BRITANSKI ISTORIČAR VIVIAN GRIN U KNJIZI “LUDILO KRALJEVA” ISTRAŽUJE KO SU LUDI VLADARI OD RIMA DO DANAS


Zdravlje i politika duboko su povezani, ustvrdio je britanski istoričar Vivian H. Grin. Štaviše, proučavajući pojavu "ludih kraljeva", zaključio je da je duševna bolest bitno uticala na tok povijesti. Svoju tezu razradio je u odličnoj, intrigantnoj knjizi "Ludilo kraljeva" koja je ovih dana objavljena na hrvatskom jeziku. Fascinantan je niz poremećenih vladara koji su krojili sudbinu naroda od rimskih careva Kaligule i Nerona do Musolinija, Hitlera, Staljina i Sadama Huseina.
Premda nema kliničke dijagnoze o njihovm ludilu, po svemu sudeći mnogi među njima bili su psihopate, poremećene ličnosti, žrtve shizofrenije, patili su od manično-depresivnih tegoba... Da bi tragedija bila veća, imali su neograničenu moć pa su svojim postupcima izazvali smrt miliona ljudi, što je posebno došlo do izražaja u 20. vijeku, u razdoblju modernih diktatora.
Psihopatski Staljin, poremećeni Hitler i Musolini, zorno su pokazali kako na cijeli svijet može uticati duševna slabost velikih vođa. Uprkos tome, Grin se ne usuđuje da zaključi da su ova trojica bili klinički ludi. Evo kratke slike o njima.

Benito Musolini njegovao je imidž pravog muškarca: muževan, čvrst, atletski lik koji vozi brze automobile, jaše na konju, pilotira avionom. Na Hitlerovo gađenje, čak je dopustio da ga fotografišu u poluaktu. Kad bi vršio smotru vojnika, nije hodao, nego je brzo koračao. Slično tome, oni s kojima je želio da razgovara morali su da dotrče do njegovog stola, a poslije razgovora morali su još brže da odtrče i pri tom ga pozdrave rimskim pozdravom (rukovanje je ukinuo jer se grozio tjelesnog dodira). Vjerujući u vlastitu nepogrešivost, smatrao se barem jednakim Napoleonu i Isusu Hristu.
Ipak, kad je izbio Drugi svjetski rat, Musolini je bio neobično neodlučan a zemlja je bila kobno nespremna. Njegovo ratovanje je bilo jadno pa se nije protivio kad je kralj Viktor Emanuel zatražio njegovu ostavku. Kad su ga Njemci izbavili iz zatočeništva i postavili na čelo marionetske vlade, bilo je sasvim jasno da je izgubio vezu sa stvarnošću. U medicinskom smislu, Musolini nije bio lud, ali je njegov odnos prema životu bio psihopatski, pod rastućim uticajem sindroma koji ga je odvodio među duševno poremećene.

Adolf Hitler, koji je proživio teško djetinjstvo i ponižavajući pubertet, svoj je smisao i filozofiju našao u ratu. Smatrao se mesijom: "Božja je volja da jedan dječak bude poslan u Rajh i izraste u vođu nacije. Poput Hrista imam dužnost prema svom narodu." Njegova izopačena psiha, prema kojoj je judaizam glavna prepreka ostvarenju njegovog velikog plana, izazvala je ljudsku patnju kakvu istorija ljudskog roda dotad nije vidjela. Postoje tvrdnje da je za poremećaj ravnoteže njegovog uma kriv neurosifilis. Njegova nećaka Geli, s kojom je imao neke naznake ljubavne veze, ustvrdila je pak da je Hitler seksualno uživao kad bi mu neko vršio nuždu nad glavom. Međutim, za to nema potvrde, kao ni za priču o sifilisu. Jednako je sumnjiva i tvrdnja njegovog ličnog ljekara Teodora Morela da je zbog encefalitisa postao žrtva manično-depresivnog ludila. Po svemu sudeći, Hitler je plutao na rubu ludila više od Musolinija. U osnovi je bio i ostao vuk samotnjak koji je teško sklapao prijateljstva. Njegova paranoja, megalomanija, nepovjerljivost, okrutnost, njegov karakter i politika mogu se objasniti poremećajem ličnosti. A ličnost mu je oblikovala mješavina različitih događaja: poniženja u djetinjstvu i ranoj mladosti, trovanje ljekovima, kao i napredovanje Parkinsonove bolesti koja je mogla imati loš uticaj na njegovu razboritost.

Josif Visarionovič Staljin, treći veliki diktator 20. vijeka, doima se kao nejasna, povučena, tajanstvena ličnost koja je rijetko išla na javne događaje i držala govore. Ipak, kultno je prikazivan kao očinski lik s lulom koji voli djecu i ima jednostavan ukus. Poput Hitlera i Musolinija, bio je sposoban da očara i zavara narod, a u stvarnosti je bio sasvim drukčiji: tiranin koji je održavao vlast zatočenjima u okrutnim radnim logorima i smaknućima miliona ljudi. Samo u jednom danu, u decembru 1938, potpisao je 3182 smrtne kazne. Staljinovi savremenici ipak nijesu sumnjali u njegovo duševno zdravlje. Tek nakon njegove smrti, Hruščov ga je opisao kao morbidnog i bolesnog i izjavio da je u posljednjim godinama života bio duševno poremećen. Nameće se neizbježan zaključak da je vjerovatno bio psihopata.

Idiot, ludak i ludača

Rumunski diktator Nikolae Čaušesku sa suprugom Elenom smaknut je u revoluciji u decembru 1989. Ne mareći za siromaštvo naroda, on i supruga živjeli su u luksuzu, a uništili su 16 crkava, tri samostana i stotine kuća u Bukureštu da bi stvorili bulevar socijalističke pobjede i raskošnu palatu. Bio je megaloman, ali se stalno bojao zavjere. Imao je degustatore hrane i često je mijenjao odijela kako ih neko ne bi natopio otrovom. Kritičare je uklanjao po brzom postupku. Rumunski dramatičar Ežen Jonesko svojevremeno je izjavio: “Čaušesku je ludak. Njegova supruga, žedna vlasti, takođe je luda, a sin im je idiot, i to troje smije nekažnjeno da muči 23 miliona ljudi.”

Izvor:bosnjaci.net

Bokasa - ljudožder na čelu države

Žan Bedel Bokasa rođen je u Bobangi, u Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Na vlast je došao 1. januara 1966. kada je s vlasti svrgnuo svog rođaka Dakoa. Postao je predsednik Republike. Odmah je ukinuo ustav i počeo da vlada dekretima, a pokušaj atentata u aprilu 1969. iskoristio je da prigrabi titulu doživotnog predsednika. Decembra 1976. proglasio je monarhiju, uzeo je carska ovlašćenja i organizovao skupu ceremoniju krunisanja.

Njegov idol bio je Napoleon, pa je rešio da napravi jednu svečanost dostojnu francuskog imperatora. Dobio je veliki kredit od Francuske, a dvanaestorici zatvorenika dao je nešto veću slobodu i mnogo više hrane. Oni su se pribojavali da će te povlastice biti kratkog veka, ali nisu očekivali da će da završe kao meni na velikoj proslavi inauguracije cara. Što se i desilo. Kada je u januaru 1979. došlo do nemira u Bangui Bokasini vojnici masakrirali su prisutne civile.

Ali time zločini nisu prestali. Jednom je naredio učenicima jedne škole da nabave uniforme. U uslovima u kojima su živeli to je bilo neostvarljivo. Oko 200 srednjoškolaca je uhapšeno u prisustvu Bokase, a uskoro su počela ubijanja. Po jedno dete dovođeno je do Bokase na inspekciju uniformi, a onda tučeno do smrti. Tela su bacana u bazen u kojem je "car" čuvao krokodile, a pretpostavlja se da je mnoge od dečaka i devojčica i sam pojeo.

Ovo je prilično oslabilo njegove pozicije, a Dako je dobio podršku Francuske. Dok je Bokasa bio u Libiji došlo je do prevrata. Francuske trupe ušle su u njegovu palatu i tek tada je zaista otkriveno koliko je žrtava bilo. Bokasa je osuđen u odsustvu, a kada se predao osuđen je zbog izdaje, ubistava, kanibalizma i prevare. Prvobitna osuda na smrt je preinačena u doživotnu robiju, ali je 1993. oslobođen. Tri godine kasnije umro je od srčanog udara.

Izvor:glasjavnosti

Napoleon Bonaparta

Na maršu na Italiju Napoleon je imao za pomoćnika generala Ogeroa koji je smatrao da ne mora slušati zapovijedi nadređenog. Napoleon je to neko vrijeme trpio, a kada je previšio mjeru Napoleon mu zaprijeti: - Gospodine! Vi ste za glavu višlji od mene, ali ako ne bude izvršavali moje zapovijedi ta razlika će uskoro nestati.

Nakon bitke za Marengo u Italiji Napoleon je ogladnio i tražio da mu spreme večeru. Budući da su kola s kuhinjom zaostala za vojskom, kuhar je na brzinu pronašao jednu kokoš, nekoliko potočnih rakova i dva jaja. Kokoš je ispekao na maslinovu ulju, dodao ostale sastojke i sve prelio konjakom iz Napoleonove čuturice. Jelo je nazvao Kokoš à la Marengo. Priča se da je Napoleon toliko uživao u jelu da je tražio da mu ga spremaju poslije svake bitke.


U vrijeme Napoleonovih ratova i najmanje ranjavanje bilo je opasno po život. Zbog velike nehigijene prijetila je opasnost od inficiranja rana. Mnogi su ranjenici umrli zbog infekcija. Anestetika nije bilo, pa su ranjenicima davali rum ili rakiju da im umanje bolove. Ozbiljnije rane "liječile" su se amputacijom.


Napoleon je naredio da se na rukavima vojničkih odora prišiju gumbi da bi odvikao vojnike da rukavom brišu nos.

S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajući memoare i igrajući bilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km2. Umro je 5. svibnja 1821. od raka na želucu i pokopan je na Svetoj Heleni. Godine 1840. njegovi su ostaci preneseni u Pariz na zahtjev kralja Luja-Filipa i sahranjeni su u Domu Invalida,
gdje se i danas nalaze.

Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina 20. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrova arsena. Posumnjalo se da su Britanci sustavno trovali Napoleona. Daljnjim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove
sadržavala arsen. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom.

Idi Amin (Uganda):
Sebi je dao ime “Osvajač britanskog carstva”; naterao je bele građane da ga prenesu do prestola; ubio je dve trećine sopstvene vojske

- Dve trećine vojske koja je brojala 9000 vojnika pogubljeno je samo za vreme njegove prve godine na vlasti. Ukupno je ubio oko 300.000 ljudi.
- 1972. Amin je prognao od 40.000 do 80.000 Indijaca i Pakistanaca, navodno zato što mu je sam Bog to poručio u snu.
- 1975. Amin je sam sebe promovisao u feldmaršala i sam sebi dodelio vojnu titulu “Victoria Cross”. Sledeće godine proglasio je sebe doživotnim predsednikom.
- Tokom 1975. priredio je događaj za svetske medije kada je prisilio bele građane Kampale da ga odnesu do trona, a zatim da se ponizno spuste na kolena i izrecituju mu zakletvu na lojalnost.
- 1977. izjavio je da je pobedio Britance i sebi dodelio titulu “Osvajača britanskog carstva”. Zatim su mediji objavili kompletan naziv njegove nove titule: "Njegovo visočanstvo, doživotni predsednik feldmaršal Al Hađi Doktor Idi Amin Dada, VC, DSO, MC, CBE."



Kim Džong Il (Severna Koreja):
700.000 dolara godišnje troši na konjak; 7.000 Mercedes Benz automobila na lageru; 20.000 filmova u ličnoj kolekciji... dok njegova zemlja umire od gladi

Kim Džong Il, sadašnji lider Severne Koreje, nasledio je svog oca Kim Il Sunga, osnivača Severne Koreje, nakon njegove smrti 1994. godine. Preminuli otac zvanično nije bio smenjen nego dobio titulu "Večiti predsednik", a odmara se u Kumsusan Spomen Palati u centralnom Pjongjangu. Ova titula je ukinuta u sećanje na Kim Il Sunga. Kim Džong Il je zvanično preuzeo titulu Generlanog sekretara Radničke partije Koreje i predsednika Državnog komiteta za odbranu 8. oktobra 1997.
Savremeno severnokorejsko društvo predvodi složen kult ličnosti Kim Džong Ila, što je evidentno i iz njegove veoma začinjene “zvanične” biografije. Mnoge takve zvanične tvrdnje o Kimovom životu i delu ne podudaraju se sa tvrdnjama iz drugih, spoljnih izvora.
Kima Džong Ila neprestano kritikuju svetske vlade i međunarodne nevladine organizacije, kriveći ga za narušavanje ljudskih prava i proizvodnje nuklearnog oružja uprkos potpisivanju Međunarodnog sporazuma o nuklearnom naoružanju. Kamp 22 je najveći koncentracioni logor u Severnoj Koreji gde se nalazi čak 50.000 muškaraca, žena i dece optuženih za političke prestupe. Postoje izveštaji o jezivom kršenju ljudskih prava i ubijanju beba rođenih u logoru.
Kimov apetit za skupocene stvari je takođe opšte poznat. Uprkos sankcijama Ujedinjenih Nacija koje ograničavaju uvoz luksuznih proizvoda u Severnu Koreju zbog nuklearnog testa sprovedenog oktobra 2006. godine, novinska agenicja Rojters izveštava da "Niko ne uživa u luksuznim proizvodima više od vrhovnog vođe Kim Džong Ila, koji može da se pohvali najboljim podrumom vina u zemlji sa 10.000 boca”. Rojters navodi da su mu omiljena jela jastozi, kavijar i najkvalitetniji suši koji mu se dostavlja avionom iz Japana. Dok prosečna godišnja plata u zemlji iznosi samo 900 dolara, Kim navodno godišnje potroši 700.000 dolara samo na Henesi konjak. Kao i njegov otac, zaprepašćen je od letenja avionom i u državne posete Rusiji i Kini putuje isključivo privatnim vozom. BBC navodi da je jedan ruski izaslanik koji je imao priliku da putuje sa Kimom kroz Rusiju, rekao novinarima da je Kim tražio da mu se vazdušnim putem dostave živi jastozi u voz i da ih je jeo koristeći srebrne štapiće – koji navodno u sebi imaju detektore za otkrivanje otrova u hrani. Kim takođe obožava luksuzne automobile i ponekad organizuje trke u svojim palatama.
Potrošio je 20.000.000 dolara na uvoz 200 novih Mercedes Benz S500 kola dodavajući ih već postojećoj kolekciji od 7.000. Strastven je obožavalac filmova kojih ima više od 20.000.

Izvor:Blic

Ranavalona I



Ne zna se tačna godina rođenja ove surove vladarke Madagaskara, ali neki izvori tvrde da je to bilo negde između 1782. i 1790. godine. Na vlast dolazi nasilnim putem nakon smrti svog muža, Radama I, 1828.

Pokušaj modernizacije primitivnog Madagaskara

Radam I želeo je da modernizuje svoju primitivnu zemlju, pa je smatrao da mu u tome u mnogome mogu pomoći evropske sile, sa kojima se trudio da uspostavi prijateljski odnos. Dozvolio je čak i britanskim misionarima i protestanstskom misionarskom društvu da kroče na tlo njegove zemlje. Za dobrobit Madagaskara i naroda koji na njemu živi, kralj je dopustio misionarima da osnuju školu u kojoj bi se do tada veliki broj nepismenog stanovništva učio pisanju, čitanju, ali i veronauci. Kada je velški misionar Dejvid Džons preveo i odštampao “Novi zavet”, misionari su je davali svakom malagaškom starosedeocu koji ju je želeo. Ali, kralj umire i sve se menja…

Grabljenje prestola

S obzirom na to da Radam I i njegova žene Ranavalona nisu imali dece, velika verovatnoća je bile da će presto preuzeti Radamov nećak Rakotobe, tako da su vlasti pokušale da sakriju od pohlepne supruge smrt kralja. Naravno – bezuspešan pokušaj. Rakotobe i svi oni koji su ga podržavali bili su ubijeni po naređenju sada već vladarke Ranavalone.
Sapun kao moguće sredstvo za pomilovanje
Za sve je bila strah i trepet i mnogi su je poredili sa engleskom Krvavom Meri Tjudor. Mrzela je strance odakle god da su dolazili, ali s obzirom na to da su misionari poznavali veštinu spravaljenja sapuna, kojima je ona bila oduševljena, obećela im je da će odobriti njihov boravak na Madagaskaru u kompenzaciju za podučavanje njenog naroda o toj veštini.
A šta se drugo moglo očekivati, nego da ih protera čim dobije ono što želi? Uostalom, oni su propovedali veru koje se ona gnušala, pa nije postojao ni jedan jedini razlog da ih pomiluje, te ih je sve poslala u izgnanstvo. Propovedanje vere za nju je bio zločin gori od bilo kog ubistva, pa je odlučila da se pogubi svako ko propoveda hrišćanstvo i klanja se Bogu.

Metode mučenja

Bila je sadista kakvog nigde nema. Mučila je svakog ko joj se ne pokorava i ko joj na bilo koji način stane na put. Njenoj surovosti nije bilo kraja: ljudi su bacani sa stena, davano im je da piju otrove, kidali su im glave, palili ih žive, pa čak ih kuvali deo po deo, takođe žive.
Nakon previše godina vladavine za stanovnike Madagaskara, kraljica je 1863. godine umrla usled bolesti, posle čega su na vlast dolazili svakako tolerantniji od nje.

navidiku.rs

Ludilo (engleskih) kraljeva

Čini se kao da “ludilo” – u ovom ili onom obliku, kako ga god doživljavali – predstavlja svojevrstan preduvjet i “najbolju” kvalifikaciju za posao vladara koji žele da ih povijest pamti. Bez obzira težite li dokopati se vlasti i stvoriti svoju apsolutističku državu ili ste, pak, prirodno već na vlasti linijom nasljeđivanja i zapravo se niste morali otimati za prijestolje, “ludilo” je siguran recept da vaš narod bude zabrinut za ono što se u državi događa. Knjiga Viviana Greena, objavljena nedavno u izdanju Naklade Ljevak, bavi se na razne načine “poludjelim” vladarima koji su se oteli kontroli – uključujući i nekoliko engleskih.
Ludilo kraljeva

Djelo Viviana Greena, "The Madness of Kings", požnjelo je odlične kritike u svim zemljama u kojima je prevedeno. Iako sam se u ovom kratkom prikazu fokusirao ponajprije na dijelove koji se tiču engleskih vladara, Green nudi podulji popis "ludih" vladara: od Nerona do Hitlera.

Ugledni engleski povjesničar Vivian Green – nažalost sada već pokojni – u “Ludilu kraljeva” (“The Madness of Kings”) iznosi snažne argumente u prilog činjenici da je narušeno psihičko zdravlje vladara i državnika odigralo ključnu ulogu u mnogim povijesnim situacijama; čak i bez iznošenja argumenata, zbirka “čudaka” koji su zaslužili svoja poglavlja u ovoj knjizi govori više nego dovoljno!

Od rimskoga doba, Kaligule i Nerona, pa do “luđaka u vojničkim čizmama” (Mussolinija, Hitlera, Staljina), Green se upustio u proučavanje impresivnoga društvanca koje gotovo u potpunosti dokazuje tvrdnju lorda Actona: “svaka vlast kvari, ali neograničena vlast kvari neograničeno”. A narodi koji su imali na vlasti “lude” vladare svakako su imali razloga za zabrinutost: osobna psihička trauma jedne osobe mogla je na koljena baciti cijelu jednu državu. Stavljajući bolesti vladara u kontekst povijesnih događaja, Green pokušava objasniti kako je njihovo psihičko stanje utjecalo na razvoj događaja toga vremena.

A engleskih vladara koji su “popustili” u segmentu duševnog zdravlja nije nedostajalo. Richard II, osoba s naslovnice knjige, engleski vladar s kraja 14. stoljeća, po mišljenju njegova suvremenika, biografa, do pred kraj vladavine postao je “gunđavi neurotik koji je brzo tonuo u stanje akutne melankolije”. Istovremeno, priča se da je Richard II bio apsolutno najbolje obrazovana osoba na mjestu kralja; čitao je i puštao druge da mu čitaju, uživao je u umjetnosti, glazbi, bio je pokrovitelj pisaca i slikara. Za to je doba prilično neobično da prijestolje nasljeđuje osoba s primarno estetskim, a ne vojnim naklonostima, zaključuje Green.

Kada je došao na prijestolje, Richard II počeo se čudno ponašati; katkada bi samo satima šutke sjedio na prijestolju, a dvorani bi se naklonili samo kada bi kimnuo glavom. S vremenom se počeo baviti mišlju kako je njegova funkcija zapravo kralj Svetog Rimskog Carstva, no suvremeni psiholozi kažu kako je Richard II ipak bio jedan od “normalnijih” engleskih kraljeva te da u njega nema očitih znakova šizofrenije već, možda, tek samo depresije; ona je uistinu povremeno bila akutna, na granici manično-depresivnog ludila, kaže Green. U konačnici je odstupio s vlasti, uništen potpunom melankolijom kojoj se predao, navodno se izgladnjevši čak do smrti. Nije čudno da je stoga poslužio kao idealan lik za jednu od Shakespeareovih “kraljevskih” drama.

Jedan engleski kralj uistinu predstavlja živopisnu individuu: skladao je i svirao glazbu, obožavao umjetnost, utjerivao strah u kosti svojim neprijateljima, potaknuo izgradnju fantastičnih građevina istovremeno dok je rušio samostane, ženio se, razvodio, skraćivao svoje bivše žene za glavu, raskidao s crkvama, osnivao crkve. Jasno je o kome je riječ – Henry VIII. Kao što kaže Green, “renesansni knez par excellence“! Iako je povijest mentalnih bolesti tekla je njegovom kraljevskom lozom – prapradjed bio je šizofreničar – u početku je svoje vladavine Henry VIII bio energetičan, omiljen kralj, s jasnim ciljem da od Engleske učini najmoćniju zemlju na kontinentu.

Njegovi se kasniji postupci – poput optuživanja dvaju supruga za veleizdaju i njihova smaknuća – teško mogu pripisati nekoj konkretnoj bolesti, ali “težak poremećaj osobnosti”, kaže Green, prilično dobro opisuje ono od čega je Henry VIII vjerojatno patio. Henry VIII jedno je govorio, a drugo radio, predstavljao je klasičan slučaj licemjernog ponašanja pa je na kraju uistinu počeo vjerovati vlastitim lažima. Do pred kraj njegove vladavine, teror je – piše Green – postao uobičajeno političko sredstvo; bilo je godina kada bi se uhićivalo i po pedesetak istaknutih javnih ličnosti čije se razmišljanje nije poklapalo s Henryjevim. Suvremenici su ga opisivali kao “najopasnijeg i najokrutnijeg čovjeka na svijetu”.

Dok se kod Henryja VIII donekle može utvrditi o čemu se radilo, vrhunac neobjašnjivog ludila engleskih kraljeva svakako je “ludi Đuro”, kako ga naziva prevoditelj; George III ulazio je u stanja psihičke slabosti i potom se vraćao iz njih. I tako nekoliko puta tijekom svoje kasnije vladavine – ali bez jasno utvrđene dijagnoze. Neki njegovi suvremenici spominjali su šizofreniju i maničnu depresiju, ali moderna znanost, zaključuje Green, simptome Georgea III ne može neupitno svrstati niti pod jednu psihičku bolest, naročito ne tijekom prvih dvadesetak godina vladavine kada je bio “neurotičan, mrzovoljan i šutljiv” ali ipak u psihičkom pogledu uglavnom zdrav. Liječnici toga doba zaključivali su u kasnijim godinama vladavine kako kralj pati od “privremenoga ludila” koje je čak – vjerojatno – bilo posljedica fizičke bolesti.

George III navodno je često ulazio u vlastiti svijet mašte, zamišljajući čak i potopljeni London, a takve su se epizode i napadi kratkotrajnoga ludila i “isključivanja” iz stvarnoga svijeta ponavljale do kraja njegove vladavine. Liječnici su bili nemoćni.

(Uzgred – priča o ludilu Georgea III mogla bi vam biti poznata iz jedne humoristične serije. U trećoj sezoni “Crne Guje”, George III nije sposoban upravljati kraljevstvom zbog svojega ludila – čak se i pojavljuje potpuno “šašav” u jednoj ili dvije epizode – pa je stoga upravljanje kraljevstvom prepušteno njegovom tupastom sinu, princu-regentu Georgeu. No, George III pojavljuje se samo u zadnjoj, šestoj epizodi ove sezone.)

Iako se radi o povijesnoj literaturi, Greenova je knjiga izuzetno pitko štivo i za čitanje na plaži tijekom ljeta. Deset do dvadeset stranica, koliko je u pravilu posvećeno svakom od “slučajeva”, proguta se začas nakon što Green počne opisivati podjednako zabavne i zabrinjavajuće epizode iz života svakoga od “ludih” vladara. Zbog prirode ovog sitea, ponajviše sam se ovih dana fokusirao na čitanje poglavlja koja se dotiču engleskih vladara – ostatak knjige me tek čeka – no čitanje Greena svakako je lako budući da autoritativno iznosi sve dokaze kojih se uspio “dokopati”.

Dakako da danas nema previše mišljenja “iz prve ruke” o pojedinim “ludim kraljevima”, no oslanjajući se na biografije iz vremena pojedinih vladara, izvještaje njihovih liječnika, komentare suvremenika, pa čak i otvorene tračeve i naklapanja s ceste, Green nudi moguće medicinske teorije i objašnjenja za svaki od slučajeva. Doći do starih podataka o mentalnom zdravlju davnih vladara nije baš jednostavno, a Green se suvereno snalazi na tome terenu. Na kraju, ne morate se plašiti, ne radi se o stručnoj literaturi – knjiga je (u odličnom prijevodu Marka Marasa) apsolutno razumljiva medicinskim (i psihološko-psihijatrijskim) laicima. Uloga kralja – mogli biste zaključiti nakon čitanja – definitivno u burnim vremenima nije baš uvijek bila dream job…


velikabritanija.net