Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Istina i legenda o Atlantidi

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
marko313

Član
Član

marko313

Muški
Poruka : 31

Lokacija : Beograd

Učlanjen : 04.06.2014


Istina i legenda o Atlantidi Empty
PočaljiNaslov: Istina i legenda o Atlantidi   Istina i legenda o Atlantidi Sat610Čet 1 Jan - 2:29

Istina i legenda o Atlantidi

[You must be registered and logged in to see this image.]

1.


Katastrofalne poplave, rušilački zemljotresi, razarajući cikloni, stravične vulkanske erupcije, golemi cunamiji, podzemne tutnjave, podvodne erupcije praćene nastajanjem novih ili nestajanjem postojećih ostrva, padovi ogromnih asteroida i meteora — sve su to prirodne pojave koje su često pratila i stradanja ljudi, koji su živeli u predelima gde su se događale. Takve nemirne i bezobzirne igre prirode duboko su se urezale u pamćenja ljudi iz prošlosti i ostavile traga u njihovoj psihi, a mašta ih je često predimenzionirala i pretvarala u priče koje su vremenom gotovo potpuno izgubile realnost. Među predanjima koja govore o velikim prirodnim katastrofama, legenda o ostrvu (ili, možda, kontinentu) Atlantidi (Atlantis) svakako je najmaštovitija. Ovo ostrvo (ili kontinent) nalazilo se nekada davno usred Atlantskog okeana; imalo je razvijenu civilizaciju koju je iznenada uništila velika kataklizma, pa je potonulo i zauvek nestalo u vodama Atlantika. 

Zbrkano predanje o Atlantidi potiče od najvećeg helenskog (grčkog) filozofa Platona (427. — 347. g. pre n. e.), i toliko je čvrsto povezano s njegovim imenom da je gotovo nemoguće govoriti o Atlantidi, a ne pomenuti i Platona. (Jedan od njegovih zemljaka svojevremeno je opravdano i duhovito primetio da je Platon tretirao Atlantidu kao imovinu koju je dobio u nasleđe.). 

Prema Platonu, atinski državnik i zakonodavac Solon posetio je Misir (Egipat) negde oko 590. g. pre n. e., gde se zadržao nekoliko godina. Misirski sveštenici iz grada Saisa u delti Nila pričali su mu kako je pre 9000 g. (ili još ranije) „u spoljašnjem moru“, iza Heraklovih stubova (Gibratalskog moreuza), postojalo ogromno ostrvo koje se zvalo Atlantida. Po veličini, ovo ostrvo je premašivalo Libiju (severnu Afriku) i Aziju (misli se na Malu Aziju) zajedno.

Predanje o Atlantidi je, navodno, bilo zapisano na stubovima hrama boginje Neit u Saisu. Solon nije zabeležio ovu priču, ali je ona došla do Platona, čiji je predak bio Solonov brat. Platon je ovo predanje izneo u dva svoja dela, u „Timeju“ i nedovršenom „Kritiji“. Oba dela su, kao i gotovo sva Platonova dela, napisana u obliku dijaloga.

Legenda ili, pak, stvarnos? Od Platona do danas nisu prestale diskusije o tome da li je Atlantida stvarno postojala ili je puka izmišljotina. Ona je ušla u umetnost i književnost, služila je kao osnova političkim traktatima, privlačila je brojne naučnike, istraživače i avanturiste. Za mnoge, čak i poznate naučnike, nikada nije bilo sporno postojanje ovog ostrva (kontinenta), nego gde se ono nalazilo — u Atlantskom okeanu, kako navodi veliki filozof, ili na nekom drugom mestu? 
   
2.


Imena Atlantide i Atlantika (Atlantskog okeana) upućuju na titana Atlanta (Atlasa), koji je po helenskoj mitologiji sin titana Japeta i Klimene. Zbog učešća u titanomahiji (borbi titana protiv bogova), vrhovni bog Zevs ga je kaznio da na svojim ramenima drži nebeski svod. Međutim, kao eponimnog heroja Atlantide, smatraju ga sinom Posejdona — boga mora. Kada je, po predanju drevnih Helena, Zevs svrgnuo s trona svoga oca Krona i podelio vlast sa svojom braćom — Posejdonom i Hadom, Posejdonu je, između ostalog, pripala i Atlantida, koju je utvrdio i učinio bogatom u svemu. Atlantida je obilovala dragocenim metalima — zlatom, srebrom, bakrom, gvožđem i orikalkom (metalom koji je sijao kao vatra, posle zlata najdragocenijim od svih metala), zatim drvenom građom, poljoprivrednim kulturama i velikim brojem slonova i drugih životinja, koje su slobodno lutale beskrajnim šumama.

Ovo ostrvo nije bilo brdovito uz morsku obalu, a u sredini se širila ravnica kojoj nije bilo ravne po lepoti i plodnosti. Oko šest milja od ravnice dizale su se niska gora koju je Posejdon opasao nasipima i kanalima. Bila su dva nasipa i tri kanala, koja su se punila vodom iz mora, iskopana na podjednakoj razdaljini jedan od drugog, čime se sprečavao pristup gori. (Veština plovidbe je u to vreme bila nepoznata.). Bog mora je takođe kroz ostrvo sproveo dve vodene struje, jednu vrelu, drugu hladnu, što je izuzetno doprinosilo plodnosti zemlje. 

U „Kritiji“, Platon, između ostalog, kaže da je na toj gori živeo jedan od prvih ljudi, po imenu Evenor sa suprugom Leukipom; imali su samo jednu kćerku po imenu Klito, u koju se, čim je dorasla za udaju, zaljubio Posejdon. Klito je bogu mora pet puta rodila blizance, i to: Atlanta i Eumela (čije je ime u svom atlantidskom obliku bilo Gadir), Amfera i Euemona, Mneseja i Autohtona, Elazipa i Mestora i Azesa i Diaprepa. Posejdon je podelio ostrvo na deset delova (provincija) i dao ih sinovima na upravu, a vrhovnu vlast dodelio je najstarijem sinu Atlantu, s tim što su se njegova mlađa braća zaklela na podaničku vernost krvlju žrtvovanog bika.

Potomci Atlanta zadržali su vrhovnu vlast nekoliko vekova zaredom. Njihovo je bogatstvo bilo toliko veliko da su prevazišli one kraljeve koji su živeli u ranijim vekovima i ni jedan se nije mogao porediti s njima. Atlantida je postala bogata i snažna, jer njeni kraljevi nisu nikada ratovali jedan protiv drugoga. Tokom generacija njeni stanovnici nisu izgubili iz vida svoje uzvišeno poreklo, poštovali su zakone i klanjali su se bogovima svojih predaka, a naročito Posejdonu u čiju čast su priređivali obredne igre s bikovima; bili su vešti graditelji zlatom i srebrom ukrašenih hramova i palata, fontana, kupatila s toplom i hladnom vodom, zatim pristaništa i dokova, kanala, mostova i tunela. 

Međutim, vremenom su se poveli za ambicijama, postali su ratoborni i počeli su da šire svoju vlast ne samo nad brojnim ostrvima u Atlantiku, već i nad zemljama istočno od Heraklovih stubova, nad Libijom sve do Misira, a nad Evropom do granica Tirenije (Etrurije) i dalje... sve dok ih Atinjani nisu savladali i uništili njihovu moć. Pobedivši neprijatelja, Atinjani su ne samo spasili one koji su pružali otpor Atlantiđanima, već su i velikodušno vratili slobodu svima koji su živeli unutar Heraklovih stubova. Potom su bogovi poslali strašne potrese i potop, koji su za jedan dan i jednu noć uništili čitav valjani naraštaj Atinjana, s jedne, i celi atlantski kontinent, s druge strane. Atlantida je zauvek nestala u morskim dubinama, i „to je razlog što je more u tim predelima neprohodno i nepristupačno za brodove, jer postoji velika količina mulja na tom putu, koja je nastala potapanjem  ostrva.“. Prema datumu koji se pominje u „Timeju“, Atlantida je uništena negde oko 9600. g. pre n. e., a to je znatno pre pojave većih i naprednijih civilizacija, koliko se za sada zna.

(Zanimljivo je Platonovo pominjanje velike količine neprohodnog mulja koja je nastalo nakon propasti atlanskog kontinenta, što se verovatno odnosi na Sargasko more, deo Atlantika koji je obrastao mnoštvom morskih trava — algi sargasa. Sve u svemu, može se slobodno zaključiti da su drevni narodi mnogo bolje poznavali geografiju i putovali svakako znatno dalje nego što se danas može i zamisliti.).
 
3.


Svoje izlaganje o Atlantidi Platon nije uspeo završiti — veruje se da je tome uzrok njegova smrt, ili ga nije hteo završiti. A još u drevnoj Heladi počele su polemike oko toga da li je ta njegova priča istinita ili je samo proizvod mašte velikog filozofa. U nju je sumnjao, pre svega, Aristotel, koji je bio najistaknutiji Platonov učenik, kao i „otac geografije“ Strabon. Aristotel je Atlantidu smatrao samo imaginacijom svoga učitelja, koju je ovaj stvorio da bi dramatizovao svoje pripovedanje i ideje, a zatim je potopio da bi unapred preduhitrio kritičare koji bi mogli pitati gde se ostrvo nalazi. „Čovek koji je Atlantidu stvorio, učinio je da ona i potone“, to je, prema Proklu, bio kratak Aristotelov odgovor na pitanje šta misli o propasti Atlantide. Međutim, Krantor, takođe Platonov učenik, bio je sa svoje strane čvrsto uveren da je svaki detalj priče istinit i istorijski tačan. On je otputovao u Misir s ciljem da proveri kazivanja svoga učitelja. U Saisu je, navodno, video stubove sa hijeroglifskim natpisom o kojima je govorio Platon; zainteresovan, zamolio je sveštenike da mu prevedu tekst. Na njegovo veliko iznenađenje, pokazalo se da se u njemu nalaze opisi Atlantide koji se u potpunosti slažu sa Platonovim izveštajem.

(Iako je Solonovo putovanje u Misir istorijski tačno, nigde u Misiru nije pronađen bilo kakav zapis, čak ni najmanji nagoveštaj o Atlantidi. Stoga je izvesno da se Atlantida prvi put pominje tek kod Platona, odnosno da ne postoje verzije legende starije od Platonove. Njegovo izmišljanje Solonove priče i misirskih zapisa dovodi u sumnju istorijsku pouzdanost cele priče. Dodatni razlog sumnji je i neprihvatljiva hronologija. Naime, danas je više nego jasno da se helenska civilizacija, posebno Atinska, pojavljuje nekih osam hiljada godina nakon Platonove Atlantide.). 

Atlantidu pominje i izvesni Marcel, antički pisac o kome se veoma malo zna. On izveštava o nekih deset ostrva na Atlantiku od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo predanje o velikom kraljevstvu koje je vladalo nad svim ostrvima u okeanu. Nešto drugačiju verziju legende o Atlantidi iznosi Diodor Sicilijus, istoričar iz Agiriuma na Siciliji, u svom delu „Istorijska biblioteka“ (koje počinje od mitskog doba i nastavlja sve do Cezarovog osvajanja Britanije 54. g. pre n. e.), a pominjanje Atlantide postoji i u dijalogu koji se prpisuje Plutarhu. Pisci kasnoantičkog perioda Amijan Marcelin (IV v. n. e.) i filozof Prokle (V v. n. e.) uključuju Platonov izveštaj u svoja dela.

Hrišćanska crkva je od samog početka negirala postojanje Atlantide, iz prostog razloga što se ona nigde ne pomonje u „Bibliji“. Po „Bibliji“, svet je stvoren pre nekih četiri milenijuma pre n. e., tačnije (po „preciznim“ proračunima biskupa Lajtfuta), 23. oktobra 4004. g. pre n. e. u 9 sati pre podne, pa, prema tome, pre tog datuma ničega nije bilo. Međutim, ako su najstariji delovi „Biblije“ napisani u IH v. pre n. e., zatim vekovima spajani, dograđivani i redigovani, sasvim je razumljivo da njeni tvorci nisu morali da znaju za događaj koji se odigrao nekih devet do deset hiljada godina pre njih, i to na prostorima koji su bili daleko izvan granica njima poznatog sveta.

Ipak, legenda o potonuloj Atlantidi ostala je da živi do današnjih dana. Samo kratko vreme, u doba nadiranja hrišćanstva, ona je pala u zaborav, da bi ponovo oživela nakon Kolumbovog otkrića Amerike (1492. g.) i istraživanja novootkrivenog kontinenta, koja su potom sledila. Potiču li Indijanci od Adama i Eve?  To pitanje uveliko je mučilo španskog kralja. Gde smestiti divljake koji žive u Novom svetu — u „crvene đavole“ ili, pak, u podanike Njegovog veličanstva? Najzad je kralj doneo velikodušnu odluku da „prizna“ Indijance za ljude. Međutim, iskrslo je i novo pitanje — otkud „ljudi“ u Novom svetu? Neko se tada setio Platona i Atlantide i odgovor je nađen — stigli su iz Starog sveta preko Atlantide!

Otkriće Amerike dalo je novi podsticaj traganjima za novim svetovima pa, prema tome, i za Atlantidom. Predsednik britanske vlade Gledson je 1882. g. čak pokušao da privoli kabinet da finansira izgradnju specijalnog broda koji bi tragao za legendarnim kontinentom. Neke ugledne ličnosti, počev od engleskog državnika i filozofa Frensisa Bekona (Francis Bacon)u XVIIH v. pa do nemačkog prirodnjaka Aleksandera fon Humbolta (Alexander von Humboldt) u XIX v., poistovećivale su Atlantidu s Amerikom. Smatralo se da je Platon sigurno čuo glasine o postojanju američkog kontinenta koji su, možda, otkrili feničanski moreplovci. Bekonova Atlantida protezala se od Meksika do Perua, a govorilo se i o drugim oblastima u Severnoj i Južnoj Americi, i na Zapadnoindijskim ostrvima.   

Mnogi od ovih kasnijih autora su se slagali u mišljenju da je Atlantida nekada postojala, kako je tvrdio Platon, ali su se razlikovali u pogledu događaja koji su sledili i čudesa o kojima je on govorio. Neki od njih su pokušali da objasne imena božanstava povezanih sa pričom simbolički ili kao personifikaciju kosmogonijskih elemenata. Deset kraljeva Atlantide su za neke od njih predstavljali deset antediluvijalnih doba, i oni su tvrdili da je istorija Atlantide u stvari alegorijska priča rane istorije čovečanstva.
  
4.


Od kraja XIX v. brojni entuzijasti pokušavaju da pronađu ostatke velikog kontinenta u Atlantskom okeanu ili dokaze da je Atlantida stvarno postojala. Među njima na prvom mestu je američki advokat, pesnik, poliglota i kongresmen Ignatius Doneli (Ignatius Donnelly), kojeg mnogi nazivaju ocem moderne atlantologije — pseudonaučne discipline koja dokazuje da je Atlantida, kao veliki kontinent i razvijena civilizacija, postojala u prošlosti u Atlantskom okeanu. On je 1882. g. objavio knjigu „Atlantida — antediluvijalni svet“, koja je svojevremeno izazvala veliko interesovanje i znatno uticala na mnoge kasnije atlantologe. 

Doneli je verovao da je Atlantida bila veliko ostrvo u Atlantskom okeanu na kojem se čovek prvi put vinuo iz varvarstva na viši nivo civilizacije. Odatle su pojedine grupe naselile obale obe Amerike, a na drugoj strani obale Mediterana, zapadne obale Evrope i Afrike, kao i obale Baltičkog i  Crnog mora i Kaspijskog jezera. Ostaci Atlantide su današnja ostrva u Atlantiku: kao prvo Azori, odnosno Azorski plato, zatim kanarska ostrva i Madeira. Na suprotnoj strani to su Bermudska i Antilska ostrva. Azori su bili najviši vrh Atlantide. Iznenadni nestanak ostrva (kontinenta) preživele su neznatne grupe ljudi, koje su prenele vesti o katastrofi na Istok i Zapad. Sećanje na kataklizmu i propast Atlantide sačuvano je u izmenjenom obliku u mitu o Velikom potopu. (Uzgred rečeno, Doneli je verovao i da je Bekon napisao Šekspirove drame.).

Doneli je tvrdio da sa Atlantide potiču arijevska i semitska rasa, zatim da kulture drevnih Vavilonaca Feničana, Helena i Rimljana s jedne, a Tolteka, Acteka i Maja s druge strane Atlantika vuku poreklo iz Atlantide, odnosno da ti narodi nisu ništa novo stvorili što nije bilo poznato u Egiptu, prvoj koloniji Atlantide. Oni su samo upotrebili već ranije stečeno znanje. Štaviše, kraljevi, kraljice i heroji Atlantide pretvorili su se u bogove i boginje drevnih Helena, Indusa i Skandinavaca, a prebivališta helenskih i skandinavskih bogova — Olimp i Asgard, navodno su prvobitno pripadali Atlantidi. Najzad, religija i mitologija Misiraca i Inka, kao i njihovo obožavanje Sunca, takođe su direktno potekli od religije Atlantide. 

Na isti način, Doneli ukazuje na sličnosti koje postoje između arhitekture drevnog Egipta i civilizacije Maja, kao i između kalendara u starom Egiptu i Peruu. Najzad, samo se postojanjem Atlantide u Atlantskom okeanu može objasniti postojanje istih životinjskih i biljnih vrsta s obe strane Atlantika. 

(Ideja o poreklu „više rase“ posebno se svidela nemačkim nacističkim teoretičarima, te su Atlantidu pretvorili u kolevku Arijevaca. Alfred Rozenberg (Alfred Rosenberg), vodeći nacistički teoretičar, izložio je tu teoriju 1930. g. u delu „Mit dvadesetog veka“. Po njemu se Atlantida nalazila na krajnjem severu. Slična mudra glava, Karl Georg Žeč (Karl Georg Zech) je tvrdio da su stanovnici Atlantide bili svetlokosi, zatim da su bili vegetarijanci i antialkoholičari, kao i da je propast ostrva preživeo samo Votan sa kćerkom i bremenitom sestrom, koja je postala pramajka Arijevaca.).
   
5.


Donelijeva teorija je veoma nesigurna, jer tvrdi da je vaskolika civilizacija nastala iz jedne prvobitne kolevke, što je u direktnoj suprotnosti sa teorijom nezavisne evolucije i razvoja različitih kultura, s približno paralelnim tokovima koji se javljaju kao rezultat sličnih uslova. U njoj ima mnogo toka naivnog, nameštenog, isforsiranog, mnogo je veštih konstrukcija s negativnim dokazima, mnogi argumenti su oblikovani i montirani tako da bi zadovoljili unapred postavljenu hipotezu, a zanemarene su neke od očiglednih činjenica. Na primer, kukuruz i krompir su glavna hrana Indijanaca, a javljaju se u Evropi tek nakon otkrića Amerike. A tu su još paradajz, pasulj i bundeva. Nasuprot tome, pšenica, ječam i proso uzgajali su se samo u Starom svetu. Zatim, konja nema u Americi sve dok ih nisu doveli prvi španski konkvistadori. Gvozdeno doba, koje se u Starom svetu pojavilo vrlo rano, nije se pojavilo i u Americi. I, možda, najvažnije pitanje: zašto se u Americi nije upotrebljavao točak? 

Međutim, i pored očiglednih slabosti Donelijeve teorije, osnovne postavke su se održale i naišle na čvrsto utočište kod brojnih atlantologa i okulista — protivnika teorije evolucije i s njom povezanog materijalizma. Sledbenici Donelija su menjali pojedine stvari koje se nisu mogle održati, ali su zato nastojali da teoriju ulepšaju i prilagode novim i drugačijim činjenicama. Najpoznatiji sledbenici Donelija bili su Luis Spens (Lewis Spence), Edvard Belami (Edward Bellamy), Rene Moris Gatefose (René-Maurice Gattefossé) i mnogi drugi.

Nekako istovremeno sa Donelijem javio se još jedan entuzijasta: francuski arheolog Ogist Le Plonžon (Augustus Le Plongeon), koji je vršio istraživanja u prašumama Srednje Amerike. On je na osnovu neke abecede „pročitao“ Maja-tablice i došao do zaključka da je država Maja bila kolonija kraljevstva Mu, odnosno Atlantide, da je odande majska princeza Moo putovala preko Atlantide za Egipat. To je odgovaralo Donelijevim idejama, ali se pokazalo da je Le Plonžonova abeceda bila lažna konstrukcija kojom se nije moglo čitati slikovno pismo Maja. Osim toga, kraljevstvo Mu, koje je Le Plonžon spremno proglasio Atlantidom, po brojnim drugim teorijama je izgubljeni kontinent (o kome nema nikakvih geološko-geografskih dokaza) koji se navodno nalazio u Tihom okeanu (Pacifiku), a prostirao se negde od Havaja na severu, pa sve do Fidžija i Rapa Nuia (Uskršnjeg ostrva) na jugu. Ova pacifička Atlantida potopljena je pre nekih deset hiljada godina pre n. e., a Atlantida, veliko ostrvo-kontinent u Atlantiku, bila je samo jedna od brojnih kolonija kraljevstva Mu.
 
6.


Najaktivniji Donelijev sledbenik bio je Luis Spens, koji je mnogo pisao o Atlantidi i modifikovao učenje svoga učitelja. Prema Spensu, pre dvadeset miliona godina, u doba kasnog tercijera, u Atlantskom okeanu se nalazio veliki kontinent, koji se kasnije razdelio na dva dela: Atlantidu na istoku i Antiliju na zapadu, blizu današnjih Zapadnoindijskih ostrva. Ova ostrva-kontinenti održali su se sve do kasnog pleistocena. Atlantida je doživela potres i rušenja više puta, a pre nekih deset hiljada godina pre n. e. je potonula. Antilija se pomicala lagano prema zapadu i njeni ostaci su današnja Karipska ostrva. Spens smatra da su kromanjonci, koji su ostavili poznate pećinske crteže u Francuskoj i Španiji, bili potomci brodolomnika sa Atlantide. Kasnije se tome pridružila ideja da su begunci sa Atlantide bili ljudi koji su pre više hiljada godina gradili megalitske spomenike od Irske, Engleske, preko Francuske i Španije do Malte i Krita.

Uostalom, odakle je došao Kromanjonac, direktni predak današnjeg Nomo sapiensa, kad se zna de je Evropu nekada nastanjivao Neandertalac, koji to nije. Francuski naučnik Marsel Ome (Marcel Homet) tvrdi da Kromanjonac, koji su posedovao veoma razvijenu inteligenciju, nije mogao da dođe ni sa istoka, niti sa severa, jer su mu put preprečavale beskrajne močvare i lednici. Iskopine u Francuskoj i Španiji ukazuju na njegov dolazak sa zapada — sa Atlantika. Prema tome, Kromanjonac je nekadašnji stanovnik Atlantide. Nakon propasti Atlantide, jedna grupa izbeglica prispela je u Evropu, dok je druga stigla do Brazila, odakle se postepeno raširila po čitavom američkom kontinentu. A pošto je Kromanjonac predak Nomo sapiensa, iz toga proizlazi da su svi današnji ljudi potomci stanovnika Atlantide.

Neki geografi, koji su istovremeno bili i atlantolozi, govore o ozbiljnim pertubacijama koje su se dešavale u Atlantskom okeanu pred kraj poslednjeg ledenog doba. Oni smatraju da je Atlantida, koja je zapravo bila uzdignuti Azorski plato, sprečavala kretanje tople Golfovske struje prema severu. Ona je davala blagu klimu Atlantidi, ali je s druge strane bila uzrok ledenom dobu, odnosno stvaranju ledenog pokrova nad severnim delovima Amerike, Grenlanda, severne i srednje Evrope. Kad je pre nekih devet do deset hiljada godina pre n. e. Atlantida potopljena, Golfovska struja je prodrla na sever Atlantika i preuzela današnji svoj put između Islanda i Irske.

Pristalice Platona i u Sargaskom moru, vide dokaze postojanja Atlantide. Upravo u toj „plovećoj preriji“ dolazi na svet mlađ jegulja, odakle one kreću ka slatkim vodama (u kojima ženke jedino mogu polno da sazru) — na zapad, ka obalama Amerike, i na istok, ka Evropi. Put ka Evropi je izrazito dug i opasan. Zašto ih je priroda obdarila tako besmislenim i opasnim navikama? Odgovor je — Atlantida! Od mesta rođenja do evropskih svežih rečnih voda jegulje su nekada prelazile put koji je bio mnogo kraći: Sargasko more — Atlantida. Kad su Atlantida i njene reke nestali, formirani instinkti su ih i dalje vodili u istom pravcu — sve do Evrope! 

A po nekim drugim teorijama, samo Sargasko more nastalo je tek nakon propasti Atlantide. 
  
7.


Postoje brojne teorije koje govore o tome kako je i zašto stradala Atlantida, ako je uopšte i postojala. Držeći se Platona, Doneli je u početku verovao da je Atlantida nastradala zbog snažnih podzemnih sila i pokretanja zemljine kore, praćenim potresima i vulkanskim erupcijama. Međutim, on kasnije zastupa ideju da je Zemlju pogodila velika kometa, koja je napravila haos u kojem je Atlantida neposredno stradala. Brojni sledbenici Donelija daju prednost ideji o padu golemog meteora na Zemlju. Sličnu zanimljivu ideju zastupa i austrijski inženjer Oto Hajnrih Muk (Otto Heinrich Muck) u knjizi „Tajna Atlantide“, koja je objavljena dvadeset godina nakon njegove smrti.

Atlantidu je uništio asteroid, najverovatnije iz grupe Adonis — kaže Muk. Ovo golemo nebesko čudovište, koje je imalo prečnik nekih desetak kilometara, sručilo se jednog dana na Zemlju. Pri prodoru kroz atmosferu, asteroid se zapalio i eksplodirao, a dva njegova najveća dela pala su u Atlantski okean, zakačivši neke od podvodnih vulkana. Jedan za drugim, vulkani su se aktivirali — proradio je stravični lanac na čijem putu je stajala nemoćna Atlantida. Čitav kontinent se za tili čas pretvorio u ogromnu buktinju, iznad koga su se uzdigli gusti crni oblaci pare, dima i pepela, zaklanjajući Sunce. Za dvadeset četiri časa od Atlantide nije ostalo ništa. Na njenom mestu iz vode je provirilo samo devet lavom prekrivenih vrhova — današnjih Azorskih ostrva.

Katastrofa koja je progutala legendarnu Atlantidu bila je sveopšta. Zemljotresi su zahvatili gotovo sve kontinente, a gigantski crni oblak otrovnih gasova širio se nošen vetrom, gušeći sve živo na Zemlji. Prema Mukovim proračunima, čovečanstvu je trebalo oko tri milenijuma da se oporavi od kataklizme; a u vreme kada su ponovo stvoreni uslovi za razvoj civilizacije — to je bilo u četvrtom milenijumu pre n. e. — od Atlantide je ostalo samo ime.

Prema Mukovoj teoriji, u ogromnom crnom oblaku su se mogle nalaziti i one kolosalne količine vode, koje su izazvale svetski potop, o čemu kao u horu bruje mitovi i legende mnogih naroda. Zatim, iznenadni nestanak sibirskih mamuta, bi se, takođe, mogao objasniti ovom katastrofom. Naime, zemljotresi koji su potresali čitave kontinente verovatno su izazvali i promene u rotaciji Zemlje i naginjanju Severnog pola, tako da je došlo do naglih promena klime; Sibir je pretvoren u carstvo snega i leda, što je njegovim nekadašnjim džinovskim stanovnicima naglo oduzelo hranu.
  
8.


Američki pseudoistoričar, Imanuel Velikovski (engl. Immanuel Velikovsky, rus. Immanuи́l Velikо́vskiй), autor brojnih kontraverznih knjiga, postavio je teoriju prema kojoj je u brojevima kod Egipćana nastala greška — dodata je jedna nula. Prema tome, Atlantida je stradala ne pre devet hiljada, već pre devet stotina godina pre Solonovog boravka u Egiptu. Uzrok propasti bio je premeštanje položaja Marsa i Venere unutar sunčevog sistema, njihove pertubacije i približavanje Zemlji, što je prouzrokovalo velike poremećaje u pokretima zemljine kore, u atmosferi, kao i velike poplave zbog gibanja mora. Ovi događaji su ostali očuvani u mitovima i legendama mnogih naroda.

Austrijski pronalazač Hans Horbiger (Hanns Hörbiger) postavio je početkom XX v. takozvanu glacijalnu teoriju o postanku sunčevog sistema. On je, između ostalog, smatrao da je današnji Mesec (a takvih je u prošlosti bilo više) kao samostalno telo slobodno kružio između Zemlje i Marsa. Pre nekih deset hiljada godina ovaj mali planet se previše približio Zemlji koja ga je „zarobila“ i pretvorila u satelit. Tada su iznenada nastupile nove gravitacione sile koje su povukle goleme količine vode iz predela Arktika i Antarktika prema ekvatorijalnim predelima, uz propratnu pojavu seizmičke i vulkanske aktivnosti. Masa vode koja se naglo izdigla, a zatim spustila, potopila je postojeća velika ostrva na Atlantiku i Pacifiku. Bile su to strašne poplave, bio je to opšti potop. Mnogi atlantolozi spremno su prihvatili Horbigerovu teoriju, jer je navela uzroke i vremenski dala dosta zanimljivo rešenje o propasti Atlantide.
Nazad na vrh Ići dole
marko313

Član
Član

marko313

Muški
Poruka : 31

Lokacija : Beograd

Učlanjen : 04.06.2014


Istina i legenda o Atlantidi Empty
PočaljiNaslov: Re: Istina i legenda o Atlantidi   Istina i legenda o Atlantidi Sat610Čet 1 Jan - 2:33

9.


Ogromni podvodni greben (Srednjoatlantski greben), u stvari najduži planinski venac na svetu, koji se proteže dnom Atlantskog okeana od severa ka jugu — od Islanda do Antarktika, često je uziman kao dokaz o postojanju Atlantide. Međutim, pomorski geolozi sumnjičavo vrte glavom, ističući da se Srednjoatlantski greben stvara od vrućeg otopljenog materijala (lave) koji nadire polako ka površini iz unutrašnjosti na sredini okeana. Kada se ovaj otopljeni materijal stvrdne, njega zamenjuje nova lava iz unutrašnjosti, a stvrdnute stene se lagano pokreću, udaljavajući se od sredine grebena u oba pravca. Zatim, istraživanja pokazuju da su pojedini delovi okeana stari više od sto šezdeset miliona godina, da su stene od koji je dno sastavljeno nastale u moru i da nikada nisu bile na površini, odnosno predstavljale kopno — pa ni kresta ogromnog grebena, koja je geološki najmlađa. Azorski plato koji se nalazi nešto po strani od glavnog grebena, nastao je u dalekoj prošlosti gomilanjem mase lave. Slično je sa Kanarskim ostrvima i Madeirom.

Otkako su sačinjene prve mape sveta, ljude je kopkao razgovetni mozaik u koji su se uklapali kontinenti. Afrika se skladno može smestiti uz krivinu Južne Amerike. Grenland dobro pristaje uz gornji deo spoja između Severne Amerike i Evrope. Ako bi se Antarktik pripojio Južnoj Americi, Australija bi se skladno uklopila uz njenu zapadnu obalu, a Indija bi upotpunila mozaik između Afrike i Australije. Međutim, tek 1912. g. austrijski naučnik Alfred Vegener (Alfred Wegener) izneo je ideju o razdvajanju i pomicanju kontinenata koji su nekada davno činili jednu celinu. On je tvrdio da su Australija, Afrika, Indija, Južna Amerika i Antarktik bili nekad spojeni u jedan superkontinent, koji je nazvao Gondvanaland. Evropa i Azija (Evroazija), Grenland i Severna Amerika bili su na sličan naziv međusobno povezani u jedan drugi gigantski kontinent, koji je Vegener nazvao Evrazija. Još ranije, ukazivao je Vegener, ova dva superkontinenta bila su spojena kao jedna kopnena masa, nazvana Pangea.

Do odvajanja kontinenata došlo je pre više od dvesta miliona godina i otada se stalno udaljavaju jedan do dva centimetra godišnje, a novi materijal, dolazeći iz unutrašnjosti zemlje, neprestano ispunjava nastalu pukotinu, odnosno okeansko dno koje se istovremeno širi. Prema tome, ako se prihvati Vegenerova teorija o razdvajanju i pomeranju kontinenata, za koju danas ima sve više dokaza, nijedan deo dna Atlantskog okeana nije mogao u prošlosti biti kopnena masa, što znači da nema mesta postojanju Atlantide u Atlantiku. Ali atlantolozi se nisu predavali lako, ističući da se obrisi istočne obale Srednje i Južne Amerike, posebno predeo Srednje Amerike, ne uklapaju u jednom delu potpuno u obrise istočnih obala Evrope i severne Afrike, da se ta „slagaljka“ ne može potpuno složiti, jer u blizini Karipskog mora nedostaje jedan komad i postoji šupljina. A upravo ta šupljina bi mogla biti Atlantida, kažu neumorni i nepopustljivi atlantolozi. Međutim, na njihovu žalost, ta šupljina je nastala pre više od sto miliona godina.
  
10.


Pristalice postojanja Atlantide nisu ovo ostrvo (kontinent) tražili samo u Atlantiku. Još u antičko doba rođena je ideja da se ona možda nalazila i u predelima unutar Herkulovih stubova, odnosno Gibraltarskog moreuza. O tome govori i Diodor Sicilijus, u svojoj priči o amazonskoj kraljici Mirini. Amazonke, koje pominje Diodor, su živele na ostrvu Hesperiji, u Tritonskom jezeru (na mestu današnjeg zaliva Kabis i slanog jezera Šat al-Xarida u Tunisu, koje je kasnije usled tektonskih poremećaja presušilo), za razliku od onih sa Ponta (Crnog mora), gde ih smešta većina drugih autora. Diodor piše da su Afričke Amazonke mnogo starijeg i slavnijeg porekla od Pontskih. Ali one nisu bile jedino pleme žena ratnika na afričkom tlu, jer su isto tako bile slavljene zbog hrabrosti i neustrašivosti i Gorgone.

Diodor navodi drevno libijsko predanje o sukobu Amazonki, žena ratnika, sa stanovnicima Atlantide. Pošto su osvojile sve gradove na ostrvu Hesperiji, one su potukle susedne Libijce i sva okolna nomadska plemena i osnovale veliki grad Herson. Odatle su napale na stanovnike daleke Atlantide, najcivilizovaniji narod zapadno od Nila. Mirina je predvodila vojsku od nekoliko hiljada konjanika i pešaka, s kojima je uspela da zauzme i razori Kernu, jedan od najznačajnijih gradova Atlantide. Tada su stanovnici ostalih gradova odlučili da se predaju bez borbe amazonskoj kraljici, koja je prema njima postupila vrlo časno; sklopila je s njima prijateljstvo, a da bi im nadoknadila gubitak Kerne, na mestu razorenog grada podigla je novi — Mirinu, koji je naselila zarobljenicima i svima onima koji su želeli da tu žive. Otada su stanovnici Atlantide ukazivali Amazonkama božanske počasti.

Kasnije, kad su Atlantiđane napale Gorgone, Mirina se, na njihovu molbu, sukobila sa Gorgonama i strahovito ih porazila, zarobivši više od tri hiljade Gorgonki. Međutim, u toku noći, kada su Amazonke zaspale nakon pobedničkog pira, zarobljenice su se domogle svojih mačeva, i uz pomoć glavnine gorgonskih snaga, koja je čekala prikrivena u šumi, izvršile su pravi pokolj među Amazonkama. Poginule Amazonke sahranjene su ispod tri velike humke koje otada zovu „grobovi Amazonki“. Kraljica Mirina je uspela da izbegne pokolj i prikupi novu vojsku, s kojom je izvršila još niz slavnih pohoda. Poginula je u borbi protiv tračkog kralja Mopsa i njegovog skitskog saveznika Sipula.

Ova Diodorova legenda se ne može arheološki datirati, ali je on stavlja ispred libijskog pohoda na egejska ostrva i Trakiju, što se nije dogodilo kasnije od trećeg milenijuma pre n. e. Ako je Diodorova Atlantida bila u zapadnoj Libiji — poplave koje su mogle da izazovu njenu propast verovatno su bile prouzrokovane fenomenalnim kišama, ili su to bile velike plime praćene snažnim zapadnim vetrovima, ili se to desilo usled tonjenja priobalnih terena.

Diodor potom nastavlja sa detaljnijim opisom Atlantiđana. Atlantiđani su, kaže on, naseljavali bogatu zemlju koja je izlazila na okean i bila čuvena po svom gostoprimstvu prema strancima. Oni su se hvalili da su u njihovoj zemlji rođeni bogovi što je, kažu, potvrdio i najslavniji helenski pesnik (Homer) kada je napisao da je Zevsova supruga Hera rekla: „Granice na kraju zemlje daleko ja vidim gde se Tetija i stari Okean hvale da su preci bogova.“.

Njihov prvi kralj je bio Uran, koji je pod svojom vlašću držao veći deo sveta, posebno prema zapadu i severu. On je civilizovao ljude, naučivši ih da žive u gradovima i da obrađuju zemlju. Kao poklonik proučavanja astrologije, predskazao je mnoge buduće događaje i uveo je solarnu godinu i lunarni kalendar kao meru za vreme. Ljudi, puni divljenja prema njegovim veštinama su mu nakon smrti odavali božanske počasti i nazvali sazvežđe po njemu.

Uran je imao četrdesetpetoro dece od različitih žena; osamnaest ih je imao sa Titejom ili Terom, zbog čega su oni poznati kao Titani ili ljudi Tere. Njegove najslavnije kćerke su bile Bazileja i Rea ili Pandora. Starija, Bazileja, bila je tako brižna prema svojoj braći da je postala poznata kao Velika majka, a nekon Uranove smrti bila je voljom naroda izabrana za kraljicu. Ona se udala za svoga brata Hiperiona, s kojim je imala dvoje dece: Helija, kasnije boga sunca, i Selenu, boginju meseca. Međutim, njena ostala braća, u strahu da Hiperion ne uzurpira tron, skovali su zaveru i ubili ga, a potom su utopili i njegovog sina Helija u recu Eridan (Po u Italiji). 

Nakon ubistva Hiperiona, Uranova deca su razdelila kraljevstvo među sobom. Najpoznatiji od njih bili su Atlant i Saturn. Atlant je preuzeo vlast nad zemljom uz obalu okeana, dao stanovništvu koje je tu živelo ime Atlantiđani, a velikim planinama ime Atlas. Kao i njegov otac Uran, bio je mudar astrolog i prvi je otkrio sferu, odakle potiče legenda da je nebeski svod nosio na svojim ramenima. Najslavniji od njegovih sinova bio je Hesper, koji je, dok je posmatrao kretanje zvezda na planini Atlas, nestao u oluji. Ljudi su, oplakujući njegovu sudbinu, jutarnju zvezdu nazvali njegovim imenom.

Atlant je takođe imao i sedam kćeri, koje su po svome ocu nazvane Atlantide, a po majci Hesperidi — Hesperide. Njihova imena (dato ih je samo šest) bila su Maja, Elektra, Tajgeta, Asteropa, Halkiona i Celena. Njihovi potomci bili su preci nekoliko naroda — varvara kao i Helena. Atlantide su postale sazvežđe Plejada i slavljene su kao boginje. Nimfe su takođe obično zvali Atlantidama „jer se u ovoj zemlji sve žene tako zovu“. 

Nije baš potpuno jasno da li Diodor govori o narodu planine Atlas u Africi ili o ostrvu u Atlantskom okeanu. Ima nekih indicija da se pojedini delovi izlaganja odnose na Atlantidu — ostrvo-kontinent, a ne na ostatke njenog stanovništva u Africi.  Posebno je interesantno da u nekim delovima priče govori o državi Atlantidi kao da ona još uvek postoji u njegovo doba.
 
11.


Odnedavno se smatra da dobar deo Platonovih opisa Atlantide, uključujući i igre s bikovima, podseća na kritsku civilizaciju bronzanog doba. Pažnju naučnih krugova u tom pravcu prvi put je usmerio engleski arheolog Frost (Frost) 1909. g. U periodu od 2000. — 1500. g. pre n. e. Krit je, kako je to utvrdio engleski arheolog Artur Evans (Arthur Evans) krajem XIX i početkom XX v., bila središte velike i razvijene civilizacije, s brojnim palatama i hramovima i velikom flotom koja je dominirala Mediteranom. U XV v. pre n. e. kritska civilizacija je bila iznenada uništena. Neki kažu da je kritsku civilizaviju uništila mikenska najezda, a drugi — prirodna kataklizma. Opisujući slabljene kritskog carstva, Frost kaže: „Kao politička i trgovačka sila Knos (glavni grad Krita) i njegovi saveznici bili su iznenada uništeni kada je izgledalo da su najjači i najsigurniji. Izgledalo je da je čitavo carstvo potonulo u more — kao da je priča o Atlantidi bila istinita.“. Ova teorija nije privukla pažnju, jer je nedostajalo objašnjenje kako je i zašto došlo do katastrofe i propasti.

Tek nakon trideset godina od Frostove ideje, grčki arheolog Spiridon Marinatos (Spyridon Nikolaou Marinatos,  Σπυρίδων Νικολάου Μαρινᾶτος) dolazi do zaključka da je glavni razlog uništenja kritske civilizacije bila snažna eksplozija vulkana na ostrvu Santorin (Tera), severno od Krita. Utvrđeno je da je ova erupcija na ostrvu Santorin bila najveća prirodna katastrofa koja se dogodila u istorijsko vreme, negde između 1500. i 1470. g. pre n. e. Veći deo ostrva je jednostavno propao, ostavljajući strme litice kao nožem odrezane. Propadanjem velikih kamenih gromada nastali su golemi talasi, takozvani cunami ili talasi plime, koji nastaju nakon naglog odrona zemlje u more ili nakon podmorskih erupcija.  

Erupcija na Santorinu je imala katastrofalne posledice za Krit i mnoga druga egejska ostrva. Krit je spaljen i razoren usled zemljotresa, gigantskih talasa i vulkanskog pepela, dima i lave. Glavni grad Knos je bio delimično pošteđen tog udara, jer se nalazio na uzvisini, dublje u unutrašnjosti. Moćni cunami oštetili su i kontinentalni deo Helade, ali mnogo manje. Proučavanja na terenu pokazala su da su talasi plime koji su zahvatili ostrvo Anafu, trideset kilometara severno od Santorina, bili visoki do dvesta pedeset metara. Na udaljenosti od devet stotina kilometara, na području današnjeg Tel Aviva, nađeni su slojevi vulkanskog pepela sa Santorina (Tere), a talasi koji su stizali na obale Bliskog istoka bili su visoki do devet metara.

Ugledni grčki seizmolog i okeanograf Galanopulos (Galanopulos), razvijajući dalje Frostovu teoriju, došao je do zaključka da je baš sama Tera bila središte jedne velike civilizacije. On smatra da Platonov opis izgleda i plana glavnog grada Atlantide u mnogome podseća na grad Teru, što potvrđuju najnovija arheološka i podmorsko-okeanografska otkrića. „Što se više gomilaju dokazi sa iskopavanja na Teri, to nam Platonova priča o Atlantidi izgleda sve više kao istinita istorija.“.   
  
12.


Krit se, naravno, ne nalazi u Atlanskom okeanu, ali je sa misirskog stanovišta to bila snažna država (Keftia) koja leži negde daleko na zapadu. Misirci nisu bili moreplovci, te im je geografski horizont bio uveliko sužen. Oni su čuli za moćnu pomorsku silu na Zapadu, ali je to za njih bio dalek svet, veoma različit od njihovog. Brojne izbeglice su prenele vest o strahovitoj katastrofi; sve je to bezbroj puta prepričavano među učenim sveštenicima, prenošeno s kolena na koleno i legenda se polako stvarala. Kako su godine prolazile vreme katastrofe se pomiče dublje u prošlost, a mesto događaja se smešta izvan Heraklovih stubova. A tada se sa ovom tradicijom upoznaje Solon...

Ako se prihvati mišljenje Velikovskog da je Platon pogrešno naveo 9000. godinu, onda bi propast Atlantide mogla da bude negde u XV v. pre n. e., što bi odgovaralo vremenu eksplozije na Santorinu i slomu kritske moći. Zbrku u hipotezu o Kritu kao Atlantidi unosi veliki broj slonova koje pominje Platon, što može da se odnosi na znatan uvoz slonovače preko ostrva Fara, a moguće je da se radi o pozajmici iz neke druge legende.

(Katastrofa ostrva Santorin mogla bi, prema mišljenju nekih istraživača, biti objašnjenje za biblijsku priču o bekstvu Izraelaca iz misirskog (egipatskog) ropstva, pod vođstvom Mojsija. Došavši na obale Crvenog mora, Mojsije je podizanjem ruke naredio talasima da se razdvoje. Tako su Izraelci prešli na drugu obalu po suvom, između dva vodena bedemada. Misirci koji su ih progonili krenuli su za njima, ali je Mojsije još jednim podizanjem ruke naredio vodenim bedemima da se vrate u prvobitno stanje i oni su se sručili na progonitelje, odvlačeći ih u morske dubine. Ova epizoda mogla bi se objasniti delovanjem cunama. Nakon erupcije dolazi do strahovitog udara vetra, do usisavanja mora u prvoj fazi nastajanja talasa plime — kad su Izraelci prešli po suvom — a zatim, nakon nekoloko sati, nastupaju golemi cunami visoki do devet metara i — uništavaju misirsku vojsku.).
  
13.


Među dokazima koji govore u prilog postojanja Platonovog kontinenta jedan je, svojevremeno, izazvao veliku pažnju i burne reakcije. Bio je to članak objavljen 1912. g. u listu „New York American“ pod nazivom: „Kako sam pronašao nestalu Atlantidu“. Potpisnik članka bio je Paul Šliman (Paul Schliemann), koji se predstavio kao unuk čuvenog arheologa Hajnriha Šlimana (Heinrich Schliemann), koji je na osnovu Homerovih dela otkrio stare helenske gradove Troju i Mikenu.

Hajnrih Šliman je, navodno, kratko vreme pred smrt, deponovao u jednu francusku banku zapečaćeno pismo, s naznakom da ga može podići samo onaj član njegove porodice koji pođe njegovim stopama. Nakon više godina bavljenja arheologijom, Paul Šliman je preuzeo pismo i obelodanio njegov sadržaj. U pismu je stari Šliman navodio dokaze o postojanju Atlantide. Naime, među Prijamovim blagom u Troji on je otkrio i veliku glinenu vazu, na kojoj je pisalo feničanskim pismom: „Od kralja Atlantide — Krona!“, a 1883. g.  u Luvru je naišao na vazu iz Tiahunaka (Srednja Amerika), istog oblika, dekoracije i materijala, samo bez natpisa. Sve ovo je podstaklo Šlimana da dalje istražuje. Tako je u Petrogradskom muzeju otkrio jedan od najstarijih papirusa iz 4570. g. pre n. e. Papirus je sadržao opis kako je faraon Senta uputio ekspediciju na zapad u potragu za tragovima Atlantide, odakle su 3350. g. ranije stigli misirski praoci, noseći sa sobom stečeno znanje. Osim toga Šliman je u iskopinama Mikene na Lavljim vratima otkrio natpis u kojem se pominje da Misirci vode poreklo sa Atlantide.

Međutim, ubrzo su se pojavile sumnje u sadržaj članka. Naime, ranije nije bilo poznato da se Šliman interesovao za Atlantidu. Iznete su neke primedbe na greške u tekstu, koje se Hajnrihu Šlimanu sigurno ne bi dogodile. Njegov bliski saradnik Vilhelm Dorpfeld (Wilhelm Dörpfeld) je izjavio: „Koliko je meni poznato Hajnrih Šliman se nikada nije dublje zanimao za postojanje Atlantide. Ja, bar, nikad nisam čuo nikakve aluzije o njegovom radu, iako sam bio njegov saradnik od 1882. g. do njegove smrti 1890. g.“.

Na kraju se postavilo pitanje postojanja samog Paula Šlimana. Lako je utvrđeno da je on, u stvari, bio izmišljena osoba među Šlimanovim potomcima. Prema tome, „bila je to novinarska patka čoveka koji se sigurno slatko smejao uspeloj prevari, jer i danas ima pojedinaca koji podatke doktora Paula Šlimana navode kao autentičan izvor.“.
    
14.


Od Platona pa do danas, bezbroj oblasti poistovećivano je, po jednoj ili drugoj teoriji, sa potonulom Atlantidom. Tako je ona smeštana u Španiju, Portugaliju, Francusku, Holandiju, Englesku, Irsku, Nemačku i Švedsku; zatim oko planine Atlas u severozapadnoj Africi; pa južnije, u Sahari, koja je nekada bila zelena i vlažna; onda u Etiopiju, Nigeriju, južnu Afriku; te na Korziku, Maltu, u Palestinu, Arabiju, Iran i Šri Lanku; najzad, nisu izostali Arktik, Grenland i Sibir. Godine 1953. objavljeno je da su ronioci ugledali ruševine tvrđave sa Atlantide u Severnom moru, nedaleko od Helgolanda. Italijanski klimatolog Flavio Barbiero (Flavio Barbiero) je razvio teoriju da se Atlantida nalazila na današnjem Antarktiku, koji je u dalekoj prošlosti imao drugačiju, vrlo blagu klimu. Postoji i teorija o velikoj severnoj zemlji Hiperboreji, čije je poluostrvo bila Atlantida, a od njega su nastali Grenland i Island. Gledano u celini, većina teoretičara ipak stavlja Atlantidu tamo gde i Platon — u Atlantski okean, mada je teorija o ostrvu Kritu kao Atlantidi sve prisutnija.

Razne kamene oblike nađene na dnu mora oko ostrva Bimini u Karipskom moru, koje je, navodno, napravila čovekova ruka, atlantolozi su spremno proglasili ostacima hramova, palata, bedema i puteva sa Atlantide. Međutim, pomorski geolozi koji su pregledali ova mesta smatraju da je reč o „prirodnim tvorevinama“. Takve „prirodne tvorevine“ i raznovrsni kameni oblici, koji izgledaju kao da ih je stvorio čovek, postoje u mnogim delovima sveta, po planinama i dolinama, na obalama mora i pod morem.

Povrh svega, pojedinim narodima je pripisivano da vode poreklo sa Atlantide. Takav slučaj je sa Baskima iz Španije i Francuske, koji jedini govore neindoevropskim jezikom u zapadnoj Evropi. Njihov jezik, neobičan po sintaksi i leksici, teoretičari su veoma lako proglasili ostacima jezika sa Atlantide. Međutim, pravo na takvo poreklo pripisivano je i Berberima u severnoj Africi, kao i Majama u Srednjoj Americi.
   
15.


O Atlantidi je napisano nekoliko hiljada manje-više uspešnih knjiga i rasprava, u kojima se katkad puštalo mašti na volju do apsurda. Neki autori su pripisivali stanovnicima Atlantide daleko savršenija tehnološka dostignuća nego što je Platon mogao i da zamisli ili pretpostavi. Oni su navodno, između ostalog, znali za eksploziv i elektricitet, izumeli su letilice i, kako neki kažu, posedovali su moćne lasere. Najzad, stanovnici Atlantide su proglašeni došljacima iz svemira! Obrnuto, oni su se, budući da su na vreme predvideli katastrofu, preselili u svemir, odakle povremeno posećuju svoju praplanetu Zemlju u letećim tanjirima! Atlantida služi i kao objašnjenje za nestale brodove, odnosno avione, u kobnom takozvanom Bermudskom trouglu, koji nije ništa drugo do „klopka“ koju postavljaju potomci stanovnika Atlantide, pritajenih na dnu okeana!

Veoma zanimljivo i maštovito mišljenje o Atlantidi imala je velika ruska avanturiskinja iz XIX v. Helena Petrovna Blavatski (Helena Petrovna Blavatsky, rus. Elе́na Petrо́vna Blavа́tskaя). „Atlantida nije nastala odjednom“ — tvdila je ona. — „Najpre je nastala polarna zemlja moćne civilizacije, Hiperboreja, zatim južnopacifička imperija Lemurija (s čime se ne slažu pristalice postojanja ovog hipotetičkog kontinenta-ostrva, koje se po njima nalazilo u Indijskom okeanu), i tek onda se razvila Atlantida.“

Ova bivša supruga ruskog generala, ljubavnica engleskog biznismena, ruskog barona i trgovca iz Filadelfije, cirkuska jahačica i medij na spiritističkim seansama, o svojoj prošlosti je izmišljala neverovatne priče, pa nije nikakvo čudo da je to učinila i s Platonovom Atlantidom, i to na najednostavniji mogući način: tamo gde nije imala nikakvih podataka — jednostavno ih je sama izmišljala. Tako je postala idejna majka niza fantastičnih priča koje su se dogodile na Lemuriji ili u Hiperboreji. Na osnovu njenih prikaza Atlantide stvoren je niz crnih priča o moćnim duhovima daleke prošlosti. Crna magija, obožavanje vatre, prinošenje bika na žrtvu, kupanje u krvi žrtvovanih životinja — sve to, i još štošta drugo, je po njenom kazivanju spadalo u čudne religijske običaje stanovnika legendarne Atlantide.

Od svih njenih sledbenika najdetaljniji je možda bio Vilijem Skot-Eliot (William Scott-Elliot), koji u svojoj knjizi „Istorija Atlantide i izgubljene Lemurije“ iz 1896. g. piše: „Atlantida je uništena čitavom serijom katastrofa, koje su varirale od ogromnih kataklizmi u kojima su nestajala čitava područja zajedno sa stanovnicima, do relativno nevažnih odrona zemlje kakvi se i danas događaju na obalnim područjima. Jednom kad je razaranje počelo, više nije bilo odmora: uporno grickanje kontinenta manjim odronima više niko nije mogao da zaustavi. Ali četiri strahovite katastrofe su svojom jačinom nadvisile sve one manje: prva se dogodila u razdoblju Miocena, pre otprilike 800.000 g.; druga nešto manja, dogodila se pre 200.000 g.; a treća pre 80.000 g. Ta treća je bila izvanredno velika i uništila je sve što je još preostalo od Atlantskog kontinenta. Ostalo je jedino ostrvo, koje je Platon nazvao Posejdonij, a i to je ostrvo bilo konačno prekriveno talasima u četvrtoj, poslednjoj velikoj katastrofi — 9564. g. pre n. e.”.

Tako je Skot-Eliot na temelju svojih „istraživanja“ nadopunio Platona, štaviše, pripisao mu je i ostrvo Posejdonij, koje Platon nikada nije ni pomenuo. No njegov opis „grickanja“ tla Atlantide dao je nov polet brojnim autorima da svoje priče smeštaju u okvire prastare civilizacije, koja je eto postojala na Zemlji još u doba Australopiteka, ranije od Pitekantropa, a u doba Neandertalca i Kromanjonskog Homo sapiensa već davno bila osuđena na propast...
   
16.


Sve u svemu, nauka nije uspela da potvrdi postojanje legendarne Atlantide. Nijedna hipoteza nije našla odgovarajuću materijalnu potvrdu, niti je adekvatno odgovorila na sva pitanja. Međutim, najveću grešku koju nauka može da napravi u odnosu na prošlost jeste da nešto otpiše kao apsolutno nemoguće ili netačno; to je istorija naučnih otkrića više puta potvrdila. Štaviše, i kada bi se nedvosmisleno dokazalo da je Atlantida samo plod fikcije i mašte, da nije nikada postojala, ni u Atlanskom okeanu, niti na bilo kojem drugom mestu na Zemlji, u bilo kom vremenskom periodu, ostaje da se objasni zagonetni nastanak ove legende i njen smisao — što je podjednako uzbudljivo. 
    
Marko Krajšić
Nazad na vrh Ići dole
 
Istina i legenda o Atlantidi
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Istina i legenda o Mojsiju
» Istina i legenda o Gilgamešu
» Istina i legenda o Homeru
» Istina i legenda o Hiperboreji
» Istina i legenda o Amazonkama
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-