Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Narodne pripovetke

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći
AutorPoruka
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 5 Dec - 19:03

Narodne bajke se radjaju iz maste i sna, ali i iz iskustva naroda ili neke zanimljive priče koja se dugo prenosila u narodu, a u sebi sadrzi nevjerovatne motive.


Ero sa onoga svijeta

Narodne pripovetke 15911-500x667

Kopao Turčin sa Turkinjom kukuruz, pa na podne ode Turčin da prepne i napoji konje, a Turkinja ostane sama odmarajući se u hladu. Naiđe odnekuda Ero pa kaže: :

- Pomozi bog, kado! :

- Bog ti pomogao kmete! A odakle si ti, kmete?

- Ja sam kado sa onoga svijeta.

- Je li bogati, a nisi li tamo viđao moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?

- kako ga ne bih viđao! On je moj prvi komšija.

- Pa kako je, bogati! Kako živi?

- Hvala bogu, zdravo je, ali se, bogami, dosta muči bez novca: nema za šta da kupi duvana, niti ima čime da plati kafu kada je u kafani.

- A hoćes li ti opet natrag? Ne bi li mu mogao ponijeti nešto novca da mu pošaljem?

- Bih, zašto da ne, ja baš sada idem tamo.

Onda Turkinja otrči tamo gdje joj se muž bio skinuo od vrućine, pa uzme kesu sa novcem i da je Eri da ponese Muji. Ero uzme kesu, stavi je u njedra, pozdravi se sa Turkinjom i pobjegne uz potok.

Tek što je Ero zamakao u šumu, dode Turčin a žena će njemu:

- Da vidiš, mužu moj, šta mi se desilo! Prođe jedan kmet sa onoga svijeta, pa kaže da se naš Mujo muči na onome svijetu, nema novca ni duvana da kupi, a kamo li da kafu u društvu plati. Zato sam mu ja dala ono novca što je bilo u tvojoj kesi da mu on ponese.

Turčin ce na to:

Pa kuda ode? Kuda je otišao?

Kada mu Turkinja reče da je Ero otišao uz potok, Turčin skoči na konja pa pojuri za Erom. Kada Ero primjeti da ga Turčin prati, utrči u jednu vodenicu pa poviče vodeničaru:

- Bježi, jadna ti majka! Evo ide Turčin da te posječe, nego daj mi tvoju kapu, a ja ću tebi moju, pa ti bježi uz brdo iza vodenice.

Vodeničar, vidjevši Turcina da se približava na konju, nije imao vremena ni da pita zašto Turčin hoće da ga posječe, nego poče da bježi uz brdo iza vodenice. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu i baci malo brašna po odijelu da bi izgledao kao pravi vodeničar. Utom Turčin dojaha pred vodenicu, sjaše konja i priđe Eri.

- Gdje se sakrio onaj što je maločas ušao u vodenicu?

Ero mu kaže:

- Eno ga vidiš, uteče ti uz brdo.

Turčin mu reče:

- Drži mi ovog konja.

Ero uzme konja, a Turčin pojuri uz brdo za vodeničarem. Kada ga stigne i uhvati, zapita ga:

- Gdje su novci koje si na prevaru uzeo od moje žene da ih poneseš Muji na onaj svijet?

Vodeničar se stane krstiti i pravdati:

- Bog sa tobom gospodaru! Ja nisam vidio ni tvoju ženu, ni Muju, ni novce.

Prošlo je više od pola sata dok su Turčin i vodeničar shvatili šta se desilo. Onda Turčin potrči navrat-nanos ka vodenici, ali tamo ne nađe ni Eru ni svoga konja. Turčin, shvativši da je Ero i njega prevario, povije glavu i vrati se nazad svojoj ženi. Kada ga žena vidje bez konja, upita:

- Sta se desilo, mužu moj?

Turčin poviče:

- Ti si našem Muju poslala novce, da kupi kafu i duvana, a ja sam mu poslao konja da ne ide pješice.










Narodne pripovetke Haoss10


Poslednji izmenio Shadow dana Čet 5 Dec - 19:07, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 5 Dec - 19:06

Дјевојка цара надмудрила

Narodne pripovetke Devojka-cara-nadmudrila


Један сиромах живљаше у једној пећини и немаше ништа до једну шћер, која бијаше много мудра и иђаше свуда у прошњу, па и оца свога учаше како ће просити и паметно говорити. Дође једном сиромах к цару да му штогођ удијели; цар га упита окле је и ко га је научио мудро говорити. Ови му одговори окле је и како га је шћер научила. ,.А шћер твоја од кога се научила?" упита цар, а сиромах одговори: "Бог је њу умудрио и наша јадна сиромаштина." Тада му цар даде тридесет јаја и рече му: "Понеси ово твојој шћери и реци јој нека ми из тијех јаја излеже пилад, пак ћу је добро даровати, ако ли пак не излеже, хоћу те ставити на муке." Сиромах отиде плачући у пећину и каже све шћери. Она позна да су јаја варена, и рече оцу да пође починути а да ће се она за све бринути.

Отац је послуша и отиде спавати, а она дохвати пињату и настави на ватру пуну воде и боба, иа кад свари боб, зовне ујутро оца и рече му да узме рало и волове пак да иде орати покрај пута куда ће пасати цар, и рече му: "Кад видиш цара, узми боб пак сиј, и вичи: ""хај волови, помози Боже да роди варени боб."" Кад те цар запита како може родити варени боб, а ти реци: као и из варенијех јаја излећи се пилад." Сиромах послуша шћер па отиде те стане орати; кад угледа цара ђе иде, он стане викати: "Хај волови, помози Боже да роди варени боб."

Чувши цар ове ријечи, стане на путу и рече сиромаху: "Сиромаше, како може родити варени боб?" А он му одговори: "Честати паре, као и из варенијех јаја излећи се пилад." Стави се цар одмах да га је шћер научила, па заповједи слугама те га ухвате и доведу предањ, па му онда пружи повјесмо лана говорећи: "Узми то, и од тога имаш учинити гумину и једра сва што је од потребе за један брод; ако ли не, изгубићеш главу." Ови сиромах с великијем страхом узме повјесмо и плачући отиде дома и каже све својој шћери. Шћер га пошље да спава обећавајући да ће она све то учинити.

Сјутрадан узме мали комад дрвета, пак пробуди оца и рече му: "На ти ово дрво и понеси га цару нека ми од њега направи куђељу и вретено и стативе и остало што требује, пак ћу ја њему направити све што наређује." Сиромах послуша шћер и искаже цару све као што га је она научила. Цар чувши ово зачуди се и стане мислити шта ће чинити, па онда дохвати једну малу чашицу и рече му: "Узми ову чашицу и понеси твојој шћери нека ми њом пресека море да остане поље." Сиромах послуша и плачући понесе шћери ону чашицу и каже јој све што је цар рекао.

Ђевојка му рече да остави до сјутра и да ће она све учинити А сјутрадан зовне оца и да му литру ступе и рече "Понеси ово цару и реци му нека овијем затисне све изворе и сва језера, пак ћу ја пресекати море." Сиромах отиде и овако цару рече. Цар видећи да је ђевојка много мудрија од њега, заповједи му да је доведе пред њега; а кад је доведе и обоје се поклоне пред њим, онда је цар запита: "Погоди, ђевојко, шта се може најдаље чути?" Ђевојка одговори "Честити царе, најдаље се може чути гром и лаж." Тада се цар дохвати за браду и обрнувши се својој господин запита их: "Погодите колико ваља моја брада?"

Кад једни стану говорити оволико други онолико, онда ђевојка одговори свијема да нијесу погодили, пак рече: "Царева брада ваља колико три кише љетне." Цар се зачуди па рече: "Ђевојка је најбоље погодила." Па је онда запита хоће ли бити његова жена, и да друкчије не може бити него тако. Ђевојка се поклони и рече: "Честити царе! како ти хоћеш нека буде, само молим да ми напишеш на карти својом руком, ако би се кад гођ на ме расрдио и мене од себе оћерао, да сам госпођа узети из твога двора оно што ми је најмилије." Цар јој ово одобри и потпише.

Пошто паса неколико времена, цар се на њу ражљути и рече јој: "Не ћу те више за жену, него хајде из мога двора куд знаш." Царица му одговори: "Свијетли царе, послушаћу, само ме пусти да преноћим а сјутра ћу поћи." Цар јој допусти да преноћи, онда царица кад су били при вечери помијеша му у вино ракију и нека мирисна биља, и нудећи га да пије говораше му: "Пиј царе весело, јер ћемо се сјутра растати, и вјеруј ми да ћу бити веселија него кад сам се с тобом састала." Цар се опјани и заспи, а царица справи кароцу и понесе цара у камену пећину. Кад се цар у пећини пробуди и види ђе је, повиче: "Ко ме овђе донесе?" А царица му одговори: "Ја сам те донијела." Цар је упита: "За што си ти то од мене учинила? дали ти нијесам рекао да више нијеси моја жена?"

Онда му она извадивши ону карту рече: "Истина је, честити царе, да си ми то казао, али погледај што си на овој карти потписао: што ми буде најмилије у твојему дому да понесем собом кад од тебе пођем." Цар видећи то, пољуби је и поврате се опет у царски двор.










Narodne pripovetke Haoss10
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 5 Dec - 19:23

Đavo i njegov šegrt



Bio jedan čovek pa imao jedinca sina. Ovaj sin reče jedan put ocu: "Babo, šta ćemo raditi? Ja ovako ne mogu živeti; nego idem u svet da učim kakav zanat. Vidiš kako je danas: koji zna najmanje zanata, taj svaki bolje živi od svakoga težaka." Otac ga je dugo odvraćao govoreći mu da i u zanatu ima brige i truda, i kako bi ostavio oca sama! Ali kad se sin nikako ne dadne odvratiti, najposle mu dopusti otac da ide da uči zanat. Onda se on digne u svet da traži zanata.

Putujući tako udari na jednu vodu, i idući pokraj te vode srete se s jednim čovekom u zelenim haljinama, pa ga čovek zapita kuda ide, a on mu odgovori: "Idem u svet da tražim majstora kakvog da učim zanat." Onda mu reče onaj čovek u zelenim haljinama: "Ja sam majstor, hodi k meni pa uči zanat kad ti tako srce ište." Dete jedva dočeka i pođe s njim. Idući oni tako pokraj one vode, na jedan put majstor skoči u vodu i stane plivati govoreći detetu: "Hajde za mnom skači u vodu, i uči plivati." Dete se stane odgovarati da ne sme, jer ga je strah da se ne utopi; a majstor mu odgovori: "Ne boj se ništa, nego skači." Dete skoči u vodu i stane plivati s majstorom uporedi. Kad su bili nasred vode, uzme majstor dete za vrat pa s njim u vodu na dno. To je bio đavo. On odvede dete u svoje dvore i preda ga jednoj staroj babi da ga uči, pa se opet vrati na ovaj svet. Pošto se on vrati i baba ostane sama s detetom, onda mu stane govoriti: "Moj sinko, ti misliš da je ovaj čovek kakav majstor kao što su majstori na onom svetu. Nije on onaki majstor, nego je đavo. I mene je tako prevario i dovukao amo s onoga sveta, a i ja sam krštena duša. Nego poslušaj me što ću ti kazati. Ja ću tebe učiti svemu njegovu zanatu, i on kadgod dođe, pitaće te jesi li što naučio, a ti mu svagda kaži da nisi ništa, ako si rad da ga se kurtališeš i da se opet vratiš na onaj svet."

Posle nekoga vremena dođe đavo i zapita dete: "Šta si naučio?" A ono odgovori: "Nisam još ništa." I tako prođu tri godine dana, i kad bi god majstor zapitao dete šta je naučilo, ono bi mu svagda odgovorilo da nije ništa. Najposle ga zapita đavo još jednom: "Jesi li štogod naučio?" A dete mu odgovori: "Nisam ništa, nego sam zaboravio i ono što sam pre znao." Onda se đavo rasrdi pa mu reče: "Kad ti do sad nisi ništa naučio, nećeš nikad ništa ni naučiti, nego idi bez traga kud te oči vode i noge nose." Dete koje je već dobro đavolski zanat izučilo bilo, odmah skoči na vodu i stane plivati ka kraju i isplivavši iziđe na breg i otide kopu svome. Otac kako ga ugleda, daleko istrči predanj govoreći: "Gde si, sine, za Boga!" A sin mu odgovori: "Učio sam zanat."

Iza toga prođe neko vreme i dođe vašar u obližnjemu jednome selu. Tada reče sin ocu: "Babo! hajdemo na vašar." Otac mu odgovori: "A s čim ćemo, sinko, kad nemamo nigde ništa?" – "Ti za to nemaš brige," odgovori mu sin, i pođu na vašar. Idući tako putem sin reče ocu: "Kad budemo blizu vašara, ja ću se stvoriti lep konj, što ga ne će biti u celom vašaru. Sav vašar čudiće mu se. A moj će majstor doći da kupi konja, i štogod zaceniš on će dati. Ali se nemoj šaliti da mu daš ular, nego kad novce primiš, odmah mi ular skini s glave pa udri njime o zemlju." Kad dođu blizu vašara dete se pretvori u konja što ga nigde nema. Starac povede konja po vašaru, a sav se vašar sleže oko njega, pa se svi stadoše zgledati, jer niko ne sme ni da zapita po što je. Kad ali eto ti majstora: stvorio se Turčin pa zavio čalmu oko glave a spustio haljine do zemlje. Kako dođe a on reče: "Ja ću toga konja kupiti. Govori starče po što je." Što je god starac zaiskao, Turčin mu odmah izvadi gotove novce bez reči. Starac kad primi novce, skine s konja ular, pa njime o zemlju. U taj mah nestane i konja i kupca. Starac došavši kući s novcima, zateče i sina kod kuće. Kad posle nekog vremena dođe drugi vašar, onda sin opet reče ocu: "Hajdemo, babo, na vašar." Otac mu već nije hteo ništa govoriti, nego odmah pođe s njim. Kad su bili blizu vašara, sin reče ocu: "Ja ću se sad stvoriti jedna trgovina: šatra puna robe, što je na vašaru ne će biti lepše i bogatije. Ni nju ne će moći niko kupiti, a majstor će moj doći, i platiće štogod zaceniš. Ali ne šali se ne daji mu ključeve u ruke, nego kad novce primiš, udri ključevima o zemlju." Tako i bude: kad se on stvori lepa trgovina, sav se vašar stane diviti. Ali eto ti majstora, opet se stvorio Turčin kao i pre, pa pita starca: "Po što?" Koliko je god starac zacenio, toliko je Turčin odmah platio, a starac kad primi novce, udari ključevima o zemlju. U taj čas nestane i trgovine i kupca, nego od trgovine stvori se golub, a od Turčina stvori se kobac, pa poteraj goluba! Dok su se oni tako vijali ovamo onamo, careva kći bila izišla pred dvor pa ih gledala, a golub u jedan put strelimke devojci na ruku, pa joj se pretvori prsten na rupi. Onda kobac padne na zemlju pa se stvori čovek, te otide k caru i ponudi mu se da ga primi u službu: služiće ga tri godine dana, a ništa na svetu ne ište, ni hrane ni pića ni odela, samo da mu car da onaj prsten s devojčine ruke. Car ga primi i obeća se da će mu dati. Tako je onaj služio a devojka prsten nosila, i vrlo joj je bio mio, jer je danju bio prsten a noću lep momak, pak joj govorio: "Kad dođe vreme da me uzmu od tebe, ne daj me nikome u ruke, nego udri mnome o zemlju." Kad se navrše tri godine dana, dođe car ka kćeri svojoj, pak je stane moliti da mu da prsten. Onda ona kao srdito baci prsten na zemlju; prsten prsne, a od njega se prospe sitna proja, i jedno zrno otkotrlja se pod carevu čizmu; a sluga se u jedan put stvori vrabac, pa na vrat na nos stane proju zobati, i kad sva zrna pozoblje, pođe da i ono poslednje ispod careve čizme kljune, ali od zrna u jedan put postane mačak pa vrapca za vrat.










Narodne pripovetke Haoss10
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 15 Mar - 10:34

Đavolska slanina - (Vuk Stefanović Karadžić)
Nekakav kradljivac zamotri danju u čoveka slaninu na tavanu, pa dođe uveče, pošto ljudi pospe, te se sastrag popne na somić, i uvuče se na tavan. Pošto skine slaninu i uprti na leđa, pođe gredom da se vrati natrag, pa se nekako omakne, te padne na sred kuće, đe je spavao čovek sa ženom i s đecom.

Kad ovaj bubne sa slaninom među nji, a čovek skoči onako u mraku, pa stane vikati: "Ko je to?" A kradljivac odgovori: "Ja sam đavo." A čovek krsteći se poviče: "Pa šta ćeš ovđe, anate mate bilo?" A kradljivac odgovori: "Ćuti, evo sam ti donijo jednu slaninu." A čovek, još većma uplašen, poviče: "Idi bez traga, anate mate i tebe i tvoje slanine!" A kradljivac onda reče: "E, dobro, kad ne ćeš, a ti mi pridigni slaninu da idem." Čovek mu dragovoljno pridigne slaninu, samo da mu se đavo kine iz kuće; i on uprti slaninu na leđa, i odnese kao svoju. Kad u jutru svane, onda čovek vidi, da je đavolu pridigao svoju slaninu.


Poslednji izmenio Esti dana Čet 25 Jun - 15:04, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 15 Mar - 10:34

Imao Nekakav bogati čovjek jedinka sina, pa othranivši ga do oružja pošlje ga po svijetu da teče, ali ne teče da aspri steče nego da steče pameti, i da vidi idući po svijetu kako se trudio živi i kako se valja mučiti da se ovoga kratkoga. vijeka pošteno živi, i dade mu nekoliko aspri što će mu dosta za put biti. Kad ga opremi, mnoge mu stvari preporuči a najviše da čuva novac, pak ga s blagoslovom otpusti. Idući ovaj mladić po svijetu dođe u nekakav grad gdje vidi da jednoga čovjeka vode na vješalo. On se začudi pak pritrčavši zapita šta je skrivio ovi siromah čovjek te ga na smrt osudiše, a neki mu odgovori: "Ovi je čovjek dužan mnozinji, i ne imajući otkuda da sve svakome isplati, po zakonima ovoga mjesta zaslužio je smrt." On čuvši ovo zapita sudnike: "Gospodo! jeli moguće da ja toga čovjeka od smrti otkupim, i da platim što je dužan?" Oni mu odgovore: "Za što ne! plati toliko i toliko pa evo ti čovjeka da od njega činiš što hoćeš." On izvadi sve ono novaca što imaše pa najposlije sve haljine do košulje, i kad namiri koliko je trebalo, sudnici mu dadoše čovjeka, te on s njim po svijetu proseći od vrata do vrata. Jednu večer ležeći zajedno ova dvojica, reče otkupljenik: "Meni se dodijalo već ovako živjeti, a još mi je žalost viša tebe gledajući đe s mene stradaš, nego hajdemo u vilinu goru, tamo ćemo naći jednu moju posestrimu i ona će nam kazati način kako ćemo obojica obogatiti." Mladić pristane na ovo i upute se k vilinoj gori sve stranputicama nekijem, kalauzeći otkupljenik a mladić sustopice za njim, dok tako dođu u nekaku goru, kojoj vrh do mjeseca doticaše, a listovi joj zlatni bjehu a stabla srebrna, a usred nje viđaše se veliki plam i dim od ognja. Mladić videći to prepadne se i upita svoga druga: "Šta je ovo? kakovo je ovo čudo." A on mu odgovori: "Ne boj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i naše, samo teke znadi da se mi dvojica ne možemo njima na jedan put iznenada javiti, nego ja otidoh k njima da im se javim i da im kažem da smo došli k njima da s njima živimo, a ti me pričekaj ovđen pod ono drijevo, te je od suhoga zlata a perja su mu biserna; ma pazi, bez velikoga svoga čuda nemoj pisnuti riječi jedne doklen se vratim opet k tebe, jer je ovo drvo sviju vila, ispod njega se kupe ljeti te na đerđeve vezu, pak ako kakva mladića opaze u ovu goru u oni čas očima ga zatrave i u kaku gođ hoće živinu obrnu." Ovo izrekavši nestade ga kao da ga zemlja proždrije. Mladić stojeći onđe dosadi mu se čekati te počne tam amo kroz goru šetati se dok nabasa na nekakvo kolo krilatijeh đevojaka, pa se prikri da ih gleda i sluša kako pjevaju, ali njegovom nesrećom opazi ga kolovođica te ga očima zatravi i u oni čas ostade nijem i slijep. Tada se prepade te od straha i velike žalosti stade vikati i plakati, dok evo ti odnekud doleće na krilima predanj oni čovjek, uhvati ga za ruku i reče: "Ne boj se, što ti je?" A on mu rukama pokaže da je oslijepio i onijemio. Tada oni čovjek kad to viđe, izvadi iza pasa nekaku malu zlatnu sviralicu, pa se pripe na jedno drvo i poče u nju zvižđeti, dok evo ti sa sviju strana vila i vilenika, ovoga čovjeka braće i sestara, pobratima i posestrima, toliko da im broja ne bješe, te počeše po gori brata nekake ljekovite trave, pa dadoše mladiću da pije, a drugom mu opet namazaše oči, te u oni isti čas steče vid očinji i razgovor deset puta ljepši i bolji nego li je prijed imao. Po tom ga primiše u svoje društvo, i oženiše ga, te steče silno blago i ima lijep porod. Ali kad već ostari, pokaja se gospodu Bogu, povrati se svome domu, i jedva živa zateče svoga roditelja, te se s njim oprosti i ukopa ga, te do a smrti živje kao pravi hrišćanin, ali opet doklen je gođ živio svakoga je ljeta po jedan put u onu goru hodio te se s družinom sastajao i pozdravljao.

Vilina Gora


Poslednji put izmenio Esti dana Čet 25 Jun - 15:05, izmenio ukupno 2 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 15 Mar - 10:35

Otac i majka imali sina, pa ovaj usnio da je postao carev zet. U jutru kad se razbudi, kaže ocu i majci daje nešto vrlo lijepo usnio. Otac i majka zapitaju ga šta je usnio, a on im odgovori: "Vala neću da vam kažem." Onda ga otac i majka dobro izšibaju i nazovu ga inatom pa ga oteraju. Ovaj siroma što će, kud će, te na drum. Na ovom je drumu zadugo stajao i plakao, dok evo ti carskog tatarina pa mu kaže: "Pomozi Bog, dijete!" A ovaj mu odgovori: "Bog ti pomogao! kako si? šta radiš?" "Fala Bogu, zdravo, kako si ti? a šta ti je te plačeš?" a ovaj mu odgovori: "E moj brate, usnio sam jedan san pa me teraše otac i majka da im kažem, a ja nešćeh, zato me izbiše i kazaše mi da sam inat, pa me oćeraše." "E dobro", reče tatarin, "kad nisi šćeo njima kazati, a ti kaži meni, ja sam carski čovek, pa ću caru kazati, i ako bude što dobro može i za tebe lijepo biti." A ovaj mu odgovori: "Makar da si i sam car, ja ti kazati neću." Tatarin otide, no čim caru dođe, odmah mu sve kaže, kako je jednog dečka na putu našao i što je s njim razgovarao. Onda car pošalje drugog svog čoveka, te ovog junošu nađe i pred cara dovede. Sad ga upita car, šta je usnio, a ovaj mu odgovori: "Neću da ti kažem." A car mu reče: "Znaš li ti, ko sam ja, i da sam ja car, pa ako meni ne kažeš, ja ću te objesiti!" A junoša mu odgovori: "Vala ako si baš i car, ja ti opet neću kazati." Sad ga car zatvori u jednu sobu do koje je bila jedna velika soba, gdje je bila carska kćer u kavezu. Ovaj je siroma poslije domišljao se, što će i kako će, kad u veče, moj brate! ali negdje zveckaju viljuške i kašike, junoša usamljen razgledaše, gdje je duvar slab, da ga kako prokopa i vidi, šta je u drugoj sobi i što se u njoj čuje. Kad li, moj brate, prokopa, ali tamo carska kćer zaspala pa joj više glave gori svijeća šarena a niže nogu bijela, okolo nje spavaju sluškinje a na astalu svega dosta. Ovaj se onda polagano provuče kroz duvar i prikrade ka astalu, pa na ovom šta nađe, sve pojede i popije, pa onda onu šarenu svijeću iznad glave promijeni pod noge a onu bijelu ispod nogu metne više glave, pa onda otide na svoje mjesto a onu provalu tako zazida, da se nikako nije moglo znati da je duvar kvaren. Kad se u jutru carska kćer razbudi, vidi svijeće promijenjene a astal u svemu prazan, onda stane vikati na sluškinje govoreći, da su to one učinile. One se kleše, da to nijesu učinile, ali carska kćer to ne vjerova. Sad carska kćer pošlje ocu svom prošenije, da u dvoranu noću sve neko dolazi i s astala pite i sve ostalo pojede i popije, i da sluškinjama zapovijedi, da se ne usude više svijeće mijenjati. Car joj učini po molbi, ali pri svem tom carska kćer opet podozrijevaše na sluškinje. Da bi dakle i u snu viđela i onoga, koji sve sa astala pojede i popije a poslije svijeće joj mijenja, uvatila, namaže oči nekakvom travom, koja i u snu daje vid, pa onda zaspi poslije večere. Pošto prođe dva tri sahata noći, a junoša opet provali zid i uđe u sobu te sve sa astala pojede i popije, pa onda uzme šarenu svijeću iznad glave, te je metne pod noge, a ovu bijelu ispod nogu više glave, pa pođe da ide. U tome mahu uvati ga carska kćer za ruku, no kad vidi, kakvi je prekrasan mladić, onda ga ispita, ko je i šta je i odkuda je u ovu apsanu doveden i zašto, pa potom mu kaže, nek se opet u svoju sobu vrati. U jutru kad svane, poruči carska kćer ocu, da još toliko jela i pića pošalje dokazujući mu, kako su joj sluškinje gladne. Car i to učini, i tako se od sad ranjaše i zadovoljavaše junoša sa ovom ljepotom djevojkom dotle, dok carski ferman ne izide, da je kćer njegova punoljetna i da će je udati. Kad ovo dozna carska kćer, onda ona piše svom ocu i kaže mu, da ona ni za koga drugog veće poći no za onog junaka, koji džilitom bedeme njinog grada prebaci. Razumjevši ovo car pozove sve svoje velikaše, vezire i paše i zapovjedi im, da svaki svog sina povede u prvi petak. Kad ovi dođu i svoje sinove dovedu, onda car izvede svoju kćer i sa njom iznese džilit, pa onda po želji svoje kćeri zapovjedi, da koji misli i želi biti carev zet, baca džilit i bedeme grada prebacuje. U ovom junaštvu svi su se nadmetali, ali badava ni jedan ne može ni na pola dobaciti. Kad to vidi carska kćer, onda zamoli svog oca, da onog roba, kojeg je prije tri godina dao zatvoriti i kojega ona kroz duvar opaža kako diše i duvarove kreće, izvede, i da ogleda njegovo junaštvo. Čuvši ovo car mnogo se udivi i kaže, da je taj rob jošt prije tri godine tu zatvoren i da je on za njega i zaboravio, i misli, da je on davno istrunuo. Potom dade istog roba izvesti i začudi se vrlo, kad ga ugleda, kako je krasan mladić, te mu se odmah vrlo dopadne i omili. Sad mu daje džilit i zapovjedi, da ogleda, može li bedeme prebaciti. Ostala pak velika gospoda i njini sinovi smijahu se i potprdivahu govoreći: "Ho! ho! jadan ti je, da on prebaci bedeme gradske, kad sinovi Muhamedovi ne mogu." No ovo njino smijanje preokrene se u žalost, kad viđeše, da ovaj junoša trideset aršina preko svih bedema dalje prebaci džilit i do polovine ga zaćera u jedan veliki kamen. Sad car videći ovakovog dobrog junaka i nemareći, što je on rob bio i od niskog roda, pozdravi ga linom muširom i potom dade mu svoju ljubaznu i prekrasnu kćer za ženu a uz nju mnogo dara i blaga mu pokloni. Kad vide ovo vezirski sinovi, jako im bude krivo i vrlo mu pozavide, i da bi na koji način od ovog junoše carsku kćer oduzeti mogli, naume šnjime se opkladiti, da vezirski sinovi u prvi idući petak spreme večeru za hiljadu ljudi a da carski zet povede svoju ženu i hiljadu ljudi na zijafet, pa ako sve ovo što vezirski sinovi budu spremili, ljudi ne pojedu, da carski zet njima ustupi svoju ženu i svu pratnju. Na ovo obje strane pristanu i još se pismeno obvežu. Kad prispije vrijeme, u koje je trebalo poći, onda carski zet pozove družinu, no ne dođe mu više nego devet stotina devedeset i pet ljudi. Sad carski zet uzme ovijeh devet stotina i devedeset i pet ljudi i svoju ženu, pa se krene na put. Idući tako nađe jednog čoeka koji se bijaše sagnuo uvom k zemlji, i tako stajaše. Sad mu carski zet reče: "Pomozi Bog, brate!" a on mu odgovori: "Bog ti pomogao!" "A šta tu radiš?""Vala ništa ,tek besposlen, pa slušam kako trava raste." Kad ovo ču carski zet a on mu reče: "Bi li ti, brate, pošao sa mnom u družinu? mene zovu vezirski sinovi na zijafet, pa bi i tebi bilo lijepo." A ovaj mu odgovori, da hoće, i tako carski zet dobije devet stotina i devedeset i šest ljudi. Idući dalje nađe drugog čoeka, koji ukočen na putu stojaše i na sve se strane obziraše. Upita ga carski zet, šta on ovdje radi i šta iščekuje, i ovaj mu odgovori, da se je opkladio sa ticom da ona leti a on da trči "pa evo" reče, "tri sahata kako sam ovdje zaišao, a tice jošt nema." Začudi se carski zet ovakovoj brzini, pa ga upita: "A bi li ti, brate, pošao sa linom u družinu? mene vezirski sinovi zovu na zijafet, pa će i tebi biti lijepo "Ovaj se obeća i pođe, i tako carski zet dobi devet stotina devedeset i sedam ljudi. Idući još dalje opazi trećeg čoeka, koji u nebo gledaše, i upita ga, što u nebo gleda i šta od tuda izgleda, a ovaj mu kaže, da je bacio džilit u nebo, "i evo" reče, "tri sahata ga čekam da pane, pa ga ne ima." Carski zet pozove i ovog, te i taj šnjim pođe, i tako dobije devet stotina i devedeset i osam druga. Idući sa društvom dalje jedan sahat, opazi opet jednog čoeka na putu, koji bijaše zakuvao kazan od trista oka kačamaka, i za doručak mu ne bilo dosta, te uzeo kuplaču pa po kazanu loit struguće, nazove mu pomozi Bog, a ovaj mu odgovori: "Bog ti pomogao!" "A šta tu radiš?" "Vala," reče "ništa, bijah napravio malo za doručak, pa da bijaše jošt, mogaše te poarčiti." Ponudi i ovog da šnjim pođe, a ovaj rado pristane, i tako carski zet dobije devet stotina i devedeset i devet druga. Sa ovom družinom idući dalje nađe petog čoeka, ovaj bijaše popio jedno veliko jezero vode, pa stao na sredini te seiri, kako se ribe praćakaju. Nazove mu pomozi Bog, a ovaj mu odgovori: "Bog ti pomogao!""A šta tu radiš?" reče mu carski zet: "Vala ništa, jutros malo podoručkovah, pa se ovdje svratih na ovu vodicu, te malo pijnuh i gledam kako se ovi crvići sickaju bez vode. "Ponudi i ovog, da s njim pođe, a ovaj jedva dočeka, i tako carski zet dobije hiljadu drugara, pa šnjima u mjesto. Kad tamo dođu, onda odsjednu konje, pa se malo odmore, a vezirski sinovi spremili večeru i svega dosta – jela i pića, da i četiri hiljade ljudi pojelo i popilo ne bi. Sad carski zet pošalje onog što je trista oka kačamaka pojeo za doručak pa mu ne bilo dosta, i kaže mu da ogleda jelo i piće i vidi kako je. Ovaj otide tamo pa uzme kuplaču te od oranije do kazana, od kazana do oranije, ondale kusni, ondale srkni, dok sve ostavi prazno, pa poslije i sve piće popije i dođe carskom zetu pa mu kaže, da je on sam večeru svu pojeo i da mu još nije dosta. Kad ovo vidi carski zet, onda pozove vezirske sinove i poište njine žene da mu dadu. Ovi ga stanu moliti, da im po ugovoru prvom ne uzima žene, već da jošt njemu opkladu učine, pa ako carski zet i ovu dobije, onda da mu dadu svoje tri žene i sve imanje. Na ovo carski zet pristane i tako se opklade, da oni užare peć što bolje mogu, a carski zet da nađe jednog čoeka od svoje pratnje i u onako zažarenu peć bace, pa ako ne izgori, da mu dadu svoje tri žene i sve imanje: ako li sagori, onda da carski zet njima dade svoju ženu i svu pratnju. Kad ovi zažare peć, onda carski zet reče ovome što je popio jezero vode, da ide i skoči u peć, a ovaj odmah uskoči u peć pa bljune iz sebe silnu vodu i žar pogasi, pa onda stane pevati: "U careva zeta sad će da bude četiri žene: naša je opklada! naša je pobjeda!" Videći vezirski sinovi da i ovom opkladom ne mogoše ništa dobiti, uplaše se žestoko pa umole carskog zeta, te im odobri još jednu opkladu, pa mu onda rekoše da oni imaju krilatu babu, a carski zet nek nađe u svojoj družini jednog brzog čoeka, pa neka on trči nogama, a baba neka leti, i koje prije sa izvorca ispod te i te planine vode donese, onoga da je opklada. Onda carski zet poviče: "Dajte mi iz družine onog čoeka koji se bio sa ticom opkladio, da on trči, a tica da leti, pa tri sahata prije tice dođe." Kad ovaj čoek dođe, onda mu vezirski sinovi dadu jednu testiju a krilatoj babi tikvicu. Baba poleti, a ova poteci, dok pre babe dođe te vodu natoči. Taman natoči testiju, a baba doleti pa ga prevari te mu uzme punu testiju a uklepa u ruke praznu tikvicu, pa poleti što brže može natrag, dok ovaj tikvicu natoči, baba daleko izmakla: ali onaj što čuje kako trava raste, odmah opazi šum babinijeh krila pa dotrči i kaže carskom zetu: "Baba prevarila našeg čoeka, uzela mu punu testiju a uklepala praznu tikvicu, i dok ovaj natočio tikvicu, evo baba đe je izmakla i sad će biti tu: ja čujem već kako leti." Onda carski zet pozove onog što je bacio džilit u nebo i tri sahata čekao da padne pa ga još nema, te ovaj ugleda babu pa potegne džilitom u oblake te babu u prsi, baba mrtva na zemlju padne, a čoek stiže i donese vodu. Sad carski zet uzme tri žene vezirskijeh sinova i sve njino blago, pa sa svojom ženom vezirskim snahama i pratnjom dođe zdravo i veselo svom dvoru, gdje poživi zadovoljno do svoga vijeka.

Carev zet i krilata baba


Poslednji izmenio Esti dana Čet 25 Jun - 15:06, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:00

Лаж за опкладу.

Послао отац дијете у воденицу, па му казао, да не меље нигђе у воденици, ђе нађе ћосу. Кад дође дијете у једну воденицу, а то у њој сједи ћосо: "Помоз' Бог ћосо!" – "Бог ти помогао синко." – "Били и ја могао ту мало самљети?" – "Би, зашто не би; ево ће се моје сад изамљети, па онда мељи колико ти драго." – Али дијете помисли, шта му је отац рекао, па изиђе на поље, и пође уз поток у другу воденицу. А ћосо брже боље узме мало жита, па отрчи другим путем прије ђетета, те и у оној воденици мало заспе. Кад дијете дође у другу воденицу, и види, да је и у њој ћосо, а оно пође у трећу; а ћосо опет узме мало жита, па отрчи другим путем прије ђетета и у трећу воденицу, те заспе; тако и у четврту. Кад се већ ђетету досади, онда помисли у себи: ваља да је у свакој воденици ћосо; па спрти своју торбу с леђа и остане, да меље с ћосом. Кад се ћосино изамеље, и дијете заспе своје, онда к ћосо рече: "Ајде, синко! да умијесимо колач од твога брашна." Дијете једнако држи у памети, што му је отац казао, да не меље у воденици, ђе нађе ћосу; али сад већ мисли: што је ту је; па рече ћоси: "Ајде де." Ћосо устане, па разгрне ђетиње брашно у мучњаку, а ђетету рече, да доноси воду у прегрштима. Дијете стане доносити воду, и ћосо почне помало закувавати; тако мало по мало док се све изамеље, и ћосо све брашно закува, па онда умијеси једну велику погачу, па разгрну ватру, те је запрећу да се пече. Кад се погача испече и изваде је из ватре, па прислоне уза зид, онда ћосо рече ђетету: "Знаш, синко! што је? Ову погачу ако подијелимо, нема ни мени ни теби, већ ајде да лажемо, па који кога надлаже, онај нека носи сву погачу." Дијете помисли у себи: Већ се сад нема куда, па рече: "Ајде де! почни ти." Онда ћосо почне којешта лагати, овамо, онамо, а кад се већ излаже и умори, онда му дијете рече: "Е мој ћосо! ако ти више што не знаш, то је све ништа; стани да ја теби кажем једну праву истину: Кад ја бија у младо доба стари човек, онда ми имадијасмо много кошница, па би и ја свако јутро бројио, и све би челе пребројио, а кошница не могу. Кад једно јутро пребројим челе, а то нема најбољега челца; онда ја брже боље оседлам пијевца, па узјашем на њега, и пођем тражити челца. Кад доћерам траг до мора, а то он отишао преко мора, а ја за њим трагом. Кад пређем преко мора, а то човек уватио мога челца у ралицу, па оре за ситну проју. Ја повичем на њега: То је мој челац, од куд теби мој челац? А човек одговори: Брате! ако је твој, ето ти га. Па ми да и челца, и још пуну торбу проје од изора. Онда ја упртим торбу с пројом на леђа, а седло с пијевца пребацим на челца, те челца узјашем, а пијевца поведем у поводу, да се одмара. Кад будем преко мора, онда ми некако пукне једна упрта на торби, те се сва проја проспе у море. Кад пређем преко мора, у том стигне и ноћ, а ја онда сјашем с челца, па га пустим да пасе, а пијевца свежем код себе, па му метнем сијена, аја легнем спавати. Кад ујутру устанем, а то вуци дошли, те заклали и изјели мога челца; лежи мед! по долу до чланка, а по брду до кољена. Онда почнем мислити, у што ћу покупити мед. У том падне ми на ум, да имам једну малу сјекирицу, па је узмем и зађем у шуму да уловим какву звјерку, да згулим мјешину. Кад тамо, а то двије срне скачу на једној нози. Онда ја потегнем сјекирицом, те им пребијем ону ногу, па и уватим, те згулим с њи три мјешине, и покупим у њи сав мед, па притоварим на пијевца, и однесем кући. Кад дођем кући, а то ми се родио отац, па мене пошљу Богу по водицу. Сад ја почнем мислити, како ћу се попети на небо, док ми паде на ум оно моје просо, што се просуло у море. Кад тамо дођем, а то оно пало на влажно мјесто, па узрасло до неба; те ја уз њега ајде на небо. Кад се горе попнем, а то моја проја узрела, па је Бог пожњео и умјесио од ње љеб, па удробио у вруће млијеко, те једе. Назовем му ја: Помоз' Бог! А он ми одговори: Бог ти помогао; и да ми водицу. Кад се вратим натраг, а то мојом несрећом ударила киша, па дошло море и сву проју поплавило и однијело! Сад се ја забринем, како ћу сићи на земљу! Док ми падне на ум, да ми је дугачка коса: кад стојим, до земље, кад сједнем, до ушију, па узмем нож, па све длаку по длаку одрезуј, па навезуј. Кад стигне мрак, а ја онда завежем на длаци један узао, па останем на њему да преноћим. Али шта ћу сад без ватре! кресиво сам имао, али нема дрва! У један пут падне ми на ум, да имам у зубуну једну шиваћу иглу, па је извадим, те исцијепам, па навалим ватру и сит се огријем, па легнем поред ватре спавати. Пошто заспим, а мојом несрећом скочи варница, те прегори длаку, а ја стрмоглав на земљу, те пропаднем до појаса. Обрнем се тамо, амо, не били се како извадио, а кад видим, да се неда, онда брже отрчим кући, те донесем мотику, те се откопам, па однесем водицу. Кад дођем кући, а то жетеоци жању по пољу. Пригријала врућина, вољани Боже! да погоре жетеоци. Онда ја викнем: Камо што не доведете овђе ону нашу кобилу, што је два дни дуга, а до подне широка, а по леђима јој врбе порасле; нека начини лад по њиви. Брже боље отрчи мој отац, те доведе кобилу и жетеоци лијепо стану жети по ладу. А ја узмем џбан, па одем на воду. Кад тамо, а то се вода смрзла; онда ја скинем моју главу, те њом пробијем лед, и заватим воде. Кад донесем воду жетеоцима, а они повичу: Камо ти глава? Ја се машим руком, а то нема главе; заборавио је на води. Онда се брже боље вратим натраг; кад тамо, а то лисица дошла, па вади мозак из моје главе, те једе; а ја полагано ајде, ајде, те се привучем близу, па потегнем лисицу ногом у стражњицу, а она се уплаши, па од страа пре..е, а испр. е тефтер; кад га ја отворим, а то у њему пише: мени погача, а ћоси г...о." Онда дијете устане, па узме погачу и отиде кући, а ћосо остане гледајући за њим.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:01

Ђевојка, удовица и пуштеница

Био човек неожењен, па га једни нудили ђевојком, други удовицом, трећи пуштеницом. Сад он није знао, коју ће узети; зашто су по себи све три биле добре и лијепе; него отиде некаком старцу, да га пита: или је боље узети ђевојку, или удовицу, или пуштеницу; а старац му каже: "Синко! ја ти на то не умијем ништа казати, него иди премудроме (т. ј. Соломуну) он ће ти знати казати, шта је боље; па дођи послије, да ми кажеш, шта ти је рекао." Онда човек отиде к Соломунову двору. Кад дође пред двор, питају га слуге, шта ће, а он им каже, да иде премудроме. Онда га узме један слуга, те га уведе у двор, па пружи руку на једно дијете, које бијаше узјало на штап, па трчи по двору. "Ено оно је премудри." Човек се зачуди, па помисли у себи: "Шта ће оно дијете мени знати казати! Али већ кад сам дошао довде, ајде да видим, шта ће рећи!" Па се онда упути к Соломуну; а кад дође к њему, он стане лијепо са својим коњем, па га запита, шта ће, а човек му каже све редом шта је и како је. Онда му премудри одговори: "Ако узмеш ђевојку, ти знаш; ако узмеш удовицу, она зна; ако ли узмеш пуштеницу, чувај се мога коња!" па се онда окрене, и човека мало предре крајем штапа преко ногу, и стане опет тркати по двору. Онда човек помисли у себи: "Баш сам права будала! ја матор човек, па сам дошао ђетету, да ме свјетује, како ћу се женити;" па се врати на траг, и отиде оном старцу, да га пита, коме га је послао по свјет! Кад дође старцу, и вичући на њега и срдећи се каже му све како је прошао с премудријем; онда му старац рече: "Е мој синко! није то премудри ништа онако рекао: ако узмеш ђевојку, ти знаш, т.ј. она ће држати, да ти све знаш боље од ње, па ће те слушати какогођ ти оћеш; ако узмеш удовицу, она зна, т.ј. она је већ једном била жена, па сад мисли све да зна; зато неће те ћети слушати, него ће све ћети да ти заповиједа; ако ли узмеш пуштеницу, чувај се мога коња (па тебе штапом преко ногу), т.ј. чувај се да те не ожеже онако, као што је и првог мужа ожегла.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:01

Еро и кадија.

Чувао Еро кадијна говеда, па имао и своју једну краву, те ишла с кадијиним говедима. Један пут се догоди, те се пободе кадијна крава с Ерином, па Ерина крава убоде кадијну на мјесто. Онда Еро брже боље отрчи кадији: "Честити ефендија! твоја крава убола моју краву." – "Па ко је крив, море! је ли је ко наћерао?" – "Није нико, него се поболе саме." – "Е! вала, море! марви нема суда." – Онда Еро: "Ама чујеш ли ти, ефендија! што ја кажем: моја крава убола, твоју краву." – "А а! море! стани док погледам у ћитап;" па се сегне руком, да довати ћитап, а Еро те за руку: "Не ћеш, Бог и Божја вјера! Кад нијеси гледао мојој у ћитап, ље нећеш ни твојој."
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:01

Све, све, али занат.

Пође некакав цар са својом женом и са кћери да се шета по мору на лађи. Кад мало одмакну од бријега, онда дуне вјетар, па га баци чак у некакву земљу, ђе се о његову царству ништа и не чује (као ни он о овоме што до сад ништа није чуо ни знао). Кад изиђу на суво, он није смијо ни казати да је цар, а новаца нијесу имали са собом ништа, а не знајући никака заната, нијесу се могли друкчије ранити, него се он најми, да чува сеоска говеда. Пошто ту преживе тако неколике године, угледа син цара од оне земље његову кћер, која је била врло лијепа и већ дорасла до удаје, па каже свом оцу и мајци, да се другом никаком ђевојком не ће оженити, до кћери говедара из тога и из тога села! Отац и мати, и други дворани стану га одвраћати, да се прође те срамоте; како би он, царски син, узео говедарску кћер, код толики други царски и краљевски кћери итд. Али све залуду! он каже: "Ја њу, ја ни једну? Кад већ виде, да друкчије не може бити, онда цар пошље једнога свог везира, да јави говедару, да ће цар да му узме кћер за сина. Кад везир отиде и јави то говедару, а говедар га запита: "Какав занат зна царев син?" Везир се упропасти: "Бог с тобом, човече! Како ће царев син знати занат? Што ће занат цареву сину? Занате људи уче да се ране њима, а царев син има земљу и градове " Говедар каже опет: "Е! ако не зна никаква заната, ја му не дам моје кћери." Везир се врати, те каже цару, шта говори говедар. Сад постане чудо још веће. Они су мислили, да ће то за говедара бити највећа милост и чест, што му царски син узима кћер; а он пита какав занат зна царев син! Цар пошље другога везира; али говедар каже једно те једно: "Док царев син (вели) не научи какав гођ занат, и не донесе ми своју рукотворину, дотле нема ништа од пријатељства!" Кад се и овај везир врати, те каже, да говедар неда ђевојке, док царев син не научи занат какав гођ (само нек је занат); онда царев син зађе по чаршији, да гледа какав је занат најлакше научити Одајући од дућана до дућана, и гледајући како различни мајстори раде, дође на дућан, ђе се плету рогожине, и то му се учини најлакши занат; па га почне учити, и научи за неколико дана; па онда оплете сам једну рогожину, те је однесу говедару, и кажу му, да је царев син научио занат, и да је то његова рукотворина. Говедар узме рогожину у руке, те је загледа са свију страна, па онда запита: "Колико то вриједи?" А они му кажу: "Четири паре.'" – "Е! (вели) добро! четири паре данас, четири сјутра, то је осам, а четири преко сјутра, то је дванаест итд. Да сам ја тај занат знао, не би данас чувао сеоски говеда." Па им онда каже, ко је он, и како је ту дошао; а ови се онда обрадују још већма (што узимају ђевојку од цара, а не од говедара), и с највећим весељем вјенчају момка и ђевојку и проведу свадбу; па онда даду овоме цару лађе и војску, те отиде преко мора и нађе своју земљу.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:02

Слово иже, али сирца ниже.

Записао калуђер на сирцу (ђе се реже) иже (и): да би познао, ако ђак осијече мало од сирца. Кад калуђер изиђе из собе, онда ђак узме сирац, да осијече мало, а кад види на сирцу иже, онда осијече повелику кришку, па запише опет онако иже, као што је и било. Кад дође калуђер, погледа сирац и узме у руке: "Ва истину слово изе, али сирца низе."
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:02

Зашто у људи није табан раван?

Кад су ђаволи отпали од Бога и утекли на земљу, онда су и сунце однијели са собом, па га ђаволски цар набио на копље и носио на рамену. Кад већ земља протужи Богу, да оће сва да изгори од сунца, онда Бог пошље светог Аранђела, да гледа како да узме сунце од ђавола. Кад сиђе свети Аранђел на земљу, а он се удружи с ђаволским царем; али се ђаволски цар осјети, шта он оће, па се добро узме у памет. Одајући тако по земљи њи двојица заједно, дођу на море и стану да се купају; а ђаво удари копље са сунцем у земљу. Пошто се мало прокупају; онда рече свети Аранђел: "Де да ронимо, да гледамо који може дубље." А ђаво му одговори: "Ајде де." Онда свети Аранђел зарони, и изнесе у зубима пијеска морскога. Сад треба и ђаво да зарони, али се боји да му св. Аранђел међу тим не однесе сунце. У том му падне на ум, те пљуне на земљу, и од његове пљуванке постане сврака, да му чува сунце, док он зарони и изнесе у зубима морскога пијеска. Како ђаво зарони, а св. Аранђел прекрсти руком море, те на њему постане лед од девет аршина дебео; па онда спопадне сунце и побјегне к Богу, а свраке стане крека. Кад ђаво чује сврачиј глас, онда већ види шта је; па се брже боље врати натраг. Кад горе, али се море заледило, не може на поље! Онда се брже боље врати опет на дно мора, те узме камен и њим пробије лед, па онда потеци за св. Аранђелом! Онај бјежи, а овај за њим! Таман кад св. Аранђел корачи једном ногом к Богу на небо, онда ђаво стигне, те му ноктима из табана у друге ноге ишчупа велики комад меса. Кад св. Аранђел дође са сунцем онако рањен пред Бога, онда заплаче: "Што ћу, Боже, овако грдан?" А Бог му рече: "Ћути, не бојсе; ја ћу наредити, да сви људи имају тако на табану као малу долину." И тако Бог уреди, те у свију људи постане на табанима у обадвије ноге као мала долина. И тако остане и до данас.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:03

Међед, свиња и лисица.

Удруже се међед, свиња и лисица, па се договоре, да ору земљу и да сију пшеницу, да се ране. Запитају једно другога, шта ће које радити, и како ће сјеме наћи. Свиња рече: "Ја ћу провалити кош, и украшћу сјеме; и ја ћу мојом сурлом узорати." Међед рече: "Ја ћу посијати." А лисица рече: "Ја ћу мојим репом подрљати." Узораше, посијаше. Дође жетва. Сташе се разговарати, како ће пожети. Свиња рече: "Ја ћу жети." Међед рече: "Ја ћу снопље везати." Лисица рече: "Ја ћу класје купити." Пожеше и снопље повезаше. Сад се сташе договарати, како ће да вршу. Свиња рече: "Ја ћу гувно начинити." Међед рече: "Ја ћу снопље снијети, и ја ћу и вријећи." Свиња рече: "Ја ћу претресати, и раставићу сламу од пшенице." Лисица рече: "Ја ћу мојим репом трнити пљеву са пшенице." Свиња рече: "Ја ћу овијати;" а међед рече: "Ја ћу жито раздијелити.'' Овргоше. Међед жито подијели; али га не подијели право: зашто га свиња замоли, те јој даде само сламу, а пшеницу сву узе сам, лисици не даде ништа. Расрди се лисица, па отиде на тужбу, и каза им, да ће им довести једнога царског човека, који ће жито право раздијелити. Уплаши се свиња и међед, па рече међед свињи.: "Закопај се ти, свињо, у сламу, а ја ћу се попети на ову крушку." Закопа се свиња у сламу а међед се попе на крушку. Лисица отиде, те нађе мачку, па је позва у друштво, да иду на гувно, да ватају мише. Знајући мачка да на гувну има доста миша, пође радо; па сад изнад пута, сад испод пута, трчи за птицама. Опази је међед с крушке по издалека, па каже свињи: "Зло свињо! ето лисице, ђе води страшнога бумбашира: огрнуо ћурак од куне, па и крилате тице вата око пута." У том се мачка украде међеду из очију, па кроз траву дође на гувно, и тражећи миша стане шушкати по слами. Свиња подигне главу, да види, шта је, а мачка помисли од њезине сурле да је миш, па скочи, те свињу шапама за нос. Свиња се уплаши, па рукне и скочи, те нада у поток; а мачка се препадне од свиње, па нада уз крушку; а међед помисли, да је она већ свињу удавила, па иде сад на њега, па од страа падне с крушке на земљу, те се разбије и цркне; а лисици остане све жито и слама.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:07

Зла жена.

Путовао некуд човек са женом, па ударе преко ливаде скоро покошене, онда човек рече: "Ала жено! лијепо ти је ова ливада покошена!" А жена: "Зар ти је напало на очи, те не видиш, да то није кошено, него стрижено!" А човек опет: "Бог с тобом, жено! како ће се ливада стрићи? то је кошено, ето видиш откоса." – И тако човек доказујући да је кошено, а жена, да је стрижено, сваде се, и човек удари жену, па јој стане викати да ућути; а жена пристане поред пута уз човека, па му унесе два прста под очи, и њима стрижући као ножицама, стане викати: "Стрижено! стрижено! стрижено!" Идући она тако поред пута, а не гледајући преда се, него човеку у очи и у своје стрицкање, нагази на некакву рупу, која је од озго била покривена откосима, и у њу упадне. Кад види човек, ђе се она стровали и замакне у рупу, а он рече: "А! тако теби ваља!" Па отиде својим путем и не надвирујући се над рупу. Послије неколика дана ражали се човеку, па стане у себи говорити: "Ајде да је извадим, ако још буде жива! кака је така је; а може бити, да ће се у напредак што и поправити;" па узме уже и отиде над рупу, па пусти уже у рупу и стане викати, да се увати за уже, да је извуче на поље. Кад већ опази да је уже затегло, а он онда повуци! – Кад већ уже прикупи близу краја, али има шта виђети: мјесто жене, уватио се за њега ђаво, с једне стране бијел као овца, а с друге црн као што и јест. Човек се уплаши, и пође да упусти уже, а ђаво повиче: "Држи, да си ми по Богу брат! извуци ме на поље, па ме убиј, ако ми нећеш: живот поклонити; само ме избави. одавде." Човек прими за Бога, и извуче ђавола на поље. Ђаво одма запита човека, каква га је срећа ту донијела, да га избави; и шта је тражио у тој рупи; а кад му човек каже, да му је ту прије неколика дана упала жена, и да је дошао сад, да је извади: онда ђаво повиче: "Шта побратиме, ако Бога знаш! Па то твоја жена! и ти могао с њом живити! И опет дошао да је извадиш! Та ја сам у ту рупу упао прије толико времена, па ми је из најприје истина било тешко; а послије сам се био којекако навикао; али како та проклета жена дође к мени, мало за ова неколика дана не црко од њезина зла: саћерала ме била у крај, па видиш како ми је ова страна, што је била од ње, осиједила, све од њезина зла!! – Прођи је се, ако Бога знаш! Остави је ту, ђе је; а ево ја ћу тебе учинити честита, што си ме од ње избавио (па ишчупа из земље једну травку, и пружи је човеку): на ти ову траву, те је остави; а ја идем, па ћу ући у кћер тога и тога цара; из свега ће царства доћи љекари, и попови и калуђери, да је лијече и да мене ћерају, али ја нећу изићи, докле гођ ти не дођеш; а ти се начини љекар, па и ти дођи да је лијечиш, и само је окади овом травом, а ја ћу одма изићи, по том ће теби цар дати своју кћер, и узеће те да царујеш с њиме." Човек узме траву, те остави у торбу, па се опрости с побратимом, и растану се. – Послије неколико дана пукне глас, да је болесна царева кћи, ушао ђаво у њу. Скупе се из цијелога царства љекари, и попови и калуђери, али залуду, не може нико ништа да учини. Онда човек узме торбу с травом, те објеси о врату, и узме штап. у шаке, па запали пјешице у царску столицу, и управо у цареве дворе. Кад се прикучи собама, ђе болује царева кћи, види ђе лете љекари и љекарице; попови, калуђери и владике, чате молитве, свјештавају масла, држе денија, и зову ђавола да изиђе, а ђаво једнако виче из ђевојке и руга им се; пође и он тамо са својом торбом, али га не пуштају унутра; онда он отиде у кућу управо царици, па јој каже, даје и он љекар, и да има траву, којом је он до сад ишћерао неколико ђавола. Царица, као свака мати, скочи брже боље, и одведе га ђевојци у собу. Како га ђаво опази, он му проговори: "Ту си, побратиме!" – "Ту сам". "Е добро! а ти чини своје, па ћу ја изићи; али ти више да не идеш за мном, ђе се ја огласим, зашто не ће добро бити (ово су они тако говорили, да нико други није могао чути ни разумјети, осим њи двојице)." Човек извади своју траву из торбе, те окади ђевојку, а ђаво изиђе, и ђевојка остане здрава као од мајке рођена. Сви остали љекари као посрамљени разиђу се куд који, а овога загрле цар и царица, као свога сина, па га уведу у ризницу, те га преобуку и даду за њега своју једину кћер, и поклони му цар пола царства свога! Послије некога времена отиде онај исти ђаво, те уђе у кћер другога већег цара, који је био комшија с овим. Ударе свуд по царству тражити јој лијека, а кад не нађу, онда разберу, како је и овога цара кћи била тако болесна, па је излијечио некакав љекар, који је сад његов зет. Тада онај цар напише књигу своме комшији, и моли га, да му пошаље оног љекара, што му је кћер излијечио, да излијечи и његову кћер од онаке болести, па ће му дати штогођ иште. Кад то цар каже своме зету, а зет се опомене, што му је најпослије казао побратим на растанку, па не смије да иде, него се стане одговарати, да је он већ побацио љекарину, и да више не зна лијечити. Кад то одговоре ономе цару, а он пошље другу књигу, и каже, да ће дигнути војску и заметнути крајину, ако му цар не пошље свога љекара. Кад овом цару дође такови глас, онда каже свом зету, да друкчије бити не може, него да треба ићи. Кад се царев зет види на невољи, спреми се и отиде. Кад дође царевој кћери, а ђаво се зачуди, па повиче: "А! побратиме, шта ћеш ти овђе? Нијесам ли ја теби казао, да ти више не идеш за мном?" – "Е! мој побратиме! (проговори царев зет) не идем ја да тебе ћерам из цареве кћери, већ те тражим, да те питам, шта ћемо сад? изишла моја жена из рупе, па што тражи мене, којекако; али тебе! што ми је нијеси дао извадити из рупе." – "Шта наопако! изишла твоја жена!" повиче ђаво, па скочи из цареве кћери, и утече чак у сиње море, и више се никад не врати међу људе.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:08

Шта је најгоре на свијету? Или Пијан Србин и гладан Турчин.

Разговарали се Турци у кавани: шта је најгоре на овом свијету. Један вели: Зла жена; други вели: Зла година; трећи вели: Зла ћуд и т. д. Док један повиче из буцака: "Турске ми вјере! ви не знате ниједан шта је најгоре на овоме свијету, нема ништа горега од пијана Влаа и од гладна Турчина. Један пут ја мртав гладан дођем пред једну Влашку кућу, а Вла пред кућом теше држалицу за будак. Како ја сјашем с коња, а ја повичем на Влаа: држи море коња, па вичи Влаињу, нека мијеси погачу и кува цицвару и пече кокош; па онда отидем у кућу. У кући сједи, сједи; чекај, нема ништа! ни Влаа ни Влаиње; нит се шта пече ни вари. Онда ја скочим, па изиђем на поље, а то мој коњ стоји, ђе сам га и сјао, а Вла једнако теше и ђеља држалицу. Онда ја, незнајући да је крмак пијан, сврнем лулу, па њега камишем преко леђа, а он се исправи, па ни пет ни девет, него распали држалицом мене иза врата, а ја бацим чибук, па пођем руком за нож, а он још једном, а ја те на руке. И Турске ми вјере! да не долећеше жене, ћадијау бити г. .. а и од мене и од њега.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:09

Pobratimski darovi





Pričaju ljudi da je u stara vremena bio nekakav silan čoek koji se nikad Bogu ne moljaše, ni u crkvu idaše, niti se po zakonu ispovijedaše ni pričešćivaše, nego u svaka bezakonja upadaše, da je cijeli grad od njega na jadima bio. Od više sile nije htio oženiti se kao što Gospod Bog zapovijeda, nego naumi da vjenča aždaju kako će više zlo činiti, i uputi se u nekaku pustinju đe su strašna jezera, ali ne pogodi puta, i tako ga noć stigne te u nekakoj pećini zanoći. Tek što zaspao bješe, čuje u pećini klopot svakojakijeh veriga, tutnjavinu kao gromovi, dok u tome i probudi se. Kad evo ti na jedan put svanu u pećini kao dan, i tušta i tama od svake vrste ljudi, crnijeh, crljenijeh i žutijeh, u različite haljine obučeni, a pred njima jedan starac bijele kose i brade kao ovca, na dvije dvorogaste šljake, koji mu reče: "koji si ti?" A on mu u strahu odgovori: "Putnik iz daleke zemlje, i vaš drug." Na to mu starac odgovori:" Ako si naš, treba da se pobratimiš sa mnom, ako želiš srećan da budeš." On na to pristane i pobratimi se sa starcem. Pošto se pobratimiše, reče mu starac: "E pobratime, sad da se darujemo, ja ću tebe darovati snagu i blago, a ti mene za oba ova dara samo svoju dušu." Ovi čovjek premda je bio opak, opet promisli hoće li dati svoju dušu, ali ga strah nagna, te se darovaše. Starac zapahnu njega duhom, te u oni čas steče krila, rep i male roščiće na glavi, i dade mu jedan štap dvorogi, crljen kao vatra, govoreći mu: "Evo ti ovi štap, kad ti gođ bude potreba od novaca, njime u štogođ kucneš ondole će izlaziti na stotine onake aspre kake ti namijeniš." Obraduje se ovi čovjek, te ujutro kad svane odvoji se od pobratima te onaki kakav je krenu, i idavši za dugo počine pod jednijem velikijem kamenom, pa počne da kuša sreću u štapu. Kucne njim u kam govoreći: "Sve žuti cekini da budu!" I cekini iz kamena porevaše tako da njega pritiskoše i zamalo ne udaviše, a on zavika: "Pobratime! pobratime! pogiboh!" U to doleće mu pobratim govoreći"Evo me, šta je?" A on mu odgovori: "Evo pritiskoše me cekini, hoće da me udave." A pobratim mu reče: "Reci: ""dosta već"", pa ne će više izlaziti." Po što on reče: "dosta već" i cekini prestadoše izlaziti, reče mu starac: "Uzmi koliko možeš, pak hajde od mjesta do mjesta, te kupuj duše za blago." Onda on oprostivši se s pobratimom uputi se te k jednome gradu. Kad dođe na jednu raskrsnicu na jedan put nestade aspri s pleći; on se obazre i ugleda jednoga kaluđera na jednome ćošku đe sjedi i brojanice u rukama drži. "Ha!" reče sam u sebi "idem onoga kaluđera prevariti i hoću da iz njega cekini izviru." Pa se primakne kaluđeru i kucne ga štapom govoreći: "Sve cekini i talijeri." Ali na mjesto aspri rastopi mu se štap u ruci, a kaluđer prekrsti one brojanice pak mu ih natače na glavu i reče: "Da vaskrsne Bog!" I on se u oni čas strese i provrže se čovjekom kakav je i bio Ondar mu kaluđer reče: "O Hrišćanine! Hrišćanine! pokaj se od svojijeh grijehova, i moli se Bogu i zahvali mu koji je čuo plač roditelja tvojijeh na nebu u oni čas kad si dušu svoju prodao, pak se prođi đavoljijeh aspri, nego se trudi." Čoek mu se pokloni, zahvali i u ruku ga poljubi pa ode doma i pokaja se i kao pravi Hrišćanin do duboke starosti življe. I Bog s nama!
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:09

Crno jagnje





Bio jedan carev sin koji se bješe zarekao da se ne će oženiti dotlen doklen gođ u snu ne vidi đevojku koja će mu reći: "Ja sam tvoja, ja ću ti biti sretnja i rodiću ti sina sa sjajnom zvijezdom na čelu." I ovo nikomu ne kazivaše dok jednu noć u snu javi mu se nekakva prelijepa žena i reče mu: "Što junače činiš te se ne ženiš? Eno ti tri sirote đevojke bez oca i majke u jednoj kući pozemljuši koja je na troje razdijeljena i pred svakom opleten šarapod, i svaka po sebe različitu rabotu posluje: jedna veze, druga plete, a treća pjevajući prćiju šije. Nego kad se probudiš, hajde u lov, i uputi se k najbližemu selu, na putu ćeš sresti jedno jagnje crno bez biljega sa zlatnijem roščićima, i ono će te pred đevojačku kuću dovesti." Kad se ujutro carev sin probudi, obraduje se i kako mu je rekla ona žena tako i učini. Podrani rano te sa slugama u lov krene. Kad na putu sretne ono crno jagnje, reče slugama: "Vi hajte ća, ili me ovđen pričekajte, pa kad me vidite, tadar mi se nadajte." Po tom on pođe za jagnjetom dok ugleda kućicu na tri šarapoda, i u svakome po đevojka đe rabotaju kako mu je ona žena bila kazala; i začuđen ljepoti onijeh đevojaka, ne mogaše razlikovati koja je od koje ljepša, pa im nazove: "Pomoz' bog" Jedna mu od nji, najstarija reče: "Bog daj budi gospodinu!" druga: "Dobra ti sreća delijo!" a treća: "Sa srećom došao sretnji i presretnji junače!" Začudi se carev sin na ovake odgovore, a najviše na ovi najpotonje đevojke i promisli u sebe da će biti srećan i presrećan ako ovu uzme, te snimi s desne ruke prsten i stavi joj na ruku govoreći joj: "Ti si moja zaručnica." Pa otolen svoj put, te doma. Kazuje ocu sve šta je i kako; otac mu se vrlo obraduje i veliko veselje učini. One druge dvije sestre pošto viđeše da im se sestra najmlađa vjeri preko njih živijeh i starijih, počnu joj o glavi raditi i domišljati se kako će je obestrviti, i dogovore se te dozovu jednu vješticu, babu iz sela, koja je znala mađijati, i obećaju joj sve što imaju ako što učini da se njihova sestra ne uda; te ova baba da im jednu travu i reče im: "Daćete joj ovu travu da popije ujutro na šte srca u vodi nenačetoj, i kako je popije doći će joj pamrak u glavu, te će u goru pobjeći, i kad se u gori nađe, već se doma ne vrće, nego će se samodaviti u pustinji ili će je zvjerad rastrći; a kada dođe oni čoek, ono je carev sin, reći ćete mu da je sama pobjegla." Kako im ova baba reče, tako bezdušnice i učine; dadu joj onu travu u vodi, pa teke popi, poče tamo amo bježati te u pustinju kao izvan sebe. Sjutra dan opet dođe carev sin da svoju zaručnicu nađe, ali mu svasti odgovore da je sama jutros rano nekud pobjegla i da ništa ne znadu kuda se strvila, i počnu kao plakati i žaliti je pred njim. Carev sin odmah brže bolje za njom u goru da je traži, kao pomamljen; kad – čuje negđe da neko zavija i plače, te on po glasu trči, kad li nađe svoju zaručnicu đe se pribila pri jednome kamenu na pola mrtva od velikoga straha i plača; on pretrči k njoj i plačući je prigrli i zaviče: "Ha blago mene, evo mi je!" Ona ga poznade, i teke ču njegov glas, i ona njega zagrli, te od velike radosti i plača njemu na ruke ispijenu. Kad to viđe carev sin, izvadi nož iza pasa, te sam sebe ubi, i oboje mrtvi na zemlju padoše. U ovi isti čas – Božja volja! – car spavaše, i u snu ona ista žena što je carevu sinu na snu dolazila, pojavi se caru govoreći: "Ustaj na noge, tvoj je sin mrtav i tvoja snaha; nego uzmi travu što pod uzglavnicom nađeš i trči u tu i u tu goru, naći ćeš ih oboje jedno do drugoga mrtvo, pa pomaži rane sinu i dobro travu ožmi da mu od nje sok u ranu uljeze, a snasi srce namaži, i triput reci: ustanite nesretnji pa sretnji, ako Bog da." Probudi se car i uplašen prevrne uzglavnicu i nađe pod njom travu žutu kao žukovi cvijet, te poteci na konju put one gore đe mu je rečeno. Kad tamo, nađe sina i snahu prućeni jedno pokraj drugoga, i počne nažimati sok od one trave sinu u rane a snasi srce mazati njome, i ne izrekao bješe treću riječ: "ustanite nesretnji pa sretnji, ako Bog da!" oboje ustadoše na noge kao da im ništa nije bilo. Mrtvi se začude kako uskrsnuše, a otac radujući se povede ih u svoj dvor, pa ih vjenča, i prve godine rodi mlada carica sina sa zlatnom zvijezdom na čelu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:10

Biberče





Bila žena nerotkinja, pa molila Boga da joj da da rodi, makar bilo dete kao biberovo zrno. Bog joj dade po želji, te rodi muško dete kao biberovo zrno. Iz početka u radosti nije marila što je tolišno dete rodila, ali posle dođe joj na žao gledajući drugu decu koja su se s njezinim rodila gde narastoše na ženidbu i udadbu, a njezino ostalo kao biberovo zrno. Onda okrene u plač i jauk svaki dan. Jedan put dođe joj u san neko i kaže da ne plače više, biće njen sin veliki kao jablan. Iza toga sna ostane vesela, ali ne zadugo, jer malo po tom dođe joj sin i reče da mora ići kud mu je u snu rečeno; i tako on ode a mati ostane plačući. Išavši on zadugo dođe u jedan carski dvor pa uđe u bašču, kad tamo – carska kći sedi pod jednim drvetom i plače. On joj nazove pomoz Bog i zapita je, za što plače, a ona mu odgovori da je to drvo pod kojim seđaše, rodilo tri zlatne jabuke, da joj je otac zapovedio da čuva, ali dođe ala ispod zemlje te za tri jutra odnese sve tri jabuke jednu po jednu, te sad nesme ocu da kaže, a otac sazvao sutra silne goste da im pokaže šta mu je Bog dao. On joj kaže da ućuti, on će joj sve tri jabuke od ale doneti, samo da mu da dve svoje sluge da idu s njim. Po tom on kupi jednu ovcu i zaklavši je sva četiri čerega metne u torbu a ostalo baci pa ponesavši i jedno uže ode sa slugama iza grada na jezero, i onde digne jedan kamen pa reče slugama, da ga na užetu spuste dole, pa kad zadrma uže, da ga vuku gore. Tako ga sluge spuste, kad tamo – lepa bašča i kuća, kad uđe u kuću, a to ala sedi kod vatre i u velikom kazanu nešto vari. Ala kako ga ugleda, skoči nanj, a on joj brže baci jedan čereg mesa; dok se ona sagnu i uze meso, on ukrade jednu jabuku; ala opet na njega nasrne, a on joj baci drugi čereg pa uzme i drugu jabuku, kad ala onaj čereg proguta, ona opet na njega nasrne, a on joj baci treći pa uzme i treću jabuku; kad ala četvrtom na njega nasrnu, on joj baci i četvrti čereg, pa bježi natrag, i tek da se uhvati za uže, a ala ispadne na polje, a on brže odseče od svoje noge mesa pa joj baci i zadrma za uže, te ga izvuku gore. Potom preda carskoj kćeri jabuke pa ode. Malo vreme zatim prođe, a ala počne svaki dan gore izlaziti, te je svaki dan jela po jednu devojku koju su joj morali iz grada slati redom, tako dođe red i na carevu kćer, koja je bila isprošena. Otac i mati i sva gospoda isprate je do jezera, i onde izgrlivši se s njom i izljubivši otac i mati vrate se kukajući, a ona ostane sama da čeka alu. Čekajući tako stane se moliti Bogu, da joj pošlje Biberče, koje joj jabuke od ale donelo, da je sad izbavi. U tom Biberče dođe u grad, a grad sav u crno zavijen. Kad on zapita što je, i oni mu kažu, on brže na jezero i nađe carevu kćer gde sedi i plače, pa je zapita, hoće li poći za njega, ako je od ale izbavi. Ona reče: "Hoću, ali ti me ne možeš izbaviti; jedan je samo koji bi mogao, ali toga nema." "A koji je taj?" zapita on, a ona odgovori: "Istina da je mali kao biberovo zrno, al' on bi mene izbavio." Biberče se nasmeje i reče joj da je Biberče sad veliki momak, i da je došao da je izbavi. Ona se začudi i kad vidi prsten što mu je dala onda kad joj je doneo jabuke, osvedoči se da je on baš. Onda joj on kaže da ga malo pobište, i ako zaspi da ga probudi, kad se jezero zadrma. On legne njoj na krilo i ona ga počne biskati, te on zaspi, kad u jedan put jezero se zanjiha, a ona počne plakati, i suza kane njemu na obraz, a on se trgne, uzme mač i stane da čeka alu. U tom eto ti ale sa devet glava, on je dočeka i odseče joj jednu glavu, a ala juriš na njega, a on joj odseče i drugu, i tako svih devet. Po tom zaište od devojke maramu pa povadi svih jezika devet i veže u maramu, a devojci kaže da nikom ne kazuje ko je je izbavio, on će već doći kad bude vreme, pa onda ode. Kad i devojka pođe kući, srete je njen mladoženja i kaže joj: ako ne će kazati da je je on izbavio, da će je ubiti, pa joj je sve jedno. Ona se razmisli, i opominjući se šta joj je Biberče kazalo, da će doći kad bude vreme, obeća da će kazati da je je on izbavio. Mladoženja se vrati te ponese za svedočanstvo svih devet osečeni glava. Kad ona dođe s njim svome ocu i materi, nije se moglo znati koga većma grle i ljube, nju ili njega, i naume, odmah da ih venčaju, ali se ona načini bolesna. Kad prođa nekoliko dana, eto ti Biberčeta, i kaže da je on izbavio devojku. Sad car kome će da veruje? devojka ne sme da kaže, onaj preti da će je ubiti; te car naredi da im sud sudi. Kad iziđu na sud, sud reče: ko ima svedočanstvo, onoga je devojka. Kad onaj iznese glave a ovaj jezike, opet sud ne zna, kome će da veruje, jer onaj kaže da nije glave odmah posekao nego potrčao s devojkom k ocu, a kad ovaj iznese devojačku maramu, on kaže da je devojka maramu od straha izgubila. Onda car reče, da u jutru idu oba u crkvu na molitvu, tamo će biti i devojka, pa ko pre dođe, njegova je. Biberče nije htelo ići, dok ne zazvoni, a onaj se digne u ponoći, ali čim korači u crkvu, provali se pod njim zemlja i sav se iseče na noževe. Onda devojka upali sveću i sedne kod jame da čeka suđenoga. Kad udari zvono, eto ti Biberčeta. Onda car vidi ko je prav, i venča svoju kćer za Biberče. Po tom Biberče da svojoj materi da vidi da je on veliki.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:11

Tica đevojka





Imao nekakav kralj jedinka sina. Kad mu već za ženidbu prispije, otpravi ga po svijetu da traži za sebe đevojku. Kraljev sin pođe, i cijeli svijet obišavši ne može naći za sebe đevojke. Pošto viđe da ne može naći nakom toliko silnoga troška i vremena naumi da sam sebe ubije, i misleći kako krene uz jedno brdo da se s njega baci strmoglav da mu se ni strva ne bi znalo. Kad iziđe na brdo, popne se na jedan veliki stanac kamen, i tek da se baci nizanj, začuje jedan glas đe mu govori: "Ne, ne, čovječe! za trista šezdeset i pet koji su u godini!" On se ustegne i ne videći nikoga upita: "Koji si ti što sa mnom zboriš? da se vidimo, pak kad čuješ jade moje. ne ćeš mi smetati da sebe ne samodavim." Na to mu se ukaže nekakav čovjek vas sijed kao ovca, i reče mu: "Ja znam što je tebe, nego me čuj: vidiš li ono onamo (pokazujući prstom) veliko brdo?" On mu odgovori: "Vidim." "A vidiš li ono silno mramorje povrh njega?" "Vidim." "E dobro" reče starac; "navrh onoga brda ima jedna baba zlatnijeh kosa đe dan i noć na jednom mjestu sjedi i u skutu drži jednu ticu; ko je ovu ticu kadar dobaviti, on će najsretniji čovjek na ovom svijetu biti; nego pazi dobro; ti treba ovu babu, ako ti basta, prvo nego te vidi za kose da uhvatiš, a ako ona tebe prvo vidi nego ti nju za kose uhvatiš, okamenićeš se na ono mjesto i u oni čas, kao što se dogodilo od svijeh onijeh mladića što vidiš onamo dupke okamenjene, rekao bi čovjek da je mramorje." Čujući ove riječi kraljev sin reče u sebi: "Meni je sve jedno, idem onamo, pa ako mi reuši da je za kose uhvatim, dobro sam; ako li ne, svakojako sam naumio životu svome kidisati." Te on onamo na ono drugo brdo. Došavši već blizu babe pođe joj s pleći te šumke put nje, i njegovom srećom baba se s onom ticom igraše i prema suncu biskaše, a on polako te babu za kose. Vrisne baba da se sve brdo od jakote počne drmati kao kad je najveći potres, ali kraljev sin drži i ne pušta. Ondar mu baba reče: "Šta hoćeš od mene?" On joj odgovori: "Da mi daš tu ticu sa skuta i da povrneš sve ove hrišćanske duše." Ona na to pristane, da mu ticu i pusti iz usta nekakav vjetar plavetan i zadunu put onijeh okamenjenijeh ljudi, te svi na jedanak oživješe. Kraljev sin dohvativši ove se tice počne da je ljubi od miline, i ljubeći je prometnu mu se najljepša đevojka. A ovo je bila jedna đevojka koju je baba zamađijala bila i u ticu prometnula pa mamila mladiće njome. Kad kraljev sin sagleda đevojku, omilje mu i krenu s njome svojoj kući, i na polasku ona mu dade jedan štap govoreći mu, da štogođ se reče ovome štapu, ono učini. Bogme kraljev sin najpriđe kucnu njim u jedan kamen, a to se izruči iz njega rpa rušpija zlatnijeh, pak se nagrnuše koliko im je dosta za put. Putujući dođu na nekaku veliku rijeku i ne mogu prijeći, tače štapom a rijeka se razdvoji, i pasaše. Idući naprijed nastupe na gomilu vukova, te vuci napanu na njega i na vjerenicu mu da ih rastrgnu; ali kako koji nasrtaše tako ga on štapom dočekivaše, i kako kojega udari, vuk se preokrene u mravinjak. Najpotlje putujući stignu zdravo i veselo doma i vjenčaju se.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:11

Jarac živoderac





Bio starac i baba, pa imali dva sina i dvije snahe. Oni su bili vrlo siromašni i nijesu ništa imali do jednoga jarca. Jedan dan pošlje starac mlađu snahu da vodi jarca u šumu, da mu nakreše da ne bi krepao od gladi. Ona po zapovijesti otide s jarcem, ali malo čas, eto ti jarca kuđi, pa se stane drekenjati oko kuće: "Mehehe!" Starac iziđe i zapita ga šta mu je i šta je došao kući." A on odgovori: "Poslao si snahu da mi kreše da brstim, a ona mi natakla gužvu na gubicu, pa ne mogu." Onda starac pošlje drugu snahu; ali jarac onako uradi i kod nje. Pošlje starac sina mlađega, ali jarac onako uradi i njemu; pošlje starijega, i starijemu učini jarac onako. Sad pođe baka, uzme u rukavicu osjevina, i stane prosipati za sobom, vabeći jarca: "Jac, jaco, jac, jaco!" Jarac iđaše za babom, dokle tecijaše iz njezine rukavice osjevina, a kad nestade, on se onda vrati kući po svome običaju i stane ga dreka oko kuće: "Mehehe!" Opet ga starac zapita, što mu je, a on odgovori: "Poslao si baburinu da mi kreše da brstim, a ona mi natakla gužvu na gubicu, pa ne mogu."
Starac misleći da je istina, što jarac govori, pođe sam s njime; a jarac isto onako uradi i njemu. Tada se starac razljuti, i kako dođe kući, odmah jarca zakolje, odere ga, osoli, natakne na ražanj i pripeče ga k vatri, a moj ti jarac skoči s ražnja, pa bježi! bježi! te u lisičiju jamu, a lisice ne bješe kod kuće. Kad lisica dođe, čuje da ima netko u njezinoj kući, i ne smjedne uljeći unutra, nego pođe do svoje kuće nevesela i žalosna. Idući tako eto ti pred nju zeca, pa je zapita, šta traži tuda tako nevesela. A ona mu kaže da se netko uvukao u njezinu kuću, pak sad ne smije unutra. Onda zec reče: "Hajdemo nas dvoje, da vidimo, tko bi to bio." I tako pođu. Kad dođu pred jamu, poviče zec: "Tko je u tetinoj jami?" A jarac iznutra odgovori: "Ja sam jarac živoderac, živ klan ne doklan, živ soljen ne dosoljen, živ pečen ne dopečen! zubi su mi kao kolac, pregrišću te kao konac." Kad to čuju zec i lisica, poplaše se pa pobjegnu bez obzira. Bježeći tako naiđu na vuka, međeda i lava, pa ih ovi zapitaju, šta im je, što bježe. Kad lisica i zec vide ovako društvo, oni se zaustave pa im pripovjede, šta je i kako je. Onda se dignu svi zajedno, eda bi kako uveli tetu u njezinu kuću; ali im zalud bješe muka, jer im jarac svakome odgovori kao i zecu. Hodajući tako neveseli po polju i brinući se tetom, sretvu ježa, i on ih zapita, šta rade u društvu toliki, a oni mu kažu sve šta je i kako je. Onda reče jež: "Hajde da i ja sreću pokušam, da vidim tko je to." Kad dođu pred jamu, poviče jež: "Tko je to u tetinoj kući?" Jarac odgovori: "Ja sam jarac živoderac, živ klan, ne doklan, živ soljen nedosoljen, živ pečen ne dopečen! zubi su mi kao kolac, pregrišću te kao konac." Na to mu jež reče: "Ja sam jež, svemu selu knez, saviću se u trubicu, ubošću te u g... .u" A moj ti jarac bježi!
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:12

Tri prstena





Nekakav kralj zaprosi za svoga sina u drugoga kralja šćer, i pošlje mu knjigu ištući đevojku i uz knjigu obilježje na đevojku. Kad kralju knjiga dođe i vidi šta mu piše, on reče poslaniku: "Ja ti, prijatelju, ne mogu ništa odgovoriti, dok ne pitam đevojke." Po tom otišavši k svojoj kćeri kaže joj, kako je ta i ta kralj prosi za svoga sina i poslao prsten za obilježje, "nego" veli "šta ću mu odgovoriti?" A ona reče ocu: "Odgovori mu: ako mi ne donese tri prstena jedan od zvijezda, drugi od mjeseca a treći od sunca, ja ga ne ću." Kralj kaže sve ovo poslaniku i pristavi: "Pozdravi svoga kralja, i zahvali mu od mene na pitanju i moli ga, da mu ne bude žao na odgovor moje samosione šćere, ele joj ne mogu ništa." Poslanik se vrati i kaže svojemu kralju, šta je i kako, a kralj se ražljuti i stane misliti, kako bi dobavio ova tri prstena, pa najposlije turi glas po svemu svijetu: ko mu dobavi ova tri prstena, da će mu dati polovinu kraljevine svoje ili blago nebrojeno. Ali sve zafajdu. Najposlije kraljev sin padne u veliku žalost, i već šćaše od jada da se ubije, kad tumarivši onako zađe u nekaku planinu i nabasa na jednu babu, đe ukraj puta sjedi. On joj nazove pomoz' Bog, a ona mu prihvati: "Bog daj budi, nesretnji pa sretnji i presretnji sine!" Kraljev sin kad ovo ču, on se začudi i upita je, šta će ovo reći, a ona odgovori: "Ti si bio propao, ali si naišao na ljekara, koji će te – ako Bog da – od te muke izbaviti." Tada on poče da joj kazuje, šta mu je, a ona mu ne dade, nego zavika: "Dosta, dosta, ja znam što ti je, nego uzmi ovu travu što mi je u njedrima, te je u svoja njedra stavi; raščešljaj mi kose i pušti mi polovicu sprijed a polovicu niz pleći, pak do doveče ostani ovđen kod mene." On je posluša: uzme joj travu iz njedara i stavi u svoja njedra, pa rasplete joj kosu koja pade po dolini sva crna kao ugalj, samo đeđe koja sijeda. A kad bi ispred večera, reče baba kraljevu sinu: "Prvu zvijezdu kad ugledaš, izvadi tu travu iz njedara i reci: daj mi Bože prsten." On tako i učini, i tek što izreče što mu je rekla, zvijezda se uzigra, te predanj prsten pade i u njemu ona ista zvijezda. Po tom reče mu baba, da pazi kad iziđe iza gore mjesec, pa da isto učini. I on učini, i prsten mu pade i u njemu mjesec. A kad bi u jutru prije sunca, reče mu baba: "Pazi dobro, kad uspomalja sunce, pa kad pomoli, gledaj ga kroz moje kose, dokle sa svijem iziđe, i tri puta reci: "Pretvori mi Bože od ove kose prsten kao sunce!" Te on tako učini, i tek što treći put zavika, provrže mu se od onijeh kosa prsten sjajan kao sunce. Pošto kraljev sin ovako dobavi sva tri prstena, upita babu: "Šta sam ti dužan?" A ona mu odgovori: "Ništa drugo, nego doklen si živ, da se za moju dušu Bogu moliš, jer ću ja do malo dana umrijeti, i da ne kazuješ nikome." Potom joj kraljev sin zahvali i u ruku je poljubi, i s njom se oprosti, i došavši doma kaže sve svojemu ocu, a on s onijem prstenima pošalje k đevojci, i ona pođe zanj i s njime se po zakonu vjenča.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Čet 25 Jun - 15:13

Tri jegulje



Bijaše jedan ribar, koji jednom za tri dana zasobice ništa drugo ne mogaše uhvatiti u mrežu nego samo po jednu jegulju. Uhvativši treći dan treću jegulju, naijedi se i reče: "Vrag uzeo i ovako ribanje, kad se ništa drugo ne uhvati nego po jedna jegulja." U to jedna od one tri jegulje progovori i reče mu: "Nemoj tako, jadan čoeče, proklinjati; ti ne znaš šta si uhvatio; ti si uhvatio za se veliku sreću, nego zakolji jednu od nas tri i prekini na četvero, pa jedan komad daj ženi da izije, drugi kučki, treći kobili, a četvrti usadi više kuće: ondar će ti roditi žena dva blizanca sina, kučka okotiti dva psa, kobila oždrijebiti dva ata, a više kuće izniknuće ti dvije sablje zlatne." Posluša ribar jegulju i učini sve kako mu je ona rekla, i sve mu se ovo dogodi prve godine: rodi mu žena dva blizanca, kučka dva hrta, kobila dva ata, a više kuće mu izniknu dvije sablje. Kad mu sinovi prispiju u neka doba godina, jedan od njih dva reče ocu: "Tata! vidim da si ti čoek siromah i da nas ne možeš hraniti, nego ja ću uzeti jednoga konja, jednoga psa i jednu sablju pa odoh po svijetu: mlad sam, zelen sam, pa đe mi glava tu mi hrana." Rekavši ovo ocu obrne se k bratu govoreći: "Brate s Bogom! ja pođoh glavom po svijetu, čuvaj kuću i radi o koristi, oca poštuj; i evo ti ova bočica punana vode, drži je pri sebi, a kad vidiš da ti se voda u njoj zamuti. znadi ondar da sam ti poginuo." Ovo izreče te otlen svoj put. Hodajući po svijetu dođe u nekakav veliki grad i šetajući krozanj upazi ga careva šćer, i unj se smrtno zaljubi i reče ocu caru da ga zove u kuću, te je on posluša. Kada ovi mladić uljeze u carski dvor, i đevojka kade ga dobro sagleda i upazi sablju, psa i konja da je sve mimo i šta na svjetu lijepo, još se većma zaljubi i ocu reče: "Tata! ja hoću vjenčati ovoga mladića." Na ovo car pristane, a ni mladiću ne bi žao, te stvar pogođena: vjenčaju se po zakonu. Jedno veče stojeći on sa ženom svojom na prozoru, ugleda ne daleko od kuće nekaku veliku goru đe sva u velikome plamenu plamti, pa upita ženu šta je ono, a ona mu odgovori: "Ne pitaj me, gospodaru! ono je čudovita gora, što preko dan sijeva a po noći gori, i kogođ k njoj pođe da vidi što je, ostane u oni trem mutav i na ono mjesto udurečen." On nje ne slušajući uzjaše na svoga konja, pripaše svoju sablju i povede svoga psa, te put ove gore. Kad dođe u goru, upazi jednu babu đe sjedi na jednom kamenu stancu, i drži u jednoj ruci štap, a u drugoj nekakvu travu. Tek što babu vidi, upita je što je ova gora ovaka, a ona mu reče da pristupi naprijed pak će znati. On pristupi i baba ga uvede u nekaku avliju ograđenu kostima junačkijem, a po avliji toliki ljudi mutavi i udurečeni stoje. Tek pošto u ovu avliju uljeze, ostade i on i konj mu i pas mutav i okameni se na onome mjestu đe se našao. U ta isti trem zamuti se bratu mu bočica vode, te on javi ocu i majci da je njegov brat a njihov sin mrtav, i da ga ide tražiti; te on od mjesta do mjesta, od grada do grada, dok nanese ga sreća u onaj isti grad i pred carev dvor. Kada ga car ugleda, uhvati muštuluk šćeri govoreći joj: "Evo ti muža!" Ona istrči, i videći đevera koji bijaše isto kao brat, kao da si jabuku razrezao po napoli, a videći istoga konja, istoga psa, istu sablju, pritrče oboje i car i šćer k njemu i počnu ga ljubiti i u kuću voditi misleći car da mu je zet a šćer mu da joj je muž. Ovi đetić začudi se ovoj njihovoj ljubavi, dosjeti se da su ga uzeli na mjesto brata, te se i on stane pokazivati kao da je njezin muž i carev zet. Kad je bilo k večeru, pođu lijegati, i žena ga kao muža zovne šnjome da leže, no on tek što leže, izvadi sablju i stavi je između sebe i nje. Ona mu se začudi šta mu je, a on joj reče da mu se razbio san, pak se digne, stane na prozor, pa onu čudesnu goru kad vidi, upita je: "Ma ženo moja! kaži mi što ona gora gori." Ona mu odgovori: "Za Boga, da li ti nijesam još onu večer kazala kakva je gora." "Kako kakva je?" upita je on opet, a ona mu odgovori: "Da kogođ onamo pođe, ostane mutav i udurečen, pak sam se bila prepala da nijesi počem onamo pošao." Čuvši on to, dosjeti se jadu, te jedva dočeka doklen mu dan dođe. Kad svanu, on uzjaše na svoga konja, pripaše sablju i povede psa pa se uputi k onoj gori, te kad opazi onu babu, izvadi sablju i nasrne s konjem, a nadrška psa, ne govoreći ni riječi. Baba se prepane i poviče da je ne posiječe. "Brata mi na dvor!" poviče on. Onda mu baba dovede brata i povrati mu govor i dušu. Kad se braća viđeše i za zdravlje raspitaše, krenu put doma. U putu reče brat koji bijaše udurečen: "Ah brate za Boga, daj da se povratimo i da izbavimo one ljude koji su zatravljeni kao što sam i ja bio." Te tako i urade: povrate se i uhvate babu, te joj otmu onu travu i počnu mazati one ljude dok svi govoriti i micati se počeše. Kad tako svi koji su onđe zatravljeni bili ožive, ubiju onu babu, te ova dva brata k carevoj kući a ostali svaki svojoj; i laž čuo, laž kazao, i Bog mi te veselio!
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 7 Maj - 18:51

Starac i sin - Poučna narodna priča

POUČNA NARODNA PRIČA: Dovedu jednom nekom caru oca i sina koji su nešto skrivili. Car naredi da im udare po sto batina. Prvo udariše ocu sto batina, a on ih podnese bez jednog jauka ili uzdaha.

Potom dođe red na sina. Ali čim se prvi udarac spustio na mladićeva leđa, otac stade očajno stenjati i plakati.

- Šta ti je? - upita car. - Malopre si podneo sto udaraca, a ni glasa nisi pustio. Zašto sad toliko plačeš i vičeš zbog jednog udarca koji je tvoj sin dobio?
- E, kad ste me tukli, mogao sam da trpim, jer su to bili udarci po telu. A sad me udarate po srcu. Stoga ne mogu ćutati. - odgovori otac.

Narodna književnost
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 7 Maj - 18:52

Car i drvoseča - Narodna priča

Bio jednom car u lovu i to u šumi u kojoj je drvoseča sekao drva. Kad je car naišao, drvoseča ga nije ni pogledao te ga car upita:
- Zar zaista imaš toliko posla da nemaš vremena ni da me pozdraviš?
Drvoseča odgovori: - Zbilja nemam vremena. Moram da zaradim za hleb. Jednima ga vraćam, drugima pozajmljujem...
Car se začudi: - Kako to?
Drvar odgovoti: - Moram da izdržavam roditelje, kojima vraćam; gajim decu, kojoj pozajmljujem da bi mi vraćala kad je budem star.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610Ned 7 Maj - 18:57

Vetar i Sunce - narodna pripovetka

Jednom su se Sunce i svirepi Severac prepirali ko je od njih dvoje jači. Dugo su se tako prepirali i najzad odlučili da isprobaju svoju snagu na putniku koji je u to vreme jahao velikim drumom.

- Pazi - rekao je Severac - kad se sručim na njega, odmah ću mu skinuti ogrtač!

Čim je to izgovorio, odmah poče duvati iz sve snage. Ali, što je više duvao Severac, to se putnik jače uvijao u svoj ogrtač. On je proklinjao nevreme, ali je ipak jahao sve dalje i dalje. Severac se ljutio, besneo, bacao na jadnog putnika i sneg i kišu. Proklinjući Severca, putnik je još čvršće zategnuo pojas. Onda se Severac i sam uverio da ne može skinuti ogrtač sa putnika.

Sunce, videvši nemoć svog protivnika, nasmešilo se, izvirilo iza oblaka, ogrejalo i osušilo zemlju i jadnog polusmrznutog putnika. Osetivši toplotu Sunčevih zraka, putnik je sam skinuo svoj ogrtač, umotao ga i privezao za sedlo.
Vidiš, - reklo je onda Sunce svirepom Severcu: milošću i dobrotom može se mnogo više uraditi nego ljutnjom.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Narodne pripovetke Empty
PočaljiNaslov: Re: Narodne pripovetke   Narodne pripovetke Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Narodne pripovetke
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» I to smo mi - etno tema
» Narodne poslovice
» Narodne zagonetke, pitalice, poslovice..
» Francuske narodne poslovice i izreke
» Japanske narodne poslovice i izreke
Strana 1 od 3Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-