Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Džordž Orvel

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Čet 17 Nov - 19:15

Bit bivanja čovjekom je ne težiti perfekciji.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Čet 17 Nov - 19:15

Previše ljevičarskih misli nalikuje igranju sa vatrom od strane ljudi koji ne shvataju da je vatra vruća.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Čet 17 Nov - 19:15

Četiri noge dobre, dvije noge loše.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Čet 17 Nov - 19:16

Birao je specifične teme. Bavio se socijalnim nepravdama i društvom uopšte. Bio je novinar, esejista i pisac. Njegova dela kao što su "1984" i "Životinjska farma" su proročka. On je predvideo kakva će biti demokratija i kuda će nas dovesti uz pomoć tehnologije.
Prvi je skovao reči poput hladnog rata, Velikog brata, "policije" koje kontroliše naše ideje i opredeljenja. Ove ideje je prezentovao u svojoj knjizi "1984". Najveći strah koji je izrazio u knjizi je nestanak individualizma i slobodne reči. Govorio je o jednoj partiji koja kontroliše sve, pa čak i mišljenje svih ljudi.

Delo "Niko i ništa u Parizu i Londonu" govori o životu beskućnika, o tome kako ih običan svet gleda i koliko je kapitalizam tog vremena ubijao ljudsko u ljudima. Govori se o skitnicama koje žive od danas do sutra, fizički umorni, a psihički osakaćeni. Ovo je pisao iz ličnog isksutva jer je i sam živeo kao skitnica i u Parizu i u Londonu. Taj život je ostavio trajne posledice po njegovo zdravlje. Umro je od tuberkuloze 1950. godine u 47. godini.

Erik Artur Bler (Džordž Orvel) govorio je ovako:

Jezik političara kreiran je tako da laži zvuče iskreno, a ubistva poštovano. Oni daju privid čvrstine čistom vetru.

Sloboda je reći ljudima ono što ne žele da čuju.

Sreća postoji samo u prihvaćenosti.

U vremenu svetske prevare, reći istinu je revolucionarno delo.

Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga.

U našem vremenu ne postoji takva stvar kao što je "držati se dalje od politike". Svi problemi su politički problemi, a politika je mešavina laži, utaje, gluposti, mržnje i šizofrenije.

Veliki Brat vas posmatra.

Suština ljudskih bića je u tome da ne teže savršenstvu.

Rat protiv drugih država se događa onda kada bogata klasa proceni da će imati profit od toga.

Da biste preživeli neophodno je da se borite, a da biste se borili morate da se uprljate.

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Čet 17 Nov - 19:17

Džordž Orvel - Page 2 George-orwell-biti-normalan
Nazad na vrh Ići dole
Rene

Elita
Elita

Rene

Muški
Poruka : 1929

Učlanjen : 27.09.2016


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Pet 18 Nov - 22:43

Svaki rat nakon što počne ili prije nego počne, se ne predstavlja kao rat, nego kao samoodbrana od manijakalnog ubice.
George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Rene

Elita
Elita

Rene

Muški
Poruka : 1929

Učlanjen : 27.09.2016


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Pet 18 Nov - 22:44

Čovjek je jedino stvorenje koje troši, a da ništa ne proizvodi. Ne može dati mlijeko, ne može snijeti jaje, preslab je da vuče plug, ne može trčati tako brzo da uhvati zeca. Uprkos svemu tome on je vladar nad svim životinjama.
George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Rene

Elita
Elita

Rene

Muški
Poruka : 1929

Učlanjen : 27.09.2016


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Pet 18 Nov - 22:45

Svaka generacija misli da je inteligentnija od prethodne i mudrija od naredne.
George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:46

Ljudi noću mirno spavaju u svojim krevetima samo zato što čvrsti ljudi stoje spremni da učine nasilje u njihovo ime.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:46

U vrijeme univerzalnih prevara reći istinu je revolucionarno djelo.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:46

Ukoliko želite stvoriti viziju budućnosti zamislite čizmu koja stoji na ljudskom licu - zauvijek.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:46

Jezil politike je dizajniran tako da laži zvuče istinito, a ubijanje postane poštovano, te da daje privid čvrstine samom vjetru.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:46

Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:47

Politički haos je povezan sa propadanjem jezika. Čovjek bi možda mogao napraviti neko poboljšanje ukoliko počne sa pričom.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:51

Ozbiljan sport nema ništa sa poštenom igrom. On je pun mržnje, zavisti, oholosti, nepoštivanja svih pravila i sadističkog zadovoljstva u prisustvovanju nasilju. Drugim riječima, to je rat u kome se ne puca.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:51

Ozbiljan sport nema ništa sa poštenom igrom. On je pun mržnje, zavisti, oholosti, nepoštivanja svih pravila i sadističkog zadovoljstva u prisustvovanju nasilju. Drugim riječima, to je rat u kome se ne puca.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 5 Maj - 14:51

Ozbiljan sport nema ništa sa poštenom igrom. On je pun mržnje, zavisti, oholosti, nepoštivanja svih pravila i sadističkog zadovoljstva u prisustvovanju nasilju. Drugim riječima, to je rat u kome se ne puca.

George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 14 Mar - 11:36

Džordž Orvel - Page 2 40806310

George Orwell
Kataloniji u čast i Sjećanje na Španjolski građanski rat
1938. – 1942.

Prolog
Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti,
 da mu i sam ne postaneš jednak.
 Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj,
 da se ne bi učinio sam sebi mudar.
Mudre izreke, XXVI, 4-5
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 14 Mar - 11:37

Kataloniji u čast
1
U Kasarni Lenjin u Barceloni, dan prije no što sam se pridružio miliciji, vidjeh nekog talijanskog milicionara kako stoji ispred oficirskog stola.
Bio je to mladić žilava izgleda, od dvadeset pet ili šest godina, crvenkastožute kose i snažnih ramena. Šiljasta mu je kožna kapa bila snažno navučena preko jednog oka. Stajao mi je okrenut profilom, s bradom na grudima, zureći uz zbunjeno mrštenje u kartu koju je jedan od oficira otvorio na stolu. Nešto me u njegovu licu duboko dirnulo. Bilo je to lice čovjeka koji bi počinio ubojstvo i odrekao se svoga života za prijatelja – vrsta lica kakvu biste očekivali u anarhista, iako je vjerojatnije bio komunist. Bilo je u njemu i otvorenosti i surovosti; također i duboka poštovanja što ga neobrazovani ljudi osjećaju za svoje tobožnje pretpostavljene. Očito kartu nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep; očito je smatrao čitanje karata silnim intelektualnim pothvatom. Nisam znao zašto, ali rijetko sam vidio ikoga – ma kojeg muškarca, mislim – koji mi se tako neposredno dopao. Dok su razgovarali oko stola, iz neke je primjedbe proizašlo da sam stranac. Talijan je podigao glavu i brzo rekao:
— Italiano?
Odgovorih na svojem lošem španjolskom: — No, Ingles. Y tu?[1]
— Italiano.
Dok smo izlazili, on zakorači preko sobe i snažno me pograbi za ruku. Čudno, kako čovjek može osjetiti sklonost prema jednom strancu! Bilo je to kao da su moj i njegov duh trenutačno uspjeli premostiti jaz jezika i tradicije i susresti se u posvemašnoj prisnosti. Ponadah se da mu se dopadam koliko i on meni. Ali znao sam također da ga nikad više ne smijem vidjeti, želim li zadržati svoj prvi dojam u njemu; nepotrebno je i reći, nikad ga više nisam vidio. U Španjolskoj, čovjek je stalno uspostavljao takve kontakte.
Spomenuh tog talijanskog milicionara zato što mi se živo zadržao u sjećanju. Svojom otrcanom uniformom i strastvenim patetičnim licem, on za me tipizira osobitu atmosferu toga vremena. On je povezan sa svim mojim sjećanjima na to razdoblje rata – crvenim zastavama u Barceloni, sumornim vlakovima punim otrcanih vojnika koji se vuku na frontu, sivim, ratom pogođenim gradovima dalje uz liniju, blatnim, ledenohladnim rovovima u brdima.
To je bilo potkraj prosinca 1936, manje od sedam mjeseci prije no što ovo pišem, pa ipak je to razdoblje koje se povuklo na silnu udaljenost. Kasnija zbivanja izbrisala su ga potpunije no što su izbrisala 1935, ili uostalom i 1905. Bio sam došao u Španjolsku s nekom nakanom da pišem novinske članke, no gotovo sam se odmah priključio miliciji, jer se u ono vrijeme i u onoj atmosferi to činilo jedinom pojmljivom stvari. Anarhisti su još praktički držali pod kontrolom Kataloniju i revolucija je još bila u punom zamahu. Svima koji su tamo bili od početka, vjerojatno se već u prosincu ili siječnju činilo da revolucionarno razdoblje završava; no ako je netko došao ravno iz Engleske, izgled Barcelone bio je nešto zapanjujuće i neodoljivo. Bilo je to prvi put što se uopće nalazim u gradu u kojem radnička klasa drži uzde. Praktički su svaku zgradu ma koje veličine osvojili radnici i sve su bile ukrašene crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; svi su zidovi bili išarani srpom i čekićem i inicijalima revolucionarnih stranaka; gotovo je svaka crkva bila spaljena do zidina i kipovi popaljeni. Skupine radnika sistematski su demolirale crkve tu i tamo. Svaka trgovina i kavana imale su natpis koji je govorio da su kolektivizirane; čak su i čistači cipela bili kolektivizirani, a njihovi stalci obojeni crveno i crno. Konobari i nadglednici u robnim kućama gledali bi vas u lice i postupali s vama kao sa sebi ravnima. Servilni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Nitko nije govorio Señor ili Don, pa ni Usted; svi su se međusobno nazivali »Druže« i »Ti« te govorili Salud umjesto Buenos dias.[2] Zakon je zabranio napojnice; moje zamalo prvo iskustvo bila je lekcija što sam je dobio od upravitelja hotela zbog pokušaja da vozaču dizala dam napojnicu. Nije bilo privatnih automobila, svi su bili rekvirirani, a svi tramvaji i taksiji i mnoga druga transportna sredstva bijahu obojeni crveno i crno. Revolucionarni su plakati bili posvuda, bliješteći jarkim crvenilom i modrilom, tako da su rijetki preostali oglasi izgledali poput blatnih mrlja. Niz Ramblas, široku središnju arteriju grada kojom su gomile ljudi neprekidno strujale amo-tamo, zvučnici su treštali revolucionarne pjesme čitav dan i duboko u noć. A najneobičnija je stvar bio izgled gomile. Prema vanjskom izgledu, bijaše to grad u kojem su imućne klase praktički prestale postojati. Osim malog broja žena i stranaca, uopće nije bilo dobro odjevenih ljudi. Gotovo su svi nosili grubu radničku odjeću ili plave kombinezone ili neku vrst milicijske uniforme. Sve je to bilo čudnovato i dirljivo. Mnogo od toga nisam shvaćao, na neki način nije mi se ni svidjelo, ali smjesta sam to prepoznao kao nešto za što se vrijedi boriti. Vjerovao sam također da je sve onako kako izgleda, da je to doista radnička država i da je čitava buržoazija ili pobjegla, ili ubijena ili da je dobrovoljno prešla na stranu radnika; nisam shvatio da se veliki broj dobrostojećih buržuja jednostavno pritajio i pretvarao privremeno da su proleteri.
Uz sve je to bilo i neke zlokobne atmosfere rata. Grad je imao sumoran, zapušten izgled, ulice i zgrade bile su u lošem stanju, ulice su noću bile mutno osvijetljene zbog straha od zračnih napada, trgovine uglavnom otrcane i poluprazne. Mesa je bilo malo, a mlijeka se gotovo i nije moglo nabaviti; nedostajalo je ugljena, šećera, benzina, a nestašica kruha bila je doista ozbiljna. Već i u to vrijeme redovi za kruh bili su često dugi stotine metara. Pa ipak, koliko se moglo prosuditi, ljudi su bili zadovoljni i optimistični. Nije bilo nezaposlenosti, a troškovi života bili su još izvanredno niski; vidjelo se vrlo malo upadljivo zapuštenih ljudi, a prosjaka, osim Cigana, nije bilo. Više od svega, postojalo je vjerovanje u revoluciju i u budućnost, osjećaj da se odjedanput ušlo u razdoboje jednakosti i slobode. Ljudska su se bića pokušavala ponašati poput ljudskih bića, a ne poput zavrtnja u kapitalističkome stroju. U brijačnicama nalazile su se anarhističke obznane (brijači su bili većinoma anarhisti) koje su svečano objašnjavale da brijači više nisu robovi. Na ulicama su šareni plakati pozivali prostituke da prestanu biti prostitukama. Za svakog pripadnika trezvene, podrugljive civilizacije naroda engleskoga govornog područja, bilo je nečega patetičnog u doslovnosti kojom su ti idealistički Španjolci shvaćali te otrcane fraze revolucije. U to su se vrijeme za nekoliko santima prodavale na ulicama revolucionarne balade najnaivnije vrste, sve o bratstvu proletarijata i pokvarenosti Mussolinija. Često bih vidio kako neki nepismeni milicionar kupuje neku od tih balada, teško sriče riječi i tada, kad bi shvatio bit, počinje pjevati odgovarajući napjev.
Sve sam se to vrijeme nalazio u Kasarni Lenjin, naoko se pripremajući za frontu. Kad sam se pridružio miliciji, rečeno mi je da ću idući dan biti upućen na frontu, no zapravo sam morao čekati da se pripremi nova centurija. Radnička milicija koju su sindikati žurno osnovali na početku rata, još nije bila organizirana kao regularna vojska. Komandne jedinice bile su »sekcije« s oko trideset ljudi, »centurije« s oko sto ljudi i »kolone«, koje su u praksi značile svaki veći broj ljudi. Kasarna Lenjin sastojala se od bloka veličanstvenih kamenih građevina sa školom jahanja i ogromnim popločenim dvorištima; nekad je to bila konjička kasarna, a osvojena je za vrijeme srpanjskih borbi. Moja je centuria spavala u jednoj od štala, ispod kamenih jasala u koje su još bila uklesana imena konjičkih bojnih konja. Svi su konji uhvaćeni i poslani na frontu, ali čitavo je mjesto još zaudaralo na konjsku mokraću i gnjilu zob. Nalazio sam se u kasarni oko tjedan dana. Uglavnom se sjećam konjskih zadaha, drhtavih poziva vojničkih truba (svi su naši trubači bili amateri – španjolske sam vojničke trube prvi put upoznao slušajući ih ispred fašističkih linija), topota potkovanih čizama u dvorištu kasarne, dugih jutarnjih parada uz vjetar i sunce, divljih nogometnih utakmica, po pedeset ljudi na svakoj strani, u šljunčanoj školi jahanja. U kasarni je bilo možda tisuću muškaraca i dvadesetak žena, osim žena milicionara koje su kuhale. Još je bilo žena koje su služile u miliciji, iako ne mnogo. U prvim su se bitkama borile rame uz rame s muškarcima kao nešto što se razumije samo po sebi. To je nešto što se, u doba revolucije, čini prirodnim. Ideje su se, međutim, već mijenjale. Milicionari su se morali udaljiti iz jahaće škole dok su žene tamo vježbale, zato što su im se smijali i zbunjivali ih. Nekoliko mjeseci prije nitko ne bi vidio ništa smiješna u ženi koja rukuje puškom.
Čitava je kasarna bila u stanju prljavštine i kaosa, u koji bi milicija dovela svaku zgradu što bi je zauzela i što je, činilo se, bilo neka vrsta nusproizvoda revolucije. U svakom biste kutu nailazili na gomile slomljenog namještaja, pokidanih sedla, mjedenih konjaničkih štitova, praznih korica za sablje i hrane što se raspadala. Stravično se rasipala hrana, osobito kruh. Samo iz mojeg odjeljka za svaki se obrok bacala puna košara kruha – sramotan postupak kad je civilnom stanovništvu nedostajalo kruha. Jeli smo za dugim stolovima s ukrštenim nogarima, iz stalno masnih limenih porcija, a pili iz grozne stvari koja se zvala.porron. Porron je neka vrst staklene boce šiljata kljuna iz kojeg izbija tanki mlaz vina.kad god je nagnete; tako se može piti iz daljine, ne dodirujući je ustima, i dodavati je jedan drugome. Ja sam stupio u štrajk i zatražio sam šalicu čim sam ugledao porron u upotrebi. Mojem je pogledu ta stvar isuviše nalikovala noćnoj posudi, osobito ako je bila napunjena bijelim vinom.
Postupno su regruti dobivali uniforme, a kako je to bila Španjolska, sve se izdavalo komad po komad tako da nikad nije bilo posve izvjesno tko je što dobio, a razne stvari koje su nam bile najpotrebnije, kao što su opasači i kutije s mecima, nisu se dijelile do posljednjeg trena, kad je vlak već čekao da nas poveze na frontu. Govorio sam o milicijskoj »uniformi«, što vjerojatno stvara pogrešan dojam. To zapravo baš i nije bila uniforma. Možda bi »multiforma« bilo prikladnije ime. Svačija je odjeća slijedila istu opću zamisao, ali nikad u dva slučaja nije bila posve ista. Praktički su svi u vojsci nosili kratke priljubljene hlače od rebrastog samta, no tu je uniformnost prestajala. Neki su nosili ovijače, drugi dokoljenice od rebrastog samta, neki kožne gležnjake ili visoke čizme. Svi su nosili jakne s patentnim zatvaračem, no neke su jakne bile kožne, druge vunene, i svih zamislivih boja. Vrste kapa bile su otprilike jednako brojne kao i oni koji su ih nosili. Obično se prednji dio kape urešavao partijskom značkom, a uz to je gotovo svaki čovjek nosio oko vrata crvenu ili crveno-crnu maramu. Milicijska je kolona u to vrijeme bila rulja neobična izgleda. No odjeću je valjalo podijeliti onako kako bi je izbacivala ova ili ona tvornica, a s obzirom na okolnosti to nije ni bila loša odjeća. Košulja i čarape bile su, međutim, bijedne pamučne trice, posve beskorisne protiv hladnoće. Mrsko mi je i misliti o tome što su sve morali proći milicionari prethodnih mjeseci, prije nego što je išta organizirano. Sjećam se da sam naišao na neke novine stare samo oko dva mjeseca, u kojima je jedan od vođa POUM,[3] nakon što je posjetio frontu, izjavio kako će se pokušati pobrinuti da »svaki milicionar dobije pokrivač«. Izjava od koje čovjek zadršće, ako je ikad spavao u rovu.
Drugi dan koji sam proveo u kasarni počelo je ono što se komično nazivalo »instrukcijom«. S početka su to bili zastrašujući prizori kaosa. Regruti su bili uglavnom dječaci od šesnaest ili sedamnaest godina iz pokrajnjih ulica Barcelone, puni revolucionarnog žara, ali potpuno nesvjesni značenja rata. Nemoguće ih je bilo čak natjerati da stoje u redu. Disciplina nije postojala; ako se nekom ne bi svidjela naredba, istupio bi iz vrste i žestoko se prepirao s oficirom. Poručnik koji nas je poučavao bio je krupan, ugodan mladić rumena lica koji je prije bio oficir u redovitoj vojsci, i još je tako izgledao, sa svojim otmjenim držanjem i besprijekornom uniformom. Začudo, bio je odani i gorljivi socijalist. Više i od samih ljudi, on je inzistirao na posvemašnjoj socijalnoj jednakosti među svim činovima. Sjećam se njegova bolnog iznenađenja kad ga je neki regrut-neznalica oslovio sa »Señor«. »Što! Señor? Tko me to naziva Señor? Nismo li svi drugovi?« Dvojim je li to imalo olakšalo njegov posao. Kroz to vrijeme sirovi regruti nisu dobivali nikakvu vojnu obuku koja bi im mogla biti ma i od najmanje koristi. Rečeno mi je da stranci nisu obavezni prisustvovati »instrukciji« (Španjolci su, zapazio sam, patetično vjerovali da stranci znaju o vojnim stvarima više od njih), ali ja sam naravno došao s ostalima. Gorljivo sam želio naučiti upotrebljavati strojnicu; to je bilo oružje kojim nikad nisam imao prilike rukovati. Na moju žalost, otkrih da nas ne uče ničemu o upotrebi oružja. Takozvana instrukcija bila je jednostavno paradni egzercir najzastarjelije i najgluplje vrste; nadesno, nalijevo, okreni se, stupaj oštro u redovima po tri i ostatak tih beskorisnih gluposti koje sam naučio kad mi je bilo petnaest godina. Bio je to doista neobičan oblik obuke za jednu gerilsku vojsku. Ako imate samo nekoliko dana za obuku vojnika, očito je da ga morate naučiti ono što će mu najviše trebati; kako da uzme zaklon, kako da napreduje preko otvorena prostora, kako da postavi stražu i sagradi grudobran – a iznad svega, kako da upotrijebi svoje oružje. Pa ipak, tu gomilu revne djece, koja će za nekoliko dana biti bačena na frontu, nisu učili ni kako se okida puška ili izvlači upaljač iz bombe. Tada nisam shvaćao da je to zato što nisu imali oružja. U miliciji POUM nestašica pušaka bila je tako očajna da su nove trupe koje su dolazile na frontu uvijek morale uzimati puške od onih koje su zamjenjivale na liniji. U čitavoj Kasarni Lenjin, vjerujem, nije uopće bilo pušaka, osim onih koje su upotrebljavali stražari.
Poslije nekoliko dana, iako smo po svim uobičajenim standardima još bili posvemašnja rulja, smatrali su nas spremnima da se pojavimo u javnosti, i ujutro smo odmarširali do javnih parkova na brežuljku iza Plaze de Españe. To je bilo zajedničko vježbalište svih partijskih milicija, uz Carabinerose i prve kontingente novoosnovane Narodne armije. Prizor gore u javnim parkovima bio je neobičan i pun bodrenja. Svakom stazom i uličicom, između strogih cvjetnih lijeha, žustro su stupale amo-tamo desetine i čete muškaraca, izbacujući prsa i trudeći se očajnički da izgledaju poput vojnika. Svi su bili nenaoružani i nijedan nije bio potpuno u uniformi, iako se na većini od njih tu i tamo u krpicama probijala milicijska uniforma. Procedura je uvijek bila gotovo ista. Tri bismo sata paradirali tamo-amo (španjolski korak pri stupanju je vrlo kratak i brz), zatim bismo se zaustavili, istupili iz redova i sjatili se žedno do dućančića na pol puta nizbrdo koji je pravio sjajne poslove trgujući jeftinim vinom. Svi su se prema meni ponašali vrlo prijateljski. Kao Englez, bio sam neka vrst rariteta i oficiri Carabinera cijenili su me i častili pićem. Za to vrijeme, kad god bih uspio uhvatiti našeg poručnika, bučno sam zahtijevao da me pouče upotrebi strojnice. Izvlačio bih iz džepa svoj Hugov rječnik i oborio se na njega svojim dozlaboga lošim španjolskim:
— Yo se manejar fusil. No se manejar ametralladora. Quiero apprender ametralladora. Quando vamos apprender ametralladora?[4]
Odgovor je uvijek bio izmučeni smiješak i obećanje da će poučavanje strojnice biti mañana.[5] Nepotrebno je reći, mañana nikad nije došla. Prošlo je nekoliko dana i regruti su gotovo žustro naučili stupati ukorak i stati mirno, ali ako su znali s koje strane puške izlazi metak, to je bilo i sve što su znali. Jednoga dana, naoružani Carabinero došao je do nas dok smo se odmarali i dopustio nam da proučimo njegovu pušku. Pokazalo se da u cijeloj mojoj sekciji nitko osim mene ne zna čak ni kako se puška puni, a kamoli kako se nišani.
Cijelo to vrijeme vodio sam uobičajene bitke sa španjolskim jezikom. Osim mene, u kasarni je bio samo još jedan Englez, a nitko, čak ni među oficirima, nije znao ni riječi francuski. Činjenica da su moji drugovi govorili međusobno općenito katalonski, nije mi nimalo olakšavala položaj. Jedini način da se nekako snađem bio je da posvuda sa sobom nosim mali rječnik, koji bih izvlačio iz džepa u trenucima krize. Ali radije bih bio strancem u Španjolskoj nego u većini zemalja. Kako je lako sklapati prijateljstva u Španjolskoj! Za dan ili dva, već me dvadesetak milicionara zvalo imenom, upućivalo me u razne tajne i obasipalo gostoljubivošću. Ne pišem propagandnu knjigu i ne želim idealizirati miliciju POUM. Čitav milicijski sistem imao je ozbiljnih pogrešaka, a sami su ljudi u njemu bili šaroliko društvo, jer je do tada već dobrovoljna regrutacija zamirala i mnogi su najbolji ljudi bili već na fronti ili mrtvi. Među nama je uvijek postojao stanovit postotak potpuno beskorisnih. Petnaestogodišnje dječake dovodili su u vojsku roditelji, posve otvoreno zbog deset peseta na dan, koliko je bila plaća milicionara; također i zbog kruha kojeg je milicija obilno dobivala i mogla krijumčariti kući roditeljima. Ali odričem da bi itko, ubačen, poput mene, među španjolsku radničku klasu – morao bih možda reći katalonsku radničku klasu jer sam se, osim nekoliko Aragonaca i Andaluzijaca, družio samo s Kataloncima – mogao ostati nedirnutim njihovom osnovnom plemenitošću; iznad svega, njihovom otvorenošću i širokogrudnošću. Španjolčeva širokogrudnost, u uobičajenom smislu te riječi, ponekad je gotovo neugodna. Ako ga zamolite cigaretu, prisilit će vas da uzmete cijelu kutiju. A iza toga postoji velikodušnost u jednom dubljem smislu, prava širina duha, s kojom sam se susretao iznova i iznova u najbeznadnijim okolnostima. Neki novinari i drugi stranci koji su odlazili u Španjolsku za vrijeme rata izjavljivali su da su Španjolci u potaji ogorčeno kivni na stranu pomoć. Sve što mogu reći jest da nikad nisam opazio nešto takvo. Sjećam se, nekoliko dana prije no što sam napustio kasarnu, grupa ljudi došla je s fronte na odsustvo. Uzbuđeno su govorili o svojim iskustvima i bili su puni oduševljenja za neke francuske grupe koje su bile pokraj njih kod Huesce. Francuzi su vrlo hrabri, rekoše; dodajući oduševljeno: »Mas valientes que nosotros« – »Hrabriji od nas!« Ja sam se naravno skanjivao, nakon čega su oni objasnili da Francuzi bolje poznaju umijeće ratovanja – da se bolje razumiju u bombe, strojnice i tako dalje. Pa ipak je ta primjedba bila značajna. Jedan Englez radije bi sebi odrezao ruku nego da kaže nešto takvo.
Svaki stranac koji je služio u miliciji proveo je svojih prvih nekoliko tjedana učeći voljeti Španjolce i ljuteći se na neke njihove značajke. Na fronti, moja ljutnja ponekad bi dosezala vrhunac bijesa. Španjolci su dobri u mnogim stvarima, ali ne u ratovanju. Sve strance podjednako prenerazit će njihova nedjelotvornost, iznad svega njihova izluđujuća netočnost. Jedna riječ koju nijedan stranac ne može a da ne nauči jest mañana – »sutra« (doslovno, »jutro«). Kadgod je to samo moguće, današnji posao odgađa se do mañana. To je toliko općepoznato da se i sami Španjolci šale na taj račun. U Španjolskoj se ništa, od obroka do bitke, nikad ne događa u odgovarajuće vrijeme. Prema općem pravilu, stvari se događaju prekasno, ali samo povremeno – tek toliko da se ne možete osloniti na njihovo zakašnjavanje – događaju se prerano. Vlak koji mora krenuti u osam, krenut će normalno u bilo koje vrijeme između devet i deset, ali možda jedanput na tjedan, zahvaljujući nekoj osobnoj vlakovođinoj mušici, polazi u sedam i trideset. Takve stvari mogu biti pomalo naporne. Teorijski, zapravo se divim Španjolcima što ne dijele našu sjevernjačku vremensku neurozu; ali na žalost, i sam sam joj izložen.
Poslije beskrajnih govorkanja, maiiana i odgađanja, iznenada smo dobili naredbu za odlazak na frontu u roku od dva sata, kad velik dio naše opreme još nije bio podijeljen. U intendanturi je nastala strašna gungula; na kraju su brojni ljudi morali otići bez kompletne opreme. Kasarna se odmah napunila ženama koje su, činilo se, iznikle iz zemlje, pomažući svojim muškarcima da saviju pokrivače i slože putne vreće. Bilo je dosta ponižavajuće što mi je jedna španjolska djevojka, žena Williamsa, drugog engleskog milicionara, morala pokazati kako da stavim svoje nove kožne redenike. Bila je blago, temnooko, izrazito ženstveno stvorenje koje je izgledalo kao da joj je ljuljanje zipke životni poziv, ali koje se zapravo hrabro borilo u srpanjskim uličnim borbama. Tada je nosila dijete koje se rodilo samo deset mjeseci poslije izbijanja rata i koje je vjerojatno začeto iza barikada.
Vlak je trebao krenuti u osam, a desetak minuta poslije osam izmučeni, znojni oficiri uspjeli su nas poredati na dvorištu kasarne. Vrlo se živo sjećam bakljama osvijetljena prizora – komešanja i uzbuđenja, crvenih zastava koje lepršaju u svjetlosti baklji, zbijenih redova milicionara s rancima na leđima i smotanim pokrivačima prebačenim preko ramena; i povika i kloparanja čizama i limenih porcija, a potom silnog i napokon uspješnog protiskivanja riječi tražeći tišinu; i zatim nekog političkog komesara kako stoji ispod ogromnog, uzvitlanog crvenog barjaka i drži nam govor na katalonskom. Zatim su nas poveli na stanicu, i to najdužim putem, tri ili četiri milje, kako bi nas pokazali čitavom gradu. Na Ramblasu su nas zaustavili, dok je pozajmljeni orkestar svirao neku revolucionarnu melodiju. Još jedanput, slika pobjednika – heroja – povici i oduševljenje, crvene zastave i crveno-crne zastave posvuda, prijateljski raspoložene gomile koje su natrpale pločnik da bi nas pogledale, žene koje mašu s prozora. Kako se tada sve to činilo prirodnim; kako daleko i nevjerojatno danas! Vlak je bio toliko krcat ljudima da je i na podu jedva bilo mjesta, a kamoli na sjedalima. U posljednjem trenutku, Williamsova je žena dojurila peronom i dala nam bocu vina i tridesetak centimetara onih sjajnih crvenih kobasica koje imaju okus na sapun i izazivaju proljev. Vlak je ispuzao iz Katalonije i dalje na plato Aragonije normalnom ratnom brzinom nešto ispod dvadeset kilometara na sat.
[1] Ne, Englez. A ti? (španj.)
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 14 Mar - 11:49

Džordž Orvel - Page 2 86362610


Nitko i ništa u Parizu i Londonu

Ima jedna velika utjeha u totalnoj bijedi...To je olakšanje, gotovo uživanje, kada postaneš svjestan da si konačno zaista na dnu. Toliko si pričao o tome da ćeš načisto da propadneš - i gle, propast je tu, možeš da je podneseš, a to bitno smanjuje strepnju.
Sirotinjski kvartovi Pariza su mjesta gdje se skupljaju ekscentrični ljudi - ljudi koji su zapali u usamljenički poluludi kalup života i odustali od toga da budu normalni i pristojnii. Bijeda ih oslobađa ustaljenih standarda ponašanja, isto kao što novac oslobađa ljude rada.

»O kako bolno žeže bijeda!«
CHAUCER
I
Rue du Coq d‘Or, Pariz, sedam ujutro. S ulice dopire niz bijesnih, grlenih urlika. Madame Monce, koja drži mali hotel prekoputa moga, izašla je na ulicu da se obrati stanarki s trećeg kata. Bose noge zatakla je u drvene klompe, a sijeda joj kosa pada oko lica.
Madame Monce: - Salope!Salope! Koliko puta sam vam govorila da ne gnječite stjenice na tapetama? Mislite da ste kupila hotel, ha? Zašto ih ne bacate kroz prozor kao i svi ostali? Putain! Salope!
Žena s trećeg kata: - Vache!{1}
Zatim slijedi čitav zbor različitih povika, posvuda se s treskom otvaraju prozori i pola ulice pridružuje se svađi. Deset minuta kasnije svi su naglo utihnuli, jer je projahala konjička četa i ljudi su se prestali derati da bi ih gledali.
Skicirao sam ovaj prizor kako bih dočarao bar nešto od duha Rue du Coq d‘Or. Nije da su svađe bile jedino što se tu događalo - ali ipak, rijetko bi nam proteklo jutro bez barem jednog ispada ove vrste. Svađe, očajnički krikovi uličnih prodavača, graja djece što se nabacuju korom naranče po kaldrmi, noću glasno pjevanje i kiselkasti vonj kola sa smećem sačinjavali su ugođaj ulice.
Bila je to vrlo uska ulica - gudure visokih, gubavih kuća što su se nakosile jedna prema drugoj u čudnovatim pozama, kao da su zamrznute u trenutku kad su se počele rušiti. Sve su zgrade bile hoteli, krcati do krova stanarima, uglavnom Poljacima, Arapima i Talijanima. U podnožju hotela smjestili su se maleni bistroi, gdje se čovjek mogao napiti za iznos u vrijednosti od jednog šilinga. Subotom uvečer valjda trećina muškog stanovništva kvarta bila je pijana. Izbijale su tučnjave radi žena, a Arapi nadničari, koji su stanovali u najjeftinijim hotelima, obično su imali neke tajanstvene međusobne obračune, te su ih povremeno rješavali stolicama, a katkad i revolverima. Noću su policajci prolazili ulicom isključivo po dvojica zajedno. Bila je to prilično sumnjiva ulica. A opet, usred buke i prljavštine živjeli su obični, pristojni francuski trgovci, pekari, pralje i slični, koji su se držali za sebe i tiho gomilali male imutke. Sve u svemu, tipični pariški slum.
Hotel u kojem sam stanovao zvao se Hôtel des Trois Moineaux. Bio je to mračni, klimavi kokošinjac, drvenim pregradama razdijeljen na četrdeset soba. Sobe su , bile male i pune okorjele prljavštine, jer nije bilo sobarice, a Madame F., patronne, nije imala vremena da mete. Zidove, tanke poput iverice, prekrivale su naslage i naslage ružičastih tapeta koje su se odljepljivale od zida, a pod njima su se ugnijezdile bezbrojne stjenice. Stropom su čitavog dana marširale kolone nalik na čete vojnika, a po noći su se stjenice spuštale, potpuno izgladnjele, pa je čovjek morao svaki čas ustajati iz kreveta i nemilosrdno ih desetkovati. Kad bi stjenice postale prevelika pošast, palili bismo sumpor tako da se sve presele u susjednu sobu; zauzvrat, susjed bi zapalio sumpor u svojoj sobi, pa otjerao sve stjenice natrag gdje su i bile. Hotel je bio prljav, ali vladala je ugodna, domaća atmosfera, jer su Madame F. i njen muž bili dobri ljudi. Stanarine za sobe kretale su se od trideset do pedeset franaka tjedno. Stanovništvo hotela brzo se mijenjalo; uglavnom su to bili stranci koji bi se pojavili bez prtljage, ostali tjedan dana, a onda ponovno nestali. Bilo ih je svih zanata - postolara, zidara, klesara, nadničara, studenata, prostitutki, sakupljača starih krpa. Neki od njih bili su nevjerojatno siromašni. U jednoj od tavanskih soba stanovao je student iz Bugarske koji je izrađivao naročitu vrst cipela za američko tržište. Od šest do dvanaest sjedio je na krevetu, načinio šest pari cipela i zaradio trideset i pet franaka; u preostalo vrijeme pohađao je predavanja na Sorbonni. Studirao je za Crkvu i otvorene teološke knjige ležale su licem nadolje na podu prekrivenom kožnim odrescima. U drugoj sobi stanovala je Ruskinja sa sinom, koji se predstavljao kao umjetnik. Majka je radila šesnaest sati na dan, krpala je čarape za dvadesetpet centimea po paru, dok je sin, lijepo odjeven, besposličario po kafićima na Montparnasseu. Jedna soba bila je iznajmljena dvojici različitih stanara, jednom koji je radio po danu i drugom koji je radio po noći. U jednoj sobi neki je udovac spavao u istom krevetu s dvije odrasle kćeri, obje sušičave.
Ü hotelu su živjeli brojni čudaci. Pariški su slumovi pravo okupljalište za osobenjake svih vrsta - za ljude koji su upali u samotničku, suludu kolotečinu i već su digli ruke od toga da se trude živjeti normalnim, pristojnim životom. Siromaštvo ih oslobađa od uobičajenih stega ponašanja, baš kao što novac oslobađa ljude od rada. Neki stanari našeg hotela živjeli su tako neobično da se to jedva može riječima opisati.
Na primjer, Rougierovi, dronjavi, patuljasti par starčića koji su se bavili neobičnim zanatom. Prodavali su razglednice na bulevaru St. Michel. Zanimljivo je da su razglednice prodavali u zapečaćenim zamotuljcima kao da su pornografske, a zapravo su to bile fotografije dvoraca na Loiri; kupci to ne bi otkrili dok nije već bilo prekasno i, dakako, nitko se nikad nije žalio. Rougierovi su zarađivali oko sto franaka tjedno i, štedljivo raspolažući novcem, uspijevali su uvijek biti napola pijani i napola izgladnjeli. U njihovoj je sobi vladala takva prljavština da se smrad širio sve do kata ispod. Prema riječima Madame F., nijedan od Rougierovih nije sa sebe svukao odjeću već pune četiri godine.
Zatim Henri, koji je radio u gradskoj kanalizaciji. Bio je to visok, sjetan čovjek kovrčave kose, pomalo romantičnog izgleda u visokim čizmama što ih nose radnici kanalizacije. Henri je bio osobit po tome što, osim radi posla, nije govorio doslovce danima. Samo godinu dana ranije radio je kao šofer, imao je dobro mjesto i stavljao je novac na stranu. Onda se zaljubio, a kad ga je djevojka odbila, izgubio je vlast nad sobom i udario je. Čim je dobila batina, djevojka se očajnički zaljubila u Henrija, petnaest dana živjeli su zajedno i spiskali tisuću franaka Henrijeve ušteđevine. Onda ga je djevojka prevarila; Henri joj je zario nož u mišić na ruci i otišao u zatvor na šest mjeseci. Čim je primila ubod nožem, djevojka se zaljubila u Henrija više nego ikad, pa su se njih dvoje pomirili i dogovorili da će, kad Henri izađe iz zatvora, kupiti taksi, vjenčati se i smiriti. Ali petnaest dana kasnije djevojka ga je opet prevarila, a kad je Henri izašao iz zatvora, čekala je dijete. Henri je više nije ranjavao nožem. Podigao je svu svoju ušteđevinu i počeo piti; pijanka je završila s mjesec dana zatvora, a poslije toga zaposlio se u gradskoj kanalizaciji. Ništa nije moglo navesti Henrija da progovori. Ako bi ga tko upitao zašto radi u kanalizaciji, nije odgovarao, samo bi prekrižio ruke kao da su mu vezane lisicama i trznuo glavom prema jugu, u smjeru zatvora. Nesreća kao da ga je u jednom danu pretvorila u poluidiota.
Zatim R., Englez koji je šest mjeseci godišnje živio u Putneyu s roditeljima, a šest mjeseci u Francuskoj. U vrijeme što ga je provodio u Francuskoj pio je četiri litre vina na dan, a subotom šest; jednom je otputovao čak na Azorske otoke jer je vino tamo jeftinije nego bilo gdje u Evropi. Bio je to blag, krotak čovjek, nikad bučan, nikad svadljiv, ali nikad ni trijezan. Ležao je u krevetu do podneva, a od podneva do ponoći sjedio je u svom kutku u bistrou i sustavno se nalijevao. Dok je pio pričao je profinjenim, ženskastim glasom o stilskom namještaju. Osim mene, R. je bio jedini Englez u kvartu.
Živjelo je tu još mnoštvo ljudi, jednako osobenjačkim životom kao i ovi: monsieur Jules, Rumunj koji je imao stakleno oko, ali to nije htio priznati; Furex, kamenorezac iz Limousina; škrtac Roucolle - on je, međutim, umro prije mog vremena; stari Laurent, trgovac krpama, koji je svoj potpis prepisivao s komadića papira što ga je uvijek nosio u džepu. Bilo bi zabavno napisali neke od njihovih biografija, kad bi čovjek imao vremena. Htio bih opisati stanovnike našeg kvarta; ne kao puke zanimljive primjerke, već zato što su svi oni dio priče. Pišem o siromaštvu, a prvi susret s neimaštinom doživio sam u ovom slumu. Slum, prljavština i čudne ljudske sudbine poslužili su mi prvo kao predmetna obuka u siromaštvu, a zatim kao pozadina za moje vlastite doživljaje. Stoga i pokušavam nekako dočarati kako se tamo živjelo.
Nazad na vrh Ići dole
OliVera

Član
Član

OliVera

Ženski
Poruka : 121

Učlanjen : 14.03.2020


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 14 Mar - 11:56

Džordž Orvel - Page 2 97895332

Predah je, netipično za autora 1984. i Životinjske farme, duhovit i pitak, pomalo satiričan roman o odrastanju i nostalgiji za mladošću, o suočavanju sa starenjem i gubitku mladenačkih ideala u predvečerje Drugoga svjetskog rata. George Bowling, taj Orwellov alter ego, od nadobudnog se mladića inertno preobražava u sredovječnog i rezigniranog čovjeka bez svojstava, stranca koji osjeća mučninu zbog bačenosti u svijet. Jedino što otromboljeni i životnom svakodnevicom uspavani glavni junak želi jest predah – tj. bijeg od svih i svega, te naprečac odlazi u izgubljeni zavičaj. Autor je jetkim humorom popratio njegov izlet u rodno mjesto koje se promijenilo i gdje ga nitko ne prepoznaje, na ribolov na jezeru kojeg više nema. Istovremeno, na obzorju ustajala života pojavljuju se znatno crnji oblaci koji će označiti konačan kraj nevinosti, odnosno početak velikog rata, što ga famozni prorok Orwell nepogrešivo anticipira: Sve što ste potisnuli u podsvijest, sve čega se užasavate, sve što drži...

Mrtav je, ali se ne da.
Popularna pjesma


PRVI DIO
I.
Ta mi je ideja zapravo pala na pamet onoga dana kad sam dobio novo zubalo.
Dobro se sjećam toga jutra. U četvrt do osam, tako nešto, skočio sam iz postelje i uletio u kupaonicu na vrijeme da zapriječim ulaz djeci. Bilo je odurno siječanjsko jutro s prljavim, žućkastosivim nebom. Kroz kupaonski prozorčić pogled mi padne na četrdesetak četvornih metara trave okružene živicom od kaline, a u sredini gola zemlja – mi to nazivamo stražnjim vrtom. Isti takav stražnji vrt, ista živica od kaline i ista trava resi sve kuće u Ellesmere Roadu. Jedina je razlika u tome što tamo gdje nema djece nema ni gole zemlje u sredini.
Dok mi se kada punila vodom, pokušavao sam se obrijati prilično tupom britvicom. Iz zrcala pogledavalo me vlastito lice, a pod njim, iz čaše s vodom na maloj polici iznad umivaonika, umjetni zubi za to lice. Bila je to privremena proteza koju mi je dao moj zubar gospodin Warner dok ne izradi novu. A lice mi zapravo i nije tako ružno. Jedna od onih ciglastocrvenih faca što pristaje uz kosu boje maslaca i svijetloplave oči. Nisam ni posijedio ni oćelavio, Bogu hvala, a kad stavim zubalo, ne bi se reklo da imam četrdeset pet godina.
Trudeći se zapamtiti da moram kupiti nove britvice, sjeo sam u kadu i počeo se sapunati. Nasapunao sam ruke (punašne i pjegave sve do lakata), dohvatio četku za leđa i nasapunao lopatice koje inače ne mogu dosegnuti rukom. Smeta me što sad već ima nekoliko dijelova koje ne mogu dohvatiti. Zapravo, naginjem debljini. Neću reći da sam poput pretilih sajamskih egzemplara. Nemam više od 85 kilograma, a obujam struka, kad sam ga posljednji put mjerio, iznosio mi je 122 ili 124 centimetra, tako nešto. No nisam štono kažu »odvratno« debeo, nisam od onih kojima trbuh visi zamalo do polovine bedara. Tek, trup mi je poširok, bačvasta oblika. Znate li kako izgleda krepak, dobroćudan debeljko, tip atletski krupne građe kojega obično zovu Debs ili Gico, a koji je duša i srce svake veselice? Takav sam vam ja. Najčešće me zovu »Debs«. Debs Bowling. A pravo mi je ime George Bowling.
No u tom trenutku nisam se baš osjećao kao duša i srce veselice. Zapitao sam se zašto sam rano ujutro gotovo uvijek mrzovoljan, premda dobro spavam i imam dobru probavu. Znao sam, naravno, što me smeta – ti vražji umjetni zubi. Izgledaju mi kao kljove uvećane vodom u onoj čaši, a cere mi se poput zuba u goloj lubanji. Gadno je kad osjetite da vam se desni dodiruju, da su vam se usne nekako zgrčile, uvenule, što li, kao da ste zagrizli kiselu jabuku. Možete vi reći što hoćete, ali umjetni zubi velika su prekretnica u životu. Kad vam ispadne i posljednji prirodni zub, odzvonilo je vremenu kad ste si mogli umišljati da ste holivudski šeik. A ja sam debeo i imam četrdeset pet godina. Kad sam ustao da se nasapunam između nogu, pogledao sam nadolje. Glupo je reći da debeli ljudi ne vide vlastita stopala, ali je činjenica da ih i ja, kad se uspravim, vidim samo dopola. Nema te žene, pomislio sam dok sam sapunao trbuh, koja će me ikad više dvaput pogledati ako joj ne platim. Ali to ne znači da sam u tom trenutku osobito želio da me ijedna dvaput pogleda.
No rekao bih da sam toga jutra imao debelog razloga za dobro raspoloženje. Kao prvo, nije me čekao nikakav posao. Krntija kojom »pokrivam« svoj okrug (moram vam reći da radim u osiguravajućem društvu Leteći Salamander koje vas, uz životno osiguranje, osigurava od požara, provale, pomorskih nezgoda – svega) bila je na popravku, pa premda sam morao svratiti u londonsku ispostavu i tamo ostaviti neke dokumente, bio sam zapravo uzeo slobodan dan kako bih mogao otići po novu protezu. Osim toga, u zadnje mi se vrijeme još nešto mota po glavi. Imam sedamnaest funta za koje nitko ne zna – to jest nitko u obitelji. Evo kako se to dogodilo. Jedan frajer u tvrtki, neki Mellors, bio se domogao knjige Astrologija i konjske trke, u kojoj pisac kaže da sve ovisi o utjecaju planeta na boje džokejeve odjeće. Eto, a u jednoj utrci sudjelovala je kobila zvana Gusareva Mlada, kljuse bez ikakve šanse za pobjedu, a njezin je džokej bio odjeven u zeleno – pravu boju za planete koji su u tom trenutku bili u ascendentu. Zaluđen tom astrološkom bajkom, Mellors je bio stavio nekoliko funta na kobilu, pa me na koljenima molio da i ja učinim isto. Na kraju balade, a najviše da mu začepim gubicu, riskirao sam deset šilinga, iako se u pravilu ne kladim. I bogme je Gusareva Mlada pobijedila. Zaboravio sam koliko je točno iznosio zgoditak, no moj je dio bio sedamnaest funta. Taj sam novac valjda instinktivno – što je čudno, ali zacijelo ukazuje na još jednu prekretnicu u mome životu – potajno uložio u banku, a da nikome nisam ni pisnuo. Nikad dotad nisam učinio takvo što. Dobar muž i otac bio bi kupio Hildi (to mi je žena) haljinu i klincima cipele. No ja sam punih petnaest godina bio dobar muž i otac i to mi je počelo ići na jetra.
Bolje sam se osjećao kad sam se cijeli nasapunao, pa sam se optužio u kadi i počeo razmišljati o tih sedamnaest funta i o tome u što ću ih utrošiti. Činilo mi se da imam dvije mogućnosti: provesti vikend s nekom ženskom ili ih mirne duše spiskati na gluposti poput cigara i duplih viskija. Upravo sam si bio natočio još malo vruće vode u kadu i zavezao se u misli o ženama i cigarama kadli začuh silnu halabuku, kao da je niz one dvije stube što vode u kupaonicu nagrnulo krdo bivola. Klinci, naravno. Dvoje djece u kući maloj poput naše isto je što i litra piva u krigli od pola litre. Izvana je dopirao zvuk divljačkog toptanja, a zatim panično zapomaganje.
»Tata. Daj otvori!«
»Ne mogu. Makni se odatle!«
»Ali tata! Sila mi je!«
»Nađi si drugo mjesto! U kadi sam.«
»Ta-ta! Sila mi je!«
Uzalud! Dobro sam znao što znači ta panika. WC je u kupaonici – jasno da jest, a gdje bi bio u kući poput naše? Odčepio sam kadu pa se samo površno obrisao što sam brže mogao. Kad sam otvorio vrata, mali Billy – moj najmlađi, onaj od sedam godina – prošišao je kraj mene izbjegavši pljusku. Tek kad sam se već bio potpuno odjenuo i počeo tražiti kravatu, shvatio sam da još imam sapunice na vratu.
A to je gadno. Imate odvratan osjećaj da vam je vrat ljepljiv, i zanimljivo je kako, koliko god ga brisali spužvom, ostaje ljepljiv do kraja dana. Sišao sam u blagovaonicu neraspoložen i nabrušen.
Naša blagovaonica, kao i sve blagovaone u Ellesmere Roadu, skučena je prostorijica otprilike četiri sa tri i pol, a zbog japanske vitrine od hrastovine s dvije prazne vinske karafe i srebrnim stalkom za jaja, koji nam je Hildina majka poklonila za vjenčanje, djeluje još skučenije. Hilda je namrgođeno sjedila s druge strane čajnika, uspaničena kao i obično, i snuždena viješću iz dnevnih novina News Cronicle koje su javljale da će poskupjeti maslac ili nešto slično. Nije bila upalila plinsku peć pa je soba, unatoč zatvorenim prozorima, bila užasno hladna. Sagnuo sam se i kresnuo šibicom prema peći dišući glasno, kroz nos (kad se sagnem uvijek se uspušem i počnem dahtati) – neka zna da mi nije pravo. Pogledala me iskosa kao i uvijek kad misli da se čudno ponašam.
Hilda ima trideset devet godina, a kad sam je upoznao izgledala je baš kao zec. I sada tako izgleda, samo što je jako omršavjela i grdno se smežurala, a pogled joj je vječno zamišljen i zabrinut; kad se uzruja više nego inače, pogrbi se i prekriži ruke na prsima poput stare Ciganke nad otvorenom vatrom. Spada među one koji najviše uživaju u predviđanju katastrofa. Malih, dakako. A usto se nimalo ne uzbuđuje zbog ratova, potresa, boleština, gladi i revolucija. Poskupjet će maslac, došao je ogroman račun za plin, djeci su se poderale cipele a valja platiti najnoviju ratu za radio – to je vječna Hildina žalopojka. Shvatio sam da je najsretnija kad se stane njihati amo-tamo, a ruke prekriži na prsima i tužno pogledava u mene: »Ali, George, situacija je jako ozbiljna! Što će biti s nama? Odakle nam novaca za sve to! Imam dojam da ne shvaćaš koliko je to ozbiljno!«, i tako dalje, bez kraja i konca. Utuvila si je u glavu da ćemo završiti u ubožnici. Pritom je najsmješnije da će to, ako i završimo u ubožnici, njoj smetati mnogo manje nego meni; ustvari, bit će joj drago, jer će se ondje osjećati zaštićeno.
Klinci su već bili sišli u blagovaonicu nakon što su se oprali i odjenuli brzinom svjetlosti, kao i uvijek kad nema straha da itko drugi treba kupaonicu. Kad sam sjeo za stol, već su se rječkali na temu: »Ti si to učinio. Da, jesi!« »Ne, nisam!« »Jesi!« »Nisam!« i činilo se da će tako nastaviti do podneva, sve dok im nisam naredio da začepe. Samo ih je dvoje: sedmogodišnji Billy i jedanaestogodišnja Lorna. Čudni su osjećaji koje gajim prema tim klincima. Najčešće ih jedva podnosim. A slušati ono što govore upravo je nesnosno. Sad su u onoj nezahvalnoj dobi kad ih zaokupljaju stvari poput ravnala, pernica i pitanja o tome tko je dobio bolju ocjenu iz francuskoga. Inače, osobito kad spavaju, gledam ih posve drugim okom. Katkad, u ljetne večeri dok još ima svjetla, stanem nad njihove krevetiće i gledam kako spavaju okruglih lišća i svijetle kose, nekoliko nijansi svjetlije od moje, i osjetim da mi se srce uzbudilo, kao što, mislim, piše u Bibliji. Tada mi se učini da sam tek suho zrno graška koje ne vrijedi ni prebite pare i da sam važan samo utoliko što sam ta mala stvorenja donio na svijet i što ih hranim dok još rastu. Ali to se dogodi samo koji put. Najčešće mi se vlastiti život učini itekako važnim, osjetim da u ovom starom panju još ima života i da me čeka još mnogošto dobroga. I tada mi nikako nije po volji predodžba o sebi kao o kakvoj pitomoj kravi muzari koju šišaju mnoge žene i zahtjevni klinci.
Nismo baš mnogo razgovarali za doručkom. Hilda je bila u jednom od svojih raspoloženja tipa »ne znam što ćemo!« dijelom izazvanim poskupljenjem maslaca, a dijelom time što su božićni blagdani bili gotovo pri kraju i što smo još dugovali pet funta školarine za prošlo polugodište. Pojeo sam meko kuhano jaje i namazao krišku kruha džemom od naranče marke Golden Crown. Hilda uporno kupuje taj džem. Pola kile košta pet i pol penija, a na naljepnici najsitnijim slovima piše da džem, u skladu sa zakonskim propisima, sadrži »stanovitu količinu neutralnog voćnog soka«. To me navelo da se gnjevnim tonom, kojemu ponekad pribjegnem, upustim u glasno razmišljanje o »neutralnim voćkama« i u pitanje kako te voćke izgledaju i gdje pobogu rastu, sve dok se Hilda nije razbjesnila. A nije da joj smeta što joj se podsmjehujem, nego negdje u primozgu misli da je bezočno zbijati šale na račun onoga na čemu možemo uštedjeti.
Prelistao sam novine, ali nije bilo bogzna kakvih novosti. Dolje u Španjolskoj i tamo daleko u Kini kolju se kao i obično; u čekaonici jedne željezničke stanice nađene su dvije ženske noge; još se ne zna hoće li se kralj Zog uopće vjenčati. Oko deset sati, mnogo ranije no što sam kanio, konačno sam krenuo u grad. Klinci su se otišli igrati u park. Jutro je bilo užasno hladno. Kad sam izašao iz kuće, po sapunastoj mrlji na šiji zviznuo me opak zapuh vjetra od kojega mi se najednom učinilo da mi je odjeća pretijesna, a cijelo tijelo ljepljivo.
Nazad na vrh Ići dole
Lilith

Master
Master

Lilith

Ženski
Poruka : 8444

Lokacija : Srbija

Učlanjen : 12.07.2017


Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610Sub 14 Mar - 22:43

"Što masa dalje odluta od istine, više će mrzeti one koji je izgovaraju glasno."

Eric Arthur Blair
aka
George Orwell
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Džordž Orvel - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Džordž Orvel   Džordž Orvel - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Džordž Orvel
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-