Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Anton Pavlovič Čehov

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Anton Pavlovič Čehov   Uto 27 Nov - 17:59

Anton Pavlovič Čehov


Anton Pavlovič Čehov (rus. Ант́он П́авлович Ч́ехов, Taganrog, 29. januara 1860. - Badenvajler, Nemačka, 15. jula 1904.) je bio ruski novelist, pripovedač i dramski pisac.
U književnosti se pojavio kratkim humoreskama, sažetog izraza i karakterizacije, zatim prelazi na novele i pripovetke, gde se njegov tužni humor postepeno pretvara u rezignaciju i očaj. Istu tematiku obrađuje i u dramama, u kojima nema ni tradicionalnog zapleta ni raspleta, kao ni pravih junaka ili jakih strasti, nego je u njima naglašena lirskim elementima sugestija atmosfere u kojoj se odvija život njegovih junaka. Smatra se, uz Mopasana, navećim novelistom evropskog realizma, dok je svojim dramama izvršio, a i danas vrši, jak uticaj na evropsko pozorište.

Biografija

Rođen je kao treće od šestero djece trgovca Pavela Jegoroviča i Jevgenije Jakovlevne Morozove. Od 1876. do 1879. Čehov pohađa osnovnu i srednju školu u Taganrogu, često posjećuje kazalište, objavljuje tekstove i uređuje školske novine. 1876. godine Čehovljev otac bankrotira i seli s obitelji u Moskvu, dok Pavlovič ostaje u Taganrogu. U to vrijeme Čehov piše svoju prvu dramu Bez oca, koja nije pronađena do danas. 1879. godine Anton P. Čehov završava srednju školu i odlazi u Moskvu, gdje upisuje medicinu na Moskovskom sveučilištu. Tokom studija objavljuje anonimne članke u studentskim časopisima, ubrzo izabire i pseudonim Antoša Čehonte pod kojim piše u časopisima Peterburgajska gazeta, Nova vremja, Oskolki i Ruskaja mysl. Između 1880. i 1887. piše još pod pseudonimima: Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata, Čovjek bez… itd.

1881. godine Čehov piše dramu koja će kasnije postati poznata pod imenom Platonov, a zanimljivo je da je ta drama izdana tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti. Studirao je medicinu i bio kotarski liječnik, ali zbog nedovršenog diplomskog rada nije stekao liječničku titulu. Započinje praksu u Čikinu, a iste godine objavljuje zbirku priča Melpomenine priče, dok u prosincu prvi put pati od simptoma tuberkuloze. 1884. piše i jednočinku Na glavnoj cesti. Radnja jednočinke događa se u krčmi na glavnoj cesti, tekst nije prošao cenzuru i ocijenjen je nepodobnim za izvedbu, te je prvi put objavljen 1914. povodom desetogodišnje obljetnice Čehovljeve smrti. Godinu dana kasnije Čehov putuje u St. Petersburg, gdje upoznaje izdavača Alekseya Suvorina i slikara Isaca Levitana s kojima postaje blizak prijatelj, te ubrzo počinje pisati i objavljivati tekstove u Suvorinovim novinama Novo vrijeme. U travnju 1890. Čehov odlazi na putovanje kroz Sibir do otoka Sahalina gdje kao liječnik istražuje život u kažnjeničkim logorima, nakon toga plovi još Tihim i Indijskim oceanom, a na putovanju se zadržao do listopada iste godine. Putovanja su u Čehovljevom životu bila konstanta, pa tako već 1891. odlazi obići zapadnu Europu, a iste godine izlaze mu novele Dvoboj i Žena sa sela. Kupuje malo imanje u Melihovu u Serpuhovskom okrugu, gdje seli s obitelji.

Epidemija kolere izbija u razdoblju 1892./1893., a Čehov kao jedan od vodećih ljudi u pokrajinskoj sanitarnoj komisiji, besplatno liječi najsiromašnije seljake i bori se protiv gladi. Objavljuje jedanaest priča uključujući Moju ženu, Skakavca te jednočinku Jubilej.
1893. upušta se u ljubavnu avanturu s Likom Mizinovom, s kojom se neće vjenčati ali će mu ona poslužiti kao inspiracija za lik Nine u drami Galeb. Piše Otok Sahalin, izlaze mu tekstovi Anonimna priča i Veliki Volođa i mali Volođa. Zdravlje mu se pogoršava 1894. te putuje u Italiju i Pariz. Obajvljuje djela Student', Učitelj književnosti, Crni redovnik i Na ladanju.

Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko otvaraju 1897. Moskovski hudužestveni teatar, što će ubrzo imati veliki utjecaj na Čehovljev daljnji rad. Čehovu umire otac, a on sam boravi u bolnici zbog prvog akutnog napadaja plućne tuberkuloze. U rujnu putuje u Francusku na liječenje, te su mu objavljene drame Ujak Vanja, Ivanov, Galeb i jednočinke kao i priče Seljaci, Kod kuće, te Divljak. U svibnju 1898. Antun Pavlovič Čehov vraća se iz inozemstva i živi neko vrijeme na Jalti, gdje preživljava drugi napadaj tuberkuloze.

Čehov prodaje sva autorska prava na svoj rad izdavaču A.F. Marksu za 75 000 rubalja, što bi u današnoj vrijednosti bilo oko 80 000 dolara, te počinje uređivati svoja sabrana djela. Iste je godine nagrađen Ordenom sv. Stanislava za rad u obrazovanju. Piše i objavljuje tekstove Na službenom poslu, Draga, Dama s psićem. To ljeto prodaje imanje u Melihovu i gradi kuću na Jalti.

25. svibnja 1901. Čehov se oženio glumicom Olgom Knipper, koja je igrala Mašu u Tri sestre, a evo što je jednom prilikom zapisao o braku:

Privlačan je samo brak iz iz ljubavi; oženiti se djevojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na tržnici nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, spolna privlačnost, jedno tijelo, a sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije riječ o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj.

1902. godine Čehov objavljuje Biskupa i izlaze mu sabrana djela u jedanaest tomova.
Umjetnik 1903. objavljuje svoju posljednju priču Zaručena, te mu izlazi drugo izdanje sabranih djela u šesnaest tomova. U lipnju cenzori zabranjuju izvedbu Čehovljevih drama u niskobudžetnim kazalištima za radničku klasu, a u rujnu završava Višnjik i započinje odlaziti na probe u MHAT.

Nakon toga zdravlje Antuna Pavloviča Čehova se pogoršava. Početkom lipnja Čehov putuje s Olgom Knipper na liječenje u Njemačku gdje 15. srpnja umire u Badenweileru. Pokopan je 22. srpnja na groblju Novo-deviči u Moskvi.

Antona P. Čehova nazivaju začetnikom psiholiškog realizma. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob već sve što se događa u drami proizlazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutarnjih sukoba likova. Čehov u svojim dramama također inzistira na protoku vremena koji je jedan od mehanizama zbivanja u kojem se događaju promjene. U Čehovljevim dramama su vrlo detaljno ispisane didaskalije te opisana mjesta radnje što pridonosi općem razumijevanju likova i njihovih psiholoških stanja.
Drame Antona Pavloviča Čehova još su uvijek vrlo popularne na repertoarima različith kazališta, ali i kao predlošci za filmske adaptacije. Do danas je snimljeno preko 285 filmova nastalih prema njegovim djelima, poput Ujaka Vanje u New Yorku iz 1994. godine u režiji Louisa Mallea te Galeba (1968., Sidney Lumet) i Tri sestre (1970., Laurence Olivier).

Drame

O štetnosti duhana (1886., 1902.)
Ivanov (1887.)
Medvjed (1888.)
Prosidba (c. 1888. - 1889.)
Šumski duh (1889.)
Svadba (1889.)
Jubilej (1891.)
Galeb (1896.)
Ujak Vanja (1897.)
Tri sestre (1900.)
Višnjik (1903.)

Proza

Melpomenine bajke
Šarene priče (1886.)
Nevine priče (1887.)
U sutonu (1887.)
Novele i pripovijetke (zbirka izdana 1894.):
Dama s psetancetom
Čovjek u futroli
Stepa
Ogrozd
Dočasnik Prišibjejev
O ljubavi
Odjel br. 6
U jaruzi
Nevjesta
Otok Sahalin (1895.)

wikipedija








Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 27 Nov - 18:02

"Najlepše priče Antona Čehova"

Šala

Vedro, zimsko podne... Mraz jak, puca, i Nađenjki, koja me drži ispod ruke, hvata se srebrnasto inje poo kosi na slepoočnicama, i na maljama iznad gornje usne. Mi stojimo na visokom bregu. Od naših nogu pa do same zemlje pruža se strma ravan,u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane svetlocrvenom čojom.- Da se spustimo dole, Nadežda Petrovna? – molim ja. – Samo jedanput! Verujte mi, ostaćemo čitavi i nepovređeni. Ali Nađenjka se plaši. Sav prostor od njenih malih kaljača do kraja ledenog brega izgleda joj kao strašna, beskrajno duboka provalija. Ona umire od straha i prestaje da diše kad gleda dole, čim je ja samo ponudim da sedne u sanke; ali šta će biti ako reskira da se surva u provaliju! Umreće, poludeće.- Preklinjem vas! – kažem ja. – Ne treba se plašiti! Znajte, to je malodušnost, kukavičluk! Sanke lete, kao strela. Presecani vazduh šiba u lice, hukće, zviždi u ušima, seče bolno, štipa od gneva, hoće da smakne glavu s ramena. Od pritiska vetra nemamo snage da dišemo. Izgleda da nas je sam đavo zagrlio kandžama i uz huku vuče u pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri... Gle, gle, još trenutak samo i izgleda mi kao da ćemo propasti.


- Ja vas volim, Nađa! – kažem ja poluglasno. Sanke počinju sve lakše i lakše da klize, huka vetra i zvrka saonicka nisu više tako strašni, ne zaustavlja se disanje od straha, i mi smo, najzad, dole. Nađenjka nije ni živa ni mrtva. Ona je bleda, jedva diše... Ja joj pomažem da ustane.- Ni za šta na svetu drugi put ne smem – kaže ona gledajući me krupnim očima.Ona me hvata pod ruku i mi dugo šetamo oko brega. Zagonetka, po svoj prilici, neda joj mira. Da li su one reči izrečene ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, časti, života, sreće, pitanje veoma značajno, najznačajnije na svetu. Nađenjka nestrpljivo, tužno, pronicljivim pogledom zagleda mi u lice, odgovara neumesno, čeka, neću li ja otpočeti. O, koliko preliva na tom dragom licu, koliko preliva! Vidim, ona se bori sa sobom, njoj je potrebno nešto da kaže, o nečemu da pita, ali ona ne nalazi reči, njoj je nezgodno, strašno, smeta radost...- Znate šta? – kaže ona ne gledajući u mene.- Šta? – pitam ja.- Hajte još jednom... da projurimo.Mi se penjemo uza stepenike na breg. Opet smeštam bledu, uzdrhtalu Nađenjku u sanke, opet letimo u strašnu provaliju, opet huči vetar i stružu saonice, i opet, kad sanke najsilnije i najhučnije lete, ja govorim poluglasno:- Ja vas volim, Nađenjka!Kad se sanke zaustavljaju, Nađenjka baca pogled na breg, niz koji tek što se spustismo, zatim dugo zagleda u moje lice, prisluškuje moj glas, ravnodušan i nimalo strastan, i sva, sva, čak muf i kapuljača njena, sva njena pojava – izražava krajnju nedoumicu. A na licu joj ispisano:- U čemu je stvar? Ko je izgovorio one reči? On, ili mi se samo pričinilo?Ta neizvesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Sirota devojčica ne odgovarana pitanja, tušti se, gotova je da zaplače.- Da nije vreme da idemo kući? – pitam ja.

- A meni... meni se dopada ovo sankanje – kaže ona crveneći. – Kako bi bilo još jedanput? Njoj se «dopada» ovo sankanje, međutim, sedajući u sanke, ona je kao i pre toga bleda, jedva diše od straha, drhti. Mi se spuštamo treći put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali ja stavljam na usne maramicu, kašljem i kad stižemo do sredine brega, uspevam da procedim:- Ja vas volim, Nañenjka!I zagonetka ostaje zagonetka! Nañenjka ćuti, o nečemu razmišlja... Ja je ispraćam sa sankanja kući, ona se stara da ide lakše, usporava korak i stalno čeka da li ću joj reći one reči. I ja vidim kako pati njena duša, kako se ona savlađuje da ne kaže:- Nije moguće da ih je izgovarao vetar! A ja neću da to vetar izgovara!

Sutradan ujutru dobijam cedulju: «Ako pođete danas na sankanje, svratite do mene. N.» I od tada ja i Nađenjka počinjemo svakog dana da idemo na sankanje i,spuštajući se sankama dole, svaki put ja izgovaram poluglasno jedne iste reči:- Ja vas volim, Nađenjka! Ubrzo Nađenjka se navikava na tu frazu kao na vino ili morfijum. Ona ne može daživi bez nje. Doduše, sletati sa brega isto tako je užasno kao i pre, ali sad već strahi opasnost pridaju naročitu draž rečima ljubavi, rečima koje kao i pre predstavljaju zagonetku i muče dušu. Pričinjava se uvek ono dvoje: ja i vetar... Ko joj od nas dvoje izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, po svoj prilici, već svejedno; ma izkoga pehara pio... svejedno, samo da budeš pijan.

Jednom u podne odoh na sankanje sam; pomešan u gomili, ja vidim kako bregu prilazi Nađenjka, kako me traži očima... Zatim se bojažljivo penje stepenicama...Strašno joj je da ide samo, o, kako je strašno! Ona je bleda kao sneg, drhti, ide kao na gubilište, ali ide, ide ne osvrćući se, odlučno. Ona je, po svoj prilici, odlučila da pokuša: da li će se čuti one zanosne, slatke reči, kad mene nema? Ja vidim kako ona, bleda, s otvorenim ustima od straha, seda u sanke, zatvara oči i, praštajući se zauvek sa zemljom, polazi s mesta... «Z-z-z-z»... zvrlje saonice. Čuje li Nađenjka one reči, ja ne znam... Vidim samo kako ona ustaje iz sanki malaksala, nemoćna. I vidi se po njenom licu da i sama ne zna da li čuje nešto ili ne. Strah, dok se spuštala dole, oduzeo joj je sposobnost da sluša, da razlikuje zvuke, da shvata...

Ali dolazi i prolećni mesec mart... Sunce postaje ljupkije. Naš ledeni breg se mrači, gubi svoj sjaj i kravi se najzad. Prestajemo da se sankamo. Sirota Nađenjka nema gde više da čuje one reči, pa nema ni ko da ih izgovara jer se vetar ne čuje, a ja se spremam u Petrograd... na duže, možda zauvek.

Nekako pred odlazak, na dva dana, sedim u sumraku u baštici, a od dvorišta, u kome stanuje Nađenjka, ta baštica je odvojena visokom ogradom sa gvozdenim šiljcima... Još je prilično hladno, ma đubretu ima još snega, drveće je mrtvo, ali već miriše na proleće i, spremajući se na počinak, živo grakću gračci. Ja prilazim ogradi i dugo gledam kroz šupljinu. Ja vidim kako Nađenjka izlazi na stepenice i upravlja tužan, očajnički pogled u nebo... Prolećni vetar joj duva pravo u bledo,setno lice... On je podseća na onaj vetar koji nam je hujao onda na bregu kad je ona slušala one četiri reči, i lice joj postaje žalosno, žalosno, niz obraze će poteći suza... I sirota devojčica pruža obe ruke, kao da moli taj vetar da joj donese još jednom one reči. I ja, sačekavši vetar, izgovaram poluglasno:- Ja vas volim, Nađa! Bože moj, šta li se zbiva sa Nađenjkom! Ona kliče, smeška se celim licem i pružaruke u susret vetru, radosna, srećna, neobično divna. A ja idem da se pakujem...

Davno je to bilo. Sad je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla...svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči «ja vas volim, Nađenjka», nije zaboravljeno; za nju je to sada najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu...I meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio.








Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 30 Nov - 13:27

Citati

Ako se bojiš usamljenosti, ne ženi se."

"Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti."

"Čovjek je ono u šta vjeruje."

"Dobar čovjek se zastidi čak i pred psom."

"Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života."

"I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: „Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre.“

"Kad nema pravog života, čovjek živi od fatamorgane."

"Kad sunce sija i na groblju je veselo."

"Ljubav daje krila ali ih i potkresuje."

"Ljubav prema čovjeku treba da se nahodi, ne u srcu, ne u stomaku, ne u krstima, nego u glavi."

"Nema, niti može biti pravednog bogatstva."

"...privlačna je samo ženidba iz ljubavi; oženiti se djevojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na tržnici nepotrebnu stvar samo zato što je lijepa. U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, spolna privlačnost, jedno tijelo, a sve drugo nesigurno je i dosadno ma kako smo pametno proračunali. Dakle, nije riječ o simpatičnoj djevojci, nego o voljenoj."

"Zdrav čovjek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu."

"Žena može postati prijatelj muškarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica, pa tek onda prijatelj."








Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 30 Nov - 13:29

Ujak Vanja (1897.)

"Čovjek je obdaren razumom i stvaralačkom snagom da bi umnožavao ono što mu je dano, ali do sada on nije stvarao, već rušio. Šume sve više nestaju, rijeke se suše, divlji život izumire, klima se mijenja i zemlja postaje sve siromašnija i ružnija svaki dan"








Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 30 Nov - 13:31

"Humoristi su ljudi koji nasmijavaju druge dok pod maskom svog smijeha često skrivaju nego svoje tužno lice" - Anton Pavlovič - Čehov








Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 30 Nov - 13:35

Ljudi koji su pomerali granice: Anton Pavlovič Čehov

Anton Pavlovič Čehov (Антон Павлович Чехов) počeo je da piše još kao student medicine, uz pomoć Antosa Čehonte, svog književnog dvojnika, objavljujući kratke priče, humoreske i feljtone, kako bi mogao da izdržava oca, majku, sestru i najmlađeg od svoja tri brata. Sa težinom života susreo se još kao dečak u rodnom Taganrogu.

Čehov završava gimnaziju i odlazi u Moskvu, gde se upisuje na studije medicine. Tada počinje njegov život sa dvema “ženama“ – medicinom, kao zakonitom suprugom, i književnošću kao ljubavnicom. Iako je obe pokušavao da ostavi, nije ih se oslobodio tokom celog svog života.

Posle književnih početaka u moskovskim listovima, Čehov počinje da objavljuje za “Petrogradske krhotine“, “Petrogradske novine“ i “Suvorinovo novo vreme“. Krajem 1885. godine odlazi u Petrograd i shvata da je postao cenjen i tražen pisac. U pismu bratu Aleksandru priznaje da se nemarno odnosio prema pisanju.



U oktobru 1888. godine dobija Puškinovu nagradu za zbirku pripovedaka “U sumrak“. Iduće godine održana je petrogradska premijera njegove drame “Ivanov“. No književne uspehe tih godina prate neuspesi na polju njegove “zakonite supruge“ medicine. Leči od tifusa majku i tri sestre jednog poznanika; majka i jedna sestra umiru, što ga navodi da prekine privatnu praksu.

O Čehovljevim dramama često se govorilo da se u njima ništa ne događa, a kako šira publika obično poistovećuje pisca sa njegovim delom, i Čehov je u običnim razgovorima neretko stavljan u te okvire. Njegove drame doživele su najveći uspeh izvođenjem u Moskovskom hudožestvenom teatru (MHAT), kojim su rukovodili Aleksejev Stanislavski i Nemirović Dančenko, a koji su govorili o “podvodnim tokovima“ Čehovljevih komada kao nosilaca dramskog u tim delima. Uprkos velikom uspehu, Čehov je imao brojne nesporazume sa Stanislavskim, najčešće zbog samog shvatanja njegovih dramskih dela. Te prepirke uticale su i na pogoršanje njegovog zdravlja, narušenog tuberkulozom, s kojom se borio još u mladičkim danima.



Osnovna razlika u shvatanjima bila je u tome sto je Stanislavski posmatrao Čehovljeve komade kao drame, dok ih je sam Čehov nazivao komedijama. Tako će već 1899. godine, povodom izvođenja “Galeba“, u kome je glumio i Stanislavski, u jednom pismu reći: “Neophodno je još malo preraditi Aleksejeva – Trigorina. Ubrizgati mu, možda, malo sperme. U Petrogradu, gde živi većina naših književnika, Aleksejev, koji igra Trigorina kao beznadežnog impotenta, izazvaće opštu nedoumicu“. Sličan nesporazum dogodio se i par godina kasnije, kada je primio telegram od Stanislavskog, u kome s puno patetike hvali “Višnjik“. Čehov piše svojoj supruzi Olgi Kniper: “Danas sam dobio telegram od Aleksejeva, u kome on naziva moj komad genijalnim, to znači prehvaliti komad i oduzeti mu dobru polovinu uspeha koji bi on, pod srećnim okolnostima, mogao da ima“.

U drugom pismu svojoj ženi, Čehov sa ljutnjom govori: “Zašto se na plakatima i u novinskim oglasima moj komad tako uporno naziva dramom? Nemirovič i Aleksejev očigledno vide u mom komadu nešto što ja nisam napisao, i mogu da se kladim kako oni nisu pažljivo pročitali moj komad“.



Naravno da je Stanislavski, sa tadašnjih stanovišta i shvatanja u pozorištu, bio u pravu, približivši Čehovljeve komade širokoj pozorišnoj publici, dok danas gledano, ova dela puna gorke ironije određujemo kao bliža komediji.

Čehova su ovi sukobi veoma izmorili. Plašeći se da njegovi komadi ne budu pogrešno interpretirani, on je često prisustvovao probama dolazeći iz provincije, gde se odmarao, u Moskvu, i pazeći na svake pojedinosti. Pola godine pred smrt, prisustvovao je MHAT-ovoj premijeri Višnjika, već sasvim izmoren i iznuren, jedva izdržavši predstavu i svečane govore u čast slavljenika, jer je premijera održana na njegov 44. rođendan, 17. januara 1904. godine. Poželevši da pobegne od svega toga, on ubrzo odlazi na Krim. U julu iste godine Čehov će umreti, ili se konačno odmoriti, kako to izgovara Sonja iz Ujka Vanje.

Čitav vek posle njegove smrti njegove pripovetke doživljavaju nova izdanja, pišu se nove studije i eseji, nanovo postavljaju njegove jednočinke i drame.

Čehov je rekao: “Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.“

“Ljubav daje krila, ali ih i potkresuje.“

“Zdrav čovek ima hiljadu želja. Bolestan samo jednu.“

“Kad nema pravog života, čovek živi od fatamorgane.“



wannabemagazine.com








Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 15 Feb - 16:36

Kosmički i patnja i humor – Anton Pavlovič Čehov

Imao je običaj da kaže da je medicina njegova zakonita žena, a književnost ljubavnica. Povremeno bi jedna ustuknula pred drugom ili joj svojevoljno ustupila mesto. Možda medicina danas i ne bi bila previše uskraćena da ju je zaobišao njegov angažman, ali literature i pozorište bili bi neuporedivo siromašniji. Ipak, ovih dana gotovo nezapaženo kod nas protiče značajan jubilej: vek i po od rođenja Antona Pavloviča Čehova (1860 – 1904).



Iza njega je ostalo sedam drama (ne računajući jednočinke), uz uobičajenu podelu na one pre i posle “Galeba”, na drame “direktne i indirektne akcije”. Ponekad se postavlja pitanje da li je Čehov bio genijalni pripovedač koji je pisao drame, ili genijalni dramski pisac koji je pisao pripovetke? Ova, ne samo akademska dilema, nudila je i pretpostavku da je on veliki dramski pisac koji je pisao pripovetke da bi zaradio novac, nesiguran u izvesnost njihovog pozorišnog izvođenja… Bilo kako bilo, još kao student medicine stvarao je pod pseudonimom Antoša Čehonte, a njegova ljubav prema teatru iskazala se već u gimnazijskim danima, kada je zaigrao u amaterskim predstavama – Nesrećkovića u “Šumi” Ostrovskog i Gradonačelnika u Gogoljevom “Revizoru”.



Prva Čehovljeva drama postavljena na scenu bila je “Ivanov”, 1887. godine. Po sopstvenom priznanju, na nju je “potrošio” samo deset dana. Posle četiri probe premijerno je izvedena u Koršovom privatnom teatru. I sam iznenađen neočekivanim uspehom pozorišnog prvenca, napisao je bratu Aleksandru: “Ne možeš da zamisliš kako je bilo! Od tako beznačajnog govanceta kao što je moja dramica…” Kritika je, pak, zabeležila da “Ivanov” uspeh duguje činjenici da se u njemu govori o problemu koji je mučio ruske intelektualce: na sceni se našao prerano umorni čovek koji se, u monotoniji ruskog života, neprestano sukobljavao s nemogućim preprekama – tromošću, pasivnošću i ravnodušnošću, dovoljno moćnima da unište svaki idealizam i oduševljenje.

Ali su potom čak dva pozorišta (Aleksandrinski teatar i moskovski Mali teatar) odbili da igraju njegovog “Šumskog čoveka”. Uvreženo je mišljenje da je ovo uistinu slaba drama, slabija od mladalačkog “Platonova”: s puno neveš tih, patetičnih mesta. Ipak, upravo “Šumski duh”, temeljno prerađen, postao je jedno od najboljih Čehovljevih dela – “Ujka Vanja” (1897).



“Komedija, tri ženske, šest muških uloga, malo događaja, pet pudova ljubavi” – reči su kojima je Čehov opisao “Galeba” u pismu prijatelju. Prvo izvođenje bilo je u petrogradskom Aleksandrinskom pozorištu i pomiljalo se kao najveća katastrofa u istoriji moderne drame: publika je zviždala, smejala se na pogrešnim mestima, izlazila iz gledališta. Sam pisac izjavio je da je “komad propao sa treskom”, dok je teatar odisao zlobom… Ali, premijera “Galeba” u moskovskom Hudoženstvenom teatru (17. decembra 1898. godine) gotovo da se može smatrati danom kada je rođeno i ovo pozorište i Čehovljeva dramaturgija. Jer, novi teatar (koji su osnovali glumac Stanislavski i pisac Nemirovič – Dančenko), posle otvaranja sa predstavom “Car Fjodor Ivanović” A. K. Tolstoja, zapao je u krizu, a “Galeb” ga je (ne)očekivano spasao. Kada je posle prvog čina pala zavesa, Olga Kniper koja je igrala Arkadinu (i kasnije postala piščeva žena) zbog grobne tišine u gledalištu briznula je u plač. A onda se prolomio pljesak. Ne samo da je “Galeb”spasao sudbinu pozorišta već je postao i njegov simbol: stilizovana reprodukcija galeba nalazila se na zavesi i programima.



Istovremeno, nesporazumi dva velikana, Čehova i Stanislavskog, počeli su baš s “Galebom”. U vreme priprema “Tri sestre” (1901) Čehov je pisao Olgi: “Ja moram da prisustvujem probama, moram! Ja ne mogu da prepustim Aleksejevu četiri odgovorne ženske uloge, četiri mlade, intelignetne žene, ma koliko uvažavao njegov dar i inteligenciju.” Zanimljiva je i sugestija koju je (takođe Olgi) dao za ulogu Maše: “Ne pravi tužno lice ni u jednom činu. Srdito da, ali tužno ne. Ljudi koji odavno nose nesreću u sebi i koji su navikli na nju, često zvižduću i često su zamišljeni.” Ipak, prava eksplozija sukoba nastala je tek oko “Višnjika” (1904) i stava da li je to komedija ili tragedija. Čehov je insistirao da je reč o komediji.

“Nema sumnje ni u to da je Stanislavski voleo da preterano naglašava ono što je kod Čehova samo nagovešteno, i što treba da ostane samo nagovešteno, da je voleo da stvari bez potrebe teatralizuje i melodramatizuje preko mere koju je Čehov smatrao dozvoljenom. Ali je tačno i to da je Stanislavski načinio Čehova poznatim dramskim piscem, da je – iznevaravajući ponegde zamisli autora – omogućio Čehovljevim dramama da dopru do prave pozorišne publike”, bio je mišljenja Jovan Hristić, esejist, pozorišni kritičar i profesor dramaturgije.



Moskovski Hudežestveni teatar je posle “Galeba” igrao sa velikim uspehom i “Ujka Vanju”. Kasnije su usledile “Tri sestre” i “Višnjik”,a do kraja života Čehov je uspeo da uobliči i poznatu jednočinku “O štetnosti duvana”. Iako su njegove drame doživljavale velike uspehe kod publike, prijem kod kritike bio je uzdržaniji: priznavali su mu savršenstvo dramskog oblika, ali zamerali pesimizam, beznađe, dosadu…

Čehov kao i Šekspir, podseća Hristić, stvorio je svet koji se ne može svesti na jedno osećanje, jedno raspoloženje i jednu ideju. Ali, ova dvojica velikana imaju još mnogo toga značajnog:

- Njih dvojica imaju najinspirativnije moguće likove u dramskoj literature – kaže Đurđija Cvetić koja je igrala Natašu u “Tri sestre” i Ranjevsku u “Višnjiku”. – Mada, za razliku od Šekspira, Čehov nudi divne ženske likove i pokazuje se kao neverovatan poznavalac njihove duše i psihologije. Veoma je voleo glumce, a imao je i ženu glumicu. Pripada onoj vrsti pisaca koji su za sva vremena i podneblja. Njegove replike su veoma sažete i koncizne, ponekad se iz jednog kratkog monologa ili dijaloga, čak i iz prostoproširene rečenice – krije cela priča. Uostalom, iz Čehova je dobrim delom prostekla i američka dramaturgija, pre svega Tenesi Vilijams i Artur Miler.

Reditelj Dejan Mijač ističe da ga ovaj pisac asocira na jednog drugog velikana. Njegoša i “Luču mikrokozmu”, odnosno stih:“Šta je čovjek, a mora bit’ čovjek?”

- Mislim da mi se to pitanje uvek postavljalo kada sam čitao Čehova: koliko je neuništiva egzistencija i koliko velika patnja koja proizlilazi iz zahteva da se bude čovek. A sve to ima neku auru kosmičkog humora. Čehov je težak izazov i zadatak za reditelje, pa su oni koji su bilo kojom stranom pristupili i dodirnuli tu suštinu, imali divne rezultate…

Zanimljivo je i da je svojevremeno, Royal Shekespeare Company, išla na petnaestonedeljnu (!) turneju u 22 grada samo sa predstavama dva pisca – Šekspira i Čehova.

U Engleskoj čak smatraju da glumac “overava” svoju karijeru kad zaigra Čehova, jer je to sliv tema koje idu od komedije do tragedije, od tragedije do drame – kaže rediteq Dimitrije Jovanović.

- Nema nijedne njegove pripovetke koja ne bi mogla da bude dobar filmski scenario ili pozorišni tekst. Čehov je najbolji mogući spoj života i pozorišta…





Maksim Gorki :Kad umre Čehov, umreće jedan od najboljih sinova Rusije, pametan, pravedan, koji je voli i u svemu saoseća s njom. I Rusija će zadrhtati od tuge, i dugo ga neće zaboraviti, i dugo će se učiti shvatanju života iz njegovihknjiga, obasjanih tužnim osmehom srca punog ljubavi – odao je priznanje jedan veliki (koliko god različit) ruski pisac, drugom. Reči pune divljenja Čehovu je posvetio Maksim Gorki…

Šuma ljudske sreće- Čehov nije samo opisivao život već ga je i menjao – podseća u svojim esejima Vladimir Nabokov. – Požurivao je izgradnju prvog moskovskog javnog doma (s bibliotekom, čitaonicom, salom i pozorištem), brinuo da Moskva dobije kliniku za kožne bolesti, uz pomoć slikara Ilje Rjepina osnovao je Muzej slikarstva i lepih umetnosti u Taganrogu, pokrenuo je izgradnju prve stanice za biološka istraživanja na Krimu, skupljao knjige za škole na Sahalinu, izgradio tri škole za seljačku decu blizu Moskve, podigao zvonik i vatrogasnu stanicu za seljake…

Na neki način, Čehov je bio fasciniran gradnjom. Po njegovom mišljenju svaka gradnja uvećavala je sumu ljudskesreće. I još nešto: kao lekar, za vreme epidemije kolere na Krimu, sam je brinuo o ljudima u 25 sela!


Pulse.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 96952

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 19 Feb - 23:13

Kako da vam kažem? Meni se čini, da se sve na zemlji mora malo po malo promijeniti i da se već pred našim očima mijenja. Za dvjesta, trista, najkasnije hiljadu godina - ne radi se tu o roku - nastat će nov, sretan život. Mi dakako nećemo učestvovati u tom životu, ali mi za njega živimo sada, radimo, patimo, mi ga stvaramo, i jedino u tome je cilj našeg bitka, i ako hoćete, naša sreća.

--------------









Nazad na vrh Ići dole
_Zana_

Super Član
Super Član

avatar

Ženski
Poruka : 751

Učlanjen : 17.02.2013


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Sub 23 Feb - 18:10

Kad je neko srećan

Sa železničke stanice Balagoje polazi putnički voz. U jednom vagonu druge klase
„za pušače“ drema pet putnika u sutonu vagona. Oni su baš maločas nešto jeli pa
sad, naslonivši glave na naslone od divana, pokušavaju da zaspe.
Tišina.
Otvaraju se vrata, a u vagon ulazi jedan visok, kao motka mršav čovek u
crvenkastom šeširu i u modernom kaputu koji je mnogo podsećao na operetske i
Žilvernove korespondente.
Taj čovek se zaustavlja nasred vagona, duva kroz nos i, žmireći, dugo posmatra
sedišta.
- Ne, i ovo nije onaj! – mrmlja on. – ðavo bi ga znao šta je to! To je prosto užasno!
Ne, nije onaj!
Jedan putnik se zagleda u njega i radosno uzvikuje:
- Ivane Aleksejeviču! Otkud vi? Jeste li vi to?
Mršavi dugajlija, Ivan Aleksejevič, zadrhta, tupo se zagleda u putnika, pa poznavši
ga, veselo pljesnu rukama.
- Ha! Petre Petroviču! – veli on. – Koliko je vode Volgom proteklo otkako se
nismo videli! A ja i ne znam da vi putujete ovim vozom.
- Pa jeste li mi živo-zdravo?
- Pa dobro je. Samo, evo vidite u čemu je stvar: izgubio sam svoj vagon, pa ne


mogu nikako da ga nañem, koliki sam idiot! Nema ko da me bije!
Nazad na vrh Ići dole
_Zana_

Super Član
Super Član

avatar

Ženski
Poruka : 751

Učlanjen : 17.02.2013


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Sub 23 Feb - 18:11

Neko je jednom zapisao da kada čitaš Čehova to je kao da provodiš tužan dan pozne jeseni. A da nije bilo ovog čarobnjaka – pripovedača, nikada ne bismo naučili kako prozna minijatura može delovati istom silinom kao i trotomni roman. Anton Pavlovič je bio jedan od najvećih boraca protiv ljudske gluposti i prosečnosti. Posedovao je veštinu da je otkriva na svakom mestu, čak i tamo gde je prikrivena, a deluje da nije. Bio je dosledan kritičar ljudske neukosti.

Međutim, to nije radio na eksplicitan način, već stilistički perfektno, zaogrnuto u humoristički šinjel.

Još u svojim prvim pripovetkama Čehov u turobnom moru banalnosti otkriva njenu tragičnomračnu šaljivost. Iza smešnih reči i situacija, koje samo naizgled deluju bezazleno, gotovo idilično, krije se jeziva moralna pustoš tadašnjeg, ali i svagdašnjeg društva. Poput odmerenog gospodina, lucidni ruski pripovedač nije nikada sebi dozvolio da naglas i otvoreno uputi reči prekora uspaljenoj svetini, nadajući se da će se ona sama dosetiti koliko je za nju korisnije da bude pristojna.
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 28 Mar - 15:49

Čast se ne može oduzeti, ona se može samo izgubiti.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 28 Mar - 15:50

Drugi deo života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 28 Mar - 15:51

I za hiljadu godina čovek će isto ovako uzdisati: “Ah, teško je živeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće hteti da umre.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 75132

Učlanjen : 06.06.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 28 Mar - 15:52

Kad sunce sija i na groblju je veselo.

*

Ljubav daje krila ali ih i potkresuje.

*

Nema, niti može biti pravednog bogatstva.


*

Čovek je ono što veruje.








Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 3 Feb - 8:50

ŽENIDBA IZ LJUBAVI (Anton Pavlovič Čehov)

Privlačna je samo ženidba iz ljubavi; oženiti se devojkom samo zato što je ona simpatična isto je što i kupiti na pijaci nepotrebnu stvar samo zato što je lepa.

U bračnom životu najvažnija spona je ljubav, polna privlačnost, jedno telo... sve drugo nesigurno je i dosadno, ma kako da smo pametno proračunali. Dakle, nije reč o simpatičnoj devojci, nego o voljenoj.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 3 Feb - 8:52

TRI SESTRE

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.

Forma i stil:
Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo
kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o
svijetloj budućnosti.

Analiza likova:
Olga
Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi
izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi,
barem tako misli, bila sretnija.

“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih
muža.”

Maša
Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se
udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.

Irina
Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da
bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad
djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti
jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.

Natalija
Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je
uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira
u društvo.

Andrej
Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje.
Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta
svoje ambicije da padnu u blato.

- - - -

II nacin

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE

Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija
sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana.
Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata
Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor.
Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća,
no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.

Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio
brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u
Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti”
- govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun
poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,
potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici.
Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:
“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi,
zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao
nikada nikoga.”

Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam
svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim
se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam
zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi,
piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život
nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.
Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je
bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam
tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše
kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.

Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.
Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”!
Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim
o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da
živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.
Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.

Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:
“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna
(Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije
pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”.
U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.
Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je
ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.
Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa,
kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u
Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu,
voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.”
Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom,
sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim,
dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”

Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv
Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i
plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i
ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio
kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne
kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»

Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak
odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je»
– govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško
živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,
dosadno mi je, nemam što raditi.»

Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od
Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa
sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije
jednoga: «Ti me ne voliš»!

Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u
životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i
Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo.
Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.

Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima
kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»

Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga
lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu
bračnim lažima.

U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 3 Feb - 8:53

III nacin

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE

Bilješke o piscu:
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine.
Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se
upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti
pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio
sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na
otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio
politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač,
novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su
novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima.
Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u
lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i
tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao
na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije.
Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli,
O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i
kraće humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena
sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina
pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema
velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije,
glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki,
a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga
impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne
dramske književnosti.

Vrsta djela:
Drama

Tema:
Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.

Mjesto radnje:
Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu.

Vrijeme radnje:
Negdje u 19. stoljeću.

Struktura djela:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez većih
preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti,
sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema
promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj
budućnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških
sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju
kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi,
a kamoli jedna drugoj.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje.
- Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima.
- Neobičnost dramskog raspleta.
- Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju.
- Postizanje scenskog razgovora.
- Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se
mnogobrojnim lirskim usklicima.
- Kraj drame nije tradicionalni rasplet već nečujno umiranje nečega s
nagovještajem i čežnjom za srećom.
- Osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti.
- Likovi drame su opsjednuti budućnošću, svi se tuže, a nitko nikome ne
pomaže.

Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje
ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja
ljudskih osjećaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima
istaknuto mjesto uz Strindberga.

O djelu:
Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i
Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u
provincijskom garnizonskom gradiću, pokušavajući se vratiti u Moskvu
gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen
ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog
doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i
zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kuću ispunjenu bračnim
lažima, gramzivošću i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi).
Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se
Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi,
a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame
ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da će jednom vidjeti rodnu
Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju
sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će
otpočeti pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.

Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke
i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu
same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.

U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja.
Generalske kćeri, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke,
preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život.
Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za
profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sićušnost. Najmlađa Irina radi
na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.

Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti
mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i
indiskretnom ženom Natalijom.

U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana.
U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni
liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin.

U drugom činu gotovo i nema vanjskog događanja. Svaki lik živi svoj
život: Irina živi životom nezadovoljne telegrafistice, Maša se opija,
Olga je postala ravnateljica u školi, Andrej živi pod ženinom papučom i
radi u okružnoj upravi.

U trećem činu prikazana je sumorna noć u domu triju sestara i stanja u
kojima se likovi nalaze: Čebutikin pije, Andrej je kartaš, Irina traži izlaz u
udaji za staroga Tusenbacha, Maša besciljno voli Veršinjina.

U četrvrtom činu odlazi vojna jedinica, Andrej jede guščetinu s kupusom,
Nataša ljubaka s njegovim šefom, Tusenbach pogiba u dvoboju.

U završnom prizoru zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg
života.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35419

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 3 Feb - 8:54

Nastavak:TRI SESTRE

Sadržaj:

Prvi čin
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva.
Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj
koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade
polaže u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva,
odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj
uzaludno potrošenoj mladosti.

Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj
nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane
ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke
sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i
neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno
zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu
neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na
kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)

Drugi čin
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se
raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom.
Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu
koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će
odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom
Protopopovim.

Treći čin
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku
požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u
drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su
vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću
vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći
obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i
založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u
brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju
violinu.

Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne
dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("želi red
u kući"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu.
Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka
svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.

Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja.
Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje
sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija
sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu.
I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove
prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara).
Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke
svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša
i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge
neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih
srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa
zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i
znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i
neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u
Moskvu.

Četvrti čin
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica
zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na
dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu
tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj
koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin
odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.

Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao.
Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te
poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom
propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao
muža.

Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni
stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora,
obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i
nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu
još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za
njih.

Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta:
brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga
doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi
o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras
kuće.

Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju,
nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu.
Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova
stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati
finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti
dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!").
Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život,
na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje
doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline".
Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato,
nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.

Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj
gledatelj može nagađati.

Analiza likova:

Olga
Najstarija od triju sestara (28) koja je preuzela brigu o obitelji nakon
očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opterećena
poslom. Misli kako je već sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo
gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokreće želja za Moskvom.

Maša
Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i
najpametniji, no danas shvaća kako ništa od toga nije istina,
on je samo dobroćudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava,
u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna
Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je već dugo vremena žudjela.
Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj
- čovjeka nesretnog u braku.

Irina
Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina).
Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje
potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kuće. Ona je lijepa i
ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni.
Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u
Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko
znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se
odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.

Andrej Sergejevič Prozorov
On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se
znanstvenika i sveučilišnog profesora preobraća u kartaša i papučara.
Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i
rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih
uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu
ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom,
no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o
budućnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o budućnosti su
samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje
slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.

Natalija (Nataša) Ivanovna
Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost
njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kuću,
prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz
njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje
preuzima "glavnu riječ" u kući; tako seljaka sestre iz njihovih soba te
želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara već ima nove planove oko
preuređenja kuće.

Fjodor Iljič Kuligin
Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji
na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu
latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s
njime sačuvala bračnu formu.

Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin
Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je
uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena
prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i
profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje
filozofiranju o dalekoj budućnosti. Oduševljenje sestara njegovim
dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz
ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere.
On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj budućnosti kad će većina
ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Općenito, ispunjenje svih svojih želja
Veršinjin vidi tek u dalekoj budućnosti, tako je smisao svog njegovog rada
izgradnja budućnosti za nove naraštaje.

Nikolaj Ljvovič Tusenbach
Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto
u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju
sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi.
Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda
za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.

Vasilj Vasiljevič Soljoni
Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje
postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajući bolje
od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr.
na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.

Ivan Romanovič Čebutikin
Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije
samo dobrodušni senilni starčić, nego i neodgovoran i opasan čovjek:
on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire
zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.

Aleksej Petrovič Fedotik
Potporučnik

Vladimir Karlovič Rode
Potporučnik

Anfisa
Starica od 80-ak godina koja već trideset godina radi kao dadilja u obitelji
Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku,
samo želi izbaciti iz kuće.

Ferapont Spiridinovič
Stari podvornik kod zemske uprave.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Čet 14 Maj - 13:00

„Ne samo za dve, tri stotine godina, nego i za milion godina, život će ostati kakav je i bio; on se ne menja, ostaje stalan, držeći se svojih vlastitih zakona, do kojih nama nije stalo, ili bar, kojih vi nikada nećete spoznati. Ptice selice, ždralovi na primer, lete i lete, i ma kakve misli lutale, po njihovim glavama, visoke ili sitne, oni će svejedno leteti, a neće znati zašto i kako. Oni lete i leteće, ma kakvi se filozofi pojavili medju nama; i neka filozofiraju kako ih je volja, samo neka lete…“ 








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Uto 4 Okt - 17:59

Autobiografija Čehova u 200 reči (uz ostrige i orgije)

Pismo koje je Anton Pavlovič Čehov poslao V. A. Tihonovu, 23. februara 1892. Čehov samo što je napunio trideset dve godine.

Grešite što mislite da ste bili pijani na proslavi Ščeglovog imendana. Popili ste koju kapljicu, to je sve. Igrali ste kada su i svi drugi igrali, a imitacija džigitovke nije izazvala ništa sem opšteg oduševljenja. Što se tiče vaše kritike, bila je daleko od stroge, čim je se i ne sećam. Sećam se samo da smo Vdenski i ja urlali od smeha dok smo vas slušali.

Potrebna Vam je moja biografija? Evo je.

Rođen sam u Taganrogu 1860. Srednju školu u Taganrogu sam završio 1879. Na Moskovskom univerzitetu sam diplomirao medicinu 1884. Puškinovu nagradu sam dobio 1888. Nakon dve godine, putovao sam na Sahalin, preko Sibira, i nazad – morem. Godine 1891, putovao sam po Evropi u kojoj sam pio odlično vino i jeo ostrige. U društvu V. A. Tihonova sam učestvovao u orgijama na imendanu 1892. Počeo sam da pišem 1879. Objavljene su mi zbirke: „Šarene priče“, „U sumrak“ , „Pripovetke“ , „Sumorni ljudi“ i novela „Dvoboj“. Ogrešio sam se i o dramu, ali ne značajno. Preveden sam na sve jezike osim stranih. U stvari, jesam davno na nemački. Dopadam se Česima i Srbima, a ni Francuzi nisu ravnodušni. Sa trinaest godina sam proniknuo u tajne ljubavi. Sa svojim prijateljima, doktorima i književnicima, sam u odličnim odnosima. Neženja sam. Voleo bih da primam penziju. Bavim se medicinom, toliko da ponekad leti izvršim obdukciju, iako nisam u protekle dve, tri godine. Omiljeni pisac mi je Tolstoj, lekar – Zaharin.

Doduše, sve su ovo besmislice. Napišite šta želite. Ako nemate činjenice – izmišljajte.

Sa ruskog preveo: Konstans Garnet
(sa engleskog prevela: Iva Kosovac)

izvor: theparisreview.org








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
sav@

VIP
VIP

avatar

Muški
Poruka : 13873

Lokacija : Srbija

Učlanjen : 08.08.2011


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Sre 15 Feb - 22:57


Ovih 12 citata, kako iz pisama koje je Čehov slao, tako i iz njegovih dela, pomažu da se ovaj veliki pisac shvati.
1."Budimo onako složeni i onako jednostavni kao što je život sam. Ljudi večeraju, a za to vreme se gradi njihova sreća ili im se životi razaraju."
2."Da, mi smo zaostali bar dvesta godina za vremenom. Ništa još nismo postigli; nismo se odlučili kakav ćemo stav zauzeti prema prošlosti; samo filozofiramo, tužimo se na dosadu ili pijemo votku. Tako je jasno da pre nego što budemo mogli da živimo u sadašnjosti, moramo prvo da iskupimo prošlost i da je se oslobodimo. A možemo se iskupiti samo patnjom, samo upornim, neprestanim naporom."
3."Ne zavaravam li ja čitaoca, kad i pored sveg ne umem da dam odgovor na najvažnija pitanja?"
4."Ako u čoveku ne živi nešto više i jače no što su spoljašnje okolnosti, onda mu je dosta i kijavica pa da izgubi ravnotežu, i sav njegov pesimiziam i optimizam zajedno s njegovim krupnim i sitnim mislima ima prosto značaj simptoma – nikakav drugi."
5."Ali ja ne marim popularnost svoga imena. Čini mi se kao da me je prevarila."
6."Glavno je preobraziti život, sve drugo je beskorisno."
7."Dok je gledao na zgrade i barake gde su spavali radnici, on je opet mislio o onome o čemu je mislio uvek kad bi god gledao fabrike. Iako su radnici imali koncerte, predavanja sa projekcijama, fabričke lekare i razne olakšice, ipak se oni koje je danas sretao na putu sa železničke stanice ničim nisu na izgled razlikovali od radnika koje je video još davno u detinjstvu, kad u fabrikama još nije bilo olakšica i predstava."
8."Meni se čini da nisam bolesna nego samo nemirna i puna straha što to tako mora i ne može da bude drukčije."
9."Vi patite od nesanice dostojne poštovanja. Kako god bilo, ona je dobar znak. Zaista, u doba naših roditelja, ovakav razgovor kako ga mi sad vodimo ne bi se mogao ni zamisliti. Oni noću nisu razgovarali već su tvrdo spavali; ali mi iz naše generacije spavamo rđavo, mučimo se, mnogo govorimo i neprestano se pitamo jesmo li u pravu ili ne."
10."Nezadovoljstvo samim sobom čini osnovni element svakoga pravog talenta."
11."Deliti ljude na uspele i neuspele znači posmatrati ih usko i sa predrasudama. Jeste li vi uspeli ili niste? A ja? A Napoleon? Gde je kriterijum? Trebalo bi biti Bog pa nepogrešivo razdvojiti uspeh od neuspeha."
12."Hteo sam samo da ljudima pošteno kažem: Pogledajte sebe, pogledajte kako rđavo i dosadno živite!"

Izvor:
srbijadanas.com
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   Pet 4 Avg - 20:54

Ljubav u doba tuposti

Čehov nije bežao od bolesti i smrti, već od mrtvila. „U mojoj duši je nekakva stagnacija“, pisao je prijatelju. Pokušao je da od-tupi otupelost, da se vakciniše protiv dosade koja mu je obuzimala dušu.








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Anton Pavlovič Čehov   

Nazad na vrh Ići dole
 
Anton Pavlovič Čehov
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Ujka Vanja - Anton Pavlovič Čehov
» Anton Pavlovič Čehov
» ANTON PAVLOVIČ ČEHOV " UJKA VANJA "
» Anton P. Čehov - Ujka Vanja
» Anton Pavlovic Cehov (1860-1904)
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-