Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Vojin Bakić

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Vojin Bakić   Ned 16 Dec - 18:45

Vojin Bakić



Vojin Bakić (Bjelovar, 5. lipnja 1915. - Zagreb, 18. prosinca 1992.), hrvatski kipar srpskog porijekla.

Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu (1939), specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Boravio u Firenzi i Milanu, sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu (1939). Na prvoj samostalnoj izložbi (Bjelovar, 1940) pokazao crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.

U Drugom svjetskom ratu, ubijena su mu četiri brata (jedan od njih je Milan Bakić Baja). Poslije 1945. postupno napušta takvo usmjerenje i teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. U tom razdoblju radi portrete, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu I. G. Kovačić, 1946., i S. S. Kranjčević, 1948. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava. Proces sažimanja i kristalizacije volumena zamjećuje se 1950. na skulpturi "Bik" (Bijenale u Veneciji 1956.), djelu koje nadilazi školničke kategorizacije i u kojem se preklapaju apstrakcija, kubizam i ekspresionizam. Istu tendenciju pokazuju skice za "Spomenik Marxu i Engelsu" (1950. - 1953.; nisu izvedene), zapravo prvi slobodniji prijedlozi za rješavanje tradicionalnih kiparskih zadataka. Značajan je "Autoportret", 1952., izrazitih kubičnih karakteristika, a posebno "Spomenik Stjepanu Filipoviću" u Valjevu, velikih dimenzija i krajnje pročišćenosti u okvirima antropomorfnoga motiva. Serijom "Aktova", "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika a 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.

Ciklus "Razvaline" forme označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. U daljem razvoju Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja: u "Razvijenim površinama", 1960. – 1964., artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u "Svjetlonosnim oblicima", 1963. – 1964., stvara efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica, pri čemu upotrebljava i nove materijale (nehrđajući čelik).

Složenu problematiku toga razdoblja pokazuje "Spomenik pobjedi naroda Slavonije" u Kamenskoj, krilatih i lisnatih formi, realiziran nakon deset godina rada, 1958. - 1968. Autor je skulpture "Vijenac", koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu, od 1971.

Novija su mu ostvarenja "Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu", 1975. - 1978., te spomenici u Kragujevcu, Dotršćini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982).

Vojin Bakić je nedvojbeno jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.

Početkom 1990.-ih veliki je dio Bakićevog stvaralaštva u Hrvatskoj uništen:

spomenik palim borcima ispred škole u Čazmi - miniran, 1991.;
spomenik bilogorskim borcima u Bačkovici, oko 20 kilometara od Bjelovara - 1992., srušen i istaljen;
poprsje Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu;
Bjelovarac, podignut sredinom 50.-ih u čast poginulim borcima i žrtvama fašizma, miniran i istaljen; obnovljen 2010. godine i nalazi se u Spomen-parku Borik[1]
Gudovčan, podignut u spomen na Srbe iz obližnjeg sela Gudovca streljane krajem travnja 1941., u dvorištu pravoslavne crkve u Gudovcu, - miniran 1991.;
Spomenik pobjedi naroda Slavonije, Kamensko, miniran i odvezen na otpad 1991.;
Spomenik Petrova Gora 1992.;

(Wikipedija)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 16 Dec - 18:46



Poziv na ustanak ili "Bjelovarac", park Borik u Bjelovaru








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 16 Dec - 18:47



Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 16 Dec - 18:48



Bik, 1955








love
Nazad na vrh Ići dole
Princess

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 1164

Učlanjen : 12.05.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 30 Dec - 12:47

Nazad na vrh Ići dole
Princess

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 1164

Učlanjen : 12.05.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 30 Dec - 12:47

Nazad na vrh Ići dole
Princess

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 1164

Učlanjen : 12.05.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Ned 30 Dec - 12:48

Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Sre 23 Jan - 1:22









love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Sre 23 Jan - 1:23









love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Čet 10 Okt - 22:57






Spomenik u Sumaricama - Kragujevac


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Čet 10 Okt - 23:04



Petrova Gora - Memorijalni Centar



Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pet 11 Okt - 11:09

SENZACIONALNA OSTAVŠTINA Nepoznati Bakić



Vojina Bakića javnost najčešće povezuje s bikom, s tom amblematskom skulpturom koju je modelirao sredinom 50-ih, u različitim materijalima i dimenzijama ¨C od sadre, olova, alufolije, žice; čak postoji jedan dvodimenzionalni, izrezao ga je u kartonu. Ta povezanost je to naglašenija što su tri bika završila i u inozemstvu.

Bik duljine dva i pol metra izložen je na Venecijanskom biennalu 1956., u sadri, a 1958. izložen je ispred Richterova paviljona za nastup na svjetskoj izložbi u Bruxellesu.
Predstavnici grada Antwerpena, čim su vidjeli skulpturu, odlučili su je otkupiti za grad, za Middelheim muzej skulptura na otvorenom. Uskoro je bio postavljen u tom parku, i godinama je tamo bio izložen, da bi ga 2007. postavili na ulazu u željeznički kolodvor u Antwerpenu. Tijekom uređenja kolodvora bika su vratili muzeju. U nedavnoj prepisci procijenili su ga na 250.000 eura.

“Bik je 1956. dobio i Nagradu grada Zagreba, ali kad je bio otkupljen za Antwerpen, i predstavnici grada Marla, iz Njemačke, također su ga željeli otkupiti za svoj grad. Bakić je za njih drugi primjerak lijevao po narudžbi. To je gotovo potpuno nepoznato, pa sam taj podatak uspjela pronaći istražujući dokumentaciju u arhivi”, kaže Nataša Ivančević, kustosica retrospektive Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti koja se otvara 6. prosinca.
“Arhivu čuva obitelj”, nastavlja Nataša Ivančević, “ali moram reći da je sam Bakić bio dosta nemaran, nezainteresiran za sudbinu svojih radova, bilo se dosta teško snaći, gotovo nemoguće, gdje je koji rad. Bilo je nekih pisama na osnovi kojih sam kontaktirala direktora muzeja u Marlu, znači to je bio jedan gotovo detektivski posao. Dakle zahvaljujući više sporadičnim pismima i kontaktima uspjela sam nešto pronaći.”




U tim pismima Nataša Ivančević je pronašla da je Bakić dogovorio isporuku još jednog bika u nehrđajućem čeliku, dugog tri metra (poslao ga je 1968.) za park skulptura u Hertenu: “Pronašla sam da je najveći industrijalac njemačke mesne industrije Karl Ludwig Schweisfurt, krajem 60-ih godina, nošen socijalnim idejama da svaki zaposlenik ima jednu skulpturu, počeo stvarati jednu veliku zbirku, koja će kasnije postati i Schweisfurt zaklada.
Zamisao je bila vrlo ambiciozna, a za kreiranje zbirke bio je angažiran povjesničar umjetnosti dr. Siegfried Gnichwitz. Tematski, radovi su trebali biti povezani s klaonicom, mesom, govedima... tako im je Bakićev Bik bio idealan. Pretpostavljam, kako je Marl blizu Hertena, da je Schweisfurt ondje vidio skulpturu i tako došao do Bakića. U knjižici koja govori o njegovoj zbirci kažu da je to bila prva velika skulptura postavljena u pogonu za obradu mesa u Dachauu, a kako je bila izvedena u plemenitom čeliku, nije bilo problema sa zadovoljavanjem higijenskih uvjeta.”
Zagreb bez skulpture. Schweisfurtha je 1980. posjetio Andy Warhol i oduševljen njegovim projektom i socijalnim stavom da humanizira prostor u kojemu ljudi rade, Warholl ga je portretirao u pop-artističkom stilu. Prošle godine taj je portret bio na aukciji i pobudio je veliki interes kupaca.




Međutim Schweisfurth je prestao s masovnom proizvodnjom mesa, jer je cijeli lanac, od uvjeta u kojima životinje žive do klanja i zagađenja prirode, počeo smatrati nehumanim, te je zaključio da to ne može biti dobro ni za ljude. Tako je 1984. postao jedan od pionira ekološkog uzgoja, prvi u Njemačkoj. Danas, ima lanac dućana koji prodaju ekološke proizvode i restoran u Glonnu ispred kojega je preseljen Bakićev Bik.
“Nažalost inicijativa Vladimira Turine iz 1962. da se Bik velikih dimenzija, do 7 metara, postavi na sjeverozapadnom prilazu Maksimirskog stadiona nikada nije realizirana. Velika je šteta da mi za Zagreb nismo uspjeli odliti tu slavnu skulpturu. Postoji model u Gliptoteci, ali pregovori još traju.”
Udo Kulterman, ravnatelj Umjetničkog muzeja u Leverkusenu, 1963. s Bakićem dogovara otkup “Svjetlonosnih oblika” visine preko dva metra, koji su 1965. isporučeni za postavljanje ispred Katoličke osnovne škole u Leverkusenu. Ta skulptura pripadala je njegovoj kasnijoj fazi, kad je potpuno zakoračio u apstrakciju. Zanimljivo je da je takva jedna skulptura trebala biti postavljena 1987., za Univerzijadu, u Zagrebu, na ugao Bakačeve i Cesarčeve ulice. Nažalost ta inicijativa nije ostvarena, već je na tek popločenu Gajevu ulicu postavljena Bakićeva skulptura “Razlistana forma” koja je prvotno, 1959., bila naručena za kavanu u Neboderu.




Goranova kolajna. “To je ustvari jedina Bakićena skulptura postavljena u centru grada. Poznat je njegov spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u parku Ribnjak kojim je portret pjesnika doveo do portreta simbola, zatim antifašistički spomenici ¨C svijetleći apstraktni kristali u Dotrščini, te jedan izvrstan portret Vatroslava Lisinskog u zgradi Lisinskog, koju gospodin Dražen Siriščević ljubomorno čuva i ne želi je posuditi za izlaganje na retrospektivi”, sa žaljem ističe Nataša Ivančević.
Za Univerzijadu je Bakić sudjelovao na natječaju prijedloga za medalje, pa je u Gliptoteci sačuvano nekoliko njegovih sadrenih modela. “Kolajna, vijenac koju dobiva pobjednik Goranova proljeća, Bakićevo je djelo: niz ulaštenih krugova koji zrače svjetlost, prema dnu se povećavaju, a donji krug ima u plitkom reljefu Goranov lik”, kaže Nataša Ivančević.
“Radio je različite bedževe i značke ¨C lik Ivana Gorana Kovačića bila mu je jedna od omiljenih tema, cijelog se života bavio njime, od 1946. godine kada je postao poznat po njegovu portretu, do velike skulpture u parku Ribnjak i u Lukovdolu 1964. U Goranu je vidio sudbinu pogubljene braće, ta ga je tema naročito pogađala. Nakon te skulpture počeo je dobivati brojne narudžbe, jer je kanon socrealističkog portreta riješio na jedan vrlo kreativan način, naglašenom psihologizacijom prikazanog i nemirnom površinom.”
Ono što također nije poznato su crteži ¨C veliki broj crteža koji su sačuvani u obiteljskoj ostavštini i predlošci za tapiserije u kredi, koje nikada nisu realizirane. “Naravno i to ćemo pokazati na retrospektivi”, najavljuje muzejska savjetnica Nataša Ivančević.
Na zidu njezina ureda polijepljene su slike Bakićevih djela za izložbu, u malim formatima: veliki broj ranih radova, primjerice, nije poznat ni stručnoj javnosti i od 40-ih nisu nikada izlagani. Primjerice, “Glava djevojke” i “Portret djevojke” iz Gliptoteke HAZU, makete spomenika koje su bile iznenađenje, a koje se tamo nalaze.
“Jedna od glava žena je i glava Vere Sinobad, kasnije Horvat Pintarić, koju je 1947. dugo radio, nezadovoljan modeliranjem. Kao da je slutio da će mlada žena, odlučnog izraza lica, tada još studentica povijesti umjetnosti, postati jedna od najznačanijih kritičarki suvremene umjetnosti, profesorica koja je odgojila generacije studenata. Njen portret izlaže na Venecijanskom biennalu 1950. Ona će sedam godina nakon tog izlaganja osvojiti drugu nagradu za međunarodnu likovnu kritiku na tom istom Biennalu, što nitko od hrvatskih likovnih kritičara nije uspio nakon nje.”
Vrlo je velik broj radova koji se čuvaju u obiteljskoj ostavštini, koji su u Hrvatskoj pokazani samo na izložbi kustoske grupe WHW u Galeriji Nova 2007. “Meni osobno je bilo veliko otkriće ‘Akt žene koja leži prekriženih nogu’, rad iz 1955., koji se nalazi u Novom Sadu, u galeriji Matice srpske, te glava Jovana Jovanovića Zmaja. Nije bilo poznato da su ti radovi sačuvani, jer je Bakiću u velikom požaru atelijera 1956. izgorjela većina skulptura, crteža i dokumentacije.”
Kod obitelji su, pripremajući izložbu, pronašli mnogo maketa spomenika, koje su sačuvane ¨C maketa za Dotrščinu, za Kragujevac i Petrovu goru, te za Titov spomenik u Zagrebu 1987. Makete pak za spomenik u Kamenskoj nalaze se u Gliptoteci i Bjelovaru.
“Malo je bilo poznato da je Bakić mnogo radio Titov lik, razmjerno se mnogo bavio njime, iako se to nije lijevalo i postavljalo na važna mjesta, kao što je bio slučaj s Augustinčićem. Augustinčić je imao s Titom jako prisan odnos, bio je njegov omiljeni kipar, ali Bakića je očito to zanimalo.”
zadnji veliki projekt. I naposljetku, monumentalni spomenik koji je trebao imati funkciju slavoluka kroz koji se prolazi, a ispred njega je trebala biti figurativna skulptura Tita, ali ne prikazana na doslovan način već pojednostavljena, zaobljena. Natječaj je bio jugoslavenski i izazvao je velik interes. Javilo se 80 autora, i arhitekata, i umjetnika, a Vojin Bakić i njegov sin arhitekt Zoran Bakić, koji je radio arhitekturu spomenika,
poslužili su se velikom razvijenom apstraktnom skulpturalnom Bakićevom temom iz sredine 60-ih godina, razvijenim površinama. “Spomenik je trebao biti dovršen i otvoren na 100. godišnjicu Titova rođenja 1992. Međutim realizaciju su zaustavile političke prilike, počeo je rat i nikome više nije bilo do spomenika Titu.
O spomeniku se više nije niti pričalo, a trebalo je dosta truda da se dođe do podataka o natječaju. Izložba natječajnih radova je organizirana u Umjetničkom paviljonu i oni imaju tek nekoliko fotografija postava u dokumentaciji, koje su nam ustupili za katalog”, kaže Nataša Ivančević. “A ista sudbina je zadesila i Titov spomenik u Zadru, na kojemu je Bakić također sudjelovao 1982. godine.”

(Jutarnji.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 25 Nov - 15:02



Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 25 Nov - 18:22

Režimski umjetnik? Ne, prvak avangarde koji se Titu nikako nije dopadao



Iako je mnogo puta portretirao Tita i u njegovu liku nalazio inspiraciju, odnos kipara i maršala nije bio idiličan. Ne postoje pisani tragovi da mu je Tito objasnio zašto je odbio njegov spomenik Marxu i Engelsu

Čar svega je u avanturi, u traženju, u tome je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali to nije riskantno, pa nije ni interesantno”, bio je uvjeren Vojin Bakić. Kada bi došao do jedne faze istraživanja krenuo bi dalje, s posve novim umjetničkim rukopisom, nije pritom bježao niti od loših raspoloženja niti od ponekih pogrešaka koje bi se dogodile prilikom tih promjena, no upravo radi te je hrabrosti ostavio za sobom mnoga remek-djela.

Najveći se broj njegovih djela nalazi u posjedu dviju arhitektica, kiparovih unuka, Vjere i Ane Martine Bakić. Riječ je ujedno o nekima od najvažnijih djela u njegovom stvaralaštvu: “Nama je on bio dragi djed s kojim smo provodile sve vikende i sva ljeta na Korčuli, nismo ga gledale kao velikog kipara, tek kasnije smo postale svjesne njegove važnosti. Možda smo samo prije ostalih vršnjaka znale tko je Herbert Read ili Henry Moore, u male gipsane pločice urezivale smo crteže, znao nas je pitati koje nam je rješenje skulpture milije, i to je otprilike to”, kažu.

Život Vojina Bakića

Njihov pradjed Kosta, koji je imao i dućan u Bjelovaru, bio je arhitekt, otac Zoran također, kao i majka: “Mi smo kao obitelj postolara, naslijeđujemo zanimanje”, šali se Ana Martina.

Životna priča Vojina Bakića jedna je od onih nakon kojih povjerujete kako ne postoji zakon da će netko, ukoliko je preživio dovoljno tragedija, u jednom trenutku biti ipak amnestiran od novih životnih potresa; rođen je 5. lipnja 1915., kao treće od šestero djece, bilo ih je petero braće i jedna sestra. Izgubio je oca kada je imao samo deset godina, i majka je sama podizala svu djecu. Četvero braće, partizane, ubili su ustaše 1941., no budući da se svoj braći izgubio trag, Vojin za ove smrti nije saznao sve do potkraja rata. On je i sam završio u zatvoru, no kako je već pokazao talent na Likovnoj akademiji, za njega je tada intervenirao Frano Kršinić: “Kupili su odreda intelektulace u Bjelovaru. I mene su tražili kod kuće da me odvedu kao taoca. Braću su odveli u ‘Danicu’ kod Koprivnice. Ja sve do kraja rata nisam znao što je s njima. Neki su mi znali pričati da su vidjeli jednog ovdje, drugog tamo, ali ništa pouzdanije. Kasnije sam saznao da je Baja mogao pobjeći. Nije htio. Smatrao je da mora ostati s drugovima. Bilo je nešto i naivnosti u njihovu razmišljanju jer su mislili da ipak to neće biti sve tako grozno i neljudski. Prevarili su se. Stradali su u Jadovnu”, sjećao se kasnije. Spomen na braću kasnije je oživio u spomeniciku “Bjelovarac”.

Diskretan djed

1942. godine oženio je Ljubu Schneider, kad je ona bila još u srednjoj školi; rodila mu jedinog sina. Ljuba je preminula 1951. i on je ostao sam s osmogodišnjim djetetom, Zoranom. Zoran Bakić je s ocem sudjelovao na nizu natječaja, među ostalima onim za spomenik na Petrovoj gori te za spomenik Titu na Trgu Stjepana Radića, gdje su pobijedili, krajem osamdesetih; Titov se lik trebao nalaziti ispod slavoluka visokog preko trideset metara. No, počela su politička previranja i spomenik nije izgrađen. Nažalost, Zoran je tada tragično stradao, u siječnju 1992. godine. U prosincu iste godine umro je i Vojin Bakić.

A devedesetih godina, taman kada su Ana Martina i Vjera Bakić dovoljno stasale da posve cijene djedovu ostavštinu i jasno razumiju o čemu je riječ, počelo je i mračno razdoblje za njegove spomenike, od uništenja “Spomenika pobjede” u Kamenskoj u zapadnoj Slavoniji, do “Spomenika strijeljanima” u Bjelovaru.

“Bakićev je rad isuviše upotrebljavan u dnevnopolitičke svrhe, previše ga se povezivalo s crnom kronikom, želim da javnost vidi istinskog kipara, koji je oblikovao i Torza, Bikove, Ptice, Aktove, Kupačice, te posve apstraktne skulpture...”, kaže Nataša Ivančević, kustosica retrospektive Vojina Bakića, koja će se 7. prosinca otvoriti u Muzeju suvremene umjetnosti.

Riječ je o prvoj retrospektivi ovog autora: “Naš djed je bio diskretan, nije se gurao u prvi plan i nije bio zainteresiran za samopromociju, pa vjerojatno i tu leži razlog da nije imao većih izložbi za života”, kaže Vjera Bakić.

Isti je dojam stekla i Nataša Ivančević, koja je godinama proučavala kiparev opus: “Rad mu je bio pribježište, nužno utočište od svakodnevice, bio je omiljen i vrlo šarmantan, no nije se nametao”.

Što je na izložbi

Kostur je retrospektive stotinjak radova iz obiteljske ostavštine, iz zbirke dviju unuka, riječ je o umjetninama koje je njihov djed čuvao za sebe, kojima se, poput mnogih umjetnika, često vraćao kao svojim ishodištima i nije se želio od njih rastati. Mnoga od tih djela do sada u javnosti nisu bila izložena, među njima su makete Petrove gore, Kamenske i Kragujevca, skulptura “Bika” u neočekivanim materijalima poput betona, olova ili čak - od kartona, “Torzo”, od šupljikavog kamena i od oblutaka, zatim “Razlistala forma” koja je kasnije utjecala na njegove spomenike. “Razrezana površina od nehrđajućeg čelika iznimno velikih dimenzija koja će biti pokazana na izložbi istražuje konstrukcijski princip razrezivanja i savijanja površine iz kojeg nastaje volumen i ključna je studija za spomenik na Petrovoj gori”, kaže Vjera Bakić.

Među radovima su privatne fotografije, na kojima je, primjerice, Vojin Bakić u razgovoru s kiparom Jean Arpom, ili sa sinom Zoranom, još zaigranim dječarcem; snimljeni su kako zajedno radosno oblikuju novu skulpturu. Tu su i nepoznate fotografije iz gradnje i s otvaranja javnih spomenika, koje, kako kažu unuke “svjedoče o kolektivnom naporu zajednice da pridonese ostvarenju modernog, monumentanog djela”. Sva ta djela u svojim domovima čuvaju dvije arhitektice.

Posjeduju i izuzetno rijetke crteže koji datiraju u razdoblje prije 1956., kada je u umjetnikovom ateljeu na Rokovom perivoju izbio veliki požar, pa većinu djela koja datiraju ranije poznajemo samo po dokumentaciji. Požar je, pritom, izbio neposredno prije umjetnikova debija na Venecijanskom bijenalu, i gotovo sve je morao raditi ispočetka.

Maršalova prezentnost

Nataša Ivančević istražila je malo poznati Bakićev međunarodni uspjeh koji je uslijedio dvije godine nakon nastupa na Venecijanskom bijenalu, onaj na EXPO-u u Bruxellesu. Komisija međunarodnih stručnjaka i ravnatelja svjetskih muzeja, među kojima su bili i Jean Cassou, ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Parizu te teoretičar Herbert Read, upravo je njegov apstraktni rad “Ležeći torzo”, odabrala da predstavlja moderno jugoslavensko kiparstvo na izložbi “50 godina moderne umjetnosti” u Palači umjetnosti u Bruxellesu, gdje se Bakić tako našao ravnopravno uz bok najvećim umjetnicima kao što su Picasso, Kandinski, Braques, Giacometti, Moore i ostali. Izlagao je još nekoliko puta s Henryjem Mooreom, izuzetno ga je cijenio Jean Arp, kretao se u međunarodnim krugovima. “Upravo su ta međunarodna priznanja važna u obaranju teze koja se bila neko vrijeme provlačila, a to je da je riječ o režimskom, državotvornom umjetniku; to, naprosto, nije istina. Ključna je njegova avangardnost. Oni koji su ga poznavali tvrde da je stvarao iz ideala, i onda kad je kreirao narudžbe ideološkog sadržaja. Pa četvero su mu braće ubili ustaše, naravno da je to utjecalo na njega. No, nije dopuštao da išta, osim životnog iskustva, utječe na njegovu umjetnost. I nije uvijek dobivao potporu, dapače, bilo je tu i mnogo teških situacija”, kaže Nataša Ivančević.

Naime, iako je mnogo puta portretirao Tita , i to na vlastitu inicijativu, jer je u njegovom liku nalazio inspiraciju (“Tito je fantastičan lik za koji Francuzi imaju dobar izraz ‘presence’, što znači prisutnost, nazočnost...”), maršal nije uvijek pokazivao razumijevanja za Bakićevu skulpturu. Sigurno je da su se sretali na otvaranjima spomenika, zasigurno u Kamenskoj, no ne postoji zabilježen zapis o čemu su razgovarali, ni jesu li ikada pričali o odbijenom spomeniku Marxu i Engelsu 1953. u Beogradu.

(Jutarnji.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131056

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Uto 26 Nov - 11:25

Jedini spomenik Titu u Zagrebu Vojina Bakića trebao je biti visok 36 metara



Bakić je na natječaju pobijedio Murtića, Fabijanića, Ljubičića, Penezića i Roginu... No, došle su 90-e i spomenik nikada nije realiziran

Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo - njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik - nije lako. Tito je fantastičan lik, lik za koji Francuzi imaju dobar izraz ‘presence’, što znači prisutnost, nazočnost...

Velika skulptura je u biti pačetvorina koja je na nekoliko mjesta zarezana. Ti zasječci omogućuju da pokrenem formu u prostor. Sada se te plohe počinju vijati i razvijati u prostor i tako stvaraju igru, koja je nekad neobavezna, a nekad, ovisno o tome kako se usmjeri kretanje ploha, ima svoje značenje. Tako je nastao spomenik koji nazivam simbol - simbol Titova djela, revolucije, borbe, uspona... Ova razlistala forma sadrži i oblik koji simbolizira djelo i luk kroz koji je Tito simbolično prošao”, rekao je Vojin Bakić u intervjuu 1987. godine.

Skice iz ostavštine

Odnosilo se to na njegov zamišljeni, no nikad realizirani spomenik Titu koji je trebao biti na Trgu Stjepana Radića za stoti Titov rođendan 1992. Naime, na izložbi koja se sprema u Muzeju suvremene umjetnosti pred kraj godine prvi put vidjet ćemo Bakićeve studije i radove za nikad realizirani spomenik Titu koji je trebao biti postavljen u Zagrebu. Skice su iz obiteljske ostavštine, a postav rade umjetnikove unuke, obje arhitektice, Vjera Bakić i Ana Martina Bakić. U obitelji su sačuvane dvije makete za taj spomenik u sadri koje će također biti dio izložbe.

Vojin Bakić dobio je prvu nagradu za spomenik Josipu Brozu Titu koji je bio zamišljen na Trgu Stjepana Radića, ispred Poglavarstva, gdje je danas parkiralište. Spomenik je napravio zajedno sa svojim poslije tragično preminulim sinom Zoranom, arhitektom, zato jer se od rješenja očekivalo da arhitektonski riješi i okolni prostor.

Zamišljeni slavoluk

Konkurencija je bila velika: bilo je prijavljeno 80 radova. Među onima koji su osvojili ostale nagrade nalazimo brojna poznata imena: Boris Ljubičić, Nenad Fabijanić, Stevan Luketić, Edo Murtić... ali i imena koja tada stasaju na sceni kao što su Vinko Penezić i Krešimir Rogina. Ugledni žiri na čijem je čelu bio Jakov Sirotković odlučio se za rješenje oca i sina Bakića. No, dok su se dogovorili oko svih detalja izvedbe, došle su devedesete i projekt nikada nije izveden.

Bakićev je projekt sinteza apstraktne forme iz šezdesetih, kako je zamišljena velika razvedena forma koji je stajala iza Tita, te kraja četrdesetih, kada ovaj umjetnik počinje raditi figurativnu plastiku Tita. No, općenito u to doba nije mu strana portretistika, prikazi su to ponajviše njegovih kolega Otona Glihe, Toše Dabca, zatim mlade likovne kritičarke Vere Sinobad...

Da je kojim slučajem realiziran, ovaj bi monumentalni i dominantni spomenik posve promijenio lice Zagreba u kojemu spomenik Titu nikada nije izgrađen. Riječ je ujedno o Bakićevu posljednjem velikom projektu javne plastike. Do svoje smrti 1992. godine on je još stvarao, ali više ne tako monumentalna djela.

Spomenik je trebao biti visok čak 36 metara, a skulptura Tita četiri metra. Tito u dugačkom kaputu samouvjereno stoji ispred velike, apstraktne mase koja se nalazi iza njega. Lice je riješeno sa samo par detalja, nije deskriptivno pa ipak je posve jasno o kome je riječ. Skulptura Tita trebala je stajati na južnoj osi. A forma koja je stajala iza njega bila je zamišljena zapravo kao slavoluk kroz koji se trebalo prolaziti, napravljen od nehrđajućeg čelika.

Maršalova odbijenica

- I on je sam napominjao da je riječ o prvoj skici, namjeravao je doraditi cijelu ideju. Pomalo je neobično da se osamdesetih Bakić vratio figuraciji, no vrlo je vjerojatno izvukao poučke iz davno odbijenog prijedloga za spomenik Marxu i Engelsu koji je oblikovao težeći jednostavnim primarnim oblicima, a ne deskripciji, pa je za Titov spomenik tražio kompromisno rješenje. I sam je često postavljao pitanja kako figuracijom opravdati pojmove revolucije, pobjede, radosti i životnosti - kaže kustosica izložbe Nataša Ivančević. Marxov spomenik o kojemu govori trebao je biti izveden u Beogradu 1953., no Tito ga je, na prijedlog žirija s Krležom na čelu, odbio. Polemika koja je uslijedila ubraja se među prijelomne trenutke u socijalističkoj javnoj plastici ex Jugoslavije.

Vojin Bakić temu Tita razvijao je i ranije pa tako postoji veliki reljef iz šezdesetih od gotovo dva metra, koji je bez sumnje jedan od boljih primjera portretne plastike na temu maršala: - Bakić nije bio omiljeni Titov kipar kao što je to, primjerice, bio Antun Augustinčić, nije od njega naručivao portrete. Radio je, stoga, bez stege, razvijao je u javnoj plastici rješenja do kojih je došao kroz istraživanja u skulpturi, što se, među mnogim ostalim likovima, može vidjeti i na Titovim portretima. U prirodi mu je bilo da je često bio nezadovoljan, tražio je nova rješenja, dobivao bi pohvale, ali bi uskoro mijenjao smjer - kaže Nataša Ivančević.

U mnoge su projekte utkane njegove životne priče. Spomenik strijeljanima u Drugom svjetskom ratu u Bjelovaru tako je, primjerice, napravio prema sjećanju na lik vlastitog brata, jer ustaše su mu strijeljale četvoricu braće. Neki od njegovih najboljih javnih spomenika, kao što je spomenik u Kamenskom ili na Petrovoj gori, danas su, nažalost, devastirani i prepušteni propadanju. Unatoč brojnim inicijativama, stanje u kojemu se nalaze još se nije promijenilo.

(Jutarnji.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pet 6 Dec - 19:40

Povratak zaboravljenog vajara

Prva retrospektivna izložba dela Vojina Bakića u Zagrebu. U grob otišao razočaran,
 dok su u Hrvatskoj rušili njegove spomenike. Svetska kritika stavlja ga među
 najveće umetnike prošlog veka





ZAGREB - OD STALNOG DOPISNIKA


NAKON svih nesreća koje su snašle Vojina Bakića, jednog od najistaknutijih vajara prošlog veka, Zagreb priprema prvu retrospektivnu izložbu na kojoj će se odužiti velikom umetniku. U Muzeju savremene umetnosti u petak se otvara izložba dela Vojina Bakića, onih koja su ostala i nisu imala strašnu sudbinu iz devedesetih godina prošlog veka. Naime, mirnom i povučenom umetniku, zbog same činjenice što je poreklom bio Srbin i što je stvarao mnoga dela posvećena antifašizmu, uništene su gotovo sve skulpture širom Hrvatske, među kojima one ispred Spomen-parka Dotrščina, spomenik palim borcima u Čazmi i drugim gradovima. Neka od dela zauvek su nestala, neka spasena i obnovljena, a među njima je i bista Josipa Broza Tita iz Velikog Trojstva, koja je sada u muzeju u Bjelovaru.

Zagrebačka izložba pokušaj je povratka Vojina Bakića na mesto koje mu pripada u istoriji hrvatske umetnosti i kulture, ali i da podstakne na razmišljanje kako se odnosimo prema umetnosti, kada se umeša politika. Bakića svetska kritika stavlja među najveće umetnike prošlog veka, vajare modernizma kakvih je malo bilo i u Evropi. I za života je malo izlagao, nije ga interesovala reklama, a nije bilo ni tačno da je imao status državnog umetnika, o čemu se često govorilo.

Porodica Vojina Bakića u Drugom svetskom ratu prošla je veliku nesreću, a ustaše su mu ubile četiri brata partizana. I sam je završio u zatvoru, ali ga je spasao vajar Frano Kršinić, a do samog kraja rata nije znao za sudbinu ostalih članova porodice. Srpsko poreklo, iako se radilo o umetniku kosmopoliti, bilo mu je teški teret koji je stalno nosio i na privatnom i na umetničkom planu. Bakić je i u grob otišao razočaran i nesrećan, dok su se širom Hrvatske rušili njegovi spomenici.




- Dela nijednog hrvatskog vajara nisu tako sistematski uništavana kao Bakićeva - tvrdi poznati istoričar umetnosti Zvonko Maković. Po mnogima, ono što je u hrvatskom vajarstvu Ivan Meštrović bio početkom prošlog veka, Vojin Bakić je bio u drugoj polovini dvadesetog veka.

Dela Vojina Bakića nalaze se u brojnim evropskim muzejima, a u Zagrebu se sada izlažu najbolji radovi, među kojima i građa koja do sada nije bila viđena. Radi se i na projektima obnove uništenih Bakićevih dela, pre svega poprsja Ivana Gorana Kovačića i spomenika na Petrovoj gori. Deo građe iz Petrove gore prenesen je i u Beograd, a nakon „Oluje“ je spomenik potpuno uništen. Neke od svojih projekata, veliki spomenik Josipu Brozu i spomenik Marksu i Engelsu namenjen Beogradu, Bakić nikada i nije realizovao.


OSEĆAO TRADICIJU

„JA sam odasvud“, znao je da govori kada se prisećao rođenja u Bjelovaru i svog oca Konstantina Koste, uglednog srpskog trgovca. Majka Josipa Fulvija Katarina Šnauc, plemkinja iz poznate pomorske porodice, i sama je završila pomorsku akademiju, ali nikada nije plovila. Bio je kosmopolita koji je snažno osećao tradiciju iz koje je kao vajar potekao.


UNUK I UNIŠTENjE

U PORODICI Bakić jedno vreme bio je i Dejan Tuđman, unuk prvog hrvatskog predsednika Franja Tuđmana, koji je bio oženjen arhitektom Anom Martinom Bakić, Bakićevom unukom. Unuk partizanskog generala i unuka velikog vajara imaju i dvoje dece, a sve to ne bi bilo čudno osim činjenice da su Bakićeva dela vandalski uništena baš u Tuđmanovo vreme.



Jurica Kerbler
novosti.rs
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 3 Feb - 14:46

Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 3 Feb - 14:49



Spomenik Stevanu Filipovicu, 1960.
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 3 Feb - 14:51

Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pon 3 Feb - 14:53



Sa izlozbe i MSU u Zagrebu
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48604

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   Pet 15 Apr - 20:07


Razlistala forma 1 , 1959.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Vojin Bakić   

Nazad na vrh Ići dole
 
Vojin Bakić
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Vojin Bakić
» Zvižduk sa setom
» Pakao Golog otoka
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Slikarstvo :: Vajarstvo-