Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Relikvije - Konstatin i krst

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
kanaparker

Član
Član

kanaparker

Muški
Poruka : 55

Učlanjen : 25.07.2012


Relikvije - Konstatin i krst Empty
PočaljiNaslov: Relikvije - Konstatin i krst   Relikvije - Konstatin i krst Sat610Sre 29 Avg - 0:10

Konstantin i krst


Značajan argument u korist poštovanja krsta u Rimskoj crkvi bila je i poznata Konstantinova “vizija krsta” i njegovo kasnije “obraćenje”. Kada se Konstantin sa svojim vojnicima približio Rimu, očekivala ga je bitka, u istoriji poznata kao bitka kod Milvijskog mosta.U skladu s običajima tog vremena, bili su pozvani haruspici da daju savet
(vračari koji su pogađali budućnost promatranjem utrobe zaklanih životinja). Uzgred, gatanje pre bitaka praktikovali su i vavilonski carevi: “Car vavilonski će stati na raskrsnici, gde počinju dva puta, te će vračati, gledaće strele,
pitaće likove, gledaće u jetru”. U Konstantinovom slučaju, bilo mu je rečeno da mu bogovi neće priteći u pomoć i
da će pretrpeti poraz u toj bici. Međutim, kao što je kasnije ispričao, tada mu se u viziji prikazao krst i čuo je reči: “U ovom znaku je pobednik”. Sledećeg dana, 28. oktobra 312. godine, napredovao je iza standardnog lika krsta na
zastavama i opremi svoje vojske. Pobedio je u bici, porazio rivala i proglasio svoje obraćenje u hrišćanstvo. Svakako, ova prividna pobeda hrišćanstva učinila je mnogo za promovisanje krsta u Rimskoj crkvi.

Postoji slaganje sa mnogih strana da Konstantinova vizija krsta nije istorijski tačna. Jedini autoritet među istoričarima koji prenosi tu priču je Euzebije koji je, prema vlastitom priznanju, naginjao moralnoj pouci i bio optuživan kao “falsifikator istorije”. Međutim, ako je Konstantin i imao takvu viziju, možemo li da pretpostavimo da je ona došla od Isusa Hrista? Da li bi “Knez mira” uputio paganskog imperatora da načini ratnu zastavu sa znakom krsta i da ide da pobeđuje i ubija u tom znaku?

Rimsko carstvo, na čijem je čelu u to vreme bio Konstantin, opisano je u Svetom pismu kao “zver”. Prorok Danilo je video četiri velike zveri koje su predstavljale četiri svetska carstva - Vavilon (lav), Medo-Persiju (medved), Grčku (ris) i Rim. Četvrta zver, Rimsko carstvo, bila je tako strašna da je za nju dat simbol zveri koja nije bila nalik nijednoj drugoj. Dakle, sasvim je nelogično da je Hristos rekao Konstantinu da pobeđuje sa znakom krsta i tako jača “zverski sistem” Rima! Ali, ako vizija nije bila od Boga, kako onda možemo da objasnimo Konstantinovo obraćenje? U stvari, njegovo obraćenje bi trebalo ozbiljno preispitati. Iako je on mnogo učinio za afirmaciju određenih doktrina i običaja unutar crkve, činjenice jasno pokazuju da on nije bio istinski obraćen, u biblijskom smislu te reči. Istoričari se slažu
da je njegovo obraćenje bilo “nominalno”, čak i prema savremenim standardima.”

Verovatno najočigledniji pokazatelj da on nije bio istinski obraćen je činjenica da je posle svog obraćenja počinio više ubistava nevinih ljudi, uključujući tu i ubistvo vlastite žene i sina! Prema Bibliji “nijedan ubica nema u sebi trajnog, večnog života”. Konstantin se prvo oženio sa Minervom i dobio sina Krispa. Druga žena, Fausta, rodila mu je tri kćeri i tri sina. Krisp je postao istaknuti vojnik, pa je pomagao svom ocu. Ipak, 326. godine, vrlo kratko nakon što je vodio koncil u Nikeji, Konstantin je naredio da se ubije njegov vlastiti sin. Naime, Fausta je optužila Krispa da ju je silovao, ali je to najverovatnije bio samo njen način da ga skloni s puta kako bi se jedan od njenih sinova mogao popeti na presto. Ipak, Konstantinova majka je uspela da ga uveri da se Fausta sama “podala njegovom sinu”. Zato je Konstantin naredio da Faustu udave u kadi s vrelom vodom. Otprilike u isto vreme naredio je da se na smrt izbičuje sin njegove sestre, a da se njen muž zadavi, iako mu je ranije obećao da će mu poštedeti život.

Ovi događaji su u Katoličkoj enciklopediji sumirani sledećim rečima: “Čak i nakon obraćenja prouzrokovao je egzekuciju svog šuraka Licinija i njegovog sina, kao i Krispa, vlastitog sina iz prvog braka i druge žene Fauste... Nakon čitanja o tim okrutnostima, teško je verovati da je taj isti imperator u jednom dobu svoga života imao blage i nežne porive; ali ljudska priroda je puna suprotnosti.”

Konstantin je donosio odluke u korist hrišćana: ukinuo je smrtnu kaznu razapinjanjem, a prestala su i progonstva koja su u Rimu postala krajnje okrutna. Međutim, da li je on doneo te odluke iz hrišćanskih uverenja ili je to učinio iz političkih motiva? Katolička enciklopedija kaže da su “neki biskupi, zaslepljeni sjajem dvora, otišli tako daleko da su slavili cara kao Božjeg anđela, kao sveto biće, i proricali da će on, poput Sina Božjeg, vladati na nebu. U skladu sa tim, utvrđeno je da je Konstantin bio naklonjen hrišćanstvu uglavnom zbog političkih motiva i da je bio poštovan kao prosvećeni despot koji je koristio religiju da bi ojačao svoju vladavinu.”

Ovo je bio zaključak poznatog istoričara Djuranta u vezi sa Konstantinovim obraćenjem: “Da li je njegovo
obraćenje bilo iskreno, da li je to bio čin religiozne vere ili savršeni potez političke mudrosti? Verovatnije ovo drugo... On se retko pokoravao ceremonijalnim zahtevima hrišćanskog bogosluženja. Njegova pisma hrišćanskim biskupima jasno pokazuju da je on malo mario za teološka razmimoilaženja koja su potresalahrišćanstvo, iako je bio voljan da spreči neslaganja u interesu jedinstva imperije. Tokom svoje vladavine biskupe je tretirao kao političke pomoćnike; sazivao ih je, predsedavao na njihovim koncilima i pristajao da sprovodi bilo koje mišljenje većine. Pravi vernik bi prvo trebalo da bude hrišćanin, pa tek onda državnik; s Konstantinom je bilo obrnuto - hrišćanstvo je za njega bilo sredstvo,a ne cilj.”

Progonstva nisu uništila hrišćansku veru, a Konstantin je to dobro znao. Umesto da carstvo neprekidno bude podeljeno zbog sukoba pagana i hrišćana, zašto ne preduzeti takve korake, razmišljao je, da izgleda kao da je nužno pomešati paganstvo i hrišćanstvo i tako carstvu dati ujedinjenu snagu. Postojale su sličnosti između dva religijska sistema, pa čak ni simbol krsta nije bio faktor koji bi razdvajao. U to vreme krst je već bio upotrebljavan među hrišćanima, a “obožavaocima Mitre u Konstantinovoj vojsci krst nije bio uvredljiv jer su se već dugo borili pod
zastavom s mitraističkim krstom svetla.”

Konstantinovo hrišćanstvo je bilo puno kompromisa. Iako je uklonio svoj kip iz paganskih hramova i odrekao se žrtava koje su mu se prinosile, ipak su ljudi nastavili da ga smatraju božanstvom. Kao Pontifex Maximus nastavio je nadzor nad neznabožačkim bogosluženjem i zaštiti njegovih prava. U posvećivanju Konstantinopolja 330. godine, korišćen je ceremonijal koji je bio mešavina hrišćanstva i paganstva. Na trgu je bila postavljena kočija boga sunca, a iznad nje Hristov krst. Kovani novac, koji je Konstantin naložio da se izradi, prikazivao je krst, ali i likove Marsa i Apolona. Iako je sebe smatrao hrišćaninom, nastavio je da veruje u paganske magične rituale za zaštitu žetve i isceljenje od bolesti. Svi ovi podaci su navedeni u Katoličkoj enciklopediji.Ipak, koncept po kojem je
Rimokatolička crkva rasla i razvijala se, koncept mešanja paganstva i hrišćanstva kao ujedinjene sile, očigledno je povezan sa Konstantinom i godinama koje su sledile, tokom kojih se crkva obogatila i uvećala svoja dobra.
Priča koja je u Rimokatoličkoj crkvi najviše uticala na poštovanje krsta, čak više nego ona o Konstantinovoj viziji, odnosi se na njegovu majku Helenu. Kad je starica imala već skoro osamdeset godina, išla je na hodočašće u Jerusalim. Legenda kaže da je tamo pronašla tri zakopana krsta - Hristov krst i krstove na kojima su bila razapeta dvojica razbojnika. Hristov krst je bio prepoznat po tome što je, posle provere jerusalimskog biskupa Makariosa, čudesno isceljivao, dok druga dva nisu.

Članak u Katoličkoj enciklopediji kaže: “Deo pravog krsta ostao je u Jerusalimu stavljen u srebreni relikvijar; ostatak
sa klinovima je morao da bude poslat Konstantinu... jedan od klinova je bio pričvršćen za carev šlem, a drugi na uzde njegovog konja, da bi se desilo, prema navodu mnogih crkvenih otaca, ono što je pisao prorok Zaharija: ‘U taj
dan će na konjskim zvoncima biti napisano: Gospodu posvećeno’ (Zaharija14:20).”

Ovaj tekst, iako pokušava da ustraje na osnovnim učenjima crkve u vezi s krstom, dopušta da se priče o otkriću krsta razlikuju i da tradicija (koja se, u stvari, razvila godinama kasnije) može uveliko da bude zasnovana na legendi.

Čini se da je istorijski tačno to da je Helena posetila Jerusalim 326. godine, ali priča o njenom otkriću krsta nije postojala do 440. godine, što je 114 godina kasnije! Ideja da je originalni krst još uvek bio u Jerusalimu, skoro 300 godina nakon raspeća, vrlo je neuverljiva. Jevrejski zakoni su zahtevali da se krstovi spale nakon što su bili upotrebljeni za razapinjanje.
Nazad na vrh Ići dole
kanaparker

Član
Član

kanaparker

Muški
Poruka : 55

Učlanjen : 25.07.2012


Relikvije - Konstatin i krst Empty
PočaljiNaslov: Re: Relikvije - Konstatin i krst   Relikvije - Konstatin i krst Sat610Uto 16 Okt - 23:15

Hrišćanske relikvije


Relikvije ili mošti predstavljaju objekat verskog poštovanja, posebno deo posmrtnih ostataka ili lične imovine svetitelja. Posebnu formu mošti predstavljaju "dodirne relikvije", odnosno predmeti sa kojima je svetitelj došao u dodir ili navodno došao u dodir, kao npr. delovi odeće i sl. Mnogi hrišćani smatraju da su mošti izvor Božanske energije.

Pojam mošti je obrađen u svim većim svetskim religijama, ali najviše u hrišćanstvu, šintoizmu i budizmu.
U hrišćanstvu (katoličanstvu i pravoslavlju) su mošti jedan od najstarijih oblika poštovanja svetitelja. Postojanje tog poštovanja dokazano još u 2. veku, daleko pre poštovanja ikona i drugih formi prezentacije svetitelja. U antici je
svaki oblik poštovanja mošti bio nepoželjan i bilo čiji posmrtni ostaci su smatrani nečistim. Protestanti još od doba Martina Lutera većinski ne prihvataju tradicije poštovanja mošti i smatraju ih nebiblijskim, dok adventisti i jehovini svedoci ih čak smatraju đavolskim.

Relikvije Rimske crkve

Upotreba relikvija, možda najveće praznoverje, otkriva nam svu obmanu i nedoslednost kojima je hrišćanski narod bio podvrgnut vekovima. Delovi “istinskog krsta”, (časnog krsta) spadali su među najobožavanije relikvije. Po Evropi u i drugim delovima sveta bilo ih je rasejano toliko da je Kalvin jednom rekao da bi, kad bi se svi komadi sakupili, formirali jedan dobar brodski tovar. Ipak, Hristov krst je bio tolikih dimenzija da je mogla da ga nosi samo jedna osoba. Da li treba da verujemo da su se ti komadi drveta čudesno umnožavali, kao kad je Isus blagoslovio hlebove i ribe? Očigledno da je to bilo uverenje svetog Paulina koji je govorio o “reintegraciji krsta, drugim rečima, da se krst nikada nije smanjivao, bez obzira koliko je komada bilo odlomljeno od njega!”

Žan Kalvin (1509-1564) pisao je o nelogičnostima u vezi sa relikvijama iz njegovog doba. Neke crkve su tvrdile da poseduju trnovu krunu, druge da imaju posude koje je Isus koristio u Kani prilikom pretvaranja vode u vino. Nešto od tog vina nalazilo se u Orleansu. Za komad pečene ribe koju je Petar ponudio Isusu, Kalvin kaže: “Mora da je bio začuđujuće dobro osoljen, kad se održao tokom tako dugog vremenskog razdoblja.” Uoči svakog Božića, u Crkvi svete Marije Velike u Rimu, u svrhu bogosluženja, bile su izložene jasle u koje je Hristos bio položen nakon rođenja. Nekoliko crkava je tvrdilo da poseduju Isusovu dečiju odeću. U Crkvi svetog Jakova u Rimu pokazivali su oltar na koji je bio stavljen Isus prilikom prikazivanja u hramu. Monasi iz Šarua su čak pokazivali i kožicu od Isusovog obrezivanja i kao dokaz originalnosti tvrdili da ispušta kapi krvi.
Nekoliko crkava je tvrdilo da poseduje “svetu posteljicu”, uključujući tu crkvu iz Kolombsa u Francuskoj, Crkvu svetog Jovana u Rimu i crkvu iz Puja u Velaju!

Relikvije su takođe bile: Josipov tesarski alat, kosti magarca na kojem je Isus ujahao u Jerusalim, čaša korišćena na poslednjoj večeri, prazan Judin novčanik, Pilatov lavor, purpurni ogrtač kojim je Isus bio ogrnut kad su mu se vojnici rugali, sunđer kojim su mu ponudili sirće, klinovi kojima je bio pribijen na krst, uzorke kose device Marije (neke smeđe, druge plave, crvene i crne boje), njene suknje, venčani prsten, papuče i ogrtač, pa čak i flašicu za mleko iz koje je Isus sisao.

Prema katoličkoj veri, Marijino telo je bilo odneseno na nebo, ali nekoliko različitih crkava u Evropi tvrdilo je da ima telo njene majke, iako nije poznato ništa u vezi s njom, pa čak ni ime “sveta Ana” koje joj je dato pre nekoliko vekova. Još je problematičnija priča u vezi sa Marijinom kućom. Katolici veruju da se kuća u Nazaretu u kojoj je Marija živela sada nalazi u gradiću Loreto u Italiji, jer su je tamo preneli anđeli!

Katolička enciklopedija kaže: “Već od 15. veka, a možda čak i ranije, ‘Sveta Kuća’ iz Loreta je bila ubrajana među najpoznatija hodočastilišta u Italiji... Unutrašnjost joj meri samo deset puta četiri metra. Na jednom kraju nalazi se oltar, a na njemu kip device Marije i njenog božanskog deteta, potamneo od starosti... kuća je poštovana širom sveta na račun božanskih tajni koje sadrži... tu je bila rođena najsvetija Marija, Majka Božja, ovde ju je pozdravio anđeo i tu je večna Reč postala telo. Anđeli su preneli tu kuću iz Palestine u grad Tersato (Trsat kod Rijeke,) u Iliriji, godine spasenja 1291, pod pontifikatom Nikole IV. Tri godine kasnije, pod pontifikatom Bonifacija VIII, ponovo je bila prenesena posredstvom anđela ipostavljena u šumu... gde je tri puta tokom godine promenila mesto sve dok nije voljom Božjom zauzela stalnu poziciju na tome mestu... to što je tradicija tako hrabro proglašava svetom, bilo je potpuno potvrđeno od strane Svete stolice i o tome se ne treba dvoumiti ni trenutka. Više od 47 papa iskazalo je počast hodočastilištu, a nebrojene bule i pisma proglasile su, bez ograničenja, istovetnost ‘Santa casa di Loreto’
sa svetom kućom iz Nazareta!”

Torinsko platno naziv je za jednu od najpoznatijih hrišćanskih relikvija, a koja predstavlja komad tkanine na kojoj
se može prepoznati otisak muškog tela. Ime je dobilo po Katedrali sv. Jovana Krstitelja u Torinu gdje se čuva. Prema mišljenju brojnih vernika, tkanina je predstavljala pokrov u koji je zamotan Isus nakon smrti na krstu. Analiza radioaktivnim ugljenikom C-14 je pokazala da je platno iz srednjeg veka (između 1260. g. n.e. i 1390. g. n.e). Tipično platno za sahranjivanje iz prvog veka iz Jerusalima, (uzorci su pronađeni) suštinski je potpuno različito od finog tkanja Torinskog pokrova.

Odredbom koncila u Trentu bilo je zapoveđeno da se poštuju tela mrtvih mučenika i na istom koncilu je izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu verovali u te relikvije: “Sveta tela svetih mučenika... vernici treba da poštuju jer je kroz ta tela Bog iskazao ljudima mnoge blagodeti, tako da oni koji tvrde da nismo dužni poštovati i klanjati se posmrtnim ostacima svetaca...treba da budu prokleti, kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje.”
S obzirom da se verovalo da kroz kosti mrtvih ljudi mogu da dođu mnoge blagodati, prodaja tela i kostiju prerasla je u ogroman posao!

Oko 750. godine u Rim su neprekidno stizale dugačke povorke kočija dovozeći neizmerne količine lobanja i kostura, koje su tamo bile sortirane i označavane, pa su ih pape prodavale. Noću su bili pljačkani grobovi, a grobnice u crkvama čuvali su naoružani ljudi. “Rim je”, rekao je Gregorovije, “bio poput plesnivog groblja u kojem su se zavijale i tukle hijene lakomo iskopavajući mrtva tela.” U Crkvi svete Prasede postoji mramorna ploča koja navodi da je 817.godine papa Paskal naložio da se s raznih grobaljaprenesu u tu crkvu tela 2300 mučenika. Kada je oko 609. papa Bonifacije IV pretvorio Panteon u hrišćansku crkvu, rečeno je da je tom prilikom “28 kola punih kostiju bilo prebačeno iz katakombi, pa su kosti smeštene u bazen ispod velikog oltara.”

Zakopavanje kostiju i drugih ostataka ispod crkava je usledilo kao odgovor na zahtev da se tako “posvete” tlo i zgrada. Dvorska crkva u Vitenbergu, na čija vrata je Luter prikucao svojih poznatih “95 teza”, posedovala je 19.000 svetih ostataka, relikvija. Odlukom drugog koncila u Nikeji, godine 787, biskupima je zabranjeno da posvete građevinu ako u njoj nisu postojale relikvije. Kazna za to je bila ekskomunikacija! Da li su ta shvatanja bila uzeta iz Biblije ili iz paganstva?

Prilikom pljačke Carigrada, koju su izvršili krstaši 1204 godine, pronađene su razne relikvije koje su bile vrednije od
svakog zlata i srebra! Naprimer: tom prilikom je samo jedan sakupljač svetih mošti, Robert od Klarija, kući doneo
četrdeset relikvija među kojima: parčiće Svetog krsta, nekoliko trnova sa Hristove krune, deo Bogorodičine odeće, posudu i sunđer korišćene tokom raspeća, ruku svetog Marka, prst svete Jelene, komad odeće koju je nosio Hrist na raspeću...

Za razliku od svetitelja Isus je vaskrsao u pravom smislu te reči, i iza njega je ostao prazan grob, tako da nijedan deo njegovog tela nije bio ostavljen za relikvije! (Na Zemlji je ostavio samo svoj prepucijum!)

Sumnjam da relikvije imaju bilo kakvu ulogu u istinskom bogosluženju, jer “Bog je duh, i koji mu se mole treba da se mole u duhu i istini”. Ekstremizam do kojeg je dovela upotreba relikvija sigurno ne možemo nazvati istina. Jednom prilikom je pronađeno da su neke kosti koje su bile smatrane kostima svetaca, zapravo kosti životinja! U jednoj španskoj katedrali bilo je izloženo, kako je rečeno, pero anđela Gavrila koje je on izgubio dok je pohodio Mariju. Međutim, sprovedeno je istraživanje i pronađenoje da je to samo lepo nojevo pero!

Katolička enciklopedija i sama otkiva da su mnoge relikvije sumnjive. “Mnoge od starijih relikvija, koje su po pravilu izložene za klanjanje u velikim hrišćanskim svetinjama, ili čak u Rimu, trebalo bi proglasiti falsifikatima ili ih podvrgnuti ozbiljnoj sumnji... Optužba bi se mogla podići i protiv navodnog ‘stuba za bičevanje’ koji se poštuje u rimskoj Crkvi
svete Prasede i protiv mnogih drugih poznatih relikvija.”

Kako se objašnjavaju ta razmimoilaženja? Katolička enciklopedija nastavlja: “...Bogu nije učinjena nikakva sramota ustrajnošću na pogrešci, koja je vekovima bila održavana u savršeno dobroj veri... Zato je opravdana praksa Svete stolice u dopuštanju da se nastavi kult izvesnih sumnjivih relikvija.”

Nažalost ni pravoslavlje nije pošteđeno poštovanja sumnjivih relikvija. U Crnoj Gori (Cetinjskom manastiru) se čuva navodna „ruka sv.Jovana Krstitelja“ (ruka koja je krstila Isusa Hrista) i čestica ČasnogKrstaGospodnjeg.
Priča oko te ruke intrigantnija je od one sa „Torinskim platnom“. Navodno ju je ruska kraljevska porodica dobila da bi se zaštitila od Napoleona. Doduše, iako je Napoleon izgubio rat u Rusiji, teško da je ta ruka imala udela u
Napoleonovom porazu. Međutim tek sada priča postaje zanimljiva, kada su boljševici podigli pobunu, Romanovi su poslali tu ruku Aleksandru Karađorđeviću koji ju je poslao u Cetinjski manastir. Tamo se čuva i danas odakle je šalju na razgledavanje širom sveta. Smatra se da ju je dosada videlo preko 3,5 miliona ljudi.


U manastiru u semberskom selu Suvo Polje (izgrađenom 1997. godine) postoje raznovrsne dragocenosti, među kojima je i čestica Časnog krsta. Manastir su izgradili povratnici iz inostranstva kao zadužbinu koju će ostaviti svom rodu. Ktitor manastira kaže: "U našem hramu imamo više raznovrsnih dragocenosti, među kojima je i čestica Časnog krsta koju smo moja supruga i ja dobili u Jerusalimu. O tome ko će i kada dobiti tu sićušnu česticu krsta strogo se u
ovom gradu vodi računa. Mi smo je dobili sedmog dana boravka u Jerusalimu"
Znači industrija proizvodnje sumnjivih relikvija i dalje radi!

Manastir Ksiropotam je grčki manastir koji se nalazi na Svetoj gori. Posvećen je svetoj Četrdesetorici mučenika Sevastijskih.U manastiru se nalaze brojne relikvije, a najpoznatiji je po najvećem komadu Časnog krsta koji
danas postoji, probijen ekserom, a na kome je bio razapet Isus Hristos. Ostatak Časnog krsta ima dužinu 31 centimetar, a širok je 16 centimetara. Prema predanju, ovaj komad je manastiru poklonio Car Roman Prvi Lakapin. U riznici se nalazi još nekoliko manjih komada Časnoga krsta. Zbog toga manastir kao slavuslavi i Uspenje Časnoga krsta 14. septembra (po starom kalendaru).

Tekst osnivačke povelje Spasovoj crkvi u Žiči, ispisan na ulazu u kulu, započinje navođenjem darova koje kralj Stefan Prvovenčani sa sinom Radoslavom prilaže hramu. Uz one uobičajene – ikone i knjige, dragocene sasude, zavese i pokrove –tu su na prvom mestu pobrojane relikvije: ''svete čestice časnog i životvorećeg krsta Gospodnjega i svetih strasti Hristovih i od rize i pojasa Presvete Bogorodice i od desnice svetoga proroka Preteče Krstitelja Jovana (opet!) , koji položi na teme Gospodnje krsteći ga, i od glave Pretečine i od moštiju svih svetih apostola, proroka, mučenika i prepodobnih svetitelja...''.
Nazad na vrh Ići dole
kanaparker

Član
Član

kanaparker

Muški
Poruka : 55

Učlanjen : 25.07.2012


Relikvije - Konstatin i krst Empty
PočaljiNaslov: Re: Relikvije - Konstatin i krst   Relikvije - Konstatin i krst Sat610Pet 21 Dec - 23:24

"Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran." - A. Einstein


Kada je reč o ljudskoj naivnosti, valjda je sve rekorde potukao cenjeni matematičar, astronom i član
Francuske akademije nauka, Mišel Šast. Njegov hobi bio je sakupljanje rukopisa istaknutih istorijskih ličnosti. Jednoga dana došao je kod njega skromni činovnik po imenu Vren Lika i profesoru je priredio neobično uzbuđenje.
Ispostavilo da je nepoznati došljak posedovao ogromnu zbirku rukopisa nekakvog Boažurdena, koji se navodno utopio u moru 1790. godine.
Uvaženi profesor je bez rezerve otkupljivao sve što mu je Lika donosio. I ne treba mu se čuditi, pošto se u ogromnoj prepisci, između ostalih, nalazila pisma Kleopatre, Julija Cezara, Ovidija, Plutarha i Karla Velikog. U pismu Aristotelu, Aleksandar Veliki hvali sposobnost Gala, u jednoj poslanici sveti Lazar govori svetom Petru o vrlinama
keltskih svečtenika, druida. Tu se našla i prepiska Marije Magdalene sa kraljem Burgundije i Isusa Hrista sa nekim galskim lekarom po imenu Kastor. Ipak, najveću slavu steklo je pismo Paskala iz kojeg proizilazi, da je on, a ne
Njutn, pronašao zakon gravitacije. Šast je na ovu temu napisao brošuru, a kada je u aprilu 1869. godine komisija stručnjaka priznala ovo pismo kao autentično, oduševljeni pariski patrioti su na ulicama priredili vesele manifestacije.

Ako još dodamo, da su sva pisma pisana na savremenom francuskom jeziku i na papiru sa vodenim žigom
poznate fabrike papira, ne znamo u celoj farsi čemu više da se čudimo: neverovatnoj bezočnosti prevaranta ili apokaliptičnoj naivnosti kolekcionara.

Lika je od svoje žrtve izvukao nekoliko desetina hiljada franaka, za ono vreme ogromnu sumu. Prvi put se sapleo, kada je Englez ser Dejvid Brevster upozorio na datum pisma Paskala, iz koga se vidi da je autor „Misli“ imao osam godina kada je navodno otkrio zakon gravitacije. Liku su, ipak, sasvim razotkrili Italijani, a ne francuski naučnici. Godine 1870. prevarant je osuđen na dve godine zatvora i 625 franaka novčane kazne.
Posle francusko-pruskog rata njemu je nestao svaki trag.



Izvor: Zenon Kosidovski „Lisipovi konji i druge priče“
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Relikvije - Konstatin i krst Empty
PočaljiNaslov: Re: Relikvije - Konstatin i krst   Relikvije - Konstatin i krst Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Relikvije - Konstatin i krst
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Krst
» Kabalistički Krst
» Za Časni krst plivali i desetogodišnjaci
» Logor Crveni Krst
» Plivanje za Časni krst sutra na četiri mesta u gradu
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Filozofija :: Religija-