Ispod Sopota "u šumi, na jednom ocednom mestu" na levoj obali reke Mlave, nalazi se srednjevekovni manastir Rukumija, koji narodna tradicija pripisuje knezu Lazaru i vezuje za kult sestre Jelice. Ovoj grupi manastira vezanih za ovaj kult pripadaju i crkve Sestroljin, Zaova i Bradača. Na osnovu narodne pesme neistorijskog ciklusa "Bog nikom dužan ne ostaje", naivna narodna etimologija dovodi ime manastira u vezu sa rukama sestre Jelice koju su braća Pavle i Radul rastrgli konjima na optužbu snaje Pavlovice. Istorijska nauka, pak, dovodi ime manastira u vezu sa grčkom reči Gerokomija što znači starački dom, mesto gde se smeštaju ostarela lica koji su socijalni slučajevi. Veći srednjevekovni manastiri imali su u svom kompleksu i odeljenja za smeštaj i lečenje starih i iznemoglih lica. Novija manastirska tradicija koja govori o kralju Milutinu kao ktitoru Rukumije, nema istorijskog osnova. Srednjevekovni izvori manastir ne pominju, a nema ga ni u popisu braničevske oblasti iz 1476. godine, u kome se pominje samo selo Rukomije sa 22 kuće kao sastavni deo zajedničkog timara Hasan-bega, Abduselima i Abdurahmana, koji zajedno idu u vojnu, a od sela imaju prihod od 2.098 aspri. Verovatno Rukumija tada nije bila manastir već samo parohijska crkva. Istorijska nauka identifikuje Rukumiju sa manastirom Vrlište ili Varlište iz kasnijih turskih popisa, lociranog između sela Rukomije i Makovca. Oba ova sela, knez Lazar je svojevremeno poklonio Ravanici. U vreme sultana Murata III u manastiru živi iguman bez monaškog bratstva, a godišnja obaveza prema sultanovoj blagajni iznosi 300 akči. Ne raspolažemo nikakvim podacima o daljoj istoriji manastira sve do vremena austrijske okupacije.
Opis iz 1733. godine koji je ostavio Maksim Ratković, egzarh beogradskog mitropolita, kaže da je crkva posvećena Vaznesenju Gospodnjem "mala, kamenem sozdana na ćemer, pokrovenoj tureckoju cigloju po šindri staroj". Priprata je bila od dasaka, pa je i svod od dasaka bio urađen, a na levoj strani je od kamena grob prepodobnog Martirija Sinajita. Unutrašnjost crkve bila je okrečena a nameštaj primitivan. Carske dveri na ikonostasu bile su neispravne. Među bogoslužbenim knjigama bilo je nekoliko rukopisnih: evanđelje, triod posni, triod cvetni, sabornik, psaltir i minej sa službama Gospodnjih praznika. Konak i ekonomske zgrade: trpezarija, kuhinja, rakičinica i štala, bili su od čatme olepljene blatom. Manastirska porta bila je ograđena plotom, sa velikom kapijom od dasaka i jednom malom. Bunar je bio neupotrebljiv. Od imovine je posedovao voćnjak sa 40 stabala, dve bašte, dva vinograda i 4 livade. Bratstvo su činili: iguman jeromonah Dimitrije rodom iz Banata, koji se iako sedamdesetogodišnjak, bavio pčelarstvom i imao je svoje 73 košnice; monah Gavrilo, deset godina mlađi i takođe iz Banata, koji je bio nepismen i imao samo 8 košnica; i jeromonah Visarion, bivši paroh smederevski, koji se zamonašio posle smrti popadije.
Za Rukumiju su, kao posetioci i staraoci, vezani braća Šljivić - Živko i Jovan, rodom iz Brežana a kasnije nastanjeni u Bradarcu. Bili su poznati u borbama Prvog srpskog ustanka kao izuzetno hrabri pa su i u pesmama opevani. Živko je postao vojvoda u knežini ramskoj, a mlađi Jovan je branio Poreč (D. Milanovac) posle pogibije Hajduk Veljka i pada Negotina, i u tim borbama bio smrtno ranjen. Vojvoda Živko sahranio je brata u manastirskoj crkvi "kod srednjeg stuba s desne strane". Posle sloma Prvog srpskog ustanka, Turci su spalili i do temelja razorili Rukumiju.
Današnju crkvu, na istom mestu ali prostraniju, sazidao je knez Miloš 1825. godine. Zato Joakim Vujić koji je naredne godine posetio Rukumiju piše "Osnovatelj ovog manastira jest Jego Knjažesko Sijateljstvo, G. Miloš, koji ga je sopstvenim troškom dao sozidati". Kako se zaboravilo kome je prethodna crkva bila posvećena, to je nova posvećena svetom ocu Nikolaju. Pod u crkvi urađen je od rimske cigle donete sa obližnjih ruševina rimskog Viminacijuma. Sačuvana su dokumeta o isplatama koje je knez Miloš činio za izgradnju Rukumije: nabavkama gvožđa u Kragujevcu, čamovih dasaka u Beogradu, koje su splavom poslane Dunavom do Dubravice, zatim priznanice o isplatama majstorima: "Janji malom i Nikoli za manastir Rukomiju kod Požarevca ... Za kontu Janje molera za ikone manastira Rukomije" i sl. Neposredan nadzor i rukovođenje radovima Miloš je poverio knezu požarevačke nahije Dimitiju - Mitru Josifoviću (ili Josimoviću) iz Petke, a za nabavku materijala zadužen je Aleksa Simić, beogradski bazrđanbaša. Okolna sela su određena da dovlače potreban građevinski materijal: kamen, ciglu, kreč i drugo. Crkva je 1852. godine, za sumu od 17.000 groša, iznova živopisana i postavljen nov bogato izrezbaren ikonostas. Posebno su dveri kitnjasto urađene.
U poslednja dva veka Rukumija je parohijska crkva, jer je bila siromašna da izdržava monaško bratstvo. Izveštaj iz 1885. godine kaže da manastir ima samo 18 hektara gore koje donose mali prihod. Tek 1953. osnovan je pri njoj ženski manastir.
Arhitektura - Manastirska crkva je sasvim jednostavna građevina pravougaone osnove, sa oltarskim prostorom na istočnoj strani, bez pevačkih apsida i kupole. Zidana je od obrađenog i lomljenog kamena i pokrivena crepom. Nema zvonika. U ukusno urađenoj publikaciji povodom stosedamdesetpetogodišnjice obnove sadašnje crkve (1825-1995), konstatuje se da je crkva "sasvim obična građevina. Sva lepota njena, fizička i duhovna, iza zidova je njenih".
Živopis u manastirskoj crkvi uradio je 1971. godine monah Naum Andrić, kao svoj prilog manastiru. Rađen je u tehnici al secco, tj. na suvom malteru i podražava srpski srednjevekovni živopis. Slikar je naslikao mnogo likova svetih Srba, pa i scenu Smrti sestre Jelice, ovde označene kao svete.
KONAK sa 25 odeljenja i trpezarijom, podignut 1962. kao i zvonara. U okviru priprema za proslavu jubileja, poslednjih je godina izvršena obnova konaka, zvonare, konzervacija živopisa u crkvi i restauracija ikona i ikonostasa.
Manastir ima dve česme sa lekovitom vodom po imenu Reduša i Jerinac. Obe su u prošlom veku bile veoma cenjene i posećivane a nalaze se na mestima gde su po predanju pale Jeličine oči.
Starešina manastira Otac Simeon
Stranice uređujemo sa BLAGOSLAVOM starešine Manastira Rukumije Ocem Simeonom.
Markoni
Master
Poruka : 9204
Lokacija : Evropa
Učlanjen : 16.10.2011
Raspoloženje : Uvek Dobro
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 24 Avg - 14:19
Manastir Zaova najposećeniji u Braničevskom okrugu
Manastir Zaova, udaljen pet kilometara od Malog Crnića, najposećeniji je manastir na teritoriji osam opština Braničevskog okruga. Smatra se da je ovaj manastir, koji se prvi put spominje u turskim zapisima 1467. godine, nastao u 14. veku, u doba kneza Lazara.
Prema predanju, sazidan je na temeljima crkve koju su podigla braća Radići, vlastelini Pavle i Radul, u znak pokajanja što su svoju sestru Jelicu rastrgli „konjima na repove“, 1375. godine, poverovavši u lažnu optužbu njene snahe „kučke Pavlovice“, da joj je ubila sina u kolevci. Saznavši kasnije istinu, braća su u znak pokajanja na sestrinom grobu podigla crkvu. Čuvši za ovaj događaj, koji je kasnije opevan i u narodnoj pesmi „Bog nikom dužan ne ostaje“, knez Lazar je, uoči boja na Kosovu, na Jeličinom grobu sagradio mali hram, koji je narod nazvao Zaovina crkva. Ovu crkvu Turci su u 16. veku spalili do temelja, da bi kasnije potpuno zarasla u korov. U 17. veku, prilikom jednog iskopavanja, meštani Toponice naišli su na njene ostatke i na tom mestu podigli crkvu-brvnaru. Početkom 19. veka, na mestu ove brvnare podignuta je nova crkva, zidana od tvrdog materijala, u moravskom stilu, bez kubeta i sa krstom u osnovi. U vreme Prvog srpskog ustanka crkva je ponovo razrušena, ali je obnovljena zahvaljujući knezu Milošu Obrenoviću. Svoj doprinos dao je i vožd Karađorđe, poklonivši crkvi u trajno vlasništvo njive i livade. Za vreme vladavine Aleksandra Karađorđevića, 1849. godine, u crkvi su urađeni živopisi i freske, povereni moleru i linorescu Živku Pavloviću, pretku slikarke Milene Pavlović-Barili, koji su do danas ostali potpuno očuvani. Po svom obnavljanju, crkva Zaova, posvećena arhanđelima Mihajlu i Gavrilu, postala je manastir, koji je i danas aktivan. Unutar manastira Zaova može se videti zazidan Jeličin grob, sa freskom koja predstavlja njeno rastrzanje sa četiri bela konja. Ovaj grob godišnje obiđe nekoliko hiljada posetilaca, a najviše ih je na Svetog Iliju, 2. avgusta, jer se smatra da je baš tog dana devojka nastradala. Prema predanju, pošto je Jelica rastrgnuta „na sve četiri strane sveta“, na mestima na kojima su pali delovi njenog tela, pojavili su se čudotvorni izvori, koji i danas postoje. Pored njih su kasnije, osim Zaove, sagrađeni i manastiri Rukumija, Bradača i Sestroljin. Pošto se smatra da su na mestu na kome je podignut manastir Zaova pale Jeličine oči, izvor u njegovoj blizini, posvećen Svetoj Petki, smatra se lekovitim za slepe i slabovide. Prema narodnom verovanju, vodu sa ovog izvora treba uzimati samo za vreme verskih praznika i koristiti je za piće i umivanje, kako bi bila delotvorna.
Okolina Posetioci Zaove, osim manastira i lekovitog izvora, mogu da obiđu i poribljeno jezero u blizini, na čijoj obali je podignut Lovački dom, sa sobama za prenoćište i pešačkim stazama u okolnoj šumi. Osim toga, mogu da posete i ostale manastire u okolini, koji su od Požarevca udaljeni od 12 do 85 kilometara: Rukumiju, Bradaču, Nimnik, Vitovnicu, Gornjak, Tumane, Tršku crkvu .
Na području Ovčarsko-kablarske klisure nalaze manastiri koji zbog svojih umetničkih vrednosti predstavljaju značajan segment kuluturno-istorijskog nasleđa. Više od dva veka privlače pažnju istraživača, umetnika, vernika, koji su o njima ostavili mnoga pisana svedočanstva. Ovi manastiri kao celina predstavljaju posebno značajnu vrednost šireg prostora čačanskog kraja zbog istorijskih i umetničkih vrednosti, kao i zbog lepote prirodnog okruženja. Objavljivanje turskih popisa iz XV I XVI veka donelo je nove podatke i prve do sada pisane pomene Ovčarsko-kablarskih manastira.
Manastir Blagoveštenje nalazi se na blagoj uzvišici iznad sadašnjeg naselja Ovčar Banje. Ovo je jedan od retkih manastira u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri za koji se tačno zna kada je podignut i ko su bili ktitori. Natpis iznad ulaza u crkvu, govori da je hram podignut 1601/02. Hram je izgrađen u raškom graditeljskom stilu i svojom arhitekturom je posle manastira Sv. Trojica, najlepši manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri.
Manastir Blagoveštenje poseduje jedan od najznačajnijih ikonostasa iz prve polovine XVII veka u srpskoj umetnosti toga doba. Crkva ovog tipa bila je jedan od retkih hramova koji su dobili tako reprezentativno ukrašen enterijer u kome je impresivni ikonostas zauzima dominantno mesto svojom izuzetno bogatom duboreznom obradom i slikanom dekoracijom.
Manastir poseduje jednu od najstarijih knjiga, Blagoveštenjsko jevanđelje, nastalo 1372. godine. Pored ove knjige ima i štampano četvorojevanđelje iz 1552. godine, iz štamparije Trajana Gundulića.
Crkva Svetog Save – Savinje
Do ovog svetog mesta dolazi se strmom pešačkom stazom koja vodi od železničke stanice. Podno najstrmijih litica Kablara, u kamenom udubljenju, izvire voda i pravi rezervoar od 2 do 3 litra. Veruje se da voda, nazvana Savinom, leči vid i glavobolju. U blizini izvora 1938. godine, podignuta je mala crkva pod stenom. U njoj o praznicima, bogosluženje vrše monasi iz manastira Preobraženje.
Manastir Ilinje
Manastir Ilinje nalazi se na jednom živopisnom, lepom i šumovitom visu iznad manastira Blagoveštenje. Sa proplanka na kome se nalazi ovaj manastir pruža se lep pogled na okolinu Ovčarsko-Kablarske klisure. Ne postoje podaci o tome kada je nastao i ko je podigao ovaj manastir. Obzirom da je blizu manastira Blagoveštenje, pretpostavlja se da su ga blagoveštenjski monasi u svom usponu i podigli kao svoj metoh. Manastir je 1938. godine sagrađen na temeljima starog manastira.
Manastir Jovanje
Manastir Jovanje se nalazi na levoj obali reke Zapadne Morave, na njenom najvećem meandru. Posvećen je rođenju Sv. Jovana Krstitelja. Na osnovu stilskih karakteristika crkve pretpostavlja se da manastir potiče iz XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo rušenja tokom svoje istorije, jedno vreme je bio nenastanjen. Lepota ostataka hrama, njegove razmere, kao i ruševine mnogih konaka oko manastirske crkve govorili su o velikoj i snažnoj monaškoj zajednici.
Za uspostavljanje ponovnog života zaslužan je episkop Nikolaj Velimirović. 1936. godine u Jovanje je došao duhovnik arhimandrit Rafailo Hilandarac sa dvanaest sestara iz manastira Kalište. Tako je Jovanje postalo prvi ženski manastir u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri. Zbog starog plana da se u klisuri napravi hidroelektrana, pedesetih godina XX veka, crkva manastira je srušena, tako da nije sačuvan ni jedan od vrednih arhitektonskih detalja. Današnji manastir Jovanje projektovao je Dragomir Tadić, spajajući stare i nove obrasce u sakralnom graditeljstvu, dajući celini Ovčarsko-Kablarskih manastira jedno novo ostvarenje.
Mnogobrojna pustošenja i rušenja potpuno su uništila gotovo sve tragove prvobitnog manastira. Tako je nestala i riznica nekada velikog hrama. Najvredniji predmeti u riznici su dve prestone ikone iz 1850. godine.
Kađenica
Na desnoj obali Zapadne Morave, kilometar uzvodno od Ovčar Banje, nalazi se pećina Kađenica. Prilaz pećini je uređen, a glavna dvorana, sa naznakom pećinskog nakita, istovremeno je i sakralno-spomenički prostor.
Dva kamena sarkofaga i Hristovo raspeće obelećavaju nemio događaj iz vremena Hadži- Prodanove bune 1814. godine. U pećinu se u tim krvavim vremenima, sakrio zbeg naroda iz okolnih sela. Turci su zbeg otkrili, na ulaz nagomilali granje i slamu i zapalili. Sav narod se ugušio kadom, tj. dimom. Od tada se ovo mesto zove Kađenica.
Kosti su ležale po pećini prekrivene prahom i pepelom do 1940. godine, kada su sahranjene u kamene sarkofage. Ponovno uređivanje pećine i pristupa do nje, izvršeno je 1991. godine.
Manastir Nikolje
Manastir Nikolje, najstarija crkva među Ovčarsko-Kablarskim manastirima, podignut je na padinama Kablara, na levoj obali zapadne Morave. Na osnovu arhitektonskih karakteristika, pretpostavlja se da potiče iz srednjeg veka, najverovatnije kraja XIV, odnosno početka XVII veka. Za istraživanje prošlosti manastira Nikolje od neprocenjive su važnosti zapisi o rukopisima o njemu, njegovoj istoriji i znamenitim starešinama manastira. Najznačajniji je i najstariji rukopis pisan na pergamentu i to je čuveno Nikoljsko jevanđelje.
Ikonografiju karakteri{u prikazi Velikih praznika, nekoliko scena iz ciklusa stradanja Hristovih i drugih svetitelja. Najvrednija ikona u riznici manastira Nikolje jeBogorodica Strasna.
U riznici manastira Nikolje čuva se najznačajnija rukopisana knjiga u srpskoj kulturi napisana početkom XVII veka,Karansko jevanđelje.
Arhitektura crkve manastira Nikolje je skromna, međutim ovo je jedini manastir u klisuri koji je ostao sačuvan u svom arhitektonskom obliku još iz srednjeg veka, što mu daje posebnu važnost i značaj.
Manastir Preobraženje
Manastir Preobraženje danas se nalazi sa desne strane Zapadne Morave, na severnim obroncima Ovčara. Naspram manastira, preko reke, smeštena je železnička stanica u Ovčar Banji, gde se nekada nalazio manastir, ispod litica Kablara.
Prvi pomen manastira Preobraženja u pisanim izvorima, vezan je za 1525. godinu. Stari manastir Preobraženje je porušen, odobrenjem vladike žičkog Save, kako bi se izgradila železnička pruga prema Užicu. Postoje brojni zapisi o tome kakve su posledice imali ljudi koji su odobrili i naredili rušenje ovog manastira.
Episkop Nikolaj Velimirović je 1938. godine pokrenuo inicijativu za izgradnju novog manastira Preobraženje. Sada je to građevina kvadratne osnove sa plitkom oltarskom apsidom.
Unutrašnjost crkve nije oslikana freskama, osim kupole i oltarskog dela.
U ovom manastiru život je organizovan po svetogorskom pravilu, što znači da nema ni parohiju, ni imovinu, već mu je uloga misionarska. Manastirska slava je Preobraženje Gospodnje, 19. avgust.
Manastir Sretenje
Manastir Sretenje se nalazi u izuzetnom prirodnom okruženju, na zaravni ispod vrha Ovčara. Nedostatak pouzdanih dokaza podstaklo je ljude na stvaranje legendi o nastanku ovog manastira. Na osnovu dosadašnjih istraživanja veruje se da je manastir nastao u XVI veku, kada se prvi put i pominje, ali prvi pisani pomen pomera izgradnju Sretenja na nekoliko decenija, pa možda i čitav vek unazad. Sačuvani arhitektonski oblici hrama upućuju na stil gradnje sa kraja XVI veka. Manastir je u više navrata tokom prošlih vremena bio rušen i spaljivan. Obnovljen je tek u XIX veku, zahvaljujući monahu, a kasnije i vladici Nikiforu Maksimoviću.
Zidani ikonostas u sretenjskoj crkvi takođe upućuje na razmišljanje o starosti te crkve, kao i ostaci ranijih fresaka ispod sloja koji je na zidu urađen 1844. godine, pogotovo što je to jedini zidani ikonostas u ovčarsko-kablarskim manastirima.
Od rukopisnih knjiga sačuvanih do danas u Sretenju, preostale su svega tri: Jevanđelje, Bogorodičini kanoni i Minej za mesec jun, koji je značajan jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti.
Od rizničkih kovanih predmeta i starina, čuvaju se mermerna krstionica iz XVII veka, rozeta iz XVII veka i ikona Presvete Bogorodice iz XVIII veka.
Manastir Sv. Trojice
Crkva manastira Sv. Trojice je po svojoj arhitekturi najlepši hram u Ovčarsko-Kablarskoj klisuri, smešten na jugozapadnim šumovitim padinama Ovčara. Nije utvrđeno ko je podigao manastir, ni kada se to desilo. Na osnovu dosadašnjih saznanja koji se oslanjaju na turske popise, ovaj manastir potiče iz druge polovine XVI veka. I ovaj manastir je pretrpeo stradanja krajem XVII veka, kao i ostali manastiri u Srbiji.
Crkva manastira Sv. Trojice je jednobrodna građevina sa pravougaonim pevnicama i kupolom iznad središnjeg dela crkve, razvijenim oltarskim prostorom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, dozidanom posle izgradnje naosa. Lepota manastirske crkve govori o umeću majstora, angažovanih da rade za očigledno bogatog naručioca sa izgrađenim ukusom, koji je u teškim i nesigurnim vremenima imao dovoljno osećaja za lepo i uzvišeno u arhitekturi. Ona svojim opštim sklopom i proporcijama predstavlja ne samo najznačajniji arhitektonski spomenik u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, već je jedno od najlepših graditeljskih ostvarenja sa kraja XVI veka u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U manastiru Trojici nalazi se jedan veliki, prestolnim zlatom i srmom izvezen krst od velike umetničke vrednosti. Pored tog krsta, u manastiru Trojici nalaze se dve jedinstvene retke prestone ikone – Spasiteljeva i Bogorodičina – od antičke vrednosti.
Manastir Uspenje
Na uzvišenju iznad manastira Jovanje, nalazi se manastir Uspenje koji je vidljiv sa svih strana klisure. U turskim izvorima pominje se 1536.godine. Kada je Vuk Karadžić posetio klisuru 1820. godine, zabeležio je tadašnje stanje ostatka kule na uzvišenju i predanje koje je vezano za ovaj objekat:
„Više manastira na brijegu imaju zidine od nekakve kule, koje sad zovu Gradina i pripovjeda se, da je Jovanje nekada bilo lavra, iz koje se zapovjedalo i sudilo svima ostalim manastirima oko Kablara i Ovčara, a na ovoj kuli da im je bila opšta zvonara pod zvonarom pisarnica (gde su knjige pisate) a pod pisarnicom tavanica“.
Crkva manastira Uspenja ima veoma mali broj prozora uskog pravougaonog oblika, bez ikakvih ukrasa. Crkva nikada nije bila živopisana.
Manastir Vavedenje
Manastir je podignut na samom početku klisure. Stilske karakteristike originalnih delova hrama govore da je ovaj manastir nastao u XVI veku. Prema predanju na koje se oslanjaju Vuk Karadžić i putopisac Joakim Vujić, manastir Vavedenje su podigli Sveti Sava i njegov otac Simeon. Feliks Kanic je 1860. godine proputovao kroz ovaj kraj i zabeležio da su naspram crkve ruševine utvrđenja.
„Naspram crkve vide se ruševine nekog srednjevekovnog grada, o čijem imenu i graditelju sadašnje generacije ne znaju ništa, a sagrađen je najverovatnije na temeljima rimskog kastela.“
Ikonostas manastira Vavedenje čine, između ostalih, ikone Nikole Apostolovića Bogorodica sa Hristom i Isus Hristos. Sačuvane su i pozlaćene carske dveri na kojima je predstava Blagovesti. Skromnu umetničku celinu koju čini ikonostas ovog manastira dopunjuju ikone koje su ostale sačuvane u periodima pustošenja u vremenu koje je iza nas. Takva sudbina je zadesila i najveći broj bogoslužbenih predmeta. U manastirskoj arhivi se nalazi četvorojevanđelje, zvano Gundulićevo u izdanju Trajana Gundulića, koje je štampano 1552. godine kao prva knjiga prve beogradske štamparije te iste godine.
Manastir Vaznesenje
Manastir Vaznesenje podignut je na severnim padinama Ovčara. Zbog svog položaja u klisuri nije dostupan pogledima putnika koji prolaze ovim područjem. Može se samo pretpostaviti da je manastir izgrađen na temeljima stare manastirske crkve, ali o tome nema preciznijih podataka. Zahvaljujući jednom rukopisnom jevanđelju, koje je napisano u Vaznesenju 1570. godine, sigurni smo da je manastir postojao u XVI veku. Manastir je najverovatnije stradao, kao i većina drugih manastira u klisuri, za vreme Velike seobe 1690. godine. Nakon više neuspešnih pokušaja obnavljanja, tek je tridesetih godina XX veka, episkop Nikolaj Velimirović krenuo u obnovu ovog manastira.
Arhitekturu manastira karakteriše jednobrodna građevina sa niskom kupolom i polukružnom oltarskom apsidom. Dve mermerne rozete, ukrašene biljnom ornamentikom, očuvane su u priprati i središnjem delu hrama.
Ikonostas crkve manastira Vaznesenje čine ikone relativno malih dimenzija, zbog skromnih dimenzija crkve. Manastirska slava je Vaznesenje Gospodnje.
Manastir Ježevica
Manastir Ježevica nalazi se u istoimenom mestu u okolini Čačka. Hram je posvećen Svetom Nikoli i po predanju zadužbina je kralja Milutina. Prema lokalnim izvorima, manastir je osnovan za vreme vladavine cara Dušana. U arhitektonskom smislu crkva ima osnovu krsta.
Centralni deo hrama islikan je živopisom iz 1609. godine koji prikazuje scene iz života svetog Nikole. Barokni zvonik dozidan je u XIX veku, kao i priprata 1846. godine. Očuvane su freske o životu Svetitelja, Bogorodice i stradanju Isusa Hrista. U periodu od 1950. do 1951. godine preduzeti su konzervatorski radovi na popravci crkve i krova. Hramu je vraćen prvobitni izgled iz 1846. godine. Zanimljivo je da freske potiču iz iz 1609. i 1637. godine i da na sasvim poseban način podržavaju srpsku i pravoslavnu tradiciju.
Manastir Stjenik
Manastir se nalazi u selu Banjica ispod planine Jelice. Po predanju je podignut za vreme Mrnjavčevića. Sadašnji hram sagrađen je početkom XIX veka. Čuva mošti Jovana Stjeničkog, kome je posvećen. Pored manastira je izvor Svetinja, za koga se smatra da je lekovit. Stjenik je bio metoh manastira Sv. Nikole u Ježevici. Crkva Sv. Jovana, manastira Stjenika je veoma skromnih dimenzija, sagrađena od kamena nepravilnog oblika.
Manastir Vujan
Manastir Vujan se nalazi na padinama planine Vujan, na oko 6 km udaljenosti od Čačka. Posvećen je svetom Arhangelu Mihajlu.
Manastir Vujan nalazi se u selu Prislonici, na šumovitim padinama planine Vujan. Svojim izgledom dominira živopisnom okolinom. Prema mišljenju istoričara manastir potiče iz srednjeg veka, s tim što je njegov prvobitni naziv bio Obrovin. Manastir je porušen 1597. godine, a 1805. godine obnovio ga je Nikola Milićević-Lunjevica. U priprati manastira sahranjeni su legendarni junaci ovog kraja i neumorni ratnici protiv Turaka u Prvom i Drugom srpskom ustanku, vojvode Lazar Mutap i Nikola Lunjevica.
U crkvi manastira Vujna čuva se ikona sv. Arhangela Mihaila iz 1808. godine. Spada u retke i vredne primerke, zbog čega je pod zaštitom države. Pored nje vredna je i ikona koja predstavlja Isusa Hrista, iz XIX veka.
neno
MODERATOR
Poruka : 35951
Učlanjen : 09.02.2014
Raspoloženje : ~~~
Naslov: Manastir Dečani Pet 22 Avg - 16:24
Manastir je dug 36 metara a visok 30 metara, za ono vreme potpuno neuobičajene dimenzije pa je stoga nazvan Visokim, te mu ostade ime do danas Visoki Dečani
Manastir je zidan od 1327. do 1335. godine. Ktitori ove impozantne građevine su kralj Stefan Dečanski i njegov sin Car Dušan. U sklopu manastira je bila i bolnica za monahe. Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem. Crkvu je gradio poznati protomajstor fra Vita iz Kotora, koji je u gradnju uneo i elemente gotičke umetnosti. Kroz svoju istoriju manastir nije mnogo stradao jer su ga Turci smatrali svojom baštinom, tu su naime gajili sokolove za svoje potrebe. Prvi put je opusteo posle Kosovske bitke, ali ga je ubrzo obnovila knjeginja Milica.
Manastir je dug 36 metara a visok 30 metara, za ono vreme potpuno neuobičajene dimenzije pa je stoga nazvan Visokim, te mu ostade ime do danas Visoki Dečani.
Oslikavanje manastira je završeno 1350. godine. Grandiozni živopis ima preko hiljadu kompozicija koje su veoma dobro očuvane. Izradili su ga majstori iz Srpskog Primorja. Slikarstvo je izuzetnog kvaliteta a sadržaj živopisa je veoma širok i predstavlja pravu galeriju pravoslavnog freskoslikarstva. Posebno je zanimljiva predstava loze Nemanjića sa 22 lika od rodonačelnika Stefana Nemanje do Uroša V.
Sačuvan je niski kameni ikonostas iz doba gradnje hrama, ali postoji i novi znatno viši oslikan 1594. godine. Ovaj ikonostas predstavlja izuzetno delo srpske umetnosti toga doba. Njegov najvredniji deo je Raspeće slikano temeprom na drvetu, ukrašeno duborezom i pozlatom. Današnja oplata ikonostasa potiče iz 19 veka. Ikonostase u paraklisima Svetog Dimitrija i Svetog Nikole oslikali su Simeon i Aleksandar Lazović od 1795.-1810. godine.
U samoj crkvi ispred oltara nalaze se dva kivota. U jednom su mošti Svetog Stefana Dečanskog. One su smeštene u kivot koji je manastiru poklonio 1849. godine knez Aleksandar Karađorđević. U drugom se nekada nalazilo telo Jelene, sestre Stefana Dečanskog. U crkvi i priprati su i grobna mesta znamenitih Srba tog vremena.
Manastir ima bogatu riznicu. Tu se čuvaju zadužbinske povelje Stefana Dečanskog i cara Dušana, preko 150 starih rukopisnih knjiga. Posebnu vrednost predstavljaju ikone od 14 do 16 veka. Na sredini hrama je prelepi prvobitni polijelej koji je obnovila knjeginja Milica 1397. godine. Sačuvan je i kraljevski mermeni presto i prvobitna mermrna krstionica. Posebna vrednost za vernike su sačuvani delovi moštiju više Svetitelja.
Manastir Visoki Dečani nalazi se 17 km južno od Peći, na obroncima Prokletija, u dolini rečice Dečanska Bistrica. Manastir je na liste Svetske kulturne baštine.
(Lepa Srbija)
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 23 Avg - 9:35
Manastir BEOČIN sa crkvom posvećenom VAZNESENJU GOSPODNJEM
Na severnim padinama Fruške Gore u Beočinu nalazi se ovaj manastir čiji je osnivač nepoznat. Prvi pisani podaci su iz turskih izvora 1566 god.Manastir je očigledno bio pljačkan i opustošen jer 1697 god. Patrijarh Arsenije III Čarnojević daje dozvolu monasima manastira Rače na Drini da se nasele i obnove manastir Otada potiče čuveno patrijarhovo "Otvoreno pismo"koje je on u Tabanu dao račanskim monasima.Posle te obnove ponovo je stradao u Austrisko-Turskim ratovima da bi današnji izgled dobio 1731 god. a izgradio ga je ktitor Milivoje Milaković iz Futoga. Zidan je kamenom i opekom. Konaci koji su trostrani završeni su 1741 god. kada je izgrađen i zvonik na tri sprata. Interesantan je ulazni portal iznad koga su sa leve strane izvajan Lav a sa desne Orao. Ikonostas je veoma visok i veoma uzan uklopljen u arhitekturu visoke i uzane manastirske crkve. Ikonostas ima 62 ikone. Dva od četiri visoka stuba koji pridržavaju kube,zaklanjaju ikonostas tako da se ne može sagledati u celosti. Ikone su radili u različitim periodima Janko Halkozović,Dimitrije Bačević, Teodor Kračun i Georgije Zograf. Sama crkva je živopisana od strane Janka Halkozovića. Manastirska biblioteka je imala oko 780 starih knjiga i 63 Srbulje. Rukopisanih je bilo 41.
To je sve u II svetskom ratu opljačkano da bi kasnije bilo vraćeno i nalazi se muzeju SPC u Beogradu. Manastir ima lep park u kome se nalazi mala kapela posvećena Svetom Đorđu iz 1905 god. Tu se nalazi mali izrezbareni ikonostas sa sedam ikona.U crkvi jkod vrata desno nalazi se grob Svetog Vladike Varnave nedavno proglašenog za sveca. Manastir je aktivan i o njemu brinu monahinje. Do manastira se dolazi iz centra Beočina do policijske stanice pa desno i pravo do manastira koji se nalazi na levoj strani puta.
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:11
Manastir Kumanica
Manastir Kumanica se nalazi između Prijepolja i Bijelog Polja, 13 kilometara od Brodareva, te se do njega stiže prelaskom granice između Srbije i Crne Gore. Nalazi se u selu Vrbnica, na početku klisure reke Lim, sa desne strane železničke pruge koja povezuje Beograd i Bar. Manastir Kumanica je posvećen Svetom arhistratigu Gavrilu. Prvo pisano pominjanje manastira Kumanice vezuje se za 1514. godinu. U ruševinama manastira Kumanice su sačuvani delovi ploča za koje se pouzdano tvrdi da potiču iz razdoblja od kraja 13. do sredine 15. veka, ali je prostor na severnoj strani manastira nazalost uništen pri gradnji železnice, pa je pouzdanije datovanje prvobitne crkve nemoguće. Pretpostavlja se da je zlatno doba života manastira Kumanica bilo u drugoj polovini 16. i tokom 17. veka. Pretpostavlja se takođe da je manastir Kumanica doživeo urušavanje i potpuno propadanje u drugoj polovini 18. veka, jer je dugo vremena bio razrušen i napušten. Aleksandar Deroko (poznati srpski istoričar umetnosti, arhitekta) je 1926. godine zatekao manastirsku crkvu Kumanice u ruševinama. Tada su izvršena prva snimanja i napravljen je crtež osnove crkve, a kasnije je (1933. godine) dopunio Đorđe Bošković, pretpostavljajući da crkva Kumanice potiče iz 16.- 17. veka.
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:15
Poreklo imena manastira Kumanica nije najjasnije. Prema nekim izvorima ime Kumanice potiče od monaha pobeglih iz Kumanova, dok je Deroko smatrao da potiče od imena Kumanaca, Bugara. Međutim, najrasprostranjenije je mišljenje da je ime manastira Kumanice vezano za vlastelinsku porodicu Kumanci ili Kumaničići, koja je poticala iz ovih krajeva. U manastiru Kumanici se čuvaju svete mošti Svetog Grigorija Kumaničkog, po legendi „srpski prosvetitelj i bivši arhiepiskop", od koje potiče „od svete i bogoizabrane loze Nemanjića". Ovo nije moguće istoriografski potvrditi i veruje se da je odraz legende. Kult Svetog Grigorija Kumanickog je i danas veoma snažan kod vernika ovog kraja. Ovde su do turskog rušenja cuvane mošti Svetog Haralampija, velikog borca protiv kuge, koja je u srednjem veku harala ovim krajevima.
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:18
Manastir Kumanica je obnovljen i osvećen 12. novembra 2000. godine. Manastir Kumanica je jedno od retkih svetilišta u svetu, gde se na dan Svetog arhangela Mihajla, koji se proslavlja 26. jula, svake godine okupi mnogo pripadnika različitih vera, koji veruju u isceliteljsku moć svetih moštiju svetitelja Gavrila. Nedavno je sagrađen lep konak manastira Kumanica, koji predstavlja prijatno utočište hodočasnika i ljubitelja duhovnosti ove jedinstvene i zanimljive svetinje. Slavoljub Pušica, direktor Muzeja u Prijepolju je manastiru Kumanici posvetio lepu i zanimljivu knjigu, a ova svetinja je omiljeno polazno mesto naših splavarenja Limom.....
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:19
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:20
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Ned 9 Nov - 9:23
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 11:10
Љубостиња
Манастир Љубостиња, са црквом Успења Богородице, задужбина кнегиње Милице, подигнут је крајем 14. века. Један је од најзначајнијих споменика моравске школе. Архитекта је био Раде Боровић, познати Раде Неимар из народних песама, који је своје име уклесао на прагу унутрашњег портала.
Током турске окупације Љубостиња је била једно од средишта левачког краја. Више пута је обнављана – у 17. веку архитектура, крајем 18. века живопис, а од 1851. додатно је измењен првобитни изглед грађевине.
Манастирска црква је типичан споменик моравске градитељске школе. Има основу у облику развијеног триконхоса, са куполом ослоњеном на четири слободна ступца. Зидана каменом пешчаром, црква има фасаде које су рашчлањене по вертикали и хоризонтали. Пластичне фасадне декорације састоје од скулптуралног украса, распоређеног на прозорима, оквирима портала розетама и другим деловима. Љубостињска пластична декорација чини јединство са архитектуром цркве и садржи симболички смисао који још није довољно истражен.
Првобитно сликарство које је наручила кнегиња Милица, сачувано је у тамбуру кубета, а касније је досликано, највероватније око 1415. године, што се може закључити на основу ктиторских и владарских портрета. Потписао га је сликар и јеромонах Макарије. Иконостас у манастирској цркви осликао је 1822. Никола Марковић.
Старији конак које се налази на западној страни манастира је монументална грађевина из времена кнеза Милоша Обреновића.
Knez Lazar i kneginja Milica
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 11:25
Манасија
Манастир Манасија је смештен поред речице Ресаве, недалеко од Деспотовца и представља један од последњих споменика српске средњовековне културе. У средњем веку манастир се звао Ресава, а име Манасија је новијег порекла. Цркву је подигао деспот Стефан Лазаревић, син кнеза Лазара Хребељановића. Изградња цркве, грандиозног утврђења и велике трпезарије трајала је од 1406. до 1418.
Импозантни бедеми са 11 кула, опасани ровом, представљали су, у то време, модеран систем одбране манастира. Најдоминантнија и најмасивнија – донжон кула позната је под именом Деспотова кула. У тврђаву се улазило кроз велика врата на западној страни.
Црква Св. Тројице, са основом у облику развијеног триконхоса, убраја се међу најрепрезентативнија здања моравског градитељства. Међутим, фасадне декорације од камених тесаница су задржале карактер рашке школе. Посебну реткост у српској средњовековној архитектури чини под обликован у виду мозаика.
Зидно сликарство, завршено 1418. године, веома је оштећено у наосу, а само у фрагментима сачувано у припрати. Фреске у Манасији, заједно са оним у Каленићу, најлепше су међу моравским споменицима, а убрајају се у најбоље у старом српском сликарству уопште. Поред монументално сликаних ратника у певницама, нарочито су лепи пророци, насликани у куполи, као и идеализована слика ктитора, деспота Стефана Лазаревића који приноси модел цркве Св. Тројици.
Поред манастирске цркве и утврђења, у Манасији су делимично сачувани остаци старе трпезарије и библиотеке. У библиотеци се налазила преписивачка радионица у којој су рађене бројне књиге за црквене потребе. “Ресавско писање” је било веома цењено и дуго је служило за узор каснијим преписивачима.
Манасија 1875
Деспот Стефан Лазаревић, Свето Тројство (1413—1418)
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:10
Горњак
Манастир Горњак се налази у долини реке Млаве, између Петровца и Жагубице, 65 км југоисточно од Пожаревца. Изграђен је у периоду од 1376. до 1380. као задужбина кнеза Лазара.
Судећи по многобројним поменима у историјским изворима, у манастиру се живело без прекида. Од средњовековних грађевина сачувале су се главна манастирска црква, посвећена Ваведењу и капела у пећини, посвећена Св. Николи.
По основној архитектонској замисли, горњачка црква припада моравској школи. Ваведењска црква има тролисну основу са куполом. Припрата је накнадно дозидана, као и звоник са тремом. Живопис је слабо очуван, а 1847. пресликао га је Живко Павловић, сликар из Пожаревца. Бољом очуваношћу одликују се преостале фреске у капели Св. Николе.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:12
Наупара
На десној обали реке Расине, у селу Наупари код Крушевца, налази се истоимени манастир са црквом посвећеном Богородици. Изграђена је у осмој деценији 14. века. Први писани податак о Наупари налазимо у Повељи кнеза Лазара од 1382. којом поклања манастиру Дренчи, између осталог и “Двор у Наупари са црквом”. О оснивачу Наупаре нема одређених података, а према легенди цркву је сазидао деспот Стефан.
По архитектури личи на нешто раније сазидану Лазарицу и представља споменик моравске градитељске школе. Данашњи облик добила је реконструкцијом која је извршена 1835. по налогу кнеза Милоша Обреновића.
Подаци о реновирању цркве из 1835. године (табла изнад улаза)
Основа је у облику сажетог триконхоса, а изнад средишњег простора уздиже се кубе које се ослања на пиластре и прислоњене луке, а над припратом је кула на спрат. Манастир Наупара посебно привлачи својим каменим розетама изнад портала, нарочито већом која уоквирује кружне рељефне представе мотива са средњовековном симболиком дванаест месеци у години.
Данас је Наупара женски манастир у коме живи један број монахиња обрађујући мањи посед.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:13
Сисојевац
Манастир Сисојевац, са црквом Св. Преображења, налази се поред реке Црнице, у селу Сисевцу, 12 км југоисточно од Раванице. Добио је име по ктитору, монаху Сисоју. Претпоставља се да је саграђен у осмој деценији 14. века, а њен ктитор се први пут помиње у повељи кнегиње Милице из 1398. године, којом Милица дарује монаху Сисоју земљишни посед у околини Параћинског брода. Монах Сисоје је сахрањен у цркви, а његов лик је слабо сачуван на фресци на којој је приказан са моделом цркве у рукама.
По свом облику црква припада споменицима моравске школе, али без моравских украса на фасадама. Има основу у облику сажетог триконхоса са споља седмостраним, а унутра полукружним апсидама. Над централним делом налази се купола, ослоњена на лукове и пиластре. Пространа правоугаона припрата грађена је истовремено са црквом. Фасаде су украшене низом витких лезена који су повезани плитким слепим аркадама. Црква је споља била омалтерисана и украшена сликама.
Фреско-сликарство у цркви је само делимично сачувано. Настало је после 1402. године, а боље сачуване сцене и фигуре указују на сличност са раваничким фрескама.
Enigma
MODERATOR
Poruka : 55658
Lokacija : misterija
Učlanjen : 29.03.2011
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 27 Jan - 12:15
Каленић
Манастир Каленић је смештен на обронцима Гледићких планина, западно од села Опарића у Левчу. Од првобитног манастирског комплекса остала је само црква Ваведења Богородице. Подигнут је и украшен фрескама почетком 15. века као задужбина племића Богдана, који је служио као високи чиновник на двору деспота Стефана Лазаревића.
Убраја се међу најлепше споменике моравске архитектуре и византијског градитељства. Грађена је по узору на Лазарицу, са основом у облику сажетог трконхоса, олтарска апсида и бочне конхе су споља петостране, а изнутра полукружне. Над простором између конхи уздиже се централно кубе, осмостраног тамбура са степенасто урезаним прозорима, колонетама и украсима од шаховских поља. Црква је споља веома сликовита, због лепо сложених белих блокова камена и црвене опеке. Изнад прозора и портала је плитко резана пластична декорација са представама птица, грифона, лавова. Главни мотив рељефне декорације је преплет од двочлане траке, стилизовани љиљан и палмета, антропоморфне и зооморфне представе.
Изванредно сликарство префињеног колорита и сетних ликова светитеља убраја се у врхунска сликарска остварења у целом византијском свету прве четвртине 15. века. Нарочито се истичу композиције Свадба у Кани, представе светих ратника и светитеља у медаљонима. Аутори су два поетски надахнута и веома даровита сликара, од којих је један по имену Радослав, аутор минијатура у чувеном српском “Петроградском јеванђељу” из 1429.
srbija.travel
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 20:45
Crkva Svetog Nikole u Ramaći - Ramaća, Kragujevac
U selu Ramaća, na desetak kilometara od mesta Stragari, nalazi se mala crkva, posvećena svetom Konstantinu i Jeleni, a koja datira sa kraja četranaestog vaka. Istorija crkve nije mnogo poznata, jer se selo Ramaća pominje tek u turskom periodu, a nije moguće pouzdano izvršiti identifikaciju njenog srednjevekovnog naziva. Postojale su ranije predpostavke da je ovde reč o crkvi Svetog Nikole u Srebrnici, koja se pominje u povelji kneginje Milice iz 1395. godine, ali su odbačene nakon proučavanja povelje od strane profesora M. Dinića. Ostala je još jedna nedovoljno ispitana mogućnost, da se ova crkva identifikuje sa crkvom Kumanicom, koja se pominje u "Krušecskom pomeniku" sa kraja petnaestog veka. Ovome u prilog ide činjenica iz popisa u devetnaestom veku, gde stoji da se ramaćka crkva po predanju zove Kumanica.
Najstariji pomen za nasenje Ramaću, zabeležen je u dnevniku o pohodu Sulejmana Veličanstvenog na Beograd iz 1521. godine, jer su tada Turci prošli kroz selo. O samoj crkvi ne zna se ništa pouzdano pre obnove, koju je preuzeo Sima Milosavljević-Paštrmac, 1836. godine, ali su vidljive i prepravke, koje su ranije izvođene.
Crkva je oblika sažetog upisanog krsta. Na zapadnoj i istočnoj strani se svod oslanja na pilastre. Sa zapadnim, odnosno istočnim zidom, pilastri obrazuju polukružno zasvedene niše. Sa severne i južne strane, kupolu nose prislonjeni luci u širini pilastra. Iznad svodova i lukova, nalazi se još po jedan luk, koji potklopni prostor čini nižim. Crkva ima vitki tambur, sa spoljašnje strane oktogonalan, a sa unutrašnje kružan. Preko njega je postavljena kalota, za nekoliko samtimetara većeg prečnika. Proskomidiju čine dve niše polukružnog oblika, a đakonikom kvadratnog. Na istoku je oltarska apsida polukružnog oblika sa spoljašnje i unutrašnje strane. Pod crkve je izrađen od kamenih ploča kvadratnog oblika, kakav je i u delu priprate. Sa spoljne strane je crkva omalterisana, a krov je prekriven biber crepom. Sa zapadne strane crkve, nalazi se priprata, približno kvadratnog oblika, izrađena na temeljima stare, već postojeće. Donji delovi priprate su zidani od lomljenog kamena, dok su gornji zidani drvenom, bondruk konstrukcijom
........
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 20:47
Živopis Ovaj živopis je, verovatno delo makedonskih majstora, koji su, bežeći od Turaka, došli u Srbiju u četrnaestom veku. Slikarstvo je urađeno u skladu sa kanonima ovoga doba. Freske krase zidove, svodove i kupolu. One su vrlo neujednačene umetničke vrednosti, te se zaključuje da je ovaj živopis radilo više majstora. Glavni zograf je naslikao stojeće figure ktitora, ratnika i vladarske portrete. Ove figure su mekog inkarnata i vrlo su elegantne. Svi likovi su odmerenih i neusiljenih pokreta. Jedino je ktitorski portret nešto grublji, ali veoma realističan. Slabiji slikari su, po pravilu, radili freske gornjih zona, koje se slabije vide, te su i one lošijeg kvaliteta.
Crkva Svetog Nikole u Ramaći, utvrđena je za spomenik kulture rešenjem Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture NRS br. 699/55, od 11. 06. 1955. godine, a kategorisana kao dobro od velikog značaja za RS '' Sl. Glasnik RS '', br. 14/79, te se na njoj primenjuju mere zaštite utvrđene Zakonom o kulturnim dobrima.
zaprokul.beograd.com/
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
malalila
MODERATOR
Poruka : 52047
Lokacija : Haoss
Učlanjen : 04.01.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Sub 10 Sep - 21:00
Manastir Lipar
Манастир се налази на брду Липару, у селу Доња Сабанта, десетак километара од Крагујевца. Ово село и Липар постали су шире познати по српском романтичарском песнику и сликару Ђури Јакшићу који је овде службовао 1865. и 1866. године као учитељ основне школе и где је написао чувене песме На Липару и Поноћ.
Садашња манастирска црква Светог великомученика Георгија подигнута је 1936. године на темељима старијег храма. Освећена је исте године од викарног Епископа сремског Саве (Трлајића), потоњег горњокарловачког – свештеномученика Српске православне цркве, пострадалог у Другом светском рату. У време подизања Светогергијевског храма у Доњој Сабанти, која је од 1910. године имала парохијску цркву Преображења Господњег, свештеник је био Добривоје Бранковић.
На месту данашње цркве, по предању, постојао је манастир још у XVI веку који су Турци опљачкали и порушили. Традиција памти и гроб монаха, вероватно синаита, и исцељење верних над њим. Шематизам Српске православне цркве у краљевини Србији из 1895. године (приредио Митрополит Михаило) бележи да у Доњој Сабанти постоји црква Светог великомученика Георгија, саграђена 1849. године „од слабог материјала“. Парохију од 249 домова и 1500 становника, те 1895. године, чинила су села Доња Сабанта, Горња Сабанта и Велика Сугубина. Свештеник је био Гвозден Илић који је почетком XX века подизао и Преображенску цркву у Доњој Сабанти.
Милан Ђ. Милићевић у Кнежевини Србији бележи да Доња Сабанта припада Јагодинском округу и Левачком срезу, да према државном пропису из 1872. године има 128 пореских глава и да је село добило школу 1865. године. Када је реч о школству у Доњој Сабанти, остало је сећање да су виђенији домаћини још у Карађорђево време у село доводили „лутајуће учитеље“, односно да су имали неку врсту приватних школа.
До 2003. године црква Светог великомученика Георгија на Липару имала је статус филијалне у Доњосабаначкој парохији и у њој се служило једном месечно. Те године Епископ шумадијски Јован на Липару васпоставља Светогеоргијевски манастир у којем игуман постаје схиархимандрит Сава (Аврамовић).
У октобру 20013. године одлуком Епископа шумадијског Јована, манастир Св. Великомученика Георгија је преименован у женски манастир у коме сада живе и раде монахиње.
Храм, малих димензија али складно изведен, грађен је по угледу на моравске цркве, са низом архитектонских украсних елемената. Правоугаоне је основе са полукружним конхама и олтарском апсидом. Засведен је полуобличастим сводом и покривен бибер црепом. Црква на Липару обновљена је 1997. године и тада је испред ње подигнута чесма са натписом о приложницима који су помогли обнову храма и подизање чесме.
Нови конак, припрата цркве и звоник освећени су 20. октобра 2007. године.
Манастирска црква и капела у конаку почели су да се живопишу.
eparhija-sumadijska.org.rs
eparhija-sumadijska.org.rs
"Treba otimati radost danima koji beze " Majakovski
Maruška
Elita
Poruka : 4052
Lokacija : za laptopom
Učlanjen : 28.09.2016
Raspoloženje : uvek sa osmehom
Naslov: Re: Manastiri Srbije Čet 6 Okt - 22:49
Manastir Svete Petke Iverice se nalazi u Sićevačkoj klisuri, na međunarodnom putu Niš-Sofija i predstavlja još jedan dokaz o postojanju kolonije monaha na ovom području. Istorija upućuje da su stari manastir osnovali monasi iz gruzijskog manastira Iviriona sa Svete Gore, otuda i dodato ime Iverica.
Za podizanje sadašnje crkve Svete Petke , koja je nastala na temeljima prethodne sakralne građevine, vezane su brojne zanimljive priče. Naime, današnju crkvu Svete Petke podigli su 1898. godine inžinjerske jedinice srpske vojske. Vest o čudotvornom spasenju kralja Aleksandra I Obrenovića od davljenja u talasima mora kod Bijarica u Francuskoj zatekla je inžinjerske jedinice na probijanju pruge i puta kroz Sićevačku klisuru.
U znak zahvalnosti Svevišnjem za čudesno spasenje kralja, na ovom mestu, vojska je izgradila crkvu
Gost
Gost
Naslov: Re: Manastiri Srbije Čet 20 Okt - 11:56
Manastir Grgeteg
Ovo pravoslavno carstvo u malom, pa ne čudi zašto se za Frušku Goru često može čuti naziv Srpska Sveta Gora ili Mala Sveta Gora. Jedan od brojnih manastira na Fruškoj Gori je i srednjevekovni ženski manastir Grgeteg.
Istorija ovog manastira nas vraća u drugu polovinu 15. veka, mada se ni danas sa sigurnošću ne zna ni čija je zadužbina manastir Grgeteg na Fruškoj Gori, kao ni tačno vreme njegove gradnje. Pa ipak, postoji legenda da je manastir Grgeteg na Fruškoj Gori zadužbina srpskog despota Vuka Brankovića, koji je opevan i u srpskim narodnim pesmama kao Zmaj Ognjeni Vuk.
Despot Vuk Branković je bio unuk srpskog despota Đurđa Brankovića, a sin Grgura Brankovića, slepog hilandarskog monaha Germana. Ova legenda veli da je despot Vuk podigao manastir Grgeteg kako bi u njega smestio svog oca, monaha Germana. Prema toj legendi zadužbina Vuka Brankovića je podignuta 1471. godine. Međutim, istorija ima podatak da je Zmaj Ognjeni Vuk živeo do 1459. godine, pa je to i jedan od osnovnih razloga zašto se ova legenda ne uzima kao istinita.
Ono što se uzima kao zvanična istorija manastira jeste pretpostavka da je manastir Grgeteg sagrađen, zapravo 1459. godine. Prvi materijalni dokaz o postojanju ovog manastira istorija nalazi u turskim zapisima koji potiču iz 1546. godine.
Poznato je, takođe da je manastir Grgeteg na Fruškoj Gori tokom 17. veka bio napušten, te da ga početkom 18. veka, 1708. godine obnavlja mitropolit Isaija Đaković, koji je na tada bio na čelu Krušedolske, to jest Karlovačke mitropolije. Kako je episkop Isaija zajedno sa grofom Đorđem Brankovićem u Beču sastavio zahteve za Beogradski zbor, istorija poseduje zvaničan podatak da je 21. avgusta 1690. godine upravo episkop Isaija od ugarskog kralja Leopolda I dobio sva tražena prava.
Nakon Velike seobe Srba, isti taj ugarski kralj je upravo episkopu Isaiji dao na dar ženski manastir Grgeteg na Fruškoj Gori na doživotno uživanje i to zajedno sa svim manastirskim posedima. Vremenom, episkop Isaija postaje mitropolit, te ženski manastir Grgeteg na Fruškoj Gori proglašava mitropolilijskim dobrom.
Tokom Drugog svetskog rata, istorija manastira beleži veliko stradanje, a tada je srušen i deo konaka i zvonik.
Danas se u okviru kompleksa manastira Grgeteg na Fruškoj Gori nalaze : glavna crkva posvećena Prenosu moštiju Svetog Oca Nikolaja, kapela posvećena Rođenju Presvete Bogorodice, kapela posvećena prepodobnom Serafimu Sarovskom i konaci.
Nastojatelj manastira je arhimandrit Dositej Miljkov. Ono po čemu je danas još poznat manastir Grgeteg su krštenja i venčanja koja se u njemu obavljaju.
Ženski manastir Grgeteg na Fruškoj Gori se nalazi na nadmorskoj visini od 274 metra, a od Beograda je udaljen tek nešto više od 70 kilometara. Smešten je na oko 30 kilometara udaljenosti od prestonice Vojvodine i na oko 10 kilometara od Iriga.
Arhitektura manastira Grgeteg na Fruškoj Gori Istorija manastira beleži podatak da je arhitektura prvobitne glavne crkve manastira Grgeteg na Fruškoj Gori bila vrlo jednostavna, te da je kamen korišćen kao osnovni materijal za njenu gradnju. Zabeleženo je, takođe da je 1770. godine ova crkva praktično zamenjena novom, koja je građena u stilu baroka. Tom prilikom, glavna manastirska crkva dobija i zvonik. Početkom 20. veka, tačnije 1901. godine glavna crkva biva obnovljena, a projekat je radio austrijski arhitekta, Herman Bole. Tom prilikom, pored glavne crkve, bivaju obnovljeni i konaci u manastiru Grgeteg na Fruškoj Gori.
Smatra se da je za današnji izgled ovog srednjevekovnog manastira zaslužan nekadašnji arhimandrit manastira Ilarion Ruvarac, koji je, kako beleži istorija manastira još 1899. godine započeo radove na restauraciji manastira.
Ikone i freske Kao posebna zanimljivost vezana za manastir Grgeteg na Fruškoj Gori se svakako izdvaja podatak da je današnji ikonostas radio čuveni srpski slikar, Uroš Predić.
No, kako beleži istorija manastira prvobitni ikonostas je radio Jakov Orfelin i to 1774. godine, a ovaj ikonostas se nalazio u glavnoj manastirskoj crkvi sve do 1901. godine.
Nažalost, unutrašnjost glavne manastirske crkve nije živopisana, pa i ako ne postoje freske, ukrašena je takozvanim floralnim ukrasima.
Ikone koje se nalaze na ikonosasu su rađene od više različitih vrsta materijala, a na prvom mestu od mermera, gipsa i kovanog gvožđa, za razliku od ikonostasa u mnogim drugim manastirima, koji su najčešće rađeni od drveta. Središnja kompozicija na ovom ikonostasu prikazuje scenu Tajne večere.Kada se pomenu ikone ovog manastira, često se pomisli na čuvenu ikonu Bogorodice Trojeručice, čija kopija se danas nalazi u manastiru Grgeteg na Fruškoj Gori.
Zanimljivosti i čuda Kada su u pitanju zanimljivosti vezane za ženski manastir Grgeteg svakako prvo što ćete čuti jeste podatak da je ikonostas u glavnoj manastirskoj crkvi, koja je posvećena Prenosu moštiju Svetog oca Nikolaja, oslikao naš veliki umetnik, Uroš Predić.Čini se da je manastir Grgeteg na Fruškoj Gori postao poznat i po svojim arhimandritima. Kako beleži istorija manastira od ukupno 17 arhimandrita koji su u periodu do početka Drugog svetskog rata bili na čelu ovog manastira, njih čak 11 je izabrano za episkope, a German Anđelić i za patrijarha, u drugoj polovini 19. veka.
Zanimljivosti vezane za ženski manastir Grgeteg na Fruškoj Gori se odnose i na manastirsko groblje, to jest na znamenite ljude koji su na ovom groblju sahranjeni, a među kojima se izdvaja čuveni srpski istoričar, Ilarion Ruvarac.
U Muzeju Srpske Pravoslavne Crkve u Beogradu se i danas čuva jedna od zanimljivosti iz ovog manastira. Reč je o epitrahilju koji potiče iz 1533. godine, a radila ga je Jelena Crnojević. Ono po čemu je ovaj epitrahilj specifičan jeste što je goblenski rad na crvenoj svili od koje je sačinjen rađen većim delom od svile, za razliku od epitrahilja iz ostalih manastira na Fruškoj Gori, gde je rađen metalnom žicom. Autorka ovog epitrahilja, Jelena Crnojević je koristila različite boje, pokušavajući da dočara rad srednjevekovnih zografa koji su slikali freske.
Uz čuda koja se vezuju za manastir Grgeteg na Fruškoj Gori se često pominje i ime nastojatelja manastira oca Dositeja. Razlog za to je što je ovaj bogougodan čovek preneo telo jedne monahinje iz manastira Svete Ane, nadomak mesta Dalj. Naime, Mati Anastasija je decenijama bila monahinja u manastiru Svete Ane. Dve monahinje, Mati Anastasija i Mati Teodora su boravile u ovom manastiru nadomak Dalja u doba neposredno pred izbijanje rata. Kako su obe bile u poodmaklim godinama, Otac Dositej im obeća da će doći po njih i povesti ih u manastir Grgeteg na Fruškoj Gori.
Nažalost, dogodilo se da kada je došao ponovo u manastir, iako je od obećanja datog monahinjama prošlo svega nekoliko dana, Mati Anastasija se već upokojila, dok je Mati Teodora ostala potpuno sama, Zbilo se to 1991. godine, a kako je Mati Teodora bila težak invalid, te imala samo jednu nogu, Otac Dositej je odmah povede u manastir Grgeteg na Fruškoj Gori, dok je Mati Anastasija ostala sahranjena na lokalnom groblju u Dalju. U to doba, u manastiru Grgetegu počinje tek da se formira ženska monaška zajednica, a Mati Teodora svojom blagošću mnogo doprinosi manastiru. Ipak, morila ju je tuga što je Mati Anastasija ostala na daljskom groblju. Često je znala da kaže da je zadovoljna svime, osim što joj je duhovna majka ostala na groblju u Dalju. A, Otac Dositej ju je uveravao da će preneti njeno telo, kada se ukaže prilika za to. A prilika se ukazala nakon par godina.
Kako veli Otac Dositej, bio je prinuđen da učini nešto poluilegalno, uzevši u obzir da je u to doba u Dalju vlada potpuni haos. Pripovedajući Ocu Gavrilu iz manastira Lepavine o ovom događaju, on Dositej je rekao : ” Kad sam došao u Dalj, vidim da je tamo potpuna konfuzija: razne vojske, razni ljudi… Video sam da je to sada veliki problem. Otac Duško Simin, prota koji je tada bio sekretar eparhije Sremske, i ja rešimo da to ipak odmah obavimo. Nađemo nekog grobara da što pre otkopamo grob. Svesno smo radili sada vec poluilegalno, jer vaditi papire u toj konfuziji bilo je gotovo nemoguce… Moram da priznam da sam ja zaista mislio da su to samo kosti, te da ce sve moci dosta brzo da se obavi.
Tako smo i uradili. Našli smo grobara, otkopali grob, kad ono – č u d o . Telo mati Anastasije je bilo potpuno celo…”
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Uto 19 Jun - 15:15
Mанастир Сретење
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Čet 14 Mar - 20:32
Na teritoriji Srbije ima 212 manastira, od kojih su 54 proglašena spomenicima kulture. Sopoćani (sa manastirom Đurđevi stupovi i crkvom sv. Petra i Pavla), manastir Studenica, srednjevekovni spomenici na Kosovu (manastiri Dečani, Pećka patrijaršija i Gračanica i crkva Bogorodica Ljeviška) uvršćeni su u Uneskovu listu svetske baštine.
Manastir Studenica
U „Velikom rečniku stranih reči i izraza“ Klajna i Šipke piše da je manastir „crkva sa stambenim zgradama u kojima, prema utvrđenim pravilima, žive monasi ili monahinje“, da reč manastir potiče od grčke reči monastirion čija je osnova monos, što znači jedan, sam, a odnosi se na monaha. Piše i da reč manastir znači isto što i samostan.
Začetnici manastira su monasi, usamljenici koji su provodili život u postu i molitvi posvetivši ga Bogu. Prve monaške skupine nastaju već na početku hrišćanstva, a naročito posle Milanskog edikta 313. godine kojim je proklamovana sloboda te vere. Začetnik srpskog monaškog života je Rastko Nemanjić, najmlađi sin Stefana Nemanje, koji je otišao na Svetu goru i primio monaški postrig kojim je dobio ime Sava. Kaže se da su manastiri Hilandar, koji je Sava podigao na Svetoj gori sa ocem, i Studenica - zadužbina Stefana Nemanje, otac i majka svih manastira po Srbiji i mestima gde žive Srbi. OSNOVNO O MANASTIRIMA
Podizanje manastira i pomaganje, koje su započeli Sava i Nemanja, nastavili su svi Nemanjići, zatim srpski vladari i članovi njihovih porodica, srpska vlastela, crkveni velikodostojnici i narod. Sada je na teritoriji Srbije 212 manastira, od kojih su 54 proglašena spomenicima kulture. Sopoćani (s manastirom Đurđevi stupovi i crkvom sv. Petra i Pavla), manastir Studenica, Srednjevekovni spomenici na Kosovu (manastiri Dečani, Pećka patrijaršija i Gračanica i crkva Bogorodica Ljeviška) uvršćeni su u Uneskovu listu svetske baštine. Manastiri su podizani najčešće na teško pristupačnim mestima kako bi se omogućila usamljenost monaške zajednice. Život u monaškoj zajednici odvijao se po pravilima tipika, još otkad je Sava Nemanjić, tada arhiepiskop Sava, prilagodio delove Evergeditskog tipika Hilandaru i Studenici i time ustanovio uređenje i upravu manastira i poredak vršenja bogosluženja, ali i zaštitu od nepozvanih.
Uglavnom jedina zaštita monaha i manastira od napadača bila je upravo stena ili skrivena šuma u kojoj je manastir, riznice su bile veoma primamljiv plen posebno Turcima, a ne mali broj manastira spaljivan je i uništen. Međutim, gde god da se nalazio manastir važno je bilo da se do njega može doći iz svake kuće u oblasti u kojoj je, zbog toga što je manastir u srednjem veku bio izuzetno važno mesto.
Srpski srednjevekovni manastiri bili su crkveno-administrativni centri, sedišta patrijarha, mitropolita i episkopa. U njima su sahranjeni brojni srpski vladari, vlastela i crkveni velikodostojnici. Manastiri su čuvali nacionalnu svest i pravoslavnu tradiciju. Tu su se održavali narodni zborovi i skupštine na kojima su donete mnoge važne odluke, a veliki broj crkvenih velikodostojnika i običnih monaha predvodio je narod u mnogim važnim istorijskim momentima.
Manastiri su vekovima bili glavna učilišta, a njihovi kaluđeri prvi učitelji. Posle odlaska Turaka u njima su osnovane prve osnovne škole i prve umetničke radionice. Inoci su u manastirskim kelijama vekovima prepisivali hiljade bogoslužbenih knjiga. Arhitektura manastira pratila je stilske promene od vizantijskog nasleđa do danas, fresko-slikarstvo predstavljalo je u vreme kada je nastalo najviši slikarski domet u Evropi, a manastirske riznice značile su umetnički i duhovni kapital. Osim svega nabrojanog, a moguće je da je to trebalo prvo pomenuti, srpski manastiri su predstavljali glavna mesta molitve. Danas su manastiri još uvek molitvena mesta, ali su prvenstveno važan deo srpske baštine, pa samim tim i nacionalnog identiteta, te važan deo naše istorije. PRE NEMANJIĆA
Rastko i Stefan Nemanjić nisu prvi graditelji srpskih svetinja. Dva kilometra od centra Novog Pazara nalazi se Crkva svetih Apostola Petra i Pavla, najstarija sačuvana hrišćanska sakralna građevina na Balkanu - njen najraniji, do sada otkriveni, deo potiče iz X veka. Okruživale su je zidine, što znači da je bila manastirski katolikon.
Crkva ima tri sloja fragmentarno sačuvanog živopisa fresaka, rađenih od X do XIV veka. One ne dosežu vrh srpskog fresko-slikarstva, ali su važne kao početak naše srednjevekovne umetnosti. U njoj je kršten Nemanja po pravoslavnom obredu, u njoj je odlučeno da se bogumilska jeres silom iskoreni i tu je Nemanja predao presto sinu Stefanu.
Crkvu u Bijelom Polju posvećenu istim svecima, Petru i Pavlu, sazidao je Stjepan Miroslav, knez Humski, sin Zavidin a brat Nemanjin, već oko 1190. godine. Za nju je naručio da se prepiše Jevanđelje, poznato kao Miroslavljevo jevanđelje, knjiga napisana najlepšim slovima srpske ćirilice i sa najlepšim ukrasima.
HILANDAR
Na Svetoj gori 1198. godine Stefan Nemanja i njegov sin Sava počeli su gradnju Hilandara, čim je vizantijski car Aleksije III Anđeo poveljom dozvolio da na ruševinama ranijeg vizantijskog manastira Helandariona izgrade manastir „da Srbima bude na večni poklon“.
Do 1200. godine Sava i Stefan su završili crkvu Vavedenja Bogorodice (danas ne postoji), pirg Svetog Save, Kambarski pirg-zvonaru i keliju Svetog Simeona. Gradnju su nastavili njihovi naslednici: Stefan Uroš I je podigao veliki pirg Preobraženja, kralj Milutin je 1320. godine na mestu stare crkve podigao novu, crkvu Vavedenja Bogorodice, koja i danas služi kao Saborna crkva, izgradio je ulaz sa pirgom i paraklisom Svetog Nikole koji je srušen zemljotresom u drugoj polovini 16. veka, izgradio današnju trpezariju, zatim Milutinov pirg na putu ka moru i Hrusiju na obali.
U Milutinovo vreme živopisani su glavni hram, trpezarija i Grobljanska crkva. Najbolje godine Hilandara bile su u vreme kada je car Dušan vladao Svetom gorom – njegovi posedi tada su zauzimali petinu ovog poluostrva, a imao je i brojna imanja u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj. Krst podignut na mestu gde su hilandarski monasi dočekali cara Dušana i takozvana carska maslina još uvek postoje.
Car Uroš je nastavio da razvija manastir, knez Lazar je ktitor spoljne priprate crkve Vavedenja Bogorodice i tako sve do danas kada o Hilandaru brine Ministarstvo kulture Republike Srbije.
Hilandar je jedini živi srpski srednjevekovni grad, pod zaštitom je Uneska i smatra se najvećim blagom srpske baštine. Osim samog manastira, baština je i sve njegovo: 250 kelija - većina ih je u ruševinama, konak u Kareji na najvišoj koti, pa se iz njega vidi cela Kareja, i isposnica Svetog Save isto u Kareji, zemlja i šume kestena, crnog bora i bukve na preko trećini Svete gore.
U njemu su najveće zbirke srpskih povelja, 150 srebrnih i zlatnih kivota moštiju i relikvija svetih, preko hiljadu starih ikona - jedini u svetu ima osam čudotvornih ikona, ima ikonu Hrista Pantokratora koji je najlepši Hrist na planeti (na proslavi 2000 godina hrišćanstva u Atini i Jerusalimu izabran je za planetarni znak; ikona Bogorodice Odigitrije bila je znak izložbe „Blago Svete gore“ u Solunu...), Hilandar je najveća biblioteka rukopisne knjige srpskog naroda - u njemu se na primer čuva najstariji srpski spomenik, Karejski tipik, pisani autograf Svetog Save, Hilandar ima najlepšu crkvu na Svetoj gori prema oceni vizantologa, najveću zbirku bakroreznih i bakropisnih ploča za otiskivanje grafičkih ikona, starog bogoslužbenog tekstila, starih crkvenih sasuda, drvorezbarskih dela, majolike i porcelana XIX veka, veliku zbirku staklarskih predmeta iz XVIII i XIX veka iz cele Evrope i Mediterana, ogromnu kolekcija keramičkih ulomaka i posuda, zlatarskih predmeta, hladnog i vatrenog oružja...
U Hilandaru je utemeljena srpska pismenost, prevodilačka i prepisivačka delatnost, mnogi njegovi inoci-minijaturisti autori su besmrtnih dela, tu je začeta srpska srednjevekovna pravna država, diplomatija, koreni medicine srpskog naroda su u Hilandaru – sačuvan je Hilandarski medicinski kodeks, bolnica osnovana uz manastir, ostaci lekarskog i farmaceutskog alata.
U Hilandaru su se iskristalisale graditeljske zamisli arhitekture Moravske škole, tokom osam vekova kroz manastir su prošli najveći umetnici ikonopisa i freskopisa. Ukratko, ono što je sačuvano u Hilandaru (a sve još nije ni otkriveno) veće je od sačuvanog nasleđa u svim ostalim srpskim manastirima.
U UŽOJ SRBIJI
Prva zadužbina Nemanjića su Đurđevi stupovi. Podigao ih je Stefan Nemanja iznad reka Raške i Deževene na netipičnom mestu za manastir, na vrhu uzvišenja koje dominira panoramom današnjeg Novog Pazara.
Prema Stefanu Prvovenčanom manastir je ispunjenje zaveta njegovog oca: dok je Nemanja bio zatočen u pećini, zavetovao se Svetom Georgiju da će mu, ako ga spase, sazidati crkvu. Posle crkve, Nemanja je sazidao i trpezariju, zgradu za stanovanje i cisterne, ogradio je manastir zidom sa odbrambenom kulom.
Na ktitorskoj ploči piše da je gradnja završena 1171. godine.
Drugi ktitor Đurđevih stupova, kralj Dragutin, dogradio je crkvu. Crkva je jednobrodna, sa trodelnim oltarom, naosom i bočno postavljenim vestibilima, te pripratom sa dve kule - prvi primerak i osnova Raške škole. Karakteristične manastirske kule, stupovi po kojima je manastir dobio ime, elipsasta kupola hrama, nepravilan oblik oltarskog prostora i specifično rešenje centralne kupole predstavljaju graditeljske inovacije onog vremena.
Freske iz priprate svrstane su u najbolja ostvarenja tog vremena. Kralj Dragutin je sazidao i novu trpezariju, a ulaznu kulu pretvorio u kapelu sa grobnicom za sebe. Njegovo telo preneto tu je 1316. godine iz Srema gde je stolovao i sahranjeno u Stupovima. Posle Austro-turskog rata manastir je napušten i sve do druge polovine prošlog veka važio je za ruševinu. Kako piše na sajtu manastira, nakon 830 godina postojanja, 300 godina u ruševinama i 40 godina obnove, Stupovi su danas oživeli i delimično su obnovljeni.
STUDENICA
Opisujući mesto koje je njegov otac izabrao za manastir, a koje se nalazi na desnoj obali Studenice četrdesetak kilometara od Kraljeva, Sava kaže: „... Bilo je ovo mesto kao pusto lovište zverova. Kada je došao u lov gospodin naš i samodržac Stefan Nemanja koji je vladao svom srpskom zemljom, i kada je on lovio ovde, izvoli mu se da u ovom pustom mestu sagradi ovaj manastir“.
Prvo je sazidan zid, gotovo kružni, ojačan kulama od kojih je ulazna bila višespratna. U sredinu je postavio crkvu posvećenu Bogorodici, a uz zidove trpezariju, kuhinju, konake i radionice, dok je kamenim cevima sproveo vodu do porte.
Bogorodičina crkva, nevelikih dimenzija, objedinila je osobenosti vizantijskog podneblja i ovog u kojem je nastala: jednobrodna bazilika sa kubetom, spolja zidana od blokova belog radočelskog mermera, a unutra obložena bigarnim kvadrima.
Prvi deo radova završen je do 1196. kada je Nemanja ustupio presto sinu Stefanu i otišao u Hilandar, ostavivši mu u amanet da završi ono što je on započeo.
Posle novog kralja manastir su dograđivali i ulepšavali i veliki knez Vukan i kraljevi Radoslav i Milutin. Kralj Radoslav je izgradio trospratnu pripratu s paraklisima ispred Bogorodičinog hrama i freskama ilustrovao prenos Nemanjinih moštiju.
Pored Bogorodičine crkve nalaze se tri male crkve, paraklisi, posvećene sv. Nikoli, sv. Jovanu i Bogorodičinim roditeljima Ani i Joakimu, koja je poznata kao Kraljeva crkva po graditelju kralju Milutinu.
Sava je iz Hilandara preneo očeve mošti u Studenicu i tako joj obezbedio status Velike Lavre. Studenica postaje politički, kulturni i duhovni centar Srba. Sava je napisao Tipik, pravila o ponašanju čiji je prvi deo posvetio Nemanjinom životopisu. To je prvo srpsko književno delo.
Studenica je danas izuzetna zbog svojih fresaka. Natpis u crkvi otkriva da je njeno živopisanje započeto u vreme Nemanje, nastavljeno u vreme Vukana, a pretpostavlja se da je u oštećenom delu natpisa i ime Stefana Prvovenčanog.
Neizostavno treba spomenuti monumentalnu kompoziciju„Hristovog raspeća“ koja zauzima središnji deo zapadnog zida. Na tamnoplavoj pozadini, toplo-okerna figura Hrista i drugih učesnika religiozne drame, s naglašeno ljudskim dimenzijama stradanja i bola, ostvareno je jedno od najvećih dela evropske umetnosti 13. veka.
SOPOĆANI
Kralj Stefan Uroš I, najmlađi Nemanjin unuk, podigao je Sopoćane blizu sopota - izvora reke Raške - u Rasu, središtu srpske srednjevekovne države. Mesto na kojem je zapisana godina podizanja hrama je oštećeno, pa se na osnovu predstava na freskama pretpostavlja da je gradnja trajala od šeste do sedme decenije XIII veka.
Unutar debelih zidova je Crkva svete Trojice, najznačajniji deo manastira, a duž zidova raspoređeni su trpezarija, kuhinja i zgrade sa monaškim kelijama.
Arhitektura manastirske Crkve sv. Trojice ima sve odlike raške škole. Izgrađena je od tesane sige, prozori su od belog mermera, sve je u klasičnim romaničkim oblicima, bez dekoracije. Spoljna priprata sa zvonikom dozidana je nešto docnije, po stilu bi se moglo reći najverovatnije na kraju 13. veka, kada se arhitektura u Srbiji oslanja na vizantijske uzore.
Uroš se naziva prvim ktitorom, što znači da je već tada postojao i drugi. Nema podataka da li je to bio Milutin, neki crkveni poglavar ili kraljica Jelena, Uroševa majka. Na freskama spoljne priprate oslikan je Dušan kao kralj, pa je moguće zaključiti da su nastale pre 1346. godine kad je Dušan proglašen za cara.
Stručnjaci su ocenili da je sopoćanski živopis najkvalitetnije i stilski najčistije ostvarenje ovog vremena u slikarstvu Vizantije. Ovde su prvi put u našem slikarstvu ilustrovani Vaseljenski sabori, biblijske priče o Josifu, Strašni sud i Rodovno stablo Hristovo. Posebno je značajna istorijska kompozicija „Smrt kraljice Ane Dandolo“: iznad kraljičinog odra stoji njen sin kralj Uroš sa svojim sinovima Dragutinom i Milutinom i ostalim članovima vladarske porodice. Ispred odra kleči kraljica Jelena, žena kralja Uroša. Sličnost ove kompozicije sa predstavom Uspenja je očigledna.
NA KOSOVU
Lepota Dečana, Gračanice, Pećke patrijaršije i crkve Bogorodice Ljeviške u Prizrenu jača je od istorije koja dominira životom dela Srbije na kojem su izgrađeni. Manastir Dečane podigao je kralj Stefan Uroš Treći da mu budu zadužbina, u Zatrnavskoj župi koja je u podnožju Prokletija južnije od Peći, na reci Bistrici.
Natpis iz 1334/1335. godine kojim glavni neimar manastirske crkve svedoči da je posao trajao osam godina otkriva kada je počela gradnja i činjenicu da Uroš nije video izgrađene Dečane zato što je novembra 1331. godine iznenada umro. Dečane je dovršio njegov sin Dušan.
Stefan Uroš obezbedio je posede svom budućem manastiru, kako i dolikuje vladaru, i pobrojao ih u Osnivačkoj povelji. Ispostavilo se da su Dečani veličinom prevazišli zadužbine Uroševih predaka. Jedino je Hilandar imao veće vlastelinstvo.
Dečanski hram spada u najveće srednjevekovne srpske crkvene građevine. Dugačak je preko 35 metara, a širok 24, dok je visina njegovog kubeta 29 metara - što je razlog zašto je manastir poznat pod imenom Visoki Dečani.
Grigorije Camblak biograf kralja Uroša, ovako opisuje manastir: "Prvo okolo podiže grad, dovoljno dug i širok, utvrđen čestim kulama, a vrata manastira naspram crkvenog zida malo se klone ka južnoj strani. A povrh ovih podiže preveliku utvrđenu kulu, tako da je po visini ravna crkvenom vrhu. A po zidovima okolo prilepljene su ćelije inocima, kao neka ptičja gnezda. Načini veliku trpezariju, po zdanju najveću, umetništvom delatelja, kuhinju i pekaru, ustrojene u prostranstvo. Pa načini i igumaniju, neko čudno delo i povesti dostojno".
Dečanska crkva se smatra vrhunskom graditeljskom tvorevinom zbog veličine, bogatstva klesanog ukrasa i izvođenja u skupocenom uglačanom kamenu. Građena je od dve vrste kamena, svetložutog banjičkog mermernog oniksa i crvenkastoljubičastog bistričkog mermera naizmenično ređanih. Akcenti na toj progastoj osnovi jesu elegantni prozori i portali od banjičkog oniksa puni ukrasa, te skulpture koje ne pričaju istoriju crkve, kako je to uobičajeno, već moralne pouke. Oslikavanje crkve trajalo je desetak godina. Prema istoričarima umetnosti toliko fresaka i takav ikonografski program ne nalaze se ni u jednom hramu vizantijskog sveta. Zlato na živopisu, iako obilno, ne prelazi u dekorativnost već ističe duhovnu lepotu manastira.
Gračanica je jedna od poslednjih zadužbina kralja Milutina. Podigao ju je u blizini Lipljana, na ruševinama crkve Svete Bogorodice gračaničke - kako je zapisao Milutin 1321. godine. Manastir je stradao u vreme Kosovske bitke i znatno je rekonstruisan tek u drugoj polovini 16. veka.
Arhitektura Gračanice smatra se vrhuncem srpskog graditeljstva u duhu vizantijske tradicije. Osnovu hrama čine dva upisana krsta, jedan u drugom, od kojih je centralni vertikalno izbačen pa je zbog toga i centralna kupola stepenasto podignuta uvis. Crkva je zidana u naizmeničnim redovima od tesanika i opeke. Oslikana je u srpskoj srednjevekovnoj tradiciji. Među freskama je i Loza Nemanjića, od Nemanje do Milutina, rečit dokument o vlasniku Gračanice.
U VOJVODINI
Beočin, Bešenovo, Velika Remeta, Vrdnik, odnosno Ravanica, Grgeteg, Divša, Jazak, Krušedol, Kuveždin, Mala Remeta, Novo Hopovo, Petkovica, Privina Glava, Rakovac, Staro Hopovo, Fenek i Šišatovac jesu manastiri izgrađeni na Fruškoj gori.
Nastali su u 15. veku, kada je Srem bio pod Ugarskom u koju se sklonila srpska vlastela pred turskim napadima. Početak gradnje manastira vezan je za imena srpskih despota Brankovića, konkretno za despota Đurđa Brankovića kome je papa Nikola Peti odobrio da u Ugarskoj može da sazida devet manastira za srpske pravoslavne kaluđere. Sledili su ga njegovi naslednici, Vuk Branković, a zatim i poslednji Brankovići, Đorđe, potonji Maksim, i njegova majka Angelina - svi sa idejom da nastave tradiciju Nemanjića u podizanju srpskih manastira.
Svih 17 fruškogorskih manastira zidani su istim stilom, ali ipak svaki je različit.
Njihove crkve iz turskog doba nastavile su moravsku tradiciju, a one iz XVIII veka su baroknog stila, na njihovim umetničkim delima stilske mene su nedvosmislene, pa su fruškogorski manastiri postali primer evropeizacije srpske tradicionalne umetnosti.
U njima su učili Dositej Obradović, Lukijan Mušicki, Platon Atanacković, Nikanor Grujić, Ilarion Ruvarac, Laza Kostić, Đura Jakšić i drugi pisci.
U Šišatovcu, kod arhimandrita Lukijana Mušickog, Vuku Karadžiću su uz gusle pevali Filip Višnjić i Tešan Podrugović možda najlepše epske narodne pesme, a naučnici Pavle Josif Šafarik i Franja Miklošič tu su uradili važna istraživanja.
Ilarion Ruvarac, jedan od naših najvažnijih istoričara, napisao je u Grgetegu svoja najpoznatija dela.
Krušedol je prošle godine slavio petstoti rođendan. Bio je to povod da dobije riznicu, zgradu, ali i blago koje mu je pripadalo a koje je u nemirna vremena poslato na druga mesta na čuvanje. Između ostalog, Krušedolu je vraćena bakrorezna ploča s likovima članova porodice Branković, originalna ploča gravire manastira Krušedol iz XVIII veka, kao i arhijerejska mitra Beogradske mitropolije od plave svile i bisera, ručni rad Kantakuzene Branković iz 1433. godine, ikona svetog Jovana rađena 1644. godine na drvetu sa zlatnim šarama, ikona presvete Bogorodice Odigitrije iz polovine XVI veka rađena na lipovom drvetu, odežda i stvari kralja Milutina Nemanjića, relikvije vladike Arsenija Trećeg i Arsenija Četvrtog, zlatni putir, petohlebnica, kadionica, kivot sa svetim moštima, krst od kedrovine i ostalo blago.
Ovi nabacani i nasumice izabrani detalji o manastirima u Srbiji samo su još jedan pokušaj skretanja pažnje na njihovu vrednost i važnost po vreme u kojem smo.
lana
MODERATOR
Poruka : 122333
Učlanjen : 06.12.2012
Naslov: Re: Manastiri Srbije Čet 14 Mar - 20:44
Манастир Копорин са Црквом Светог Стефана је православни манастир који припада Епархији браничевској Српске православне цркве. Налази се на ободу разуђеног градског насеља Велике Плане при граничном појасу са Смедеревском Паланком. Представља непокретно културно добро као споменик културе од великог значаја. Манастирска црква подигнута је за време владавине деспота Стефана (1389—1427) уз чији портрет је сачуван натпис са титулом деспота коју је Стефан Лазаревић стекао после Битке код Ангоре 1402. године, на основу чега се датује сликарство. О ктитору као и о времену подизања храма нема података. Била је у рушевном стању до 1880. године када је почела прва обнова и дозидана јој је припрата. Касних педесетих и током шездесетих година 20. века рађена је конзервација архитектуре и живописа.
Велика обнова Браничевске епархије у другој половини 20. века почиње са епископом Хризостомом, који је на трон епископа браничевских устоличен 1952. године. Великим пожртвовањем и мисионарском делатношћу (између осталог, био је дугогодишњи уредник својевремено многочитаног Православног мисионара), владика Хризостом увећава монаштво и обнавља манастире. Већ 1953. године цело копоринско братство владика Хризостом премешта у манастир Тумане, а у копорински манастир доводи младе и образоване монахе. Један од најбитнијих догађаја за новију судбину манастира била је владикина одлука о претварању Копорина у женски манастир. Године 1958. у Копорин долазе девет монахиња из манастира Ћелије код Ваљева. За настојатељицу је постављена Сара (Ђукетић). Под њеном управом, а касније и мати Серафиме, друге игуманије, и данашње мати Агније, манастир Копорин доживљава своју ренесансу: нов конак је направљен 1962, трпезарија 1966, зграда адаптирана у коначиште за народ 1969, главни конак 1977, дозидан анекс трпезарији 1988, „Прокин конак“ 1997...
Приликом замене подних плоча у храму у току 1977. године, у северозападном углу брода цркве, испод фреске на којој је приказан Деспот Стефан, пронађене су мошти које су биле на дну гробнице. Након детаљног антрополошког и палеопатолошког прегледа, који је извршио познати антрополог из Лондона Србољуб Живановић, закључено је да се ради о моштима Светог деспота Стефана. Свечани пренос моштију обављен је октобра 1989. године. Црква по типу припада једнобродним, једнокуполним грађевинама, основе сажетог уписаног крста. Кубе почива на витком, осмостраном тамбуру са коцкастим постољем. У просторном смислу подељена је на олтарски простор са ниском полукружном апсидом, наос и припрату. Црква је готово у целости озидана каменом пешчаром, док је опека коришћена веома оскудно за извођење малобројних детаља. Овакво решење у времену када доминира моравски триконхос, указује на утицаје рашке архитектуре. Карактеристично за фасаде ове цркве је да су велики прозори на јужној и северној фасади зазидани, а да је уместо њих изведен само по један узан, а дугачак отвор. Највише осветљења обезбеђује се преко узаних отвора на тамбуру куполе који се завршавају потковичастим проширењем у врху. Западна фасада оживљена је наглашеним подеоним венцем забатно решеним над улазом у храм изнад кога је окулус, а са обе стране су нише са приказом Св. Стефана и Св. Јована.
Живопис је само делимично сачувано и не прати савремене токове моравског сликарства, већ је помало архаично и налик живопису друге половине 14. века. Међутим, овде ипак налазимо зону стојећих фигура светих ратника, карактеристичну за монументално моравско сликарство.