- O otežanom disanju na velikim visinama:



Ono što je postalo poznato u novije vrijeme, nakon što je čovjek uspio da poleti, jeste da što se više penjemo prema nebu, to se smanjuje kisik i zračni pritisak, što izaziva žestoku tegobu u prsima i poteškoće u disanju. O ovom fenomenu Kur'an govori trinaest stoljeća prije nego je čovjek uopšte bio u mogućnosti da leti, kada niko nije mogao znati da uspon ka nebu uzrokuje pritisak i bol u prsima:

"Onome koga Allah želi da uputi - On prsa njegova ka islamu prostranim učini, a onome koga želi da u zabludi ostavi - On prsa njegova stegne i tjeskobnim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti..."
(En'am : 125.)



- Širenje svemira:

Allah s.v.t. kaže:

"Mi smo nebo Svojom moći sazdali i Mi ga, uistinu, proširujemo."
(Zarijat : 47.)

Savremena astronomija je utvrdila da se svemir stalno širi, bilo da se radi o neprestanom stvaranju novih sazviježđa ili da se radi o udaljavanju sazviježđa jednih od drugih.


- Velika eksplozija i nastanak života iz vode:



Ova dva otkrića su također rezultat novijeg doba. Cijeli svemir (nebesa i Zemlja) je, prema savremenim proučavanjima, nekad bio jedna cjelina. Nakon toga je uslijedilo ono što naučnici nazivaju "velikom eksplozijom". I od tada se svemir širi. Dokazi o "velikoj eksploziji" su toliki da se ta pojava sada smatra naučnom činjenicom, a ne teorijom. A Allah, dž.š., prije više od 1.400 godina u Svojoj Veličanstvenoj Knjizi - Kur'anu govori o ovoj pojavi, kao i nastanku života iz vode, što je postalo poznato tek u novije vrijeme:

"Zar ne vide oni koji ne vjeruju da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali - i da smo Mi od vode sve živo stvorili? I zar neće vjerovati?"
(Enbija : 30.)

Ima još mnogo ovakvih primjera do kojih je nauka došla proučavanjem i otkrivanjem, a za koje nalazimo potvrdu u Kur'anu. U ovome su jasni dokazi da je Kur'an govor Allaha, dž.š, koji u Svojoj Knjizi kaže:

"Allah svjedoči da ti je istina ono što ti objavljuje, objavljuje ono što jedini On zna, a i meleki svjedoče - a dovoljan je Allah kao svjedok."
(Nisa' : 166.)

Dakle, kako se iz predhodno rečenog može zaključiti, mu'džiza Kur'ana se ogleda, prije svega u njegovom jeziku i visokom stilu, zatim po onome što je spomenuto u njemu, a nauka tek u novije vrijeme otkrila i još uvijek otkriva, te po savršenom i preciznom zakonodavstvu (šeriatu) koji nudi odgovore za sva pitanja koja se tiču čovjeka i njegovog života. To je Knjiga koja je sačuvana od nesklada i kontradikcije i ostaće takva do Sudnjeg dana:

"Zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Jer, da je on od nekoga drugog, a ne od Allaha, oni bi u njemu našli mnoge proturječnosti."
(Nisa : 82.)

Zašto samo žene nose hidžab, a muškarci ne moraju?



Ljeto je. Nesnosne vrućine mjesecima haraju, a ipak žene muslimanke izlaze vani prekrivene od glave do pete, samo im se vide lice i ruke. Možete li zamisliti kako se one muče ispod te silne odjeće, kako li to podnose, kako li se samo tako njihova prava krše?

Zar se i one ne požele malo “raskomotiti” poput njihovih muževa, koji oblače i kratke majice i lagane tkanine? Zašto muškarci to smiju, a žene ne? Jesu li to oni nešto kao bolji? Pitam vas, zašto muškarci ne moraju da nose hidžab i nikab, već to samo žene moraju da rade? Ako su muslimani i muslimanke zaista jednaki, zašto postoji ovakva vidljiva razlika? Nažalost, na ovakav i sličan način, ljudi doživljavaju islam i muslimane. Primijete nešto vanjsko, pa odmah zaključe: “Aha, vidi kako je islam nepravedan: muškarci ne nose hidžab, a žene ga nose. One se jadne moraju prekrivati od glave do pete, a muški samo od pupka do ispod koljena. Jasno je svakom da je islam potlačio ženu, dok su muškarci slobodni da se oblače kako žele!”

Svakom onom koji razmišlja na takav način, postavit ćemo jedno pitanje: “Da li zbilja mislite da bi Bog učinio nepravdu nekome? Da li bi Allah, Pravedni i Zaštitnik, tražio od Svojih stvorenja da čine nešto u čemu je za njih šteta i teret?” Ukoliko stvarno tako razmišljate, time potvrđujete da slabo poznajete islam i ono što nam Uzvišeni naređuje. Naime, muškarac i žena ne mogu nikada biti isti, premda mogu imati identičan status. Mi izgledamo drugačije, razmišljamo drugačije, i različito reagujemo na iste situacije. Muškarci i žene su stvoreni potpuno različitim, i to je nešto što je svakom jasno.

Jedna je od važnih razlika jest izgled i ono što privlači ova dva spola. Mnogobrojne su naučne studije potvrdile da muškarce više privlači ono vidljivo, vizuelno, a da žene privlači više zvuk i ono što čuju. Takođe, i zjenice se oka šire kada vide nešto što ih privlači, a sužavaju se kada primijete nešto odbojno. Često puta se zjenice muškaraca prošire kada vide nešto ugodno, dok zjenice žena ostanu iste premda gledaju privlačne stvari. Ova očita razlika znači da muškarce više privlači vizuelni dio od žena i da im se je mnogo teže osloboditi tog utjecaja.

Pa zbog čega onda muškarci ne moraju da prekriju svoje tijelo, a žene moraju? Naprimjer, muškarci ne moraju da prekriju svoje grudi, a žene pak moraju da obore svoje poglede, pošto je grijeh gledati u muškarčeva prsa. Zar to nije kontradiktorno? Naravno da nije. Ta situacija samo potvđuje jednu poznatu činjenicu, a to je da su žene snažnije od muškaraca po pitanju sopstvene kontrole.

Allah, dž.š., je odlikovao ženu nad muškarcem podarivši joj veću sposobnost samokontrole. Stoga, jedna od mudrosti propisivanja hidžaba jeste u zaštiti časti žene, ali i muškaraca od padanja u iskušenje. Bez hidžaba, sva ženina ljepota se stavlja besplatno na raspolaganje prolaznicima i nedostojnim pogledima. S hidžabom se međutim ta privlačnost drastično smanjuje. Islam nas uči da bi žena svoju vanjsku ljepotu trebala da dijeli samo s onim ko je toga vrijedan, s njenim mužem, a ne sa svakim muškarcem na ulici.



Drugi razlog zašto muslimanke prekrivaju svoja tijela leži u tome da je čedno odijevanje znak ljudske vrline i čestitosti. Allah nas je stvorio s ciljem pokornosti Njemu Jedinom, te bi se stoga i muškarci i žene trebali odijevati na prikladan i lijep način. Naša bi nas odjeća trebala podsjećati na krajnji cilj naših života, i da smo stvoreni kako bismo izvršavali naredbe našeg Tvorca.

Zanimljivo je i da islam do posljednih “modernih” vremena nije trpio kritike zbog pokrivanja žena. Premda su kršćanski autori stotinama godina kritikovali svaki drugi dio islama, jedino se nisu dotakli teme pokrivanja muslimanskih žena. A kako bi i mogli kad su se i njihove žene tako pokrivale, pa i danas Merjemu (Mariju) prikazuju u hidžabu – pokrivene kose i široke odjeće? Identičan je slučaj i s judaizmom koji ne dopušta ženama da nepokrivene hodaju i izlaze van kuće. Svakom objektivnom je jasno da hidžab ne degradira ženu, niti ruši njena prava. Dapače, njeno je pravo da pokrije svoje tijelo u skladu s njenim vjerskim ubjeđenjima.

A svi oni koji pod plaštom borbe za ljudska prava u stvari kriju mržnju prema svemu islamskom, upravo su oni ti koji koji krše prava žena muslimanki širom svijeta. Zašto se ne zapitaju o stravičnim zločinima kojima se svakodnevno masovno na Zapadu krše prava žena i djece? Znaju li podatak da je između 40 i 50% žena u zemljama EU izloženo mobingu, fizičkom kontaktu ili drugim oblicima seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu? (Izvor: saynotoviolence.org)
Znaju li da se u SAD-u godišnje siluje preko 1.270.000 žena? A dodatnih 6.646.000 žena su svake godine žrtve drugih seksualnih zločina. Ukupno blizu 8 miliona žena godišnje! (Izvor: US Department of Justice 2010)

Zašto se ovi zvanični podaci bacaju u ćošak, a javnosti serviraju nepouzdani i pojedinačni slučajevi iz islamskog svijeta?

(Nedim Botić /saff.ba)

Zašto se ovi zvanični podaci bacaju u ćošak, a javnosti serviraju nepouzdani i pojedinačni slučajevi iz islamskog svijeta?

Zato sto je Media AG pod masonima i sutonima. Nece dugo pa ce i Arapski svijet biti pod njima. 

Meka – sveti grad Islama



Meka se nalazi u Saudijskoj Arabiji, mesto je rođenja proroka Muhameda, osnivača islamske vere, zbog čega i važi za najsvetiji grad islama. U Meki živi više od milion stanovnika, a s obzirom na to da je svake godine cilj hodočašća, broj ljudi koji korača njenom teritorijom, znatno je veći.



Meka se prostire na površini od 850 km2, a okružuju je dva planinska venca. Nalazi se u regionu Hidžaz, u peščanoj dolini, na oko 277 m iznad nivoa mora. I u vreme pre Muhameda, Meka je bila važan ekonomski centar, a ogromnu ekspanziju u veličini i infrastrukturi doživljava u modernom dobu, zbog čega su nestale preko hiljadu godina stare zgrade i arheološka nalazišta. Danas je Meka jedan od vodećih kosmopolitskih gradova.

Najsvetije mesto u Meki je Mesdžid-ul-Haram, džamija koja važi za najveću u svetu. Oblik džamije kakav danas postoji, sagrađen je 1570. godine. Džamija je četvorougaonog oblika i okružena je kamenim zidovima, a prostire se na površini od 88,2 ha, uključujući otvorene i zatvorene prostorije.

U dvorištu ove Velike džamije (kako još nazivaju Mesdžid-ul-Harem) nalazi se najsvetije mesto samog islama, a to je Kaba. Ova građevina ima oblik kvadrata, duga je oko 11, a visoka oko 17 m. Kaba ima samo jedna vrata, a za muslimane predstavlja središte sveta, jer smatraju da je ona ono što je Alah prvo stvorio. Unutar Kabe nalazi se Crni kamen, njen najsvetiji predmet, prema kome muslimani iskazuju veliko poštovanje i klanjaju mu se. Stanovnici Meke veruju da je Kabu sagradio Avram, praotac naroda.



Muslimani jako cene i Zem-Zem izvor. Prema islamskom verovanju, to je čudesno-generisan izvor vode od Boga, koji je nastao zbog toga što je Avramov sin Ismail non-stop plakao i tražio vodu. Zam-Zam izvor važi za savremeno čudo, koje nikada nije presušilo. Pravilo je da Meku mogu posetiti samo muslimani, tako da je vrlo malo nemuslimana videlo ovaj interesantan grad. S obzirom na to da se Meka obožava kao sveti grad, izraz ”Meka” ustalio se kako sinonim za mesta i događaje koji su jako važni nekoj grupi ljudi. Tako se, na primer, Olimpijske igre nazivaju ”Mekom” za svakog sportistu.



zi.

Mjesec Ramazan je mjesec obaveznoga posta za sve punoljetne, zdrave muslimane koji nisu na putu. Post je naredjen 2. godine po hidzri (624.). Svaki punoljetan, zdrav, slobodan musliman duzan je postiti citavih mjesec dana od zore do zalaska sunca. To je treci zemelj Islama.Mjesec Ramazan je 9. mjesec islamskog kalendara, koji traje nekad 29 a nekad 30 dana. Muslimani poste u svim godisnjim dobima s obzirom na lunarni kalendar. Godina muslimanskog kalendara je kraca za deset dana od sunceve godine, pa se tako Ramazan pomjera svake godine za deset dana. Ko posti 36 godina redovno postio je Zamazan u svako godisnje doba i u svim mjesecima i danima.

To je mjesec Allahove milosti, muslimanskog jedinstva, medjusobne solidarnosti, tolerancije i potpomaganja.


Sta je Ramazan?


Ramazan je mjesec u kojemu je pocela objava Kur`ana. U tom mjesecu Allah dz.ss. naredio nam je da postimo, odnosno da se od zore do zalaska Sunca ustegnemo od jela, *****, pusenja i drugih tjelesnih prohtjeva. Znaci postiti mjesec Ramazan je FARZ (FARZ-NAREDJENJE).


Sta je post i ko je duzan postiti?


Post je kao i namaz , zahvala i pokornost Allahu dz.ss. a postiti su obavezni svi zdravi, pametni i punoljetni muslimani i muslimanke. Post pocinjemo nijetom koji glasi: NEVEJTU EN ESUME LILLAHI TE^ALA MIN SSEHRI RAMADANE sto u prevodu znaci: U ime Allaha dzelessanuhu ja odlucih postiti ramazanski post. Kome je potesko nauciti ovaj nijet moze zanijetiti i na bosanskom jeziku, jer Allah razumije sve moguce jezike.Bitno je znaci zanijetiti od srca, iskreno i istinski.

Ramazan je mjesec ibadeta i dobrocinstva.Uz Ramazan se obilnije uci i prevodi Kur`an, slusaju vazovi u dzamijama. Uz Ramazan smo obavezni dati zekjat i fitr. Naravno lijepo je podijeliti i sadaku. Uz Ramazan se takodje klanja i Teravih-namaz. U toku Ramazana smo duzni posebno se cuvati ruznih djela, rijeci i misli, jer je Ramazan mjesec Allahove milosti i oprosta. Ko ne bude mogao postiti Ramazan duzan je napostiti te dane sto prije poslije Bajrama. Ako neko zbog bolesti (teske) nemoze postiti duzan je da za svaki propusteni dan nahrani po dva siromaha, znaci moze platiti post.
Ako se uz Ramazan ne namjerno omrsimo, post nam nece biti pokvaren pa cemo nastaviti postiti. Ramazan se zavrsava Bajramom, najvecim Muslimanskim praznikom. Lijepo je posjetiti rodbinu, prijatelje i komsije i cestitati im taj veliki praznik.


Allahov Poslanik s.a.v.s. bi se obratio muslimanimna kraju mjeseca Sa'bana, rekavsi:

Ljudi, dolazi vam veliki mubarek mjesec Ramazan. U njemu je noc vrijednija od hiljadu mjeseci. Allah dž.š. je u tom mjesecu strogo naredio post, a nocni namaz (teraviju) je ucinio dobrovoljnim. Ko se Allahu dž.š., u njemu približi kakvim dobrocinstvom, kao da je obavio farz u nekom drugom mjesecu. Ko obavi farz u njemu, kao da je obavio sedamdeset farzova u nekom drugom mjesecu. On je mjesec strpljivosti, a nagrada za nju je džennet. To je mjesec pomaganja i mjesec u kojem se povecava nafaka vjernika. Ko u njemu priredi iftar i nahrani postaca, bice mu to uzrokom za oprost grijeha i oslobadanje od vatre, a dobiti ce i nagradu postaca bez umanjenja nagrade postacu.\" Tada ashabi rekoše: "Poslanice! Nismo svi u mogucnosti nahraniti postaca!?" Muhammed s.a.v.s. rece: "Ta nagrada pripada i onome kod koga se postac omrsi hurmom, gutljajem vode ili gutljajem mlijeka. To je mjesec ciji je pocetak milost, sredina oprost, a kraj oslobadanje od vatre. Ko olakša svome potcinjenom u tom mjesecu, Allah dž.š. ce mu oprostiti grijehe i osloboditi ga od vatre. Nastojte u ovom mjesecu ciniti cetiri stvari; dvije sa kojima cete steci Allahovo dž.š. zadovoljstvo i dvije koje su vam neophodne. Dvije stvari kojima cete steci Allahovo dž.š. zadovoljstvo su: šehadet (svjedocenje da nema drugog boga osim Allaha dž.š.) i da od Njega tražite oprost. Dvije druge stvari koje su vam neophodne jesu: da Allaha dž.š. molite za džennet i tražite zaštitu od vatre. Ko napoji postaca, Allah dž.š. ce ga napojiti sa moga izvora, tako da nakon toga nece ožedniti i kao takav ce uci u džennet! ::"Ljudi, dolazi vam veliki mubarek mjesec Ramazan. U njemu je noc vrijednija od hiljadu mjeseci. Allah dž.š. je u tom mjesecu strogo naredio post, a nocni namaz (teraviju) je ucinio dobrovoljnim. Ko se Allahu dž.š., u njemu približi kakvim dobrocinstvom, kao da je obavio farz u nekom drugom mjesecu. Ko obavi farz u njemu, kao da je obavio sedamdeset farzova u nekom drugom mjesecu. On je mjesec strpljivosti, a nagrada za nju je džennet. To je mjesec pomaganja i mjesec u kojem se povecava nafaka vjernika. Ko u njemu priredi iftar i nahrani postaca, bice mu to uzrokom za oprost grijeha i oslobadanje od vatre, a dobiti ce i nagradu postaca bez umanjenja nagrade postacu."
Tada ashabi rekoše: "Poslanice! Nismo svi u mogucnosti nahraniti postaca!?" Muhammed s.a.v.s. rece:
"Ta nagrada pripada i onome kod koga se postac omrsi hurmom, gutljajem vode ili gutljajem mlijeka. To je mjesec ciji je pocetak milost, sredina oprost, a kraj oslobadanje od vatre. Ko olakša svome potcinjenom u tom mjesecu, Allah dž.š. ce mu oprostiti grijehe i osloboditi ga od vatre. Nastojte u ovom mjesecu ciniti cetiri stvari; dvije sa kojima cete steci Allahovo dž.š. zadovoljstvo i dvije koje su vam neophodne. Dvije stvari kojima cete steci Allahovo dž.š. zadovoljstvo su: šehadet (svjedocenje da nema drugog boga osim Allaha dž.š.) i da od Njega tražite oprost. Dvije druge stvari koje su vam neophodne jesu: da Allaha dž.š. molite za džennet i tražite zaštitu od vatre. Ko napoji postaca, Allah dž.š. ce ga napojiti sa moga izvora, tako da nakon toga nece ožedniti i kao takav ce uci u džennet!"

Ramazan Serif Mubarek Olsun.

Tvojim sjajem obasjan,
cijeli svemir razdragan,
k'o ružičnjak nasmijan, allah
hej mubarek ramazan.

Među dvanaest mjeseci,
kao sunce sijaš ti,
kur'an u tebi slazi, allah
hej mubarek ramazan.

Prva trećina rahmet,
a druga je magfiret,
treća vatri selamet, allah
hej mubarek ramazan.

Kur'an uče hafizi,
vaz kazuju vaizi,
to su tvoji slavuji, allah
hej mubarek ramazan

LEGENDA O AJVAZ-DEDI I AJVATOVICA

Ajvaz – dedo je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih ličnosti muslimanskog naroda u Bosni. Ajvaz – dedo je rodom iz Andola iz mjesta Ajvaza, odakle mu potiče i samo ime. U Bosnu je došao sa vojskom sultana Mehmeda Fatiha II ( 1463. godine) i imao je zadatak da širi islam.

“Ova stijena ometala je polaganje vodovoda i radi toga je Ajvaz – dedo išao 40 dana svako jutro do stijene i tu klanjao sabah namaz, te molio Allaha dž.š. da se stijena rastavi, kako bi mogao provesti vodovod. Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah namaz, počeo je učiti dovu i učeći zaspao. U snu je vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu .”

.
.

Jedna priča o Uvejz-dedi (Ajvaz-dedi)

Poslije smjene Mehmed-bega i dolaska u Bosnu Skender-bega, odnosno poslije osvajanja Bosne, u ove krajeve došla je jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se u to vrijeme ubrajala među veće kasabe.
Godinama je ulagao veliki trud u vjersko prosvjećivanje stanovništva pomenute kasabe i širio islamsko obrazovanje. On je bio taj uzrok prelaska stanovnika tog kraja na islam.
Svo kršćansko stanovništvo sela Vesele, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred Ajvaz-dedom i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur’an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širilo. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom u Pruscu. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena raspukla po sredini i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost učeći dovu, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.
Treba naglasiti da je voda iz stijene kao opomena i sjećanje. Opomena na Allahovu svemoć, a sjećanje na srce i dovu, što bješe jače od kamena. Izvor koji se pije i na kome se žeđ ugasi, žeđ koja je potekla iz duše željna spoznaje, željna potvrde za istinom. Historija je to koja se ne piše, nego očima osvjedočava. Susret je to najtvrđeg i najmekšeg, kamena i duše čovječije.
Ovdje vrijeme kao da nema vrijednost. Sve je dio vječnosti pred kojom ljudski um stoji i prelazi u sfere koje ga nadmašuju. Vjera je to čovječe, vjera koja nema ogradu niti granice…
Eto, to je Ajvaz-dedo, to je bistri izvor vode, to je Ajvatovica  dovište vjernika muslimana koje se ne zaboravlja nikada, pa ni onda kada je bila zabranjena.
Muslimani su, kao uspomenu na Ajvaz-dedu i dovođenje vode u grad, počeli posjećivati Ajvatovicu i učiti dove, poklanjajući se tom čovjeku i Bogu uz zahvalnost što je uradio.
Konjanici, razna šarolika bosanska nošnja, učenje illahija, organizovanje bajraktara i povorki, molitve za mir, za kišu i sunce, za dobru rodnu godinu, poštivanje i čuvanje vrela i vode, zelenila i svega što čovjeku treba, postalo je vrijednost Ajvatovice.
Nisu za dane Ajvatovice bili samo bajraktari i konjanici, niti samo učenje dova. U danima Ajvatoavice održavaju se razne kulturne, naučne i sportske manifestacije.

Sjećanje Rušćuklija Ćazima, Kladanj
(«Novi behar» – Sarajevo)
 
O Ajvaz-dedi

Naš narod iz srezova Travnik, Bugojno, Prozor, Konjic i Duvno zove «siromašnom Kjabom» jedan mekam koji leži u srezu bugojanskom, a to je Ajvatovac, na koju svake godine, sedmoga ponedjeljka po starom Jurjevu, sila islamskog svijeta zijareta (hodočasti) kako iz obližnjih tako i iz daljih krajeva Bosne i Hercegovine.
Ime Ajvatovice planine, koja se ranije zvala «Trine» kao i postanak ovoga zijareta, narod izvodi po nekom Ajvaz-dedi, koji je bio pravi ehli kešf (dobri).
Do njega (Ajvaz-dede) prije nije bilo tekuće vode u Pruscu, koji se je nekoć zvao i Biljurom, a poslije fetha (pada) prevodno prozvan od Turaka Akhisarom (bijelim gradom). Istina, bila je neka voda do koje je jako teško bilo doći zbog strmog i krševitog puta. Ova voda nije mogla dolaziti u Prusac, jer joj je zaprekom bilo jedno brdo. Na njega je išao Ajvaz-dedo sedam ponedeljnika po starom Jurjevu i Bogu dovu činio da se to brdo rastopi, pa da kroza nj voda u Prusac dođe. Taman kad je navršio «erbein» (četrdeset jutarnju dovu), viđe na snu, gdje se dva ovna sudariše pa odmah rastaviše. Sjutradan, kad je opet došao, našao je taj kamen na dvije strane rastupljen, te nije više vodi priječio. Ona i sada teče kroz tomruke (vrsta vodovoda) u Prusac, te se njome služe. Do prije 30-35 godina čuvao se je u jednoj prusačkoj kući jedan takav čunjak kao kaka teberrukj (relikvija) zajedno s njegovom čevrom, koja se je upotrebljavala pri tešku porođaju, kad žena ne samo u Pruscu, nego i po drugim mjestima, ne može da rodi. Precizno je bilo određeno, koliko će se platiti od ovog dohotka, nešto bi dopalo i fukari, ili bi se dalo za potrebe kakve bližnje džamije i mekteba. I tako se je ova čevra usljed premetanja (munavebe) zagubila. Slična možda kob i tomrak (čunjak) snađe.
Po napomenutoj čudesnoj zgodi, koja se je dogodila na Ajvatoavici, postalo je od tuda zijarećenje na to mjesto svakog sedmog ponedeljka po starom Jurjevu, gdje se skupi velika masa naroda. Poslije pak svršene dove, tu se đumbuša i teferiči. Mladež se tada baca «kamena s ramena», te bi se i druge narodne igre mogle izviđati, da je samo mjesto zgodno, jer mu fali za to nužna širina. Od prije bi obično praštile puške kao sô pri čemu se ipak,kako narod veli, nije nikad kakvoi zlo dogodilo, što se to nekom čudu pripisuje, pa ako bi se bila već kakva nezgoda i slučila, to narod na razne uzroke preokreće. Pokraj toga, da se ovom zijarećenju dade što nabožniji karakter, to se mnoge imućnije kuće radi većeg sevaba iznosile po cijele tovare zahire (jela), pa bi je davle da narod jede i rado bi hodočasnike ukonačivale.
Još nam narodni tevatur (tradicija) kazuje, da niže onog kamena na 200 metara ima zemlja, koja se još tada otpučila da se više nikad nije sastala.
Nadalje nam predaja veli o Ajvaz-dedi, da je za to uzeo ime «dedo» – iz poniznosti, jer je bio sasvim krasan i pristao (jak i šikli) da ga se nije mogao čovjek od ljepote nagledati. Po tome se on prozvao dedom, da se što više ponizi. Ali opet mu jedni i tako ime izvode od turske riječi «dede», što znači pobožna i dobra čovjeka, koji u tekiji samom Bogu ibadet čini. Bilo kako bilo, ovo ime «dedo» među muslimanima je popularno postalo, po čemu se može misliti, da li to ne dolazi kao deminutiv od Derviš, te se u nježnom smislu upotrebljuje isto, kao što na primjer od MehmedaMeho, od Saliha-Salko itd.
Ajvaz-dedo nikada se nije u svom životu naljutio, niti mu je tko čuo ružna kjelama (besjede) a odmah nekako iza one zgode bio je merhum (preminuo je).
Koje mu je bilo rodno mjesto, narod različito priča. Dok jedni hoće da je iz Bosne, drugi kažu da je pravi Azijata iz mjesta Ajvaza, odakle da mu potječe i samo ime. U Bosnu je došao sa vojskom sultana Fatih Mehmeda, koji je poveo, kad je pošao na Bosnu, četrdeset šejhova, pa kad je Bosnu posjeo, ostavio ih je po raznim mjestima da islam preporučuju, te tako njega zapadne Prusac jedan od cvjetajućih tada gradova. Kako mu je ova misija išla za rukom sva  Vesela (mjesta u bugojanskom kotaru) pod vodstvom svoga dušobrižnika, imenom Panđe, primi jednoga dana islam. Nakon toga je rečeni Panđa dolazio svaki dan Ajvaz-dedi na pouku u vjeri, te je za godinu dana postao hafiz, stoga mu je Ajvaz-dedo hajir dovu (blagoslov) ostavio, da u njegovoj porodici vazda hodža bude. Koliko je Ajvaz-dedo bio bogu podložen, njegovi su zemljaci Ajvazlije prije Dedina rođenja, bili veliki silnici i nabodice (tebabiri), bili su pravi našljednici čuvenog Hadžadži Zalima  a za Dedina vremena svi se popravili i postali ispravni i čestiti ljudi.
Pripominjemo nauzgredno da imade jedna istoč. Pravoslavna porodica u Mostaru, koja se zove Ajvaz, kao što ima i jedna kula u Livnu na Cervenima, koju neki zovu «Ajvaz-kula». Mjesto pak, gdje je sahranjeno njegovo tijelo, nalazi se u prusačkom kabristanu Handanagine mahale blizu kuće Ibrahimage Kišije. Turbe mu je podigao, kao što i tomruke (čunjke) potamirio rahmetli Ibrahimbeg Firdus iz Lijevna nazad 90-100 godina. Povod tom bio je neki strani šejh, koji je došao Ibrahimbegu na konak. On se šejhu potužio, kako nema muškog svoga čeda, premda je imao dvije svoje supruge. Tad ga je taj šejh savjetovao da sagradi turbe na Ajvaz-dedinu mezaru. Tim njegovim himmetom,m dok je beg turbe sagradio i čunjke popravio, jedna mu se žena (kako se priča) kroz noć obliznila, zatim jedna bedevija oždrijebila i jedna bika otelila, sve muškim porođajem.
Još imade lijepih i interesantnih priča u narodu o Ajvaz-dedi, ali ih radije narod pridaje šejh Mustafi, čiji ćemo životopis poslije iznijeti, te ga narodu prikazati, da ga zapamti.

Ajvaz-dedo i njegova kasida

Provala mađarskog kralja Matije Korvina opjevana je u Ajvaz-dedinoj kasidi  najstarijoj bošnjačkoj alhamijado pjesmi. Vojska Kovrina je 1480. godine u jesen prešla Savu kod Kostajnice i uz rijeku Vrbas došla do pod samo utvrđeno Jajce. Poslije toga, konjica kojom su komandovali Vuk Jajčanin i Petar Docija, prodrla je sve do Sarajeva.
Bitke su se vodile i pod Pruscem, gdje je poražen jedan odred Vuka Jajčanina.
I ovdje je, kako predanje kaže, svojom dovom pomogao pobjedu Bošnjaka Ajvaz-dedo, kao što je pomogao i dovođenje vode u Prusac.
U knjizi «Zbornik alhamijado književnost»1) nalaze se riječi pjesme koju ovdje citiramo:
AJVAZ-DEDO GOVORI,                 U SARAJEVO DOHODI,
NIMAC SAVU PREHODI,               SARAJEVO KAVGA BI
BANJOJ LUCI DOHODI,                 KABANICE KRV BOJI
I U LUKU UHODI,                            KONJIMA KRVCA DO KIČICE,
TE U JAJCE DOHODI,                     A JUNACIMA DO MIŠICE
KOSTAJNICU PROHODI,               MART JE VADA, JURJEV KAVGA
I U PRUSAC DOHODI,                    AJVAZ-DEDO GOVORI
DESET DANA NE BUDE,                BU KASIDE KO UČI
NJEGA AJVAZ IZGONI,                  NEKA DEDI RAHMET PROUČI,
AJVAZ-DEDO GOVORI,                 NEK SE NIKO NE MUČI,
NIMAC BOSNU OSVOJI,               AJVAZ-DEDO GOVORI.
Nepoznati pjesnik, kako se vidi, ponovo je dao veliki značaj Ajvaz-dedi, koji je imao i najveće zasluge za širenje islama u ovim krajevima.

Stav islama prema laganju i obmani
 
Islam ima veoma jasan i precizan stav i odnos prema laganju i onima koji se bave laganjem, bez obzira na cilj i svrhu. Poslanik, a.s., kaže: Najgore lihvarstvo je laž. (Biharul-Envar; 72/263/47)
Poredeći laž sa kamatarenjem i lihvarstvom koje je u islamu strogo zabranjeno, Poslanik nas upućuje na to da su posljedice laganja slične posljedicama uzimanja kamate i života na haramu, što dovodi do raspadanja porodice, propasti i uništenja čitavih narednih generacija.
 
Izricanje laži udaljava i meleke i uništava dobra djela. Poslanik, a.s., kaže: Kada čovjek izrekne laž udalji se od njega melek jednu milju zbog zadaha koji je izišao iz njega. (Šarhe Nehdžul Belagati Li-Ibni Ebil-Hadid; 6/357)
        
Laganje i stalno ponavljanje izečene laži odslikavaju stepen bolesti duše onoga koji to čini. A vjerovanje, odobravanje i prenošenje tih laži predstavlja osnovu ismijavanja kako kaže Poslanik, a.s.,: Lažac laže zbog niskosti svoje duše, a osnova ismijavanja jeste vjerovanje lašcima. (Biharul-Envar; 72/262/45)
 
Allah, dž.š., nas upozorava da se u laž i prenošenje laži upuštaju samo oni koji ne vjeruju u Allaha, dž.š., i koji negiraju uzvišene istine vjere.
Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su ti koji su lažljivci. (En-Nahl; 105)
 
Laž je ključ svakog zla
 
Da je laž  ključ svakog zla i da će nas uništiti i odvesti do džehennemske vatre potvrđuje nam i sljedeći Hadis: Zaista laž vodi do razvrata, i zaista razvrat vodi do Vatre. (Kenzul-'Ummal, 8217)
Nije bez razloga i narodna izreka: Ko laže, on i krade, a ko krade on i ubija.
Ako se uspijemo riješti laži i nastojimo govoriti istinu, Allah će nam pomoći da ako Bog da od sebe odbacimo i sve loše navike i poroke koje smo činili. Shodno sljedećoj priči:
 
          Došao jedan čovjek Poslaniku Muhammmedu, a. s. i rekao:
"O Allahov poslaniče, ja imam mnogo loših navika. Koju od njih najprije da ostavim?"
Poslanik reče:"Prvo ostavi laž, i uvijek govori istinu." Čovjek je obećao da će tako učiniti i otišao kući. Kad je pala noć, čovjek se spremao da ode u krađu. Ali prije nego što je izišao iz kuće, na trenutak se sjetio obećanja koje je dao Poslaniku:" Ako me sutra Poslanik upita gdje sam bio, šta ću reći? Hoću li reći da sam išao krasti? Ne, ja to ne mogu. Ali ne mogu ni lagati. Ako kažem istinu, svako će me mrziti i zvati će me lopovom, a ja ću biti kažnjen i za krađu." Tako je čovjek odlučio  da ne krade te noći, i ostavio je ovu lošu naviku. Sljedećeg dana poželio je da pije vino, ali kad se spremao da to učini pomisli:"Šta ću kazati Poslaniku ako me upita šta sam radio tokom dana? Ne mogu slagati, a ako kažem istinu ljudi će me  mrziti zato što muslimanu nije dozvoljeno da pije vino." I on je tako odustao od namjere da pije vino.
I tako, kad god bi ovom čovjeku naumpalo da učini nešto loše, on bi se sjetio svoga obećanja da će uvijek govoriti istinu. Jednu po jednu, on je napustio sve svoje loše navike.
 
 
Naredba ostavljanja laži bilo u zbilji bilo u šali
 
Koliko je islam izričit u zabrani laganja govore nam i brojni Poslanikovi hadisi zabrane i one najmanje laži, koju smatramo nevažnom, bezazlenom, pa čak i u šali.
Laž nije dobra, bilo u šali ili ozbiljno. Kao što nije uredu da čovjek obeća nešto svome djetetu, a da ne održi obećanje. Zaista istina vodi ka dobru a dobro vodi ka Džennetu. (Kenzul-'Ummal; 8217)
 
Česta pojava u današnje vrijeme je da ljudi oko sebe okupe društvo pa pričaju čak i laži radi uveseljavanja tog društva i ostanka u centru pažnje. Poslanik, a.s., za takve kaže: Teško onome koji priča i laže da bi se ljudi smijali, teško njemu, teško njemu. (Kenzul-'Ummal; 8215)
 Samo ponavljanje riječi - teško njemu - tri puta  upućuje nas na težinu te prijetnje i opasnost uveseljavanja ljudi laganjem.
 
Posljedice laganja
 
Laganje sa sobom nosi teške posljedice kako za pojedinca tako za njegovu porodicu i društvo koje je sa njim u dodiru. U Kur’anu se kaže: Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. (El-Mu'min; 28)
 Kur'an nam poručuje da će osobe koje lažu biti uskraćene za Alahovu uputu. Allah dž.š. smješta u istu kategoriju osobe koje lažu i one koji mnogo čine zlo. Iz toga se može razumjeti da je stalno laganje jedna vrsta zla koje čovjek nanosi sebi svojoj porodici i zajednici.
Osobe koje se bave laganjem, svjesno ili nesvjesno ubrajaju sebe u dvoličnjake i munafike za koje Kur’an kaže da im je mjesto na dnu džehennemske vatre. Da je laž osobina munafika i licemjera potvrđuje nam i hadis Muhameda, a.s.,: Laž je kapija od kapija dvoličnosti. (Kenzul-'Ummal; 8212)
U srcima njihovim je rezultiralo licemjerstvo, do dana kada će Ga susresti, zato što su radili suprotno od onoga što su Allahu obećali i zato što su lagali. (Et-Tevba; 77)
Ne izvršavanje datog obećanja i laganje u srcima ljudi proizvodi bolest licemjerstva. Poslanik, a.s., o licemjerima kaže: Tri su znaka licemjera: kada govori - laže, kada obeća ne ispuni obećanje, i kada mu se nešto povjeri – on to iznevjeri. (Buharija i Muslim)
 
Posebno teška kazna je predviđena za one koji lažu na Allaha i Poslanika:
Pa ko je veći nasilnik od onoga koji izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo a da oni toga svjesni nisu. (El-En'am; 144)
Na Sudnjem danu vidjet ćeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili. A zar u   džehennemu neće biti boravište oholih? (Ez-Zumer; 60)
Allah, dž.š, nas obavještava de će lica onih koji o Allahu, dž.š., budu laži govorili na budućem svijetu pocrnjeti zbog njihovih laži i potvora. Njihovo boravište će biti bolno i u njemu će biti poniženi i osramoćeni zbog njihove oholosti i bahatosti, i odbijanja da se povinuju istini kako se navodi u Tefsiru Ibn Kesira.
 
Biti vjernik ne znači biti bezgriješan, ali sa vjernikom su nespojive četiri stvari Ilhad –nevjerovanje, Kufr – negiranje postojanja Boga, Širk – pridruživanje Allahu, dž.š., druga i Kizb –laganje. Laž je izvor grijeha a širk je izvor nasilja kada se ove dvije negativnosti spoje čine neoborivo zlo.
 
O posljedicama laganja Poslanik,a.s., kaže: Zaista laž crni lice. (Et-Tergibu ve Terhib; 2/596/28) A na drugom mjestu: Laž umanjuje opskrbu. (Et-Tergibu ve Terhib; 2/596/29)
 Iz ova dva navedena hadisa jasno je vidljivo da svjesnim i namjernim laganjem sebe i svoju porodicu bacamo u vlastitu propast. Postavlja se pitanje šta je to u nama toliko samoubilačko, samouništavajuće, destruktivno da pored brojnih upozorenja koja nam daju Allah, dž.š. u Kur'anskim ajetima i Muhammed, a.s. u hadisima i dalje istrajavamo na činjenju ovog poroka.

8. oktobar
Mevlud (Mawlid an-Nabī)

Dan rođenja poslanika/proroka Muhameda (pri zalasku sunca prethodnog dana). Okupljanjem (privatno ili u džamijama), istoimenim hvalospjevom (mevludski spjev) i pripovijestima obilježava se svečano dan rođenja poslanika Muhameda