Naslov: Re: Oružje kroz povijest Čet 13 Avg - 16:09
ORUŽJE DREVNOG JAPANA: 12 smrtonosnih naprava samuraja Kada pomislite na samuraja verovatno zamislite ratnika sa mačem. Međutim, japanski drevni ratnici nisu nosili samo katane, već su koristili i druga manje poznata oružija koja su verovatno još zanimljivija od popularnog mača. Ovo su 12 japanskih oružija od kojih ste mogli da poginete u drevnom Japanu. [You must be registered and logged in to see this image.]
1. Omiljena japanska oštrica - Katana
Katana je japanski dvoručni mač, kojim su se koristili pripadnici ratničke klase, samuraji. Obično se nosila u paru sa sličnim, kratkim mačem koji se naziva vakizaši. Dugi mač se koristio za borbu, a kratki najčešće za izvršenje ritualnog samoubistva (sepuku) usled poraza i izgubljene časti samuraja.
Vojna lepeza je skriveno oružje koje se koristi u borbi. Ima izgled obične lepeze i pravila se u nekoliko različitih tipova. Bojne lepeze su koristili samuraji u feudalnom Japanu, a svaki primerak bio je jedinstven ne samo po šari i dimenzijama, već delimilčno i po konstrukciji i nameni.
Makibiši (čičak) je oružje napravljeno od četiri (ili više) oštrih klinova poređanih tako da jedan klin uvek gleda ka gore (na primer tetraedar). Čičak služi da uspori napredovalje konjice, ratnih slonova i ljudskih trupa.
Čičak je bio posebno efikasan protiv mekanih nogu kamila. U današnje doba čičak može biti efikasan u borbi protiv vozila koja imaju točkove. U Japanu ovo oružje je poznato kao makibiši.
Naginata se sastoji od drvenog štapa na čijem vrhu je zakrivljena oštrica, slična je evropskom oružju zvanom "glejv". Veština rukovanja naginatom se naziva naginata-džicu.
Naginata, kao i mnoga druga oružja, može biti pravljena u različitim veličinama kako bi korisniku najviše odgovarala. Generalno naginata je bila dugačka do 1,5 do 2,1 m. Na suprotnom kraju od oštrice imala je metalno ojačanje (uglavnom u vidu koplja), što je naginatu činilo efektivnim oružjem sa koje god strane se okrene.
Šuriken je tradicionalno skriveno japansko oružje koje se bacalo, u retkim slučajevima moglo je poslužiti i za ubadanje. To je malo ali dosta naoštreno oružje zvezdastog oblika, koje je moglo da stane u šaku.
Materijal od koga su se pravili je varirao, pravili su se od šiljaka, eksera, noževa, kovanog novca, kao i od raznih metalnih ploča. Šuriken je najčešće bio dopunsko oružje katani ili jariju. Veština rukovanja šurikenom zove se šuriken-džicu.
Manriki se sastoji od 2-3 metra dugačkog lanca, sa tegovima na krajevima. U nekim verzijama dolazi na jednom kraju sa tegom, a na drugom sa metalnim šiljkom. Teg se koristi za bacanje na protivnika i njegovo hvatanje, da bi se zatim lanac povukao, a protivnik izbacio iz ravnoteže. Na kraju se iskoristi šiljak za ubijanje.
Kusarigama, što na japanskom bukvalno znači “lanac-srp”, jeste naziv za tradicionalno japansko i nindža oružje, koje se sastoji od kame (što je japanski izraz za bilo koje veoma zakrivljeno oružje sa unutrašnjom posečnom ivicom, dakle za srp), koja se stavlja na akusari-fundo - tip metalnog lanca (kusari), sa teškim tegom (fundo) na jednom kraju. To je dakle složeno savitljivo posečno oružje.
Čigiriki je naziv za japansko udaračko oružje sa lancem, nalik evropskim srednjevekovnim buzdovanima na lancu odnosno mlati(lica)ma. Sastoji se od drške od punog ili šupljeg drveta (kako bi bila što lakša), ponekad od bambusa, ili od od gvozdene šipke, sa gvozdenim tegom koji je visio na lancu povezanim na jednom kraju drške.
Jumi je naziv za japanske bojne lukove, koji podrazumeva duže tipove lukova koji se konkretnije zovu daikiju, I kraće tipove koji se zovu hankiju. Ovi lukovi su glavno oružje ratnih veština kijudo I kiujutsu, japanskog streličarstva.
Teko, što na japanskom prosto znači "gvožđe", naziv je za udaračko oružje koje je poteklo sa Okinave. Teko spada u "oružja za pesnicu", odnosno to je predmet koji se stavlja na šaku tako da povećava masu pesnice prilkom udara.
Pored ovoga međutim "oružja za pesnicu" imala su i druge funkcije pored udaračke, recimo da zaštite šaku ratnika prilikom odbrane od sečiva, ili za probadanje i posecanje protivnika pridodatim šiljcima na tekou. Teko na taj način dosta liči na klasični "bokser", ali za razliku od njega teko nema posebno odvojene prste.
Abu Dabi
MODERATOR
Poruka : 130824
Učlanjen : 07.04.2011
Naslov: Re: Oružje kroz povijest Sre 26 Avg - 0:35
Naslov: Re: Oružje kroz povijest Pet 4 Sep - 23:46
Oružje iz opsade Lenjingrada
U vrijeme kada se ruski konstruktor A. P. Sudajev prihvatio konstrukcije nove kratke strojnice za potrebe oružanih snaga Sovjetskoga Saveza, Drugi svjetski rat uvelike je bjesnio čitavirn svijetom.
Tijekom 1942. godine na Istočnom bojištu, u okolici Lenjingrada, njemački su se vojnici po prvi put susreli s novom sovjetskom kratkom strojnicom, službenoga imena „Pistolet Pulemjet Sudajeva", obr. 1942. Kao i svaki drugi proizvod poslan u uporabu po hitnom postupku tako je i PPS-42 bolovao od nekih dječjih bolesti koje su kasnije uklonjene s manjim konstrukcijskim izmjenama. Iako su izmjene bile minornoga karaktera kratkoj je strojnici promijenjena oznaka u PPS-43. Iako se u tom trenutku to nije na prvi pogled činilo bitnim, navedena strojnica predstavljala je odgovor sovjetskih konstruktora na izazov kratkih vojnih strojnica druge generacije, do tada oblikovanih u njemačkoj MP-40, američkom M3 ili britanskom „Stenu", odgovor koji je u određenim konstrukcijskim i proizvodnim pojedinostima nadmašio izazivače, a ujedno postao i konačnom odrednicom konstrukcije kratkih strojnica druge generacije. I u ovom slučaju sovjetska je „konstruktorska škola", zastupana po mladom konstruktoru Aleksandru Sudajevu, prednost dala jednostavnosti uporabe i održavanja nad oku dopadljivim vanjskim izgledom. Zbog toga PPS-43 nije izgledao estetski elegantno poput primjerice njemački MP-40, ali je bio jednako tako učinkovit, a konstrukcijske pojedinosti otkrivaju da se ne radi o pukoj kopiji nekoga od znamenitih uzora, već o dobro promišljenoj i tehnički optimalno izvedenoj konstrukciji koja je nastavila živjeti i nakon Drugoga svjetskog rata bilo kroz izravne kopije proizvođene u zemljama koje su sa Sovjetskim Savezom dijelile političke svjetonazore ili kao izvedenice i kopije sustava u nekim od zapadnih zemalja, o kojima će riječi biti naknadno.
U vrijeme kada se ruski konstruktor A. P. Sudajev prihvatio konstrukcije nove kratke strojnice za potrebe oružanih snaga Sovjetskoga Saveza, Drugi svjetski rat uvelike je bjesnio čitavim svijetom. Nova, suvremena koncepcija pokretnog ratovanja uz veliku primjenu zrakoplova, tenkova i drugih vozila, te suvremenijih sredstava veze pokrenuIa je izravno ili neizravno utjecala na zahtjeve koje su glavni stožeri svih zaraćenih strana stavIjali pred konstrukcijske timove u svim zemljama. Kada se svi zahtjevi sažmu, kao konstanta pojavljuju se sljedeće želje:
1) Automatsko ili oružje sa selektivnom paljbom koje koristi strjeIjivo koje je tipizirano i usvojeno u naoružanju vojnih snaga kako se uhodana proizvodnja strjeljiva ne bi ometala eksperimentiranjem i uvodenjem u proizvodnju novih tipova strjeljiva,
2) Jednostavnost i mogućnost masovne proizvodnje uz minimalizaciju potrebnih resursa svih vrsta, počevši od sirovina, pa do zahtjeva za stručnom radnom snagom i posebnim strojevirna, te utroška vremena potrebnoga za proizvodnju oružja,
3) Jednostavnost konstrukcije radi jednostavnijega korištenja, održavanja, postizanja mehaničke pouzdanosti i otpornosti na kvarove i nedostatno održavanje i u nepovoljnim klimatskim uvjetima te jednostavnije, brže i jeftinije izobrazbe tisuća unovačenih vojnika koji u pravilu nisu raspolagali dobrom tehničkom izobrazbom,
4) Mali gabariti, prije svega mala masa i duljina, uz očuvanu preciznost oružja kako bi se smanjilo opterećenje vojnika težinom samoga oružja, povećala količina strjeljiva u borbenom kompletu, a ujedno omogućilo da se što je moguće veći broj vojnika raziičitih specijalnosti poput izvidača, vezista, posada borbenih vozila, topničkih posada, sredstava veze i drugih naoruža istim tipom oružja, što u konačnici smanjuje logističke poteškoće povezane uz proizvodnju, nabavu, dodjelu, korištenje i održavanje oružja, te osposobljavanje vojnika.Iako je Sovjetski Savez u to vrijeme u masovnoj proizvodnji i naoružanju raspolagao vrlo dobrom strojnicom „Pistolet Pulemjet Špagina" (PPŠ-41), ova kratka strojnica prve generacije nije bila, zbog svojih gabarita i konstrukcijskih osobina, mogućnosti zadovoljiti potrebe svih vidova sovjetskih oružanih snaga, pogotovo u uvjetima ratne proizvodnje, pod svim mogućim ograničenjima, od nestašica svih sirovina i energenata do nedostatka školovane radne snage.
Za spomenuti je zanimljivu pojedinost da je Sudajev svoju konstrukciju razvio u Lenjingradu (danas Sankt Petersburgu) u vrijeme trajanja najžešće opsade. PPS-43 nije odgovor na raspisani natječaj, kao što je slučaj kod zapadnih oružja, već je rješenje na pitanje kako brzo, jeftino, kvalitetno i u velikom broju proizvesti učinkovito, jednostavno i pouzdano pješačko oružje i to sve samo da bi se sačuvao goli život. Nikada nećemo doznati koliko je svakodnevno ratno stradanje, glad, smrt i bijeda u opsjednutom i ratom silovanom gradu nadahnula konstruktora, ali je činjenica da PPS-43 spada u izuzetno učinkovite konstrukcije u kojima je sve podređeno svrsi, odnosno ne postoje nepotrebne luksuzne pojedinosti.
Za razliku od svojih "vršnjakinja" MP-40, kod koje se kundak preklapao s donje strane M3, kod koje se kundak u obliku savijene žice pravocrtno povlačio ili potiskivao radi izvlačenja, odnosno uvlačenja kundaka ili „Stena", kod koga je kundak bio fiksan, kratka strojnica PPS-43 opremljena je kundakom koji se preklapa na gornju stranu kućišta kratke strojnice. Ovakav način preklapanja kundaka nije nipošto slučajan. Kundak u preklopljenom položaju dodatno štiti od udaraca stražnji ciljnik, a ujedno je omogućeno brzo zakretanje kundaka iz pohodnog u položaj za gađanje. Za napomenuti je da kundak u preklopljenom položaju, bez obzira na to što se preklapa na gornju stranu kućišta kratke strojnice, ne ometa kretanje zatvarača ni kočnice, iz čega slijedi da se oružje moglo koristiti i bez prethodnoga postavljanja kundaka u položaj za gađanje.
Općenito
PPS-43 kratka je strojnica u kalibru 7,62x25mm, koja djeluje po sustavu slobodnoga zatvarača. Oružje djeluje isključivo automatsko, mada dobro izvježban strijelac može postići ispaljivanje pojedinačnih hitaca. Teoretska brzina paljbe iznosi 600 metaka, a stvarna cca 150 metaka u minuti. Maksimalni je domet metka 800 metara. Učinkovita daljina gađanja (domet) je do 200 metara. Polazna brzina metka na ustima cijevi iznosi cca 500 m/s. PPS koristi spremnik u obliku lučno zakrivljene kutije, zapremnine 35 metaka. PPS nije u mogućnosti koristiti ni spremnik zapremnine 35 metaka, kao ni spremnik u obliku bubnja zapremnine 71 metka koje koristi kratka strojnica PPŠ mod. 41. Masa praznoga oružja iznosi 3.04 kg, a punoga (s punim spremnikom) 3,67 kg Duljina kratke strojnice PPS-43 a otklopljenim kundakom iznosi 831 mm, a s preklopljenim kundakom 615 mm. Duljina cijevi iznosi 254 mm, Cijev je ižlijebljena s četirima žljebovima (poljima), s desnim korakom uvijanja.[/size]
Nakon što su američke sigurnosne službe vidjele kako novi ruski pištolj bez problema probija njihove pancirke, zatražile su da ga Putinovi tjelohranitelji ne nose kada su u posjeti SAD-u. Pjotr Ivanovič Serdjukov (70) konstruirao je najubojitiji pištolj na svijetu koji je rezerviran za Putinove tjelohranitelje kao i ruske specijalce. Dok će Rusi bez problema izvoziti kalašnjikove, pa čak i moderne protuzračne sustave, ovaj pištolj ljubomorno čuvaju.
Pištolj koji sada zovu Serdjukov razvijan je devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako su projekt financirale ruske tajne službe on je imao nekoliko konspirativnih imena: RGO 55, zatim SR-1 pa Vektor i Gjurza. Na kraju se, prenose Novosti, počeo proizvoditi za specijalne službe ruske vojske i policije pod nazivom SPS ( “Samozarjadni pistolet Serdjukova”) Pjotar Serdjukov završio je Politehnički insititut u Tuli, gradu kojeg je proslavio, “tetejac”. Interes za oružjem naslijedio je od oca Ivana, sovjetskog časnika i napravio je prvi sasvim originalni pištolj.
Prvi ruski sasvim originalni pištolj
Hvaljeni (a svakako poznati) pištolji koji su se dugo proizvodili u SSSR-u, TT i PM su za osnovu ipak imali strane pištolje. Čuveni TT (Tulskij Tokarjeva), konstruisan je u Tuli a za osnovu je uzet američki pištolj “Browning”, dok je PM (pistolet makarava) prerađeni policijski Walther. Neosporno je da su to bili odlični pištolji, ali su vremenom zastarjeli jer su proizvedeni takvi zaštitni prsluci koje nisu mogli probiti. Upravo zato su krajem osamdesetih godina u SSSR-u počeli razmišljati o sasvim novom, ubitačnijem pištolju koji može “izbušiti” i najbolje pancirke.
Oni koji su pucali Serdjukovom tvrde da “dobro leži u ruci” i što je osobito važno – vrlo je pouzdan. Za taj pištolj je napravljen poseban metak kalibra 9,21 milimetar. Na sto metara Serdjukov probija titanske listove debljine 1,4 mm ili četiri milimetra čelika. Uz malu izmjenu Serdjukov može koristiti i municiju od TT 7,62 milimetra ili metke Makarova od 9 milimetara.
Nije sve u dizajnu i konstrukciji
Konstruktor Pjotar Serdjukov se ne slaže sa onima koji tvrde da u eri računala uopće nije teško napraviti dobar pištolj. “Jedan zapadni proizvođač kolekcijskog minijaturnog oružja napravio je zaista lijep pištolj. Uspio je čak i uvjeriti rukovodioce ruskog obrambenog kompleksa da naruče pištolj za rusku vojsku. Neosporno je da je dizajnerski taj pištolj bio zaista odličan. Ali kad su ga počeli testirati u bojevim uvjetima pokazale su se sve njegove mane. Problem mu je stvarala prašina i brzo se zagrijavao. Pokazalo se da nije dovoljno dobar za gađanje iz raznih položaja. Na kraju su shvatili da nije samo dizajn važan za oružje nego i druge njegove karakteristike”, objašnjava konstruktor Serdjukov. Jedan od najtežih zadataka konstruktora pištolja je kako koristiti veći kalibar a da oružje ne bude glomazno. Upravo je to uspio Pjotar Serdjukov. Njegov pištolj gabaritima i težinom nije mnogo veći od Makarova, ali je zato znatno ubojitiji. Za svo oružje, pa tako i pištolje je vrlo važno ne samo konstrukcijsko rješenje nego i kvaliteta metala od kojeg je napravljen. Oružje od odličnog metala može biti vječno ako se pravilno održava. Kad je puška, automat ili pištolj napravljen od lošijeg materajala, poslije određenog vremena toplina deformira cijev i drastično pada preciznost.
I nakon 20 godina se priča o izrešetanim američkim prslucima
Konstruktor Serdjukov je prepričao anegdotu iz 1997. godine koja možda najbolje ilustrira koliko je njegov pišto revolucionaran. Bilo je to vrijeme kad su SAD i Rusija bili u dobrim odnosima pa su i vojske surađivale. Gosti iz Rusije su dovezli Amerikance u poligon marinca na demonstraciju novog oružja, među kojima je bio i pištolj Serdjukova. “Predstavnici tajnih službi koje čuvaju predsednika SAD zamolili su da se provijeri izdržljivost pancirka koje su postavili na stotinjak metara. Svi zaštitni prsluci bili su izrešetani. Američki vrhunski tjelohranitelji su bili šokirani ubojitošću ruskog Serdjukova. Kasnije su Amerikanci tražili da tjelohranitelji ruskih predsjednika ne donose Serdjukove kad su na službenom putu u SAD”, ponosan je Pjotar Serdjukov. Iako je prošlo skoro dvadeset godina od vatrenog krštenja na poligonu marinaca, u SAD-u se o izrešetanim pancirima i danas priča.
U institutu u Klimovsku nisu prestali raditi na novim modelima pištolja koji će sa lakoćom bušiti još suvremenije zaštitne prsluke. Stalna trka između onih koji rade oružje i onih koji se bave sredstvima zaštite se nastavlja. I jedni i drugi ne žale novac za nove modele jer jako dobro znaju da su to investicije koje se dobro vraćaju.
Fabrika Mauzer, koju su osnovala braća Peter Paul i Vilhelm Mauzer, je stekla reputaciju jedne od najboljih fabrika oružja još krajem 19. veka, i održala ju je do kraja Drugog svetskog rata. Nakon rata, kompanija je ostala u Zapadnoj Nemačkoj i bavila se uglavnom oružjem velikog kalibra (avionski topovi i sl.). Međutim, do tada su neki modeli ove marke postali mera za sve kasnije nastale. Jedan od takvih primera je, bez sumnje, i Mauzer model 1898, takođe poznate i kao Gewehr 98, Gew.98, G98. Ova puška nastala na osnovu iskustva Mauzerovih konstruktora i ušla je u službu 1898. godine kao standardna nemačka puška. Korišćena je tokom više sukoba, zajedno sa skraćenom verzijom (karabinom) K98, ili Kar98. Godine 1904, Nemačka je uvela novi tip metka (sa oštrim vrhom umesto starog, tupog). Novi metak je imao mnogo bolje karakteristike, tako da su svi nišani pregraduisani na nove parametre. Tokom međuratnog perioda, konstrukcija je neznatno promenjena i označen kao K98k kratki karabin (nem. Karbiner Kurz). Ova verzija je bila nešto kraća, manje težine, i lakša za upotrebu. Verzija se pojavila 1935. i pravljena je do 1945. godine kako u Nemačkoj tako i u okupiranim zemljama. Mnoge verzije ovog modela su licencirane u drugim zeljama, koje su napravile svoje modifikacije. Neke od najpoznatijih su iranski Mauzer, turski, češki VZ-24, Jugoslovenski M24 (FNRJ-Zastavin) M24/47 i M48.
Model 98 je ručna višemetna repetirka. Sam magacin, kao i mehanizam su dve najpoznatije odlike ove puške. Magacin je dvoredna ugrađena kutija sa dnom koje se može ukloniti. Puni se ili pojedinačnim mecima ili okvirom od pet metaka. Vraćanjem zatvarača u prednji položaj, okvir se automatski izbacuje. Magacin se prazni zatvaračem (pod uslovom da je sigurnosni prekidač na sredini), ili skidanjem dna magacina (nije preporučljivo).
Mauzer je koristio jednostavnu, izuzetno jaku i dobro osmišljenu konstrukciju obrtno-čepnog zatvarača sa prednjim bravljenjem. Ručica čini deo zatvarača, u ranijim modelima stoji ravno, a kasnije je savijena nadole, uz sanduk. Postojali su i kanali za ventilaciju, koji su u slučaju eksplozije, preusmeravali gasove u magacin sprečavajući povredu vojnika. Osnovna karakteristika čuvenog Mauzerovog zatvarača je prednje zabravljenje cevi, sa zubom izvlakača koji drži čauru sve vreme u ležištu metka i izbacuje je. Sigurnosna kočnica se nalazi na kraju zatvarača i ima tri pozicije: levo (gleda se iz pozicije strelca) - ukočena je i udarna igla i zatvarač, sredina (dignut)- ukočena je udarna igla, ali ne i zatvarač (koristi se za pražnjenje puške) i desno- pozicija za paljbu.
Kundak je bio drveni, iz jednog dela, sa polupištoljskim hvatom, mada se 1942. godine pojavila i preklopna verzija za padobrance. Puška je pred kraj rata postepeno zamenjivana naprednijom SG44, ali se zbog svoje preciznosti dugo zadržala u službi kao snajper.