Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Mario Vargas Ljosa

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Mario Vargas Ljosa   Uto 23 Okt - 22:47



Mario Vargas Ljosa





Mario Vargas Ljosa (Arequipa, Peru, 28.3. 1936.) je peruanski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi.
Rodio se u mjestu Arequipa, u obitelji srednje klase i španjolskih korijena. Obrazovao se u mjesnoj školi. Kasnije je nastavio školovanje u Boliviji, ali se vratio kući kada mu je djed dobio važnu političku funkciju. Roditelji su mu se rastali 5 mjeseci nakon vjenčanja. Oca je upoznao u 10. godini. Sa 14 ide na vojnu akademiju, ali je ne završava. Radi kao amaterski novinar, piše, studira. 1971. dobio je doktorat.
Postaje poznat romanom "Grad pasa" iz 1962. godine u kojem opisuje odrastanje. Slijedi roman "Zelena kuća" u kojem se osjeća da je William Faulkner utjecao na njega. Dobio je i uglednu književnu nagradu. Napisao je i krimi roman "Tko je ubio Palomina Montera?" Roman "Jarčevo slavlje" opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Ženio se dva puta, ima troje djece. Erotski romani su mu "Posveta pomajci i "Don Rigobertova bilježnica" i "Avantura nevaljale devojcice".
On i Gabriel Garcia Marquez su bili prijatelji, ali su se razišli. Podupirao je ideologiju koju je promicao Fidel Castro, ali se kasnije distancirao i skrenuo udesno. Godine 1990. kandidirao se na predsjedničkim izborima, ali je izgubio.


Romani :

Gazde (šp. Los jefes) (1959)
Grad i psi (šp. La ciudad y los perros) ([1963])
Zelena kuća (šp. La casa verde) (1965) - Nagrada Romulo Galjegos
Štenad (šp. Los cachorros) (1967)
Razgovor u katedrali (šp. Conversación en La Catedral) (1969)
Panteleon i posetiteljke (šp. Pantaleón y las visitadoras) (1973)
Tetka Hulija i piskaralo (šp. La tía Julia y el escribidor) (1977) - autobiografski roman
Rat za kraj sveta (šp. La guerra del fin del mundo) (1981)
Priča o Majti (šp. Historia de Mayta) (1984)
Ko je ubio Palomina Molera? (šp. Quién mató a Palomino Molero?) (1986)
Pripovedač (šp. El hablador) (1987)
Pohvala pomajci (šp. Elogio de la madrastra) (1988) - erotski roman
Lituma na Andima (šp. Lituma en los Andes) (1993). Nagrada Planeta
Don Rigobertove beležnice (šp. Los cuadernos de don Rigoberto) (1997)
Jarčeva fešta (šp. La Fiesta del Chivo) (2000) - Roman o diktaturi generala Rafaela Leonidasa Truhilja u Dominikanskoj Republici
Raj sa drugog ćoška (šp. El Paraíso en la otra esquina) (2003) - Istorijski roman o Polu Gogenu i Flori Tristan
Nestašluci jedne nevaljalice (šp. Travesuras de la niña mala) (2006)

Eseji:

Garsija Markes: istorija jednog bogoubistva (šp. García Márquez: historia de un deicidio) (1971)
Tajna istorija romana (šp. Historia secreta de una novela) (1971)
Neprekidna orgija: Flober i Madam Bovari (šp. La orgía perpetua: Flaubert y «Madame Bovary») (1975)
Istina o lažima: Eseji o modernom romanu (šp. La verdad de las mentiras: Ensayos sobre la novela moderna) (1990)
Pismo o borbi za Tiranta Belog (šp. Carta de batalla por Tirant lo Blanc) (1991)
Izazovi slobodi (šp. Desafíos a la libertad) (1994)
Arhaična utopija. Hose Marija Argedas i indijanska fikcija (šp. La utopía arcaica. José María Arguedas y las ficciones del indigenismo) (1996)
Pisma jednom romanopiscu (šp. Cartas a un novelista) (1997)
Jezik strasti (šp. El lenguaje de la pasión) (2001)
Izazov nemogućeg (šp. La tentación de lo imposible) (2004)

Pozorište :

Gospođica iz Takne (šp. La señorita de Tacna) (1981)
Kati i nilski konj (šp. Kathie y el hipopótamo) (1983)
La Čunga (šp. La Chunga) (1986)
Ludak sa balkona (šp. El loco de los balcones) (1993)
Lepe oči, ružne slike (šp. Ojos bonitos, cuadros feos) (1996)

Autobiografija:

Ko riba u vodi (šp. El pez en el agua) (1993)

Nagrade:

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. godine.


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Uto 23 Okt - 23:05









Kompletan govor Maria Vargasa Ljose prilikom preuzimanja Nobelove nagrade



Naučio sam da čitam kada sam imao pet godina. To je najznačajnija stvar koja mi se u životu desila. Bezmalo sedamdeset godina kasnije jasno se sjećam kako je ta magija, prenošenje reči iz knjige u slike, obogatilo moj život, probijajući granice vremena i prostora i omogućivši mi da putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispod mora, da se borim s d'Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki koje ugrožavaju kraljicu u vremenima smutljivca Rišeljea, ili da se vučem po mračnim ulicama Pariza, pretvoren u Žana Valžana, s gotovo beživotnim Marijusovim tijelom na leđima.

Čitanje je pretvaralo san u život i život u san, i meni, tada još dječaku, približavalo književni univerzum. Majka mi je pričala da su prve stvari koje sam napisao bile nastavci priča koje sam čitao jer mi je bilo žao da se završe ili sam želio da im izmijenim kraj. I možda sam upravo to radio cijelog života, a da nisam ni znao: produžavao u vremenu, dok sam rastao, sazrijevao i stario, priče koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuđenjem i avanturama.

Volio bih da je moja majka sada ovdje, žena koja je do suza bila dirnuta dok je čitala pjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa svojim velikim nosom i sjajnom ćelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i čika Lucho, koji me je tako zdušno hrabrio da se predam i dušom i tijelom pisanju, uprkos tome što je književnost u to vrijeme i na tom mjestu bijedno nagrađivala svoje poklonike. Kroz cijeli život sam imao takve ljude pored sebe, ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao. Zahvaljujući njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i nešto sreće, mogao sam posvetiti većinu svog vremena strasti, poroku, čudu pisanja, stvarajući paralelni život u kojem možemo naći utočište od nevolje, život koji nevjerovatne stvari čini prirodnim, a prirodne nevjerovatnim, koji uređuje haos, uljepšava ružnoću, ovjekovječuje trenutak, i pretvara smrt u prolazni spektakl.
Nije bilo lako pisati priče. Pretvorene u riječi, ideje i slike bi izblijedjele. Kako ih oživjeti? Srećom, imao sam učitelje od kojih sam mogao učiti i čiji primjer sam mogao slijediti. Flober me je učio da je talenat nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner, da forma – pisanje i struktura – izdiže ili uništava temu. Martorel, Servantes, Dikens, Balzak, Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako važni za jedan roman koliko i stilska vještina i narativna strategija. Sartr, da su riječi djela, da roman, drama, ili esej koji se bave sadašnjim trenutkom i boljim opcijama mogu izmijeniti tok istorije. Kami i Orvel, da je književnost bez morala nehumana, a Malro da su herojstvo i epovi mogući danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade i Odiseje.

Kada bih u ovom govoru htio pomenuti sve pisce kojima dugujem nešto, ili nešto više, njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih bezbroj. Pored toga što su mi otkrili tajne pripovjedačkog zanata, obavezali su me da istražim bezdane dubine čovječanstva, da se divim herojskim djelima, i da se zgrozim nad divljaštvom. Oni su mi bili najodaniji prijetelji, koji su udahnuli život u moj poziv i u čijim sam knjigama otkrio da postoji nada čak i u najgorim okolnostima, da je život vrijedan trudan ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog toga što bez života ne bismo mogli čitati ili smišljati priče.


( za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić)


(sledi nastavak)
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Uto 23 Okt - 23:12





"Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo solipstistički luksuz u zemljama kao što je moja, gdje je bilo malo čitalaca, a toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni, toliko nepravde, i gdje je kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, međutim, nikada nisu utišale moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati čak i tokom perioda kada je zarađivanje za život oduzimalo većinu mog vremena. Vjerujem da sam učinio pravu stvar, jer ako je, da bi književnost cvjetala, prvo neophodno da društvo dostigne visoku kulturu, slobodu, prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni postojala. Ali zahvaljujući književnosti, svijesti koju ona oblikuje, željama i čežnjama koje ona inspiriše, i našem razočarenju u realnost kada se vratimo sa putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutna od vremena kada su pripovjedači tek počinjali da humanizuju život svojim pričama. Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, čitanje je protest protiv manjkavosti života. Kada u fikciji tražimo ono što nam nedostaje u životu, mi govorimo, bez potrebe da to kažemo ili čak da toga budemo svjesni, da život takav kakav jeste ne gasi našu žeđ za apsolutnim – temeljem svega što nas čini ljudima – i da treba da bude bolji. Mi izmišljamo fikcije kako bi na neki način živjeli mnogim životima kojima bismo željeli da živimo kada jedva da na raspolaganju imamo i ovaj jedan.

Bez fikcije, bili bismo manje svjesni značaja slobode da bi se moglo živjeti, pakla u koji se život pretvara kada ga gazi tiranin, ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju u to da nas književnost ne samo uranja u san o ljepoti i sreći već nam ukazuje na svaku vrstu represije, zapitaju zašto se svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana od kolijevke do groba toliko plaše književnosti da uspostavljaju sisteme cenzure kako bi je kontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to čine jer znaju koliki je rizik dozvoliti mašti da slobodno luta u knjigama, znaju kako fikcija može biti subverzivna kada čitalac poredi slobodu koja je čini mogućom i koja se u njoj uživa sa zatajom i strahom koji vrebaju u stvarnom životu. Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše napravljen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice. Ova činjenica, ako pusti klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, čini građane težim za manipulisanje, manje spremnim da prihvate laži isljednika i tamničara koji bi htjeli da ih natjeraju da vjeruju da iza rešetaka vode sigurnije i bolje živote.

Dobra književnost gradi mostove među različitim ljudima, i omogućavajući nam da uživamo, patimo ili budemo izneneđeni, ujedinjuje nas pod jezicima, uvjerenjima, navikama, običajima i predrasudama koje nas razdvajaju. Kada veliki bijeli kit povuče kapetana Ahaba u more, srca čitalaca osjete strah na potpuno isti način u Tokiju, Limi, ili Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kada se Žilijen Sorel popne na vješala, drhtaj jednako prožme čitaoca koji vjeruje u Budu, Konfučija, Hrista, Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ili bombachas. Književnost stvara bratstvo među različitim ljudima i ruši brane koje su među muškarcima i ženama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.

Pošto svaki period ima svoje strahote, naše doba je doba fanatika, terorista samoubica, drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem zaslužuje raj, da krv nevinih pere kolektivne uvrede, ispravlja nepravde, i nameće istinu umjesto pogrešnih uvjerenja. Svaki dan, širom svijeta, nebrojene žrtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sa padom totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati zajednički život, mir, pluralizam, i ljudska prava i da će svijet ostaviti u prošlosti holokauste, genocide, invazije, i ratove za istrebljenje. Ništa od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizma cvjetaju, vođeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ne možemo previdjeti činjenicu da bilo koja šačica zaluđenih osvetnika može jednog dana izazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemogućiti, suprotstaviti im se i poraziti ih. Njih nema mnogo, iako njihovi zločini gromoglasno odjekuju širom planete i noćne more koje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo dozvoliti da nas zastraše oni koji žele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali tokom duge istorije civilizacije. Hajde da branimo liberalnu demokratiju koja, sa svim svojim ograničenjima, i dalje znači politički pluralizam, koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvažavanje kritike, legalnost, slobodne izbore, smjenu vlasti, sve što nas je izvlačilo iz divljaštva i vodilo nas bliže – iako to nikad nećemo dostići – lijepom, savršenom životu koji je izumila književnost, onom koji možemo zaslužiti samo tako što ćemo ga izmisliti, napisati ili pročitati. Suprotstavljajući se krvožednim fanaticima mi branimo naše pravo da sanjamo i da ostvarimo naše snove.
U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio marksista i vjerovao sam da bi socijalizam bio lijek za eksploataciju i socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraženiji u mojoj zemlji, Latinskoj Americi, i u ostalim zemljama Trećeg svijeta. Moje razočarenje u etatizam i kolektivizam i moje preobraćenje u demokratu i liberala – što nastojim biti – je bilo dugo i teško i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput pretvaranja kubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastičan, u autoritarni vertikalni model Sovjetskog Saveza; svjedočenja disidenata koji su uspjeli da se provuku kroz ograde od bodljikave žice i pobjegnu iz gulaga; invazije na Čehoslovačku od strane nacija Varšavskog pakta; i zbog mislilaca poput Rejmonda Arona, Žan Fransoa Revela, Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture i otvorenih društava. Ovi učitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada se činilo da je inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla činima sovjetskog socijalizma ili, još gore, krvavom vještičjem piru kineske kulturne revolucije. "

( sledi nastavak )








Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Okt - 0:03





"Kao dječak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam, očaran francuskom književnošću, vjerovao da bi mi, da živim tamo i udišem vazduh koji su udisali Balzak, Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da postanem pravi pisac, i da ću ako ne napustim Peru biti kvazi-pisac koji piše samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujem Francuskoj i njenoj kulturi nezaboravne lekcije, na primjer da je književnost poziv isto koliko i disciplina, rad i upornost. Tamo sam živio dok su Sartr i Kami još bili živi i pisali, u vrijeme Joneska, Beketa, otkrića Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana, pozorišta National Populaire Žana Vilara i Odéon Žan-Lui Baroa, Nouvelle Vague i Nouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, André Malroa, i onog što je možda bilo najveći pozorišni spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija i olimpijskih gromova Generala de Gola. Ali možda sam najzahvalniji Francuskoj na otkriću Latinske Amerike. Tamo sam naučio da je Peru dio široke zajednice ujedinjene istorijom, geografijom, društvenim i političkim problemima, specifičnim načinom života, i prelijepim jezikom kojim se govori i piše. I upravo tih godina je proizvodio novu, snažnu književnost. Tamo sam čitao Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, Kabrera Infantea, Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge čija djela su revolucionalizovala narativu na španskom jeziku, i zahvaljujući kojima su Evropa i dobar dio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent prevrata, operetskih despota, bradatih gerila, mambe i ča-ča-ča već i ideja, umjetničkih formi i literarnih fantazija koje su nadilazile specifičnosti i govorile univerzalnim jezikom.

Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i grešaka, Latinska Amerika je napredovala iako je, kao što je César Vallejo rekao u svojoj pjesmi, Hay, hermanos, muchísimo que hacer [Braćo, još uvijek ima puno da se radi]. Imamo manje manje diktatorskih režima nego ranije, samo Kuba i njen imenovani nasljednik, Venecuela, i neke pseudo populističke demokratije kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugim dijelovima kontinenta demokratija funkcioniše, podržana širokim narodnim konsenzusom, i po prvi put u našoj istoriji, kao u Brazilu, Čileu, Urugvaju, Peruu, Kolumbiji i Dominikanskoj Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi, imamo i desnicu i ljevicu koje poštuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti. To je ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloćudnom korupcijom i nastavi integraciju sa svijetom, Latinska Amerika će konačno prestati biti kontinent budućnosti i postaće kontinent sadašnjosti.
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje drugo. U svim mjestima u kojima sam živio, u Parizu, Londonu, Barseloni, Madridu, Berlinu, Vašingtonu, Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici, osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek bih našao kutak gdje sam mogao živjeti u miru, raditi, učiti, gajiti snove, i nalaziti prijetelje, dobre knjige za čitanje i teme za pisanje. Ne čini mi se da sam time što sam nehotice postao građanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer da je tako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne bi se uvijek javljalo u mojim pričama čak i kada se čini da su se one desile daleko od Perua. Upravo suprotno, ja vjerujem da je to što sam tako dugo živio van zemlje u kojoj sam rođen učvrstilo tu vezu, dodajući joj lucidniju perspektivu, i nostalgiju koja može razlučiti između bitnog i nebitnog i koja održava sjećanja živim. Ljubav prema zemlji gdje si rođen ne smije biti obavezna, već kao i svaka druga ljubav mora biti spontan čin srca, kao onaj koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.

Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu rođen, odrastao, tu sam formiran i doživio iskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju ličnost i moj poziv, i tamo sam volio, mrzio, uživao, patio i sanjao. Ono što se tamo desi više me pogađa, pokreće i frustrira nego nešto što se desi bilo gdje drugo. Ja to nisam želio ili nametnuo sebi; to je jednostavno tako. Neki sunarodnici su me optužili da sam izdajnik i zamalo sam izgubio državljanstvo kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog režima, tražio od demokratskih vlada svijeta da kazne režim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao što sam uvijek činio sa diktatorskim režimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinočeu, Fidelu Castru, Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Južnoj Africi, uniformisanim satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to učinio sutra kada bi – neka sudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole – Peru opet bio žrtva prevrata koji bi poništio našu krhku demokratiju. To nije bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeđenog čovjeka, kako su neka piskarala napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastite nebitnosti. Taj čin je bio u skladu sa mojim ubjeđenjem da diktatorski režim predstavlja apsolutno zlo za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo da zarastu, da truje budućnost nacije, i stvara štetne navike koje traju generacijama i odlažu demokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv diktatorskih režima mora boriti bez oklijevanja, svim raspoloživim sredstvima, uključujući ekonomske sankcije. Tužno je što demokratske vlade, umjesto da budu primjer tako što će se boriti za zajednički cilj sa onima koji se hrabro suprotstavljaju diktatorskom režimu koji trpe, često stanu ne na njihovu stranu, već na stranu njihovih mučiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za svoju slobodu, se takođe bore za našu.
Moj sunarodnik, José María Arguedas, nazvao je Peru zemljom “svake krvi”. Ne vjerujem da ga ni jedna formula bolje definiše: to smo mi i to je ono što svi Peruanci nose u sebi, sviđalo nam se to ili ne: ukupnost tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proističe iz naše četiri ključne tačke. Ponosan sam što se osjećam nasljednikom prehispanskih kultura koje su proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku ili keramiku Inka koja je izložena u najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Maču Piču, Gran Chimú, Chan Chan, Kuelap, Sipán, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i Španaca koji su, u svojim vrećama za sedlom, mačevima i konjima, donijeli u Peru Grčku, Rim, judeohrišćansku tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Góngora, i grubi jezik Kastilje zaslađen Andima. A sa Španijom je došla Afrika sa svojom snagom, svojom muzikom, i živom maštom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo malo istražimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom. Kakva izvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!

Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva osvajanja, naravno, i to treba kritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo zaboraviti da su oni koji su počinili pljačku i zločine bili, najvećim dijelom, naši pradjedovi i čukundjedovi, Španci koji su došli u Ameriku i usvojili američki način života, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takva kritika, da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost od Španije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivšim kolonijama, umjesto da oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili su da ih eksploatišu sa jednakom pohlepom i okrutnošću kao i osvajači i, u nekim zemljama, da ih uništavaju i istrebljuju. Hajde da to kažemo sasvim jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnog stanovništva je bila isključivo naša odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i dalje neriješeno pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu bruku i sramotu."
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Okt - 0:05




"Ja volim Španiju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik koliko i moja zahvalnost. Da nije Španije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum ili postao poznat pisac i možda bih, kao toliko nesretnih kolega pisaca, lutao u limbu pisaca bez sreće, izdavača, nagrada ili čitalaca, koje će – slabe li utjehe – jednog dana možda otkriti budući naraštaji. Sve moje knjige su objavljene u Španiji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao što su Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushićeni što moje priče imaju čitaoce. Španija mi je dodijelila drugo državljanstvo kada samo umalo izgubio svoje. Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost između toga što sam Peruanac i što imam španski pasoš, jer sam uvijek osjećao da su Španija i Peru dvije strane istog novčića, ne samo u mojoj malenkosti već u esencijalnim stvarima kao što su istorija, jezik i kultura.

Od svih godina koje sam proživio na španskom tlu, kao najbrilijantnijih se sjećam onih pet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih sedamdesetih. Frankov diktatorski režim je još uvijek bio na vlasti, ali tada je već bio na izmaku, a naročito na polju kulture, nemoćan da održi raniju kontrolu. Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe koje cenzori nisu mogli zakrpiti, i kroz koje je špansko društvo apsorbovalo nove ideje, knjige, struje misli, i umjetničke vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Ni jedan grad nije bolje iskoristio taj početak otvaranja ili doživio slično uzbuđenje na svim poljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je postala glavni grad kulture Španije, mjesto u kojem ste morali biti da biste udahnuli iščekivanje dolazeće slobode. I, na neki način, ona je takođe bila glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog broja slikara, pisaca, izdavača i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili u Barselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako si želio da budeš pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u naše vrijeme. Za mene su to bile nezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i plodnog intelektualnog rada. Kao prije toga Pariz, Barselona je postala Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni grad gdje je bilo stimulativno živjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena građanskog rata, španski i latinoamerički pisci miješali i bratimili, priznajući jedni druge kao posjednike iste tradicije, ujedinjene u zajedničkom poduhvatu i neminovnosti: kraj diktatorskog režima je bio izvjestan, a u demokratskoj Španiji, kultura će biti glavni protagonist.

Iako se sve nije baš tako odigralo, španski prelaz sa diktatorskog režima na demokratiju je jedna od najboljih priča modernog doba, primjer kako se, kada prevlada razum, a politički protivnici ostave po strani sektarijanizam radi opšteg dobra, mogu desiti čudesne stvari kao u romanima magičnog realizma. Španski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, od nerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakterističnih za privredu trećeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i njeno usvajanje u svega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo cijeli svijet i ubrzalo modernizaciju Španije. Bilo je dirljivo i poučno za mene što sam ovo iskusio iz blizine, ponekad i iznutra. Žarko sam se nadao da nacionalizam, neizlječiva bolest modernog svijeta i Španije takođe, neće upropastiti ovu sretnu priču.

Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju - ili, bolje rečeno, religiju koja je kratkovida, isključiva, koja skraćuje intelektualni horizont i gaji u svojim njedrima etničke i rasističke predrasude, jer slučajnu okolnost mjesta rođenja pretvara u najvišu vrijednost, u moralnu i ontološku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedan od uzroka najgorih krvoprolića u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i sadašnjeg prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Ništa kao nacionalizam nije toliko doprinijelo balkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u bes¬mislenim sukobima i sporovima te rasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oružja umjesto da se grade škole, biblioteke i bolnice.

No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i njihovo odbacivanje "drugog", što uvijek sije nasilje, sa patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji u kojoj smo se rodili, gdje su živjeli naši preci i gdje su se začeli naši snovi, gdje su nam pejzaži poznati, sa dragim bićima i događajima koji su postali važne uspomene i naši štitovi protiv samoće. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojima simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše sjećanje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da, bez obzira gdje se nalazili, uvijek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.

Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam rođen, ali u kojem nikad nisam živio, koji sam upoznao kroz sjećanja i čežnje moje majke, djeda i bake, ujaka i tetki, jer je moja cijelo porodično pleme, kao što Arequepeños imaju običaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sa sobom u svojim seobama. To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebe na svijet već ih parovi prave čineći nečuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademija San Miguel i pozorište Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam napisao izvedeno na sceni. To je čošak ulica Diego Ferré i Colón, u naselju Miraflores u Limi – koje smo zvali “sretno naselje” – gdje sam iz bermuda prešao u dugačke pantalone, zapalio svoju prvu cigaretu, naučio plesati, zaljubio se i otvorio svoje srce djevojkama. To su prašnjave, pulsirajuće prostorije redakcije novina La Crónica, gdje sam se, sa šesnaest godina, počeo baviti novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno sa književnošću, bavio gotovo cijeli život i koji je, kao i knjige, učinio da proživim više, da upoznam svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva društva, odlične ljude, dobre, loše i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje sam saznao da Peru nije malo utvrđenje srednje klase gdje sam do tada živio, ograđen i zaštićen, već velika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana svim vrstama socijalnih oluja. To su podzemne ćelije Cahuide gdje smo, sa šačicom San Marcos studenata, pripremali svjetsku revoluciju. Peru su i moji prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo tri godine, usred bombardovanja, zamračenja, i terorističkih ubistava, radili na odbrani demokratije i kulture slobode.

Peru je Patricia, moja rođaka prćastog nosa i čvrstog karaktera kojom sam bio dovoljno sretan da se oženim prije četrdeset pet godina i koja još uvijek trpi manije, nervoze i napade bijesa koji mi pomažu da pišem. Bez nje bi moj život davno nestao u turbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo, Morgana i šestoro unučadi koji produžuju naše postojanje i unose radost u njega ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rješava probleme, upravlja budžetom, unosi red u haos, drži podalje novinare i nametljivce, brani moje vrijeme, odlučuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i toliko je velikodušna da čak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje najveći kompliment: “Mario, jedino u čemu si dobar je pisanje.”
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Okt - 0:11








"Da se vratimo književnosti. Raj djetinjstva nije književni mit za mene već stvarnost koju sam doživio i uživao u velikoj porodičnoj kući sa tri dvorišta u Cochabamba, gdje sam se sa rođacima i školskim prijateljima igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepi miševi gnijezdili na tavanu, nečujne sjenke koje su punile zvjezdane noći te vrele zemlje misterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila, nešto šarmantno za šta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, nećak, sin bez oca, jer je moj otac umro i otišao u raj. On je bio je visok, zgodan muškarac u uniformi mornarice čija je fotografija krasila moj noćni ormarić, kojoj sam se molio i koju sam ljubio prije odlaska na spavanje. Jednog jutra u Piuranu – mislim da se još nisam oporavio od toga – majka mi je otkrila da je taj gospodin zapravo živ. I da ćemo baš tog dana ići da živimo s njim u Limu. Imao sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam dječju nevinost i otkrio usamljenost, autoritet, život odraslih, i strah. Spas sam nalazio u čitanju, čitanju dobrih knjiga, bježanju u svijet gdje je život bio slavan, intenzivan, avantura za avanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan i sretan. I u pisanju, potajnom, kao neko ko se predaje groznom poroku, zabranjenoj strasti. Književnost je prestala biti igra. Postala je način da se oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnošljivog, razlog da živim. Od tada, kad god se osjećam obeshrabreno ili potišteno, na rubu očaja, predavanje dušom i tijelom svom pripovjedačkom radu predstavlja svjetlo na kraju tunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.

Iako je pisanje veoma težak i mukotrpan posao, i mada kao svaki pisac ponekad osjećam blokadu, sušnu sezonu mašte, ništa nije toliko doprinijelo da uživam u životu kao mjeseci i godine provedeni na pisanju priče, od nesigurnih početaka, slike sačuvane u sjećanju, doživljenog iskustva koje postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne u projekat i odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokuša pretvoriti u priču. “Pisanje je način života,” kazao je Flober. Jeste, apsolutno, način života sa iluzijama i radošću i vatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim riječima dok ih ne savladaš, istraživanje širokog svijeta, kao lovac koji traga za željenim plijenom kako bi nahranio embrionsku fikciju i utažio nezasiti apetit svake priče koja kako raste želi da proguta svaku drugu priču. Kada roman dobije oblik i počne da živi vlastitim životom, sa likovima koji se kreću, čine, osjećaju i zahtijevaju poštovanje i uvažavanje, kojima više nije moguće proizvoljno nametati ponašanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez da ih ubijete, bez da priča izgubi moć da ubijedi – to je iskustvo koje me i dalje očarava kao i prvi put, potpuno i vrtoglavo kao vođenje ljubavi sa ženom koju volite danima, sedmicama, mjesecima, bez prestanka.

Kada govorimo o fikciji, dosta sam pričao o romanu a veoma malo o pozorištu, drugoj najistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno. Pozorište je bilo moja prva ljubav, od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt trgovačkog putnika, Artura Milera, u pozorištu Segura u Limi, predstavu koja me fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Da je tada postojala pozorišna scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a ne romanopisac. Nije je bilo, i zbog toga sam se više okrenuo pripovijedanju. Ali moja ljubav prema pozorištu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupčana pod sjenkom romana, kao iskušenje i nostalgija, naročito kad god bih pogledao neku sjajnu predstavu. Kasnih sedamdesetih, život stogodišnjakinje, pra-tetke Mamaé, koja je u svojim zadnjim danima odbacila stvarnost koja ju je okruživala kako bi našla utočište u sjećanju i fikciji, inspirisao je priču. I osjećao sam, proročanski, da je to priča za pozorište, da bi samo na sceni ona mogla dobiti životnost i raskoš uspješne fikcije. Napisao sam je sa nesigurnim uzbuđenjem početnika i toliko sam uživao gledajući je na sceni sa Normom Aleandro u glavnoj ulozi da sam se od tada, između romana i eseja, nekoliko puta vraćao drami. I moram dodati, nikada nisam pomišljao da ću se sa sedamdeset godina popeti (ili bolje rečeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura mi je omogućila da po prvi put na svojoj koži iskusim kako je čudesno za nekoga ko je proveo život pišući fikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mašte, da proživi fikciju pred publikom. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti dragim prijateljima režiseru Joan Ollé i glumici Aitana Sánchez Gijón, što su me ohrabili da podijelim sa njima to fantastično iskustvo (uprkos panici koja ga je pratila).

Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumijemo, da se orijentišemo u lavirintu u kom se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spasava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo, barem djelimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi, naročito nas koji gajimo više sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svoju zbunjenost pred temama kao što su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe, duša, smisao ili besmisao istorije, ono što je iznad i izvan racionalnog saznanja.

Oduvijek sam fasciniran zamišljao neizvjesne okolnosti u kojima su naši preci – koji su se još uvijek jedva razlikovali od životinja, jezik koji im je omogućavao da komuniciraju jedni sa drugima tek rođen – u pećinama, oko vatre, u noćima punim prijetećih opasnosti od munja, gromova, urličućih zvijeri, počeli da izmišljaju i pripovijedaju priče. To je bio ključni trenutak u našoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja zaokupljenih glasom i maštom pripovjedača, počela je civilizacija, dugi put koji će nas postepeno humanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog pojedinca, da ga odvojimo od plemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon, slobodu i da istražimo najskrivenije kutke prirode, ljudskog tijela, svemira, da putujemo do zvijezda. Te priče, basne, mitovi, legende koje su odzvanjale po prvi put kao nova muzika pred slušaocima koji su se plašili misterija i opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijeteće, mora da su predstavljale trenutke opuštanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu, za koje je postojati značilo jesti, nalaziti sklonište od nepogoda, ubijati i množiti se. Od vremena kada su počeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove, podstaknute od strane pripovjedača, prestali su da budu vezani za pokretnu traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihov život je postao san, zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se iz zatočeništva i promijeniti i poboljšati, borba da se zadovolje želje i ambicije koje su pokretale zamišljene živote u njima, i znatiželja da se riješe misterije koje su ispunjavale njihovo okruženje.

Ovaj neprekidni proces je obogaćen kada je izumljeno pismo i kada su se priče mogle ne samo slušati, već i čitati, dobijajući trajnost koju im književnost podaruje. Zbog toga se ovo mora neprekidno ponavljati dok nove generacije ne budu ubijeđene u to: fikcija je više od zabave, više od intelektualne vježbe koja oštri senzibilitet i budi kritički duh. To je apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajući i čuvajući u nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljaštvu izolovanosti i da se život ne svede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali ignorišu ono što okružuje te stvari, što im prethodi ili nakon njih slijedi. Tako da nam se ne desi da mi postanemo sluge i robovi mašina koje smo izumili da nama služe. I pošto bi svijet bez književnosti bio svijet bez želja ili ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono što ljude zaista čini ljudima: sposobnost da izađemo iz sebe i uđemo u drugog, u druge, izvajane glinom naših snova.

Od pećine do nebodera, od štapa do oružja masovnog razaranja, od tautološkog života u plemenu do ere globalizacije, književne fikcije su uvećale ljudska iskustva, sprečavajući nas da utonemo u letargiju, u samoživost, u rezignaciju.
Ništa nije unijelo toliko nemira i pokrenulo našu maštu i naše želje kao izmišljeni život koji, zahvaljujući književnosti, dodajemo ovom koji imamo, tako da možemo biti protagonisti velikih avantura, velikih strasti koje nam stvarni život nikada neće dati. Laži književnosti postaju istine preko nas, čitalaca, transformisanih, zaraženih čežnjom i, krivicom fikcije, vječno propituju osrednju stvarnost. Čarolija, kada nam književnost nudi nadu da ćemo imati ono što nemamo, pristajući na tu nemoguću egzistenciju gdje kao paganski bogovi osjećamo smrtnost i vječnost u isto vrijeme, što u naš duh unosi nekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela smanjenju nasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju. Jer naša priča će, srećom, uvijek biti nedovršena. Zbog toga moramo nastaviti da sanjamo, čitamo i pišemo, jer je to najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim."

Štokholm, 7. decembar, 2010. godine

byka.com

za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Okt - 0:17



Neki od naslova knjiga Maria Vargas Ljose koje su prevedene kod nas:


Rat za smak sveta



Savetnik je u svojim propovedima toliko predskazivao da će sile Psa doći da ga uhvate
i stave čitav grad pod nož, da se niko u Kanudosu nije iznenadio kada se saznalo da
se jedna četa Devetog pešadijskog bataljona iz Baije iskrcala u tom mestu, sa zadatkom
da uhvati sveca. Proročanstva su, eto, počinjala da se obistinjuju, reči su se pretvarale u
stvarnost. Vest je izazvala burnu reakciju, pokrenula staro, mlado, muško, žensko. Te noći,
kad je počeo smak sveta, sav Kanudos se zgrnuo oko Hrama Dobrog Isusa – kostura zdanja
u dva nivoa, s tornjevima koji su izrastali i zidovima koji su se postepeno popunjavali – da bi
saslušao Savetnika. Vazduh je bio zasićen verskim zanosom izabranih. Savetnik kao da je
bio povučeniji u sebe nego ikad.

Ovim romanom Vargas Ljosa izražava svoje nezadovoljstvo, pobunu i neslaganje sa svetom
koji tumači glasom punim gneva, groteskne ironije, ali i nostalgije.

Uzimajući za glavni motiv događaje koji su se desili krajem XIX veka u Brazilu, kada je mlada
Republika povela rat protiv grupe verskih fanatika u zabačenim severoistočnim visoravnima
zemlje, Vargas Ljosa pripoveda oporu i zajedljivu priču o onima koji su na dnu društvene lestvice
i koji, umesto da u novoj vladi prepoznaju mogućnost svog spasenja, nalaze strah od promena.
Zaostala sirotinja pobuniće se protiv građanskog braka, popisa stanovništva, decimalnog sistema…
Kruta vojnička logika nove države neće imati nimalo razumevanja za pomahnitalu sirotinju.
Tako će nastati rat za smak sveta sa konačnim bilansom od četrdeset hiljada poginulih.

happynovisad.com


Poslednji izmenio malalila dana Uto 6 Nov - 4:31, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Okt - 0:24





Procitala sam knjigu, preporucujem je.
Izvrsna knjiga , cita se u jednom dahu.

Avanture nevaljale devojčice




Avanture nevaljale devojčice naziv je njegovog romana iz 2006, koji je za naše tržište
objavila izdavačka kuća Laguna. Roman kontinuiranog, blagog erotičnog naboja, upoznaje
nas sa životom političkih i ekonomskih iseljenika Perua. Kada glavni junak, Rikardo,
ostvaruje san (konačno počinje da gradi svoj život u Parizu), idilično ostvarenje želje
uznemirava iznenadni susret sa velikom ljubavi iz mladih dana. Ona je nemirnan duh
provokativnog šarma koji uspeva da Rikarda skrene sa puta novih ambicija. Da li će
ovaj sudbinski ili sasvim slučajan susret postati novi put za istinsku sreću, ili je granica
između bola i užitka toliko nestabilna da je ljubav sinonim više za siguran rizik?

Novinarka Ketrin Harison roman je neslavno označila kao „ponovno pisanje“ na temu
Floberovog klasika Madam Bovari. Koliko analogije, a koliko inovativnog Ljosa unosi
svojim delom, i kakvu vrstu dijaloga vodi sa čuvenom Emom Bovari u konstruisanju
originalnog lika „nevaljale devojčice“? Pronađite odgovore - svi su u tekstu. Prihvatite
primamljiv poziv, i uplovite u Ljosov svet fiktivne stvarnosti izvajane slovom.


happynovisad.com


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 12 Maj - 16:27



Ljosa - diskretni heroj Perua

Slavni nobelovac Mario Vargas Ljosa u septembru objavljuje novi roman. Peruanski pisac
se tematski vraća u Limu i Piuru, dva grada koja su obeležila njegovo odrastanje.



JEDAN od najpoznatijih svetskih književnika, nobelovac Mario Vargas Ljosa objaviće 12. septembra
novi, dugoočekivani roman "Diskretni heroj". Knjiga će istog dana biti u prodaji u svim zemljama
Latinske Amerike, i u Španiji, a potom slede izdanja širom Evrope i sveta.

Ovaj roman sledi "Keltov san", objavljen 2010, posle 15 godina pauze. Peruanski pisac se tematski
vraća u Limu i Piuru, dva grada koja su obeležila njegovo odrastanje.

Autor romana "Grad i psi", "Razgovor u katedrali", "Avanture nevaljale devojčice", u novom delu nudi
dve paralelne priče, koje prate sudbine dvojice junaka. Jedan je nežan i pedantan Felisito Janake,
mali privrednik iz Piure, a drugi je beskompromisni Ismael Karera, bogati vlasnik osiguravajuće kuće
u Limi. Obojica pokušavaju da gospodare sopstvenom sudbinom - Felisito da se izbori sa ucenjivačima,
a Ismael priprema osvetu sinovima besposličarima, koji su pokušali da ga ubiju.


Premijera predstave

OSIM najave novog romana, peruanski pisac je ovih dana bio zastupljen u medijima i zbog
premijere pozorišnog dela "La Chunga", u Španskom teatru u Madridu. Ova kuća je najavila
da je ovo samo prva predstava, kojom otpočinje ciklus postavljanja na ovu scenu celokupnog
dramskog opusa Vargasa Ljose.


Među stranicama "Diskretnog heroja" ljubitelji Ljosine proze pronaći će i neke poznate junake,
poput Rigoberta, donje Lukrecije i Fonćita ("Don Rigobertove beležnice") i Litume ("Lituma u
Andima"), ali ovoga puta u sporednim ulogama.

- To je melodrama, puna humora, smeštena u današnji Peru. Ovo je jedan razigran i opušten
Vargas Ljosa - najavljuje njegov izdavač.

Prema njenim rečima, roman donosi i novi momenat. Za razliku od ranijih dela u kojima su
očevi preuzimali uloge negativaca, ovde su one "dodeljene" sinovima.

Moja skrivena želja je da, kad već nisam uspeo sa prethodnom knjigom, bar ova preživi pola veka,
poput romana "Grad i psi" - poručuje Vargas Ljosa.


novosti.rs
11.04.2013.


Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 11 Sep - 22:04



Novi roman Marija Vargasa Ljose izlazi sutra iz štampe




Novi roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost, peruanskog pisca Marija Vargasa Ljose,
"El heroe discreto" (Diskretni heroj), izaći će sutra iz štampe, objavio je danas pisac.

Radnja Ljosinog romana smeštena je u dva peruanska grada - glavnom
gradu Limi i Pjuri, malom mestu na severoistoku zemlje.

Ljosa je rekao novinarima da roman prati život malog preduzetnika iz Pjure, koji je
žrtva iznude, i bogatog biznismena iz Lime, koga vlastita deca žele da ubiju. Pisac
je dodao da je i ekonomski razvoj njegove rodne zemlje u poslednjih nekoliko
decenija takodje tema romana.

Ljosaživi u Madridu, glavnom gradu Španije. On je 2010. dobio Nobelovu nagradu
za književnost. Cclan je Španske kraljevske akademije. Objavio je brojne romane,
medju kojima su i "Razgovor u katedrali", "Panteleon i posetiteljke", "Tetka Hulija i
piskaralo" "Rat za kraj sveta", "Priča o Majti", "Pohvala pomajci", "Don Rigobertove
beležnice", a autor je i velikog broja eseja.


blic.rs


Poslednji izmenio malalila dana Čet 11 Dec - 21:54, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Čet 11 Dec - 21:44



Mario Vargas Ljosa 18. juna u Beogradu



Izvor: B92

Nobelovac Mario Vargas Ljosa biće počasni gost letnje manifestacije Noć knjige,
koju 18. juna 2015. godine u Beogradu organizuje izdavačka kuća Laguna.






Slavni peruanski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. godine, jedan
je od najpoznatijih predstavnika latinoameričkog buma koji je književnim, ali i celokupnim
umetničkim svetom, odjeknuo tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka.

Laguna, koja poslednjih godina izdaje Ljosina dela, najavila je da će se, uz brojne srpske
i pisce iz regiona, nobelovac u Beogradu družiti sa čitateljima i čitateljkama 18. juna,
za kada je zakazana letnja Noć knjige.




Zimsko, predstojeće izdanje ove manifestacije, biće organizovano 12. decembra od 17
do 24 sata, kada će se u Delfi knjižarama i Laguninim klubovima čitalaca širom Srbije,
Crne Gore i Republike Srpske, brojna izdanja naći po sniženim cenama, uz gostovanja
brojnih pisaca.

-- Pročitajte i recenziju romana Avanture nevaljale devojčice --

Pre dolaska u Beograd, Ljosa će boraviti u Crnoj Gori, gde će izdavačka kuća Nova knjiga
iz Podgorice organizovati trodnevni međunarodni simpozijum o Ljosinom delu, na kojem
će biti prisutni najbolji poznavaoci Ljosinog dela iz regiona i ostatka Evrope.



Kako je za B92 potvrdio Predrag Uljarević, direktor “Nove knjige”, na simpozijumu koji
ta izdavačka kuća priprema već dve godine, o Ljosi i njegovom stvaralaštvu govoriće
vrsni književni kritičari i teoretičari književnosti, univerzitetski profesori, pisci i prevodioci.

-- Pročitajte i Vargas Ljosa: Nacionalizam preti Evropi

Biće to prvi naučni skup ove vrste o Ljosinom stvaralaštvu u ovom delu Evrope.
Izdavačka kuća “Nova knjiga”, koja je i izdavač Marija Vargasa Ljose u Crnoj Gori,
povodom ovog velikog događaja, objaviće i knjigu radova izloženih na simpozijumu.

U razgovoru za B92 Uljarević je najavio da će po završetku simpozijuma Ljosa, osim
u Beogradu, verovatno boraviti i u Zagrebu ili Sarajevu.
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Čet 11 Dec - 21:53

Mario Vargas Ljosa

 – „Čitanje je protest protiv manjkavosti života“




Neko je Maria Vargesa Ljosu okarakterisao kao „pobunjenika, ali koji i sam kao da ne zna „protiv čega je“. Sam Ljosa za sebe kaže da je „protiv života bez smisla“. Ovaj latino-američki pisac poreklom iz Perua, rođen je 1936. godine u Arekipu. Vrlo rano otkrio je čari pisane reči (sa svega pet godina) i od tada njegov život podređen je prvo čitanju, a kasnije pasioniranom pisanju. Diplomirao je književnost na Univerzitetu San Marko u Limi, a doktoriorao na Univerzitetu u Madridu 1959. godine. Najveći deo svoga života proveo je u Evropi, prvo u Francuskoj, gde je radio najpre kao profesor, a potom, kao novinar Franc presa. Španija je zemlja koju je izabrao srcem, a pre svega, Barselaonu u kojoj se po sopstevenom priznanju oseća kao kod kuće.
Dve velike strasti vodile su i dominirale
 Ljosinim životom, prva i najvažnija je – književnost.  Druga je  politička angažovanost. Ljosi kao piscu nikada ova druga  nije pomagala, naprotiv! Ali on nije mogao i nije hteo da je se odrekne. Ubeđen da je umetnicima mesto u politici, vrlo često je u svojim intervjuima podvlačio važnost bavljenja njome: “Politika, društvo, globalna situacija od koje odustaju mladi ljudi – neprihvatljiva je. Većinu intelektualaca danas ne interesuju društveni problemi…Umetnici je preziru, štaviše, veruju da umetnost i književnost ne smeju da se „uprljaju politkom“. Smatram da umetnici i intelektualci imaju određenu odgovornost da nešto urade, makar da razjasne neke društvene i političke teme… Jer, mi danas doslovno živimo u društvu spektakla. Na narod ne utiču „misleći ljudi“, već fudbaleri, sporske zvezde, komedijaši, pevači. Ovo je kultura medija – važna je slika, a ne ideje i razum“. Do koje mere je bio ubeđen u ono što govori dokazao je i 1990. godine kada se kandidovao za predsednika Perua i izgubio od Alberta Fuhimora.



Najranija sećanja iz rodnog Perua ostavila su vrlo dubok trag i kada piše misli upravo na  obespravljene Indijance i  crnce  koji su u sukobu sa svetom belaca srednje i visoke klase. Još jedna tema dominira Vargesovom literaturom – a to je erotika. „Erotika obogaćuje ljubav! Kada fizička ljubav ide u paru sa emocijama, imate osećaj celovitosti, sreće i savršenstva..“. Njegovo delo „Avanture nevaljale devojčice“ (koju je tako dobro prihvatila ovdašnja publika) upravo je dokaz ovih Ljosinih reči… zanosna, raskošna, napeta, bolna… ostaje dugo u sećanju onoga koji je čita.  Zato je Mario Varges Ljosa okarakterisan kao „barokni realista“, a dubina i preciznost njegovih reči mnogo puta nagrađivana. Dobitnik je nagrade Servantes, nagrade Princa Astorije, PEN / Nabokov i Grinzane Cavonr, i na kraju najznačajnije – Nobelove nagrade za književnost 2010. godine za roman ”Jarčeva fešta”. Poznat je po neumornom radu zato i ne čudi da je napisao preko trideset dela. Neka od najznačajnih su prevedena i kod nas, kao što su: ”Diskretni heroji”, ”Pohvala pomajci”, ”Raj na drugom ćošku”, ”Razgovor u katedrali”, ”Grad i psi”, ”Jarćeva fešta”, ”Zelena kuća”, ”Povest o Majti”, ”Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku”.



Pre svog dolaska u Evropu, Mario Varges Ljosa vrlo često se borio sa sopstvenim krizama i preispitivanjima, svestan da njegov narod u Peruu živi teško i vrlo često na ivici egzistencije, pa je svoje bavljenje književnošću, po katkad, doživljavao kao luksuz. „Ponekad sam se pitao nije li pisanje zapravo solipsistički luksuz u zemljama kao što je moja, gde je bilo malo čitalaca, a toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni. Toliko nepravde, i gde je kultura bila privilegija nekolicine…“. Na sreću svih ljubitelja dobre litarature Varges nije odustao. Priključio se tkz. Hispanoameričkom „bumu“ koga su još činili: Gabrijel Garsija Markes, Karlos Fuentes, Hulijo Kortasar i Horhe Luis Borhes. Šesdesetih godina prošlog veka ova grupa, tada mladih, latinoameričkih pisaca promenila je tok svetske književnosti.  O značaju i važnosti bavljenja književnošću, najbolje i najlepše je govorio sam Mario Varges Ljosa na doleli Nobelove nagrade:

„Pripovedači humanizuju život svojim pričama. Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, i čitanje je protest protiv manjkavosti života… Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumemo, da se orjentišemo u lavirintu u koji se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spašava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspevamo da dešifrujemo, barem delimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi, naročito za nas koji gajimo više sumnji nego izvesnosti, i ispravljamo svoju zbunjenost pred temama kao što je transcedencija, sudbina pojedinca i grupe, smisao ili besmisao istorije, ono što je iznad i izvan racionalnog saznanja“.


Tanja Petrovic Miljkovic

putuart.com
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Čet 11 Dec - 22:01



Mario Vargas Ljosa:
 Provokativna požuda „Pohvale pomajci“





„Ovaj zaigrani roman o ljubavi i požudi nateraće rumenilo u obraze
čak i najtvrdokornijih liberala i pohotljivaca.“
The Washington Post

Kažem jasno i glasno: sapima. Ne zadnjicom, ni dupetom, ni bokovima,
ni trticom, već sapima. Jer kad ja nju zajašem, ispuni me ovakvo osećanje:
da sam na mišićavoj, baršunastoj ždrebici, ustreptaloj a poslušnoj. Čvrste
su te sapi i možda odista tako orijaške kao što govori predanje što o njoj

po čitavom kraljevstvu kruži, raspaljujući maštu mojih podanika.

(Sve te priče dođu mi do ušiju, ali me ne srde, već mi laskaju.)


Ovom knjigom Vargas Ljosa je uspeo da nam svoje omiljene teme, ljubav
i erotiku, predstavi na nov, veoma provokativan način. Tumačeći šest
reprodukcija slika, on ih ujedno oživljava i kroz njih nam priča priče u
kojima ljupki i lepi Fončito uznemirava svoju maćehu, donju Lukreciju,
a don Rigoberto se posvećuje ponoćnim maštanjima terajući nas da se
zapitamo je li dečak sam Eros koji se zavlači u nedra zrele žene, ili je reč
o sanjarijama njenog muža, don Rigoberta. Preplićući mit i stvarnost,
Vargas Ljosa će nas provesti i kroz ispovesti vladara drevne Lidije i Dijane,
boginje lova.

Neveliko po obimu ali bremenito temama od kojih bi nas obuzeo stid da ih
na ovako maestralan način pisac nije obradio, ovo delo je jedinstveno u
opusu Marija Vargasa Ljose. 

laguna.rs
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Pon 22 Dec - 17:35

DON RIGOBERTOVE BELEŽNICE




Ovo je žanrovski polivalentno delo. U njoj su, uslovno, dva tipa
romana, roman tajni i roman ljubavi. Don Rigoberto je u životu
direktor osiguravajućeg društva; u beležnicama, sasvim drugi čovek
koji na stranicama dnevnika otkriva sebe kao hedonistu, erotomana,
i egzotičnog maštara. Drugim rečima, "Don Rigobertova beležnica" je
hronika stvarnog, i izmaštanog života, kroz koju Mario Vargas Ljosa
ispisuje divne stranice priče o umetnosti i žudnji. Ovo je dugo
čekani nastavak romana Pohvala pomajci. 


leo.rs

Mario Vargas Ljosa je beležnice napisao 1997. godine. No, čak ni protekla decenija nije uspela da okrnji priču, jer je ona jednostavno savršena, iznad svega bezvremena. To je priča o filozofiji, iskrenoj i pravoj ljubavi i umetnosti. O seksualnim fantazijama debelog supruga o sopstvenoj supruzi i njenoj prelepoj sluškinji. Na koliko načina možete iskoristiti mačiće, med i jedan krevet? Pitate se, zar ne?
Od drage osobe čula sam preporuku: “Pročitaj nećeš zažaliti. Ali moram da te upozorim ima dosta, pa kako da kažem, možda malo moralno iskrivljenih erotičnih scena. Znaš, nemoj molim te loše misliti o meni kada počneš da čitaš.”
S obzirom da je preporuka došla od valjanog izvora ali možda malo pitomijeg od mene bila sam zainteresovna. Šta je to što danas može biti, pa u nedostatku drugih reči, da kažemo, skandalozno po pitanju seksualnosti i erotike? Iskreno moja očekivanja nisu bila prevelika. Možda neka jeftina erotica, tja… tako nešto u svakom slučaju. Elem, sa zadovljstvom priznajem da sam se prevarila. I to mnogo.
Kad sada malo vratim film unazad, Don Rigobertove beležnice su lagano zauzele mesto među mojim najdražim knjigama. Jedna je od onih koja me je pomerila, naterala da mućkam glavom i sasvim sam sigurna jedna od onih kojima ću se defintivno jednom vratiti. Pa makar to bilo u staračkom domu…
Don Rigoberto zamoren poslom računovođe koji mu hrani pomalo smešno telo, zapisuje svoja razmišljnja, sećanja i snove. Njegove beležnice odzvanjaju bludom, koji bi nekima svojim čulnim opisima smetali kao nešto neprirodno, drugima bi jednostavno uživali u umešnosti da se takve reči stave na papir bez stida. Ipak, blud je deo svakodnevnog života, hteli to ili ne.
Savršena volterovska filozofija prepliće se sa strašću prema sopstvenoj supruzi. Kroz nju on proživljava sa slašću svaki trenutak njenih seksualnih iskustava sa osobama koje su joj zapale za oko. Gubljenje dana u dosadnim poslovima koji mu obezbeđuju novac nadoknađuje noćima ispunjenim umetnosti, senzualnosti i života. Sa otvorenom mržnjom kritikuje sportiste, vojnike i religiozne manijake, ali zato slavi i šalje pisma podrške ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je optužena da je zavodila maloletnika. Jer, koji dečak ne bi želeo da ga podučava starija žena, koja će ga uputiti u svet zadovoljstva koja nude ženska bedra. Zar ne bi bilo bolje da sve iskusnije žene imaju kao matrone svoje male učenike koje bi uvodile u svet, umesto zatvarati i osuđivati tako “hrabre i samosvesne zene”.
Otvorena i slobodna filozofija.
Zdrava ljubav prema umetnosti gde se ne prihvata obožavanje dela već samo uživanje u njemu. Jer se čovek nikako ne treba vezivati za materijalne stvari. Nakon par godina svaka umetnina treba da napusti svog vlasnika i da bude zamenjena drugom. Biti pretrpan umetnošću je isto sto biti pretrpan đubretom. Prava i slobodna ljubav prema ženi. Sve su to stvari koje čine duh Don Rigoberta.Ali šta je to što može naterati jedne takve supružnike da se odvoje. Kakav mora biti greh koji razdvaja dve osobe u međusobnom obožavanju?
Malo mrdnite guzu pa mozda i saznate. Elem, toplo preporučujem ovu dozu skoro pa podrugljive filozofije duha.
Više o autoru, a izdanje koje sam ja čitala. Ostaje samo da se zavalite i uživate.


 trablmejker.com
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Pon 26 Jan - 21:16

Avanture "nevaljalog" nobelovca


Glumački izaazov Marija Vargasa Ljose na sceni španskog pozorišta. Pojaviće se u
ulozi jednog od junaka svog komada "Priče iz vremena kuge"



NOBELOVAC Mario Vargas Ljosa naći se uskoro na pozorišnoj sceni, u ulozi jednog od junaka svog najnovijeg dela - pozorišnog komada "Priče iz vremena kuge". U Španskom teatru u Madridu 28. januara premijerno će biti izvedena drama, zasnovana na osam priča iz Bokačovog "Dekamerona", dok će istog dana biti objavljeno delo u štampanoj verziji.
"Priče iz vremena kuge" smeštene su u Firenci, gde nekoliko mladih pripoveda razne istorije u pokušaju da zaborave surovu realnost. Osam "Bokačovih priča na Ljosin način" govori o smehu, ljubavi, ali i razvratu i seksualnim nagonima koji se pojačaju pred pretnjom smrću. Peruanski pisac i njegova omiljena glumica, španska diva Ajtana Sanćes Hihon igraju vojvodu Ugolina i groficu De Santa Kroće, ljubavnike koji tajno održavaju sadomazohističku vezu.
- Imam napade panike i treme pred premijeru, ali istovremeno osećam i uzbuđenje što posle celog života u kom sam izmišljao priče postajem junak jedne od njih. Ovoga puta maštu živim "iznutra", a to pisci gotovo nikad ne dožive - kazao je Vargas Ljosa.
Pre ove predstave, autor "Razgovora u katedrali", "Pohvale pomajci", "Avantura nevaljale devojčice", tri puta je izlazio na scenu, ali je po sopstvenom priznanju, "statirao kao narator ili nemi pomoćnik".
- Svi mi ponekad poželimo da se izmestimo iz sopstvenih života a mašta, književnost i pozorište daju nam tu mogućnost i naoružavaju nas snagom koja nam je potrebna da preživimo surovu realnost.
Poznati nobelovac kaže da ne razmišlja o kritikama koje će uslediti posle premijere.
- Trenutno sam koncentrisan na to da ne izblamiram sebe i kolege, ne razočaram publiku i, što je najvažnije, ne zaboravim tekst, što bi bilo ravno katastrofi - našalio se pisac.
Na repertoaru Španskog teatra "Priče iz vremena kuge" biće do prvog marta, uz svega nekoliko repriza. Zbog velikih obaveza poznate španske glumice i slavnog pisca "predstava neće ići na turneju".
- Čekajte prvo da vidimo da li ću preživeti premijeru, pa ćemo onda pregovarati za dalje - odgovorio je Ljosa.


TERORIZAM - POŠAST 21. VEKA


ODGOVARAJUĆI na pitanja novinara, Vargas Ljosa je poručio da je "terorizam kuga 21. veka":
- Iako smo u svakom smislu napredovali i današnji svet ima svoju "crnu smrt", a to je terorizam. Oružje za masovno uništenje sve je bliže onima sa novcem i lošim namerama, što izaziva strah ljudi od masovne smrti, baš kao i u Bokačovom "Dekameronu".

novosti.rs
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35381

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Uto 12 Maj - 8:52

"Držim da je obveza glazbe da me zagnjuri u vrtlog čistih oćuta zbog kojih zaboravljam najdosadniji dio sebe, civiliziran i građanski, da me rastereti od briga, izolira u enklavi bez doticaja s okružujućim gluhom stvarnošću i na taj mi način dopusti da mogu bistro razmišljati o fantazijama (uglavnom erotskim i uvijek sa svojom suprugom u ulozi zvijezde) koje moju egzistenciju čine podnošljivom. Ergo, postane li glazba suviše prisutna i počne li mi se previše sviđati ili stvarati preveliku buku odvraća me od vlastitih misli prizivajući moju pozornost i uspijevajući u tome – na brzinu ću citirati Gardela, Péreza Prada, Mahlera, sve merengue i četiri petine svih opernih činova – ona je loša i bit će protjerana iz moje radne sobe. Zbog tog načela, jasno je, volim Wagnera, usprkos klarinetima i nesnosnim engleskim rogovima, te cijenim Schönberga."

Don Rigobertove beležnice








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35381

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Uto 12 Maj - 8:53

Imaju li retoričke svađe građanskih političkih stranaka ikakve veze s interesima poniznih i podjarmljenih?"

Rat na kraju sveta








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35381

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Uto 12 Maj - 8:54

"Sad se doimala mnogo bolje i pretvorila se u gotovo normalnu ženu. Dobro, u dnu duše znao sam da nikad neće biti normalna žena. A nisam ni htio da to bude, jer sam u njoj također volio onaj neukrotivi i nepredvidivi dio njezine ličnosti."

" "Ne mislim otići ni sad ni ikad" , prošaptala mi je na uho. "Ne pitaj me zašto, jer ti ni mrtva neću reći. Nikad ti neću reći da te volim makar te voljela."








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 31 Maj - 7:30

Mario Vargas Ljosa u junu u Srbiji


Nobelovac Mario Vargas Ljosa posetiće krajem juna Crnu Goru i Srbiju i kao gost
 izdavačkih kuća Nova knjiga i Laguna družiće se sa čitaocima i obići Podgoricu,
 Beograd, Novi Sad.



Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. Mario Vargas Ljosa rodio se 1936. godine u Peruu, u mestu Arekipa. Osnovnu školu je upisao u Koćamambi u Boliviji, vojnu školu "Leonsio Prado“ u Limi u Peruu, srednju školu u peruanskom gradu Pjuri.

Diplomirao je književnost na Univerzitetu "San Marko“ u Limi i doktorirao na Univerzitetu u Madridu 1959.

Živeo je neko vreme u Parizu, radio kao nastavnik, novinar Frans presa i raznih hispanoameričkih časopisa.

Politički je na početku bio pristalica revolucionarnog režima Fidela Kastra, ali je kasnije postao veoma kritičan prema njemu i njegovom jednopartijskom režimu.

U Londonu je gostovao kao profesor, u Vašingtonu i u Portoriku predavao je na univerzitetu.

Živeo je i u Barseloni, odakle se vratio i postao član Pen kluba, predavao na Kembridžu, postao član peruanske Akademije za jezik.

Vargas Ljosa je bio veoma politički angažovan i kandidovao se za predsednika Perua 1990.

Povodom dolaska Ljose, Lagunin književni klub organizuje tribinu koja je posvećena njegovom životu i stvaralaštvu.
Tribina će biti održana u petak 5. juna u knjižari Delfi u SKC-u, a govoriće Gordana Mihajlović, prevoditeljka, Bojana Kovačević Petrović, asistentkinja na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, i Uglješa Šajtinac, pisac.

Na tribini će biti reči o burnom životu Marija Vargasa Ljose, o značaju romana "Grad i psi“ u kontekstu latinoameričkog buma i začetka novog romana.

Razmatraćemo koliko ima autobiografskih elemenata u romanu, kakva je slika vojske koju predočava pisac, po čemu je ovaj roman izraz nezadovoljstva, pobune i nesaglasja sa svetom, po rečima samog autora, navode iz Lagune.

Za čitaoce dela Vargasa Ljose biće zanimljivo i na koji način pitomci iz različitih socijalnih sredina daju različite slike Perua i šta je to što književnost ovog pisca čini univerzalnom, vanvremenom i humanom.

Neposredno pre Noći knjige koja će se održati 12. juna prvi put na srpskom jeziku biće objavljeni memoari Vargasa Ljose "Riba u vodi“ u izdanju Lagune.

Ova knjiga u naizmeničnim poglavljima, obuhvata sećanja na dve presudne etape u životu Marija Vargasa Ljose: s jedne strane, onu koja počinje krajem 1946, perioda njegovog detinjstva kada mu je rečeno da mu otac nije umro, već da se razveo od njegove majke, i kada ga je upoznao, do 1958. godine, u kojoj mladi pisac napušta Peru i odlazi u Evropu; s druge strane, predsedničku kampanju u Peruu koja se, posle njegovog poraza od Fuhimorija na izborima u drugom krugu, završava 13. juna 1990, drugim putovanjem u Evropu koje, kao i ranije, treba da označi drugi period u životu autora u kojem književnost ponovo "zauzima središnje mesto“.

Krajnje ubeđenje i lična velikodušnost ovde opisani, kao i njegova odlučna i žestoka uverenost i izražajna energija, pretvaraju "Ribu u vodi“ ne samo u strasno i neizostavno svedočanstvo već i u jednu od glavnih knjiga iz celokupnog opusa Marija Vargasa Ljose, navodi beogradski izdavač.

Veliki svetski pisac posetiće Beograd, Novi Sad, izdavačku kuću Laguna i družiće se sa svojim čitaocima u knjižari Delfi u SKC-u 23. juna od 18.30 sati.

Pre Srbije, Ljosa će boraviti u Crnoj Gori od 19. do 22. juna, gde će se takođe družiti sa čitaocima i učestvovati u okruglom stolu "Književni plamen Vargasa Ljose" koji organizuje izdavačka kuća Nova knjiga.

b92.net
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 31 Maj - 7:33

Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Jun - 14:53

Nezapamćena gužva na potpisivanju Ljosinih knjiga

Čuveni peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa, gost Beograda i Srbije, u utorak je
 potpisivao knjige čitaocima u knjižari Delfi u SKC-u. Čitavih sat i po vremena pre
 najavljenog termina ispred knjižare se formirao red. Slavni književnik stigao je nekoliko
 minuta ranije i odmah počeo s potpisivanjem.





Ljudi u redu, koji se protegao kroz čitavu knjižaru ali i ispred, duž Resavske pa sve do Nemanjine ulice, bili su strpljivi i neobavezno su razgovarali o velikom piscu, njegovim delima, junacima romana...

Među okupljenima bilo je pripadnika svih generacija, ali je Vargasa Ljosu obradovalo što je bilo mnogo mladih ljudi.

Teško je bilo izbrojati koliko je ukupno ljudi bilo. Peruanski nobelovac potpisivao je po desetak knjiga u minuti i sve skupa je potrajalo oko sat i po, što u rezultatu daje oko hiljadu potpisanih knjiga. Srdačan i prijemčiv, čuveni pisac plenio je osmehom i odgovarao „hvala“, na srpskom.

Kada se gost umorio, nakon sat i 20 minuta, zamolio je da ipak završimo sa potpisivanjem. Čitaoci koji su ostali ispred knjižare veoma su bili razočarani tako da smo uz veliku molbu i nagovaranje dobili potpisivanje „na bis“. Velika sreća videla se na licima onih koji su ipak ispunili svoju misiju i dobili potpis na omiljenoj knjizi. Potpisivanje se produžilo još desetak minuta ali je na kraju ipak ostalo neverovatnih više od hiljadu razočaranih čitalaca.
Vidno fasciniran događajem koji se desio a čiji je glavni akter bio upravo on, Mario Vargas Ljosa je iskreno priznao da nikada nije potpisao ovoliko knjiga niti je ikada toliko ljudi želelo da se sretne s njim.

Kako bi barem malo utešio okupljene Beograđane, veliki pisac je izašao ispred knjižare i obratio se rečima: „Hvala što ste došli. Veoma mi je žao. Doći ću drugi put pa ćemo se sresti.“

Mario Vargas Ljosa danas odlazi iz Srbije a sa sobom nosi neverovatne utiske sa događaja koje su priredili Novosađani u Srpskom narodnom pozorištu i Beograđani u knjižari Delfi u SKC-u. Takođe je bio zadivljen tačnošću i, kako je prenela njegova asistentkinja, toplinom i razumevanjem koje su imali svi oko njega.
b92.net
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48528

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Sre 24 Jun - 21:15

Mario Vargas Ljosa:

Godine me stižu, a znatiželja je ista

Peruanski nobelovac o putevima i stranputicama savremenog sveta, moći i nemoći
pisane reči: Društvo u kome se poštuje dobra književnost teško je izmanipulisati



ISPUNIO sam obećanje i došao u Srbiju ponovo, kaže na početku ekskluzivnog razgovora za "Novosti" peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa, koji je protekla dva dana proveo u našoj zemlji.

U Novom Sadu govorio je pred 1.400 ljudi u prepunoj sali SNP-a, a u Beogradu se družio sa novinarima i potpisivao knjige čitaocima. Poseta autora kultnih romana "Grad i psi", "Razgovori u katedrali", "Avanture nevaljale devojčice" u organizaciji njegovog srpskog izdavača "Lagune", izazvala je interesovanje nalik gostovanjima najvećih zvezda svetskog šou biznisa.
- Iskreno sam iznenađen prijemom - podelio je sa nama prve utiske veliki latinoamerički pisac.  
- Smatram da je književnost veoma korisna, ali mnogo je onih koji ne veruju u to. Svedoci smo opšte nezainteresovanosti za pisanu reč, pa me zato raduje odziv i radoznalost srpske publike.
* Čini se da vaša energija i entuzijazam ne poznaju granice. Čak ste nam najavili i novu knjigu?
- Mada me godine sustižu moja znatiželja je uvek ista i svaku knjigu radim sa istim entuzijazmom. Trenutno pišem roman "Trg pet uglova" koji ću, nadam se, završiti ove godine ili najkasnije početkom sledeće.
* "Hispanoamerički bum" je promenio tok svetske književnosti, ali i viđenje same Latinske Amerike. Možemo li očekivati neku novu kulturnu revoluciju?
Verujem da književnost i dalje ima veliki uticaj na život, ljude i društvo. Problem je što je to teško izmeriti, jer se dešava u tajnosti, "iza kulisa". Knjige pomažu u formiranju ličnosti onih koji ih čitaju. Društvo u kome se poštuje dobra književnost teško je izmanipulisati, takvi građani imaju razvijenu kritičku misao i nezavisni su od uticaja sa strane. Osnovni postulat slobodnog društva je da imate građane koji aktivno učestvuju u radu državnih institucija, imaju ideje i želju da menjaju stvari nabolje. Knjige neguju takve građane.
DOBRE DEVOJČICE * Vaša knjiga "Avanture nevaljale devojčice" bila je svojevremeno najčitanija knjiga u Srbiji. Kada ćete nam pokloniti novu ljubavnu knjigu?
- Drago mi je da to čujem. Ipak, roman koji pišem je potpuno različit, ali, možda u njemu bude nekih "dobrih devojčica" koje vam se svide.
* Da li, po vašem mišljenju, kultura i književnost idu u korak sa savremenim životom i tehnologijama?
- O modernoj tehnologiji imam dvojako mišljenje. Audiovizuelna revolucija učinila je mnogo toga dobrog savremenom svetu, a posebno u domenu protoka informacija. Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, danas je gotovo nemoguće uspostaviti cenzuru, kontrolisati vesti. Opet, sa kreativne strane, kultura nije dovoljno iskoristila nove mogućnosti. Naprotiv, tehnologije su u kulturu unele površnost, pretvorile je u neku vrstu igre, zabave, uprostile je, a to je opasan put. Obrazovne institucije morale su da reaguju, da iskoriste društvene mreže i učine književnost i humanističke nauke najvažnijim izvorom znanja prilikom formiranja stavova mladih.
* U svojim delima "borili ste se" protiv diktatura i autokratskih vlasti. Šta mislite o "modernim diktaturama"?
- Savremene diktature ne liče na one stare, dobro poznate svima nama iz Latinske Amerike. Nisu više tako surove i očigledne, već se kriju iza naoko demokratskih institucija. Zato je neophodna budnost i aktivno učestvovanje u društvenom životu kako bi na vreme primetili da neke institucije ili sama vlast "skreće" ka autoritarnom režimu. Nažalost, ovakvih "fenomena" je danas mnogo. Svedoci smo da su se neke demokratske vlasti korak po korak približile autokratiji. Građani zato moraju biti aktivni, budni i kritikovati svako odstupanje da se demokratija ne bi pretvorila u diktaturu.




* Ukus široke publike sve je više naklonjen lakoj literaturi, žutoj štampi, rijaliti programima. Kako se boriti protiv površnosti u životu i kulturi?
- Najbolje oružje protiv površnosti je obrazovanje. Ljude treba edukovati da odbiju te "imitacije" koje im mediji serviraju kao kulturu. Takvi sadržaji ne formiraju ukus, već ga deformišu. Ne postoji škola koja vas priprema da se borite protiv nekulture, već je sveprisutnija ideja da kultura i humanističke nauke "nisu neophodne". Tako se stvaraju generacije podložne pseudokulturi, svetu zabave i spektakla. Ne samo da se tako degradiraju vrednosti, već ljudi postaju pasivni, gube svoju ličnost dok žive tuđe živote, nemaju ideja niti snage da nešto promene, a kao takvi su laki za manipulaciju.
* Kako sačuvati optimizam u ovo vreme?
- Moramo biti optimisti. Uvek se setim reči velikog britanskog filozofa Karla Popera, koji je neposredno pred smrt posetio Španiju. Novinari su ga pitali šta misli o ovom užasnom svetu u kome danas živimo. Odgovorio je da se zaista dešava mnogo toga ružnog, ali da u čitavoj istoriji nismo imali na raspolaganju toliko znanja, otkrića, naučnog i tehonološkog progresa sa kojim ćemo se boriti protiv neprijatelja čovečanstva. Danas svaka zemlja može da izabere svoj put, da li želi da bude bogata ili siromašna, demokratska ili diktatorska. Na raspolaganju nam je bogato iskustvo i znanja kojim se mnogo efikasnije možemo suprotstaviti svakom zlu. To bi trebalo da malo ohladi naš pesimizam i vrati nam entuzijazam. Verujem u ovo što govorim. Koliko god loših stvari nam se dešava danas, uvek je više onog dobrog što nam je donelo savremeno doba.


* Pre pola godine izašli ste na pozorišnu scenu i glumili u sopstvenom komadu "Priče iz vremena kuge". Da li biste ponovili to iskustvo?
- Bilo je to zastrašujuće iskustvo. Čini mi se da nikad u životu nisam imao toliku tremu kao pre izlaska na scenu, ali je bilo i nezaboravno. Život sam proveo pišući fikciju, a dobio sam mogućnost da oživim jedan takav lik iz mašte. Pozorište je vrlo slično životu. Ono što uradite, kažete i pogrešite ne može se ispraviti. Gotovo je, rečeno i urađeno. Pozorišna gluma je kao hod po tankoj žici, na ivici provalije. To umetniku daje osećaj uzvišenosti, posebnosti, ali ga i muče sumnje, nesigurnosti. Volim pozorište, i raduje me što se u poslednje vreme sve češće izvode moja dela. Da sam u Peruu kao dete češće išao u pozorište verovatno bih postao dramski, a ne prozni pisac.



Nekoliko stotina ljudi čekalo ispred knjižare "Delfi" na potpis peruanskog nobelovca
POSAO JE DANAS LUKSUZ

* U RAZGOVORU sa mladima, koji u velikom broju čitaju vaše knjige, šta ste otkrili o njihovom pogledu na svet?
- Ponekad mi se čini da među našim svetovima nema razumevanja. Stasavao sam u društvu koje je bilo zatvorenije, ali je nudilo sigurniji i izvesniji život. Savremeno doba mladima nudi svet bez granica, ali istovremeno i nesigurnost. U moje vreme svako je mogao da nađe posao, a danas je on u mnogim zemljama postao privilegija i luksuz. Velika nezaposlenost je donela neizvesnu budućnost. Srećom, brisanje granica omogućalo je da se posao traži svuda. Poslednjih godina Latinska Amerika je udomila mnogo mladih stručnjaka iz Španije koji nisu uspeli da nađu posao u matičnoj zemlji, pa su ga tražili u državama bliskim po jeziku, kulturi, običajima. To je dobro i za nas i za njih.

............

novosti.rs




Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30034

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 7 Maj - 18:21

Mario Vargas Ljosa-govor na dobijanju Nobela
Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše načinjen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice - kazao je Mario Vargas Ljosa u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost 2010. BUKA Vam donosi u cijelosti preveden ovaj inspirativni govor.

Naučio sam da čitam kada sam imao pet godina. To je najznačajnija stvar koja mi se u životu desila. Bezmalo sedamdeset godina kasnije jasno se sjećam kako je ta magija, prenošenje reči iz knjige u slike, obogatilo moj život, probijajući granice vremena i prostora i omogućivši mi da putujem s kapetanom Nemom dvadeset hiljada milja ispod mora, da se borim s d'Artanjanom, Atosom, Portosom i Aramisom protiv spletki koje ugrožavaju kraljicu u vremenima smutljivca Rišeljea, ili da se vučem po mračnim ulicama Pariza, pretvoren u Žana Valžana, s gotovo beživotnim Marijusovim tijelom na leđima.


Čitanje je pretvaralo san u život i život u san, i meni, tada još dječaku, približavalo književni univerzum. Majka mi je pričala da su prve stvari koje sam napisao bile nastavci priča koje sam čitao jer mi je bilo žao da se završe ili sam želio da im izmijenim kraj. I možda sam upravo to radio cijelog života, a da nisam ni znao: produžavao u vremenu, dok sam rastao, sazrijevao i stario, priče koje su moje djetinjstvo ispunile uzbuđenjem i avanturama.

Volio bih da je moja majka sada ovdje, žena koja je do suza bila dirnuta dok je čitala pjesme Amada Nerva i Pabla Nerude, i djed Pedro, sa svojim velikim nosom i sjajnom ćelavom glavom, koji je hvalio moje stihove, i čika Lucho, koji me je tako zdušno hrabrio da se predam i dušom i tijelom pisanju, uprkos tome što je književnost u to vrijeme i na tom mjestu bijedno nagrađivala svoje poklonike. Kroz cijeli život sam imao takve ljude pored sebe, ljude koji su me voljeli i ohrabrivali svojom vjerom kada bih ja posumnjao. Zahvaljujući njima, i zasigurno vlastitoj tvrdoglavosti i nešto sreće, mogao sam posvetiti većinu svog vremena strasti, poroku, čudu pisanja, stvarajući paralelni život u kojem možemo naći utočište od nevolje, život koji nevjerovatne stvari čini prirodnim, a prirodne nevjerovatnim, koji uređuje haos, uljepšava ružnoću, ovjekovječuje trenutak, i pretvara smrt u prolazni spektakl.

Nije bilo lako pisati priče. Pretvorene u riječi, ideje i slike bi izblijedjele. Kako ih oživjeti? Srećom, imao sam učitelje od kojih sam mogao učiti i čiji primjer sam mogao slijediti. Flober me je učio da je talenat nepopustljiva disciplina i veliko strpljene. Fokner, da forma – pisanje i struktura – izdiže ili uništava temu. Martorel, Servantes, Dikens, Balzak, Tolstoj, Konrad, Tomas Man, da su opseg i ambicija jednako važni za jedan roman koliko i stilska vještina i narativna strategija. Sartr, da su riječi djela, da roman, drama, ili esej koji se bave sadašnjim trenutkom i boljim opcijama mogu izmijeniti tok istorije. Kami i Orvel, da je književnost bez morala nehumana, a Malro da su herojstvo i epovi mogući danas kao i u vrijeme Argonauta, Ilijade i Odiseje.

Kada bih u ovom govoru htio pomenuti sve pisce kojima dugujem nešto, ili nešto više, njihove sjenke bi nas gurnule u mrak. Ima ih bezbroj. Pored toga što su mi otkrili tajne pripovjedačkog zanata, obavezali su me da istražim bezdane dubine čovječanstva, da se divim herojskim djelima, i da se zgrozim nad divljaštvom. Oni su mi bili najodaniji prijetelji, koji su udahnuli život u moj poziv i u čijim sam knjigama otkrio da postoji nada čak i u najgorim okolnostima, da je život vrijedan trudan ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog toga što bez života ne bismo mogli čitati ili smišljati priče.

Ponekad sam se pitao nije li je pisanje zapravo solipstistički luksuz u zemljama kao što je moja, gdje je bilo malo čitalaca, a toliko ljudi koji su bili siromašni i nepismeni, toliko nepravde, i gdje je kultura bila privilegija nekolicine. Ove sumnje, međutim, nikada nisu utišale moj poziv, i uvijek sam nastavljao pisati čak i tokom perioda kada je zarađivanje za život oduzimalo većinu mog vremena. Vjerujem da sam učinio pravu stvar, jer ako je, da bi književnost cvjetala, prvo neophodno da društvo dostigne visoku kulturu, slobodu, prosperitet i pravdu, ona nikada ne bi ni postojala. Ali zahvaljujući književnosti, svijesti koju ona oblikuje, željama i čežnjama koje ona inspiriše, i našem razočarenju u realnost kada se vratimo sa putovanja kroz prelijepu fantaziju, civilizacija je sada manje okrutna od vremena kada su pripovjedači tek počinjali da humanizuju život svojim pričama. Bili bismo gori nego što jesmo bez dobrih knjiga koje smo pročitali, bili bismo veći konformisti, ne bismo bili tako nemirni, bili bismo poslušniji, a kritički duh, pokretač razvoja, ne bi ni postojao. Kao i pisanje, čitanje je protest protiv manjkavosti života. Kada u fikciji tražimo ono što nam nedostaje u životu, mi govorimo, bez potrebe da to kažemo ili čak da toga budemo svjesni, da život takav kakav jeste ne gasi našu žeđ za apsolutnim – temeljem svega što nas čini ljudima – i da treba da bude bolji. Mi izmišljamo fikcije kako bi na neki način živjeli mnogim životima kojima bismo željeli da živimo kada jedva da na raspolaganju imamo i ovaj jedan.

Bez fikcije, bili bismo manje svjesni značaja slobode da bi se moglo živjeti, pakla u koji se život pretvara kada ga gazi tiranin, ideologija ili religija. Neka se oni koji sumnjaju u to da nas književnost ne samo uranja u san o ljepoti i sreći već nam ukazuje na svaku vrstu represije, zapitaju zašto se svi režimi odlučni da kontrolišu ponašanje građana od kolijevke do groba toliko plaše književnosti da uspostavljaju sisteme cenzure kako bi je kontrolisali i budnim okom motre nezavisne pisce. Oni to čine jer znaju koliki je rizik dozvoliti mašti da slobodno luta u knjigama, znaju kako fikcija može biti subverzivna kada čitalac poredi slobodu koja je čini mogućom i koja se u njoj uživa sa zatajom i strahom koji vrebaju u stvarnom životu. Htjeli oni to ili ne, svjesno ili nesvjesno, kada izmišljaju priče, pisci podstiču nezadovoljstvo, demonstrirajući da je svijet loše napravljen i da je život fantazije bogatiji od života naše svakodnevnice. Ova činjenica, ako pusti klicu u njihovom senzibilitetu i svijesti, čini građane težim za manipulisanje, manje spremnim da prihvate laži isljednika i tamničara koji bi htjeli da ih natjeraju da vjeruju da iza rešetaka vode sigurnije i bolje živote.

Dobra književnost gradi mostove među različitim ljudima, i omogućavajući nam da uživamo, patimo ili budemo izneneđeni, ujedinjuje nas pod jezicima, uvjerenjima, navikama, običajima i predrasudama koje nas razdvajaju. Kada veliki bijeli kit povuče kapetana Ahaba u more, srca čitalaca osjete strah na potpuno isti način u Tokiju, Limi, ili Timbuktu. Kada Ema Bovari proguta arsenik, kada se Ana Karenjina baci pod voz, kada se Žilijen Sorel popne na vješala, drhtaj jednako prožme čitaoca koji vjeruje u Budu, Konfučija, Hrista, Alaha, ili je agnostik, nosi sako i kravatu, jalaba, kimono, ili bombachas. Književnost stvara bratstvo među različitim ljudima i ruši brane koje su među muškarcima i ženama podigli neznanje, ideologije, religije, jezici ili glupost.

Pošto svaki period ima svoje strahote, naše doba je doba fanatika, terorista samoubica, drevne vrste koja je uvjerena da ubijanjem zaslužuje raj, da krv nevinih pere kolektivne uvrede, ispravlja nepravde, i nameće istinu umjesto pogrešnih uvjerenja. Svaki dan, širom svijeta, nebrojene žrtve padnu od ruke onih koji vjeruju da posjeduju apsolutne istine. Sa padom totalitarnih režima, vjerovali smo da će zavladati zajednički život, mir, pluralizam, i ljudska prava i da će svijet ostaviti u prošlosti holokauste, genocide, invazije, i ratove za istrebljenje. Ništa od toga se nije desilo. Novi oblici varvarizma cvjetaju, vođeni fanatizmom, i napretkom u proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ne možemo previdjeti činjenicu da bilo koja šačica zaluđenih osvetnika može jednog dana izazvati nuklearnu kataklizmu. Moramo ih onemogućiti, suprotstaviti im se i poraziti ih. Njih nema mnogo, iako njihovi zločini gromoglasno odjekuju širom planete i noćne more koje oni uzrokuju nas preplavljuju strahom. Ne smijemo dozvoliti da nas zastraše oni koji žele da nam oduzmu slobodu koju smo sticali tokom duge istorije civilizacije. Hajde da branimo liberalnu demokratiju koja, sa svim svojim ograničenjima, i dalje znači politički pluralizam, koegzistenciju, toleranciju, ljudska prava, uvažavanje kritike, legalnost, slobodne izbore, smjenu vlasti, sve što nas je izvlačilo iz divljaštva i vodilo nas bliže – iako to nikad nećemo dostići – lijepom, savršenom životu koji je izumila književnost, onom koji možemo zaslužiti samo tako što ćemo ga izmisliti, napisati ili pročitati. Suprotstavljajući se krvožednim fanaticima mi branimo naše pravo da sanjamo i da ostvarimo naše snove.

U mladosti sam, kao mnogi pisci moje generacije, bio marksista i vjerovao sam da bi socijalizam bio lijek za eksploataciju i socijalnu nepravdu koji su postajali sve izraženiji u mojoj zemlji, Latinskoj Americi, i u ostalim zemljama Trećeg svijeta. Moje razočarenje u etatizam i kolektivizam i moje preobraćenje u demokratu i liberala – što nastojim biti – je bilo dugo i teško i odigralo se sporo, kao posljedica epizoda poput pretvaranja kubanske revolucije, u vezi s kojom sam isprva bio entuzijastičan, u autoritarni vertikalni model Sovjetskog Saveza; svjedočenja disidenata koji su uspjeli da se provuku kroz ograde od bodljikave žice i pobjegnu iz gulaga; invazije na Čehoslovačku od strane nacija Varšavskog pakta; i zbog mislilaca poput Rejmonda Arona, Žan Fransoa Revela, Isaije Berlina, i Karla Popera, kojima dugujem svoju reevaluaciju demokratske kulture i otvorenih društava. Ovi učitelji su bili primjer lucidnosti i galantne hrabrosti kada se činilo da je inteligencija Zapada, kao rezultat frivolnosti ili oportunizma, podlegla činima sovjetskog socijalizma ili, još gore, krvavom vještičjem piru kineske kulturne revolucije.

Kao dječak sam sanjao da jednog dana odem u Pariz jer sam, očaran francuskom književnošću, vjerovao da bi mi, da živim tamo i udišem vazduh koji su udisali Balzak, Stendhal, Bodler, i Prust, to pomoglo da postanem pravi pisac, i da ću ako ne napustim Peru biti kvazi-pisac koji piše samo vikendom i praznicima. Istina je da dugujem Francuskoj i njenoj kulturi nezaboravne lekcije, na primjer da je književnost poziv isto koliko i disciplina, rad i upornost. Tamo sam živio dok su Sartr i Kami još bili živi i pisali, u vrijeme Joneska, Beketa, otkrića Brehtovog teatra i filmova Ingmara Bergmana, pozorišta National Populaire Žana Vilara i Odéon Žan-Lui Baroa, Nouvelle Vague i Nouveau Roman i govora, divnih literarnih djela, André Malroa, i onog što je možda bilo najveći pozorišni spektakl u Evropi u to vrijeme, pres konferencija i olimpijskih gromova Generala de Gola. Ali možda sam najzahvalniji Francuskoj na otkriću Latinske Amerike. Tamo sam naučio da je Peru dio široke zajednice ujedinjene istorijom, geografijom, društvenim i političkim problemima, specifičnim načinom života, i prelijepim jezikom kojim se govori i piše. I upravo tih godina je proizvodio novu, snažnu književnost. Tamo sam čitao Borhesa, Oktavija Paza, Kortazara, Garsiju Markeza, Fuentesa, Kabrera Infantea, Rulfa, Onetija, Karpentijera, Edvardsa, Donosa, i mnoge druge čija djela su revolucionalizovala narativu na španskom jeziku, i zahvaljujući kojima su Evropa i dobar dio svijeta otkrili da Latinska Amerika nije samo kontinent prevrata, operetskih despota, bradatih gerila, mambe i ča-ča-ča već i ideja, umjetničkih formi i literarnih fantazija koje su nadilazile specifičnosti i govorile univerzalnim jezikom.

Od tog vremena pa do danas, ne bez posrtanja i grešaka, Latinska Amerika je napredovala iako je, kao što je César Vallejo rekao u svojoj pjesmi, Hay, hermanos, muchísimo que hacer [Braćo, još uvijek ima puno da se radi]. Imamo manje manje diktatorskih režima nego ranije, samo Kuba i njen imenovani nasljednik, Venecuela, i neke pseudo populističke demokratije kao one u Boliviji i Nikaragvi. Ali u drugim dijelovima kontinenta demokratija funkcioniše, podržana širokim narodnim konsenzusom, i po prvi put u našoj istoriji, kao u Brazilu, Čileu, Urugvaju, Peruu, Kolumbiji i Dominikanskoj Republici, Meksiku, i gotovo cijeloj Centralnoj Americi, imamo i desnicu i ljevicu koje poštuju legalitet, slobodu kritike, izbore, i smjenu vlasti. To je ispravan put, i ako ostane na njemu, izbori se sa zloćudnom korupcijom i nastavi integraciju sa svijetom, Latinska Amerika će konačno prestati biti kontinent budućnosti i postaće kontinent sadašnjosti.
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Evropi, niti bilo gdje drugo. U svim mjestima u kojima sam živio, u Parizu, Londonu, Barseloni, Madridu, Berlinu, Vašingtonu, Njujorku, Brazilu, ili Dominikanskoj Republici, osjećao sam se kao kod kuće. Uvijek bih našao kutak gdje sam mogao živjeti u miru, raditi, učiti, gajiti snove, i nalaziti prijetelje, dobre knjige za čitanje i teme za pisanje. Ne čini mi se da sam time što sam nehotice postao građanin svijeta oslabio svoje korijene, svoju vezu sa vlastitom zemljom, jer da je tako, moje peruansko iskustvo ne bi nastavilo da me hrani kao pisca i ne bi se uvijek javljalo u mojim pričama čak i kada se čini da su se one desile daleko od Perua. Upravo suprotno, ja vjerujem da je to što sam tako dugo živio van zemlje u kojoj sam rođen učvrstilo tu vezu, dodajući joj lucidniju perspektivu, i nostalgiju koja može razlučiti između bitnog i nebitnog i koja održava sjećanja živim. Ljubav prema zemlji gdje si rođen ne smije biti obavezna, već kao i svaka druga ljubav mora biti spontan čin srca, kao onaj koji sjedinjuje ljubavnike, roditelje i djecu i prijatelje.

Ja nosim Peru duboko u sebi jer sam tu rođen, odrastao, tu sam formiran i doživio iskustva djetinjstva i mladosti koja su oblikovala moju ličnost i moj poziv, i tamo sam volio, mrzio, uživao, patio i sanjao. Ono što se tamo desi više me pogađa, pokreće i frustrira nego nešto što se desi bilo gdje drugo. Ja to nisam želio ili nametnuo sebi; to je jednostavno tako. Neki sunarodnici su me optužili da sam izdajnik i zamalo sam izgubio državljanstvo kada sam, tokom posljednjeg diktatorskog režima, tražio od demokratskih vlada svijeta da kazne režim diplomatskim i ekonomskim sankcijama, kao što sam uvijek činio sa diktatorskim režimima svih vrsta, bilo da se radilo o Pinočeu, Fidelu Castru, Talibanima u Afganistanu, Imamima u Iranu, aparthejdu u Južnoj Africi, uniformisanim satrapima u Burmi (koja se sada zove Mijanmar). I opet bih to učinio sutra kada bi – neka sudbina to nehtjedne, a Peruanci to ne dozvole – Peru opet bio žrtva prevrata koji bi poništio našu krhku demokratiju. To nije bila impulsivna, emotivna reakcija ozlojeđenog čovjeka, kako su neka piskarala napisala, naviknuti da sude o drugima iz ugla vlastite nebitnosti. Taj čin je bio u skladu sa mojim ubjeđenjem da diktatorski režim predstavlja apsolutno zlo za zemlju, izvor brutalnosti i korupcije i dubokih rana kojima treba dugo da zarastu, da truje budućnost nacije, i stvara štetne navike koje traju generacijama i odlažu demokratsku rekonstrukciju. Zbog toga se protiv diktatorskih režima mora boriti bez oklijevanja, svim raspoloživim sredstvima, uključujući ekonomske sankcije. Tužno je što demokratske vlade, umjesto da budu primjer tako što će se boriti za zajednički cilj sa onima koji se hrabro suprotstavljaju diktatorskom režimu koji trpe, često stanu ne na njihovu stranu, već na stranu njihovih mučiteljima. Ti hrabri ljudi, koji se bore za svoju slobodu, se takođe bore za našu.



Moj sunarodnik, José María Arguedas, nazvao je Peru zemljom “svake krvi”. Ne vjerujem da ga ni jedna formula bolje definiše: to smo mi i to je ono što svi Peruanci nose u sebi, sviđalo nam se to ili ne: ukupnost tradicija, rasa, uvjerenja i kultura koja proističe iz naše četiri ključne tačke. Ponosan sam što se osjećam nasljednikom prehispanskih kultura koje su proizvele tekstil i perjane odore Nazca Paracas i mohikansku ili keramiku Inka koja je izložena u najboljim svjetskim muzejima, gradilaca Maču Piču, Gran Chimú, Chan Chan, Kuelap, Sipán, grobalja La Bruja i El Sol i La Luna, i Španaca koji su, u svojim vrećama za sedlom, mačevima i konjima, donijeli u Peru Grčku, Rim, judeohrišćansku tradiciju, renesansu, Servantesa, Quevedo, i Góngora, i grubi jezik Kastilje zaslađen Andima. A sa Španijom je došla Afrika sa svojom snagom, svojom muzikom, i živom maštom, da obogate peruansku heterogenost. Ako samo malo istražimo, otkrivamo da je Peru, kao Borhesov Alef, cijeli svijet u malom. Kakva izvanredna privilegija za zemlju da nema jedan identitet jer ih ima sve!

Osvajanje Amerike je bilo okrutno i nasilno, kao sva osvajanja, naravno, i to treba kritikovati, ali, kada kritikujemo, ne smijemo zaboraviti da su oni koji su počinili pljačku i zločine bili, najvećim dijelom, naši pradjedovi i čukundjedovi, Španci koji su došli u Ameriku i usvojili američki način života, a ne oni koji su ostali u svojoj zemlji. Takva kritika, da bi bili pravedni, treba da bude samokritika. Jer kada smo dobili nezavisnost od Španije prije dvije stotine godina, oni koji su preuzeli vlast u bivšim kolonijama, umjesto da oslobode Indijance i isprave stare nepravde, nastavili su da ih eksploatišu sa jednakom pohlepom i okrutnošću kao i osvajači i, u nekim zemljama, da ih uništavaju i istrebljuju. Hajde da to kažemo sasvim jasno: tokom dva vijeka, emancipacija domicilnog stanovništva je bila isključivo naša odgovornost, i mi je nismo ispunili. To je i dalje neriješeno pitanje u cijeloj Latinskoj Americi. Nema ni jednog jedinog izuzetka za ovu bruku i sramotu.

Ja volim Španiju koliko i Peru, i moj dug njoj je velik koliko i moja zahvalnost. Da nije Španije, nikada ne bih dospio na ovaj podijum ili postao poznat pisac i možda bih, kao toliko nesretnih kolega pisaca, lutao u limbu pisaca bez sreće, izdavača, nagrada ili čitalaca, koje će – slabe li utjehe – jednog dana možda otkriti budući naraštaji. Sve moje knjige su objavljene u Španiji gdje sam dobio prekomjerno priznanje i prijatelje kao što su Carlos Barral, Carmen Balcells, i toliki drugi su bili ushićeni što moje priče imaju čitaoce. Španija mi je dodijelila drugo državljanstvo kada samo umalo izgubio svoje. Nikada nisam osjetio ni najmanju nekompatibilnost između toga što sam Peruanac i što imam španski pasoš, jer sam uvijek osjećao da su Španija i Peru dvije strane istog novčića, ne samo u mojoj malenkosti već u esencijalnim stvarima kao što su istorija, jezik i kultura.

Od svih godina koje sam proživio na španskom tlu, kao najbrilijantnijih se sjećam onih pet koje sam proveo u voljenoj Barseloni ranih sedamdesetih. Frankov diktatorski režim je još uvijek bio na vlasti, ali tada je već bio na izmaku, a naročito na polju kulture, nemoćan da održi raniju kontrolu. Pojavljivale su se pukotine i otvarale su se rupe koje cenzori nisu mogli zakrpiti, i kroz koje je špansko društvo apsorbovalo nove ideje, knjige, struje misli, i umjetničke vrijednosti i forme do tada zabranjene kao subverzivne. Ni jedan grad nije bolje iskoristio taj početak otvaranja ili doživio slično uzbuđenje na svim poljima ideja i kreativnosti od Barselone. Barselona je postala glavni grad kulture Španije, mjesto u kojem ste morali biti da biste udahnuli iščekivanje dolazeće slobode. I, na neki način, ona je takođe bila glavni grad kulture Latinske Amerike zbog velikog broja slikara, pisaca, izdavača i umjetnika iz zemalja Latinske Amerike koji su se ili doselili u Barselonu ili su putovali tamo i nazad: to je bio grad u kojem si morao biti ako si želio da budeš pjesnik, romanopisac, slikar ili kompozitor u naše vrijeme. Za mene su to bile nezaboravne godine solidarnosti, prijateljstva, planova i plodnog intelektualnog rada. Kao prije toga Pariz, Barselona je postala Vavilonska kula, kosmopolitski, univerzalni grad gdje je bilo stimulativno živjeti i raditi i gdje su se, po prvi put od vremena građanskog rata, španski i latinoamerički pisci miješali i bratimili, priznajući jedni druge kao posjednike iste tradicije, ujedinjene u zajedničkom poduhvatu i neminovnosti: kraj diktatorskog režima je bio izvjestan, a u demokratskoj Španiji, kultura će biti glavni protagonist.

Iako se sve nije baš tako odigralo, španski prelaz sa diktatorskog režima na demokratiju je jedna od najboljih priča modernog doba, primjer kako se, kada prevlada razum, a politički protivnici ostave po strani sektarijanizam radi opšteg dobra, mogu desiti čudesne stvari kao u romanima magičnog realizma. Španski prelaz sa autoritarnosti na slobodu, od nerazvijenosti do prosperiteta, od kontrasta i nejednakosti karakterističnih za privredu trećeg svijeta do zemlje srednje klase, njena integracija u Evropu i njeno usvajanje u svega nekoliko godina demokratske kulture, je zapanjilo cijeli svijet i ubrzalo modernizaciju Španije. Bilo je dirljivo i poučno za mene što sam ovo iskusio iz blizine, ponekad i iznutra. Žarko sam se nadao da nacionalizam, neizlječiva bolest modernog svijeta i Španije takođe, neće upropastiti ovu sretnu priču.

Prezirem svaki oblik nacionalizma, tu provincijsku ideologiju - ili, bolje rečeno, religiju koja je kratkovida, isključiva, koja skraćuje intelektualni horizont i gaji u svojim njedrima etničke i rasističke predrasude, jer slučajnu okolnost mjesta rođenja pretvara u najvišu vrijednost, u moralnu i ontološku povlasticu. Kao i religija, nacionalizam je jedan od uzroka najgorih krvoprolića u istoriji, poput onih u svjetskim ratovima i sadašnjeg prolijevanja krvi na Bliskom Istoku. Ništa kao nacionalizam nije toliko doprinijelo balkanizaciji Latinske Amerike i krvarenju u bes¬mislenim sukobima i sporovima te rasipanju astronomskih sredstava za kupovinu oružja umjesto da se grade škole, biblioteke i bolnice.

No ne smije se brkati nacionalizam onih zaslijepljenih i njihovo odbacivanje "drugog", što uvijek sije nasilje, sa patriotizmom, zdravim i plemenitim, s ljubavlju prema zemlji u kojoj smo se rodili, gdje su živjeli naši preci i gdje su se začeli naši snovi, gdje su nam pejzaži poznati, sa dragim bićima i događajima koji su postali važne uspomene i naši štitovi protiv samoće. Domovina nisu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojima simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše sjećanje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da, bez obzira gdje se nalazili, uvijek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.

Peru je za mene Arequipa, grad u kojem sam rođen, ali u kojem nikad nisam živio, koji sam upoznao kroz sjećanja i čežnje moje majke, djeda i bake, ujaka i tetki, jer je moja cijelo porodično pleme, kao što Arequepeños imaju običaj, uvijek nosilo Bijeli Grad sa sobom u svojim seobama. To je Piura u pustinji, gdje sam otkrio da rode ne donose bebe na svijet već ih parovi prave čineći nečuvene stvari, koje su smrtni grijeh.To je akademija San Miguel i pozorište Varieties gdje sam prvi put vidio kratko djelo koje sam napisao izvedeno na sceni. To je čošak ulica Diego Ferré i Colón, u naselju Miraflores u Limi – koje smo zvali “sretno naselje” – gdje sam iz bermuda prešao u dugačke pantalone, zapalio svoju prvu cigaretu, naučio plesati, zaljubio se i otvorio svoje srce djevojkama. To su prašnjave, pulsirajuće prostorije redakcije novina La Crónica, gdje sam se, sa šesnaest godina, počeo baviti novinarstvom, zanatom kojim sam se, zajedno sa književnošću, bavio gotovo cijeli život i koji je, kao i knjige, učinio da proživim više, da upoznam svijet bolje, i da upoznam ljude odsvakuda iz svih slojeva društva, odlične ljude, dobre, loše i odurne ljude. To je vojna akademija Leoncio Prado, gdje sam saznao da Peru nije malo utvrđenje srednje klase gdje sam do tada živio, ograđen i zaštićen, već velika, drevna, okrutna, nejednaka zemlja, potresana svim vrstama socijalnih oluja. To su podzemne ćelije Cahuide gdje smo, sa šačicom San Marcos studenata, pripremali svjetsku revoluciju. Peru su i moji prijatelji u Mirovnom pokretu sa kojima smo tri godine, usred bombardovanja, zamračenja, i terorističkih ubistava, radili na odbrani demokratije i kulture slobode.

Peru je Patricia, moja rođaka prćastog nosa i čvrstog karaktera kojom sam bio dovoljno sretan da se oženim prije četrdeset pet godina i koja još uvijek trpi manije, nervoze i napade bijesa koji mi pomažu da pišem. Bez nje bi moj život davno nestao u turbulentnom tornadu, a Alvaro, Gonzalo, Morgana i šestoro unučadi koji produžuju naše postojanje i unose radost u njega ne bi se rodili. Ona radi sve i to radi dobro. Ona rješava probleme, upravlja budžetom, unosi red u haos, drži podalje novinare i nametljivce, brani moje vrijeme, odlučuje o sastancima i putovanjima, pakuje i raspakuje kofere, i toliko je velikodušna da čak i kada misli da me kritikuje, zapravo mi daje najveći kompliment: “Mario, jedino u čemu si dobar je pisanje.”

Da se vratimo književnosti. Raj djetinjstva nije književni mit za mene već stvarnost koju sam doživio i uživao u velikoj porodičnoj kući sa tri dvorišta u Cochabamba, gdje sam se sa rođacima i školskim prijateljima igrao Tarzana, i u pokrajini Piura, gdje su se slijepi miševi gnijezdili na tavanu, nečujne sjenke koje su punile zvjezdane noći te vrele zemlje misterijom. Tih godina, pisanje je bilo igra koju je moja porodica hvalila, nešto šarmantno za šta sam dobijao aplauz, kao njihov unuk, nećak, sin bez oca, jer je moj otac umro i otišao u raj. On je bio je visok, zgodan muškarac u uniformi mornarice čija je fotografija krasila moj noćni ormarić, kojoj sam se molio i koju sam ljubio prije odlaska na spavanje. Jednog jutra u Piuranu – mislim da se još nisam oporavio od toga – majka mi je otkrila da je taj gospodin zapravo živ. I da ćemo baš tog dana ići da živimo s njim u Limu. Imao sam 11 godina, i od tog trenutka sve se promijenilo. Izgubio sam dječju nevinost i otkrio usamljenost, autoritet, život odraslih, i strah. Spas sam nalazio u čitanju, čitanju dobrih knjiga, bježanju u svijet gdje je život bio slavan, intenzivan, avantura za avanturom, gdje sam ponovo mogao biti slobodan i sretan. I u pisanju, potajnom, kao neko ko se predaje groznom poroku, zabranjenoj strasti. Književnost je prestala biti igra. Postala je način da se oduprem nevolji, bila je protest, pobuna, bijeg od nepodnošljivog, razlog da živim. Od tada, kad god se osjećam obeshrabreno ili potišteno, na rubu očaja, predavanje dušom i tijelom svom pripovjedačkom radu predstavlja svjetlo na kraju tunela, dasku koja brodolomnika nosi ka obali.

Iako je pisanje veoma težak i mukotrpan posao, i mada kao svaki pisac ponekad osjećam blokadu, sušnu sezonu mašte, ništa nije toliko doprinijelo da uživam u životu kao mjeseci i godine provedeni na pisanju priče, od nesigurnih početaka, slike sačuvane u sjećanju, doživljenog iskustva koje postaje nemir, entuzijazam, sanjarenje koje se zatim zametne u projekat i odluku da se uzbudljivi oblak fantoma pokuša pretvoriti u priču. “Pisanje je način života,” kazao je Flober. Jeste, apsolutno, način života sa iluzijama i radošću i vatrom koja baca iskre u tvojoj glavi, borba sa neuhvatljivim riječima dok ih ne savladaš, istraživanje širokog svijeta, kao lovac koji traga za željenim plijenom kako bi nahranio embrionsku fikciju i utažio nezasiti apetit svake priče koja kako raste želi da proguta svaku drugu priču. Kada roman dobije oblik i počne da živi vlastitim životom, sa likovima koji se kreću, čine, osjećaju i zahtijevaju poštovanje i uvažavanje, kojima više nije moguće proizvoljno nametati ponašanje ili im oduzeti njihovu slobodnu volju bez da ih ubijete, bez da priča izgubi moć da ubijedi – to je iskustvo koje me i dalje očarava kao i prvi put, potpuno i vrtoglavo kao vođenje ljubavi sa ženom koju volite danima, sedmicama, mjesecima, bez prestanka.

Kada govorimo o fikciji, dosta sam pričao o romanu a veoma malo o pozorištu, drugoj najistaknutijoj formi. To je velika nepravda, naravno. Pozorište je bilo moja prva ljubav, od kada sam, kao adolescent, gledao Smrt trgovačkog putnika, Artura Milera, u pozorištu Segura u Limi, predstavu koja me fascinirala i ubrzala moje pisanje drame sa Inkama. Da je tada postojala pozorišna scena u Limi 1950-ih, ja bih bio dramski pisac, a ne romanopisac. Nije je bilo, i zbog toga sam se više okrenuo pripovijedanju. Ali moja ljubav prema pozorištu nije nikada prestala; ona je kunjala, sklupčana pod sjenkom romana, kao iskušenje i nostalgija, naročito kad god bih pogledao neku sjajnu predstavu. Kasnih sedamdesetih, život stogodišnjakinje, pra-tetke Mamaé, koja je u svojim zadnjim danima odbacila stvarnost koja ju je okruživala kako bi našla utočište u sjećanju i fikciji, inspirisao je priču. I osjećao sam, proročanski, da je to priča za pozorište, da bi samo na sceni ona mogla dobiti životnost i raskoš uspješne fikcije. Napisao sam je sa nesigurnim uzbuđenjem početnika i toliko sam uživao gledajući je na sceni sa Normom Aleandro u glavnoj ulozi da sam se od tada, između romana i eseja, nekoliko puta vraćao drami. I moram dodati, nikada nisam pomišljao da ću se sa sedamdeset godina popeti (ili bolje rečeno doteturati) na pozornicu da glumim. Ta opasna avantura mi je omogućila da po prvi put na svojoj koži iskusim kako je čudesno za nekoga ko je proveo život pišući fikciju da utjelovi na nekoliko sati lik iz mašte, da proživi fikciju pred publikom. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti dragim prijateljima režiseru Joan Ollé i glumici Aitana Sánchez Gijón, što su me ohrabili da podijelim sa njima to fantastično iskustvo (uprkos panici koja ga je pratila).

Književnost je varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumijemo, da se orijentišemo u lavirintu u kom se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spasava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo, barem djelimično, hijeroglif koji egzistencija predstavlja za većinu ljudi, naročito nas koji gajimo više sumnji nego izvjesnosti, i ispoljavamo svoju zbunjenost pred temama kao što su transcendencija, sudbina pojedinca i grupe, duša, smisao ili besmisao istorije, ono što je iznad i izvan racionalnog saznanja.

Oduvijek sam fasciniran zamišljao neizvjesne okolnosti u kojima su naši preci – koji su se još uvijek jedva razlikovali od životinja, jezik koji im je omogućavao da komuniciraju jedni sa drugima tek rođen – u pećinama, oko vatre, u noćima punim prijetećih opasnosti od munja, gromova, urličućih zvijeri, počeli da izmišljaju i pripovijedaju priče. To je bio ključni trenutak u našoj sudbini, jer u tim krugovima primitivnih stvorenja zaokupljenih glasom i maštom pripovjedača, počela je civilizacija, dugi put koji će nas postepeno humanizovati i dovesti nas do toga da izumimo nezavisnog pojedinca, da ga odvojimo od plemena, da izumimo nauku, umjetnost, zakon, slobodu i da istražimo najskrivenije kutke prirode, ljudskog tijela, svemira, da putujemo do zvijezda. Te priče, basne, mitovi, legende koje su odzvanjale po prvi put kao nova muzika pred slušaocima koji su se plašili misterija i opasnosti svijeta u kojem je sve bilo nepoznato i prijeteće, mora da su predstavljale trenutke opuštanja za one duhove koji su uvijek bili na oprezu, za koje je postojati značilo jesti, nalaziti sklonište od nepogoda, ubijati i množiti se. Od vremena kada su počeli da sanjaju kolektivno, da dijele snove, podstaknute od strane pripovjedača, prestali su da budu vezani za pokretnu traku opstanka, vrtlog brutalnih zadataka, i njihov život je postao san, zadovoljstvo, fantazija, i revolucionarni plan: osloboditi se iz zatočeništva i promijeniti i poboljšati, borba da se zadovolje želje i ambicije koje su pokretale zamišljene živote u njima, i znatiželja da se riješe misterije koje su ispunjavale njihovo okruženje.

Ovaj neprekidni proces je obogaćen kada je izumljeno pismo i kada su se priče mogle ne samo slušati, već i čitati, dobijajući trajnost koju im književnost podaruje. Zbog toga se ovo mora neprekidno ponavljati dok nove generacije ne budu ubijeđene u to: fikcija je više od zabave, više od intelektualne vježbe koja oštri senzibilitet i budi kritički duh. To je apsolutna neophodnost kako bi civilizacija nastavila da postoji, obnavljajući i čuvajući u nama ono najbolje ljudsko. Da se ne vratimo divljaštvu izolovanosti i da se život ne svede na pragmatizam specijalista koji vide stvari u dubinu ali ignorišu ono što okružuje te stvari, što im prethodi ili nakon njih slijedi. Tako da nam se ne desi da mi postanemo sluge i robovi mašina koje smo izumili da nama služe. I pošto bi svijet bez književnosti bio svijet bez želja ili ideala ili drskosti, svijet automata kojima je oduzeto ono što ljude zaista čini ljudima: sposobnost da izađemo iz sebe i uđemo u drugog, u druge, izvajane glinom naših snova.

Od pećine do nebodera, od štapa do oružja masovnog razaranja, od tautološkog života u plemenu do ere globalizacije, književne fikcije su uvećale ljudska iskustva, sprečavajući nas da utonemo u letargiju, u samoživost, u rezignaciju.

Ništa nije unijelo toliko nemira i pokrenulo našu maštu i naše želje kao izmišljeni život koji, zahvaljujući književnosti, dodajemo ovom koji imamo, tako da možemo biti protagonisti velikih avantura, velikih strasti koje nam stvarni život nikada neće dati. Laži književnosti postaju istine preko nas, čitalaca, transformisanih, zaraženih čežnjom i, krivicom fikcije, vječno propituju osrednju stvarnost. Čarolija, kada nam književnost nudi nadu da ćemo imati ono što nemamo, pristajući na tu nemoguću egzistenciju gdje kao paganski bogovi osjećamo smrtnost i vječnost u isto vrijeme, što u naš duh unosi nekonformizam i pobunu, stoji iza svih herojskih djela koja su doprinijela smanjenju nasilja u ljudskim odnosima. Smanjenju nasilja, ne njegovom kraju. Jer naša priča će, srećom, uvijek biti nedovršena. Zbog toga moramo nastaviti da sanjamo, čitamo i pišemo, jer je to najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim.

Štokholm, 7. decembar, 2010. godine

Kompletan govor Maria Vargasa Ljose prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30034

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 7 Maj - 18:27

Ako ne želiš da politika postane još gora nego što jeste, moraš da delaš. A to podrazumeva da prodaš dušu đavolu. Politika nije za čistunce, ona je za ljudsko biće u najgorem smislu te reči.
Mario Vargas Llosa








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 30034

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   Ned 7 Maj - 18:28

PET UGLOVA – Mario Vargas Ljosa / Novinarstvo koje diže ali i ruši diktature

Mario Vargas Ljosa je nekoga koga ne treba posebno predstavljati domaćoj publici. Istinska gromada svetske književnosti. Nobelovac. Najveći živi pisac Južne Amerike. Njegove Avanture nevaljale devojčice su bile najprodavanija knjiga u Srbiji u 2011. godini. A njegova ranija dela već decenijama nezaobilazna literatura za sve istinske ljubitelje književnosti. Da su mu pero i duh i dalje britki, iako je ušao u osmu deceniju života, dokazuje i najnoviji roman Pet uglova, koji zahvaljujući Laguni, dolazi u naše knjižare gotovo istovremeno kada i u autorovoj matičnoj državi Peruu.

Pet uglova su još jedan biser u tom nepreglednom nizu bisera najvećeg živog južnoameričkog majstora pisane reči.

Pozornica za ovaj roman je Peru devedesetih godina prošlog veka. Epoha diktatora Alberta Fuhimorija tokom koje haraju nasilje, politička nestabilnost, beskrajna korumpiranost državnog aparata i senzacionalističko novinarstvo. Zvuči li vam poznato? Kao Srbija devedesetih.
Sam naslov romana sjajno korespondira i sa samom radnjom, ali i sa simbolikom koja je tako prepoznatljiva za Ljosinu prozu, koja ga i čini tako univerzalnim piscem. Pet uglova je kvart Lime. Sam centar glavnog grada gde se susreću i presecaju pet velikih ulica. Ali i mesto na kojem nam autor prepliće pet različitih priča, o pet centralnih likova ove knjige. Supružnici Enrike i Marisa su pripadnici visokih slojeva društva. Oni su ucenjeni od strane Rolanda Gara, vlasnika jednog tabloida koji je u svom listu objavio jednu Enrikeovu kompromitujuću fotografiju. Advokat Lusijano i njegova žena Ćabela pomažu Enrikeu i Marisi da izađu iz blata žutog novinarstva u koje su upali. A principijelna i smela junakinja romantičnog imena Palčica – peti je lik koji zaokružuje ovu zaista moćnu i simboličnu priču.

Jednostavan početak i spora razrada radnje za koju bismo mogli reći da joj je glavna tema žuta štampa, brzo se preobražava u jednu uzbudljivu priču. Mi tu, kroz jedno ubistvo i nerazjašnjenu misteriju dobivamo i klasičan detektivski roman, ali i kroz upečatljivo opisane ljubavne scene dobijamo jednu vrhunski umetnički estetizovanu erotsku priču, kakvu nismo čitali još od Nabokova. U svim tim poigravanjima žanrovima i stilovima, Ljosa ostaje ono što je uvek bio – nenadmašan majstor pripovedanja. Kao što kralj Mida iz grčke mitologije sve što dotakne pretvara u blago, tako i Mario Vargas Ljosa, čega kod da se dotakne u svom pisanju on to pretvara u vrhunsku literaturu, u umetničko blago.

Od Ljose smo navikli da bude društveno angažovan pisac. Tako nam i Pet uglova pokazuju kako žuta štampa i novinarstvo skandala može biti oružje u rukama jednog diktatorskog režima, sredstvo za razračunavanje između korumpiranih političara i beskrupuloznih biznismena. Ali isto tako, koliko i novinarstvo može imati značajnu ulogu u borbi protiv diktature. Ljosin Peru je tipičan portret jednog južnoameričkog društva – duboko raslojenog na bogatu upravljačku manjinu i armiju sirotinjskih poslušnika. To je ekonosmki i politički nestabilno društvo u kojem caruju korpupcija, kriminal i bezperspektivnost.

Koliko god da je okupiran problemima društva, u centru svih Ljosinih interesovanja je taj mali i izgubljeni čovek, kojim na kraju manipulišu svi, pa i društvo.

Ljosa nas upozorava na licemerje i cinizam upravljačke elite i ekonomskog establišmenta, ali i na dvostruki moral kada su u pitanju javni i privatni život. Pet uglova nas pozivaju na razmišljanje o tome koliko je bitna sloboda štampe i o tome kakve negativne posledice nastaju kada se novinarstvo izopačuje u senzacionalizam.

Neko je izračunao da je „čovek” reč koja se najčešće pojavljuje u knjigama Danila Kiša. S obzirom da je prilikom posete Srbiji Ljosa izjavio da voli Kiša, čovek kao pojedinac je nedvosmileno centar i celokupne Ljosine proze. To vidimo i u romanu Pet uglova. Koliko god da je okupiran problemima društva, u centru svih Ljosinih interesovanja je taj mali i izgubljeni čovek, kojim na kraju manipulišu svi, pa i društvo. Ovaj roman je vrhunska oda ljudskoj individualnosti – odavanje priznanja toj najvećoj božanstvenosti unutar ljudske prirode.

Kao što kralj Mida iz grčke mitologije sve što dotakne pretvara u blago, tako i Mario Vargas Ljosa, čega kod da se dotakne u svom pisanju on to pretvara u vrhunsku literaturu, u umetničko blago.

Pet uglova su još jedan biser u tom nepreglednom nizu bisera najvećeg živog južnoameričkog majstora pisane reči.








“Volimo se, jer su nam slabosti iste.”- Jonathan Swift
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Mario Vargas Ljosa   

Nazad na vrh Ići dole
 
Mario Vargas Ljosa
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Mario Vargas Ljosa - Avanture nevaljale devojčice
» Mario Vargas Ljosa
» Mario Vargas Ljosa
» Pohvala pomajci - Mario Vargas Ljosa
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-