| | |
Autor | Poruka |
---|
Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Pet 3 Apr - 8:49 | |
| Ugodjaj
Na jastuku tvoj san kosa rasuta svuda po meni lice blaženo ti spava u zjenicama mojim.
A samo duša nestašno se poigrava.
U ruci tvoja ruka toplinom sniva na dlanovima disanje ušutkava sobni mir u treperenju modre noći.
A samo duša nestašno se poigrava. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Pet 3 Apr - 8:49 | |
| U hirovima marta
ostala je sama u hirovima marta u mirisu još sanjive zemlje ogrnuta kao kišnom kabanicom svojom mišlju kako je svijet svih naših života nastao zabunom kako smo svi mi samo izgubljena djeca koja hodaju njime i da u neredu smiješnih mogućnosti ništa smisleno sem naših osamljenosti nikada nećemo naći |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Sre 26 Avg - 16:33 | |
| Jovica Letić: "Satenski stihovi"
Dva su mjeseca prošla otkako je u Innsbrucku očima javnosti predstavljena knjiga poezije g. Jovice Letića, naslovljena "Satenski stihovi". Namjerno nisam željela zavirivati u podatke o g. Letiću koji su dostupni na njegovom webu i u knjizi. Dakle, pjesnika ću (što g. Letić nedvojbeno jest) predstaviti onako kako ga osobno doživljavam, nakon godina našeg "slijepog" poznanstva kroz riječi i stihove Knjiga "Satenski stihovi" dvojezični je pjesnički prvijenac g. Jovice Letića, nadarena pjesnika čija duša je beskonačna i nedokučiva. On je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ "žena" napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se g. Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća ... Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju g. Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. G. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao "sam sebi dovoljan", ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o g. Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti "vukom samotnjakom" i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi.
Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.
Elfrida MatučMahulja |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Sre 26 Avg - 16:36 | |
| U bezvremenu
Dogodili smo se jedno drugom u trenutku ukazanja čistog i potpunog života izvan obmane vremena, u bezvremenu,
na mjestu gdje se sjedinjuju rađanje i nestajanje gdje vječno ruši bojažljivi mit o prolaznosti
Dogodili smo se jedno drugom izvan svega predvidljivog u našim malim postojanjima izvan svih velikih htijenja prizivanih snovima
tek, kao izbor nekih viših, božanskih zakonitosti gdje naše misli nemaju više što reći
Dogodili smo se jedno drugom i ne pitaj nikada sebe zašto je to bilo tako
je li naša izabranost sudbina sretnika ili prokletnika je li sve moglo biti drugačije i običnije |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Sre 26 Avg - 21:54 | |
| Dilema u nesanici
Počinjem li ili prestajem postojati dok iskisla noć nesanicom puzi oko mene dok sklopam oči da vratim se ka onom što je još preostalo od sebe i svoga onom malo što je još negdje preživjelo u zdjeli vremena |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Ned 29 Nov - 19:09 | |
| Čekanje već davno umrlo je na prozoru glasovi posljednjih prijatelja zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe što s čovjekom žive samo još kao navika gledanja, tek da bi pustoš naličila nečemu Život navrati uzgred po njima da ocrta vrijeme ispije nekoliko kapi sebe i ostavi jedne pored drugih čovjeka i stvari da u prazne posude postojanja sakupljaju samoću kao kišnicu. |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 2 Feb - 22:33 | |
| Februar
u tami kao sablazni svijetle mrazom prekrivene šume tih i nadmen dolinom za dahom znojnih konja tumara vjetar gubi se u bremenitoj magli i zaboravlja prekriti za sobom u snijegu ostavljene tragove zimske tuge |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 2 Feb - 23:07 | |
| satenski stihovi (jovica letic)
ne volim je daleku i nepoznatu skrivenu u ocima neuhvatljivih boja
ne volim je plahu i ustreptalu skrivenu u svakom mom nemiru
ne volim je svijetlu i nedodirljivu skrivenu u svakoj uzavreloj rijeci
jedino vise
na svijetu mrzim sebe sto nocas lazem bezocnije nego ikad |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Pon 15 Feb - 22:52 | |
| Što
u paučini, u ustajalom vremenu trošim posljednje ostatke sebe i tek u umorne dane s okna što zure u mene bacam sve te riječi noćima zrak što su obesčastile laži omorom što tumaraju kao aveti i lica,
tudja lica dama i beštija što ostaviše slane tragove
u snu u čekaonici Tebe slušam uplašen vjetar što cvili cestom i nosi misao kao snovidjenje da krenem ka sjeveru da nadjem te
možda je u tvojim promrzlim prstima skriven način na koji volim svrha svega što bio jesam svega što sada nisam |
| | | neno MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
| Naslov: Re: Jovica Letic Pon 15 Feb - 22:53 | |
| Posljednji stihovi
Kada se u posljednje snjegove na planinama zariju rasanjeni dodiri sunca u martu čekaćeš me sama na cesti od pustoši sva predana ranom proljeću a dobro znaćeš da nikad, nikad više doći neću.
Kada se u sparne tišine ljeta uvuku zalutali, nabrekli oblaci čekaćeš me sama na kolodvoru bez vozova sva predana milovanju julske kiše a dobro znaćeš da doći neću nikad, nikad više.
Kada se u prezrelo rumenilo jeseni zadomi ona tuga sive samoće čekaćeš me sama na raskrsnici izgubljenih puteva sva predana žutim mirisima noći a dobro znaćeš da nikad, nikad više neću doći.
Kada se u pucketanju novembarske vatre zalelujaju prve pahulje zime čekaćeš me sama na prozoru bez svitanja sva predana strepnji za novi dan a dobro znaćeš da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:47 | |
| Pozorišnu predstavu Jovice Letića Nulti čovjek – Nullmensch režirao je austrijski glumac i režiser Klaus Rohrmoser a premijerno je prikazana 4.maja 2018 u BRUX Freis Theater Innsbruck. Nakon toga uslijedilo je još šest predstava u okviru 9.Tiroler Dramatikfestivala a reakcije pozorišne kritike i publike, koja je pogledala, ovih sedam izvedbi uistinu su bolje nego što je bilo ko mogao pretpostaviti. U predstavi su učestvovali sjajni glumci – Florian Böhm, Immanuel Degn, Amarilla Ferenczy, Heinz Fitz, Nevena Lukić, Ivan Pantner, Michael Rudigier i Lucas Zolgar. Kostimografiju i scenografiju uradila je Salha Freidl a film za predstavu izvanredni režiser ruske škole Omar Borubaev. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:48 | |
| Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prouzrokovati i strašno, čak šokantno buđenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli? Kada se čovjek, ipak, potpuno razbudi i rasani shvati gdje je u stvari živio i kakvih je sve likova živjelo u njegovom okruženju šokira se saznanjem da takve ljudske spodobe još postoje, pa makar i u undeground-u življenja. Oni nisu došli iz Felinijevog scenarija, iako su zastrašujuće antropološke i humanoidne pojave, niti su obitovali na nekoj drugoj i tuđoj planeti, već živjeli tu, pored nas. Istina, egzistirali su u teškom blatu, kaljuži inferiornosti i samo ih je užasna kataklizma i mogla izbaciti na površinu života, tako da se u munjevitom času suočimo sa nečim što bi trebali biti ljudi. Izbačeni su i etablirani u svaki milimetar našeg života i prostora, ali je usitinu teško vjerovati da će se poslije kataklizme sve te kreature vratiti u svoju baruštinu iz koje su izmilili kao gmizavci. Oni su više nego ikada sada tu, i na našim životnim prostorima, marširajući kao zombiji i šireći neizdrživ smrad. Danas oko sebe, umjesto pristalih lica s crtama produhovljenosti i civilizacijskih likova imamo galeriju primitivnih, krajnje frustriranih, neopisivo zlobnih, patoloških pokvarenjaka, duhovnih siledžija s kojima ne samo da moramo dijeliti prostor, već se, s tim životinjama iz krda, boriti da sačuvamo još ono malo preostale ljudske pameti i nezagađenih oaza normalnog življenja. Pod punom političkom opremom najrigidnije mržnje, a obučeni u vjerskim centrima, gdje su božje istine davno mutirale u nepojmljive sotonske floskule, ove spodobe, kojima samo po biološkim zakonitostima moramo priznati antropološki status, sabijaju nas u geto, gdje ćemo , vjerovatno, jednom i potpuno nestati, dok će svi ti volovi, kao u orwelovskoj farmi, vladati našim životima. Bosanski volovi, svih štalskih provijencija, ujedinjeni u blatu šovinizma i primitivizma, po uspješno okončanom urbanocidu i urušavanju svih civilizacijskih i kuturoloških kodeksa, marširaju tako i u mirnodopskim uslovima svoj dugi marš kroz naše živote. Ponudili su lojalno nalogodavcima zla i mentorima za buđenje nacionalne i religiozne svijesti neupotrebljavane i krajnje ograničene mozgove, da ga kao plastelin valjaju svojom mržnjom i da od njega naprave plastični eksploziv nacionalizma, dobar eksploziv u neandertalskim glavama koji obituje u svakoj zgradi, ulici i mahali i koji se uvijek može po potrebi aktivirati. Volovi, naravno, kao i u svakom sistemu ne gube svoju tegleću funkciju, s tim da je sada njihova vučna uloga da što više vuku u tradicionalizam i konzervatizam, u slavne prošlosti, sve do svetih svetosavskih zemalja, banovina i begluka, što dublje do srednjovjekovnog mraka, jer tek tamo njihovi deformisani mozgovi dobijaju neophodnu hranu i kiseonik, tamo gdje nisu anahroni i tamo gdje obituje njihov civilizacijski nivo, tamo odakle kasnije donose gotove izrđale matrice za ugradnju u sasvim drugačije društvene strojeve i vremenske dimenzije. Donoseći pregršt svega i svačega iz srednjovjekovnih riznica , u civilizacijama davno odbačenih i zaboravljenih relikta, stvara se jedna skaradna zbirka, a svaki demokratski, multietnički ili multikulturološki eksponat proglašava se odmah nacionalnom izdajom i pokušava se na sve načine devastirati. Revitalizacija nacionalizma stvara tako nove sisteme vrijednosti i nove kordinate za kretanje volova, njihovo etabliranje i u institucije i u ojađenu svakodnevnicu, sužava i kontaminira prostor svim ljudima koji bi najmanje trošili svoj život živeći u paukovoj mreži mržnji i proklamovanih novih vrednota, obavezno uperenih protiv drugih nacija i vjera. Međutim, nije dovoljno volovski trend samo blago osuditi, izraziti gnušanje, ili još gore zauzeti ignorantni stav. Stampedo je pokrenut i sam od sebe zasigurno se neće zaustaviti, tako da ga treba poražavati gdjegod i kadgod je to moguće. Kako se volovskoj grupaciji dogodio iznenadni napad pameti i nadimanje inteligencije stvoreno je tlo na kojem mogu i moraju biti poraženi, i oni i njihove demagogije, te vraćeni u svoje baruštine. Šutnja i anemičnost će biti konačna verifikacija volovskog društva, primitivizma i teškog srednjovjekovnog mraka, potpuno utapanje u štalski smrad, gubljenje vlastitosti i dostojanstva. Jovica Letić |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:48 | |
| Mnogi stanovnici Zapadnog Balkana rado i s ponosom citiraju izjavu njemačkog naučnika Haralda Hermanna da je Zapadni Balkan kolijevka zapadne civilizacije. Na veliku žalost, danas je takva tvrdnja mnogo više razlog za sram nego ponos. Civilizacijske vrijednosti uništene su do neprepoznatljivosti a kolijevka pretvorena u balkansku političku umobolnicu koja punim kapacitetom radi dvadeset i četiri sata dnevno, proizvodeći, ili rigidnim nacionalizmom oboljele pacijente, ili nesretnike kojima ostaje samo očaj ili bijeg što dalje od satrule kolijevke i smrada fašizma koji se nezaustavljivo širi. U sveopštoj horskoj nacionalističkoj i šovinističkoj galami pljušte riječi mržnje i najprizemnije uvrede na račun drugih nacija a učešće u njima je svojevrsno pitanje odbrane nacionalne časti, bilo da je riječ o običnim ljudima na društvenim mrežama, bilo o političarima, nacionalnim Führerima s dirigentskom palicom i partiturama sa jasno zadanim nacionalnim notama. Horskim pjevanjem mržnje žele, koliko homogenizirati svoj narod, toliko iskoristiti tu istu mržnju za podizanje rejtinga i sebi i svojoj stranci a nama samo ostaje da pustimo glas, da ga dignemo visoko protiv drugih nacija, njihovih omraženih zlikovaca i gadova a , istovremeno, umilnim glasom pjevamo o našim zločincima i huljama, slaveći ih kao nacionalnu ponos i svetost. S učešćem u takvim melodijama mi više nismo samo pripadnici svoje nacije, mi smo njeno vlasništvo. Kao regrutovana svojina nacije, grupacije nad grupacijama, dobijamo obavezujući repertoar arija i moramo biti spremni podržavati najveće nacionalne laži, istorijske obmane, prijetnje drugima i zločine nad drugima, odnosno, sve ono što niko drugi na ovom svijetu od nas ne može tražiti. Nikakvo solo pjevanje nije poželjno izvan jedino prihvatljivog i za sve obavezujućeg mišljenja, kao krajnje i jedine istine, jer ono je , kao takvo, makar i izopačeno, naš najveći nacionalni interes. U ovakvoj postavci zahtjeva naciji smo, dakle, potrebni kao najobičniji gadovi koji znaju da mrze, koji u svakom drugom dobro znaju prepoznati vječnog neprijatelja, kao slijepi poslušnici i sljedbenici njene neprikosnovene veličine, spremni da i najmračnija istorijska zla počinjena u njeno ime znamo izglancati do te mjere da postanu svijetla strana dične nacionalne istorije. Sve to vas primorava na jednu patološku povezanost i bolesnu familijarnost sa nacijom, na činjenicu da si „ti“ vrijedan samo kao „mi“, pa onda samo ostaje izbor da se šutljivo šćućurimo u toplom stadu i horski slavimo činjenicu kako smo baš mi sretnici koji su se rodili kao pripadnici te i takve od Boga i prirode izabrane nacije, ili da se priklonimo slobodi vlastite savjesti, savjesti koju niko ne može primorati da ne prihvati činjenicu da su i pripadnici naše nacije činili zla i u naše ime, bar onoliko koliko su pripadnici drugih nacija činili zla pripadnicima naše nacije. Postoje li riječi koje mogu umekšati okrutnu istinu i biti dostojni eufemizmi nečemu što se jezivo zove zločin, genocid, etničko čišćenje, pokolj i zvjerstvo i može li naša savjest iznjedriti a potom i prihvatiti takve eufemizme? Takvih riječi nema i ne treba da ih bude. Može li se čovjek , onda, ljudski i odvažno suočiti s takvim teretom kojeg sve te riječi nose u sebi? Može, samo ako oslobodimo svoj um bilo kakvih stega i diktata, ako istinu želimo prihvatiti u svoj svojoj brutalnosti i osjetite stid i za ono što su činili drugi u ime nas, osuditi to iskreno i ljudski, a drugima, na koje se uvijek prebaci dio krivnje da bi se sve relativiziralo, prepustite da propitaju vlastitu savjest i da osude sve ono što je činjeno prema pripadnicima naroda kojem pripadamo. Može, ukoliko smo, prepušteni slobodi savjesti, spremni prihvatiti stigmu nacionalnog izdajnika, izroda i otpadnika, jer smo tako samo izdali nečije patološki bolesne interese skrivene pod krinkom lažnog patriotizma, jer smo se izrodili od nekih ideja koja i našu i druge nacije samo dublje guraju u blato i teški balkanski mrak. Može, ukoliko su nam bliže žrtve bilo kojeg naroda od zločinaca iz vlastitog , ljudi kojima je zlo jedina nacija i vjera, ljudi koji tom zlu ne samo služe, već očekuju priznanje za svoja zlodjela, dobijajući mjesto u istoriji, istorijskoj čitanci, sliku na majici, ulicu i trg i koji uvijek očekuju od nas da vičemo – heroj a ne zločinac, zločinac, to smo svi mi. Zločinaca i nečasnih ljudi bilo je i bit će, ali ako smo mi statisti u njihovim krvavim epizodama, aplauderi i slavljenici njihovog zločinačkog puta, nismo li veća čudovišta od njih samih. Sloboda savjesti nam se nudi i ona mora biti izvan svakog suludog i lažnog nacionalnog interesa i moramo čuti njen glas, i zbog nas i zbog djece, koja su ionako već opasno indoktrinirana u koloplet mržnje, mržnje koja nipošto ne smije biti amanet koji im ostavljamo za budućnost. Jovica Letić
|
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:50 | |
| Dvojezično izdanje zbirke poezije Jovice Letića Tu, u daljini – Hier, in Ferne izdala je bečka Morawa a prezentacija knjige bila je u Innsbruck-u, Beču i Linz-u, početkom 2018 godine. Autor je izabrao njemu najdraže pjesme napisane u posljednjih trideset godina a sa maternjeg jezika na njemački jezik pjesme su preveli profesori sa univerziteta u Innsbrucku, dr. Helmut Weinberger i dr. Siegrid Darinka Völkl. Izdavačka kuća myMorawa potrudila se da učestvuje u prezentaciji knjige i njenoj distribuciji širom Evrope. Recenziju za ovu zbirku poezije napisala je dr. Dijana Hadžizukić, sa mostarskog Univerziteta Džemal Bijedić a svoj osvrt dale su još tri dame, Darinka Völkl, Ljiljana Tadić i Elfrida Matuč Mahulja.
Jovica Letić je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća. Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića liše na je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o Jovici Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. („Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju”.)
Elfrida Matuč Mahulja
KRATKA UMJETNIČKA BIOGRAFIJA (video) Get the Flash Player to see this content. Tu, u daljini
Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same. Niko više ne zna gdje žive, kome trepere i koga osamljene čekaju. Niko više ne želi da se uzdigne do njih, da se ugrije u beskraju, da udahne u sebe sve živuće na ovoj Zemlji, nadvlada zamku vremena i sam zatreperi vječnošću. Niko više ne hoda prostorom između zvijezda, uzvišen i zaboravu nedokučiv. Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same.
Hier, in Ferne
Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein. Niemand weiß mehr, wo sie leben, für wen sie funkeln und auf wen sie in ihrer Einsamkeit warten. Niemand will sich mehr hinauf zu ihnen erheben, sich an der Unendlichkeit wärmen, alles Lebendige auf dieser Erde in sich einatmen, Herrscher im Schloss der Zeit sein und selbst zu funkeln beginnen in Ewigkeit. Niemand wandelt mehr in dem Raum zwischen den Sternen, erhaben und dem Vergessen unerreichbar. Hier, in der Ferne, sind die Sterne vergessen und allein.
Kvadratura kruga
Kao da smo odnekud bačeni. Već poodavno zaboravio nas je prvi krik rođenja. Naše dječje lice više nas se i ne sjeća. Kao da smo odnekud bačeni. Svako u svoj krug. Svako ukopan u svoje klimavo težište života. Čini se da samo naši koraci vjeruju u pobunu, vjeruju da kretanja ukrug imaju ishodišta. I tako, svako baulja po svojoj liniji u geometriji apsurda stopama od umora i putevima od žuljeva korača, jer koraci hoće Negdje, hoće Nekom hoće Nešto. I idu. Idu koraci naši putanjom bez svjetlosti i izlaza. Tragovi posrtanja, saprani kišama i ukošenim snjegovima, stižu do Nigdje, nalaze Nikog i dobijaju Ništa. Stihija kretnje i besmisleno ubrzani ritam jalovo mjere kvadraturu kruga. I idu, idu sve dalje i dalje, dok tiho, kao svitanje, kaplje život. Tek ponešto sumnjive hemije i supstanci obmana ubrizgamo u vene ukočenog vremena kako bi, možda, jednom ipak, stigli Negdje. Kako bi nas, možda, jednom ipak, dočekao Neko. Kako bismo, možda, jednom ipak, zatekli Nešto.
Quadratur des Kreises
Als wären wir von irgendwo geworfen. Schon längst hat uns der erste Geburtsschrei vergessen. Und auch das Gesicht unserer Kindheit erinnert sich nicht mehr an uns.
Als wären wir von irgendwo geworfen. Ein jeder in seinen Kreis. Ein jeder vergraben in seinen wackeligen Schwerpunkt des Lebens. Es scheint, als glaubten nur unsere Schritte an Aufruhr, sie glauben, dass Kreisbewegungen einen Ausweg haben.
Und so kriecht ein jeder dahin entlang seiner Linie in einer Geometrie des Absurden schreitet mit müden Sohlen auf schwieligen Wegen, denn die Schritte wollen ins Irgendwo, wollen zu Irgendwem wollen Irgendwas. Und sie gehen. Unsere Schritte gehen auf Bahnen ohne Licht und Ausweg.
Spuren des Strauchelns, verwaschen von Regen und abgeräumtem Schnee, kommen an im . Nirgendwo, finden Niemanden und bekommen Nichts. Urgewalt der Bewegung und sinnlos beschleunigter Rhythmus vermessen vergebens die Quadratur des Kreises.
Und sie gehen, gehen immer weiter und weiter, während sanft, wie der Anbruch des Tages, das Leben tropft.
Nur ein wenig fragwürdige Chemie und Substanzen der Täuschung spritzen wir in die Venen erstarrter Zeit, damit wir, vielleicht, einmal dennoch, , im Irgendwo ankommen.
Damit uns, vielleicht, . einmal dennoch, Irgendjemand erwartet. Damit wir, vielleicht, einmal dennoch Irgendetwas erreichen. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:51 | |
| Bezbožni stihovi
Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Luka 23, 34)
Zar im opraštaš, Bože? Oni znaju što čine.
Čine sve bez milosti i traže tvoju milost.
Čine svijet mjestom mržnje i traže tvoju ljubav.
Čine pohode u zla i traže tvoj blagoslov.
Čine grobove bezimenim i izgovaraju tvoje ime.
Čine na zemlji pakao i tako traže mjesto u raju.
Zar im opraštaš, Bože? Oni znaju što čine.
Gottlose Verse
Vater, vergib ihnen sie wissen nicht, was sie tun! (Lukas 23.34)
Verzeihst du ihnen etwa, o Gott? Denn sie wissen, was sie tun.
Sie tun alles ohne Erbarmen und verlangen dein Erbarmen.
Sie machen die Welt zu einem Ort des Hasses und verlangen deine Liebe.
Sie unternehmen Kreuzzüge des Bösen und verlangen deinen Segen.
Sie errichten Gräber den Namenlosen und sprechen deinen Namen aus.
Sie machen die Erde zur Hölle und verlangen einen Platz im Himmel.
Verzeihst du ihnen etwa, o Gott? Denn sie wissen, was sie tun. |
| | | Gost Gost
| Naslov: Re: Jovica Letic Uto 9 Jul - 13:52 | |
| Ako ikada odeš,
ostavi vrata duše odškrinuta da se makar kroz daljinu ugrejati mogu kao beskućnik na plamenu sveće.
Ako ikada odeš,
ostavi širom otvorene oči da se makar u tapkanju mraka dalekoj svetlosti kao grešnik klanjati mogu.
Ako ikada odeš,
ostavi stope na snegu da se makar u topljenju sunca po nevidljivim tragovima kao prokletnik orjentisati mogu.
Ako ikada odeš,
ostavi tišinu svemira da se za smrt pripremiti mogu.
|
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Jovica Letic | |
| |
| | | |
Strana 2 od 2 | Idi na stranu : 1, 2 | |
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 39 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 39 Gosta :: 3 Provajderi
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 930 dana Pet 27 Sep - 15:38
|
Dvorana slavnih |
Naj Avatar Haossa !
Kreja
|
Poslanici naj aktivniji nedelje | |
|