Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Putopisi

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Uto 12 Mar - 21:05

Kanadsko čudo na indijanski način



Nacionalni park Yoho u Kanadi


Nacionalni park čije ime prevedeno s jezika indijanskih starosjedilaca znači iznenađenje ili čudo, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Visoke stijene oblikovane ledenjacima, idilična jezera i zaglušujući vodopadi nalaze se u Nacionalnom parku Yoho u Kanadi, jednom od manjih kanadskih nacionalnih parkova. Veličinu parka sigurno će nadoknaditi spektakularni krajolici, koji će sigurno nadmašiti i vaša očekivanja!

Čudesni kanadski Stjenjak



Nacionalni park Yoho smjestio se u Britanskoj Kolumbiji, na zapadnim obroncima kanadskog Stjenjaka. U njemu ćete naći čak 28 planinskih vrhova iznad 3.000 metara. Po ovim veličanstvenim planinama i okolici ide više od 400 kilometara planinarskih staza.


Pogled na jezero O'Hara


Ledenjačka jezera kanadskog Stjenjaka



Smaragdno jezero (Emerald lake) svakog će posjetitelja zapanjiti svojom veličanstvenošću. Blistavo jezero nevjerojatne ledeno plave boje okružuju tihe šume smreke i visoke planine vrhova okovanih snijegom. Za boju ovoga i drugih jezera u parku odgovoran je mulj nastao topljenjem ledenjaka visoko na planinama. Ljeti se na jezeru i oko njega organiziraju brojne aktivnosti. Tako je moguće jezerom ploviti u unajmljenom kanuu ili krenuti na avanturističko planinarenje.


Smaragdno jezero

Nalazište fosila na Stjenjaku



U blizini Smaragdnog jezera smjestilo se najpoznatije paleontološko nalazište Stjenjaka, koje je pod zaštitom UNESCO-a i moguće ga je obići samo pod stručnim vodstvom. Ovo je jedno od najvažnijih nalazišta te vrste na svijetu u kojem su neki od fosila stari i do 530 milijuna godina. Predstavljaju tadašnje morske beskralježnjake, njih više od 120 vrsta.

Grmljavina slapova i snažne sile prirode



Kroz park i dolinu Yoho protječe istoimena rijeka. Na samom kraju doline Yoho s nje se bučno obrušava slap Takakkaw (prevedeno s indijanskog znači veličanstveni) čija snažna grmljavina odjekuje kilometrima u okolicu. Ovi su slapovi s visinom od 254 metra treći po visini u Kanadi. Uz Takakkaw slapove u Parku Yoho nalaze se brojni drugi slapovi, kao i brzaci na rijekama.

Snaga vode odgovorna je i za neke neobične formacije stijena. Tako ovdje možete naći i prirodni most od stijene preko rijeke Kicking Horse koja izvire na ledenjaku.


Slap Takakkaw


Ljudi iz cijelog svijeta posjećuju ovaj park nevjerojatne ljepote u čijim će prostranstvima svatko ostaviti dijelić svoga srca. Ako niste u mogućnosti otputovati u Kanadu, uživajte u fotografijama prekrasne prirode.


Bungalovi uz prozirno jezero


Jezero McArthur
(Putopisi)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Uto 12 Mar - 21:16

Tragovima Rimskog carstva






Gdje sve ima tih arena i amfiteatara


Prije par godina slušala sam priče o tome koliko je arena i amfiteatara ostalo od nestanka Rimskog carstva. Mi Hrvati imamo Arenu u Puli i po tome smo poznati, no ako pogledamo malo bolje i pretražimo Google, onda ćemo vidjeti kako postoji jako puno rimskih arena po Europi. Postoji više od 230 rimskih amfiteatara koje mame turiste i znatiželjnike. Ovdje možete vidjeti neke od njih pa nam recite da li ste neke od ovih arena već posjetili.

Nimes, Francuska


Rimski amfiteatar u gradu Nimesu na jugu Francuske izgrađen je 70. godine. Obnovljen je 1863. godine i danas se u njemu dva puta godišnje održavaju borbe s bikovima, kao i brojni javni događaji.

Središnji eliptični prostor dug je 133, a širok 101 metar. Amfiteatar može primiti 16.300 posjetitelja. Od 1989. godine ima čak i sustav za grijanje publike!




Pompeji, Italija


Pompeji su rimski grad uništen u velikoj erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Grad se smjestio kraj Napulja, na vulkanskoj stijeni 30 metara iznad površine mora. Pompeji su slučajno otkriveni 1592. godine, nakon čega su dijelovi grada iskopani iz pepela.

Amfiteatar u Pompejima izgrađen je od kamena u trećem stoljeću prije Krista i to je najstariji postojeći amfiteatar iz antičkog Rima! Amfiteatri prije njega bili su izgrađeni od drveta tako da se nisu očuvali do danas.

Amfiteatar je na tri etaže mogao primiti čak 20.000 gledatelja. Gladijatorske igre se nisu održavale samo u najhladnijim danima zime i najtoplijim danima ljeta. Danas se u amfiteatru odvijaju brojna događanja kroz godinu. Tako je Pink Floyd u njemu snimio album Pink Floyd: Live at Pompeii 1972. godine.

Svi oni koje je zainteresirao grad zarobljen ispod slojeva vulkanskog pepela mogu u Galeriji Klovićevi dvori na Jezuitskom trgu pogledati najveću ovogodišnju međunarodnu izložbu u Zagrebu: Pompeji - život u sjeni Vezuva. Izložba je otvorena da 10. srpnja 2011. godine.






Arles, Francuska


Arles je grad smješten u južnoj Francuskoj. Glavna turistička atrakcija Arlesa je njegov amfiteatar izgrađen u prvom stoljeću prije Krista. Amfiteatar je dug 136, a širok 109 metara i ima 120 lukova! Mogao je primiti više od 20.000 gledatelja koji su uživali u utrkama kolima i krvavim i nemilosrdnim gladijatorskim borbama. Danas se u amfiteatru održavaju borbe s bikovima i brojni ljetni koncerti.





Solin, Hrvatska


U gradu Solinu nalazi se rimski amfiteatar izgrađen najvjerovatnije u drugom stoljeću. Mogao je primiti 18.000 gledatelja. S južne strane imao je tri kata, a sa sjeverne samo jedan, jer je gledalište naslonjeno na obronak brežuljka. Solinski amfiteatar dug je 126, a širok 102 metra. Iz centra arene do izvan amfiteatra s južne strane vodio je podzemni hodnik, koji je vjerovatno služio za iznošenje ranjenih i mrtvih gladijatora.

Amfiteatar su srušili mletački stratezi u 17. stoljeću kako ne bi poslužio kao zaklon Turcima. Za ne povjerovati mi je da netko može samo tako srušiti veličanstvenu povijesnu građevinu!






(Putopisi)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Uto 12 Mar - 21:19

Tragovima Rimskog carstva, nastavak






Pulska arena, pustinjska u El Djemu i rimski koloseum


Pula, Hrvatska


Amfiteatar u Puli ili Pulska arena najsačuvaniji je spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Izgrađena je u prvom stoljeću. Po veličini je šesti rimski amfiteatar na svijetu. Arena je duga 132,45, a široka 105 metara. Na morskoj strani je visoka do 32 metra.

Arena je mogla primiti 23.000 gledatelja koji su gledali gladijatorske i slične borbe i često krvoločne prizore sa zvijerima. Danas je arena glavna turistička atrakcija Pule i privlači u grad turiste iz cijeloga svijeta. U njoj se kroz godinu organiziraju brojna događanja i koncerti.




Verona, Italija


Arena u Veroni datira iz 30. godine i tada je mogla ugostiti više od 30.000 posjetitelja! Fasada je bila od ružičastog kamena sve dok se nije dogodio jak potres 117. godine, kada su ljudi upotrijebili taj kamen za obnovu svojih kuća. Danas se samo još na malom dijelu amfiteatra može vidjeti izvorni kamen.




El Djem, Tunis


El Djem je svjetski poznat zbog svog trećeg po veličini amfiteatra na svijetu. U njemu je bilo mjesta za više od 35.000 posjetitelja! Izgrađen je oko 238. godine. Gledatelji su mogli svjedočiti gladijatorskim borbama i utrkama kola, a vjeruje se da su se u njemu održavale i borbe u vodi.


Izgradnja amfiteatra nikada nije dovršena, a navodno je cijeli trebao biti obložen mramorom jer na svakom kamenu postoji udubina za postavljanje mramorne ploče preko kamena. Do 17. stoljeća amfiteatar je bio dobro očuvan, a tada je brojno njegovo kamenje iskorišteno za izgradnju obližnjeg sela kao i za izgradnju velike džamije u Kairouanu.



Rim, Italija


Koloseum u Rimu je najpoznatiji, najslavniji i najveći amfiteatar na svijetu. Baš zbog svoje veličine prozvan je Koloseumom! Izgradnja je započela 72. godine za vrijeme vladavine cara Vespazijana i završena je samo osam godina kasnije. Koloseum je mogao primiti čak 50.000 ljudi koji su u njemu uživali u bitkama na vodi, borbama gladijatora i životinja, pogubljenjima, uprizorenjima slavnih bitki iz prošlosti i u predstavama temeljinam na klasičnoj mitologiji.

Koloseum je djelomično urušen što je posljedica potresa kao i pljačkaša koji su uzimali njegovo kamenje.



(Putopisi)








love
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 28 Mar - 0:43

Ružičasti snovi baronice Rotšild

Vila Efrusi jedno je od mojih prvih većih otkrića na Azurnoj obali još iz vremena kada nisam ni sanjao da ću zelenilo Šumadije menjati za nebesko i morsko plavetnilo u nijansi azurne, kako ime i sugeriše, jednog od najprivlačnijih i najbogatijih komada mediteranske obale.


Ružičasti snovi baronice Rotšild



Foto: Aleksandar Lambros

Verujući da sam ovde sada i verovatno nikada više, želeo sam da u tih mesec dana vidim što je moguće više. Planiranje vremena bilo je grozničavo, želeo sam sve - i plaže i muzeje i provod i da stanem baš ispred svake znamenitosti koja se u vodičima pominje ali i da zalutam na staze koje nisu ucrtane za turiste, vođen romantičarskim fantazijama iz Grand Tour vremena, maštajući da sam otkrijem nešto templarski tajanstveno i to otkriće posle svetu dramatično obelodanim. Neki lokalni Đoto ili fra Anđeliko u zaboravljenoj seoskoj provansalskoj kapelici, recimo.

Za vilu Efrusi Rotšild sam saznao zahvaljujući bilbordu koji sam video iz autobusa po povratku iz svoje prve posete Monaku. Nije moglo da mi promakne čak ni u stanju umora i prezasićenosti utiscima. Već iste večeri bacio sam se na guglanje. Rotšild je bila lozinka, kao Sezam za Alibabinu pećinu, za otvaranje i najzabačenijeg laguma duboko, u ionako prezamršenom i predugačkom, lavirintu moje radoznalosti.



Rotšild. Malo je reči nabijenih s više značenja i tajanstvenosti od prezimena ove porodice koja se iz jevrejskog geta Frankfurta negde polovinom 18. veka izdigla u najbogatiju i najmoćniju porodicu na svetu i visokog plemstva u britanskom i austrijskom carstvu. Sve je tu – bogatstvo, mitoloških razmera, titule - plemićke, masonske i ostale, teorije zavere – od regionalnog, nacionalnog do planetarnog nivoa (sumnjam da je iko doprineo više od Rotšildovih opšte rasprostranjenoj teoriji zavere po kojoj Jevreji kroz kontrolu svetskih finansijskih tokova odnekud iz senke vladaju svetom), dvorci koji su i veći i raskošniji od kraljevskih ...
Engleski istoričar Pol Džonson pokušao je da istraži istoriju ove porodice. Po okončanju istraživanja znao je podjednako malo koliko i na početku – „Rotšildovi su neuhvatljivi“, napisao je. „O njima ne postoji nijedna pouzdana knjiga. Napisane su čitave biblioteke gluposti. Upoznao sam i ženu koja je želela da napiše „pravu“ istoriju porodice. Odustala je jer je zaključila da je nemoguće razlučiti šta je istina“.

U francuskom postoji izraz Le Goût Rothschild, što će reči rotšildski ukus. Njime se opisuje i životni stil i dizajn enterijera, nastao tokom 19. veka kada su Rotšildovi bili na vrhuncu moći i bogatstva. Reč je o stilu koji karakteriše obilna upotreba teških materijala kao što su damask, brokat i baršun, mnogo pozlate, štuko plafonska dekoracija, minuciozno urađeni drveni paneli i parketi, sve to uz nameštaj, mahom francuski, iz 18. veka. Nameštaj je morao biti kraljevski – Luj, XIV, Luj XV, Luj XVI - Rotšildovi su kupovali ono najbolje što je na tržištu moglo da se nađe a posle francuske revolucije čak i komade iz Versaja. Kad je o arhitekturi reč ispoljavali su sklonost ka renesansi. Uz to ide viktorijanski horror vacui, kolekcije slika, skulptura i oklopa. Sve to zajedno čini Le Goût Rothschild koji su kasnije usvojili i druge čuvene bogate porodice kao Vanderbiltovi, Astori i Rokfelerovi.



Nije samo prilika da se poseti jedna od Rotšildovih vila ono što me privuklo. Više nego o samoj vili svuda se pisalo o njenim vrtovima.

Ovde moram da zastanem – ja, naime, gajim posebnu vrstu fascinacije vrtovima. Pri tom o botanici nemam blagog pojma. Koliko za arhitekturu, slikarstvo i skulpturu, toliko, a ponekad i više, oduševljenja imam za pejzažnu arhitekturu. Mišljenja sam da ako hoćeš zaista da spoznaš nivo kulture jedne zemlje ili naroda, da treba da mu zaviriš u vrtove i parkove.

Italijanski, francuski (stilski određeni kao renesansni, barokni, rokoko ili klasični), mavarski, engleski, japanski vrtovi ...; teorija, filozofija i simbolična značenja koja ih prate – giardino segreto, mistični raj, zen, umetnost lepša od prirode, eskapizam i pastoralni snovi ...
Više od nagomilanog bogatstva i odnegovanog ukusa da se ono uloži u nešto tako neprofitabilno, krhko i zahtevno, kao što je oblikovanje prirode i njeno ulepšavanje umetničkim sredstvima, fascinira me demonstracija prava na lepotu i užitak. I volja da joj se obezbedi trajanje, kako u prostoru tako i u vremenu.

Baronica Beatrisa de Rotšild je izdanak francuskog ogranka porodice a njena vila nalazi se na, u mediteranskom rastinju utonulom, poluostvu San Žan kap Fera, svega par kilometara od Nice u pravcu Monaka. S jedne strane poluostrva pruža se pogled na zaliv i mestašce Vilfranš a s druge na zaliv i mestašce Bolije. Krajnja tačka poluostrva koja zalazi u Mediteran, zapravo je vrh „zlatnog trougla“ Francuske rivijere čije su tri tačke upravo Bolije, Vilfranš i kap Fera.




To je sve od uvoda što ću da vam pružim. Više od urednih hronologija i gomile istorijskih činjenica turističkih vodiča, verujem u trenutni, impresionistički utisak, ukadrirani tren, sporedni detalj, miris, boje i zadivljenost pred prizorima sveta. Ali, strastveni sam kolekcionar beskorisnih i suvišnih podataka, pa ću, pre nego što vam, više slikom nego rečima, otkrijem lepotu Beatrisinih vrtova, podeliti neke od onih koji su mi posebno zanimljivi.

Beatrisa je bila udata za Morisa Efrusija, pariskog bankara poreklom iz ruske jevrejske porodice, koja je, kao i Rotšildi, imala razvijeno poslovno carstvo u nekoliko evropskih zemalja. Moris ju je zarazio nekom bolešću zbog koje kasnije nije mogla da ima dece a pošto je bio strastveni kockar čiji su dugovi narasli na neverovatnih 12 miliona zlatnih franaka (danas bi to bilo oko 30 miliona evra) Rotšildovi su na sudu, nakon 21 godine braka, izdejstvovali razvod.

Beatrisa je naručilac i najskupljeg Faberžeovog jaja – jaje koje je 1902. naručila za svoju buduću snaju, verenicu brata, prodato je na aukciji u Londonu 2007. za neverovatnih 8.9 miliona funti.



Volela je kocku (bila je čest posetilac kazina u Monte Karlu) konjske trke, ekstravagantne prijeme nadahnute epohom Marije Antoanete, s kojom je delila sklonost ka roze boji i, kao pravi Rotšild, umetnost – zajedno sa vilom, francuskoj Akademiji lepih umetnosti ostavila je i kolekciju sa oko 5.000 umetničkih dela. Rotšildovi se, inače, ubrajaju u najveće svetske pokrovitelje umetnosti.

Deo mog užitka je i da sve otkrijem i pronađem sam. Beleženje imena stanica, ovde siđi, onda ovde skreni, pa potraži ovo i onda produži tuda i tuda ... Tako sam došao i do vile. Već blagi ali postojanji uspon do nje pruža užitak – pogled na zaliv Vilfranš i druge privatne vile utonule u rastinje, od kojih za jednu kažu da je letnjikovac belgijskog kralja.

Na blagajni me upozoravaju da tog dana zatvaraju dva sata ranije jer se organizuje privatni banket. A poređani katering kombiji i oni natovareni cvetnim aranžmanima, ljudi koji nešto žure u svim pravcima, nekoliko ceremonijal majstora koji izgledaju kao da upravo preživljavaju treći nervni slom od jutros dok se preko mobilnih nešto objašnjavaju pitaj boga s kim, odaju utisak da su zvanice više nego probrane i da su bilo kakve greške nezamislive. Umesto da me vest o prinudno skraćenom obilasku oneraspoloži, biva mi drago što ću biti u prilici da vidim i kako izgledaju pripreme za jedan elitni banket na jednom tako nesvakidašnjem mestu.



Moja prva misao, kada sam zakoračio u vrtove, bila je da moja majka ovo jednostavno mora da vidi. Ne radi se o želji svakog dobrog sina da omogući majci da vidi sveta, reč je o tome da je moja majka rođeni baštovanski čarobnjak što će vam potvrditi svako ko je bio u prilici da na njenoj erdoglijskoj terasi u Kragujevcu od svega nekoliko kvadratnih metara, popije kafu. Ima urođeni smisao za lepo i prste gorske vile na čiji dodir cveta baš sve.

Istoričar umetnosti u meni dužan je da vam ovo saopšti – izgradnja vile trajala je 1905. do 1912. a baronica Rotšild se pokazala kao izuzetno zahtevan naručilac. Odbila je brojne planove i predloge mnogih čuvenih arhitekata pre nego se odlučila za nacrt Žan Marsela Obirtana koji je uz pomoć saradnika Arona Mesije, uspeo da sintetizuje eklektične baronesine zamisli u jednu neoklasicističku celinu nalik venecijanskim palatama.
Vila je okružena sa devet tematskih vrtova – firentinskim, španskim, francuskim, egzotičnim, kamenim, japanskim, ružičnjakom, provansalskim i vrtom Sevr ... koji su urađeni po zamislima pejzažnog arhitekte Ahila Dišena.

Vrtovi su organizovani tako da obrazuju oblik broda gledano s balkona vile koji mu dođe kao most na brodu s čije se obe bočne strane vidi more. Nadahnuti su baronesinim krstarenjem brodom Île de France a 30 baštovana koji su radili na održavanju vrtova bili su obučeni u mornarske uniforme.

Teren je bio stenovit tako da je kreiranje vrtova bio kolosalni posao koji je zahtevao miniranje terena i dovlačenje ogromnih količina zemlje, na čemu je bilo angažovano nekoliko stotina italijanskih radnika.
Francuski vrt zauzima prostor ispred same vile. Sa strane, na nešto nižem terenu od francuskog vrta nalazi se firentinski vrt sa bazenima sa vodenim ljiljanima i drugim vodenim biljkama i jednim veštačkim grotom (pećinom) u kome je smeštena statua efeba. Na skroz suprotnom kraju parka je brdo pokriveno šumom čempresa koji okružuju repliku Ljubavnog hrama iz versajskog Velikog trianona. U podnožju hrama nalazi se vodena kaskada u obliku stepeništa koja se uliva u bazen velike muzičke fontane čiji se mlazevi pokreću na svakih 20 minuta i „plešu“ u ritmu poznatih melodija klasične muzike i baleta.



U nivoima koji se spuštaju oko francuskog vrta nalaze se senoviti španski vrt sa aromatičnim biljkama, zatim lapidarijum ili kameni vrt u kome su, sred gustog rastinja, razbacani arhitektonski ostaci s antičkih i srednjevekovnih građevina, a na kameni vrt nadovezuje se japanski sa karakterističnim drvenim paviljonom, mostom i šumom bambusa. U egzotičnom vrtu nalaze se ogromni kaktusi i druge retke biljke a ružičnjakom dominira ružičasta boja, omiljena boja baronese Rotšild u koju je okrečena i sama vila, dajući tako čitavom tom kompleksu frivolnu atmosferu Fragonarovih i Vatoovih platna.

Za života baronice Beatrise imanjem su slobodno šetale životinje iz njenog privatnog zoološkog vrta – egzotične vrste ptica, majmuni, mungosi, gazele, antilope ... a po svedočenjima onih koji su imali sreću da budu gosti na njenim banketima, nije bilo ni malo čudno da pored bazena osvetljenih mesečinom zateknete balerinu koja pleše na Šopenovu muziku. Jedan francuski pesnik, Beatrisin gost, zabeležio je da je na jednom takvom banketu pored bazena na mesečini plesala čuvena Ana Pavlova.

Mnogo sam se krivio, čučao, istezao, pentrao, kako bih po vrućini i uprkos brojnim turistima, koji su mi uporno uskakali u baš svaki kadar koji sam hteo da ovekovečim, i zaslepljujućoj svetlosti južnjačkog letnjeg dana, napravio što više dobrih snimaka. Poseta s proleća ili rane jeseni je bolja ideja. Do kraja prve posete, tokom koje sam bio prinuđen da kroz unutrašnjost vile samo protrčim jer sam bio preopčinjen vrtovima, za banket je već sve bilo spremno. Ukrao sam nečiji snimak da dočaram atmosferu, meni je bilo neprijatno da se muvam oko upicanjenih konobara koji su pregledali i nameštali poslednje detalje.

Ovo je putopis sa lepim obrtom. Ne samo da sam se dve godine kasnije preselio u neposrednu blizinu ovog predivnog mesta, već sam uspeo da tamo odvedem i majku. Vila Efrusi de Rotšild bila mi je prva na spisku za obilazak koji sam napravio kada je došla da me poseti.

Mislim da više od svih biranih prideva i vešto sklopljenih rečenica opterećenih beskrajnim satima provedenih u biblioteci nad umetničkim monografijama, kakve bi možda išle uz atmosferu ovog mesta, njeno jednostavno oduševljenje otkriva mnogo više od svega što sam napisao -
„Jao, Đoleeee! U životu se ovoliko lepote nagledala nisam! I ništa više da ne vidim, dovoljno sam videla!“

AleXandar Lambros
Nadlanu.















Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sub 13 Apr - 22:56

Čudesne prirodne ljepote: Waitomo – svjetleće špilje Novog Zelanda

Iako se ljudska bića u velikoj mjeri ponašaju poput virusa prema prirodi, uništavajući sve pred sobom u ime napretka i profita, još uvijek možemo pokazati koliko malo znamo o čudesima prirode. Jedno od skrivenih prirodnih čuda nalazi se na Novom Zelandu, otkrijte Waitomo – svjetleće špilje.


Detalj svjetlećeg svoda u dijelu špilje koji se naziva “katedrala.”

Na zapadnom dijelu sjevernog otoka Novog Zelanda nalazi se geološko-biološki fenomen sustava špilja Waitomo ili špilja „svjetlećih crva.“ U okrilju obronaka svete maorske planine Taupiri – doma kralja Maora i u podzemnom toku rijeke Waikato priroda je stvorila nevjerojatan bioluminiscentan fenomen koji zapadnjake oduševljava više od sto godina.


Bioluminiscentni kukac Arachnocampa luminosa i njegove ljepljive svjetleće klopke.

Unutrašnjost Waitomo špilja nalikuje na trodimnezionalnu projekciju nepoznatog noćnog neba osvijetljenoga desecima tisuća plavkastih zvijezda. Svod ovih špilja je prekriven neobičnim ljepljivim trakama malenog insekta kanibala Arachnocampe luminosae, insekta nalik pauku koji prede neobične trake s brojnim čvorovima koje savršeno provode njihovu bioluminiscentnu svjetlost. Maleni predator nikada ne naraste veći od običnog komarca, i obično se hrane s bilo kakvim insektima koji se umotaju u njihove trakice, no u slučaju da hrane nema, ovi insekti će loviti vlastite larve.


Turisti u obilasku svjetlećih špilja.

Iako je bioluminiscentna boja Arachnocampe luminosae električno plava, ovaj maleni predator sam često postane lovina i to neobičnoj špiljskoj gljivici parazitu. Nakon što paraziti uđu u larve, one počnu odašiljati snježno bijelu boju.


Nevjerojatno “nebo” unutar dijela koji se naziva “katedrala.”

Waitomo dolazi od maorskih riječi „wai“ – voda i „tomo“ – rupa. Maori su podzemni sustav špilja Raukari i Aranui čuvali od bijelaca sve dok ih poglavica Tionaru nije pokazao istraživaču Fredu Maceu 1887., godine. Od tada je Waitomo turistička „poslastica“ koja se može pohvaliti jedinstvenom endemskom vrstom koja je utočište pronašla u bogatom spletu podzemnih prolaza i galerija unutar vapnenca.


Ljepljive svjetleće klopke malenih kukaca.

Iako je regija oko Waitoma prepuna špilja (njih više od 300) Arachnocampa luminosa živi u samo dvije špilje koje osim vlažne i relativno tople unutrašnjosti nude potpuni nedostatak propuha, što pak omogućava slobodno stvaranje visećih i svjetljećih klopki. Svaka odrasla jedinka Arachnocampe luminosae stvara ljepljive trake dužine između 30-40 centimetara, s različitim brojem čvorića koji reflektiraju svjetlost iz kukca.


U obilasku špilja Waitomo.

Nadamo se da će nas ovakvi prizori ponukati na očuvanje prirode i njen eventualan oporavak.








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Ned 21 Jul - 17:54

Čarolija Himalaje



Slap Vasudhara - 120 metara tekuće ljepote
Kada se jednom krenete penjati po Himalaji, teško se možete zaustaviti. Tako su i nas nakon Doline cvijeća karte, misli i želje odvele na jedno neobično lijepo mjesto: slap Vasudhara. Ovo mjesto nalazi se tik uz granicu s Tibetom, nedaleko sela Mana u indijskoj državi Uttaranchal.
Selo Mana u Indiji
Mana je zadnje selo na indijsko-tibetskoj granici. Uz selo se vežu mnoge legende. Jedna kaže da je upravo ovdje zapisan veliki indijski ep Mahabharata. Ono što me fascinira u ovom selu je način života. Nema struje, nema tople vode, ljudi su sretni s onim što imaju.
Nije im teško ustati u 5 ujutro, nije im teško izaći na -5 stupnjeva i otuširati se hladnom vodom. Zube ne peru četkicama nego prstima ili grančicama drveta. Nisu nikada u životu bili kod zubara, a imaju savršeno zdrave zube! Nemaju ni Ipad, ni Iphone, ni laptop, ni auto, ni vikendicu na moru, a sretni su. Kila krumpira košta pet lipa!

Put prema selu Mana
Neobična indijska svakodnevnica
Put prema Vasudhari počinje na kraju ovog sela. Dok prolazimo kroz selo za oko mi zapinje neobičan prizor. Ispred jedne kuće krava sa svojim velikim, hrapavim i mokrim jezikom liže glavu svome vlasniku. Kasnije saznajemo - krava mu masira glavu. Himalaja je puna neobičnih ljudi...
Sto metara dalje opet mi pažnju odvlači neobičan prizor! U špilji pokraj puta sjedi isposnik i premazuje svoje tijelo pepelom. Nikada ne nosi odjeću, tijelo prekriva nekom starom krpom zbog prolaznika i turista. Zovu ga Barfani Baba ("Snješko"). U špilji živi sa svoja dva zeca. ***** hašiš, maže tijelo pepelom, popravlja kosu koja mu seže do koljena i mrmlja jedva čujno: "om namah shivaya". Spava tu i tamo. Na Himalaji ljudi općenito malo spavaju, dva-tri sata im je i više nego dovoljno.

Barfani Baba
Prelazimo most preko rijeke i ostavljamo ovo neobično selo iza sebe. I sam most ima svoju priču. U davna vremena, epski junak Bhima odvalio je komad stijene i postavio ga preko rijeke kako bi njegova žena mogla prijeći rijeku. Od tada most nosi naziv Bhimin most.

Bhimin most
Put do slapa Vasudhara
Staza duga oko 5 kilometara neće biti naporna ni penjačima početnicima. Jedini "problem" zbog kojeg ćete morati zastati svakih nekoliko koraka je pogled koji oduzima dah. Svako ide svojim tempom, netko brže, netko sporije, cijelim putem srećemo svega desetak ljudi. Osim njih susrećemo himalajske ponije, predivna, plašljiva stvorenja, nekoliko stada himalajskih goveda i nekoliko starica koje beru ljekovite trave i biljke.
Sunce je jako i kreme za sunčanje su obavezne. Odlučim odmoriti i pričekati ostale usred jednog stada. Goveda su mirna i dobroćudna, leže na suncu i uživaju u prirodi. Nakon nekog vremena stiže i Matea, vadimo kekse, šuškaju vrećice, mirišu domaći keksi.
Ustaje jedno govedo i prilazi nam. Dajem mu jedan keks. Prilaze nam još dva-tri bika. Naivno ih tapšem po glavi i hranim keksima. U tren oka cijelo stado je oko nas. Gdje mi tamo i oni. Na kraju bacamo i vodu i kekse i bježimo dok iza nas galopira cijelo himalajsko stado u potrazi za finim, slanim keksima.
Putem nas prate veliki planinski vrhovi i glečeri. Među njima ističe se vrh Balakun (6471 metar) okružen snijegom i ledom. Ponekad niste ni svjesni da prelazite preko tanke ledene površine, pošto je većina glečera prekrivena prašinom i kamenjem. Zvuk planinskih odrona i topljenja snijega i leda dočarava snagu prirode.

Vrh Balakun
Slap Vasudhara na Himalaji
Nakon sat vremena ugodne šetnjice i pola sata skakutanja s kamena na kamen stižemo do slapa Vasudhara. Toliko je glasan da imate osjećaj kao da se komadi planine odronjavaju pored vas. Visok je oko 120 metara, a 4000 metara nadmorske visine na kojima se nalazi daje mu posebnu čar. Slap doslovno i ne dodiruje zemlju pošto ga vjetar rasprši negdje na pola puta. Legenda kaže da voda ovoga slapa nikada ne dodiruje osobe nečistog srca.
Imali čisto srce ili ne, uvijek možete leći ispred slapa i gledati plavo nebo na kojemu se isprepliću bijeli nebeski i bijeli vodeni oblaci i slušati zvuk planinske rapsodije koju stvaraju tišina i voda...


(Putopisi.net)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 12 Sep - 10:36

Zavirimo u Tigrovo gnijezdo



Samostan Taktsang u Butanu

Kraljevina Butan, poznata i kao Zemlja zmajeva, smjestila se između Tibeta i Indije i dom je nekih od najveličanstvenijih budističkih samostana na svijetu. Najpoznatiji od njih je samostan Tigrovo gnijezdo.
Impresivan budistički samostan Taktsang (poznat i pod nazivom Dzong) smjestio se na samom rubu 900 metara visoke litice, i danas je neslužbeni simbol države Butan. Iz samostana se pruža pogled na dolinu Paro koja je poznata po nekim od najspektakularnijih krajolika na svijetu. Tigrovo gnijezdo leži 3450 metara iznad razine mora.
Legenda o Tigrovom gnijezdu 
U 17. su stoljeću budistički redovnici započeli gradnju samostana oko pećine koja je stoljećima služila kao duhovni hram. Prema legendi upravo je ova pećina mjesto na koje je 747. godine na letećem tigru sletio Guru Padmasambhava i donio budizam s Tibeta u Butan. Dolazak budizma ukrotio je brojne zle duhove koji su ranije obitavali na ovom području. Navodno je Guru u pećini meditirao puna tri mjeseca!
Samostan je pretrpio veliko oštećenje u požaru 1998. godine. Uništene su brojne neprocjenjive umjetnine. Danas je Tigrovom gnijezdu vraćen samo dio njegove prvotne veličanstvenosti. U samostanu nije dozvoljeno fotografiranje i svoje foto aparate morati ćete ostaviti na čuvanje na ulazu.
Tigrovo gnijezdo je najposjećeniji samostan u Butanu kao i mjesto koje su za meditaciju koristili neki od najpoznatijih budističkih svećenika. Nalazi se desetak kilometara od grada Paro u kojem je smješten jedini međunarodni aerodrom u Butanu.
Put do samostana Tigrovo gnijezdo 
Do samostana koji po svemu sudeći prkosi gravitaciji sižete nakon dva do tri sata strmog uspona od parkinga ispod litica. Jedina staza koja vodi do samostana nosi prekrano ime "Sto tisuća vila". Vjerojatno zbog čarolije samog krajolika kojim prolazi, kao i zbog zvukova vodopada i vjetra u krošnjama. 60 metara visok vodopad odjednom će vam se prikazati jer ga cijelim putem planina skriva od pogleda. Na putu ćete proći kraj nekoliko manjih samostana, kao i kafića koji nudi odmor od uspona.
Priča se da je budističkim svećenicima u njihovim tradicionalnim papučama potrebno manje od dva sata da bi došli do samostana. Za razliku od njih većini je Zapadnjaka potrebno puno duže! Zašto ne bi posjetili Butan i ovaj prekrasni samostan i provjerili što je prava istina!


(Putopisi.net)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Pet 13 Sep - 11:23

Tvrđava koju su izgradili divovi





Palača Mehrangarh u Indiji


Tvrđava Mehrangarh smjestila se u indijskom gradu Jodhpuru, na vrhu 122 metra visokog i prilično strmog brda. Do tvrđave iz grada Jodhpura vodi šarmantna zavojita cestica. Zidine ove najveće tvrđave u Indiji visoke su 36 i široke 21 metar, a da bi došli do same tvrđave morate proći kroz sedam gradskih vrata! Najstariji dijelovi tvrđave datiraju iz 15. stoljeća.

Zavojita i strma cestica vodi do tvrđave Mehrangarh
Skrivene i dobro zaštićene iza ovih impresivnih zidina, smjestile su se brojne palače i prostrana dvorišta, bogato dekorirane neprocjenjivim ornamentima. U kompleksu tvrđave Mehrangarh smjestio se i jedan od najbolje opremljenih muzeja u Indiji, u kojem ćete moći dobro upoznati povijest ovoga kraja i cijele Indije. 

Glazbenici u tvrđavi Mehrangarh

Gospodin s kojim se možete uslikati happy
Sukob s pustinjakom
Za izgradnju ove veličanstvene tvrđave odlučio se Rao Jodha, 15. vladar klana Rathore. Jodha je odlučio na ovom mjestu stvoriti i novi glavni grad. Brdo na kojem je odlučeno graditi tvrđavu bilo je poznato po imenu Planina ptica i jedini čovjek koji je na njemu tada živio bio je pustinjak Cheeria Nathji, zvan i Gospodar ptica.
I danas je ova tvrđava dom tisućama ptica, osobito jastrebima, koji su i svete ptice Rathorea. Uznemireni je pustinjak nezadovoljan odlukom o gradnji tvrđave u blizini njegova osamljenog doma, bacio na osvajače kletvu koju i danas pamte. Osudio ih je na budućnost u kojoj će stanovnici tvrđave patiti zbog nestašice vode.
Kako bi Jodha udobrovoljio bogove pustinjaku je izgradio kuću i hram u blizini pećine u kojoj je pustinjak meditirao. Danas su pećina i hram glavno odredište turista koji posjećuju tvrđavu Mehrangarh. I sada se svako jutro u hram donosi svježe cvijeće kako bi se udobrovoljilo pustinjaka!
Kako bi Jodha učinio ovo mjesto još pogodnijim, u temelje dvorca uzidan je živ čovjek, Rajiya Bambi, kojem je obećano kako će klan Rathore vječno brinuti za njegovu obitelj. I dan danas njegova ponosna obitelj ima vrlo poseban odnos s maharadžom!

U tvrđavi se kriju prekrasne palače
Grad Jodhpur
Popularno odredište brojnih turista koji putuju u Indiju upravo je grad Jodhpur. Ovaj šarmantni indijski grad nazivaju i Sunčani grad, jer ga veći dio godine obasjava sunce. Drugi mu je naziv Plavi grad zbog plavih kuća smještenih oko tvrđave Mehrangarh. U Jodhpuru su se smjestile mnoge palače , tvrđave i hramovi.


Pogled iz tvrđave na plavi grad

Jodhpur

Tržnica u Jodhpuru
Tvrđava  Mehrangarh nikada nije osvojena i uz jak osjećaj divljenja u njoj ćete moći osjetiti i duh klana Rathore, čija je svaka pobjeda, avantura i hrabri čin zapisan u kamenu od kojeg je tvrđava sagrađena. Ovu dugu i veličanstvenu povijest nećete zapravo moći pojmiti čitajući knjige... Potrebno je posjetiti mjesto na kojem je povijest ovog kraja stvarana!


(Putopisi.net)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Ned 29 Dec - 10:47

Hramovi skriveni u prašumi Kambodže



Mistična Kambodža

Odlučili smo se na petodnevni put u Kambodžu uz neizostavni posjet Angkor kompleksu hramova. Mali problem je što ne postoji direktna veza između Bangkoka i Siem Reapa u Kambodži (pored kojeg se nalaze spomenuti hramovi), odnosno postoji cestovna veza, ali prelazak granice mora biti pješke.
Put iz Tajlanda u Kambodžu
Najjeftinija varijanta je dovesti se tajlandskim javnim prijevozom do granice, već od 150 Bahat (30 kuna) i zatim kambodžanskim od granice za 10000 riala (15 kuna). No ova varijanta iziskuje odlazak na autobusni kolodvor i dosta gnjavaže pa smo se odlučili za varijantu prijevoza koju je nudio naš hostel za 400 bahta (80 kuna) do granice, zatim prijelaz granice uz vodiča i na kraju njihov bus od granice.
Cesta je vrlo kvalitetna i cijeli put je trajao oko šest sati. Čitajući forume može se doći do krivog dojma, naša isustva su vrlo pozitivna! Vodič nas je dok smo prijelazili granicu pokušao isplašiti, da umjesto busa odaberemo taxi za dodatnih 200 kuna. Bus je po njegovim riječima jako loš i spor, no nismo se dali nagovoriti na taxi i isplatilo nam se! Bus je ustvari kombi u kojem smo uz ugodno šaroliko društvo iz cijelog svijeta doputovali u Siam Reap.
Siam Reap u Kambodži
Siem Reap je gradić koji živi isključivo od turizma i prilagođen je turistima u potpunosti! No kako Kambodža ipak nije London ili Pariz, sve je to jakoo jakoo simpatično, puno štandova, barova, salona za masažu nogu, tijela ili čega god poželite na svakom čošku, a sve za smiješno male novce za naše prilike. U Kambodži još uvijek prosječne plaće ne prelaze 100 USD mjesečno, pa je njima i masaža od 2 dolara za 15 minuta preskupa.
Kao i u Tajlandu sve su cijene informativne i podložne više nego prepolavljanju, no kako je i početna vrlo niska, a vidjevši bijedu u kojoj žive, bude vam u jednu ruku i žao pretjerano se cjenkati. Dan smo završili odlaskom do grada u kojem je bila svečanost svjetla i vode, a sastoji se u puštanju vijenaca cvijeća sa svijećama niz vodu, grad je okićen poput naših za Božić i sve to skupa daje jedan jako lijep ugođaj.


Siam Reap, festival vode
Hramovi u Kambodži
Prespavavši u klimatiziranom apartmanu hotela s tri zvjezdice s doručkom za 8 dolara noć, krenuli smo u obilazak. Angkor Wat, najpoznatiji hram u Angkor kompleksu hramova, je samo jedan od mnogih sličnih, ali opet posebih. Za obići sve hramove ne bi bilo dovoljno niti sedam dana!


Angkor Wat

Angkor Wat

Za obilazak Angkor kompleksa hramova postoji nekoliko opcija: rentanje bicikla (u tropima na +30 odmah je otpalo), cjelodnevni taxi za cca 20 dolara ili opcija za koju smo se mi odlučili, a to je privatni tuk-tuk vozač za 12 dolara koji vas vozi od hrama do hrama, čeka dok završite s obilaskom i ujedno služi kao turistički vodič!
U prvom danu obišli smo Angkor Thom, glavni grad Kmerskog carstva iz 12. i 13. stoljeća u kojem je posebno poznat hram Bayon, zatim smo otišli do Ta Phroma, meni najljepšeg hrama jer je skroz obrastao u prašumu što mu daje poseban ugođaj. Ovaj je hram proslavio film Tomb Raider za koji je u njemu snimano dosta scena.


Ta Phrom

Ta Phrom

Ta Phrom

Ta Phrom

Ta Phrom

Ta Phrom

Angkor Thom

Hram Bayon
Zatim smo posjetili Angkor Wat, najveći i najočuvaniji hram u regiji. Svi su hramovi okruženi prašumom tako da je uistinu poseban doživljaj popeti se na vrh hrama i vidjeti spoj hramova s nepreglednom prašumom! Dan smo završili odlaskom na Phnom Bakheng koji je na brdu, gdje smo gledali zalazak sunca. No kako u svim vodičima to mjesto preporučuju za promatranje zalaska sunca, nakraju je bilo toliko turista da je bilo zanimljivije slikati njih nego zalazak, koji sve u svemu i nije bio nešto posebno...
Drugi dan smo odlučili posvetiti manje poznatim hramovima i znamenitostima, tako da smo obilazak započeli na brdu Kbal Spean. Put vas vodi 1.500 metara hodom uzbrdo, uz riječicu punu brzaca i vodopada, a na samom se vrhu u riječnom dnu na stijenama nalaze izrezbareni razni hinduistički simboli i prikazi.


Kbal Spean
Sljedeći je bio Banteay Srei hinduistički hram posvećen Šivi, jako očuvanih rezbarija i znatno drugačiji od budističkih hramova koje smo obilazli dan prije. Nastavili smo s vrlo sličnima, Banteay Samre, Pre Rupom i još nekolicinom kojima nismo zapamtili imena.


Banteay Samre

Banteay Samre

Banteay Srei

Banteay Srei

Uglavnom, svakako bi preporučili svakome tko dolazi pogledati kambodžanske hramove da odvoji barem dva dana, jer koliko god hramovi bili slični svaki ima svoju posebnost. Veliki razvikani hramovi vrve turistima, ali svakako ih se isplati vidjeti, dok drugi manji koje smo obilazili drugi dan sadržavaju posebnu dozu mističnosti jer je znalo biti situacija da smo skoro sami u cijelom hramu.
Večer smo začinili odlaskom na ples Apsara, tradicionalni kambodžanski ples uz švedski stol sa svim zamislivim i nezamislivim delicijama kmerske kuhinje koje smo po redu degustirali.



(Putopisi.net)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 12 Feb - 22:23

Skandinavija - sve što trebate znati o ovoj skupoj ali prekrasnoj destinaciji

Službeno, Skandinavija se sastoji od samo tri države - Danske, Norveške i Švedske. Međutim, u ovaj poredak se često uključuje i Finska, a iako geografski izolirani na Sjevernom Atlantiku, Island i Farski otoci - također su pridodani, jer s ostalim zemljama dijele sličnu kulturu i genetiku... Možda sad i nije dobar trenutak za odlazak na sjever, ali je savršen za planiranje ljetnog godišnjeg!



Skandinavska avionska kompanija SAS, koja je u zajedničkom vlasništvu vlada Danske, Norveške i Švedske, dobar je primjer međusobne suradnje, i prvak u razvijanju transpolarnih putova do Sjeverne Amerike i Dalekog Istoka. Unatoč ograničenim prirodnim resursima, oštroj klimi i udaljenoj lokaciji na sjeveru Europe, Skandinavske zemlje su dostigle ekonomski napredak i stabilnost te zdravstveno i socijalno osiguranje koje je među najboljima u svijetu. Danas se smatra da upravo one drže najviši standard na svijetu, a brojni stanovnici ostalih zemalja Europe svakodnevno bježe upravo tamo u nadi za boljim životom.



S obzirom na prenapučenost koja zahvaća većinu Europe, Skandinavija može ponuditi velika područja rijetko naseljenih obala i sela sa skoro neograničenim pristupom raznim rekreacijskim resursima. Sustav javnog prijevoza odlično je povezan i pruža dobru alternativu putovanju autom. Skandinavski krajolik poznat je po tragovima ledenjaka iz zadnjeg ledenog doba, koji su i danas vidljivi diljem regije. Ledenjaci su erodirali stijene u dolinama zapadne Norveške i zasuli površinu Finske i Švedske morenskim nanosom. Ovdje je ledeni pokrov ostavio naslage tvrde gline koju sad prekriva crnogorična šuma s jezerima i izdancima stijena. Ako želite upoznati brojne fjordove koji su nastali nakon ledenog doba svakako se u istraživanje uputite sve popularnijim brodovima koji krstare Sjevernim morem.



Regija sadrži veliku raznolikost krajolika. Bujni Danski krajolici obrađene zemlje su u potpunoj suprotnosti s mjesečevim vulkanskim krajolikom Islanda, ili šumama sjeverne Skandinavije. Klimatske prilike variraju od hladnih temperatura na Jütlandu do subartičkih na sjeveru Skandinavije. Većina regije ima kontinentalnu klimu s hladnim zimama i toplijim ljetima. Glavno negativno obilježje koje utječe na razvoj turizma je kratkoća ljetne sezone i mračne zime zahvaljujući položaju na sjeveru sjeverne geografske širine, ali turistima to i ne smeta, jer odlična ponuda metropola svih skandinavskih zemalja nudi zaista raznolik spektar razonode i zabave.

Skandinavske zemlje osim slične prirodne baštine, dijele i slična kulturološka obilježja još od doba Vikinga. Povijesno gledajući, Danska, a kasnije i Švedska su bile dominantne države u regiji - što je zapravo posljedica današnjeg bogatog nasljeđa povijesnih građevina kojih imaju više od ostale tri države zajedno. Od reformacije u 16.st., Luteranska crkva je osigurala kulturološko ujedinjenje. Međutim, svaka država je razvila snažan nacionalni identitet, a razlike su vidljive u međunarodnoj politici. Švedska je primjerice ustrajala na politici neutralnosti zadnja dva stoljeća. Ali, 1995. pristupa Europskoj uniji zajedno s Finskom, slijedeći primjer Danske, dok su Norveška i Island odlučili ostati izvan te zajednice.

U svakom slučaju, zaputite li se u Skandinavske zemlje možete otkriti veliko prirodno i kulturno bogatstvo koje one pružaju, a svoje dojmove i fotografije nam možete poslati na našu redakciju, mi ćemo ih vrlo rado podijeliti s ostatkom Hrvatske!

Sretan put želi vam portal Punkufer.hr

(Punkufer.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 12 Feb - 22:40

Upoznajte Kostariku, predivnu zemlju na dva Oceana

Kostarika svoju privlačnost zahvaljuje bujnom tropskom svijetu bogate flore i faune. Upravo je zbog toga glavni cilj brojnih nacionalnih parkova sačuvati ovu raznolikost za iduće naraštaje. Mnogi posjetitelji ove zemlje individualno pomno istražuju Kostariku. Tako na idealan način spajaju kružno putovanje s opuštajućim boravkom na divnim plažama.



U Kostarici su najpopularniji takozvani canopy-izleti, na kojima posjetitelj može upoznati kišnu šumu s visine od 20 do 30 metara, odnosno s krošnji drveća. Sustav prolazaka izrađen poput mostova omogućuje prekrasan pogled na stvarni životni prostor kišne šume. Najveće cjelovito područje zaštićene prirode u Srednjoj Americi je nacionalni park „La-Amistad“ koji uključuje i prostrana područja susjedne Paname. Ovaj predio površine 600.000 hektara turizam je jedva dotaknuo. Tko želi obići ove gotovo nedirnute divljine mora imati potrebnu opremu i biti spreman i na neke sitne neugodnosti. A i krupne...



Jednim od najljepših zaštićenih područja Kostarike smatra se rezervat šume „Monteverde“ koji godišnje privuče desetke tisuća turista. Susjedno mjesto – Santa Elena sasvim je predano ekologiji, no njegova ponuda obuhvaća i kulturne predstave, od opuštenih glazbenih festivala pa do seminara umjetničkoga oblikovanja.
I suhe šume su isto tako podjednako dojmljive kao i vlažne tropske šume. UNESCO je jedno takvo područje u provinciji Guanacaste, zbog ekološkog značenja njezinih suhih šuma proglasio svjetskom prirodnom baštinom.

Turistima su također privlačni aktivni vulkani koji su pod stalnim nadzorom znanstvenika. Jako je posjećen nacionalni park „Poas“. S vrha vulkana visokog 2704 metra pogled dopire vrlo daleko, a za vedrih popodneva sve od Karipskoga mora pa do Tihog oceana.
Park „Tortuguero“ obuhvaća 23 kilometra dug dio karipske obale, kao i više močvarnih područja u zaleđu. Slavu je stekla plaža Tortuguero na koju redovito dolazi na tisuće morskih kornjača kako bi ondje u pijesak položile svoja jaja. Ovdje se mogu promatrati i sedmopruge usminjače koje su u međuvremenu također postale rijetke.



Kostarika svojim turistima može ponuditi velik izbor različitih plaža na dva oceana. Na Karipskom moru, čiji valovi zapljuskuju sjeveroistok zemlje, u svako doba godine treba svakako računati s oblinim kišama. Na nekim dijelovima obale zbog opasnih morskih struja ne preporučuje se kupanje. Zbog toga je turizam na ovoj obali znatno manje razvijen nego na obali Tihog oceana. U najpoznatije iznimke međutim spada mjesto Puerto Vieja, smješteno blizu granice s Panamom, koje se razvilo u prvorazredno turističko središte s hotelima, restoranima i diskotekama.



Većina turističkih plaža nalazi se na obali Tihog oceana, osobito na sjeveru zemlje, na poluotoku i u zaljevu Nicoya. Jug raspolaže lijepim pješčanim plažama, no s obzirom da neprekidno kišno razdoblje, a i dolazak nije baš tako jednostavan, broj posjetitelja ove regije je i dalje neznatan. Impresivno je obalno zaleđe s kišnim šumama nacionalnog parka „Corcovado“. Više od četvrtine zemlje vrvi leptirima kojih u Kostarici ima više nego na cijelom afričkom kontinentu. Uz leptire, Kostarika je poznata i po kavi, od kojih su najpoznatije sorte Cafe Britt, Cafe Milagro i CAfe Monteverde.

(Punkufer.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sub 1 Mar - 0:05

Upoznajte otočnu republiku gdje je ljeto vječno - Sejšeli



Sejšelsko otočje san je svih onih koji vole putovanja. Ne samo zbog kristalno čistog mora, pješčanih plaža i raskošne prirode, nego i zbog bogate povijesti i kulture. Vasco da Gama prvi je zabilježio Sejšele na karti svijeta, no izvjesno vrijeme su bili zanimljivi samo gusarima. Zatim su do otoka stigli Europljani - Englezi koji su istražili područje te Francuzi koji su izgradili plantaže. 1976. Sejšeli su napokon postali nezavisna zemlja.


Sejšeli

Victoria je najveći grad te prijestolnica Sejšela, a nalazi se na sjeveroistočnoj strani otoka Mahé. Ime je dobila prema britanskoj kraljici, a prema omjeru količine turista i veličine grada, grad se počeo predstavljati kao "najmanja svjetska prijestolnica". Glavne gradske znamenitosti uključuju umanjenu kopiju Big Bena, anglikansku crkvu sv. Paula, indijski hram te tržnicu na kojoj se odvija život grada i gdje turisti mogu doživjeti što znači obitavati na Sejšelima. Tržnica ne nudi nikakav ekskluzivan shopping, samo lokalne proizvode, a među njima i kokos u svim mogućim oblicima.


Sejšeli


Sejšeli

Naime, kokos (Coco de Mer) je simbol otočja, nalazi se na njegovom grbu i spominje u himni. Palme na kojima raste ova posebna vrsta zaštićene su UNESCO-m. No, ovu vrstu kokosa ne možete kupiti baš tako lako - morat ćete platiti do nekoliko stotina eura kako bi dobili plod i poseban dokument koji ćete pokazati pri izlasku iz države.


Sejšeli

Od 115 otoka republike, nastanjeno ih je samo 30. Turisti se trude pronaći življa mjesta te je baš zato Victoria popularan grad za posjetu. Ovdje živi četvrtina cijele populacije, a s obzirom na samo jedno sveučilište u cijeloj državi vlada se trudi svoje studente slati na obučavanje u druge zemlje kako ne bi bilo deficita osnovnih zanimanja.


Sejšeli

Pri dolasku na otoke, imate priliku uživati u velikom broju privatnih hotela, ali i poznati hotelskim lancima. Jedan od ekskluzivnijih je Four Seasons golemih proporcija, sa 67 vila, od kojih svaka nudi vrhunsku uslugu: bazen, tuševe na otvorenom, ugodnim interijerom i pogledom na ocean. Ako odlučite napustiti svoje utočište, hotel nudi i spa centar, kozmetički salon, fitness centar, ronilački centar, windsurfing, lov na ribe i golemu biblioteku za opuštanje nakon aktivnog dana. O kulinarskim pitanjima brine se tim vrhunskih kuhara koji nude lokalnu i svjetsku kuhinju u restoranima ZEZ i Kannel.


Sejšeli


Sejšeli


Sejšeli


Sejšeli

Jednom kada ste stigli na svoj odabrani otok, imate priliku i otputovati na susjedne otoke što je popularan način istraživanja države. Otoke povezuju brodice, hidro-avioni i mali avioni. Takvi mali avioni najpopularniji su način prijevoza, iako možda malo drmusav i zastrašujuć, nema potrebe za brigom. Manji otoci navikli su na goste te svaki ima pripremljene rute za šetnju do najljepših plaža, a tko ima dovoljno novca može cijeli jedan otok iznajmiti za party. Sejšeli su uistinu dizajnirani kao otoci za sve vrste putnika i svi će se oni uistinu odmoriti ako posjete ovu otočnu republiku. Plaže nevjerojatne ljepote, zalasci sunca u svim duginim bojama, ocean, ukusna kuhinja i ono najvažnije - vječno ljeto...


Sejšeli


Sejšeli


Sejšeli


Sejšeli


(Biro24/7)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 9 Apr - 10:24

Baalbek, Libanon - misterij najvećih građevinskih kamenih blokova u povijesti

Baalbek se nalazi u dolini Beka u Libanonu, i slobodno može ponijeti epitet najljepše turističke atrakcije cijelog Bliskog istoka. Sakriven duboko u planinama, ovaj grad je uspio stići na karte turista cijeloga svijeta, jer predivna i dobro očuvana arhitektura seže prije Kristova rođenja, dok je nastanak ogromnih kamenih blokova, i dan-danas misterija.



Grad je najpoznatiji po izvrsno sačuvanim ruševinama hramova (jedni od najvećih ikada sagrađenih), tada rimskog grada Heliopolisa, jednog od tadašnjih najbitnijih svetišta velikog Carstva. Upravo to je jedan od razloga zašto je Baalbek upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji još 1984. godine.



Danas se Baalbeška akropola sastoji od ostataka više hramova izvanredne umjetničke i arhitektonske vrijednosti koji svjedoče o stilskoj metamorfozi spoja tračkih i grčko-rimskih vjerovanja, ali i spoju rimske arhitekture s već postojećim objektima. Uglavnom, za stati i diviti se..



Rimske građevine su izgrađene preko ranijih ruševina, na uzdignutoj platformi od 24 monolitna kamena, od kojih najteži teži više od 800 tona. Kako su ih uspjeli tako precizno obraditi, a kako prenijeti, ostala je nepoznanica do današnjih dana. Stručnjaci, pomoć vanzemaljaca, ili nešto treće - uglavnom, samo još jedan razlog da posjetite Baalbek!



Iako se danas nalazi na mjestu koje baš i nije sigurno za posjet turista, oni svejedno masovno odlaze tamo. Sigurnost je narušena 2010. godine kada su započeli nemiri u susjednoj Siriji, no samo je pitanje vremena kada će Baalbek otvoriti svoja vrata i za turiste u punom svom obimu, jer je stvarno šteta ne posjetiti taj divan spoj povijesti i arhitekture.




(Pun kufer)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 16 Apr - 10:30

Zašto trebate što prije posjetiti Gvatemalu

Začudili biste se, no Guatemala je glavni grad srednjoameričkoj državi Gvatemali. Ovo se područje može pohvaliti bogatim povijesnim naslijeđem još iz vremena Majanske civilizacije, kao i predivnim krajolicima koje je ovom kraju podarila majka priroda. Daleko, skupo, ali samo je jedan život nas zaljubljenika u putovanja...



Svojom nezavisnosnošću Gvatemala se može pohvaliti od 15. rujna 1821. godine, do kada je bila Španjolska kolonija. Danas je to republika gdje je predsjednik države ujedno i - predsjednik vlade. Što bi tek naši pohlepni političari napravili da se dočepaju te pozicije?!



No, zašto bi trebalo posjetiti Gvatemalu? Mnogi misle kako je to jedna od najnesigurnijih država na svijetu, no mi se s tim ne bi složili. Iako baš i nije sigurno u glavnome gradu, ostali dijelovi države su popularna turistička odredišta na kojima će vam se vrlo teško nešto loše dogoditi ako ste u pratnji turističkog vodiča. Iako, bilo gdje na svijetu da odete nikada niste 100% sigurni, pa ni u udobnosti vlastitog doma! Tako da, ako se bojite za sigurnost - slobodno ostanite u sobi i čekajte da život prođe. Mi nećemo!



Kao i svaka srednjoamerička država, i Gvatemala je poprilično jeftina. Večeru ćete tako platiti 6$, sobu u hostelu 3$, a privatnu sobu u hotelu svega oko 13$. Naravno, kako je Gvatemala raj za one željne istraživanja - tu je i bezbroj izletničkih mogućnosti, kao što je posjet Pacaya vulkanu za čiji ćete razgled (s uključenim vodičem i transportom), platiti svega 13$.



Hrana je odlična te će vam se zasigurno sviđati. Naručite li meso s roštilja, svježe tortilje i mayanske specijalitete kao što je chili, kukuruz i grah - okusit ćete temelj gvatemalanske kuhinje koja se po nabrojenim sastojcima baš i ne razlikuje od osnovne Hrvatske. Što god da naručili od hrane, svakako uzmite i lokalno pivo Gallo ili Quetzeltaca rum, koji su izvorni proizvodi Gvatemale.



Geografska pozicioniranost omogućava zaista mnoštvo mogućnosti za sportske i rekreativne aktivnosti, a daleko najpopularnija je hiking. Krajolicima pretežito dominiraju planine i vulkani, a jedno od najpopularnijih odredišta je svakako Indian's Nose kod San Pedra.
No kao u svakom narodu, ljudi su ono što čine državu i kulturu jednog naroda. Ovdje su ljudi toliko ljubazni i pristupačni da to nećete moći ni zamisliti. Ako želite upoznati Guatemalu u punom smislu riječi zaputite se u upoznavanje lokalaca, koji će vam otkriti sve što vas zanima, a svojom ljubaznošću će vam s lakoćom ući pod kožu gdje će ostati do kraja vašeg života.



(Pun kufer)








love
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 29 Maj - 10:28

Dvorac Warwick, bajka na engleski način

 

Najpoznatiji dvorac u Engleskoj

Jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih dvoraca u Engleskoj nalazi se u gradu Warwicku. Drveni dvorac iz 11. stoljeća ponovno je izgrađen u kamenu stoljeće kasnije. Za vrijeme Stogodišnjeg rata dodatno je utvrđen dio koji gleda prema gradu čime je nastao jedan od najprepoznatljivijih primjeraka vojne arhitekture 14. stoljeća.


Uz dvorac moguće je posjetiti i tamnice, toranj duhova, oružarnicu, kao i suvenirnice i nekoliko restorana. U okolici dvorca svakodnevno su organizirana razna događanja, od streličarstva i sokolarstva do ponovnog uprizorenja povijesnih bitki, viteških turnira, raznih kazališnih predstava, bajki za djecu i koncerta na otvorenom.
Ako posjećujete dvorac Warwick provjerite kalendar događanja na službenim stranicama dvorca. Često je zbog mnoštva raznih zbivanja ovdje moguće provesti cijeli dan.



Velika i glavna dvorana u dvorcu, mjesto gdje je plemstvo jelo, pilo i zabavljalo se


Najbolji pogled na dvorac pruža se s mosta preko rijeke Avon, na čijoj se obali dvorac i smjestio. Turisti posjećuju ovaj dvorac još od kraja 17. stoljeća. 2001. godine dvorac Warwick proglašen je za jedan od top 10 britanskih povijesnih spomenika. I danas je ovaj dvorac jedna od glavnih engleskih turističkih atrakcija.

(Svjetski putnik.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sub 26 Jul - 1:39



Venecija: Lepota, život i smrt


Izvor: Jelena Čobić / Danas

Znate li šta je Santa Maria della Salute? Da, crkva u Veneciji. Ona je jednom ušla u poeziju
 “ludog” Laze, koji je oblačio svečano odelo kada se prepuštao pisanju stihova kao kakvom
svetom činu. I jeste sveti čin stvaranje lepote koja treba da je svačija, koja vezuje istok
 i zapad, Slovene i Latine. Crkva, inspiracija ovog genija, diže se izvan grada, na ostrvu
 San Đorđio.



Na njenoj se kupoli ogleda venecijansko sunce kada tone. A predveče, ostrvo i crkva stvaraju
 scenu poezije i smrti. Zapazila sam ljude koji žele da sede sami i posmatraju ovu lepotu latinske
 arhitekture na slovenskoj osnovi. I ja sam među tim ljudima. Čujem kako se mešaju glasovi vodiča,
 turista, brodova i gube između dva neodređena stabla crna od vlage.

Upućujem svoju večernju misao u kafić Florijan gde su nekada sedeli Brodski i Oden. “Lepota
 koja nas okružuje tolika je da se gotovo istog trenutka u nama rađa nesuvisla želja da se s
njom trkamo, da je pokušamo dosegnuti”, reče Brodski u svom Vodenom žigu. “Grad u kome
gondole protiču kanalima kao nejasne misli kroz podsvest, u kome voda sadrži odraze
zatečenih sanjara i dekadentnih stvaratelja, dok se i poslednji zraci sunca utapaju u
 prekrasne akvarele.”

Lepota je jedina osobina koju vreme ne poseduje, i kad Dante pretoči svoju misao u rečenicu,
 shvatamo kako u lepoti jedino oko nalazi svoj mir. I prava je Božanstvena komedija kada
 zaboravimo kako je lepota večna sadašnjost u čijem proticanju gledamo svoju smrtnost.
 Pesma koja se čuje u daljini, kako reče Vivaldi, postaje “blizanac vode” i podseća na notni
 papir iz kojeg se neprekidno svira, nadolazi u partiturama plime i oseke, kroz notne kanale i živi.

Venecija se često javljala u snovima Brodskog. Njegov omiljeni pesnik bio je Oden, onaj isti
 Oden koji je pisao briljantne stihove i bio oženjen Erikom Man, kćerkom Tomasa Mana. Man
 je u svom delu Smrt u Veneciji ponovio platonski dijalog između Sokrata i Fedra “da je lepota
 jedina forma duhovnog koju možemo da prihvatimo čulima”.

Gete je govorio kako se ona ne može porediti ni sa jednim drugim gradom, a Čarls Dikens da
stvarnost Venecije prevazilazi i maštu najburnijih snova. Brauning je to rekao: “Venecija.
Muzika vaša, i tihi zaliv. Ona pleše, i tone u veselje.” Mnogi su došli u ovaj grad ne toliko
da bi pisali, koliko da bi shvatili ko su. U neprestanom prerušavanju pod maskama, tražili
su sebe, dok je sama Venecija, kako kaže Bajron “maska Italije”.

I Brodski i Paund su želeli da budu sahranjeni na ovoj Atlantidi mrtvih. Tako se sa turistima
 mešaju duše umetnika. I dalje sunčeve zalaske posmatraju Vivaldi, Vagner, Verdi, Stravinski,
 jedva dotičući beskonačnu partituru vremena. Danteova senka prolazi nevidljiva između
gondola i ribarskih mreža uz pratnju libreta koji se diže do uspomena.

b92.net
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sub 6 Sep - 10:04

Najpopularniji dvorac u Japanu


Putovanje u prošlost

Dvorac Himeji, u prijevodu zvan i Dvorac bijele čaplje, smjestio se u centru grada Himeji, oko 650 kilometara zapadno od Tokija. Bijeli dvorac iz 14. stoljeća leži na vrhu brda Himeyama, 45,6 metara iznad razine mora. Pogled iz dvorca na okolicu je prekrasan!


Dvorac Himeji predstavlja jedinstven prototip japanske arhitekture. Dvorac je odlično očuvan jer je nekim čudom uspio preživjeti bombardiranje regije za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i brojne potrese i požare. Stoga obilaskom dvorca Himeji dobivate putovanje od 400 godina u prošlost. Danas je dvorac Himeji najočuvaniji i najpoznatiji dvorac u cijelom Japanu.


Dvorac Himeji je mreža od čak 83 drvene građevine i ima izuzetan sustav obrane od neprijatelja. Zidine dvorca vrlo su debele, a brojni prolazi formiraju labirint. To su razlozi zašto je ovaj dvorac bio izuzetno teško osvojiv kroz povijest. Bijele zidine oko dvorca kao i brojni stupovi prekriveni su gipsom zbog razloga što je on otporan na vatru. Naravno da je obzirom da je dvorac građen od drva obrana od vatre bila izuzetno bitan faktor!

 

Danas je dvorac Himeji najposjećeniji dvorac u Japanu. Turisti iz cijelog svijeta dolaze razgledati ovo čudo japanske arhitekture. Brojni znatiželjni turisti vrlo se lako mogu izgubiti u labirintu prolaza i hodnika po kojima je ovaj dvorac poznat. Danas je dvorac i mjesto snimanja brojnih japanskih filmova.






Od 1993. godine dvorac je pod zaštitom UNESCOa. Dvorac je trenutno pod rekonstrukcijom i samo je dio otvoren turistima. Planirani završetak radova je u ožujku 2015. godine. Unatoč radovima, ukoliko putujete u Japan isplati se posjetiti ovaj cvijet japanske povijesti i arhitekture

(Svjetski putnik.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Uto 28 Apr - 15:18



Jedan dan u Srbiji, Srbija u jednom danu


U poslednje vreme vozio sam puno dugih tura u danu. Svega je tu bilo po malo – i Bosne (malo više  ) i istočne i južne Srbije i Rumunije i Hrvatske i Slovenije itd. Što bi se reklo moderno – ceo region Wink. Svaki vikend je bio dobrano iznad 1000km (al’ ko broji  ).
Ipak, prethodnog vikenda vozio sam možda ultimativnu dnevnu turu, koja svakako zaslužuje svoj putopis.
Plan je bio ambiciozan. Startovati u Beogradu, a onda u jednom danu voziti najpre pored Ibra, možda najboljim putem za vožnju motora u Srbiji (Kraljevo-Raška), posetiti Novi Pazar, onda putevima mojih predaka preći Peštersku visoravan, izaći na Zlatar, pa potom i na Zlatibor. Sa Zlatibora na Taru i tu se sa drugarima (koji su bili na svojoj turi) naći na Zaovinskom jezeru (kupanje, dabome), pa preko Valjeva kući u Beograd na spavanje…
I tako, na motoru sam bio već u 6:05h Wink. U Beogradu Sunce se tek rađa. Ko voli filmove Stefana Arsenijevića (jedan od nas iz blokova  ), zna odakle ideja za sledeći kadar. Jbg, u međuvremenu izgrađeni GTC malo kvari sliku, ali ipak:



moj omiljeni kadar rodnog grada (Novi Beograd) u svitanje.
Ibarski put, bez obzira na neradni dan i rano jutro, je bio standardno pun. Do Ćelija čovek je
više u levoj, nego svojoj traci Wink.
Ipak, negde već od Ljiga trasa je prazna i uživanje počinje.
Veoma brzo  dolazim do prvog stajanja. Maglič, stoji ponosan na steni iznad Ibra, negde iza
Kraljeva na putu za Rašku:



Priroda je predivna, a izmučeni Ibar je oduvek upečatljiv:



Kao što rekoh, put Kraljevo-Raška je možda i najlepši put za vožnju motora u Srbiji. Jedina mana
 je što ima svega 67km Wink. Fantastičan put. Iz razumljivih razloga nema fotografija iz vožnje.
Na kraju ove deonice je Raška. Mali i lep podkopaonički gradić:



Kada vas put nanese, zastanite u Raškoj. Vredi svaki minut.








Kafica, još je rano, kratak odmor i pravac obližnji Novi Pazar. Novi Pazar je centar tog regiona,
 najveći grad u jugozapadnoj Srbiji, opština ima preko 120.000 stanovnika, a grad je živ,
 mešavina orijenta i haosa tranzicionog Zapada. Ipak, jutro je sporo i ležerno. Dolazim u centar grada:






putovanja.bjbikers.com

.............
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Muški
Poruka : 131063

Učlanjen : 07.04.2011


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sub 2 Maj - 13:40

Nepal - na kraju svijeta




Putovanje po Nepalu




Resham Firiri, Resham Firiri!! Pjevaju Šerpe na sav glas nepalsku narodnu pjesmu. Dok ih gledam u nevjerici, obučene u natikače i kratke majice na par tisuća metara visine, ugledam pekarnicu. Pravu pravcatu pekarnicu! Kupim lisnato sa sirom i odem do caffea koji ima wifi. Zapad je došao na Istok, mislim si dok surfam i pijem crni čaj s mlijekom.
Put za Annapurnu je u listopadu prekrasan, prolazi se kroz polja bambusa, prašumu (opasnost od krvožednih pijavica), rižina polja, a uspjeli smo čak nabasat i na polje marihuane!

 
U trenucima odmora. Pogled na svetu planinu Machapuchare (6.933 m).

Riža je u Nepalu svetinja. 90% Nepalaca živi na selu i bavi se poljoprivredom. U zemlji gdje je polovica stanovništva nepismena, gdje se živi s manje od dva dolara dnevno, glavni je problem kako preživjeti.



 
Na ulici možete vidjeti muškarce kako se drže za ruke ili zagrljeni hodaju. Nije neobično vidjeti ni policajce koji se drže za ruke.

Hrana i piće u Nepalu 


Prehrana u Nepalu se svodi uglavnom na rižu, a najpopularnije jelo je dal bhat, juha od leće i kuhana riža (uz to ponekad serviraju i pirjano povrće), koju dobijete u neograničenom refillu. Jede se prstima, bez korištenja žlice. Cijena solidnog ručka je desetak kuna. Lokalno piće se zovechaang, nešto slično pivu koje se dobiva od prosa ili riže, dok flaširano pivo npr. Everest ima enormnu cijenu od 20-25 kuna. Nepalska vlada je donijela takvu odluku zbog prevencije alkoholizma.
Nakon sedam dana treka uzbrdo nizbrdo po milijun stepenica, odlazimo u Pokharu na rehabilitaciju. To je drugi grad po veličini u Nepalu. Vožnja lokalnim busom je bila nezaboravna. Vozač drži kipić Bude i Ganeša kod volana za sreću, a kako vozi trebalo bi mu 1000 kipića hindu bogova...

Kathmandu, povijesno i kulturno srce Nepala


Put od Pokhare do Kathmandu dug je 200 kilometara i u prosjeku traje 6-7 sati. Naš je put trajao 9 sati jer je vozilo odbijalo poslušnost.
Glavni nepalski grad Kathmadu zbog trošnih kuća arhaičnog izgleda ostavlja dojam siromašnog naselja, dok većina zgrada izgleda kao da će se srušiti svakog trenutka. Odmah se primjećujekaotični saobračaj u kojem se trubi na sve strane, brzo vozi i nekim čudom svi uspjevaju da se izbjegnu. Gomila motora, automobila, rikši, tuk-tuka, pješaka i to sve u jednom oblaku prašine, u uskim ulicama, bez nogostupa ili zebre.
 
5. avenija u Kathmandu

Kathmandu je povijesno i kulturno srce Nepala te predstavlja nevjerojatan spoj hinduizma, tibetanskog budizma i utjecaja sa zapada. Grad ima povijest staru skoro više od 2000 godina koja se može gotovo opipati na svakom koraku. Dolina Kathmandu se sastoji od tri kraljevska grada:PatanBhaktapur i Kathmandu.
 
Budistički molitveni kotači
 
Puja, ritual u čast bogova, kojih u Hinduizmu ima više od tisuće
 
Kala Bhairava, bog destrukcije. Shiva u svom zastrašujućem aspektu.

Boudhananth stupa, budistička stupa u Katmandu 


U gradu se nalazi jedna od najvećih budističkih stupa na svijetu (stupa je vrsta monumentalne budističke relikvije) Boudhananth stupa. Na sve četiri strane tornja koji se uzdižu iznad stupe naslikane su oči Buddhe. Između očiju je naslikan nepalski broj 1 kao simbol jedinstva, a iznad očiju je treće oko koje simbolizira mudrost. Oko stupe se vijore šarene budističke molitvene zastave koje vjetrom nose molitve ispisane na njima.

Paljenje mrtvih uz svetu rijeku 


U hramu Pashupatinath Hindusi obavljaju svoje religijske obrede i spaljuju preminule. Uz samusvetu rijeku Bagmati izgrađene su omanje platforme na koje se slažu cjepanice i aranžiraju slamnati pokrivači. Na ovako pripremljene lomače postavljaju se umotana tijela umrlih koja se potom zapale. Stupovi bijelog dima sukljaju visoko prema nebu... U zraku se osjeća slatkasti miris. Po okončanju obreda skuplja se pepeo i rasipa u rijeku. Ako pokojnik ne izgori u potpunosti to je loš znak.



Kumari Ghar 


Jedna od neobičnijih atrakcija u Nepalu je Kumari Ghar. U ovoj drevnoj kući neobičnog izgleda obitava Kumari Devi, djevojčica za koju vjeruju da je živuća božica i utjelovljenje hindu božice Durga. Djevojčica ostaje božanstvo do prve menstruacije, kada se vraća normalnom životu.

 
Kumari Ghar, dom živuće božice Kumari Devi

Hram majmuna u Katmandu 


Na jedom od brda u blizini centra grada nalazi se i čuveni budistički Hram majmuna. Jedno od hindu božanstava je i Hanuman, čovjek s glavom majmuna, koji je veliki i hrabar ratnik. Možete pretpostaviti da je hram pun "svetih majmuna" koji gnjave turiste pokušavajući im oteti torbicu, flašu ili što već stignu... Kolegi fotić...


p.s. Iako je autor ovog teksta zbog visinske bolesti zapeo na 3700 metara nadmorske visine osvajajući himalajske vrhove, na kraju su oni osvojili njega...


(Svjetski putnik.hr)








love
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 2 Sep - 22:05

Moj odmor na biciklu: Deset dana - 740 kilometara


Branislav Grković

Nekako, bar mi se tako čini, u životu je najlepše uraditi nešto što i svako drugi može
da uradi, ali neće jer je sebe ubedio u suprotno.


Uvac - Panorama

Odmor sam proveo krstareći na biciklu po Srbiji, vozikajući se tamo-amo, gore-dole, popevši se na tri planine, prevalivši sa prtljagom od nekih 15 kilograma 740 kilometara, i 400 metara. Toliko je kilometar-sat pokazao u predvečerje tog petka oko 19 sati kad sam stigao do zgrade na Dorćolu iz koje sam deset dana ranije pošao na svoj #odmornabiciklu.

Vojvođansko sam dete i na biciklu sam odrastao. Biciklom idem na posao, kod prijatelja... Vozim čak i biciklističke maratone. Nisam od onih koji od bicikla prave filozofiju, stil života, niti mislim da moraš biti izabran da bi biciklista bio. Bicikl je okretanje pedala, pa sad, ili uživaš u tome ili ne. Ja uživam. Ali do sada nisam kretao na ovakvo putovanje.


- Da li bi voleo da si normalan, bila je uobičajena reakcija kad bih nekom saopštio svoj plan.

Kad planirate putovanje biciklom, prvo odredite cilj, najdalju tačku do koje ćete doći. Onda izaberete put kako da do tog cilja stignete i kako da se vratite. I sve može da se menja. Put do tog cilja, put povratka, koliko će dana sve da traje, gde će te spavati, jesti... Sve može da se menja osim jedne stvari – cilja do kojeg želite da stignete. Jer šta je putovanje bez cilja, tačke posle koje kažete: „E sada se vraćam kući“.

Moj cilj je bio kanjon reke Uvac. Zapadna Srbija, ispod planine Zlatar.

Već nekoliko godina unazad sam želeo da vidim to mesto. Kad me je prijateljica pitala koliko sam se dugo spremao za put, rekao sam joj: "Uveče sam se spakovao, ujutru sam krenuo". Dobro, nije baš bilo tako, ali nisu bili ni neke bog zna kakve pripreme.

Valjda dođe taj neki trenutak kad imaš potrebu da se odmoriš od svega i od svih i da negde sam kreneš. Odlučiš kad ćeš da pođeš, kad ćeš da se vratiš. Tvoje "ludilo" postane simpatično prijateljima, pa počnu da ti pomažu. Neki ti nađu smeštaj, neki ti kupe šator koji ti fali jer si odlučio da po prvi put u životu i kampuješ, pozajme ti šta nemaš.

Otvoriš Google Maps, odabereš put kojim ćeš ići, koliko ćeš za dan preći. Možeš da izabereš najkraći ili najlepši put. Ne postoji put koji je u isto vreme i najkraći i najlepši.

Onda malo guglaš, pronađeš zgodno mesto za prespavati, spakuješ minimum stvari koje će ti trebati i kreneš.

Kad putujete biciklom krećete se dovoljno brzo da u jednom danu pređete sasvim dovoljan broj kilometara, a opet dovoljno sporo da vam ništa ne promakne, da uživate u putu i vidite sve ono pored čega proletite kad putujete automobilom, pa čak i motorom. Između ostalog primetićete i razne bizarnosti. Tako sam u više sela video da kamenoresci i prodavci pogrebne opreme na svojim oglasnim tablama ističu da rade non-stop, od 00-24, sa dežurnim brojem telefona..., jer i smrt „radi“ 24 sata. Ipak od svih tih bizarnosti mnogo su interesantniji ljudi koje sretnete, predeli koje vidite…

Po mom planu, prvo je trebalo stići na Divčibare u istoimeni planinarski dom Planinarskog društva „Magleš“ iz Valjeva. Iz Beograda sam krenuo preko Obrenovca i Uba do Mionice, pa onda na planinu. Kad posle Uba izbijete na magistralu koja od Lajkovca vodi ka Valjevu, prvo skretanje levo vodi vas u selo Markova Crkva. Prvobitni plan nije bio da vozim tuda, ali, kao što rekoh, sve je podložno promenama osim cilja.


Divčibare / Foto: Branislav Grković

Na samom ulazu u selo, odmah po prelasku mosta na Kolubari nailazite na Kumovu vodenicu. Zaustavljam se ispred malog drvenog mosta koji vodi do velikog dvorišta. Sa druge strane dvorišta je drvena kućica sa terasom na kojoj jedan čovek i dva dečaka nešto rade. Sve mi liči na lokalnu kafanicu, ali preko dvorišta ne vidim da li su je već otvorili ili tek sve spremaju za prve goste tog dana. Mahnem im i viknem:

- Dobar dan, da li je slobodno?

Preko dvorišta dotrči dečak od nekih 12,13 godina. Pita me šta želim. Kažem mu da sam na proputovanju, te da sam hteo da baš tu napravim pauzu i da se osvežim, a on mi objasni da tek sve sređuju, te da to još nije ugostiteljski objekat.

Zahvaljujem mu se, pozdravljam ga i dok se penjem na pretrpan stvarima bicikl, dotrčava drugi, koju godinu mlađi, dečak i kaže mi:

- ’Ajde dođite, tata će popiti kafu sa vama.
Tu sam upoznao gospodina Marka, vodeničara koji je zajedno sa svojim kumom pre desetak godina kupio vodenicu, obnovio je, uredio njenu okolinu i sada polako gradi imanje. Pravi, odnosno kako se to kaže melje, sedam vrsta brašna. Organizuje susrete vodeničara kojih u Srbiji ima osamdesetak.

- Sin mi je najmlađi vodeničar kod nas.

Marko mi pokazuje sliku vodenice kako je izgledala pre nego što ju je kupio i priča mi njenu istoriju. I saznajem još nešto zanimljivo. Baš u toj vodenici snimljena je jedna epizoda dečje serije „Priče iz Nepričave“ (a Nepričava je tu nadomak Markove Crkve) sa Zoranom Radmilovićem i šest epizoda serije „Vuk Karadžić“. Među tim epizodama i ona u kojoj Vuk Karadžić puškom tera Turčina da liže kamen po kojem je u epizodi pre pišao.

Zato ćete i na zidovima vodenice videti fotografije iz ove dve serije.
Iz Markove crkve ka Divčibarama nastavljam lokalnim putevima kroz sela i zaseoke. I svaki put kad bih stao da kupim vodu, susreo bih se sa izrazima lica iznenađenja, čuđenja i velike radoznalosti, a naposletku i neskrivenog divljenja zbog putovanja na koje sam pošao.

Planinarski dom u kojem ću prenoćiti nalazi se na 105. kilometru od Beograda. Ili sam bar ja tako mislio. U Mionici mi kažu da do vrha Divčibara i prvih kuća nemam gde da nabavim vodu. Računam da je ispred mene još nekih 15 kilometara uspona. Podne je tek prošlo, Sunce je visoko, prži i uveliko je već 35 stepeni. Krećem. Vozim, okrećem pedale, kad dostignem brzinu od 9km/h ponosan sam na sebe kako lako savladavam uspon.

b92.net

................
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 2 Sep - 22:08

........



A onda na tom 105 kilometru nema ničega. Šuma levo, šuma desno, asfalt i novi uspon u sredini. Uzimam papir plana puta - dom je na 115 kilometru. Zašto je meni u glavi bila cifra 105, ne znam. Još 10 kilometara uspona. To je više nego da se dva puta popnem na Avalu. To je duže nego što ima od Slavije do Zemuna. Još minimum dva sata okretanja pedala, još jako malo vode imam, a prošao sam pored nekih kuća.

Ni u selu Krčmar nisam imao sreće. Nigde žive duše, a kafana ponosnog naziva „Srbija“ ne radi, čini se već godinama. Vozim dalje i sve je uzbrdo. Prolazim pored česme, ali se ne usuđujem da pijem vodu jer ne znam da li je ispravna. Rekli su mi da na Divčibarama uglavnom imaju tehničku vodu.

Posle neka dva kilometra od česme, konačno nailazim na prve kuće. Baš kod autobuskog stajališta na kojem piše planinarski dom, levo, kilometar-sat pokazuje 115. Momka na stanici pitam gde je najbliža prodavnica, a on mi kaže u centru Divčibara do kojeg, uz još dva uspona, imam neka četiri kilometra. Zar još četiri kilometra do hrane i vode?!

Niti sam morao do tog centra, niti sam ostao gladan i žedan. U planinarskom domu zatekao sam Kristinu i Miloša koji su bili manje zbunjeni, a više iznenađeni mojom pojavom.

Tu su sa decom, tu je i Kristinina majka, a ubrzo je došao i Darko, otac, planinar i avanturista.
- Da se nije povredio pre mesec dana Darko bi sigurno krenuo dalje sa tobom, bio je Kristinin komentar kad sam im objasnio otkud ja tu i šta to ovih dana radim.

I zaista, od Darka sam čuo šta me sve čeka na putu kojim prvi put vozim, šta bih mogao da menjam i gde bih sve to mogao da vozim na nekom narednom odmoru. On i Miloš pokazali su mi taj deo Divčibara, vodili me do nekih skrivenih mesta, pa sam tako video i pio vodu sa „Muškog izvora“. Kažu, najhladnija i najpitkija voda na Divčibarama. I bila je, i pitka i hladna. Dan se završio uz pivo, kotlić i krčkanje pasulja i Kristinine uštipke sa kozijim kajmakom.

Treba li da dodam da dinar nisu hteli da uzmu?




Od Divčibara do Kosjerića bilo je lako - samo nizbrdo. Od Kosjerića do Užica, što bi biciklisti rekli, talasasto kroz sela u koja se slučajno ne navraća.

Već sam upozoren da me od Užica ka Zlatiboru i Čajetini čeka gadan uspon i magistrala, ali na takav saobraćaj i jurnjavu automobila i kamiona nisam baš bio spreman. Još dok sam planirao ovo putovanje, odustao sam od nekih puteva jer je na njima bilo tunela, a kada sam ovde video prvi tunel, ne znajući da je, na sreću, kratak, malo je falilo da se okrenem i vratim za Beograd. Ne volim tunele. Ma da se ne lažemo, bilo me je strah. Bilo me je strah da zbog neke budale ne završim u nekom tabloidno-hroničarskom naslovu tipa „BAKSUZ: Prvi put krenuo bajsom po Srbiji, nećete verovati šta ga je zgazilo“. Ali alternative nema.

Posle gotovo pet kilometara uspona (od podnožja do vrha Avale ima manje), dokopao sam se Popove vode. Setio sam se da mi je Darko rekao da od tog mesta, pa gotovo do same Čajetine, gde ću odsesti kod mog prijatelja i saborca sa Njuz.neta Bojana Savića, vodi stari put. Bežim sa magistrale i vožnja narednih petnaestak kilometara ponovo postaje uživanje.

Ponovo sam izbio na magistralu. Čajetina je tu blizu, na nekih pet kilometara, ali sam spreman da tih pet kilometara uspona i lude vozače, menjam za 10 mirnog. Zovem Bojana ne bi li mi pronašao neki alternativni put. Savetuje me da krenem napred magistralom i da uhvatim prvo skretanje levo. Kaže da će put biti duži, ali je predeo za vožnju prelep.
Pristajem, ali sam negde nešto omašio. Svako ima svoje pogrešno skretanje kod Albukerkija. Moje je bilo tu. Posle desetak metara nestaje asfalt, počinje makadam, a ispred mene je nekih 200 metara do vrha brda. Guram bicikl sve se nadajući da ću na brdu naići na novi asfalt, ali... Nigde asfalta.

U tom trenutku nailazi crvena „stodvadesetosmica“. Mašem da stane, a iz vozila izlazi čovek.

- Otkud ti ovde biciklom?!, upita me onako čudeći se i smejući se.

- Hteo sam da izbegnem magistralu, pa sam negde omašio. Gde je najbliži asfalt koji vodi do Čajetine?

- Slušaj ovako. Nastavi putem (čuj putem, mislim se) za mnom. Posle neka dva kilometra izbićeš na asfalt. Tu skreni desno i dolaziš u Čajetinu.

Nema nazad. Nastavljam. Ali to nije onaj moj vojvođanski zemljani put koji se posle ovolike žege toliko stvrdne da bi avion moga da sleti na njega. Makadam je pun kamenja i ne mogu brzo da vozim. Mislim da je ovo najgore što može da mi se desi na ovom putu, a tek će koji dan kasnije makadamski pakao Tare da mi zagorča život.
Usput prolazim i kroz stado krava, priroda je lepa, ali mi nije do prirode i lepote. Nebo je crno i počinje da duva onaj vetar po kojem znate da dolazi oluja. Ako već mora, neka me ta oluja uhvati bar na asfaltu.

Nije bilo oluje, Čajetina je malo i lepo mestašce, a Bojan je prijatelj i sjajan domaćin. Za prva dva dana samo jedno pogrešno skretanje i neka dva kilometra bez asfalta, nije loše.

Od Čajetine do Zlatibora svega je nekoliko kilometara, a posle Zlatibora sve je nekako lako. Put je lepši. Vozači su mirniji. Predeli nestvarni. Više je nizbrdica nego uzbrdica. Uzbrdice nisu teške, a nizbrdice duge, najduže, najlepše, na kojima se prepustiš i uživaš. I tako sve do pred Kokin Brod i prvog susret sa rekom Uvac. Tu sam nadomak cilja. Vidim i beloglave supove kako krstare nebom. Još malo i tu sam! Ipak je bilo još malo više.

.........
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Sre 2 Sep - 22:15



Rukavac Uvačkog jezera / Foto: Branislav Grković

Od Kokinog Broda do Nove Varoši, odakle se skreće ka Akmičićima gde mi je kamp u kojem ću boraviti, ima nekih osam kilometara ne baš laganog uspona. A onda, posle laganog spusta, još nekih desetak kilometara uglavnom uspona.

U centru sela, ispred prodavnice, nekoliko starijih ljudi sedi i pije pivo. Pitam ih za put to kampa.

- Ideš ovim putem do škole. E onda možeš pravo makadamom ili asfaltom desno i samo drži levo, objasni mi jedan od njih.

Onako pretrpan stvarima biram asfalt. Možda je duže, ali je lakše. Skrećem desno, držim levo. Jedan dugi spust, pa mala uzbrdica, pa drugi dugi spust, pa veća uzbrdica, pa prvi put vidim Uvačko jezero, pa treći dugi spust... pa odjednom nema više asfalta.



Nailazim na kampere i na pitanje gde je kamp koji tražim dobijam odgovor samo pravo. I samo pravo. I sad više ne znam gde sam. Umoran sam odavno, a sada postajem već i nervozan. Pozovem vlasnika kampa. Objasnim mu da baš ne znam gde sam i kako sam stigao dovde.

- Nije trebalo da skreneš desno, moraćeš da se vratiš.

Kad promašite put na ravnom i nije toliko strašno. Ali na brdima, pa još nekih sedam, osam kilometara...

Nemam izbora, krećem nazad. Prolazim pored kamp-kućice iz koje trešti muzika, ispred je parkirano nekoliko automobila. Veselo društvo sedi pod suncobranom. Pozdravljam ih i pitam:

- Izvinite, nemojte pogrešno da me shvatite, ali ako mogu nešto da vas zamolim?

- Reci slobodno, pomoći ćemo ako možemo.

Objasnio sam im da sam možda zalutao, da tražim taj neki kamp i pitam ih da li bi neko mogao da mi ubaci bajs i stvari u automobil i odveze bar deo puta kojim sam došao.
- Polako. Vidimo da si se malo uspaničio. Sedi, odmori. ’Ajde popij lozu, pa ćemo rešiti.



Kanjon Uvca s vode / Foto: Branislav Grković

I rešili smo. Ispostavilo se da se jedan od njih zna sa čovekom u čijem kampu treba da noćim. Brzo smo locirali gde se nalazim, da do kampa imam još nekih 500 metara. E pošto je tako, onda je mogla da padne još jedna loza, i još jedna, i... Do kampa sam tog dana ipak stigao…

Sklon sam tvrdnji da je kanjon Uvca nešto što je najlepše za videti u Srbiji. Takođe sam sklon i tvrdnji da je taj kanjon Uvca možda i jedino mesto na svetu koje je postalo još lepše jer je čovek nešto uradio, a priroda to prihvatila. Ovakav kakvog ga sada znamo sa sve nestvarnim meandrima nasto je 1979. kad je izgrađena brana, a kanjon potopljen.

.......
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 3 Sep - 11:15

.......



Ja sam imao sreće da me vode na vidikovac koji je tek ove godine napravljen. I kažu da se sa njega meandri još lepše vide nego sa vidikovca Molitva ili sa Devojačke stene.

I dok je kanjon Uvac nešto najlepše za videti, vozikajući se biciklom po tom kraju oko Nove Varoši i Kokinog Broda, otkrio sam jedno posebno mesto. Malo, skriveno i malo poznato Radoinjsko jezero – mesto za zen, za maštanje, za samovanje...

Kad u Kokinom Brodu skrenete ka Pribojskoj banji, prvo ćete naići na selo Radoinje. U samom selu tek na jednom mestu imate slabo vidljiv znak da je tu skretanje ka jezeru.

A onda ćete uzanim putem izbiti na jezerce. Ono što se kaže, uklješteno je između strmih krečnjačkih obala, treće je akumulaciono jezero na Uvcu, pored Zlatarkog i Uvačkog, nastalo 1959. godine kad je izgrađena brana.

Sve to mi je ispričao čuvar brane. Isto mi kaže da je zabranjeno slikanje brane. Tako mu naredili. Kaže još da ovde na jezeru nema ni kafana, ni prodavnica samo po koja vikendica i po koja kamp-kućica.

- Otidi tu do sela, kupi sebi pivo, sedi i uživaj.

I stvarno je za to. Da sediš i da uživaš.



Stanica Sargan

Kažu da su neki političari pokušali da proguraju ideju da se tu napravi štošta, pa se narod pobunio. I neka je. Ako bude bilo potrebno, ja ću ponovo biciklom od Beograda do tamo, pa da se i ja bunim.

Puna dva dana na Uvcu, vreme je da se ide dalje. I dok je spuštanje od Zlatibora do Uvca bilo nešto najlepše, suprotan smer bi bio čist pakao, mazohizam i gubljenje vremena. Odlučio sam da se do Zlatibora prebacim taksijem, a onda lagano preko sela Šljivovica do Kremne, sela u podnožju Tare, i kampa u kojem sam najavio dolazak. Međutim, nešto me je mrzelo da za jednu noć podižem šator, pa da se ujutru pakujem. Kad sam stigao, pitam Ljubišu, vlasnika kampa, da li možda ipak ima neku slobodnu sobu. Nije imao, ali mi je našao u komšiluku. Pošto u kampu ima i restorančić, nekako sam mislio daje fer da bar jedem tu, kad sam već u poslednjem trenutku otkazao kamp.

Kad si fer, fer ti se i vrati. U kampu sam večerao, popio po koje pivo, Ljubiša me je ponudio rakijom. Auuuuuuuuu, najbolja kruška koju sam pio. Ma toliko je dobra da sam siguran da bi je pili i oni koji rakiju preziru. Kad je gucnete, kao da ste zagrizli onu najzreliju i najsočniju krušku, tek ubranu.

Priča mi Ljubiša da je za tu rakiju dobio nagradu, da je i Kusturica za svoj Mećavnik od njega kupuje, kako je pravi.

Sledećeg jutra, nakon doručka, kad je došlo vreme da podvučemo crtu i platim, od Ljubiše sam dobio odgovor:
Ne mogu ja tebi da sve ovo da naplatim po ovim cenama za strance.

Platio sam duplo manje. Rakiju mi nije računao.

Dan u Kremni iskoristio sam da skoknem do Mokre Gore i Mećavnika. Lepo je to Kusturica sredio i napravio, ali nije to mene nešto, bog zna kako, što bi se reklo, taklo.

Ali me je takla tišina na stanici Šargan Vitas. Ispred kafanice na stanici zatičem samo konobaricu i njenog gosta. I njihov povremeni smeh biće jedino šta će naredna dva sata „remetiti“ tu tišinu.



Tara - Zaovinsko jezeri (gore) i jezero Kruscica / Foto: Branislav Grković

Omašio sam red vožnje i nisam se provozao Šarganskom osmicom, ali, bože moj, navešće me put ponovo u taj kraj. Biće prilike.

Sledećeg jurtra, rano, krećem put Tare. Sedam kilometara uspona do skretanja za Hotel "Omorika", a onda još nekih dvadesetak do Mitrovca, a još i do Predovog Krsta, krajnje tačke za taj dan.

Na putu za Taru prolazite i pored "Kuće Tarabića". Rano je i još ne radi. Samo pas čuvar je tu. Kažu ljudi, Tarabići tu nikada nisu ni živeli. Mada, šta ima veze. Nisu oni u onom svom Kremanskom proročanstvu napisali ni da će Srbiji biti bolje kad na njeno čelo dođe čovek koji se preziva kao i mesto u kojem je rođen, pa smo svi to prihvatili u onoj kampanji 2000. za Koštunicu.

Do Mitrovca na Tari stižem iznenađujuće brzo. Nema ni 11 sati. Kažu mi da do Predovog Krsta imam još 30 kilometara i sve mi se čini da ću vrlo brzo doći na ciljano odredište. Ali neću.

......
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 3 Sep - 11:31

................



Tara - makadam do Predovg Krsta / Foto: Branislav Grković

Putem uz Zaovinsko jezero koje se nalazi u centralnom delu planine dolazi se do jezera Kruščica. Rekao je meni vlasnik lovačke kuće u kojoj ću biti da je Predov Krst u divljem delu Tare i da od tog jezera do njega imam 18 kilometara makadama. Rekao je lepog makadama. Ali ja nemam predstavu kakav je to makadam. Možda je njima sa Tare to lep put, za mene i bicikl ne. Pun kamenja, neravan i propadaju mi točkovi.

Uspon je još blag i deo puta uspevam da vozim. A onda, onda kreće deo puta koji je težak i za pešačenje, a kamoli za guranje natovarenog bicikla.

Sad već gubim pojam o tome koliko će mi vremena trebati da stignem. Guram bicikl i jedina dobra okolnost je ta što je šuma gusta i štiti me od Sunca koje prži.

U susret mi nailazi automobil. U njemu su dva šumara. Izraz lica mi je pokazao koliko su iznenađeni mojom pojavom. Pitam ih koliko još imam do Predovog Krsta.

- Auuuuuuuuuuuu rođo, reče jedan od njih.



Biljeska stena i Perućac / Foto: Branislav Grković

Da ni reč posle toga nisu rekli, znao bih da sam u gadnom problemu. Kažu mi da sigurno imam još najmanje pola sata guranja bajsa, da će posle biti lakše, da usput imam i izvore pijaće vode.

- S leve strane, kad vidiš žutu tablu, ta je voda za piće. I mi je pijemo.

I ništa. Guraj bajs, pa ga malo vozi, pa ga opet guraš, pa se pojavi znak Predov Krst desno. Pa konačno nizbrdo. Sad više ne znam da li mi je teže to nizbrdo ili kad guram bajs uzbrdo.

Nailazim na jednu porodicu. Planinari, šetaju Tarom. Pitam ih koliko imam do tog famoznog Predovog Krsta.

- GPS kaže još 2.689 metara odavde. Samo polako, sve je nizbrdo.

Još 2.689 metara. Džaba što je nizbrdo pošto brže od 5 km/h ne mogu da vozim. A to je sporije od lagane šetnje. Znači minimum još pola sata. Sad me sve nervira, svaki kamen, svako truckanje, svaki zrak Sunca koji se probije do mene. Ma nervira me i srna koja je protrčala nedaleko od mene.

Oko četiri posle podne sam konačno Da ni reč posle toga nisu rekli, znao bih da sam u gadnom problemu. Kažu mi da sigurno imam još najmanje pola sata guranja bajsa, da će posle biti lakše, da usput imam i izvore pijaće vode.

- S leve strane, kad vidiš žutu tablu, ta je voda za piće. I mi je pijemo.

I ništa. Guraj bajs, pa ga malo vozi, pa ga opet guraš, pa se pojavi znak Predov Krst desno. Pa konačno nizbrdo. Sad više ne znam da li mi je teže to nizbrdo ili kad guram bajs uzbrdo.

Nailazim na jednu porodicu. Planinari, šetaju Tarom. Pitam ih koliko imam do tog famoznog Predovog Krsta.

- GPS kaže još 2.689 metara odavde. Samo polako, sve je nizbrdo.

Još 2.689 metara. Džaba što je nizbrdo pošto brže od 5 km/h ne mogu da vozim. A to je sporije od lagane šetnje. Znači minimum još pola sata. Sad me sve nervira, svaki kamen, svako truckanje, svaki zrak Sunca koji se probije do mene. Ma nervira me i srna koja je protrčala nedaleko od mene.
Oko četiri posle podne sam konačno stigao na Predov Krst. A tu samo ta lovačka kuća u kojoj ću prespavati i objekat Nacionalnog parka "Tara". Od vožnje bicikla ovde nema ništa.

Ako sam već rekao ljudima da ću ostati dve noći, neka bude tako. Jedan dan bez bicikla, samo šetnja po Tari.

Posle doručka odmah sam spakovao stvari, vodu, kartu Tare i pravac u taj objekat Nacionalnog parka. Zatičem jednog šumara, otvaram kartu i pitam za savet šta ja mogu da obiđem za ovaj jedan dan. Preporučio mi je da odem do vidikovca na Bilješkoj steni sa kojeg se vidi Drina i jezero Perućac. Imam nekih šest kilometara hoda.
Kako već u tu lovačku kuću svraćaju razni ljudi, dan ranije od jednog čoveka sam čuo da on za 40 godina koliko živi na Tari nikad nije video ni medveda ni vuka. Drugi je tvrdio da je video i medveda i vuka i poskoka i udava. Jedino još slona nije video na Tari, ali ipak pitam šumara da li treba da ponesem neki štap za teranje zmija ili tako nešto.

- Ma samo se drži glavnog puta. Nemoj da skrećeš po tim pešačkim stazama, ko zna ko je tu i kad poslednji put prošao.

I poslušao sam ga. Posle nešto više od sat vremena Bilješka stena je bila osvojena.



Nije mi bio dovoljan pogled sa nje. Odlučio sam da stavim slušalice u uši, slušam muziku i lutam Tarom. Na karti je ucrtana Čehova kuća, pa sam rešio da šetam do nje. Tek posle sam saznao da Čehova kuća predstavlja raskrsnicu šumskih puteva, da je tu valjda posle Drugog svetskog rata boravio neki Čeh koji je imao brvnaru koja je izgorela.

Dobro, hajmo sada nazad. Sada je šetnja već pomalo dosadna. Šuma levo, šuma desno. Na sreću, nailazi automobil. Stopiram.

Povezao me jedan stariji čovek. Živi u obližnjem selu Jagoštica. Kaže mi da sam imao još tri kilometra do sela iz kojeg se vidi kanjon kojim Drina ulazi u Srbiju. Ne možeš sve da vidiš. Neka bude da je ovo, za moj prvi dolazak na Taru, dovoljno.



Od Predovog Krsta do Peruća vodi nekih 20 kilometara spusta po asfaltu. Iako sam prvobitno hteo da se nekako prebacim do Mitrovca, pa odatle da se sputim na Perućac, ovako je sve ispalo još bolje. Ko zna kad će me i da li će me put navesti na ovu stranu Tare.

Sedam je sati ujutru. Pecaroši su već zauzeli svoja mesta na jezeru. Baš tu kod Hidroelektrane „Perućac“ izbija put koji vodi sa Mitrovca. Pričali su mi da kad se spuštate sa Mitrovca na pola puta vam se ukaže veličanstven pogled na Drinu. Ceo dan je preda mnom, žaliću ako se ne popnem. To je samo osam kilometara uzbrdo, to je poslednje pravo, planinsko uzbrdo na ovom mom putu.

Vrtim pedale, penjem se polako, Drina se polako ukazuje, ali nije to taj pogled koji tražim. Nastavljam. U jednom trenutku niz put spušta se biciklista. Mi biciklisti inače imamo običaj da se pozdravljamo na drumu, naročito kad se sretnemo u nekoj nedođiji.

- Bane, otkud ti čoveče ovde?

Šok. Iz prve ne prepoznajem čoveka. Nenad, drugar biciklista iz Mladenovca, koji je tih dana boravio u okolini i vozika se biciklom po Tari.

Kaže mi da imam još dvadesetak minuta vožnje uzbrdo do tog pogleda na Drinu za kojim tragam. I vredelo je videti je sa te stene.



Reka Vrelo

A sad, spust do prve kafane, na kafu, kleku i doručak.

Kroz Perućac protiče rekla Vrelo. Dugačka je 365 metara, koliko i godina ima dana, pa je, a tako
kaže Vikipedija, neki zovu i „Godina“ odnosno kažu da je duga godinu dana.



„Reka izvire velikim vrelom i posle svog kratkog toka vodopadom se uliva u Drinu. Iako kratka, ima sve karakteristike većih reka - veliki, moćni izvor iz koga kulja beličasta voda, jedan ribnjak na desnoj obali, vodenicu na levoj, jednu levu pritoku u vidu bistrog potočića, naselje na levoj obali, dva mosta“. I ovo piše na Vikipediji i tačno je.

A nad vodopadom, uz Drinu, kafanica. I baš kad sam stigao, oslobodio se najbolji sto, nad samim vodopadom. Nema lepšeg mesta za predah.

................
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 45964

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Putopisi   Čet 3 Sep - 11:38

..............



Dalje je sve nekako lako. Do kuće je sve uglavnom ravno ili lagano nizbrdo. Tek po koja uzbrdica, ali posle svih ovih planina njih više ne računam. Put prati Drinu. Na pojedinim mestima je toliko mala da imam utisak da bi se i peške moglo preći u Republiku Srpsku. Pre kuće pauzu ću još napraviti u Vrhpolju. Tu sam našao smeštaj u kući pored same Drine. Još dok sam se dogovarao oko smeštaja, vlasniku sam rekao da ako je prebukiran, meni bi odgovaralo i da samo podignem šator pored i da mogu da koristim kupatilo. Nosim sočiva i bez čiste vode ne mogu.

- Dobar dan. Rezervisao sam noćenje ovde, sa Peđom sam se dogovarao, obratio sam se ženi koju sam zatekao u prizemlju kuće.

- Ti si taj biciklista. Peđa malo peca, sad ću ga ja pozvati. Jesi li za pivo?

Kako ne bih bio. Ubrzo dolazi i Peđa.

- Slušaj, majstor nešto završava u tvojoj sobi, biće gotovo za pola sata. Pivo vidim da si već dobio, uzimaj kupaći i uleći u Drinu.

Naređenje, izvršenje. A Drina, hladna i valovita, voda bistra, providna. Prvi put u životu ulazim u Drinu. Vojvođansko sam dete, pa ispred Dunava ništa ne može da bude. Ali sada više nema ono Dunav, pa pet mesta praznih, pa... Drina me je odmah osvojila.

Ubrzo sam upoznao i Dražu, Peđinog brata, tu je i Vučko, već pomenuti majstor, tu su njihove porodice.



Peđa me vodi da mi pokaže sobu, ali u kući pored, koju tek privode kraju. Pokazuje mi sobu u kojoj su postavljena dva dušeka, ćebe i jastuk.

- Kupatilo radi, imaš toplu vodu, je l’ ovo ok?

- Ma kako nije, apartman. Samo da ne moram da za jednu noć da podižem šator.

- Kad si mi rekao da si biciklista i da bi prespavao i u šatoru ako nema mesta, odmah sam znao da ću se lako dogovoriti sa tobom.

Ponovo smo svi zajedno seli na terasu. Ponovo sam dobio i pivo. Ja sam sa Vi počeo da se Peđi obraćam sa Ti.

- Slušaj, sve ovo tebe ništa neće koštati. Ti si dovoljno ljud da ti ne naplatim kad si krenuo biciklom na takav put. Evo, sad ćemo po gajbu piva, pa možeš da se učipiš.

Nisam se „učipio“, kupio sam celu gajbu piva. I ako neko ide u tom pravcu neka mi se javi da im pošaljem još jednu gajbu piva. I kad me put navede na tu stranu, ja ću im odneti gajbu piva.

Provozali su me Drinom, pa sam se spustio Drinom, pa su me vodili na pecanje, pa smo speremili karaš, kažu najslađa riba. I jeste ukusna.

- Sad ovde ima male dece, pa je muzika tiša. Inače, odavde samo trešti bluz. Ja volim da uživam, ja volim život, kaže moj domaćin.

Uveče smo, uz tihi bluz i priču, zaseli. Oni duže, ja kraće, sutra se kreće ranom zorom. Žao mi je što nisam došao dan ranije.

Petak je, 14. avgust, leta ovog gospodnjeg 2015. Nešto je pre šest sati i sunce još nije izašlo. Posle deset dana avanture po šumama i gorama, planinama i dolinama, došlo je vreme za povratak. Preda mnom je 220 kilometara do kuće i više od 12 sati vožnje bicikla. Sada je jedino bitno pre mraka stići u Beograd.

Uz Drinu ću do Loznice. Tu ćemo se pozdraviti. Drina će nastaviti svojim putem, do svog kraja. Ja ću požuriti ka Beogradu ne bi li već iste večeri u kafani prepričavao svoj #odmornabiciklu.

Šta sam to radio proteklih dana? Uživao. Bio na mestima na koja ljudi obično ne idu. Video ono što mnogi ne vide ili im promakne. Svaki put kad je nešto kao krenulo naopako, dovelo je do nečega što ostaje za sećanje i prepričavanje. Da li sam preterao? Možda je sve moglo biti koju desetinu kilometara kraće ili koji dan duže.

"Pa ovaj ludak je stvarno ovo uradi" govorili su izrazi lica prijatelja kojima sam te večeri za kafanskim stolom pored Dunava prepričavao svoj odmor. Prepričavao ga i sve vreme se čudio zašto i neko drugi ovo ili nešto slično ne uradi. A sigurno može. Ja sam uradio. Jer život je lep - šteta je ne živeti ga.


putois napisao Branislav Grkovic

Objavljeno na:
b92.net
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Putopisi   

Nazad na vrh Ići dole
 
Putopisi
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Stevan Pesic
» Putopisi
» Antun Gustav Matoš
» hajde da nabacamo po koju gomilicu stihova na temu PUTOPISI
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Putovanja ::  Turizam-