brzo prebacujući pogled od jednog nejasnog lica do drugog nejasnog lica. »Tko je sve ovdje, šefovi?« rekao je, naginjući se, da zaviri u lica, dok nisu osjetili njegov dah i namirisali vonj njegova znoja. Izgovorio je ime ili dva. »Što kažete, što sam učinio, gospodine John?«
McLendon je trzajem otvorio vrata automobila. »Ulazi«, rekao je.
Crnac se nije ni maknuo. »Što ćete učiniti sa mnom, gospodine John? Nisam ništa učinio. Bijeli ljudi, šefovi, nisam ništa učinio, kunem se pred bogom.« Izrekao je još jedno ime.
»Ulazi«, reče McLendon. Udario je Crnca. Drugi su šištavo ispustili suhe dahove i nasumce ga udarali i on se okrenuo i prokleo ih i mahnuo svojim okovanim rukama prema njihovim licima zviznuo brijača po ustima, pa ga je brijač udario. »Bacite ga unutra«, reče McLendon. Oni su ga ugurali. Prestao se boriti i ušao je i mirno sjedio, dok drugi nisu zauzeli svoja mjesta. Sjedio je između brijača i vojnika, povlačeći svoje udove tako, da ih ne dotakne, dok su mu oči neprestano i brzo prelazile s lica na lice. Butch se prihvatio za automobil, stojeći na stepenici. Automobil je krenuo. Brijač je njegovao svoja usta maramicom.
»Što je, Hawk?« reče vojnik.
»Ništa«, reče brijač. Opet su došli na cestu i okrenuli suprotnim pravcem od grada. Druga su kola zaostala u sumraku. Oni su produžili, ubrzavajući sve više; posljednji rub kuća ostao je iza njih.
»Prokletstvo, on smrdi«, reče vojnik.
»Udesit ćemo mi već to«, reče trgovački putnik, koji je sjedio na prednjem sjedištu kraj McLendona. Na stepenici Butch je sipao kletve u vruće nalete zraka. Brijač se iznenada nagnuo naprijed i dotaknuo McLendonovu ruku.
»Pusti me van, John«, reče on.
»Iskoči, crnoljupče«, reče McLendon, ne okrećući glave. Brzo je vozio. Iza njih su u prašini sjali farovi drugog automobila i činilo se, da svijetlo nema izvora. McLendon je zaokrenuo uskom cestom. Bila je izbrazdama od neupotrebljavanja. Vodila je do neke zapuštene ciglane — niza crvenkastih gomila zemlje i cisterni bez dna, ispunjenih korovom i povijušama. Nekad se taj predio upotrebljavao za pašu, dok jednog dana vlasniku nije uzmanjkala mazga. Premda je dugo vremena pažljivo pretraživao cisterne dugim štapom, nije čak mogao naći ni dna, a kamoli mazgu.
»John«, reče brijač.
»Skoči van, što čekaš«, reče McLendon, vozeći automobil duž kolotečina. Kraj brijača, Crnac je progovorio:
»Gospodine Неnrу.«
Brijač je sjedio nagnut naprijed. Uski tunel ceste jurio im je ususret. Njihovo je
kretanje sličilo mrtvom pražnjenju peći. Biilo je hladno, ali potpuno mrtvo. Automobil je
skakao s brazde na brazdu.
»Gospodine Неnrу«, reče Crnac.
Brijač je bijesno počeo trzati kvaku vrata. »Stani, pazi«, reče vojnik, ali brijač je već udarcem noge otvorio vrata i popeo se na stepenicu. Vojnik se nagnuo preko Crnca i pokušao ga zgrabiti, ali on je već skočio. Automobil je produžio nesmanjenom brzinom.
Brzina ga je zavitlala i udarila njime o prašnjav korov i bacila ga u grabu. Prašina se dizala oko njega i u oštrom pucketanju suhih stabljika on je ležao, gušeći se i hvatajući dah, dok druga kola, nisu prošla i_njihov zvuk zamro u daljini. Onda je ustao i počeo šepati, sve dok nije došaio do ceste i okrenuo prema gradu, četkajući odijelo rukama. Mjesec se popeo, visok i jasan, konačno izvan prašine, i nakon nekog vremena grad je počeo blistati pod prašinom. Nastavio je šepati. Zatim je čuo automobile i vidio njihov sjaj kako se povećava u prašini iza njega i sišao je s ceste i šćućurio se u korovu dok nisu prošli. McLendonov je automobil sada išao drugi. U njemu su bila četiri čovjeka, i Butch nije bilo na stepenici.
Oni su produžili dalje; prašina ih je progutala; zvuk i svijetlo su zamrli. Njihova prašina je neko vrijeme visjela u zraku, ali uskoro ju je opet upila vječna prašina. Brijač se opet popeo na cestu i nastavio šepati prema gradu.

IV

Dok se oblačila za večeru te subote navečer, osjećala je kako joj meso gori u groznici. Ruke su joj drhtale dok je kopčala kukicu i oči su joj imale grozničav izgled, i kosa se kruto pucketajući nije pokoravala češlju. Još dok se oblačila, prijateljice su došle po nju i sjedile su, dok je ona oblačila svoje najbolje donje rublje i čarape i nova svijenu haljinu. »Jeste li dovoljno jaki, da izađete?« rekle su svijetlih očiju, tamnog sjaja. »Kad bude prošlo izvjesno vrijeme i kad se budete oporavili od udarca, morate nam ispričati što se dogodilo. Što je rekao i učinio, sve.«
U lisnatoj tami, dok su hodali prema trgu, počela je duboko disati, kao kad se plivač priprema na skok, dok se nije prestala tresti. Njih četvero je polako hodalo, što od strahovite vrućine, a što od obzira, prema njoj. Ali kad su se približili trgu, ona je opet počela drhtati, hodajući uzdignute glave, ruku ukočenih, osjećajući mrmljanje njihovih glasova oko sebe, dok su joj oči grozničavo blistale.
Došli su na trg, ona u sredini grupe, izgledajući krhka u novoj haljini. Još je više drhtala. Hodala je sve polaganije, kao što djeca jedu sladoled, uzdignute glave i svijetlih očiju na divljoj zastavi lica, prolazeći kraj hotela i kraj trgovačkih putnika, koji su bez kaputa sjedili na stolicama po pločniku, ogledavajući se za njom: »To je ona, vidiš? Ona u ružičastoj haljini u sredini«. »Je l’ to ona? Što stu učinili s Crncem? Jesu li ga — ?« »Naravno. S njim je u redu.« »U redu je, a?« »Naravno. Krenuo je na mali put.« Onda kraj apoteke, gdje su čak i mladi ljudi, besposličareći nа vratima, prstom dodirnuli šešir i očima slijedili micanje njenih bokova i nogu, dok je prolazila.
Nastavili su, prolazeći kraj podignutih šešira gospode, iznenada prekinutih razgovora, punih poštovanja, zaštitnilčkih. »Vidiš li?« prijateljice bi govorile. Njihovi su glasovi zvučali kao dugi uzdasi piskavog oduševljenja. »Nema nijednog Crnca na trgu. Niti jednog jedinog.«
Stigli su do kina. Izgledalo je kao minijaturna vilinska zemlja, osvijetljenog predvorja i zidova, na kojima su visjele litografije života zaustavljenog u svojim strašnim i lijepim promjenama. Usne su joj počele treperiti. U mraku, kad je film počeo, bit će sve u redu: moći će zadržati smijeh, tako da se ovo ne otrca tako brzo i tako skoro. I tako je ona projurila kraj lica, koja su se okretala za njom, kraj prigušenih glasova zaprepaštenja, i oni su zauzeli svoja stalna mjesta, s kojih je mogla vidjeti prolaz između sjedala prema srebrnastom svijetlu i mladiće i djevojke kako dolaze dvoje i dvoje kroz to svijetlo.
Svijetla su se utrnula; platno se posrebrilo, i uskoro se život počeo odmotavati, lijep i strastven i tužan, dok su mladići i djevojke još uvijek ulazili, namirisani, pipkajući u polumraku; njihova udvostručena leđa su se ocrtavala nježno u silhueti, njihova vitka, hitra
tijela nespretna, božanski mlada, dok se s druge strane srebrni san neprestano razvijao, neizbježiv. Počela se smijati. Pokušavajući da se suzdrži, izazvala je još više buke; glave su se počele okretati. Njene su je prijateljice povele van, dok se još uvijek smijala, i ona je stajala na pločniku, smijući se, visokim napregnutim smijehom, dok nije prišao taksi i one su joj pomogle da uđe.
Svukle su joj srebrnu svilu i najbolje donje rublje i čarape i spremile je u krevet i obložile joj sljepoočice tučenim ledom i poslale po liječnika. Bilo ga je teško naći i tako su je one njegovale prigušenim uzvicima, mijenjajući led i gladeći je lepezom. Dok je led bio svjež i hladan, ona bi se prestalai smijati i neko bi vrijeme mirno ležala samo malo jecajući. Ali uskoro bi smijeh opet prasnuo, i njen glas je vrištao.
»Ššššsš! Ššššššššššš!« rekle su one, mijenjajući vrećicu leda, popravljajući joj kosu, tražeći u njoj sjedine »jadna djevojka«. A onda bi rekle jedna drugoj: »Mislite li, da se išta dogodilo?«, dok su njihove oči tamno sjale, tajno i saučesno. »Ššššššš! Jadna djevojka! Jadna Minnie!«

V

Bila je ponoć, kad se McLendon dovezao do svoje uredne nove kuće. Bila je uredna i svježa kao ptičji kavez i gotovo isto toliko mala, obojena čistom zelenom i bijelom bojom. Zaključao je automobil, popeo se na trijem i ušao. Njegova je žena ustala sa stolice pokraj svjetiljke za čitanje. McLendon je stao u sredini sobe i zurio u nju, dok ona nije spustila oči.
»Pogledaj na sat«, reče on, podižući ruku, pokazujući. Stajala je pred njim, spuštena lica, držeći u ruci magazin. Lice joj je bilo blijedo, napeto, umorno. »Zar ti nisam govorio, da ne bdiješ ovako, da me ne čekaš, dok dođem?«
»John«, rekla je ona. Spustila je magazin. Pođignuvši se malo na prste, zurio je u nju
svojim vrućim očima, svojim znojnim licem.
»Zar ti nisam govorio?« Pošao je prema njoj. Ona je podigla oči. Uhvatio ju je za rame. Bespomoćno je stajala, gledajući ga.
»Nemoj, John. Nisam mogla zasipati... Vrućina . . . Nešto. Molim te, John, boli me.«
»Zar ti nisam govorio?« On ju je ispustio i pola udairio, pola gurnuo na stolicu i ona je
ležala na njoj i promatrala ga mirno kako izlazi iz sobe.
On je prošao kroz kuću, skidajući košulju, i izašao na tamni, zastrti trijem s druge strane kuće, stao, obrisao košuljom glavu i ramena i odbacio je. Izvadio je pištolj iz stražnjeg džepa hlača i položio ga na stol pokraj kreveta, i sjeo na krevet i skinuo cipele i ustao i skinuo hlače. Opet se oznojio, i sagnuo se i bijesno počeo tražiti košulju. Konačno ju je našao i opet izbrisao tijelo, i naslonivši se tijelom na prašan zastor, stajao je teško dišući. Nije bilo ni pokreta, ni zvuka, čak se nije čuo niti kakav kukac. Činilo se da tamni svijet leži ubijen pod hladnim mjesecom i ukočenim zvijezdama.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Vilijam Fokner - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Vilijam Fokner   Vilijam Fokner - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Vilijam Fokner
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-