|
| Autor | Poruka |
---|
neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Cvijeta Zuzorić Čet 11 Jun - 21:52 | |
| Cvijeta Zuzorić - Pešoni (Dubrovnik, 1552 – Ankona, 30. novembar 1648[1]) je bila plemkinja, poeta i pesnikinja iz renesansnog Dubrovnika. Rođena je u istaknutoj trgovačkoj porodici kao jedna od pet ćerki. Obrazovanje je stekla u Ankoni, gde se još kao mlada preselila kod sestre Nike Zuzorić. Priklonivši se očevoj volji udala se za firentinskog plemića, trgovca Bartolomea Pešonija, s kojim se preselila u Firencu, a potom kao supruga konzula ponovo vratila u svoj rodni grad Dubrovnik. Oko sebe je okupljala brojne umetnike. Bila je predmet obožavanja u krugu pesnika okupljenih u „akademiji složnih“ (lat. Accademia degli Concordi).
Opevali su je i posvetili joj svoja dela pesnici Dinko Zlatarić, Miho Bunić i Nikola Gučetić, kao i Torkvato Taso koji joj je posvetio tri soneta i pet madrigala. Pretpostavlja se da je i sama pisala pesme, premda ništa od njih nije sačuvano.
U Beogradu nakon Prvog svetskog rata, Branislav Nušić je pokrenuo inicijativu, a kasnije je i osnovano društvo prijatelja umetnosti pod njenim imenom. Ovo društvo je podiglo paviljon na Kalemegdanu za umetničke izložbe i danas se koristi u iste svrhe. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Uto 27 Sep - 16:14 | |
| Cvijeta Zuzorić – svetlost renesansnog Dubrovnika Na osnovu posrednih svedočanstava zna se da je Cvijeta Zuzorić kao muza inspirisala mnoge dubrovačke i italijanske poete renesanse. Prema shvatanjima savremenika bila je otelotvorenje skladnog spoja fizičke lepote i duhovne usavršenosti. Istovremeno, davala je osobeni ton intelektualnim krugovima Dubrovnika XVI veka, te se formirao tokom vremena svojevrsni kult Cvijete Zuzorić, koji je nadrastao njenu individualnu pojavu uznoseći je ka simbolu renesanse na našim prostorima.
|
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Uto 27 Sep - 16:15 | |
| Kao država konzervativnog ustrojstva, Dubrovačka republika vekovima je očuvala okamenjenu socijalnu hijerarhiju na čijem vrhu je neprikosnoveno ustoličena aristokratija. Najviša klasa konstituisala se u dubini prošlosti i činili su je potomci romanskog življa iz Raguziuma, drevnog naselja na čijim temeljima je nastao potonji Dubrovnik. Sloveniziranjem prvobitnog stanovništva tokom narednih vekova nije utrnulo sećanje na izvorno poreklo biranih porodica koje je i u novonastalim okolnostima legitimisalo njihov izuzetan društveni položaj. Ispod plemstva, spram svoje moći i značaja u socijalnom sistemu, dolazili su građani, pučani i seljaci. Dubrovačko društvo je bilo isparcelisano staleškim međama koje su nepomirljivo razdvajale određene grupe. Običajnim i zvaničnim pravom do tančina su predviđani slučajevi u kojima je bilo moguće do izvesne mere prevazići oštrinu međusobnih granica. U poslovnoj sferi, važnoj za poslovično marljive i štedljive Dubrovčane, možda su se najviše tolerisali kontakti aristokratije sa običnim svetom, dok je uspostavljanje rodbinskih i drugih veza sa nižim staležom strogo kažnjavano.2 Ukoliko bi se plemić oženio građankom, isključivan je iz najvišeg staleža i lišavan svih povlastica koje je do tada uživao, što je važilo i za njegove naslednike.3 Unutar tako uspostavljenih okvira društvenog života nepopustljiva mreža pisanih i nepisanih zakona na okupu je držala zajednicu, podređujući opštem interesu, bez obzira na stalešku pripadnost, volju pojedinaca.
Vrednosni sistem patrijarhata ležao je u temeljima dubrovačkog društva, te je dominacija muškaraca nad ženama bila ozvaničena pravnom regulativom u Statutu grada, kao najvišem zakonskom aktu.4 Polje u kome se žena mogla pojaviti u starom Dubrovniku simbolično uokviruje trougao, čija temena fiksiraju društvene uloge predviđene za pripadnice slabijeg pola – devica, majka i udovica.5 Presezanje granica polja podrazumevalo je iskušavanje duboko ukorenjenih običaja, što je naročito za žene, zbog njihovog osetljivog položaja u patrijarhalnom sistemu, bilo opasno, pošto je u razmimoilaženju kolektivnog i individualnog nesmotrenog pojedinca vrebala nedogledna provalija.
Svaka devojka iz aristokratskog reda bila je uobručena nepomerljivim sistemom društvenih i porodičnih konvencija koje su isključivale mogućnost da ona iskoračivanjem van sprega opštih normi ugrozi svoju i čast familije koja ju je iznedrila. Prilježno je držana van domašaja spoljnog sveta, koji je osmatrala sa sigurne distance – kroz prozor kuće ili sa njenog balkona, ili nešto neposrednije – u retkim prilikama izlaska na ulicu, pri posetama crkvi i rodbini, ali uz obaveznu pratnju. Takva izolacija trajala je do adolescencije, dobi u kojoj je bilo uobičajeno da se Dubrovkinje udaju. Tek udajom plemkinje su sticale „položaj odrasle osobe“ jer je određenje zrelosti aristokratkinja bilo vezano za brak, „dakle za obiteljske, a ne društvene funkcije“.6 Za plemstvo je brak prevashodno bio institucija u cilju jačanja kohezije staleža i obezbeđivanja njegove budućnosti, dok je za građane i pučane predstavljao poduhvat sa elementima poslovne transakcije.
Devojke su se udavale između četrnaeste i osamnaeste godine, ali je sigurno bivalo i onih koje su to ranije činile, budući da je prema merilima srednjeg veka punoletstvo za žene dostizano sa dvanaest, a za muškarce sa šesnaest godina.7 Muškarci su se, pritom, ženili u znatno kasnijoj dobi, između tridesete i četrdesete godine – što je naročito važilo za plemiće, te je i starosna razlika pojačavala autoritet muža nad nevestom-devojčicom. Brakovi su sklapani isključivo u saglasnosti sa staleškom pripadnošću mladenaca, bez mogućnosti mešanja različitih slojeva. Glavnu ulogu pri udaji devojaka imali su očevi ili, ukoliko ovi nisu bili živi, punoletna braća. Tek ako otac nije bio živ, braće nije bilo ili nisu bila punoletna, majka je zastupala devojčine interese, a ako se radilo o siročetu, predstavljali su ga tutori. Kćeri su često bivale verene kao maloletne, što je praćeno odgovarajućim bračnim ugovorom8, čije eventualno raskidanje je izazivalo teške posledice. Prema odredbama bračnog sporazuma, miraz je morao biti isplaćen verenikovoj strani čak i u slučaju da devojka, stekavši punoletstvo i pravo na sopstveno odlučivanje – što joj je garantovano zakonom, ne pristane na ranije uglavljen brak.9 Davanjem miraza u takvoj prilici devojka je za svagda lišavana dalje materijalne potpore, i to je značilo nestanak izgleda za njenu udaju uopšte, veliku javnu sramotu i zatiranje puta da ona u budućnosti zavredi iole poštovano mesto u zajednici. Dakle, roditelji su proračunatom veridbom maloletne dece predupređivali njihovu moć da kao punoletni članovi zajednice odlučuju samostalno o svojoj sudbini i odbiju da uđu u ugovorenu vezu. Ovim prilike Dubrovnika nisu odudarale od opštih konvencija evropskog društva.10 Istovremeno, kolektiv je pretnjom moralne stigmatizacije pritiskao pojedinca da, i pored zakonom predviđene mogućnosti da po sticanju punoletstva ispolji svoju nezavisnost, ne dovodi u pitanje roditeljsku odluku. Samo udovice, oslobođene roditeljskog nadzora, mogle su svojevoljno stupiti u novi brak, mada su i one teško uspevale da ne potčine svoj izbor interesima familije. Čak ni crkva, koja je suprotno rimskom pravu smatrala da je stupanje u brak čin slobodne volje potencijalnih supružnika, teško da je svojim autoritetom mogla nadvladati društvene sile. Suština socijalnog sistema bila je nadmoćni mehanizam koji je u zupčanicima svojih petrifikovnih običaja mleo pojedinačne sudbine, isprečene, ma i za tren, pred onim što se poimalo kao opšti interes.
Važan činilac pri ugovaranju braka bio je miraz jer je predstavljao ekonomsku platformu novouspostavljene zajednice, ali je bio i garant sigurnosti žene u njoj. Bez saglasnosti supruge muž nije mogao raspolagati mirazom jer je nepovredivost ženine imovine unete u brak zasnovana od davnina na Justinijanovom načelu.11 Svojevrsna ekonomska politika ogledala se baš u ovoj oblasti – mladići su se ženili imućnim devojkama uzimajući veliki miraz, dok su očevi istih devojaka, kada su zbrinjavali svoje sinove ženeći ih, tražili veliki miraz. Tako se materijalna moć sabirala u posedu određenih porodica, te se i unutar staleških formacija, plemićkih i građanskih, uspostavljala ekonomska spirala, sužavajući se ka vrhu koji je doseglo tek nekoliko porodica. Za siromašne očeve miraz je predstavljao oslobađanje od dalje brige za kćer, dok je za bogate bio poslovni transfer. Pritom se obezbeđivanje potpore za udaju kćeri pretvaralo katkad u iscrpljujući namet za roditelje, prisiljene da prodaju ili zalažu nekretnine ne bi li došli do odgovarajuće sume novca. Rast iznosa miraza vodio je u nekontrolisanu stihiju, što je finansijski uništavala neimućne porodice. Iako je vlast zakonski ograničavala visinu miraza, nije bilo značajnijih odjeka tih mera u praksi, jer su se bogati nesputano nadmetali u prestižu demonstrirajući svoju moć na svakom koraku.
Ukoliko porodica iz bilo kog razloga – a najčešće je to bila nemoć da obezbedi miraz – nije mogla da uda kćer ili više njih, devojke su pre punoleststva slate da iza zidina manastira dotraju svoj život. Okrutnost se stapala sa običajima, te su neretko očevi određivali koja će se od njihovih kćeri udati, istovremeno ostale pripremajući za „dumne“, kako su se kaluđerice odomaćeno nazivale. Smeštanjem u manastir ženske čeljadi porodice su sprečavale rasipanje porodičnog bogatstva i nepoželjno ponašanje neudatih devojaka, koje bi nanelo nemerljivu štetu zajednici.12 Zamonašenjem maloletnih devojčica, neretko pre njihove desete godine, izbegavana je mogućnost da one, stekavši punoletstvo, iskoriste Statutom im dato pravo da se ne podrede volji roditelja, bilo da im ovi brane ili nalažu odlazak u manastir. 13 Iz ovih razloga manastiri su bili puni, te su prekobrojnost i skromni uslovi života u nehigijenskim uslovima dovodili kaluđerice na samu ivicu opstanka. Uzalud su one preklinjale vlasti u Dubrovniku da ograniče prijem novih kaluđerica ili da prošire životni prostor u manastirima, i očajno podsećale da su, iako potpuno predane Božijoj službi, samo slaba bića „od kosti i mesa“.14
Prema podrazumevanom shvatanju morala, muškarci su imali prava na vanbračne veze, dok su žene za istu stvar strogo kažnjavanje.15 Za muškarce je ovakvo pravo bilo prećutnim sporazumom društva usvojena kompenzacija za nedostatak slobode u izboru bračnog partnera, za uvrežene običaje da se žene u relativno kasnim godinama, nemogućnost da se razvedu i svakovrsno sputavanje u slobodnom ispoljavanju intime.16 Iako se čini neodmerenom, tvrdnja „da skoro ne beše vlastelina, ni uglednijeg građanina koji nije imao bar jedno nezakonito dete“ ipak plastično nagoveštava kakvo je stanje morala bilo u starom Dubrovniku.17 Nasuprot ovoj širini u ponašanju, ženama je sloboda bila skučena u tolikoj meri da se nije smatrala vanrednom pojava kada bi muž batinama kažnjavao ponašanje supruge koje je nalazio kao nedolično. Štaviše, batine su u svojevrsnim filozofskim traktatima uzimane u razmatranje kao sredstvo, doduše krajnje, u vaspitanju žene.18
Izvesnu autonomiju žena je imala jedino u kućnom, zaštićenom i zatvorenom prostoru. Svaki izlazak u spoljni svet podrazumevao je određena pravila, sračunata na to da sačuvaju ugled same žene i porodice koju je ona predstavljala. Takva tvrdokornost, kao sastavni deo svakodnevice, izazivala je čuđenje stranaca kada bi se kakvim poslom zadesili u Dubrovniku.19 Utvrđeni način odevanja, prilike i uslovi u kojima Dubrovkinja izlazi „na otvoreno“, način ponašanja i dr. činili su ritual čije (ne)poštovanje je praćeno nedremanim okom javnosti. Verovalo se da devojke treba stalno nečim upošljavati kako bi se izbegla dokolica koja budi putenost. Takođe, smerna mlada vlastelinka svu svoju potrebu za razonodom trebalo je da zadovolji u okrilju kuće učeći se korisnim poslovima. Izdvojenost plemkinja iz tokova javnog života bila je, prema nazorima Dubrovčana, najtvrđa brana izazovu kaljanja njihove časti, do čega je moglo doći u „nepriličnim“ kontaktima sa svetom.
Dubrovačko društvo, koje je dočekivalo preko srca najmanju novinu sa potmulom strepnjom da će neznatni talas uznemiriti nepovratno glatku površinu učmale svakodnevice, zahvatila je plima humanizma i renesanse. Silinom zaprtenom u svojim dubinama, nova duhovna epoha glačala je i malo po malo preoblikovala okoštale hridi kulturološke tradicije. Samo u takvom ambijentu mogla se raskriliti pozornica javnog života u Dubrovniku da prihvati ženu-intelektualca, do tada nepoznatog člana zajednice.
Teško je u jedan čvor splesti sve niti koje prate pojavu Cvijete Zuzorić, intelektualke, muze umetnika, lepotice pod čijim korakom, kao što drevni dubrovački stihovi kažu, „uzcafti polje jak cvitjem od raja“. Osim ovoga, mada ništa od njenog opusa nije pretrajalo zub vremena, na osnovu posrednih svedočanstava – pohvala njenih najstarijih biografa na račun stvaralačkog dara, pretpostavlja da je bila cenjena poetesa.20 No, ono što je ovu Dubrovkinju naročito odlikovalo, bila je vanredna harizma, jer teško je drugačije objasniti činjenicu da je u sećanju sačuvana kao najsjajnija zvezda intelektualno-umetničkog sazvežđa, sačinjenog od spisateljica i učenih „dona“ dubrovačkih – Nikolete Rastić, Julije i Nade Bunić, Mare Gundulić i dr. Jer, koliko god svaka od njih bila darovita ili znamenita u kojoj oblasti, redom su pri sravnjivanju sa Zuzorićevom u očima kulturne istorije ostajale duboko osenjene.
Mnogostruko osoben životni put Cvijete Zuzorić u odnosu na savremenice omogućio joj je da svojom svetlošću obasja renesansni Dubrovnik, ne trnući u sećanju potonjih vekova. Rođena u bogatoj građanskoj porodici 1552. godine, kao dete se preselila iz Dubrovnika u Ankonu, gde je stekla „neko veće i za žene onoga vremena retko znanje“.21 Udala se 1570. za Bartolomea Pešonija, potomka stare firentinske plemenite loze, i iste godine se vratila u rodni grad, gde joj je suprug dobio mesto konzula Firence. Preduzimljivi Italijan, osim diplomatijom, bavio se i trgovinom u novoj sredini. Vreme prispeća Cvijete Zuzorić u otadžbinu poklapa se sa privrednim zenitom Dubrovnika, čiji trgovci su svoje kolonije rasejali nedogledom kopnenog zaleđa prema Turskoj, a brodovi bacali sidra u svim značajnijim lukama sveta. Grad je doživeo sveobuhvatni preporod bivajući magistralna raskrsnica u poslovnom, diplomatskom i kulturnom životu između Istoka i Zapada. Takođe, književnim strujanjima nemalog značaja Dubrovnik je učestvovao u meandriranju evropske renesansne umetnosti.22
Poslednji izmenio neno dana Uto 27 Sep - 16:20, izmenjeno ukupno 1 puta |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Uto 27 Sep - 16:17 | |
| Sama Cvijeta Zuzorić imala je bogatu rodbinu u gradu, a u Italiji dobijeni plemićki status otvarao joj je teška vrata aristokratskih kuća Dubrovnika. U najuži krug njenih prijatelja dolazili su supružnici Mara i Nikola Gučetić, koji je u svojim traktatima (Diallogo della Belleza, Dialogo d’ Amore, 1581) „oživeo“ likove supruge Mare i Cvijete Zuzorić. Bio je Gučetić svestan mogućih kritika zbog toga što je poverio ženskim likovima da u dijaloškoj formi raspravljaju o lepoti i ljubavi, te je predupredio takve prigovore ističući da će upravo pokazati predodređenost duha sagovornica za filozofiju.23 Znakovito je opredeljenje Gučetića da oba dijaloga posveti Cvijetinoj starijoj sestri, Niki Zuzorić, koju je visoko poštovao. Međutim, posveta Niki protkana je pohvalom Cvijeti u tolikoj meri da otkriva pravi izvor nadahnuća autora i suštinsku posvetu njegovog dela. Prvi dijalog, na temu lepote, Mara i Cvijeta vode u idealizovanom ambijentu, po mnogo čemu podudarnom sa u antici standardizovanim literarnim dekorom locus amoneusa. Filozofsku srž razgovora čini eksplikacija Platonovog shvatanja fizičke lepote kao emanacije esencijalne, metafizičke savršenosti. No, možda najupečatljiviji deo predstavlja neposredna ilustracija učenja grčkog mudraca, koju Mara nalazi u pojavi Cvijete. Portret prijateljice koji evocira Mara Gučetić sažima estetski kredo i ideal ženske lepote u renesansi, čija zakonomernost se proteže na sve umetnosti: Najpre, kose su kao najsjajnije zlato izatkane; čelo naliči svojom lepotom nebu kada je najvedrije; obrve su kao dva ljubavna luka; oči svetle i jasne izazivaju zavist najlepših nebeskih zvezda; lice je toliko krasne i divne boje da daleko nadmašuje svaku svežu ružu u njezinom najživljem cvatu, osim što ga nikakav vešti umetnik ne bi mogao isklesati; nos je u proporciji prema licu kakav je potreban savršenstvu Vaše anđeoske lepote; usta izgledaju kao da naokolo sebe imaju dva niza najfinijih korala iz Indije; a kada se smejete Vaši zubi izgledaju toliko beli i jednaki da se uistinu može kazati da su to orijentalni biseri, te se s pravom može tvrditi da je tu sve blago Ljubavi postavljeno; Vaš glas ne zvuči kao ljudski nego kao anđeoski i božanski; uspravan vrat je pun i beo tako da nadmašuje sneg koji je ovoga časa pao s neba; prsa široka i ravna da izgledaju mlečni put koji se ponekad običaje videti na nebu; ruke su srednje debljine, tako da bojom premašuju i najsjajniju belokost; prsti su okrugli i ne odviše dugi; nokti su malo savinuti; stas i Vaš hod su slični onome nimfa, koje su stari pesnici u Arkadiji slavili; konačno se na Vama, mislim, ne može videti nego da se svi udovi i svi delovi tela toliko jedan s drugim u lepoti slažu, da ni sama zavist ne bi znala naći neki deo koji bi mogla ispraviti.24
Drugi dijalog, posvećen ljubavi, koncipiran je po modelu prvog. Nakon razmene stavova o prirodi ljubavi, u kojima se ukrštaju teološka i filozofska gledišta, Cvijeta Zuzorić rezimira razmišljanja o lepoti: telesnoj – zasnovanoj na proporciji udova, i duhovnoj – sačinjenoj od umerenosti, hrabrosti, razumnosti, pravednosti i stidljivosti. Zatim ona navodi primere svih vrlina, inkarnirane u ženama iz istorije, ali i iz savremenog Dubrovnika. Kulminativni svod dijaloga predstavlja Marina pohvala Cvijeti, moralno najčistijoj i najlepšoj ženi, čije su osobine božanskog porekla.25
Osim u filozofskim traktatima, Cvijeta Zuzorić postala je književni lik, ali i muza dubrovačkih pesnika, ne ostavljajući ravnodušnim većinu njih. Lirska žica Dinka Zlatarića vibrira od ustaljenog repertoara opštih mesta petrarkističke poezije, do visoke umetničke sublimacije duboko proživljene ljubavi prema Zuzorićevoj. Poetski beatifikujući „gospoju od gospoj“, Zlatarić je snevao dan kada će mu izabrana muza otkriti „na zemlji večni raj“. Takođe, Miho Bunić Babulinović opevao je dražest znamenite Dubrovkinje i njenu božansku lepotu. Glas o izuzetnosti Cvijete preneo se strelovito i na drugu stranu Jadrana jer je Čezare Simoneti (Cesare Simonetti), italijanski pesnik, poverio prijatelju Dominku Zlatariću svoju zbirku pesama da je ovaj posveti dostojnoj dami. Odgovarajući molbi prijatelja, nesumnjivo i glasu svoga srca, Zlatarić je Simonetijevu zbirku posvetio Cvijeti Zuzorić, ali nešto kasnije i svoj prevod Ovidijeve metamorfoze Ljubav Pirama i Tizbe.I Miho Monaldi je italijanskom pesniku Đambatisti Bokabjanko (Giambattista Boccabainco) poslao dva soneta čiju lirsku žižu čini opis Cvijete Zuzorić. Uvreženim pesničkim postupkom, igrom reči spletenom oko podudarnosti imena lepotice i cveta, Monaldi je slavio skladnost duha i tela Cvijete Zuzorić. Sam Bokabjanka, ponet Monaldijevom vatrom, uzvratio je dubrovačkom pesniku sa dva soneta. Naposletku, čuveni Torkvato Taso (Torquatto Tasso) sastavio je osam pesama u čast lepotice iz Dubrovnika, iako je sâm nikada nije video. Na osnovu tuđih opisa26, dočaravao je bljeskovitu pojavu himere koja opija i čije iščeznuće ga ostavlja nesrećnog („ako živem, živ sam al bez duše“), ali besmrtnog, dok je ljubavi („Al ako život dat mi mogu zrake / Vašega ognja, kako ću da mrem, / Dok plam taj traje?“).27
Pojava izuzetne „gentildonne di gran fama“ među domaćim ženama, koje najčešće nisu mogle krenuti putem nezavisno od sredine koja ih upućuje u život i njenih unutrašnjih zakona, morala je izazvati opštu pozornost, još pojačanu do groznice time što se Zuzorićeva sigurno i nezazorno vladala pred muškim svetom. Ne zna se pouzdano čime je Cvijeta Zuzorić izazvala gnev određenih sugrađana, tek tvrdo svedočanstvo da je mnoge neprijatnosti doživela daje svojevrsna odbrana koju je preduzela Mara Gučetić stajući na stranu napadnute prijateljice. U filozofskom spisu svoga muža (Discorsi sopra la Metheora d’ Aristotele, 1584) sama je sastavila predgovor sa dvostrukom namenom. Ovaj segment dela zapravo je posveta Cvijeti Zuzorić sa konvencionalnim pohvalama upućenim joj, ali, i što je važnije, polemika Mare Gučetić sa zlobnicima koji su opanjkavali Zuzorićevu,28 utičući na koncu konca da ova sa suprugom zauvek napusti Dubrovnik 1583. i ostane u Ankoni do smrti 1648. godine:
...Vaše ime, tako dično i ugledno, mora biti najsigurnijom obranom protiv bijesnih udaraca zavidnika što žive u našem Gradu, i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i prirođenoj zloći, uvijek pripravni da grizu i razdiru tuđe stvari, od kojih ste ujedva Vi pogođeni bili više negoli ikoja druga žena u mojoj domovini. Uzrok su tome bile ne samo Vaše rijetke odlike, dosad upravo neviđene u druge žene našeg stoljeća, koja je ljepotom tijela i krepošću duše povećala muku zlobnika, jer kao što uvijek biva: stvari najizvrsnije jačaju bol onih koji su prepuni pakosti i zavisti, te da njihova slabo zaraštena rana ne bude povrijeđena žalošću, bijednici ti daju glupim riječima oduška svojoj žalosnoj strasti...29
Oštrina Marinih reči ustalasala je duhove u Dubrovniku i izazvala sujetu moćnih, kadrih da izdejstvuju povlačenje iz javnosti prve verzije Gučetićevog traktata sa spornom posvetom. Novo izdanje ugledalo je svetlost dana godinu kasnije (1585), ali sa nedvosmislenim tragovima grube cenzure. Izostavljen je bio čitav pasaž u kome se Mara razračunava sa Cvijetinim protivnicima, obrušavajući se usput i na mentalitet sredine koja skrnavi sve što stremi duhovnim visinama, upravo zato što takva pojava izuzetnosti u blizini podseća na sopstvenu niskost.30 Mada je u renesansnoj Evropi sve snažnije odjekivao nezavisni ženski glas, te je, na primer, u Veneciji mogla Moderata Fonte (Moderata Fonte) u spisu Zasluga žena (Il merito delle donne, 1600) kazati: „U mojim grudima kuca slobodno srce, ne služim i ne pripadam nikom osim sebi“,31 sa ove strane Jadrana stvari su stajale znatno drugačije. Uz bedeme Dubrovnika, jednog od najtvrđih bastiona konzervativnog društvenog uređenja i moralnih shvatanja, teško su prianjale promene kao što su radikalno novi pogledi na položaj žena u zajednici.
Biva da je ponašanje Zuzorićeve, ali i uzdizanje celokupne njene pojave do ideala u traktatima Nikole Gučetića, iz vizure vlasti subverzivno delovalo na osnove kulturološke matrice dubrovačkog društva. Nije se smelo dozvoliti da primer žene, koja se „muškom svetu“ nametala kao intelektualno ravnopravan član, bude tolerisan. Naročitu opasnost predstavljalo je javno legitimizovanje modela ponašanja u filozofskim traktatima i stoga je najverovatnije vlast, mada ne treba isključiti ni ličnu netrpeljivost pojedinaca, podstakla negativno raspoloženje prema Zuzorićevoj, stavljajući ujedno pod kontrolu svaki istup koji se mogao tumačiti kao podrška „izgrednici“.
Prema shvatanjima savremenika, Cvijeta Zuzorić bila je otelotvorenje kalokagatije – skladnog spoja fizičke lepote i duhovne usavršenosti, a kao takva, uočljiva, izložena koliko naklonosti i divljenju, toliko zavisti i ogovaranju okruženja postojano ušančenog u svojoj uskogrudosti. Ako u sukobu sa jednim vremenom i njegovim običajima ova gospa nije mogla nadvladati niske horizonte kulturološke tradicije, niti je bilo druge doli da se iz Dubrovnika u tihost sopstvenu preko Jadrana povuče, sudbina joj je suštinski bila drugačija i rasplitala se na drugačijim podnebesjima. Jer, varljive granice realnosti nadišla je Cvijeta Zuzorić ulazeći u svet umetnosti kao literarna ikona kojoj su hodočastili pesnici svetkujući hijerofaniju u liku idealne žene. Ovaj trenutak značio je raskid sa prolaznošću, korak u besmrtnost i konačno ispunjenje usuda Cvijete Zuzorić. . |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Ned 9 Okt - 13:23 | |
| Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja očarava, zaustavlja disanje, blagoslov ili prokletstvo. Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje ju zaplete i odvuče ? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji od koje nas dijele vjekovi?
Tko je bila Cvijeta Zuzorić? Što je predstavljala i što još uvijek znači za hrvatsku književnost? Bila je to žena koja je ljepotom lika i duha zasjenila sve poznate muze koje su nadahnjivale razne umjetnike. Laura je imala svoga pjesnika i Beatrice ga je imala. A Cvijeta Zuzorić imala je i ima pjesnike, slikare, glazbenike i filozofe; one renesansne, hrvatske i talijanske i one koji su je u dugom nizu stoljeća uvijek iznova sanjali gledajući u njoj neprolazni ideal savršene žene. Ljepota njezina bića traje u svijesti umjetnika, preskače stoljeća, realno nepostojeća, a stvarnija od stvarnosti.
Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Rođena Dubrovkinja, odgojena u Italiji, kretala se tim prostorima i ostavljala duboki trag koji nije govorio; gledaj me, ja sam jedna i neponovljiva, nego trag koji se morao slijediti po osjećaju, uporno, gotovo instinktivno. U njezinom dubrovačkom salonu su filozofi, umjetnici i intelektualci bili rado viđeni gosti. U ugodnom društvu lijepe, mudre, nadarene i renesansno obrazovane žene letjelo je vrijeme ispunjeno razgovorima o umjetnosti, filozofiji, a posebno o pjesništvu.
Srca mnogih hrvatskih i talijanskih pjesnika zatreperila su štovanjem, simpatijom i ljubavlju. Dominko Zlatarić joj je poklonio niz epitafa “u smrt” njezina supruga Bartolomea Pescionija. Miho Monaldi, filozof, pjesnik i matematičar Cvijetu uvodi u svoje dijaloško djelo „Irene, ovvero della bellezza „kao jednu od zanimljivih i mudrih sugovornica.
Nikola Gučetić, čiji se opus čuva u arhivima Vatikana, napisao je za nju dva djela: Dijalog o ljepoti i Dijalog o ljubavi. Oba ova filozofska dijaloga o ljepoti i ljubavi vode dvije obrazovane, časne žene od kojih je jedna Cvijeta Zuzorić, a druga Mare Gundulić Gučetić, njegova supruga. Svoje pero u službu ove posebne žene stavili su Gian Battista Boccabianca, Marin Battitore Miho Bunić Babulinov, Cesare Simonetti da Fano, i čuveni Torquato Tasso čiji zapisi pobijaju jednu nelogičnu teoriju da ona nikada nije pisala stihove i koji njezine stihove naziva rijetkim biserima koji su najljepši na svijetu. Činjenica da se nije sačuvao niti jedan jedini stih te dubrovačke pjesnikinje je istovremeno tužna i znakovita. Kao da je sudbina pomislila da čovječanstvo nije zaslužilo ljepotu koju spominje Tasso. Postoji i priča koja tvrdi da Tasso Cvijetu nije osobno poznavao. Navodno ga je Julije Mosti zamolio da napiše pjesme posvećene ljepoti te iznimne žene. No Tasoo je Cvijetin duh morao doživjeti čitajući njezine pjesme i toliko ga je osvojio da joj je posvetio niz soneta i madrigala.
Ni svježe stablo nema takve kose, kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden, il kad se noćna koprena razvede K’o te, što Amorove nose.
Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose, Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu k’o oči što me žegu, lede K’o usnice, gdje grimiz skupio se.
Da to je cvijet, visoko u ljepoti I kreposti, kog Ilirija rodi, Al amo ga je prevezao Amor.
Tu uzdasi ma naši laki lahor, a mjesto toplih voda, tu od plača Ljepota mu je zamamnost jača.
preveo Ivan Slamnig
Cvijeta Zuzorić miluje maštu pisaca još i danas. Matko Sršen piše o njoj poetsku dramu „Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia“ koja doživljava praizvedbu u Teatru &TD u Zagrebu 2005. godine u režiji autora. Luko Paljetak se uživljava u svijet Cvijete Zuzorić i u njezino ime piše roman “Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke“, nadahnuti, imaginarni, suptilni dnevnik o jednom vremenu u kojem je djelovala jedna nevjerojatna, iznimna žena koja je pomaknula granice realnog i koja tako imaginarna postaje vremenski sveprisutna. Cvijeta je za fizički svijet umrla napunivši 96. godinu života, ali za onaj duhovni, kolektivni um ona nije uspjela ostarjeti. Slavica Stojan objavila je slikovnicu o Cvijetinom životu i kroz sve to vrijeme Cvijeta ostaje mlada i lijepa. „Mlada je otišla iz Dubrovnika, a u Gradu je ostala lebdjeti priča o njoj, njezinoj ljepoti i ljepoti njezina duha “, napominje autorica slikovnice.
Kako ljepota, mudrost i plemenitost znaju izazvati divljenje i simpatije, isto tako u skorenim, uskim srcima izazivaju zavist, ljubomoru i jal. Ona, koja je Dubrovniku donijela duh renesanse, koja je nesebično dijelila svoje znanje i nadarenost, došla je na dnevni red dubrovačkih nazadnjaka koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da postoji žena koja svojim talentom i umom nadmašuje ne samo žene, nego i muškarce svoga vremena. Moralni i politički prostor Dubrovnika još nije bio spreman za Cvijetu Zuzorić. I kao što je Marin Držić morao napustiti Dubrovnik, tako je i Cvijeta morala napustiti uskogrudnu sredinu koja ju je nemilosrdno napadala samo zato što nije mogla pojmiti da postoje ljudi koji daju, a ne traže ništa zauzvrat. Ta zavist stiže do naših dana i čitamo je u izjavi Vesne Parun koja jednoj novinarki kaže da ne želi da se slučajno ijedna ulica nazove njezinim imenom ako u istom gradu postoji ulica “one kurtizane Cvijete Zuzorić”. Nepotpisani portret Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora također čuva svoju tajnu. Tko ga je naslikao? Nalazi li se na portretu Cvijeta? Je li to Cvijetin autoportret jer postoje svjedočanstva da je imala i vanredan slikarski talent. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva.
Marija Juračić |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Ned 9 Okt - 13:24 | |
| Najlepša žena svog vremena i inspiracija pesnika Poetesa i inspiracija pesnika Cvijeta Zuzorić: Govorilo se da je na Dubrovačku republiku 16. i 17. veka izvršila udar vanvremenskom lepotom. Pevali su o njoj najugledniji umetnici Na patrijarhalnu Dubrovačku republiku Cvijeta Zuzorić je izvršila udar. Vanvremenskom lepotom. Tako su još u 17. veku govorili njeni savremenici koji se nisu mirili sa činjenicom da je takva žena bila prognana zato što je duhovnim i fizičkim sjajem "štrčala" iz postavljenih okvira. Konzervativno društvo joj je zameralo sve ono na čemu joj je zapravo duboko zavidelo. Pošto nije moglo da se uzdigne iznad mračnih i pustih normi, nije mu odgovaralo da neko realizuje tu čežnju.
Cvijeta Zuzorić, intelektualka i poetesa čije pesme nikada nisu pronađene, muza velikih umetnika i najlepša žena svog vremena, rođena je 1552. godine u bogatoj građanskoj porodici. Bila je još devojčica kada se sa porodicom preselila u Ankonu, u kojoj je pohađala ugledne škole i stekla prestižno obrazovanje. Sudbina je htela da se 1570. godine vrati rodnom gradu, jer je njen suprug Bartolomeo Pešoni, potomak stare firentinske loze, u Dubrovniku dobio mesto konzula Firence. Bilo je to vreme kada je Republika napredovala u privrednoj, trgovačkoj sferi, što je odgovaralo njihovom statusu, jer se Bartolomeo uz diplomatiju bavio i trgovinom. Kako je u Italiji stekla plemićki status, mogla je da se približi krutim i zatvorenim aristokratskim krugovima u Dubrovniku. Počela je da se druži sa uglednim ličnostima, a najbolji prijatelji su joj bili Mara i Nikola Gučetić.
Cvijeta je podigla prašinu u rodnom mestu. Iako je pisala pesme, nije morala da čini ništa, pa ni to, osim da bude viđena na javnom mestu i da odmah u trans baci umetničke duše. Postajala im je inspiracija. Bila je muza najvećih umetnika toga doba. Nije postojao dubrovački pesnik koji je mogao da joj odoli. Dinko Zlatarić je možda bio najtransparentniji u divljenju, ali Cvijeta je inspirisala i one na drugoj obali Jadrana, tamo u Italiji. Čezare Simoneti je prijatelju Zlatariću poverio svoju zbirku pesama, da je posveti "dostojnoj dami", a on je to učinio upisujući Cvijetino ime, kao i prevod Ovidijeve metamorfoze "Ljubav Pirama i Tizbe". I italijanski pesnik Monaldi je u dva soneta slavio skladnost duha i tela Cvijete Zuzorić. Njena lepota je menjala svet. Ona je menjala Dubrovnik, u kojem su do tada žene bile u dubokoj senci muškaraca. Iz te senke je hrabro izašla. Simoneti je pevao da je Cvijeta "cvet koji krepošću pali svet, nebo čistim plamenom razgara, ljupkošću pobeđuje narcise, kante, ruže, ljiljane, amarante i sa sobom nosi metaforu vrta".
Koliko je strasno osvajala simpatije, toliko je lepotica iz Dubrovnika snažno privlačila gnev sugrađana. Ne zna se tačno šta su joj zamerali, ali im je vidno smetala. Vređali su je, ponižavali, nipodaštavali. Mara Gučetić je hrabro stala u odbranu prijateljice. Odlučila je da u suprugovom filozofskom spisu napiše predgovor, kao posvetu Cvijeti i polemiku sa onima koji su je napadali.
"Vaše ime, tako dično i ugledno, mora biti najsigurnijom odbranom protiv bijesnih udaraca zavidnika što žive u našem Gradu, i protiv onih koji su, po svojstvenoj im i prirođenoj zloći, uvijek pripravni da grizu i razdiru tuđe stvari, od kojih ste ujedva Vi pogođeni bili više negoli bilo ikoja druga žena u mojoj domovini", zapisala je Mara.
Navela je i da su uzrok njenog prognanstva osobine do tada neviđene kod žena tog vremena. To što je lepotom tela i duše povećavala muku zlobnika.
"Jer kao što uvijek biva; stvari najizvrsnije jačaju bol onih koji su prepuni pakosti i zavisti, te da njihova slabo zaraštena rana ne bude povrijeđena žalošću, bijednici daju glupim riječima oduška svojoj žalosnoj strasti", napisala je Mara.
Ovaj odvažni gest je ustalasao dubrovačku javnost, koja je uspela da se izbori da se povuče prva verzija Gučetićevog traktata sa posvetom. On je izašao godinu dana kasnije, ali je cenzura bila vidna, jer je izostavljen deo u kojem se njegova supruga obračunava sa sujetnim moćnicima. Nije to odgovaralo mentalitetu i kulturnim temeljima na kojima je disala Dubrovačka republika. Cvijetu, kao i Marinu odbranu, procenili su kao subverzivn element društva, u kojem se tačno znalo gde je mesto ženama.
Zbog malih, skučenih umova, Cvijeta je morala zauvek da napusti Dubrovnik. Gotovo je pobegla iz njega 1583. godine i vratila se u Ankonu. Tu je umrla 30. novembra 1648. i sahranjena u crkvi San Francisko ad Alto. Umetnički paviljon "Cvijeta Zuzorić" na kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu čuva sećanje na nju.
izvor: novosti |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Ned 9 Okt - 13:25 | |
| |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Ned 9 Okt - 13:26 | |
| Prelepu temu si izabrao |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Ned 9 Okt - 13:29 | |
| Cvijeta Zuzorić i velika zavist u Dubrovčana! Sasvim je drukčije izgledao život Cvijete Zuzorić. Najvjerojatnije se rodila u Dubrovniku 1552. godine. Djetinjstvo i mladost ne provodi u Dubrovniku, nego u Anconi, gdje se upoznala s firentinskim plemićem Bartolomejem Pescionijem, s kojim se vjenčala 1570. godine. Poslije vjenčanja sa suprugom putuje u Dubrovnik jer toskanski ga je vojvoda Cosimo I. Medici postavio za firentinskog konzula u Dubrovniku bez obzira na to što u Gradu tada nema mnogo Firentinaca.
Snalažljiv Bartolomeo, osim što obnaša diplomatsku dužnost, upušta se i u trgovinu, ponajviše tekstilom. Vrlo brzo domaćim petrarkistima Cvijeta postaje poetski ideal. Cvijetino će tijelo i duša naseliti pjesme mlađe petrarkističke generacije, kao i platonističke rasprave.
Giulio Mosti iz Ancone od slavnog Torquata Tassa naručit će sonete i madrigale za Cvijetu. Njezini najbliži prijatelji, među ostalima, bili su Mara Gundulić, obrazovana Dubrovkinja, i njezin suprug - filozof Nikola V. Gučetić koji Cvijeti daje glavnu ulogu u dva svoja filozofska traktata.
Takvo prekomjerno opjevavanje sigurno je budilo veliku zavist u Dubrovčana, među kojima se Cvijeta suviše isticala. Ono što znamo jest da je njezin suprug pao u stečaj te se zbog dugova vjerovnicima morao povući u okolicu Dubrovnika. Nakon što je sredio svoje poslove, 1583. odlazi zauvijek iz Grada u Anconu, a s njime i Cvijeta. Moguće je da su, ne samo stečaj, nego i klevete i ogovaranja, kao i mržnja Grada prema idealnoj renesansnoj ženi – Cvijeti, zapravo otjerale par. Umrla je u dubokoj starosti u Anconi te je ostala upamćena i kao iznimna pjesnikinja. Ali njezine pjesme nikad nisu pronađene.
Stotinjak godina nakon Cvijete, na granicama Habsburškog Carstva, gdje bijesni vječni rat s Osmanlijskim Carstvom, odvija se život slavne heroine Jelene Zrinske. Bila je poznata po tome što je mjesecima trudna branila svoj grad od austrijskoga generala te ju je sam Kralj Sunce prozvao “najhrabrijom ženom Europe”, a onodobni europski tisak napeto je pratio sudbinske bitke te obrazovane, pobožne i lijepe žene.
Jelena je rođena oko 1643., a potomak je izuzetno moćne i ugledne obitelji Zrinskih. Mlada grofica djetinjstvo provodi u gradu Ozlju na Kupi. Tek kad je navršila 22 godine, što je za ono doba prilično kasno, Jelena se udaje. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić Sre 26 Okt - 22:35 | |
| Nepoznate skladbe o najpoznatijoj hrvatskoj renesansnoj muzi
U glazbenom salonu Cvijete Zuzorić Ennio StipčevićDominko Zlatarić bio je ne samo vjerni Cvijetin obožavatelj nego i njezin vrlo uspješan promotor. Nije isključeno da je upravo Zlatarić bio taj koji je – kao što je prijatelja Cesarea Simonettija nagovorio da prvu tiskanu knjigu pjesama posveti Cvijeti Zuz
Cvijeta Zuzorić (Fiora Zuzzeri Pescioni) najslavnija je žena hrvatske renesanse, njezinu ljepotu i učenost opjevali su suvremenici i učinili je legendarnom. O Cvijetinu životu oskudijevamo pouzdanim podatcima. Znamo tek da je rođena oko 1552. u Dubrovniku, u obitelji dobrostojećih trgovaca, da je u ranom djetinjstvu preselila s roditeljima u Anconu, gdje je stekla solidnu naobrazbu, 1570. udala se za firentinskoga plemića, trgovca i diplomata Bartolomea Pescionija te se iste godine vratila u rodni grad. Tu je provela trinaest godina, uključivši se u javni život ponešto slobodnijim ponašanjem. Nakon što je konzul Pescioni neuspješno trgovao tekstilom, zapao u dugove i naposljetku u bankrot, bračni par bio je primoran napustiti Republiku i vratiti se u Anconu, gdje je Cvijeta preminula u dubokoj starosti 1648. Iz Cvijetina životopisa to bi, manje-više, bilo sve!
Cvijeta Zuzorić
Što se pak bibliografike tiče, najnovija Hrvatska književna enciklopedija (2012) bilježi da su Cvijeti u čast stihove posvetili hrvatski pjesnici Dominko Zlatarić, Miho Bunić Babulinov, Sabo Bobaljević Glušac, Miho Monaldi i Marino Battitore, od Talijana Cesare Simonetti, Giambattista Boccabianca i Torquato Tasso, zatim da je dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić posvetio Cvijeti dvije rasprave (1581) te naposljetku da je Gučetićeva žena Mara u predgovoru suprugove rasprave o meteorima (1584) stala hrabro u obranu Cvijetina narušena ugleda, a ta tiskovina bila je vrlo brzo povučena iz distribucije i zamijenjena drugim cenzuriranim izdanjem. Cvijetina nazočnost u Dubrovniku zacijelo je uzbudila mnoge, o čemu svjedoče pjesme i prozni sastavci suvremenika, dva-tri nevjerodostojna portreta, pregršt raznoraznih sjećanja. |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Cvijeta Zuzorić | |
| |
| | | |
Strana 1 od 1 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 27 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 27 Gosta :: 2 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|