Na književno djelo Isaka Samokovlije je umnogome uticalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je “Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač nakon Kočića”.

Najboljim djelom Isaka Samokovlije se smatra zbirka pripovjedaka “Nosač Samuel” iz 1946. godine.

"Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće." (Sunce nad Drinom)

"Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio." (Bijela nirvana)

"Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem nešto o njima u pripovijetci."

Drugi o Samokovliji

Enver Čolaković
"Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac." (intervju s Enesom Čengićem, Svijet, Sarajevo, 26. februar 1971)

Ivo Andrić
"Srećna je okolnost (okolnost koja pokazuje važnost i značaj umjetnosti, u ovom slučaju književnosti) da je sefardska zajednica Bosne i Hercegovine dala našoj književnosti jednog pisca od vrijednosti i tako se u njegovom djelu sačuvala sa svim svojim bitnim osobinama."

kćerka Rikica Najdanović
"Mi, djeca, nismo voljeli to njegovo pisanje. Zatvorio bi se u radnu sobu, pisao. Mnogo je precrtavao i ispravljao a poslije bi mati to prepisivala na mašinu. Sjećam se te slike. Radna soba, u koju nismo smjeli mnogo ulaziti, tišina, otac piše, mati kuca. Uvijek je imao mnogo rječnika po stolu, tražio je odgovarajuće riječi. Mi smo bili skoro ljubomorni na toliko vrijeme koje je posvećivao pisanju. A mama nam je uvijek govorila da se ne bunimo jer je ono što tata piše jako važno. Ljubomora je nestala nakon prvog izvođenja drame Hanka u Narodnom pozorištu. Cijela porodica sjedila je u loži u dupke punoj sali. Tada sam prvi put doživjela oca kao književnika. Kada se predstava završila publika je ustala i počela skandirati: Autora na scenu! Ja tada nisam dobro ni znala šta je autor, ali sam bila jako ponosna. (...)
Dvije stvari koje nam je uvijek govorio bilo je kako moramo dobro učiti, te voljeti sve ljude bez obzira na vjeru. Meni je u životu vodilja često bila poruka koju mi je napisao u spomenaru a govori o njegovom shvatanju života. Napisao mi je:
Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata.
Ja danas više ne vidim čitati, ali ove riječi pamtim kao svoje najveće bogatstvo."

Nosač Samuel

Ni otac, ni maćeha, ni brat Jakov nisu pomišljali na Saručinu udaju, a Saručine drugarice imale su već i po dvoje, neke čak i po troje djece.
Saruči se često otimao težak uzdah iz dubine duše. Nekad joj se činilo da su svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teško, ali kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saručinog srca, živio je još uvijek maličak nade i djevojka se zanosila da će joj ipak jednog dana otac, onako iznenada, izbiti kući i odmah s avlijskih vrata, svečano i raspoloženo, povikati Gdje si, Saruča, gdje si, kćeri moja? Hodi da poljubiš ruku! Zaručio sam te, zaručio, moja dobra Saruča!
Godinama je tako čekala da čuje tu vijest, taj očev poklik. Svako popodne ćulila je uši i, svejedno što se dotada već sto puta razočarala u tom svom iščekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobičajeno doba začula korake u avliji. Evo ga! – zatreptala bi sva – evo ga, sad će da vikne: Saruča, gdje si? Gdje si, kćeri moja?
Ova jalova uzbuđenja svu su joj dušu bila istrgala. Otimala se da ne padne u očajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ušla u svoju dvadeset i četvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko čudno vjerovanje. Ni sama nije znala kako je to došlo, ni zbog čega, ali neki osjećaj govorio joj je da će se tog ljeta nasigurno i zaručiti i udati. Začas joj s lica nesta tamnih sjenki. Oči joj se razvedriše. Išla je po kući nasmijana. Ponekad je i pjevala.
Tih dana, kad je Saručino srce bilo puno tog radosnog iščekivanja, upravo tih dana dogodilo se da je njena maćeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju.
– Nije ništa, malo se prehladila – govorile su žene. Zaista, izgledalo je po svemu da i nije ništa. Međutim, nekoliko dana kasnije, počela je maćeha da bunca u vatri. Pozvali su Hanuču. Ova starica izlazeći iz sobe klimala je glavom. Saruča je gledala ukočenih očiju u nju. Da neće umrijeti? Saručino srce grčilo se pri ovoj pomisli.
Četiri dana poslije prvog Hanučinog dolaska bolesnica je zaklopila oči...