Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Wiliam Shakespeare

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:51

Wiliam Shakespeare




Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka.

William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford-on-Avon 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. travnja 1964. godine, pa se smatra da je rođen 23. travnja 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare 1571. godine izabran je za gradonačelnika Stratford-on-Avona.

Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija. Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18 godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci.

Tek od 18. rujna 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci – kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac.

Godine 1596. umire mu sin Hamnet, a 1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac, a 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog lječnika Johna Halla. Tragičan niz nastavlja se naredne godine (1608.) kada mu umire majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad. Povremeno ipak dolazi u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Niz tragičnih događaj nastavlja se te 1612. kada umire Williamov brat Gilbert, a sljedeće (1613.) i posljednji brat Richard, a iste godine u Londonu je izgorjelo kazalište Globe.

Godine 1616. udaje se kćerka Judith, a 23. travnja iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života u Stratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je (1623.)e spomen bista s latinskim natpisom: Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima.

Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i Johna Halla umrla je 1670. godine i loza Shakespearovih se ugasila.




Gde pčela siše
Hamlet /odlomak/
Ja tražim novi dom
Madrigal
O,Gospo moja
Odlazi sad, smrti
Sonet 1
Sonet 2
Sonet 3


Izvor:Wikipedia















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:52

Gde pčela siše

Gde pčela siše, tu sišem ja –
Cvet jaglike mi postelja;
Kad sova huče, snim u njemu ja,
I na slepog miša letim krilima
U nova leta vesela.
Radosni i raskošni biće moji dani
U cvetu behara što visi na grani.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:53

Hamlet

(Odlomak)

O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti pračke i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?

Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo proželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjti možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer ko bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nipodaštavane ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da obezbijedi golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?

Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše bolešljivo čili
Kad na nju padne taj blijedi prisenak misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:54

Madrigal

O, skloni, te tvoje usne skloni
Što su na vernost ljupko se klele;
Te oči – tu zoru dana ukloni,
Te svetle što jutro bi zavele,

Al’ poljupce moje te usne nek vrate,
neka mi vrate.
Pečate ljubavi uzalud date,
uzalud date.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:55

O,gospo moja


O, gospo moja, kud žuriš sve?
Zastani, čuj, ja volim te;
Veselo i tužno ja pjevat’ znam.
Ne idi dalje, zastani rađe:
Putu je kraj kad se ljubav nađe –
To svaki pametan čovjek zna.

Šta je ljubav? I ona ima kraj.
Dok srce voli, oduška mu daj –
Budućnost ne znaš, šta kome sprema.
Ne odgadjaj zato čas sreće sad,
Poljubac tvoj sam dobiti rad,
Jer duga vijeka mladost nam nema.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:56

Sonet 1

Od najljepših bi’ bića porod htjeli
Stog da ljepote ne svene nam ruža,
Da baštiniku mladom, jer nam zreli
Izmiču dani, na nju spomen pruža;
Al ti, što ljubiš sjajne svoje oči,
Gorivom bića svog svoj hraniš plam,
Glad šireć tu gdje obilje se toči,
Dušman si sebi, svirep sebi sam;
Ti što svjež ukras tom si svijetu sad,
Jedini glasnik proljeća i cvijeća,
U pupoljak svoj pokapaš plod mlad
I stog mu, škrče, škrtost sve je veća;
Smiluj se svijetu gladnom jer će grobom
Pojest tvoj dug, i pojest će ga tobom.



Sonet 2

Kad četrdeset zima počnu čelo
Opsjedat ti, ljepoti dubuć polje,
Mladosti tvoje, gordo sad, odijelo,
Bezvrijedan korov bit će, svinut dolje;
Na upit gdje ljepota ti je cijela,
Gdje se sva raskoš bludnih dana skrila,
Reć’ da u tvojim očima je svela,
To sram i hvala bezvrijedna bi bila.
Više bi hvale čar tvoj vrijedan bio,
Da možeš reć’: »To lijepo čedo moje
Plaća moj dug, moj izgovor je cio«,
Ljepoti dajuć nasljeđe mu svoje!
To s nova bit je rođen kad si star,
I gledat vrelu krv kad mre joj žar.



Sonet 3

U zrcalo se pogledaj i kaži
Tom licu: Sad je čas da novo stvaraš,
Jer ako sebe ne obnoviš, draži
Njegovom svijet, i neku ženu, varaš.
Gdje je ta, tako lijeka, da tvom plugu
U utrobu neuzoranu ne da?
Il taj što sam svom samoljublju drugu
Grobnicu gradi, da tu porod preda?
Zrcalo ti si majci u kom lako
Mladosti svoje Travanj gleda cvatno;
Kroz okna starih ljeta i ti tako
Gledat ćeš ovo svoje doba zlatno.
Al ako spomen želiš zatrt grobom,
Umrijet sam ćeš, ti, i lik tvoj s tobom…..



Sonet 4

Rasipna draži, zašto trošiš tamo
Na se ljepotu naslijeđenu, sama?
Ne daje dar nam, posuđuje samo
Slobodna Narav slobodnim ga nama:
Prelijepi škrče, što zlorabiš stoga
Raskošni dar svoj, dan ti da ga dadeš?
Lihvaru slabi, što trošiš od svoga
Blaga toliko, a živjet ne znadeš?
Jer sam sa sobom razmjenjujuć robu
Svoj slatki ja sam sebi kradeš mlad;
Kakav ćeš dakle, kad te vrijeme grobu
Pozove, račun ostaviti tad?
Nekorišten će u grob čar tvoj cio,
Iskorišten, tvoj zastupnik bi bio.



Sonet 5

Sati što skladnim stvorili su radom
Taj ljupki lik što motre sve ga zjene,
Njemu će istom tirani bit, kradom
Učinit će da sva mu ljepost svene:
Jer neumorno vrijeme ljeto gna
K okrutnoj zimi i tad smrt mu zada,
Smrzne sok cvijeću, stabla zguli sva,
Ljepotu skrije snijeg, i pustoš vlada;
Kad ne bi se u zidove od stakla
Ljeto, na žitkog sužnja nalik, skrilo,
Studen ljepotu i čar njen bi smakla,
Ni nje, ni traga njena ne bi bilo.
Izažet cvijet se s mrazom sreće glatko,
Gubi tek lik, al bit mu živi slatko.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:58

Sonet 6

Ne daj da grubi dlan ti zime, prije
Neg iscijediš se u sok, ljeto svlada,
Zasladi neku zdjelu, nek se slije
U nju sva slast, dok sebi smrt ne zada;
Izrabljen lihvom nije onaj koji
Kamate svoje plaća drage volje -
Stog sebi jednog sebe još odgoji,
Ili za jednog deset, što je bolje;
Sretniji ti bi bio deset puta,
Da se u deset tvojih lik tvoj skriva;
Što bi, da umreš, mogla smrt ti kruta
U potomstvu te ostavljajuć živa?
Ne budi tašt, jer prelijep si da strv
Budeš i da ti nasljednik je crv.



Sonet 7

Gle, kad s istoka digne sunce mlado
Plamenu glavu, svako zemno oko
Novom mu svjetlu daje počast rado,
Pogledom dična štujuć ga duboko;
I dok uz strmi nebeski brijeg kroči,
Nalik mladiću kog već zrelost hvata,
Još mu ljepotu smrtne štuju oči,
Prateć ga putem sjajnim poput zlata;
Al umornim kad kolima, s visine,
Napušta dan, ko čovjek koji stari,
Poslušno dotad oko pogled skine
S niske mu staze, motreć druge stvari:
Nezapažen ćeš, kad te svlada tmina,
I ti zać’ tako, ako ne daš sina.



Sonet 8

Kad slušaš glazbu zašto slušaš sjetan?
Slast se sa slašću slaže, čar čar voli;
Što ljubiš ono što ne primaš sretan,
Il primaš rado ono što te boli?
Ako ti struna ugođenih sklad,
Nalik na brak im, vrijeđa sluh dok poju,
One te slatko kore tek, jer mlad,
A samac, kvariš dionicu svoju:
Gle kako žica slatko drugu prati,
Na supruga joj nalik u tom času,
Kao da otac, čedo su, i mati,
Što pjevaju u jednom skladnom glasu:
Taj trostruk pjev im, složan kao jedan,
Nijemo ti poje: »Sam si malo vrijedan.«


Sonet 18

Kad poredim tebe s lepim danom leta –
Ti si mnogo lepša, više ljupka, nežna;
Pupoljak se smrzne u maju kad cveta,
Lepota je leta vrlo kratkosežna.

Katkad sunce s neba odveć vrelo sine,
Njemu lice zlatno oblak često skriva,
Sva lepota žene sa vremenom mine –
Priroda il’ udes čari joj razriva.

Al’ tvog leta sunce nikad neće zaći –
Ti ostat’ nikad nećeš bez sadašnjeg sjaja;
Van života ti se nikad nećeš naći
Dok u pesmi ovoj večnost te osvaja.

Sve dok ljudi vide i dok život traje
Ova pesma tebi život će da daje.



Sonet 20

O Gospodaru – gospo moje žudi,
Imaš lik slikan rukama prirode
I žensko, nežno srce, al’ bez ćudi
Žena, koje se na varljivost svode;
I sjajno oko od ženskog vernije
Koje pozlati sve što takne žena;
Muškog si tela, al pun carolije,
Te ti se dive i čovek i žena.
Najpre si stvaran da si nalik ženi,
Al priroda je s željom da te slije
Zadremala i otela se meni,
Davši ti nešto što za mene nije.
Za uživanje stvorila te ženi,
Daj njoj grljenje, ali ljubav meni.



Sonet 23

Ko nesiguran glumac na daskama,
Kog strah i smetnja baci iz uloge,
Il kome divlja jarost srca slama,
I jednim mahom ukine mu noge;

Tako i ja od straha premirem,
Nemoćan izreć poklonstva ljuvena,
I sav od snage ljubavne samirem,
Nadvladan moću srca zaljubljena.

Oh! Moje pjesme nek budu, dozvoli,
Nijem tumač moga raspjevanog srca,
Što zbori čežnjom i nagradu moli
Više no jezik može da progrca.

Znaj štit što nijema ljubav zapisuje,
Jer prava ljubav i očima čuje.



Sonet 29

Odbačen kad se od srece i ljudi
Oplačem, ravan kukavelju sinjem.
Kad gluhom nebu, zalud tuže grudi,
Kad sebe gledam i sudbu proklinjem,

Kad želim da mi k’o i drugim sinu
Buducnost, nada, prijateljstva mila.
Da imam njinu zgodu i vještinu,
Što nemam, a što radost bi mi bila,

Tad me sretna mis’o na te grije.
I s crne zemlje, ja crna udesa.
Ko ševa što se zorom k suncu vije,
Pjevam ti himne na vratima nebesa:

Tvoja je ljubav nad svim bogatstvima,
- Odbijam da se mijenjam s kraljevima.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 5 Dec - 23:59

Sonet 43

Što više žurim, oči bolje vide,
Jer čitav dan što vide, sveg se dure,
Ali kad spavam u snu te previde,
U mraku jasno, jasno kroz mrak zure.
Gde ne bi ti, kom sena sen ozari,
Obrisom svojim crto sliku sene
Na jasnu danu, da jasnije žari,
Kad tvoj sen tako sja kroz slepe sene?
Koliko srece u tvojim očima
Kad te vide usred dana čiva!
Kad tvoj sen titra u gluvim noćima,
Dok slepa žena san mi dubok sniva!
Svi dani noć su – dok te ne ugledam ,
Sve noći dani – kad te u snu gledam.



Sonet 51

Na sporost konja, kad me nosi amo
Od tebe, moja ljubav nek žmuri;
Što će mi žurba od tebe ovamo?
Dok ne vraćam se neka se ne žuri.

Al kako ljubav da kljusetu prost;
Onda , kad svaka žurba je prespora?
Tad vjetar jašuć ostrugam ću bosti,
Bit će mi spora i krila vihora.

Tad nema konja da čežnje prestigne!
Njiskat će čežnja, čista ljubav što je,
-Ne tupo meso- da u propnju stigne;
Shvatit će ljubav bijedno kljuse moje.

Moj konj od tebe ne htjede se žurit,
K tebi nek hoda, ja ću ga pojurit.

Sonet 62

Grijeh sebeljublja opsjednu mi htijenja,
Oči i dušu, svaki trun u meni,
Od takvih grijeha nema otkupljenja,
U mom su srcu tako usađeni.

Mnim , ko ja lice nema nježni nitko,
Čašćenu vjernost , ni biće iskreno,
Nit cijeni svoje dostajanstvo itko
Tako nad svima u svemu uzvišeno.

Al u zrcalu kad se vidim pravo.
Bijen i skršen od mnogih godina,
Iz samoljublja pročitam upravo:
Takav se ljubit – to je opačina.

Ti moj si drugi ja, s tobom se dičim,
Mladišću tvojom svoju starost ličim.


Sonet 66

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.



Sonet 75

Mojoj si misli što životu jelo,
Što zemlji pljuska proljetnoga snaga,
Ja za tvoj mir se borim vrijeme cijelo,
Ko škrtac oko žuđenoga blaga.

Čas se ko škrtac veselim, čas bojim,
Lupeško doba pokrast će mi blago,
Tren s tobom biti na samu nastojim,
Tren sretan da svijet vidi moje drago.

Čas pogled na te gozba je obilja,
Čas bez pogleda tvog od gladi stradam,
Ja drugog nemam i ne želim milja,
Osim što uzet od tebe se nadam.

Dnevice tako ginem i uživam,
Od gladi stradam, u obilju plivam



Sonet 90

Želiš li me mrzit’, ti me mrzi sada,
Sad, kad svijet rad je da mi djela ruši,
Skrši me skupa sa zlosrećom jada,
Da tvoj me udar k’o zadnji ne sruši.

Nemoj, kad srce svlada bol mi, doći
Naknadno iza tuge savladane,
I kišno jutro dodat burnoj noći,
Vrijedjajuć rane svjesno mi zadane.

Napustit’ li me želiš, nemoj tada
U čas poslednji, kad već me izmore
Sve sitne boli; prvi udri sada,
Da od zle sreće kušam najgore.

Sve druge boli, sad na izgled jake,
Izgubim li te – bit će vrlo lake.



Sonet 107

Ne reci, da mi srce izda tebe,
Prem ko da gasne, čim te ovdje nije;
Ja bih se lakše dijelio od sebe,
No od svog srca, što u tebi bije:

Tu ljubav; mi dom: i ako kuda
Odlutam, ja se opet natrag vratim
Točno u vrijeme, uvijek isti svuda.
I sam operem ono što zablatim.

Ne vjeruj nikad, makar sa mnom vlada
Slabost, što svaku ljudsku put opsjeda,
Da bi me mogla nastranost da svlada,
Te dam za ništa blago što mi preda.

Svijet, osim tebe, ništavan je u svemu.
Ti si mi, ružo moja, sve na njemu.















Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

avatar

Ženski
Poruka : 85817

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 6 Dec - 0:00

Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.

(Wiliam Shakespeare)















Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Sre 11 Jul - 10:56

Viljem Šekspir

"Pri rođenju plačemo što smo stupili na ovu veliku pozornicu budala"

Kuća njegovog rođenja"

Šekspir je rođen u Stratfordu na Ejvonu, varoši koja pripada istorijskoj grofoviji Vorikširu i koja se nalazi sto šezdeset kilometara sjeverozapadno od Londona. Ovja gradić je dobio ime po rijeci Ejvon koja protječe kroz njega, a najpoznatiji je po tome što se u njemu rodilo slavni pisac. Kuća u kojoj je Šekspir rođen još uvijek se nalazi u ulici Henli i vjerovatno je izgrađena 1556.godine, godinu dana prije vjenčanja Džona Šekspira i Meri Arden.
Viljem Šekspir je u toj kući rođen 1564.godine. Pohađao je lokalnu osnovnu školu, oženio se En Hatavej i dobio sa njom troje djece - prije nego što je napustio porodicu i odselio se u London. Pretpostavlja se da je prvih dvadesetak godina svog života proveo u ovoj kući u ulici Henli.
Bila je to kuća sa polutačama, izgrađena u tjudorskom stilu, na koju se se naslanjale dvije susjedne zgrade. U ovakvim kućama su u to vrijeme živjele relativno bogate porodice, pa je prirodno pretpostaviti da je i Šekspirova bila jedna od imućnijih.
Po smrti Džona Šekspira kuća je pripala Viljamu, a Viljam ju je testamentom ostavio svojoj mlađoj sestri Džoani, tako da je kuća nakon njegove smrti pripala njoj. Kasnije je nekim slučajem kuća prestala da bude u posjedu ove porodice, pa su u njoj od 19.vijeka živjeli razni ljudi koji su skoro u potpunosti izmjenili njenu unutrašnjost. Međutim, 1847.godine je Dobrotvorno društvo za očuvanje Šekspirove imovine kupilo ovu kuću, preuzelo upravljanje nad njegovom bivšom imovinom i postepeno počelo da ga vraća u prvobitno stanje. U aprilu 2000.godine su šestomjesečni radovi na obnovi unutrašnjosti kuće završeni. Enterijer je uređen tako da liči na enterijere iz približno 1570.godine.
U gradiću Stratfordu, koji je poznat kao i Šekspirova zemlja, nalazi se Kraljevsko Šekspirovo pozorište, a svake godine ga posjećuju hiljade posjetilaca koji dolaze iz svih krajeva svijeta da bi obišli mjesto u kojem je rođen i sahranjen ovaj veliki književni majstor.



Elizabeta I i Šekspir

Kraljica Elizabeta I (1533-1603) je igrala veliku ulogu u razvoju engleskog pozorišta. Ona sama je izuzetno voljela pozorišne komade i pružala je punu podršku pozorišnoj umjetnosti u vrijeme kada su mnogi ovu aktivnost smatrali za jeres. Lesterovi ljudi su bili prva trupa koja je 1574.godine dobila dozvolu da nastupa u gradu Londonu, a 1583.godine je osnovana trupa Kraljičini ljudi, pod ličnim Elizabetinim patronatom, koja je izvela više od devedeset predstava zokom njene vladavine. Šekspir je često na sceni iskazivao poštovanje prema svojoj dobročiniteljki, a u komediji "San ljetne noći" joj je čak i laskao.
Elizabeta I je bila kćer Henrija VIII i njegove druge žene Ane Bolen. Stupila je na prijesto kada je imala dvadeset pet godina, odbila sve prosce i ostala neudata i djevica do kraja života. Iako se Elizabeta pamti po sjaju i raskoši svog dvora, kao i po pobjedi nad neuništivom španskom armadom, njena vladavina ipak nije bila tako jednostavna. Period u kojem je vladala bio je obilježen vjerskim i ekonomskim problemima u vezi sa moćnom Španijom. Tako da u svakom pogledu govorimo o periodu velike nestabilnosti. Doba Tjudora bilo je ekstravagantno, a osnovna njegova karakteristika bila je možda sujetnost. Kraljica je imala haljine svih boja, ali su joj omiljene boje bile crna i bijela, s obzirom da one simbolizuju djevičanstvo i čestitost. Zbog toga je najčešće nosila haljine baš tih boja. Kraljičine haljine su bile ukrašene fantastičnim ručnim vezom od raznobojnog konca, kao i sa dijamantima, rubinima i safirima. Voljela je da nosi težak nakit i velike perike.

Smrt Šekspirovog sina

Kada je Šekspir, koji je iz Stradforda pobjegao pod nerasvjetljenim okolnostima, postao dioničar u svijetu pozorišnog biznisa, stekao je dovoljnu finansijsku i socijalnu sigurnost da bi mogao da navraća u rodno mjesto nekoliko puta godišnje kako bi obišao svoju ženu i djecu. Ali avgusta 1596. godine povod za njegovo putovanje kući je bio tragičan događaj. Njegov jedini sin Hamnet je umro u svojoj jedanaestoj godini. Ogledalo njegove tuge zbog ove strašne porodične tragedije se nalazi u sentimantalnim stihovima u drami "Kralj Džon" koju je Šekspir u to vrijeme pisao:

"Tuga mi uze mjesto mog nestalog djeteta;
leži mi u postelji, ide sa mnom svud;
Uzima na sebe njegov lijepi lik, ponavlja mu riječi,
sjeća me na tu ljupkost, puni prazno ruho njegovim obličjem,
te imam razloga da svoju tugu volim.
Zbogom!
Da si izgubio ono što sam ja,
dala bih ti bolju utjehu no ti meni."


Godinu dana kasnije, 1597. godine, Šekspir je kupio Nju Plejs, drugu kuću po veličini u Stratfordu, okruženu voćnjakom i jedinu koja je bila sagrađena od cigle. Kada ju je Šekspir kupio, bila je stara više od sto godina i imala je deset kamina i dva ambara. Međutim, kupovina ove velike kuće nije bila dovoljna da zadrži Šekspira u Stratfordu. Kada su mu žena i djeca preselila u novu kuću, vratio se u Londom, u svoju iznajmljenu sobu. Činjenica da je napravio takvu investiciju u svom rodnom mjestu, a ne u Londonu, ukazuju na vjerovatnu namjeru da se prvom prilikom vrati u Stratford.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Sre 11 Jul - 11:05

"Romeo i Julija"

"Romeo i Julija" je bilo i ostalo jedno od najčitanijih i najpopularnijih Šekspirovih djela, ali njegova fabula nije originalna, kao što je to slučaj kod mnogih Šekspirovih drama i soneta. Ova tema se prvi put pojavila u priči Matea Bandela, italijanskog pisca iz 16.vijeka. A 1562.godine, engleski pjesnik Artur Bruk je napisao drugu narativnu pjesmu pod naslovom "Tragična priča o Romeu i Juliji", na osnovu francuskog prevoda Bandelove priče koja je kasnije postala osnovni izvor za ovu poznatu Šekspirovu tragediju. Tomas Otvej je poslije Šekspirove smrti, 1680. godine, pokušao da napravi pozorišnu adaptaciju ove drame pod naslovom "Istorija i pad Kaja Marija", a radnja se dešava u starom Rimu. Glavna razlika u odnosu na Šekspirovu verziju je to što Julija otvara oči nekoliko sekundi prije Romeove smrti.
U 20.vijeku, 1960.godine, Franko Zefireli je napravio pozorišnu predstavu ove tragedije u modernom ambijentu, što je izazvalo razne reakcije, a nakon toga je, 1968. godine snimio i film na osnovu te predstave. Pored toga, od ove priče je 1961.godine napravljena adaptacija za veliki ekran, a u pitanju je čuveni njujorški mjuzikl "Priča sa zapadne strane". Zatim je režiser Baz Lurman 1996. godine napravio još jednu modernu adaptaciju ovog djela u kome glavne uloge fatalnih ljubavnika tumače Leonardo Di Kaprio i Kler Dejns.

" ...Ljubav je dim stvoren parom uzdisaja..."

"...Ljubav mi iz mržnje moje niče jasno,
prerano ga videh a poznadoh kasno,
koban će biti ljubavi mi plod,
jer moram voleti dušmaninov rod...."





“Romeo, o Romeo! Zašto si Romeo?
O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako nećeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti noga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”,








Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47387

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Čet 29 Avg - 12:28

Tajni život Vilijama Šekspira


Među istorijskim ličnostima o kojima se tako mnogopisalo, a da su čitaoci uvek bili spremni da to i čitaju, svakako se ubraja besmrtni Vilijam Šekspir.


O slavnom bardu svetske književnosti postoje čitave biblioteke, kojima se sada pridodaje i nova romansirana biografija "Tajni život Vilijama Šekspira" Džuda Morgana u izdanju "Evro-Đuntija".

Za srpske čitaoce, kojima na raspolaganju stoji već impozantna bibliografija dela posvćenih Šekspiru, Džud Morgan je novo ime. To je zapravo pseudonim iza kojeg stoji Englez Tim Vilson iz Piterboroua, profesor kreativnog pisanja. Za 20 godina rada objavio je 27 knjiga ili kao Džud Morgan ili kao Hana Marč.

Morgan je od najranijeg dertinjstva bio opsednut čitanjem i sve što bi mu došlo do ruku on je gutao pa je tako već u srednjoj školi pokušavao da počne pisati fikciju.

Prvi roman mu je objavljen kada je bio na trećoj godini studija. Primereno godinama tada se oduševljavo romantičarima 19. veka i uspešno je pisao komedije u stilu Džejn Ostin, a za to mu je trebao pseudonim.

Takvi romani uvek imaju prođu , ali ne donose slavu i tek kada je Morgan počeo da piše romansirane biografije slavnih pisaca i umetnika prešao je u kategoriju autora hitova.

Uz obrazovanje koje je stekao i pomoću smisla da izmašta sve što nedostaje u pravim biografijama, Morgan je romansirao živote setara Bronte, Džejn Ostin, kompozitora Hektora Berlioza, a iza naslova " Strast" krije se priča o trojici pesnika Bajronu, Šeliju i Kitsu.. .

Sa tako velikim iskustvom, Morgan je rešio prošle godine da se upusti u veliki poduhvat da napiše romansiranu biografiju Šekspira u kojoj će po svom smislu za " ulepšavanje i obogaćivanje" stvarnosti, popuniti velike praznine koje postoje u svim delima koja se bave Šekspirovim životom.

Ona su pisana na osnovu sačuvane arhivske građe u kojoj je samo 16 dokumenata koji su sigurno direktno vezani za Ssekspirov život. To su uglavnom spisi iz arhiva Stratforda gde se mogu naći datumi rođenja, smrti, venčanja,neki sudski sporovi ,ali nema nigde Ssekspirovih dnevnika, beležaka pa ni njgeovih rukopisa drama i stihova, već su oni do nas stigli "iz druge ruke".

Zato je Morgan imao hrabrosti da o najvećem dramskom piscu svih vremena napiše sjajnu povest koja zvuči veoma uverljivo i zaista je sve moglo tako da se zbiva. Pošto ističe da je to fikcija koja se samo oslanja na istorijske podatke i stvarne ličnosti koje su bile Šekspirovi savremenici i igrali izvesnu ulogu u njegeovm životu, niko ne može da ga optužuje da "izvrće" istinu.

Ovaj roman se može označiti kao jedna moguća, veoma humana slika o Šekspiru koja ga prikazuje kao mladića koji se sa 18 godina zaljubljuje u zrelu 26-godišnju En Hatavej i pošto je tako neiskusan da se njihovo valjanje po letnjoj travi završava trudnoćom. On se spremno ženi i postaje uzorni otac iako je jedina prava ljubav ona koju gaji prema rečima, bilo da su to stihovi ili drame jer to je svet u kome on odlučuje o sudbinama svojih junaka .

Uporedo sa mladošću Šekspira koja baš nije bila srećna kraj oca koji je bio pun gorčine jer je izgubio bogatstvo i ugled, pisac prati njegove buduće prijatelje i pripadnike istog intelektulanog kruga oko dvora Elizabete Prve Tjudor: Bena Džonsona, Tomasa Midltona, Kristofera Marloua , Džona Flečera...

Dugi rastanak Šekspira i njegove žene izazavan smrću sina koga je obožavao, Morgan popunjava mogućom ljubavnicom Francuskinjom, lepoticom Izabel, ali roman se ne završava Šekspirovom smrću već pomirenjem sa žzenom što objašnjava njegov neočekivani povratgak u Stratford gde je i preminuo.

Za one koji se nisu upuštali u avanturu čitanja šturih studija o Šekspiru, njegovim delima Morgan je ponudio literarnu alternativu prelepom filmu "Zaljubljeni Šekspir" pružajući čitaocima zanimiljivu priču o tome kako je mladić školovan da pravi rukavice postao najveći dramski pisac svih vremena.


b92.net

Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47387

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Čet 23 Jan - 8:47




Šekspir - genije zagonetnog lika



Dragan BOGUTOVIĆ


Knjiga Bila Brajsona o čuvenom pesniku i dramatičaru, zanimljiva slika vremena i ličnosti velikana. Rođen je u godini epidemije kuge, te tako njegov najveći uspeh nije bio “Hamlet”, već to što je preživeo - kaže autor.

DA imamo samo njegove komedije, smatrali bismo ga površnim. Da imamo samo sonete, mislili bismo da je to čovek pun mračnih strasti. Iz njegovih drugih dela mogli bismo zaključiti da je uglađen, uman, melanholičan, neurotičan, vedar, nežan i još mnogo toga. Šekspir je bio sve to odjednom - kao pisac. Ne znamo kakav je bio kao čovek. Ovo beleži Bil Brajson (1951) u knjizi “Šekspir - svet kao pozornica” (“Laguna”).

Našim i čitaocima širom sveta poznat kao sjajni putopisac, ovaj autor se ovoga puta otisnuo na putovanje stazama Šekspira na izuzetno pitak način predstavio vreme u kojem je živeo.
Tako se priključio armiji naučnika - šekspirologa, koji pokušavaju da iznađu makar neku novu mrvicu iz zagonetne biografije slavnog dramatičara i pesnika. Kongresna biblioteka u Vašingtonu sadrži oko 7.000 dela o Šekspiru, u katalogu Britanske biblioteke pod odrednicom “Šekspir” dobija se 13.855 mogućnosti, a svake godine objavi se oko 400 ozbiljnih naučnih radova o ovom književnom geniju.

Opsesivno tražeći sve što se moglo naći, naučnici su ustanovili da Šekspirova dela sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotački i 15.785 znakova pitanja; da se uši u njegovim dramama spominju 401 put, ljubav 2.259, a mržnja 183 puta; da nam je sve u svemu ostavio 884.647 reči, u ukupno 31.959 govora dramskih likova, u 118.406 stihova. Ali koja vajda od svega toga kada se i dalje ne zna ni kako je izgledao. Od njegova tri lika dva su izuzetno loša, a i za treći, portret, koji je u svim udžbenicima, u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu gde se čuva kao relikvija - niko ne sme da se zakune da je autentičan. Nije sačuvano nijedno njegovo pismo, poruka ili rukopis jednog dela, već samo šest potpisa u testamentu a i oni nisu svi isti, jer je svoje prezime uvek ispisivao na drugačiji nači.

Šekspirovim rođendanom tradicionalno se smatra 23. april 1564, dan Svetog Đorđa, nacionalni engleski praznik i igrom slučaja i dan kada je 52 godine kasnije umro, što njegovom životu daje izvesnu neodoljivu simetriju. U godini kada se rodio u strašnoj epidemiji kuge umrlo je dve trećine novorođenčadi, u njegovom rodnom Stratfordu deset puta više od uobičajenog broja, pa Brajson duhovito zaključuje kako Šekspirov najveći životni uspeh nije bio “Hamlet”, već činjenica da je preživeo prvu godinu svog života!



Stratford je u to vreme imao oko 2.000 stanovnika i od Londona bio udaljen četiri dana hoda. Tu je stekao obrazovanje u gradskoj gimnaziji i novembra 1582, kao osamnaestogodišnjak zatražio dozvolu da sklopi brak sa znatno starijom Anom Hatavej. Sa njom je imao troje dece - Suzanu i blizance Hamneta i Džudit, ali je sve ostalo obavijeno velom tajni. Tek, nekoliko godina kasnije sasvim slučajno priključio se jednoj pozorišnoj družini, čiji je jedan glumac u jednom obračunu ubijen nožem. Sa njima je otišao u London.
Predstave su igrane oko dva po podne, a da bi uspešno radilo svako pozorište je moralo da privuče čak 2.000 gledalaca dnevno i tako 200 puta godišnje. Šekspir je bio i pisac i glumac i reditelj (mada u to vreme reditelja zvanično nije bilo), ali je živeo od dividendi dobijenih od deonica koje je imao u pozorištu.

Ostalo je zabeleženo da je jedna od njegovih prvih drama “Henri VI”, I deo, 1592. godine doživela ogroman uspeh a da je dve godine kasnije u vreme zatvaranja pozorišta zbog kuge najverovatnije putovao po Italiji čime se može objasniti nastanak niza italijanskih drama po povratku - “Ukroćena goropad”, “Dva viteza iz Verone”, “Mletački trgovac”, “Romeo i Julija”. Međutim, status prave književne zvezde donela mu je narativna poema “Venera i Adonis”, koju je posvetio isfeminiziranom mladiću Sautemptonu, koji je podjednako uživao u intimnom društvu žena i muškaraca. Njihov odnos bio je očigledno veoma prijateljski, ali do koje mere - može se samo nagađati.

MISTERIJA KAO što mu je ceo život bila zagonetka, tako se i kraj Šekspirov završio svojevrsnom misterijom. Na njegovom spomeniku nije zapisano ime već samo banalni stihovi, a grobovi njegove žene i članova porodice, koji se nalaze pored njegovog, poređani su čudnim i neshvatljivim redosledom. Šekspirova unuka Elizabeta, koja je mogla rasvetliti mnoge šekspirovske tajne, ali o tome nije imao ko da je pita, dva puta se udavala, nije imala dece te je s njome Šekspirova loza izumrla.

..........
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 47387

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Čet 23 Jan - 21:26

..............

TESTAMENT OSETIVŠI da mu se bliži kraj, Šekspir je krajem marta 1616. donekle izmenio svoj testament, drhtavom rukom, odajući utisak pometenosti, ne mogavši da se u tim trenucima seti imena svog zeta, niti unuka. Ostala je čuvena i mnogo komentarisana odrednica u testamentu u kojoj se, u jednoj umetnutoj rečenici, navodi: “Svojoj ženi ostavljam svoju posteljinu drugu po vrednosti, sa opremom”. Sem toga supruga se u testamentu ne pominje.


U godini najveće slave 1596. do 1603. doživeo je najveću tragediju, smrt sina Hamneta u jedanaestoj godini, od nepoznate bolesti. U to vreme kupio je raskošnu, pomalo oronulu, kuću u Stratfordu sa deset kamina, ali je celog života ostao tvrdica: u Londonu je osuđen zbog neplaćanja poreza u visini od pet šilinga. U to vreme bio je član i deoničar čuvenog pozorišta “Glob”, koje je izgorelo 1613, kada su varnice sa topa ispaljenog na bini zapalile slamnati krov. Nijedno pozorište, tvrdi Brajson, nije doživelo više slave od ovog. Za Šekspira je to razdoblje obeleženo talasom briljantnih kreativnosti bez premaca u engleskoj književnosti. Jedna za drugom iz njegovog pera izvirale su drame nedostižne raskoši, “Julije Cezar”, “Hamlet”, “Mera za meru”, “Otelo”, “Kralj Lir”, “Magbet”, “Antonije i Kleopatra”.
- Samo je jedan čovek posedovao odgovarajuće okolnosti i talenat da nam podari tako nenadmašna dela, a Vilijam Šekspir iz Stratforda bez sumnje je bio taj čovek, ko god da je bio - zaključuje Brajson.

SUKNJA
U ŠEKSPIROVO vreme u Londonu su cvetala pozorišta, ali je bilo i onih takozvanih puritanaca, koji su javno govorili da su to sastajališta prostitutki i mračnih likova, legla zaraznih bolesti i mesta svih oblika bludničenja. U svemu tome bilo je i izvesne istine o čemu svedoči jedna popularna priča iz tog doba. Mlada žena molila je muža da je pusti da odgleda jednu predstavu. Suprug je nerado pristao ali sa strogim upozorenjem da dobro pazi na lopove i da kesu sakrije duboko ispod podsuknje. Po povratku kući, žena je briznula u plač i priznala da je kesa ukradena. Muž je bio zaprepašćen, pitajući je zar nije osetila ruku ispod haljine. O da, odgovorila je ona iskreno, osetila sam nečiju ruku ali nisam znala da to traži.

novosti.rs
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:19

William Shakespeare - Macbet

Viljem Šekspir - Makbet



Istorija Magbeta i Šekspirovi izvori

Pre no što se upustimo u podrobnije tumačenje Šekspirove drame "Magbet", odnosno tumačenje njenog istoimenog lika, pokušaćemo da sagledamo Magbetov put od istorijske ličnosti do vrha Šekspirovog pera.

Istorijski, Magbet se pobunio protiv škotskog kralja Dankana i prognao ga oko 1040. godine, nakon čega je sebe proglasio za kralja. Škotskom je vladao do 1057. godine, kada je poginuo u bici kod Malkoma, vođenoj kod Lamfanana.

Šekspir svoju priču o Magbetu stvara kombinujući dve epizode iz Holinšedove Hronike. Prva epizoda govori o Magbetovoj vladavini, dok druga predstavlja priču o izvesnom Donvaldu, koji, po nagovoru svoje žene, ubija kralja Dafa dok boravi pod njegovim krovom.

Kao što smo navikli, Šekspir unosi određene izmene u svoje prototekstove: dramski trenuci koji se najviše urezuju u pamćenje, proističu upravo iz tih izmena. Naime, kod Holinšeda nećemo pronaći prizivanje zlih sila kojima ledi Magbet iz sebe proteruje sve što je ljudsko, niti njeno hodanje u snu. Takođe, njena smrt se ni ne pominje u Hronici, kao ni kucanje na kapiju Magbetovog zamka.

Najveća izmena u odnosu na Hroniku ogleda se u Šekspirovom postupku degradacije Holinšedovog Magbeta. Stavljajući po strani Banka i ostale škotske lordove, Šekspir izdvaja Magbeta i ledi Magbet kao jedine krivce u zaveri protiv Dankana. Osim toga, Magbetov zločin, kod Šekspira, postaje veći samim predstavljanjem Dankana kao starog i poštovanog vladara koga krase vrline zahvalnosti i velikodušnosti.

U Hronici, ubijeni kralj predstavljen je kao nepravičan i nesposoban vladar koji Magbeta lišava zakonitog prava na presto, te možemo smatrati da Holinšedov Magbet ima razumljiv motiv za ubistvo.

Početak Magbetovog pada


Na samom početku drame dobijamo izveštaj o Magbetu kao uglednom i časnom velikašu, odlučnom vojskovođi koji brani svoju zemlju i njenog vladara. Reči koje nam skiciraju lik Magbeta izgovara vojnik, u dijalogu sa škotskim kraljem Dankanom:


Magbet junačni - Taj naziv on valjano zaslužuje –

Prkoseć sreći, mačem vitlaše,

Od krvna posla što se pušio –

Baš kao pravi ljubimac hrabrosti

Prokrči sebi put..



Takvog Magbeta, "punog mleka ljudske dobrote", prvi put susrećemo u trećoj pojavi prvog čina. Magbet, u pratnji svog prijatelja Banka, nailazi na tri veštice koje mu se obraćaju:



Prva veštica: Zdravo, Magbete, glamski tane, zdravo.

Druga veštica: Zdravo, Magbete, kodorski tane, zdravo.

Treća veštica: Zdravo, Magbete, potonji kralju, zdravo.



One se obratiše i Banku, rekavši mu da će biti "manji od Magbeta i veći, ne tako srećan, al' mnogo srećniji, rađaće kraljeve, al' sam kralj biti neće", nakon čega nestaše.

Veštice, svojim govorom i pojavom, stvaraju veliku enigmu Magbetu i Banku, ali i čitaocima. Naime, veštice nisu ni priviđenje ni realnost, ni natprirodna bića ni obične starice, te su dvosmislenost njihovog porekla i zagonetnost njihovih moći deo piščeve zamisli. U scenskim uputstvima, o njima se govori kao o "vešticima" (witches), dok one sebe nazivaju "suđajama" (the Weird Sisters), što bi značilo da su one glasnice sudbine, te se, praćene svojom vladarkom Hekatom, ne bave se bacanjem čini, već prevashodno predviđanjem.

Sa druge strane, veštice možemo shvatiti kao projekcije Magbetovih želja, fantazija ili halucinacija: one proriču upravo ono što Magbet priželjkuje da se obistini. Nakon pojave veštica, pred Magbeta i Banka stupaju Ros i Angus, škotski tanovi, donoseći vest o Magbetovoj nagradi kojom on postaje kordski tan. Potvrda prethodno izrečenog proročanstva u Magbetu probudi ogromnu sreću i zadovoljstvo, navodeći ga da izgovori:


Glamis, i kordski tan!

Najveće još me čeka.



na šta mu Banko odgovara:



Ako im poveruješ, može te to

Zapaliti željom za krunom,

Sem kodorskog tanstva. Al' je čudno

I često nam, na našu nesreću,

Oruđa tame kažu istinu.



Kao i većina tragičnih likova, Magbet postaje žrtva onog dela svoje prirode koji ne razume i prema kome oseća otpor, dela koji ga nagoni na kršenje svojih najsvetlijih principa; onog dela koji ga navodi da pomisli na ubistvo kralja radi ambicije rođene iz proročanstva, čemu svedoče stihovi koje izgovara nakon nestanka veštica:



Što podležem kušanju tom

Čij strašni lik mi kosu podiže

Da čvrsto srce u rebra mi lupa

Protivno prirodnom redu? Manji je

Istinski strah od grozne zamisli.

Moj duh u kom je ubistvo samo mašta

Ljudsko mi biće tako potresa

Da sva mi moć u slutnji pogibe.

I ništa nije, doli to što nije.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:20

Neka od ključnih pitanja drame tiču se uticaja proročanstava na Magbetovu sudbinu: da li junaka koji se vodi predskazanjima možemo donekle razrešiti odgovornosti za učinjeno? Da li ga možemo pravdati pretpostavkom da je bio žrtva demonskih sila? Ono što zasigurno možemo reći je da Magbet, u susretu sa vešticama, budi nečasnu ambiciju koja je već postojala od pre. Ženski uticaj, predočen u vidu suđaja i ledi Magbet (u nastavku), nije u stanju da stvori ambiciju tamo gde je nema, ali može da je probudi i podstsakne na delovanje.

Zanimljivo je primetiti da nas je Šekspir uskratio poznanstva sa "neustrašivim velikašem", jer onog trenutka kada mi, zaista, upoznajemo Magbeta, on već biva uvučen u mehanizam proročanstva, te pred nas izlazi osvojen ledenim žarom za krunom. Sve što izgovara, pre saznanja da postoji mogućnost da će postati kralj, koje ga potpuno obuzima i transfomiše, jeste: "Ne videh dan ovako gadan i lep"(I, 3).
Upravo ovaj stih, metaforički govori o sukobu ambicije i moralnog zakona, koji će, u nastavku teksta, biti dominanta Magbetovog lika. On neće moći da se odupre ambiciji da postigne više od onoga što mu pripada, što ga, prema rečima Vladislave Gordić Petković, svrstava u grupu marloovskih tragičkih junaka,"ambicioznih ljudi" (aspiring men).



U prethodne tri pojave, mogli smo uvideti Šekspirovu pripremu i realizaciju postupka kojim otpočinje Magbetov pad: sa sjajne visine, čije nam konture ocrtava vojnik na samom početku, u moralnu pustoš, duševni pakao i zločin, koje ćemo videti u nastavku. Važno je napomenuti da Magbetov pad ne počinje ubistvom, već samom pomisli na njega.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:20

Veliki mehanizam ili košmar, stanje ili proces?



Dosadašnji tok tumačenja navodi nas na kratku digresiju, razmatranje pitanja "Velikog Mehanizma" iz drame Ričard III, čiji se zupčanici možda kriju i između redova ove drame. Jan Kot, u svom tekstu Magbet ili zaraženi smrću, razmatra ovo pitanje, govoreći nam da na Magbeta deluje ogoljeniji "mehanizam" nego što je to slučaj sa, već pomenutom, istorijskom dramom.



Ugušenje pobune dovodi Magbeta bliže prestolu, on može da postane kralj, što znači da mora da postane kralj. Ubija zakonitog vladaoca, mora pobiti sve svedoke zločina i one koji sumnjaju u njega. Posle toga, mora ubijati sve, jer su svi protiv njega, te na kraju sam biva ubijen, prešavši ceo put po velikim stepenicama istorije. Upravo tu istoriju Jan Kot u drami Magbet, ne sagledava kao "Veliki Mehanizam", već kao košmar koji iznenađuje i plaši; košmar u koji, pre ili kasnije, svi bivaju uvučeni. U Magbetu, istorija je prikazana kroz lično iskustvo, sam zločin je prikazan kao lično iskustvo, te je sam Magbet odluka i izbor, a ta odluka mora biti izvršena njegovim rukama. Setimo se samo da Ričard, u drami Ričard III, lično ne ubija ni jednu od svojih žrtava.



Sa druge strane, Veselin Kostić, u svom tekstu o Magbetu, povlači paralele između samih likova Magbeta i Ričarda III. Obojica su glavni junaci i najsnažnije ličnosti u svojoj okolini. Njihov put obeležen je okrutnošću i ubistvima, a taj put se za obojicu završava borbom na bojnom polju. Ipak, lik Ričarda gledaoci upoznaju već kao zločinca, rešenog da to i dokaže, bez ikakvih nedoumica u pogledu svojih postupaka. Zločini u njemu ne izazivaju nikakvu grižu savesti, a njegovi monolozi nisu tu da bi osvetlili "mračne dubine njegove savesti", nego da bi samozadovoljno obavestio gledaoce o svojim namerama ili već izvršenim zločinima. Veselin Kostić vidi Ričarda III kao oličenje stanja, a Magbeta kao proces, odnosno Ričarda kao "dramskog junaka koji je zločinac", a Magbeta kao "dramskog junaka koji postaje zločinac", s čime se možemo, apsolutno, složiti.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:21

Magbet zbog sna ubija san



U četvrtoj pojavi prvog čina, prisustvujemo prvom susretu kralja škotske Dankana i Magbeta. Kralj je Magbetu i Banku izjavio veliko poštovanje zbog svega što su učinili za njega i državu, na šta mu je Magbet ponizno odgovorio:



Dužnosti naše su vašem prestolu i carstvu

Ko deca i sluge koje rade samo

Ono što treba, vršeć svaku stvar

Isključivo za vašu ljubav i čast.



Već u sledećim redovima, kralj izjavljuje želju da svog sina prvenca, Malkoma, postavi za prestolonaslednika, princa od Kamberlanda. U tom trenutku Magbet, u stranu i za sebe, izgovara reči potpuno suprotne onome što je malo pre izgovorio:


Od Kamberlanda princ!

To je prepreka da se o nju moram

Da spotaknem, il' da je preskočim.

Na putu mi je! ― Zvezde, sakrijte svoj zrak

Da svetlost ne vidi ponornih želja mu mrak,

Nit oko ruku. Nek se zbude to

Što oko se zgrozi da vidi svršeno.



Upravo ovde vidimo strašnu borbu između ambicije i moralnog zakona. Za razliku od pređašnjeg slučaja, kada smo Magbeta videli u prvoj pomisli na ubistvo kralja, ovde već možemo primetiti da želja za krunom odnosi pobedu nad onim delom Magbetove ličnosti koji, sad već čini se, vodi uzaludnu bitku već od treće pojave ovde drame - jedan deo te ličnosti nestaje zajedno sa vešticama, dok drugi polako iščezava svakom novom pojavom.



U toku dosadašnjeg teksta, nismo imali prilike da vidimo Magbeta koji govori sam za sebe. Ta "ponorna želja" je ono što počinje da ga otuđuje od ostalih, čak i od najboljeg prijatelja Banka. Ta želja izaziva strah od otkrivanja, ali i strah od samog sebe. Magbet, osvojen tim strahom, vidi samo jedan put na koji, ipak, još uvek nije spreman da zakorači. Taj dodatni impuls, taj presudni korak, taj vetar koji će vatricu pretvoriti u šumski požar, predstavljen je u vidu lika Magbetove žene, ledi Magbet.



Nastavak teksta vodi nas na Magbetov dvor, na kome se nalaze škotski tanovi, na čelu sa kraljem Dankanom. Vidimo i ledi Magbet, koja putem pisma saznaje za proročanstvo i, na samu pomisao o mogućnosti ostvarenja, već počinje da planira način izvršenja, govoreći, u dijalogu sa Magbetom, kako kralj "nikada, nikada to sutra neće sunce videti", savetujući ga da izgleda kao nevin cvet, a bude guja pod njim. Ipak, Magbet se nalazi u "nedoumici":



Da ne idemo dalje s ovim poslom sad.

Tu skoro me obaso častima.

U sviju vrsta sveta steko sam

Mišljenje zlatno: pa bi valjalo

Poneti ga u novom sjaju tom,

A ne ovako brzo baciti.



Razlog zbog koga sam nedoumicu stavio pod znake navode, jeste utisak da se pod rečima koje Magbet upućuje svojoj supruzi ne krije sumnja u ispravnost postupka koji nameravaju da učine (Magbet je, u svakom trenutku, svestan da ubistvo, iz bilo kojih razloga, nikako ne može biti ispravno), već potreba za potvrdom, pokušaj da kroz ledi Magbet u sebi potuče i ono malo prepreka što je mu je ostalo na putu ka zločinu. Stoga, lik Ledi Magbet možemo tumačiti kao izvesnu nadogradnju onoga što za Magbeta predstavljaju veštice - ona postaje ono što mu je potrebno da izrši ubistvo, ono što omogućava ambiciji u njemu da preraste u stvarnost i zločin.

Na kraju prvog čina, Magbet postaje već potpuno siguran da će izvršiti ubistvo:


Ja sam odlučen.

Napregnuću sve žive sile mi

Za ovo strašno delo. Hajd'mo sad

Prividom lepim da varamo svet,

Sad lažno lice mora sakriti

Što će u lažnom srcu biti.



Ipak, taj zločin mora počiniti sam i, upravo u trenucima neposredno pre ubistva, on ostaje potpuno sam. Iako je Magbet, već u prethodnoj sceni, izjavio da je potpuno odlučen na ubistvo kralja, nastavak teksta nam donosi nove, ovoga puta istinske, nedoumice koje se odigravaju unutar Magbetovog lika, u jednom od najboljih i najefektnijih monologa ove drame:


Je l' ovo nož što vidim pred sobom

Sa okrenutom drškom ruci mi?

Ha, stani da te ščepam. Nema te,

Al' ipak te jednako vidim. Nisi li,

Ti, priviđenje kobno setno

I pipanju ko vidu? Ili si

Tek nož od misli, delo obmane

Iz vatrom mučenog mozga rođeno?



Nedoumice prerastaju u halucinacije - Magbet vidi krvavi nož koji ga predvodi, krvavi posao pričinjava se pred njegovim očima, a njegov užas postaje strašniji nego ikada. Zločin je, u ovoj sceni, predstavljen kao nešto potpuno subjektivno, duboko skriveno unutar svesti individue. Halucinacije su te koje nam osvetljavaju skrivenu dubinu Magbetove svesti, upoznajući i nas, ali i samog Magbeta sa njenim najmračnijim delovima.



Magbet je ubio da bi se izjednačio sa svetom, u kome ubistvo postoji i ubistvo je moguće. Magbet nije ubio samo da bi postao kralj, već i da bi potvrdio samog sebe. Izabrao je između Magbeta koji se plaši da ubije i Magbeta koji je ubio. Njegovo ubistvo, u izvesnom smislu, možemo tumačiti i kao najhrabrije delo koje je čini - posle njega nestaju mučne nedoumice, a počinju strah i svest o tome da više nikada neće biti pomiren sa samim sobom. Od samog ubistva, gora je misao o ubistvu koja tišti, koje treba počiniti, od koga nema načina da se pobegne. Šekspir nas, ovim sjajnim monologom, podseća da nije reč o drami "Velikog Mehanizma", već o drami košmara - Magbet je taj koji ubija san, Magbet je taj koji zbog svog sna, smrtnosne ambicije probuđene sa dna duševnog mulja, više ne može da zaspi:



Ne spavaj više. Galamis je zaklao san,

Kodoru za to više nema sna,

Magbetu više nigde nema sna!



U celoj Škotskoj više niko ne može da zaspi. Nema više sna, postoje samo košmari, osim za one koji već "spavaju":



Šta je to sa mnom kad me svaki šum

Prestravi? Može li Okrean celi velikog Neptuna

S ruke mi sprati ovu krv?

Dankana mi probudi kucanjem tim:

To kad bi mogo.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:22

Strah od samoće: košmar savesti


U nastavku drame, Magbet će srljati u dalja ubistva ili zato što je gonjen strahom, ili zato što ono što je u njemu ljudsko brzo odumire. Mnogo smo govorili o sukobu ambicije i morala u okviru Magbetovog lika. Čini se da je, u svakom trenutku ove drame, pred nama i u nama ostajalo barem malo od onog dela Magbetovog lika čije smo konture dobili na početku drame u izveštaju vojnika. Ubistvo, poput gumice, briše skicu s početnih redova Magbeta, ali uklanja i šrafuru stvorenu od ambicije koja je Magbeta vodila do konačnog izvršenja, za sobom ostavljajući samo košmar - hartiju umrljanu strahom, sa par, skorno nevidljivih, obrisa Magbetovog lika iz prošlosti. Svoju sledeću odluku, da ubije svog prijatelja Banka i njegovog sina, on donosi sam, bez spoljašnjih podstreka i bez unutrašnje borbe, vođen strahom koji je okupirao njegovo čitavo biće:


Moj strah od Banka je

Duboko u meni. U njegovom biću

Kraljevskom vlada to što uliva strah.

On mnogo sme. Jalov mi skiptar dadoše u šake

Da ga uljeska ruka istrgne,

Ne sin iz mog potomstva. Ako je to,

Za Bankov porod ja ogreših dušu,

Dankana dobrog sam za njih ubio!

U čašu svog mira mržnju nasuo

Sve za njih samo.



Ovo ubistvo Magbet neće počiniti sopstvenim rukama, već unajmljuje ubice koje će to uraditi za njega, što nas, nesumljivo, vraća na priču o "Velikom Mehanizmu" i drami Ričard III. Veliko ubistvo kojim počinje istorija jeste ubistvo kralja. Tek onda treba ubijati. Magbet poznaje snagu proročanstva, proročanstva koje je, kroz Magbetovo ubistvo, pustilo ogromni valjak istorije u pokret da mrvi sve pred sobom. Magbet odlučuje da se reši poslednje prepreke u nizu, predstavljene u vidu nekadašnjeg prijatelja Banka i njegovog sina.

Zanimljivo je, baš na ovom mestu, vratiti se odnosu Magbeta i ledi Magbet. Nakon prvog ubistva, koje su počinili zajedno, Magbet se povlači u sebe ― o planovima za drugo ubistvo ne želi ništa da kaže svojoj ženi. Njihovi snovi, da će nakon ubistva Dankana živeti u sreći i zajedništvu, počinjenim zločinom postaju košmar, koji ih postepeno, ali nezaustavljivo razdvaja. Nakon što saznaje da su ubice polovično izvršile zadati postao, ubivši samo Banka, a ne i njegovog sina Flinsa, Magbet ponovo postaje žrtva sopstvene savesti, koja se ovaj put, u vidu halucinacije, pojavljuje u obliku Bankovog duha:


Magbet: Što čovek sme, ja smem. Pristupi mi

Ko čupavi ruski medved, il' nosorog

U oklopu, il' tigar hirkanski!

Uzmi ma koje drugo obličje;

I snažni moji mišići neće nikad

Zadrhtati.



Jedan hrabri ratnik, nakon što je svu svoju hrabrost uložio u ostvarenje zločinačkog nauma, može izdržati svako iskušenje izuzev suočenja sa sopstvenom svešću. Pojava Bankovog duha primer je Magbetove nesposobnosti da se suoči sa psihološkim posledicama zločina. Spreman je da hladnokrvno planira ubistva svojih protivnika, ali ne i da ih pred sobom opravda. On ubija nedužne ne bi li povratio zauvek izgubljeni duševni mir, ali uklanjajući ljude ne uklanja opominjući glas savesti koji ga čvrsto drži unutar sveta zločina, iz kojeg on ne može pobeći.

Nakon pojave Bankovog duha, Magbeta i ledi Magbet više uopšte ne vidimo zajedno, te svako od njih odvojeno produžava svoje dugo putovanje u nespokojstvo, očajanje i duhovnu samoću. Ako je Bankovo ubistvo, donekle, moguće opravdati strahom od opasnih političkih neprijatelja, onda nam ubistvo Magdafove porodice, koje se odigrava pred kraj drame, samo donosi svedočanstvo o čudovišnosti i neljudskosti koja je potpuno obuzela Magbetovu svest i pretvorila je u noćnu moru (IV, 2). Slično je i sa situacijom u kojoj Magbet saznaje da mu je žena umrla:


Trebala je docnije umreti.

Bilo bi došlo vreme za tak'u reč. -

Sve sutra, i sutra, i sutra! Mili to

Iz dana u dan sitnim korakom

Do zadnjeg slova u knjizi vremena.



Ipak, ove dve scene govore još po nešto. Magbet dugo, kroz čitava četiri čina, nije hteo da primi stvarnost i neopozivost košmara, nije mogao da se pomiri sa sopstvenom ulogom, koju je osećao kao tuđu. Svojim poslednjim postupcima, on dokazuje da sada to zna. Zna da smrt ništa ne menja, da ne može ništa promeniti, da je jednako apsurdna kao i život. Zna da iz košmara koji je stvorio nema bekstva, da najzad može da se pomiri sa sobom, jer je razumeo da je svaki izbor apsurdan, te, zaboraviviši ukus straha, govori:


Gasi se, gasi, kratko kandilo!

Život je samo lutajuća sen:

Kukavan glumac što se boči i koči ja daskama svoj čas, a onda se

Više i ne čuje; to je pripovest

Idiota jednog, puna buke i besa,

A ne znači ništa.



Šekspir, svojom dramom Magbet, prikazuje kako bitka za vlast uvlači u vrtlog nemira i ratova celu zemlju, kako se sudbina istaknutog pojedinca odražava i na sudbinu države. Ova tragedija ne govori samo o uspinjanju na presto rukama umrljanim krvlju, već duboko svedoči o patologiji zločina: prvo ubistvo nikada nije poslednje, nasilje rađa novo nasilje. Tragika Magbetovog lika u sebi sadrži činjenicu da je ubistvo počinio onaj ko se toga grozi, tragika koju definiše postepeno oduzimanja ljudskosti u čoveku koji je podstaknut spoljašnjim znamenjima u proročanstvu prepoznao svoje skrivene želje.

Ipak, pored svega protumačenog, lik Magbeta nam ostavlja veliko pitanje, pitanje na koje će čovečanstvo dobiti odgovor tek onda kada ogromni valjak istorije bude smrvio apsolutno sve pod njim, pitanje koje savremeno društo krije duboko ispod šarenila modernog vremena ― pitanje ljudskih granica:


Ja smem učiniti sve što čoveku liči.

Ko sme još više, nije čovek.








Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 55682

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Uto 5 Avg - 0:23

William Shakespeare rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro. Iako je ostavio gotovo milijun riječi u tekstu, imamo samo 14 riječi napisanih njegovom rukom - njegovo ime, potpisano šest puta, i riječi "od mene", na oporuci.



Nijedna biješka, pismo ili stranica nisu preživjeli. Nemamo nikakav opis njegova lika koji bi bio zabilježen tijekom njegova života. Nismo sigurni ni kako bismo pisali njegovo ime, no to izgleda nije znao ni on jer mu ime nikad nije dvaput napisano na isti način u potpisima koji su preživjeli. Piše William Shaksp, William Shakespe, Wm Shakespe, William Shakspere, Willm Shakspere i William Shakspeare. Zanimljivo, jedini način pisanja koji nije koristio onaj je koji danas koristi cijeli svijet - William Shakespeare.



Svaka Shakespeareova biografija sadrži pet posto činjenica i 95 posto nagađanja. Svaka osim one koju je napisao Bill Bryson, američki novinar i pisac humorističnih knjiga i putopisa koji je hrvatskoj publici najpoznatiji po Kratkoj povijesti gotovo svega. Lani je vječno znatiželjni Bryson napisao kratku biografiju Shakespearea, knjižicu na 200 stranica u kojoj se bavi isključivo činjenicama iz života najslavnijeg dramatičara na svijetu. A njih nema baš mnogo, što je i razlog zašto je knjiga, koju je upravo na hrvatskom jeziku objavila zagrebačka Planetopija, tako kratka.



Za Shakespearea, kaže Bryson, ne znamo je li ikada izbivao iz Engleske. Ne znamo s kime se družio ili kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nerazrješiv misterij. Nemamo podataka o tome gdje je boravio osam ključnih godina, kad je ostavio ženu i troje male djece u Stratfordu i postao, gotovo nemogućom brzinom, uspješan dramatičar u Londonu. Do vremena kad je prvi put u tiskanom obliku spomenut kao dramopisac, 1592. više od polovice njegova života već je bilo prošlo. U svemu ostalom on je, kako primjećuje Bryson, svojevrsni literarni ekvivalent elektrona - zauvijek je tu, i nije tu.



William Shakespeare, to na sreću znamo, rodio se 1564. a umro 1616. Pravo je čudo da je preživio prvu godinu života, jer su tada u Stratfordu na Avonu novorođena djeca masovno umirala od kuge. Ne znamo točan datum rođenja, ali s obzirom na to da je u župnim knjigama zabilježeno da je kršten 26. travnja, pretpostavlja se da je rođen 23. travnja. No kako se Shakespeare rodio po starom julijanskom kalendaru, ispravno bi bilo njegov rođendan slaviti 3. svibnja.



Prvi susret sa Shakespeareovim imenom zabilježen je 1552. Njegov otac John kažnjen je globom od jednog šilinga (dvije dnevne zarade) jer je držao gnojivo na ulici Henley u Stratfordu. Otac John rodio se oko 1530. a u Stratford je došao kao mladić i postao rukavičar, cijenjeni stručnjak za obradu bijele ili meke kože. Bio je do te mjere poštovan da je 1556. izaban za općinskog kušača piva. Dvije godine kasnije postao je pozornik, a bio je i općinski zastupnik, rizničar i gradski vijećnik, da bi 1568. bio postavljen na najviši izborni položaj u grad, zvanje visokog ovrhovoditelja, neke vrste gradonačelnika.



Kad je Williamu bilo 20 godina, povukao se iz javnih poslova, možda zato što se bavio zelenaštvom. Shakespeareova majka Mary Arden bila je iz farmerske obitelji, a Johnu je rodila osmero djece - četiri kćeri, od kojih je samo jedna doživjela odraslu dob, i četiri sina, koji su svi stigli do punoljetnosti, ali se oženio samo Will. Iako mnogi stručnjaci već desetljećima osporavaju njegovo obrazovanje, pa i identitet, smatrajući da dečko sa sela nije mogao napisati tako dobre drame, postoje indicije koje govore da je mladi Will ipak solidno obrazovan u mjesnoj srednjoj školi, Kraljevoj Novoj školi. Tamo se učilo mnogo latinskog: jedan od glavnih tekstova učio je učenike da na 150 različitih načina na latinskom kažu "hvala vam na pismu".



Kroz takve vježbe Shakespeare je mogao naučiti sva retorička sredstva. Formalno obrazovanje završio je u 15. godini, no što je radio do 1582., nitko nema pojma, ali tada je službenik u Worcesteru zabilježio da je Will zatražio dozvolu za brak s Anne Hathaway i platio je 40 funta, što bi danas bilo oko 200 tisuća kuna. Shakespeareu se iz nekog razloga prilično žurilo vjenčati s osam godina starijom Anne.



O njegovoj supruzi ne znamo gotovo ništa, osim da je bila iz dobrostojeće obitelji, jedna od sedmero djece, da je umrla u dobi od 67 godina i da joj je suprug oporukom ostavio svoj "drugorazredni krevet". Ona i William imali su troje djece: Susan koja se rodila 1583. te blizance Judith i Hamneta koji su rođeni 1585.



A kako je Will od od siromašnog 21 - godišnjeg mladića s troje djece postao londonski dramatičar, e to je prava tajna. Suočeni s bogatstvom teksta, a siromaštvom konteksta, znanstvenici su se, kaže Bryson, opsesivno fokusirali na ono što mogu znati. Izbrojili su svaku riječ koju je on napisao, zabilježili svaku točku i zarez. Tako Shakespeareovi radovi sadrže 138.198 zareza, 26.794 dvotočke i 15.785 upitnika. Njegovi likovi o ljubavi govore 2269 puta, a o mržnji samo 193 puta. Sveukupno nam je ostavio 8,884.647 riječi.



Dokumentacija o Shakespeareu, nastavlja Bryson, vjerojatno nam se čini oskudnom samo zato što nas on toliko zanima, jer o njemu znamo više nego o ijednom drugom dramatičaru toga doba. I što je najvažnije, imamo gotovo sve njegove drame, 36 od njih 38, koje su preživjele zahvaljujući Henryju Condellu i Johnu Hemingesu koji su sastavili više-manje potpuno izdanje njegovih djela nakon njegove smrti - Prvi folio. Vjeruje se da ih je tiskano oko 1000, a da ih je do danas preživjelo 228. Primjerak koji je 1623. koštao jednu funtu, danas je jedan od najskupljih rukopisa na svijetu. Ovih dana je u aukcijskoj kući Christie's jedan upravo prodan za 4,4 milijuna kuna.



Pretpostavlja se da je Will stigao u London kasnih 80 - ih godina 16. stoljeća. Prvi nedvojbeni spomen njegova imena kao dramatičara pronađen je u bilješci jednog pamfleta. U bilješci ga; Robert Green nemilosrdno ogovara i naziva uobraženim skorojevićem koji misli da je "jedini scenotresac (Shake - scene) u zemlji". Gotovo svi se slažu da je karijera Shakespearea kao dramatičara počela oko 1590. no puno je manje slaganja oko toga kojim je dramama počela.



Rasprava bi bilo mnogo više da 1598. nije objavljena knjiga Francisa Meresa u kojoj on navodi da je Shakespeare među Englezima za komediju i tragediju ono što su među Latinima Plaut i Seneka. Navodi drame Plemići iz Verone, Zablude, Uzaludni ljubavni trud, Osvojeni ljubavni trud, San Ivanjske noći, Mletačkog trgovca, Richarda II., Richarda III., Henryja IV., Kralja Ivana, Tita Andronika te Romea i Juliju.



Shakespeare se nije ustezao od bezočnih krađa, iako treba biti pošten pa reći da su to činili i drugi dramatičari njegova doba. Njegovu "Hamletu" je tako prethodio jedan raniji Hamlet, čiji je autor nepoznat. Ukrao je i Romea i Juliju od Arthura Brookea koji je poemu napisao 1562. a ovaj ju je pak ukrao od Talijana koji se zvao Matteo Bandello. "Kakvo vam drago" posuđena je od Thomasa Lodgea. "Julija Cezara" i "Antonija i Kleopatru" uz neznatne je promjene preuzeo iz prijevoda Plutarha Sir Thomasa Northa. Jedino što nije posudio, preradio ili ukrao su, čini se, "San Ivanjske noći", "Uzaludni ljubavni trud" i "Oluja".



Suvremenici su ga slavili zbog brzine kojom je pisao i čistoće teksta, no nije točno da nije griješio. Redovito je bio kriv za anatopizme, pogrešno razumijevanje geografije, pa tako u "Ukroćenoj goropadnici" proizvođača jedara smješta u Bergamo, grad okovan kopnom, dok mu u "Oluji" i u "Dva plemića iz Verone" Prospero i Valentin isplovljavaju iz Milana, odnosno iz Verone, iako su oba grada bila udaljena od mora dva dana putovanja. Stari Egipćani kod njega igraju bilijar, a u Cezarovu Rimu kuca sat 1400 godina prije nego što se tamo začuo prvi mehanički otkucaj.



U kolovozu 1596. Willu umire sin Hamnet. Ono što šekspirologe podosta zbunjuje jest što je u tri ili četiri godine nakon strašnog gubitka napisao svoja najveselija djela. Kako god bilo, razdoblje od 1596. do 1603. bile su njegove godine slave i bogatstva. Devet mjeseci nakon smrti sina kupio je raskošnu kuću u Stratfordu, osigurao grb svojoj obitelji i dobio pravo da se on i otac nazivaju gospodom. Koliko je zaradio, teško je reći; različite procjene govore da je njegova zarada u najboljim godinama mogla iznositi od 200 do 700 funta (svota od tadašnjih 30 funta ekvivalent je današnjih 15.000 funta, odnosno 150 tisuća kuna).



Godine 1609. u prodaji se pojavilo izdanje Shakespeareovih soneta po cijeni od pet penija. Neki kritičari smatraju da su oni sam vrh njegova rada, no ono zbog čega su posebno zanimljivi jest što osoba koju hvale nije žena, nego muškarac. Od ukupno 154 soneta, oni od broja jedan do broja 126 obraćaju se "lijepom mladcu", a soneti od broja 127 do 154 obraćaju se "crnoj dami", koja mu je bila nevjerna s obožavanim momkom iz prvog dijela. Tu je i mračni lik poznat kao pjesnik - suparnik. Treba li uopće reći, nitko do današnjih dana nije otkrio tko su oni.



Godina 1616. za Williama se pokazala kobnom na više načina. Najprije se u travnju njegova kći Judith udala za lokalnog vinara Thomasa Quineyja. Imala je 31 godinu i očito je ulovila posljednju priliku. Ne osobito dobru jer je Quiney nakon mjesec dana platio globu zbog nezakonitog bluda s izvjesnom Margaret Wheeler. Još gore, gospođica Wheeler je umrla rađajući njegovo dijete. Nakon nje, umro je 17. travnja i Willov šogor, a šest dana kasnije umro je i sam William Shakespeare od nepoznatog uzroka. Oporukom na tri lista pergamenta Will je ostavio 350 funta u gotovini, četiri kuće i priličnu količinu zemlje.



Najslavnija rečenica u ovom dokumentu pojavljuje se na trećoj stranici, gdje je između redaka originalnog teksta ubačen novi: "Dajem svojoj supruzi svoj drugorazredni krevet s namještajem (s posteljinom, op. a.)". Šekspirolozi su se dugo svađali što bi mogla značiti ova rečenica i kakav su odnos imali supružnici jer se Anne ne spominje nigdje drugdje u oporuci. Kreveti i posteljina bili su vrijedni predmeti u to doba i često su se ostavljali u oporukama.



No što znači drugorazredni krevet? Da je nije volio, da mu je išla na živce pa nije mogla dobiti prvorazredni? Katkad se tvrdi da je drugorazredni krevet bio bračni, dok je onaj prvi bio rezerviran za važne goste. No podaci to ne potvrđuju i čini se da je drugorazredni krevet ipak bio ponižavajuće nasljedstvo.



Shakespeareova supruga umrla je u kolovozu 1623. njegova kći Susana umrla je 1649. a Judith 1662. Imala je troje djece, uključujući i sina po imenu Shakespeare, ali svi su pomrli prije nje i bez potomstva. Shakespeareova unuka Elizabeth živjela je do 1670. Udavala se dvaput, ali ni ona nije imala djece, pa je s njom izumrla loza Shakespeareovih.



Djela: Shakespeareove drame (njih 37) dijele se na kraljevske drame ili historije, komedije, tragedije i romantične igre. Negova najpoznatija djela su: Hamlet, Romeo i Julija, Otelo, Kralj Lear, Macbet (tragedije); Bogojavljenska Noć, Oluja, San Ivanjske noći, Mletački trgovac, Ukroćena goropadnica, Kako vam drago (komedije).
Shakespeare je pisao i pjesme, od kojih su najznačajniji njegovi Ljubavni Soneti.



Autor: Miloš Popović








Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Sub 15 Nov - 10:48

“Dve najlepše na nebu zvezde, nekim poslom sprečene, zamolile su oči njene da umesto njih svetlucaju malo, u sferama njenim, dok se ne vrate.”- William Shakespeare








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Sub 15 Nov - 10:56

“U ljubavi pravoj nikada ništa nije teklo glatko.”
“Zaljubljeni uvek jedno drugom žure, k’o đaci iz škole na koju se dure. Dragi se od drage rastaje u brizi, k’o sumoran đačić kad se vraća knjizi.”
“Ljubav se rađa, živi i umire u očima.”
“Ako ti u pamćenju nije ostala ni najmanja ludost na koju te je navela ljubav, nikad nisi ni voleo.”
“Ljubav nije ljubav koja se menja kad naiđe na promenu ili odlazi sa onim koji odlazi. O, ne! To je večni putokaz, snažan i ničim uzdrman. To je zvezda vodilja svakoj izgubljenoj barci čija je vrednost nepoznata, ali ne i veličina. Ljubav nije igračka vremena, mada rujne usne i obrazi pod zamah njegova srpa dolaze. Ljubav se ne menja sa njegovim kratkim časovima, nedeljama, ona traje večno, do samog sudnjeg časa. Ako je ovo greška, dokaži mi ili ja nikada pisao nisam, a čovek voleo nije.”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Sub 4 Jul - 17:26

„Ali ne budite ni suviše krotki, već neka vas uči vaše rođeno osećanje mere: udesite radnju prema reči, a reč prema radnji, i naročito se starajte da nikad ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva preteranost promaši cilj glume, čiji je zadatak, u početku i sad, bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode: da vrlini pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom sadašnjem pokolenju i biću sveta njegov oblik i otisak.“
Hamlet, Treći čin, scena druga

Renesansni duh najvećeg pesnika i dramskog pisca engleskog jezika ostavio nam je bezvremeno nasleđe, a njegovi junaci postali su metafore i simboli ljudske prirode. Romeo i Julija su oličenje snažne mladalačke ljubavi koja se u svom najvećem poletu suprotstavlja društvenim normama; Hamlet je najprovokativniji tragični junak jer postavlja pitanja o smislu ljudskog života; Magbet je kraljoubica zaslepljen ubilačkom strašću, a kralj Lir otac koji se kobno ogrešio o roditeljsku ljubav.

Šekspirove tragedije nas opominju na značaj etike kao ličnog izbora pojedinca jer njegovi junaci zbog svog izbora neminovno stradaju. Ideali kojima oni streme možda nisu po meri ovog sveta, ali je zato svaka tragedija izraz opšteljudskih i neprolaznih istina. Zbog toga nas Šekspirova slika vrline i poroka duboko uznemiruje i provocira, a majstorstvo njegovih stihova odzvanja kao neprekinuti eho vekovima.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 28 Dec - 10:51

Šekspirove (William Shakespeare) drame i stihovi biće poznati dok god je sveta i veka, ali njegov život je i dan-danas ostao misterija. Zna se da je bio najstariji sin od osmoro dece i da se oženio osam godina starijom ženom koja mu je rodila troje dece. Šekspirova trupa je kao najistaknutija pozorišna trupa u zemlji imala patronat samog kralja i postala poznata kao “Kraljeva družina” (King’s Men). Iako je bio popularan za života, postao je neizmerno više poznat u vekovima koji su usledili. Njegovi pozorišni komadi “Romeo i Julija”, “Hamlet”, “San letnje noći” i “Mletački trgovac” su među najizvođenijim delima u pozorištima širom planete, a njegove reči su postale najdragoceniji dragulji književnosti.
“Svet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu.”
“Dve najlepše na nebu zvezde, nekim poslom sprečene, zamolile su oči njene da umesto njih svetlucaju malo, u sferama njenim, dok se ne vrate.”
“U ljubavi pravoj nikada ništa nije teklo glatko.”
“Ratnik slavan zbog ratničke strasti, posle hiljadu pobeda, već s jednim porazom biva brisan sa liste časti i podvizi mu postaju bezvredni. Voljen sam, volim – to su sreće slavne, takvom ljubavlju da joj nema ravne.”
“Zaljubljeni uvek jedno drugom žure, k’o đaci iz škole na koju se dure. Dragi se od drage rastaje u brizi, k’o sumoran đačić kad se vraća knjizi.”
“Ljubav se rađa, živi i umire u očima.”


“Od našeg rastanka oko mi je tobom zaneto i više ne upravlja hodom, ne vrši dužnost i ne vlada sobom…”
“Vruća krv rađa vruće misli, vruće misli daju vruća dela, a vruća dela su ljubav.”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35406

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   Pon 28 Dec - 10:53

Sumnjaj da l’ zvezda sja, da l’sunce u krug se kreće, da l’ istina slagati neće, al’ ne da volim te ja.”
“Ako ti u pamćenju nije ostala ni najmanja ludost na koju te je navela ljubav, nikad nisi ni voleo.”
“Ljubav nije ljubav koja se menja kad naiđe na promenu ili odlazi sa onim koji odlazi. O, ne! To je večni putokaz, snažan i ničim uzdrman. To je zvezda vodilja svakoj izgubljenoj barci čija je vrednost nepoznata, ali ne i veličina. Ljubav nije igračka vremena, mada rujne usne i obrazi pod zamah njegova srpa dolaze. Ljubav se ne menja sa njegovim kratkim časovima, nedeljama, ona traje večno, do samog sudnjeg časa. Ako je ovo greška, dokaži mi ili ja nikada pisao nisam, a čovek voleo nije.”
“Slabosti, ime ti je žena!”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Wiliam Shakespeare   

Nazad na vrh Ići dole
 
Wiliam Shakespeare
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Wiliam Shakespeare
» William Shakespeare
» WILLIAM SHAKESPEARE " HAMLET "
» William Shakespeare
» William Blake
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-