Jedna od najvećih priča moderne muzike priča je o hard rock skupini Deep Purple, a započela je 1967. godine, kada je položen 'kamen temeljac' građevine koja još i danas ponosno stoji među svjetskom kulturnom baštinom.

Naime, tada je Chris Curtis, član skupine Searchers, u namjeri da oformi novi bend, zamolio londonskog biznismena Tonya Edwardsa da mu bude menadžer. Edwards je, zajedno sa svojim partnerima, Johnom Colletom i Ronom Hireom, vlasnicima HEC Enterprisesa, pristao pomoći te je osigurao muzičku opremu.



Legenda je započela

Nakon toga je Curtis pozvao u bend klavijaturista Jona Douglasa Lorda (9.6.1941., Leicester, Engleska), koji je s Artom Woodom (bratom Rolling Stonea Ronniea) i Keefom Hartleyem svirao u The Artwoods, a s Artom i u St. Valentine's Day Massacre. Stigao je i gitarist Richard Hugh 'Ritchie' Blackmore (14.4.1945., Weston Super Mare, Engleska), bivši član Outlawsa, Mandrake Roota i The Crusadersa, koji se netom vratio iz Hamburga, gdje je svirao po tamošnjim lokalnim klubovima. Četvrti član bio je basist Dave Curtis, a peti bubnjar Bobby Clark. Oba Curtisa i Clark ubrzo su otišli, pa su tako ostala tri prazna mjesta.

Na upražnjena je mjesta najprije stigao bubnjar Barry Woodman, a nakon toga i basist Nicholas John 'Nick' Simper (3.11.1945., Norwood Green, Engleska). Nick je pristigao na prijedlog Jona Lorda, obzirom da su ranije zajedno radili u Flowerpot Man. Usto, bio je i u sessionu s Ritchiem na snimanju materijala sa Screaming Lord Sutchom, odnosno Davidom Edwardom Sutchom. Jedino što je preostalo bilo je pronaći pjevača. Među onima koji su 'promatrani' su bili i Terry Reid i Rod Stewart, da bi na kraju odluka pala na izbor Roda Evansa (19.1.1947., Slough, Engleska) iz The Maze.

Kako je Woodman ubrzo izgubio interes, morao se pronaći i novi bubnjar. Bio je to Ian Anderson Paice (29.6.1948., Nottingham, Engleska), Evansov kolega iz The Maze. Zbog brojnih promjena i dosta problematičnih početaka, postojala je bojazan da će im glavni sponzor otkazati suradnju. Srećom, HEC Enterprises je odlučio da će i dalje pomagati, i ta je suradnja, da i to kažemo, potrajala dosta godina. Nakon toga, a bio je to travanj 1968. godine u Hertfordu, kola su se pokrenula.

Prvu 'pravu' svirku nova je postava održala 20. travnja u danskom Kastrupu, gdje su pozvani zahvaljujući nekim pjesmama Flowerpot Mana, koje su tamo bile popularne, a izvodili su i pjesme St. Valentine's Day Massacrea. Povratkom kući javlja se ideja o promjeni imena, obzirom da aktualno i nije baš bilo po volji. Iako se s takvom odlukom baš i nije slagao menadžment, ipak se prišlo promjeni imena. Rađale su se mnoge ideje, poput Orpheus ili Concrete God, a najaktualnija je bila Fire. No ona je odbačena nakon saznanja da već postoji bend koji nosi takvo ime.

Na kraju je prihvaćen Ritchiev prijedlog da novo ime bude Deep Purple, po najomiljenijoj pjesmi njegove bake. Pjesmi koju je inače tridesetih godina 20. stoljeća napisao američki pijanist i kompozitor Peter De Rose, a od mnogobrojnih verzija najviše je ostala upamćena po onoj brata i sestre Nina Tempoa i April Stevens, koja je bila na prvom mjestu u Americi 1963. godine, u tjednu prije ubojstva predsjednika Kennedya.

Praktički od tada pa nadalje sve što se događalo uz ovo ime, sastavni je dio muzičkih udžbenika, a bit ću slobodan pa reći i dio općedruštvenog kulturnog obrazovanja. Bez previše najava, nakon još nekih početnih svirki, na kojim su se uglavnom svirale obrade idola The Beatlesa, Jimia Hendrixa i ostalih, Deep Purple se prihvaća ozbiljnog posla. 1968. godine, u samo tri dana, od 11.-13. svibnja, u londonskom studiju Pyre s producentom Derekom Lawrenceom snimaju prvu ploču "Shades of Deep Purple".

Ona je najprije izašla u Americi, i to u srpnju za Tetragrammaton, da bi je Parlophone dva mjeseca kasnije objavio i u Velikoj Britaniji. Ta psychodelic pop rock orijentirana ploča, s dosta baladnog i melodioznog power pop ritma, upada na 24. mjesto američke Billboardove top ljestvice. Vjerojatno najviše zahvaljujući pjesmi "Hush", prvom velikom hitu, inače obradi pjesme Joea Southa, koja je bila 4. singl u Americi.

Osim te, ploča je sadržavala još dvije obrade: Lennon/McCartneyev "Help" i William Moses 'Billy' Robertsov "Hey Joe", kojeg je proslavio Jimi Hendrix sa svojim The Experience. Usto, početni dio pjesme "Prelude: Hapiness" 'posuđen' je iz prvog stavka Nikolai Rimsky-Korsakove "Scheherezade". Iako su u Americi brzo postali popularni, za njih u Engleskoj gotovo da se i nije čulo pa su odlučili otići na turneju u Ameriku, gdje su se uvjerili da je njihova muzika doista dobro prihvaćena.

Zanimljivo da su materijal za novu ploču snimali već u kolovozu 1968. godine u studiju De Lane Lea u Londonu, opet s Lawrenceom, odnosno u vrijeme dok debitantska još nije izašla u VB. Vjerojatno želeći 'podebljati' neočekivanu popularnost, druga ploča "The Book of Taliesyn" u Americi (Tetragrammaton) izlazi već u listopadu 1968. godine. Ona, poput prethodnice, također nailazi na vrlo dobar odjek u Americi, i to opet uz 'pomoć' jedne obrade - Neil Diamondove "Kentucky Woman". Ploča je bila na 54., a singl na 38. mjestu.

Bio je tu i novi Lennon/McCartney cover "We Can Work It Out", Barry/Greenwich/Spectorova stvar, singl "River Deep - Mountain High", koja je bila hit 1966. godine u izvedbi Ikea i Tine Turner, te još jedan singl - autorska pjesma "Anthem". Tu je bio i nastavak 'posudbe' klasičnih djela, pa je tako u prvu minutu autorske pjesme "Exposition" influentiran dijelić iz drugog stavka glasovite "VII Simfonije", jednog od najvećih muzičkih umjetnika Ludwiga van Beethovena. Istovremeno, u rodnoj Engleskoj Deep Purple i dalje malo tko shvaća ozbiljno, pa je to, uz promjenu izdavača (Harvest Records - EMI), i glavni razlog što ploča na britansko tržište dolazi punih devet mjeseci kasnije - u srpnju 1969. godine.

U vrijeme izlaska "The Book of Taliesyn", Deep Purple bio na turneji u Americi, gdje su svirali s Creedence Clearwater Revival i Canned Heat, a bili su i predgrupa Creamu na njegovom "Goodbye Touru". Neki izvori čak su govorili da je Deep Purple s Creamovog toura 'izbačen' nakon što ga je na nekim koncertima u potpunosti zasjenio. Visoke kreativne mogućnosti pokazuju i dalje, pa odmah iduće, 1969. godine, objavljuju i treću ploču "Deep Purple". S/T ploča snimana je opet u De Lane Lea studiju i opet s Lawrenceom. Zanimljivo je da je smanjen vremenski raspon između njezinih izlazaka u Americi i Velikoj Britaniji. Naime, Tetragrammaton ju je u SAD-u objavio u lipnju, a Harvest Records u VB u studenom 1969. godine.

Uz te, ona je donijela još neke posebnosti; čvršći i žešći zvuk, uz još naglašenija Lordova simfonijska Hammond 'orgijanja' i značajnije Blackmoreove gitarističke 'vratolomije' i improvizacije, poput onih u 12-minutnoj pjesmi "April", koja je bila kombinacija Lordovih orkestralija i Blackmoreovih gitarističkih rock kreacija. Usprkos ozbiljnijim skladateljskim i sviračkim naprecima i dalje je jedan od glavnih naslova bio cover; ovoga puta "Lalena", škotskog folk kantautora i gitariste Donovana (Donovan Philips Leitch).

No za razliku od prijašnjih ploča, na ovoj se našla samo jedna obrada, i to ova od Donovana, dok su ostale pjesme bile autorske. Nakon te ploče, koju je popratila nova američka turneja, koja je upisala lošiji uspjeh od prethodnih, tek 162. mjesto, nastaju problemi u odnosima unutar benda.

Kraj 'američke' i početak najuspješnije faze Ipak, po povratku iz Amerike, snima se singl "Emmaretta", a kulminacija tadašnjih događanja dogodila se u srpnju. Tada su otpušteni Simper i Evans, koji se nisu uklapali u ideje preostalog trija usmjerene prema stvaranju još žešćeg, jačeg, rockerskijeg zvuka, obzirom da su oni bili 'poperskije' orijentirani. Time je završila prva tzv. 'američka', ili 'Mark I' faza Deep Purplea, o kojoj mnogi znaju jako malo. Ali faza je to koja je imala veliki utjecaj na kasnija događanja i zasigurno joj
pripada počasno mjesto u povijesti ovog benda.

Posljednji koncert 'najoriginalnije' postave održan je 4. srpnja 1969. godine u Cardiffu. Spomenimo da je Simper kasnije oformio skupine Fandango i Warhorse, a Evans Captain Beyond, i to s ex-Iron Butterfly memberima. Novo poglavlje započinje potragom za pjevačem i basistom, koji su bendu trebali donijeti još više svježine, kompaktnosti i definiraniji rock sound. Osvježenja se dosta brzo pronalaze u pjevaču Ian Gillanu (19.8.1945., Hounslow, Engleska) i basistu Rogeru Davidu Gloveru, jedinom Velšaninu među Englezima (30.11.1945., Brecon).

Njih su dvojica 'regrutirani' iz skupine Episode Six. Naime, nakon što su javno obznanili da trebaju pjevača i basista, Mick Underwood javio se Ritchieu, s kojim je svirao u Screaming Lord Sutchu i Outlawsu, te mu predložio da pogleda mlade Iana Gilana i Rogera Glowera, članove skupine Episode Six. On je to i napravio, a kad je na koncertu vidio kako Ian pjeva, odmah mu se dopao njegov unikatni stil pjevanja i boja glasa, pa ga je pozvao da dođe u Deep Purple.

Ian je prihvatio poziv, a prvi zajednički projekt bilo je snimanje Greenway/Cookove hit pjesme-singla "Hallelujah", za čije je snimanje zakupljen studio i prije nego se Ian priključio. Po Ianovoj preporuci pozvan je i Roger, s kojim je kompletirana nova postava. Uslijedio je koncert s Royal Philharmonic Orchestra u londonskom Royal Albert Hallu, na kojem je besprijekorno spojen rock s klasičnom muzikom. Na koncertu, održanom 24. rujna 1969. godine, izvedeni su simfonijski naslovi koje je komponirao Jon, kojemu su tako ispunjene dvije želje; svirao je sa simfonijskim orkestrom, a ravnao mu je njegov profesor Malcolm Arnold.

Spomenimo još da je lyricse napisao Ian Gillan. Koncert je snimljen i objavljen na ploči "Concerto For Group And Orchestra" u prosincu iste godine. Ploči koja, zbog limitiranog broja kopija, predstavlja pravo bogatstvo svakome tko je posjeduje.

Usto je, uz The Niceov "Five Bridges", bila jedna od prvih live-ploča nekog rock benda s orkestrom. Taj nastup je posebno oduševio Jona, dok ostali, prije svih Ian i Ritchie, nisu bili presretni, jer su više stremili ka žešćem zvuku benda. Ipak, jedna je stvar sigurna, taj je koncert uvelike podigao popularnost Deep Purplea u Engleskoj, što dokazuje i prvi ulazak na britansku top ljestvicu, na kojoj je bila 26. (149. u Americi).

Tada nastaje problem s izdavačkom kućom Tetragrammaton, koja je kao distributer za američko tržište imala izuzetno veliku ulogu. Tetragrammaton je naime bankrotirao, objavivši tek manju količinu ploče "Concerto for Group and Orchestra", ostavivši Deep Purple 'na cjedilu', bez financijske sigurnosti. A poznata je bila uloga tog izdavača za američko tržište i što je značio za materijalnu stabilnost benda. To je bio i razlog otkazivanja velike američke turneje s The Rolling Stonesima. Dodatni tiraž ploče sljedeće je godine u Americi objavio Warner Bros, koji je preuzeo prava od Tetragrammatona, a ta je snimka, usput rečeno, 2003. godine izašla i na DVD-izdanju.

Stijene donose slavu

A onda na red dolazi 1970., sigurno najznačajnija godina u karijeri ovog benda. Najprije turneja, na kojoj je bilo nekih nastupa s Canned Heat, a zatim i prva studijska ploča s novom, tzv. 'Mark II' postavom. Zove se "Deep Purple in Rock", izlazi u lipnju, i to po prvi put istovremeno u Americi i Velikoj Britaniji. Na njoj se osjeća da je Ritchie preuzeo još jači, poglavito kreativni, izvedbeni, ali i nešto širi utjecaj unutar benda. Ploča je snimana krajem 1969. i početkom 1970. godine u studijima IBC, Abbey Road i De Lane Lea, a uz novo, hardrockerskije opredjeljenje, posebno je upamćena po coveru. Na njemu su u stijenama 'isklesana' lica članova benda, po uzoru na spomenik četvorici američkih predsjednika, Georgeu Washingtonu, Thomasu Jeffersonu, Theodoreu Rooseveltu i Abrahamu Lincolnu, koji se nalazi u spomen području Mount Rushmore National Memorial, u blizini Rapid Citya u Južnoj Dakoti.

Ovo sjajno ostvarenje, koje je u Velikoj Britaniji objavio Harvest Records, a u Americi Warner Bros., odmah postaje klasik, daleko ispred vremena u kojem je nastalo. I istovremeno omogućuje Deep Purpleu da zajedno s Black Sabbathom i Led Zeppelinom preuzme vodeće uloge među najcjenjenijom svjetskom rock elitom. Koja je btw. uglavnom dolazila iz Europe. "Deep Purple in Rock" u prvi plan izbacuje gitare, poglavito njihovu solističku improviziranost, ali su i Ianovi vokali maksimalno 'naelektrizirani' i odaslani u orbitu.

Tada ih se napokon počelo cijeniti i u Engleskoj pa se "Deep Purple in Rock" samo u toj zemlji prodaje u, za ono vrijeme, fenomenalnoj tiraži od milijun kopija i 'sjeda' na tron ljestvice najboljih. U Americi je ploča prodana u zlatnom tiražu i dospjela na 14. mjesto, u Norveškoj je čak 16 tjedana bila među pet najprodavanijih, a na prvom je mjestu bila i u Njemačkoj. Dodatno priznanje stiglo je 30 godina kasnije, kada ju je Q Magazine izabrao za 78. najbolju ploču svih vremena u Velikoj Britaniji.

Njezin glavni adut je savršena rock simfonija "Child in Time", s obrascem kontinuiranih instrumentalnih i ritmičkih izmjena, s naglaskom na orkestralne klavijature i nevjerojatno velikim rasponom Ianovih vokalnih izvedbi. Takvu su formulu kasnije mnogi bendovi često znali koristiti. Inače, "Child in Time" se tematski bavila problemom tzv. 'hladnog rata' i jedna je od najkompleksnijih rock pjesama uopće. Iako se radilo o sjajnoj ploči u kompletu, nema sumnje da je njezinom dodatno uspjehu pridonio i nešto ranije snimljen 'Top 10' hit-singl "Black Night". Koji ipak nije 'ušao' na ploču u njezinom prvotnom, originalnom izdanju, ali je bio dio set-liste u nekim manje 'atraktivnim' zemljama, poput recimo Meksika. U kasnijim se godinama, pogotovo ovim novijim, znao naći na remasteriziranim verzijama. Bilo je tu još izvrsnih pjesama, kao npr., "Speed King", koja se u izvornoj verziji zvala "Kneel and Pray".

Naglo rastuća popularnost pojačana je na europskoj turneji, a jedan nastup u Stockholmu snimljen je za lokalnu radiopostaju. To je bio prvi VHS-uradak benda, nazvan "Scandinavian Nights", objavljen 1972. godine, da bi 1988. izašao i u audio booklet-verziji. Koncertni opus je, uz onaj s nove, obuhvaćao i naslove s prve tri ploče. Nakon što je obišao Europu, Deep Purple odlazi trijumfirati i u Ameriku. U međuvremenu, u listopadu 1970. godine, ponovo su svirali s orkestrom. Ovoga puta to je bio The Light Music Society Orchestra, ravnatelj je bio isti, Malcolm Arnold, a sviralo se u Londonu, u Royal Festival Hallu. I taj je koncert 'bookletiran' pod imenom "Gemini Suite Live", a objavljen 1998. godine.


U 'pobjedničko-slavljeničkom' ozračju ipak se nije previše vremena prepustilo tulumarenju i uživanju pa je 1971. godine objavljena peta studijska ploča "Fireball". Ipak, prije toga glavni glumci ove priče odlučili su se malo odmoriti i 'razbistriti' pa su otišli u mir male kuće The Hermitage u selu Welcombe kod Devona u Engleskoj. No nije im baš išlo pa su snimili samo pjesmu "Prostitute", koja je kasnije dobila ime "Strange Kind of Woman" i u siječnju 1971. godine objavljena kao singl. Ostatak pjesama snimljen je u proljeće, a nešto kasnije, točnije u srpnju, izašla je spomenuta ploča "Fireball", s istim producentima i izdavačima, kao i prethodna, u najvažnijim zemljama.

Uza sve druge, ova je ploča imala još jednu specifičnost. Započela je ozbiljna suradnja s Martinom Birchom, koji će za nekoliko godina postati jedan od najcjenjenijih producenata, i koji se, uz Deep Purple i Whitesnake, posebno proslavio producirajući ploče Iron Maidena, postavši svojevrsni zaštitni znak tog heavy metal benda. "Fireball" je bila ploča koja se dotad najduže stvarala: od rujna 1970. do lipnja 1971. godine, a snimala u londonskim studijima De Lane Lea i Olympic.

Ovo je bila vrlo dobra, progresivnim/blues elementima 'optočena' ploča, ali među članovima benda, a pogotovo kritičarima, podijelila je mišljenja. Tako je recimo, Gillan mnogo puta kasnije znao reći da mu je jedna od najboljih, za razliku od ostalih, koji su o njoj imali dijametralno suprotno mišljenje. Usprkos tome, komercijalni uspjeh bio je velik, najveći dotad. Ponovljeno je 1. mjesto u Velikoj Britaniji, Top 1 bila je i u Njemačkoj i Švedskoj, a 32., s novim zlatnim tiražom, u SAD - u.

Singl je bio "Fireball", a hit spomenuta "Strange Kind of Woman", koja je snimljena na uvodnom sessionu, ali nije dobila priliku da bude objavljena na ploči. Barem ne u britanskoj verziji, ali je zato na američkom i japanskom izdanju bila postavljena na poziciju tri umjesto "Demon's Eyes". Na kraćoj američko-kanadskoj turneji (par nastupa s The Small Faces) svirale su se najbolje pjesme, a jedna od njih bila je i dotad neobjavljena "Highway Star", koja je kasnije dorađena i pod tim imenom 'ušla' na sljedeću ploču.

Borba za liderstvo

U to je vrijeme sve ozbiljniji bio sukob između dviju izuzetno snažnih persona - Iana i Ritchiea, kako općenito tako i unutar benda, u kojem na vidjelo sve više izlazi nedostatak tolerancije, te želja za potpunim, individualnim liderstvom, što su obojica otvoreno iskazivali. U prilog smirivanju strasti išao je i prekid turneje u listopadu 1971. godine, i to zbog bolesti članova benda.

Dinamika objavljivanja nove ploče svaku godinu nastavljena je i 1972. s "Machine Head", koja je izašla u ožujku. Tu su ploču snimili u samo šesnaest dana, u razdoblju od 6. do 21. prosinca 1972. u Grand hotelu u švicarskom Montreuxu, kamo su stigli 3. prosinca. U mnogim kasnijim analizama upravo je ona označena kao prvo kompletno heavy metal ostvarenje. Ili, ako tako bolje odgovora, prvom pravom heavy metal pločom uopće. Jer u vrijeme njezina izlaska nitko nije baratao izrazom 'heavy metal' pa se to utvrđivalo u godinama kasnije, pogotovo 2001., kada ju je Q Magazin izabrao među 50 najboljih HM ploča svih vremena.

A vrlo brzo nakon izlaska ploča dostiže dvostruki platinasti tiraž u Americi sa 7. mjestom na top-ljestvici te trećim uzastopnim tronom na kućnom pragu, drugim uzastopnim u Njemačkoj, ali i prvim u Finskoj. Tu su bila još i druga mjesta u Finskoj i Norveškoj, te 3. u Italiji, što dokazuje da je, osim Amerike, Deep Purple napokon uspio 'pokoriti' i Europu.

"Machine Head" donosi njihov apsolutno najveći hit "Smoke on the Water",pjesmu s najprepoznatljivijim i najpoznatijim riffom. Zanimljivo je da ona nije bila u planu za snimanje, a nastala je baš tijekom boravka u Montreuxu. Inspiracija je stigla na koncertu Frank Zappe & The Mothers Invention, kada je, nakon ispaljivanja rakete iz signalnog pištolja jednog od posjetitelja koncerta, zapaljen casino. S tom pločom Deep Purple definitivno potvrđuje status planetarnih zvijezda. A kako se odvijala situacija oko njezina snimanja, takav ishod i nije bio previše izgledan.

Naime, casino predviđen za snimanje novog albuma je, kako smo rekli, bio zapaljen i totalno izgorio, srećom bez ljudskog stradavanja. To se dogodilo samo dva dana prije nego je trebalo početi, ranije dogovoreno snimanje. Za taj su se casino 'Purpleovci' odlučili jer im se svidio njegov sound, pa su planirali u njemu održati i koncert bez publike, koji bi bio objavljen na live-ploči. Srećom, nakon tog požara 'upao' je Cloude Nobs, prijatelj benda, koji je našao slobodna mjesta u hotelu Grand, koji se također nalazio na obali jezera Geneva. I tako je uz male preinake hotela i opreme Rolling Stone Mobile Studia nastala njihova najpoznatija pjesma i ploča.

Tijekom kratkotrajnog snimanja "Machine Heada" bend se posebno sprijateljio s lokalnim stanovništvom pa je, uz Nobla i ostale, ploča posvećena i njima. Osim "Smoke on the Water", sadržavala je još nekoliko velikih pjesama ("Space Truckin'", spomenuta "Highway Star", "Maybe I'm Leo", "Lazy"), a zanimljivo je da krasna balada "When a Blind Man Cries", snimljena na sessionu, uopće nije našla svoje mjesto u set-listi. Početak 1972. godine, čak i prije izlaska te ploče, bio je rezerviran za turneju u Americi. A kako je "Machine Head" bila jako uspješna ploča, Deep Purple je bio zauzetiji nego ikada, pa su ih zvali sa svih strana, iz svih dijelova svijeta. Opet je posebno mjesto dobila Amerika, no nastali su problemi zbog Gillanova oboljenja (hepatitis).

U međuvremenu, Lord je počeo raditi na solo projektu The Gemini Suite, a bolesni Gillan, dok nije mogao pjevati sa svojim bendom, producirao je ploču grupe Jeruzalem. A recimo još i podatak da su na dijelu američke turneje Glover i Paice u New Yorku otišli na koncert mlade skupine Elf, koja ih se jako dojmila. Još se više Ritchie Blackmore dopao Ronnie James Diu, pjevaču te skupine, koji je njime naprosto bio impresioniran.

Taj je period označen kao početak prijateljevanja koje će se nekoliko godina kasnije izroditi u jedan od poznatijih rock dueta. Surađivao je s Elfom i Diom i Roger Glover, koji je producirao njihovu ploču "Carolina County Ball" iz 1974. godine.

I dok je u DP izvana sve izgledalo dobro, unutarnji odnosi na relaciji Blackmoore - Gillan konstantno su se zaoštravali. Iz tog razloga petorica umjetnika ne dišu zajedno i postavljalo se pitanje, naravno od ljudi koji su dobro znali kretanja u bendu, kada će ta netrpeljivost kulminirati. Prvi put se nešto tako ozbiljno naziralo u ožujku 1972. godine, kada je Ritchie želio oformiti projekt Baby Face, u kojeg su pozvani Phil Lynnot iz Thin Lizzy, Paul Rogers iz Free i Ian Paice. Iako je bilo nekih naznaka da će Baby Face ozbiljno zaživjeti, to se ipak nije dogodilo, pa su se svi vratili 'matičnim' obvezama.

Kraj najuspješnijeg razdoblja

Tijekom snimanja materijala za novu ploču, u srpnju u Rimu, nakratko je otišao Ritchie Blackmore. Preostala četvorica snimila su samo jednu pjesmu, "Painted Horse", koja nije izašla na originalnoj, već na nekim kasnijim verzijama nadolazeće ploče. Strasti su se ipak malo smirile i uslijedio je nastavak velike turneje u Japanu, na čijem je dijelu snimljen jedna od kultnih live-ploča, dvostruki "Made in Japan".

Ta je vrlo uspješna ploča, prodana u Americi u platinastom tiražu, snimljena 15., 16. i 17. kolovoza i izašla između Božića i Nove godine, a uz sjajnu svirku, njezina je posebnost i navod kako je za vrijeme izvedbe "Child in Time" jedan fan izvršio samoubojstvo. Tome u prilog ide i činjenica da se usred pjesme čuje pucanj iz pištolja, što se vrlo dobro i razgovjetno može nazrijeti na samoj ploči. Ova je live-ploča bila vrlo cijenjena pa je u većini zemalja, osim u SAD-u, bila u Top 20 u Austriji, a u Njemačkoj i na poziciji broj 1. Iako u sve lošijim odnosnima, ipak se redovi relativno dobro zbijaju i turneja se, uz pomoć Al Koopera, člana skupine Blood, Sweat & Tears, a još poznatijeg kao producenta Lynyrd Skynyrda, te Randy Californiea (Spirit), koji su uskočili umjesto bolesnog Ritchiea, privodi svome kraju.



Po njezinu se završetku u Frankfurtu, opet u mobilnom Rolling Stones studiju, snima preostali materijal za novu, sedmu studijsku ploču, koju produciraju članovi benda i pod imenom "Who Do We Think We Are" izlazi u siječnju 1973. u Americi (Warner Bros.) te u veljači u Velikoj Britaniji (EMI). Usprkos sve vidljivijim problemima, i ta ploča, kao i "Machine Head" i "Live in Japan", omogućuje bendu da zadrži status najprodavanijeg stranog izvođača u Americi, a i sasvim dobra mjesta na top-ljestvicama (15. u SAD-u/zlatni tiraž, četvrta zaredom s pozicijom broj 1 u VB, a na istom je mjestu i u Švedskoj i Norveškoj).

Ona u sebi nosi još jednu veliku rock baštinu, pjesmu - singl "Woman in Tokyo", snimljenu u srpnju 1972. godine. Turneja koja je popratila izlazak ploče obuhvatila je (opet) Ameriku i Japan, a koncerti u Nagoyi, Hirošimi, Tokyu i Osaki zadnji su koje je održao 'classic line-up'. Ian Gillan se od obožavatelja oprostio 29. lipnja 1973. godine u Osaki uz "... this is the end. Goodbye."

Nakon njega je otišao i Roger Glover, koji se u Blackmoore/Gillan-'sukobima' otvoreno stavljao na stranu kolege iz Episode Six, pa je njegovo 'odstupanje', a po nekima i otkazivanje suradnje od strane ostatka benda, bio logičan ishod. Jer, navodno je sam otišao kada je saznao da je Ritchie ionako planirao nastaviti bez njega. Iako su posljednji stigli u bend, odlazak te dvojice izuzetno se jako osjetio, od samog 'rezanja' kreativne jezgre do gubitka sjajnih Ianovih vokalnih mogućnosti, te vrlo maštovitih, dobrim dijelom i inovativnih, Rogerovih bas sekcija. Definitivno, identitet i integritet
Deep Purplea ne samo da se uzdrmao, nego se i dobro narušio.

Stigle nove, mlade snage

Premda ozbiljno 'okrznuti', preostaloj trojici ideja uopće ne nedostaje. Ali, trebalo je najprije upotpuniti postavu novim licima. Na održanoj audiciji za pjevača je izabran potpuno nepoznati, 23-godišnji David Coverdale (22.9.1951., Saltburn-by-The-Sea, Cleveland, Engleska), ex-Fabulosa Bros, a za basista još mlađi Glenn Hughes (21.8.1952., Cannock, Engleska), ranije član skupine Trapeze. U kreativnom dijelu ništa se ne mijenja pa Deep Purple 1974. godine objavljuje čak dvije studijske ploče.

Najprije "Burn", s vrlo jakom, strukturalnom i kompleksnom naslovnom pjesmom. Na toj su ploči vokale u svim pjesmama, osim u "Mistreated", zajednički izveli David i Glenn. Nešto je izmijenjen i sound, pa se tako hard'n'heavyu pridodalo i malo bluesa, soula, funkya i boogiea. "Burn" je sniman u studenom 1973. u Montreuxu u nekoliko puta spominjanom pokretnom studiju, a izašao 15. veljače 1974. godine, istovremeno na svim mjestima i za iste diskografe. Jedino je uspjehom na najvažnijim tržištima podbacila u odnosu na one prije; bila je 'tek' 3. na 'otoku' i 9., uz 'zlatni' status, u Americi. Ne i u Austriji, Finskoj, Norveškoj i Švedskoj, gdje je bila 1. i gdje su je ljudi očito s velikim nestrpljenjem dočekali, želeći čuti kako to izgleda 'novi' Deep Purple.

Tri dana prije izlaska ploče objavljen je i singl s pjesmom "Might Just Take Your Life", dok je na B-strani bila "Coronarias Redig", koja je objavljena na remasteriziranom izdanju ploče 30 godina kasnije. Također, "Burn" je popraćen vrlo dobrom TV reklamom, što u to vrijeme i nije bilo baš previše čest slučaj. Na novoj turneji, bez obzira na velike kadrovske promjene, Deep Purple ponovno održava rasprodane koncerte, a jedan od tih, onaj održan 22. svibnja 1974. godine u Gaumont State Theatreu u sjevernom dijelu Londona - Kilburnu, izašao je u ljeto 2007. godine na dvostrukom CD - u "Live in London 1974.".

U tom je periodu Deep Purple održao britansku turneju, na kojoj je ulogu specijalnog gosta imao američki bend Elf. Nakon "Burna" vrlo brzo, već u kolovozu, u Musicland studiju u Muenchenu se snima nova ploča, koja izlazi u prosincu 1974. godine s imenom "Stormbringer" i s "Burnu" idejno sličnom naslovnom pjesmom "Stormbringer". Ali i "Soldier of Fortune", ako ne najboljom, onda svakako jednom od najboljih balada ikad napisanim, koju su kasnije mnogi obrađivali. Nešto poznatije novije verzije su one od švedske skupine Opeth, izašle na njihovom remasteriziranom albumu "Ghost Reveries" iz 2005., te australskih power metalaca Black Majesty na albumu "Tommorowland" iz 2007. godine.

Na "Stormbringeru" u ulozi koproducenta, zajedno s bendom, 'debitira' Martin Birch, koji je nakon višegodišnje uloge jednog od glavnih tonskih snimatelja i inženjera tako napokon dobio priliku da do kraja prikaže svoje velike mogućnosti. Zato nema promjena u izdavačkim djelatnostima te EMI i dalje radi 'otok', gdje je ploča bila 6., a Warner Bros. 'novi svijet', gdje je upisan još jedan zlatni tiraž i nešto slabija, 20. pozicija. Dosta dobre, žestoke, ali i soulom i funkyem 'natopljene' pjesme ne prolaze kod publike kako se možda očekivalo, a i interes za izgledom i formom rekonstruiranog Deep Purplea je bio dosta splasnuo pa "Stormbringer" nigdje nije bio prvi. Mada čak devet plasmana u Top 20 nikako nije bilo za podcijeniti.

Ploča je imala nekoliko potencijalnih radijskih hitova, poput "Lady Double Dealer" ili "Highball Shooter", koju je Glenn Hughes 2001. godine nanovo snimio na svojoj ploči "Building the Machine". Svi su i dalje duboko žalili prvenstveno za Ianovim glasom, ali i stasom, a naročito karizmom. Unatoč tome što je novi pjevač ulagao veliki trud, imao određenu kvalitetu, stvaralački čak i veću univerzalnost od prethodnika, niti u najboljim snovima nije mogao očekivati da će biti prihvaćen kao dobrodošla zamjena. Recimo da je 'Mark III' postava napravila koncertnu ploču "Made in Europe", snimljenu 4., 5. i 7. travnja 1975. godine u Grazu, Saarbruckenu i Parisu. Taj je live-album ostvario plasmane na 12. mjestu britanske i talijanske, 10. njemačke, a tek 148. američke ljestvice.

Ritchiev odnos prema ostalima u bendu nije se puno promijenio niti nakon Ianovog i Rogerovog odlaska pa je ono što se dalje dogodilo bila još jedna neminovnost - novi odlazak. No ovoga puta nije otišao netko drugi, nego - on sam. Uz to što je širio nepovoljnu klimu, on je, kako se govorilo, bio jako nezadovoljan 'novim' Deep Purpleom, pogotovo pločom "Stormbringer". Zato je i otišao, u travnju 1975. godine. A koliko je bio frustriran prije nego je otišao, dokazao je i na koncertu pod nazivom "California Jamming" (izašlom 1996.), kada je gitarom slomio kameru koja je snimala taj nastup. Taj je koncert održan 6. travnja na Ontario Speedwayu, pred više od 200.000 ljudi, a na njemu su nastupili još i Eagles, Emerson, Lake & Palmer, Earth, Wind & Fire i Black Sabbath.

Ipak, njegov je odlazak imao i jednu veliku, svijetlu stranu. Naime, s američkim je bendom Elf, lidera Ronnie Jamesa Dia, prema ranijim dogovorima, i to tijekom zajedničke turneje Deep Purplea i Elfa, ali i američkih kontakata iz 1972. godine, osnovao još jedno legendarno rock ime - Rainbow. A što se tiče samog Deep Purplea, njegovim se odlaskom izgubila još jedna, možda i najveća i najjača identifikacijska nit, i bilo je pitanje koliko će još dugo, ili možda kratko, trajati ova prekrasna priča.

Kraj Deep Purplea

Ulogu frontmena preuzima David Coverdale, jer Jon Lord i Ian Paice, tada jedini preostali originalni članovi, usprkos svojim velikim muzičkim i ljudskim kvalitetama, nisu imali liderskih osobina. Tako je na brzo održanoj audiciji, nakon Davidove sugestije, odmah u travnju 'prošao' američki gitarist Thomas Richard 'Tommy' Bolin (ex-James Gang, ex-Zephyr, ex-Energy). Tri tjedna nakon njegova dolaska u Kaliforniji je snimljen set demo snimaka s velikim utjecajem bluesa, koji su u kompletu objavljeni 2000. godine pod nazivom "Days May Come & Days May Go: The California Rehearsals Pt. 1".

U tom je periodu, odnosno u srpnju 1975. godine, objavljena jedna od najpoznatijih 'best of'-ploča "24 Carat Purple". Jako okrnjen, Deep Purple objavljuje još jednu studijsku ploču, od svojih prethodnica dosta manje, čak najmanje zapažen "Come Taste the Band", što se očitovalo i u padu na najvažnijim top-listama. Bio je 19. u Velikoj Britaniji, 5. u Norveškoj, 6. u Novom Zelandu, 7. u Italiji i tek 43. u SAD - u. Ta je ploča isto snimana u Muenchenu, od 3. kolovoza do 1. rujna, i to s istim produkcijskim timom, a izašla je u listopadu 1975. godine.

I među reformiranom postavom vladalo je veliko nesuglasje, anarhija, a mogli bismo reći i sve izraženija netrpeljivost. Čemu su uvelike pridonosili Bolinovi, pa i Hughesovi problemi s ovisnošću. Nova velika turneja kreće u studenom u Honoluluu, a sviralo se i u Australiji, Novom Zelandu, Indoneziji i Japanu. Uslijedio je novi posjet Americi i tridesetak nastupa s Nazarethom. Nakon tih serija koncerata dolazi do onoga što su svi naslućivali, bojali se, ali i nadali da se ipak neće dogoditi. Pomoći nije bilo i Deep Purple je - prestao postojati.

Posljednji koncert održan je u Empire Theatreu u Liverpoolu, a službeni raspad dogodio se u srpnju. Prije toga, a nakon što je otpušten Bolin, pokušalo se nešto napraviti s Clemom Clempsonom (ex-Colosseum) kao njegovom zamjenom, no ipak se neminovnost nije mogla izbjeći. Bolin je dovršio svoju drugu solo ploču "Private Eyes", da bi 4. prosinca 1976. umro u Miamiu na Floridi od predoziranja. Nakon supporta Peteru Framptonu i Jeffu Becku u hotelskoj sobi, onesviještenog ga je pronašla njegova djevojka, koja je pozvala pomoć, no bilo je kasno. Tommy Bolin umro je u 26. godini života (rođen je 1.8.1951. u Sioux Cityu, Iowa).

A što se tiče Deep Purplea, bez obzira na očekivan rasplet, ogromna vojska obožavatelja ostala je u šoku, nevjerici, neizmjernoj tuzi. Nema više njihovih ljubimaca. Kakvu-takvu utjehu mogli su pronaći u bendovima koje su kasnije osnovali članovi Deep Purplea, od kojih se najviše istaknuo Davidov Whitesnake, čiji su članovi bili većina 'purpleovaca', pa spomenuti Rainbow, a neke povoljne rezultate polučili su i Ianovi solo projekti, Ian Gillan Band i Gillan.

Godine bez Deep Purplea

Godine su prolazile bez Deep Purplea, a sjećanja na njih čuvana su u srcima fanova i u 'best of' izdanjima, od kojih je najpoznatije "Deepest Purple - The Very Best of Deep Purple" iz 1980. godine. Iste je godine prvi pjevač Rod Evans, s manje poznatim muzičarima (Tony Flynn, Tom De Rivera, Geoff Emery i Dick Jurgens), održao turneju po Americi i Meksiku, i to pod Deep Purple-'logom'. Nastupi, na kojima je izvodio i pjesme s početka sedamdesetih, dakle ne samo iz 'svojeg' razdoblja, uglavnom su popraćeni izrugivanjem publike i kritike, pa su nakon financijskih gubitaka i tužbi Gillana, Blackmorea, Paicea i Lorda zbog korištenja imena i pjesama relativno brzo okončani. Što je označilo Evansov povratak karijeri u medicini.

Ian Gillan se 1982. pridružuje Black Sabbathu i snima kritikama prilično 'izrezanu' ploču "Born Again" (1983.). Uglavnom, iz tog razloga on odlazi iz legendarnog engleskog benda, da bi se ubrzo nakon toga iznenada okupila 'kreativno-netrpeljiva' jezgra Blackmoore/Gillan/Glover, te nakon teških 'pregovora', premda i dalje u problematičnim odnosima, donijela odluku o ponovnom okupljanju najslavnije, 'Mark II' postave. Za tako nešto trebalo je još nagovoriti i Jona Lorda, koji su u to vrijeme imali jako uspješan period s
Whitesnake te Iana Paicea. Što se i dogodilo.

Zanimljivo, bilo je ozbiljnih glasina da Ritchie nije baš bio previše oduševljen ponovnim okupljanjem, obzirom da je "Bent out of Shape", tada aktualna ploča Rainbowa, kotirala jako dobro, a i konačno probila tiražne barijere u SAD-u.

BBC obznanio reunion

Na kraju je ipak popustio pa je radijska emisija BBC-a The Friday Rock Show u travnju 1984. godine obznanila vijest koju su mnogi napeto iščekivali - reunion Deep Purplea je potvrđen. Odmah je potpisan ugovor s Polydor Records, za kojeg je snimao i Rainbow za britansko, te s Mercury Records za američko tržište. U kolovozu je snimljena nova, jedanaesta studijska ploča, koja je pod produkcijskom palicom Rogera Govera i ostalih članova izašla u listopadu pod imenom "Perfect Strangers".

Srednjeritmička, melodična heavy rock himna "Perfect Starngers", s predivnim klavijaturističkim passageima i vrhunskim gitarama i pjevanjem dala je naslutiti da magija nije prestala. Ploču su odlično prihvatili heavy metalci, ali i svi ostali zaljubljenici u Deep Purple, pa je vrlo brzo dostigla platinasti tiraž, uz povratak benda na vrhove top-ljestvica (1. u Švicarskoj, 2. u Njemačkoj i Norveškoj, VB, Finskoj i Austriji, 17. u SAD-u...). Trijumfalan povratak trebalo je 'okruniti' isto takvom turnejom, koja je započela u Australiji pa je 27. studenog u Perthu, nakon jedanaest godina, održan prvi koncert najjače postave. I najbolje koju je Deep Purple ikada imao. Bez ikakve sumnje.

Izuzetno posjećena, uglavnom rasprodana turneja, na kojoj se tijekom 1985. godine nastupalo u Americi i Europi, tome ide u prilog. A jedan od najjačih nastupa bio je na Knebworth festivalu, na kojem su svirali i Scorpions, Mama's Boys, Alaska, UFO, Blackfoot i Meat Loaf. Taj je nastup snimljen i 1991. godine objavljen pod imenom "In the Absence of Pink - Knebworth '85".

Druga povratnička, dvanaesta ukupno, studijska ploča "The House of Blue Light" najvažnije je što se događalo 1986. godine. Ona je te godine snimana, izašla je u siječnju 1987. godine, bila dosta slična prethodnoj i kao takva nije ponudila nešto što bi je značajnije obilježilo, čemu su svjedočili i bitno slabiji plasmani u Velikoj Britaniji (10.) i Americi (34.). Ali, tako nisu mislili Finci, Nijemci i Šveđani, kod kojih je ploča bila Top 1. Usprkos pristojnim naslovima, poput singla "Call of the Wild" (92. u SAD-u), pomalo je prolazio povratnički zanos, kako među bendom, koji kao da je ostajao bez ideja, tako i publikom, koja očito nije u potpunosti prihvaćala nove pjesme.

Za razliku od ploče, posebnosti je donijela grandiozna turneja, s izuzetno moćnim scenskim dekorom, nalik onom iz sedamdesetih. A nakon dvije studijske ploče, 1988. godine izlazi i "Nobody Perfect", prva povratnička koncertna, snimljena na američkoj i europskoj turneji sredinom 1987. godine. Iste je godine otkazano petanestak američkih koncerata zbog toga jer je Ritchie slomio prst.

Drugi Gillanov odlazak i drugi povratak

To je dolilo 'ulje na vatru' i tada je postajalo sve jasnije da su stari sukobi bili sve samo ne izliječeni, pa nova doza otrovnih strelica na relaciji Blackmoore/Gillan opet više pogađa Iana, koji 1989. godine po drugi puta napušta Deep Purple. Zamjena mu je brzo pronađena. Mada je Ritchie razmišljao i o 'spajanju' Deep Purplea i Rainbowa, a ulogu novog frontmena namijenio Terryu Brocku iz Strangeways, ipak se odlučio za Amerikanca Josepha Linquitoa, odnosno Joea Lynna Turnera (2.8.1951., Hackensack, NJ), jednog od bivših pjevača Rainbowa.

Recimo da je iste godine ponovno snimljen legendarni "Smoke on the Water", i to u humanitarne svrhe - za pomoć stradalima u potresu u Armeniji. Uz Iana i Ritchiea, ekipa session muzičara bila je i više nego impresivna: Brian May i Roger Taylor (Queen), Geoffrey Downes (Asia), Alex Lifeson (Rush), Bryan Adams, Keith Emerson, Bruce Dickinson (Iron Maiden), David Gilmour (Pink Floyd) i Tony Iommi (Black Sabbath).

Trinaesta ploča "Slaves & Masters" izašla je u Gloverovoj produkciji u listopadu 1990. godine za nove diskografe - BMG u Europi te RCA u SAD. To je vjerojatno najslabija ploča u kompletnoj dotadašnjoj karijeri benda. Prilog tome mogle bi biti i, za Deep Purple, jako loše pozicije na britanskim (45.) i američkim (87.) ljestvicama. Nekakvim uspjehom mogla se pohvaliti tek u Švicarskoj, gdje je bila 5. Zanimljivo, Ritchie ju je jako favorizirao, govoreći da mu je to, uz "Deep Purple in Rock" i "Machine Head" najdraža (?!?!) ploča. Kritika nije bila tako blagonaklona pa ju je sasjekla, nazvavši je "Deep Rainbow".

Singlovi su bili "King of Dreams" i "Love Conquers All", a radilo se o pjesmama snimljenim prije, odnosno nakon ploče. S time da nijedna nije našlo mjesto na njoj. Izostao je i njihov jači uspjeh, pa su ubilježena tek 57. i 66. mjesta u Velikoj Britaniji, dok su u Americi to bile očito beznačajne pjesme. Te je godine Gillan snimio solo ploču "Naked Thunder", a što se tiče Joea, tko god je slušao Rainbow, ali i njegove druge bendove (Yngwie J. Malmsteen, TNT, Brazen Abbot...), zna da se uopće ne radi o nekvalitetnom pjevaču. No čovjeka 'nametnutog' od strane Ritchiea, nitko u bendu, a pogotovo među fanovima, nije istinski prihvatio, pa je nakon turneje u rujnu 1992. godine, otprilike tri godine nakon što je stigao, jednostavno morao otići.

Na iznenađenje mnogih, njega je zamijenio - Ian Gillan. Nakon što su Lord, Glover i Paice tražili da se Gillan vrati, Blackmore je popustio i 'classic line-up' ponovno je bio okupljen. Iako su harmonija i sklad opet, kao, bili postignuti, čak je i najvećim laicima bilo jasno da je to samo maska i da neće proći puno vremena do izbijanja novih sukoba.

Četrnaesta ploča "The Battle Rages On...", izašla u srpnju 1993. godine, nije bila baš ništa bolja od prethodnice. Snimana u američkim studijima Greg Rike u Orlandu i Bearsville u New Yorku, te Red Roster u njemačkom Tutzingu, producirana od strane Glover i Thoma Paunizioa, nije izbacila ama baš niti jednu pjesmu koja bi ostala duže upamćena.

Što se nakon relativno dobrog 21. britanskog i katastrofalnog 192. američkog mjesta nekako i očekivalo. S nove turneje stigao je live "Come or Hell Water", objavljen u listopadu 1994., a sniman u listopadu i studenom 1993. godine u Stuttgartu i Birminghamu.

Novi sukobi - odlazi Ritchie Blackmore

Tijekom te je turneje, nakon ponovnih netrpeljivosti, došlo do novog odlaska. Ovog put obrat - odlazi Ritchie, ostaje Ian. Tako su naime odlučila četvorica članova, kojima je očito bilo dosta njegove samovolje, tvrdoglavosti i nametanja autoriteta, pa Ritchieu nije ništa drugo preostalo nego da - ode. To se dogodilo usred turneje, poslije koncerta u Icehallu u Helsinkiju, 17. studenog 1993. godine, pa je za potrebe njezina finaliziranja angažiran nitko drugi do - Joseph 'Joe' Satriani. On je stigao u prosincu, a ostao do svibnja 1994. godine. Čak je bilo interesa s obje strane za trajniji ostanak, no u tome su se ispriječile Joeove obveze u solo karijeri.

Nakon još jedne povratničke, ali i posljednje, "Stranger in Us All", ploče s Rainbow 1995. godine, Ritchie je s američkom pjevačicom Candice Night osnovao folk bend Blackmoore's Night, s kojim uglavnom nastupa po srednjevjekovnim zdanjima, ne bi li tako na najbolji način prezentirao muziku koju sklada. I ide mu jako dobro, to se svakako treba reći.

A što se tiče Satriania, kako on nije ostao dugo u bendu, zamjena je pronađena u Amerikancu Steveu Morseu (28.7.1954., Hamilton, Ohio), gitaristu dotad manje poznatih bendova poput Dixie Dregs, ali u jednom kraćem razdoblju i legendarnih američkih progresivaca Kansas. Iako niti on, a niti publika i kritika ni u najljepšim snovima nisu mogli očekivati da će biti kvalitetan nadomjestak za Ritchiea, osim što je njegov angažman unio veći mir unutar benda, što će se dokazati kroz stabilnost postave u narednim godinama, činjenica je da je Deep Purple u njemu dobio dosta dobrog gitarista.

Opet rekonstruiran, Deep Purple odlazi na veliku turneju, u sklopu koje nastupa u Americi i Meksiku, po prvi put u Južnoafričkoj Republici, i to s Uriah Heep, da bi se vratio u Europu, pa opet otišao u Ameriku i održao nekoliko koncerata s Type 0 Negative. Iza toga slijedi odlazak u studio i snimanje petnaeste studijske ploče, koje se od veljače do listopada 1995. godine odvija u studiju Greg Like u Orlandu na Floridi, uz produkciju samih članova.

Izlazak nove ploče popraćen je s vrlo snažnom medijskom 'kampanjom', no usprkos tome, "Purpendicular" sa sobom ne donosi kapacitet zahvaljujući kojem bi našla svoje mjesto među kultnijim ostvarenjima benda. Da ne govorimo šire, čemu je dokaz tek 58. mjesto na britanskoj ljestvici, a u Americi nije ušla čak niti među 200 najboljih naslova. Stvar su koliko-toliko spasila 3. mjesta u Švedskoj i 9. u Finskoj. I sve to bez obzira na činjenicu što je imala nekoliko sasvim pristojnih naslova, poput singla "Something I Feel Like a Screaming", za kojeg je snimljen i spot, te pjesme "Hey Cisco".

Spomenimo da je to, nakon "Who Do We Think We Are", prva ploča koja čiji su se 'release dateovi' razlikovali. U Velikoj Britaniji izašla je u veljači (BMG), a u SAD-u u travnju 1996. godine (CMC International). Usprkos slabije primljenim studijskim ostvarenjima, Deep Purple je i dalje velika koncertna atrakcija, pa se nastavlja 'ludi' ritam studijska ploča - tour-live-ploča, te 1997. godine izlazi "Live at the Olympia", snimljen 17. lipnja 1996. godine u pariškoj Olympii.

Vrlo brzo dolazi na red i nova studijska ploča, koja se zove "Abandon", izlazi 2. lipnja 1998. godine i ne prolazi ništa bolje od "Purpendiculara". Čak i dosta lošije, računajući samo 76. mjesto u Velikoj Britaniji i tek jedan Top 10, onaj u Norveškoj (6.). "Abandon" je sniman na istom mjestu gdje i "Purpendicular", isti su producenti i diskografi. Na njemu je svoje mjesto našla nova verzija pjesme "Bloodsucker", izašle na "Deep Purple in Rock", ovdje pod imenom "Bludsucker", te "Fingers to the Bone", za koju se sumnjalo da je posvećena bivšem gitaristu Blackmoreu.

Uslijedila je opet velika turneja, s nekoliko festivalskih headline nastupa. A na njezinom dijelu, točnije u australskom gradu Melbourneu, snimljen je 20. travnja 1999. koncert koji se našao na novoj live-ploči "Total Abandon".

Ploča s orkestrom nakon 30 godina i Lordov odlazak

Iste je godine, 26. i 27. rujna, održan koncert u Royal Albert Hallu u Londonu, gdje Deep Purple svira s London Symphony Orchestra pod ravnanjem Paula Manna. Tako se nakon 30 godina vraća na 'mjesto zločina', te 'časti' s novom dozom kombinacije simfonije i rocka. Taj je nastup bio prepun gostiju, od kojih izdvajamo Ronniea Jamesa Dia, Millera Andersona (T-Rex, Broken Glass), tenora Tima Sandersa, pa Pete Browna i Aitcha McRobbiea, a ostvarena suradnja izlazi nešto kasnije na novoj live-ploči pod nazivom "Deep Purple in Concert with the London Symphony Orchestra".

Prva godina novog milenija donosi nastavak turneje i još jedno snimanje za potrebe live-albuma. To se dogodilo 20. rujna 2000. godine u Rotterdamu, a ploča pod imenom "Live at the Rotterdam Ahoy" izlazi 2001. godine. U kojoj Jon Lord najavljuje odlazak iz benda. U ožujku 2001. godine Deep Purple ponovno dokazuje svoju humanu stranu i održava koncert u Bangaloreu, s prihodom namijenjenim žrtvama potresa u Indiji. Nova američka turneja donosi svirke s Lynyrd Skynyrd, Ted Nugentom, Scorpionsima i Diom, a na dobrotvornom koncertu u talijanskoj Modeni zajedno pjevaju Gillan i u rujnu 2007. preminuli operni velikan Luciano Pavarotti.

Te se godine ponovno posjetila i još jedna nezaobilazna i bitna zemlja -Japan. Kao što je i najavio, Jon je otišao 2002. godine i posvetio se solo karijeri, u kojoj je kasnije snimio neke live i studijske ploče, uglavnom orijentirane prema orkestralnijem soundu. Na njegovo mjesto dolazi Don Airey, koji je već ranije surađivao s bendom. Airey je, usto, u svojoj prebogatoj karijeri radio s mnogim velikim imenima, poput Whitesnake, Black Sabbath, Judas Priest, Ozzy Osbourne, Rainbow, Jethro Tull, Garry Moore, a 1987. godine i sa Zelom i njegovim Divljim Jagodama na ploči "Wild Strawberries".

Ta promjena nije posebno poremetila 'red vožnje' pa je nastavljen tour, između ostalog u Engleskoj, Americi, Indiji, Singapuru, Tajvanu, Tajlandu... Jedan od tih koncerata, onaj u Grimbsy Auditoriumu, održan 6. veljače 2002. godine, morao je biti prekinut zbog bolova koje je Gillanu uzrokovala infekcija grla. Zanimljivo je bilo i 7. rujna, kada se na koncertu u legendarnom Hammersmith Apollou u Londonu, tijekom izvedbe "Smoke on the Water", na stageu pojavio Iron Maiden trio; Nicko McBrain, Janick Gers i veliki Deep Purple fan Bruce Dickinson. Nešto slično napravio je i Dan McCafferty iz Nazaretha, na koncertu u Clyde Auditoriumu u Glasgowu.

Nakon toga, točnije u siječnju i veljači 2003. godine, uslijedilo je snimanje nove ploče u Los Angelesu, prve koju je producirao Michael Bradford. Ona izlazi 9. rujna 2003. godine za EMI u Velikoj Britaniji i Sanctuary Records (ex-CMC International) u SAD - u, i to pod vrlo zanimljivim, za rock neuobičajenim imenom - "Bananas". To je bila prva ploča u povijesti benda koja nije ušla među najbolje prodavane niti u Americi niti u Velikoj Britaniji. Ali zato jeste u, recimo, Njemačkoj, Finskoj, Češkoj, Argentini... Jedna od najboljih pjesama s nje je srednjeritmična "Walk On", a spomenimo također da je Morse napisao kratki instrumental "Contact Lost" nakon što je čuo vijest o pogibiji astronauta u svemirskoj letjelici Columbia, koja se nakon svoje 28. misije 'razletjela' 1. veljače iznad Texasa.

U sklopu velike svjetske turneje Deep Purple je nastupao s Uriah Heep u Skandinaviji i Sepulturom u Brazilu. A na koncertu u Mexico Cityu, bend se sjetio Kalpana Chawlae, jednog od poginulih astronauta s Columbie, inače velikog fana, koji je i kontaktirao s članovima Deep Purplea. Jedan od mnogobrojnih koncerata na toj turneji održao se 6. prosinca 2003. godine, pred oko 7.000 ljudi u Paviljonu 5 Zagrebačkog velesajma. Čast da im otvori nastup imao je najdugovječniji hrvatski hard rock bend Hard Time.

U godini iza te, 2004., Deep Purple je također mnogo nastupao, obišavši gotovo sve dijelove svijeta. Sviralo se tako u Americi s Thin Lizzy, u Kini, Japanu, Australiji s Rose Tatto u State Theatreu u Sydneyu, pa na Novom Zelandu. U kolovozu je uslijedila kraća američka turneja opet s Thin Lizzy, gdje im se nakratko pridružio Joe Satriani, pa povratak u Englesku i neki nastupi s Peterom Framptonom i Thunder. Na koncertu u Wembley Areni u Londonu 13. studenog u pjesmi "Black Night" bendu se na stageu pridružio Jon Lord, a idućeg im se dana u International Areni u Cardiffu u istoj pjesmi pridružio Uli Jon Roth (ex-Scorpions).

Nadalje, 2005. godine objavljen je dokumentarac Iana Gillana o njegovih četiri desetljeća na sceni. U lipnju i srpnju održana je nova američka turneja s Mountain, a kasnije i kanadska s April Wine. Također, Deep Purple nastupa 2. srpnja na Live 8 koncertu u Park Place u Barrieu, Ontario, kojeg je organizirao irski muzičar Bob Geldof u nekoliko svjetskih zemalja s brojnim muzičarima, i kojim se htjelo najozbiljnije upozoriti na afričke probleme.

Prije toga, od ožujka do lipnja, u Los Angelesu se snima nova ploča s producentom Michaelom Bradfordom, koja se zove "Rapture of the Deep" i izlazi 1. studenog za nove izdavače; Edel u Europi i Eagle Records u SAD-u. Vrlo dobra hard rock ploča, možda i ponajbolja u zadnjih dvadesetak godina, sadrži nekoliko hvale vrijednih pjesama, poput "Money Talks", "Rapture in the Deep" i pogotovo "Cleary Quite Absurd". Usto, ona vraća bend na ozbiljnije Top ljestvice (81. mjesto u VB).

Turneja koja je uslijedila, traje još i danas. Japanski datumi u siječnju 2006. godine obuhvaćaju nastupe s Dream Theater, njemački u veljači s Alice Cooper, a australski travanjsko-svibanjski sa Status Quo. Tada su se pojavile i glasine da će se na jubilarnom, 40. izdanju Montreux Jazz Festivala, bendu na stageu pridužiti Ritchie Blackmore, no to je bila više nekih ljudi, predvođenih menadžerom Claudeom Nobsom, nego temeljeno na realnosti. Taj je nastup objavljen sredinom 2007. godine na DVD-u i CD-u "Live in Montreux 2006".

Također, bio je u planu i nastup na Baalbek International festivalu u Libanonu, 27. srpnja, ali taj je koncert odgođen nakon zračnog napada na bejrutsku zračnu luku. Početkom aktualne, 2007. godine, Ian Paice je s talijanskim gitaristom Mattom Filippinijem održao dva koncerta u Španjolskoj, a kasnije je objavljena četverosatna DVD autobiografija Iana Gillana "Highway Star - A Journey in Rock", koja uključuje intervjue s članovima obitelji i muzičarima s kojima je Ian surađivao, uglavnom kroz Deep Purple, ali i nekim drugim osobama. Poput samih članova benda, pa Claudea Nobsa, Tonya Iommia, Luciana Pavarottia, Dia, Joea Elliota (Def Leppard), velikog irskog nogometaša, pokojnog Georgea Besta, i drugih. Ipak, glavna su događanja i dalje vezana uz turneju koja prati zadnju ploču. I na toj turneji, usprkos 'ozbiljnim' godinama, ovaj bend i dalje pokazuje zašto ga svrstavaju među najbolje svih vremena.

Finale

Usprkos svemu izrečenom, kontinuiranim velikim posjetima na turnejama, odanim fanovima i više od 100.000.000 prodanih ploča, još uvijek ima 'stručnjaka' koji su govorili i govore da je muzika Deep Purplea demodirana, istrošena, da su promašili milenij i tako. S tim se sigurno ne bi složila vojska obožavatelja ovog benda, među kojima, uz one 'stare', ima i jako puno mladih ljudi, koji su redoviti konzumenti njihove muzike. Ništa čudno, jer, muzički gledano, Deep Purple = put u vječnost. I nije baš uputno i razborito razmišljati na drugi način.




Izvor:Gitar.