“Njegovo Veličanstvo [Luj XIV] smrdi poput divlje životinje”, napisao je jedan ruski ambasador o francuskom kralju koji se okupao samo dva puta u životu i koji je kupanje smatrao ‘odrvratnim’. U to vrijeme, Evropljani su Ruse smatali perverznim – jer su se Rusi kupali makar jednom mjesečno.

Ali, kupanje i lična higijena u Evropi nisu oduvijek bili nešto što se smatralo odvratnim i opasnim po zdravlje. Drevni Grci su usvojili ideju kupanja od hindusa koji su bili upoznati s prednostima već prije 3.000 godina, a i Rimljani su čistoći tijela pridavali veliku pažnju. Sve do 4. i 5. stoljeća, Kršćanske vlasti u Evropi su dozvoljavale ljudima da se okupaju radi čistoće i zdravlje, ali su u tom periodu već počeli sa osuđivanjem javnih kupatila, kao i prisustvo žena u njima.

Tokom vremena, vlasti su postavljale sve više i više ograničenja, pa su eventualno zabranili ljudima da se kupaju goli. Na kraju, sve je kulminiralo kada su srednjovjekovne crkvene vlasti počele govoriti kako javno kupanje dovodi do nemorala, promiskuitetnog seksa i bolesti. Stav crkve se brzo širio Evropom, pa je uskoro većina kontinenta vjerovala da kupanjem mogu ‘pokupiti’ neku bolest.

Međutim, čini se da su crkveni dužnosnici imali malo utjecaja na ‘obične seljake’. Oni su sve do početka 16. stoljeća nastavili tradiciju redovnog posjećivanja javnim kupatilima, ne samo zbog čistoće i zdravlja, već i zbog seksa i prostitucije, jer su tada javna kupatila bila slična današnjim bordelima. Nizozemski filozof Erasmus je 1526. godine zabilježio propast javnih kupatila: “Prije dvadeset i pet godina, ništa nije bilo više u modi kao kupališta. Danas ne postoji ni jedno, nova kuga nas je naučila da ih izbjegavamo.”

U pismu koje je Don Juan Henry Navarra poslao svojoj dragoj Gabrielle d ‘Estrées je pisalo: “Ne perite se, moja draga, ja ću vas posjetiti za tri sedmice”. (Sam Navarra se okupao samo tri puta u životu, dva puta prisilno)

Nepodnošljivi smrad na gradskim ulicama srednjovjekovne Evrope



Srednjovjekovni evropski gradovi su bili zatrpani smećem. Stanovnici su jednostavno bacali smeće, izmet i urin kroz prozor na ulicu, a sve se to miješalo sa blatom i ‘mirisom’ velikog broja svinja. Kupaonice su postale luksuz, a buhe, uši i ostale bube su preplavile sve bogate i siromašne kuće u svim većim gradovima, poput Londona i Pariza.

Nehigijenski uvjeti, bolest i glad su obilježili srednjovjekovnu Evropu. Čak i najbogatiji nisu imali naročito dobar izbor hrane, a porodice u kojima dvoje ili troje od deset djece preživi – smatrale su se izuzetno sretnim (trećina žena je umirala na porodu). Bolesti poput boginja i sifilisa su unakazile lica ljudi koji su se često mogli vidjeti na takvim smrdljivim (noću neosvjetljenim) ulicama.

Jedan talijanski plemić je napisao u svojim memoarima da je u 16. stoljeću bilo nemoguće hodati ulicama. On je morao držati mirisnu maramicu ili mali buket cvijeća ispod nosa da ne povrati. Ljudski otpaci nisu bili jedini izvor smrada – mesari su također bacali utrobu stoke na ulice, koje su često bile preplavljene i krvlju životinja.

Izabela I, kraljica Kastilje je priznala da se okupala samo dva puta u svom životu, kada se rodila i kada se udala.

Ljudi su smrdili kao i ulice po kojima su hodali



Ljudi nisu bili ništa čišći od ulica u kojima su živjeli. “Kupanje ugrije tijelo, ali oslabi organizam i proširi pore. Zato kupanje može biti opasno, uzrokovati različite bolesti, pa čak i smrt “, pisalo je u jednom liječničkom dokumentu iz 16. stoljeća. U 15. do 16. stoljeću bogati građani koji su imali kadu su se kupali najmanje dva puta godišnje, a u 17. i 18. stoljeću su odlučili da se u potpunosti prestanu kupati. Na primjer, Francuski kralj Luj XIV (1638 –1715 ) se okupao samo dva puta u svom životu i to nakon što ga je savjetovao liječnik. No, postupak ga je toliko šokirao, da se on zavjetovao da to nikada više neće učiniti.

Sama bolest koju ‘uzrokuje voda’ nije bila jedina briga. Ljudi su također vjerovali da se nakon kupanja prošire pore na tijelu, zbog čega i infekcija iz zraka predstavlja opasnost po život. Od ‘običnog’ nemorala, kupanje je uskoro preraslo u ozbiljan strah, povezan sa širenjem skoro svih (tada) poznatih bolesti.

U tim mračnim vremenima muškarci su prali samo ruke i ispirali usta. “Nipošto ne treba oprati lice, jer to može oslabiti vid”, napisao je jedan liječnik iz 16. stoljeća. Što se tiče žena, one su bile nešto čišće – kupale su se [čak!] dva ili tri puta godišnje. Ovakav nedostatak lične higijene se u većini Evrope zadržao sve do sredine 19. stoljeća.

Engleski kralj Henry IV naredio je svojim vitezovima da se okupaju barem jednom u životu.

Napomena:

Važno je napomenuti da nisu svi Evropljani odbijali da se kupaju. Mnogi istorjski dokazi ukazuju na to da su se u nekim dijelovima kontinenta ljudi kupali svaki dan, uglavnom u javnim kupatilima, te da je u nekim drugim regijama bio čak i običaj da pozovete gosta da se okupa sa vama.

Neki istoričari opet tvrde da se ljudi nisu prestali kupati zbog straha od bolesti, već zbog samog nedostatka javnih kupatila koja su se nakon Crne smrti (kuge) počela masovno zatvarati.



pixelizam.