Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Srpkinje u istoriji

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3, 4  Sledeći
AutorPoruka
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sub 23 Mar - 20:58

Isidora Sekulić

Najumnija žena 20. veka, prva žena akademik u srpskoj istoriji (redovni član SANU-a od 14. novembra 1950. godine), književnica, radila je i kao nastavnik (Srpske više devojačke škole u Pančevu, a potom i ženske škole u Šapcu, i u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu), studirala je pedagogiju i književnost, ali su je i interesovale i prirodne nauke, kao i filozofija koju je doktorirala u Nemačkoj, 1922. godine.

Poput Nadežde Petrović, sestre poznatog nam pisca Rastka, koja ostaje upamćena u srpskoj i evropskoj istoriji kao slikarka, Isidora, će otići u rat da pomogne srpskom narodu i do povlačenja srpske vojske 1915. ostaje na frontu kao bolničarka.

U istoriji srpske, ali i evropske književnosti, Sekulić ostaje upamćena kao esejista koji je pisao o mnogim našim pesnicima: Branku Radičeviću, Lazi Kostiću, Đuri Jakšiću, Milanu Rakiću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvo svoje delo “Saputnici” objavljuje 1913. godine, nakon čega putuje u Norvešku i 1914. objavljuje i “Pisma iz Norveške”, putopis u kome otkriva prirodne lepote ove zemlje, ali i težak položaj njenih ljudi, koje odlikuje istrajnost, hrabrost i jačina, sposobnost da u okrutnim uslovima ipak uspevaju pronaći smisao svoga bitisanja i razlog za borbu i osmeh. Ona govori i o istoriji Norveške, političkim prilikama, jeziku, doktorima, uslovima za rad, ali i o ženama, onim usamljenim koje, iako same, bez muške zaštite čitavog života, uspevaju da prkose sudbini koju im je nanela negostoljubiva sredina iz koje često pobegne svako kome se pruži prilika ne uspevši da podnese tišinu i usamljeništvo koje u tim predelima vlada.

Žene su, naime, ostale “stare devojke” iz nekoliko razloga: rađalo se više ženske no muške čeljadi, muškarci su bežali sa tih prostora češće no lepši pol. Te “stare devojke” je odlikovala hrabrost, bile su vredne, i najzrelije upravo u toj svojoj slobodi, i često bolje snabdevene od njih0vih udatih drugarica. Isidori se dopalo što su te žene bile jače od svoje nevolje, što se ne grizu u zavidljivosti i što traže smisao, a ne izgled stvari. Ono što daje posebnu draž ovom putopisu jeste i činjenica da je u njemu utkana jedna istorijska slika Norveške, slika koju možemo lako uporediti sa današnjom i uvideti koliko je jedan narod sa takvim lepim osobinama uticao da njihova zemlja i država napreduje za tako relativno kratak period.

U svom velikom i svestranom opusu Isidora je ostavila i ljubavni roman “Đakon Bogorodičine crkve” (1919), zbirku pripovedaka “Kronika palanačkog groblja” (1940), “Zapisi” (1941), zbirku eseja “Analitički trenuci i teme” (1941), “Zapisi o mome narodu” (1948), “Njegošu, knjiga duboke odanosti” (1951), “Govor i jezik, kulturna smotra naroda”.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Inspiraciju ili potrebu da napiše “Kroniku palanačkog groblja” Isidora nalazi upravo na zemunskom pravoslavnom groblju gde su od 1900. godine počivali njen otac i brat, te je ona ovo tiho mesto često posećivala, a tu se i sprijateljila sa grobarom Nikolom. Ovaj stari grobar i Isidorin prijatelj, bio je poznavalac istorije mnogih zemunskih porodica i sudbina ličnosti koje su tu počivale, a svoje priče rado je delio sa Isidorom. Naša spisateljica je sve beležila u tzv. crnu svesku, a nju je i spalila pred smrt. Naravno, pre spaljivanja sveske, sve priče starog grobara Nikole pretkala je u jedno od svojih najboljih ostvarenja, u delo “Kronika palanačkog groblja”.

Interesantan je detalj iz Isidorinog života u vezi sa putovanjima. Naime, ona je veoma volela da provodi dane posećujući razna mesta, te je tako bila u Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj, Skandinaviji, Rusiji, Maloj Aziji, Africi. U Maroko je išla ugljarskim brodom, jer je “volela da putuje kako putuju siromašni ljudi, kao što je ona”.

Jovan Deretić u “Istoriji srpske književnosti” piše da je Isidora Sekulić prva velika žena srpske književnosti

Isidora Sekulić prva žena Srpkinja redovni član SANU-a










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sub 23 Mar - 21:07

Princeza Olivera Lazarević i Mara Branković

Da li je Ivo Andrić, odličan poznavalac istorije srpskog naroda, pri pisanju pripovetke “Mara milosnica” bio inspirisan mukotrpnim životima princeze Olivere i Mare Branković, ili uopšte životom svih žena u tadašnjoj turskoj državi, ostaje pitanje, ali ono što se javlja kao istinita činjenica jeste da Olivera, kao i Mara Branković, njihovi životi, iliti stradanja – sve je to zaslužno pomena i poštovanja među srpskim čeljadima.

Zašto je Olivera toliko važna, pored sve ostale dece Lazara i Milice (Mare, Jelene, Dragane, Teodore, Stefana i Vuka)? I zašto njena žrtva ostaje nepoznata među mlađim generacijama? Šta je Olivera zapravo učinila što je od bitnog značaja za Srbiju? Koja je spona između života ovih dveju Srpkinja (Mare i Olivere)? I na kraju, u kakvoj je vezi Oliverino i Marino bitisanje sa “Marom milosnicom ” – književnim ostvarenjem našeg nobelovca?

[You must be registered and logged in to see this image.]
Gradovi u kojima je Olivera živela

Princeza Olivera rođena je oko 1373. godine kao najmlađa kćer kneza Lazara i kneginje Milice. Nakon 1389. godine, kada je njen otac izgubio glavu na Kosovu, umesto Stefana Lazarevića, koji je u to vreme maloletno lice, na presto dolazi kneginja Milica. Stavljena u težak položaj odlučuje da, zajedno sa plemstvom i crkvenom jerarhijom, da svoju kćer u sultanov harem. Konačnu odluku o slanju Olivere Bajazitu donosi Državni sabor, krajem te strašne 1389. godine. Srpski narod je, prema predanjima, iz Kruševca ka Drenopolju, put Oliveri posuo ružama. A među mnogim ženama u haremu, Olivera je postala jedna od četiri sultanove zakonite žene – kadune. Kako mnogi pišu, između sultana Bajazita i Olivere rodila se ljubav; ona je bila veoma poštovana, te joj je dozvoljeno da zadrži i svoju veru među Muslimanima. Svoj položaj Olivera je koristila da pomogne srpskom narodu.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Kneginja Olivera

Nesumnjivo, ove životne činjenice srpske princeze utkane su u Andrićevo delo. Naravno, istorijski detalji su izmenjeni i prilagođeni književnoj građi. Mara milosnica je, zapravo, sasvim obična devojka iz srpskog naroda koja će dopasti u ruke Veli-paši kod koga će provesti neko vreme kao njegova žena i ljubavnica, dok on ne ode i povede sve sa sobom (poslugu, živinu, stoku…) osim nje. Dok je živela sa njim, Mari je dozvoljeno da ostane do kraja verna svom Bogu, da posećuje crkvu i ispoveda se. Čak će se i Veli-paša sukobiti sa sveštenikom iz tog mesta, jer nije dozvoljavao Mari da prisustvuje crkvenim svečanostima.

Sličnosti zaista postoje, ali da li je Andrića inspirisala baš Oliverina tragična sudbina ili težak život Mare Branković, ostaje da se pitamo. Uostalom, zar ne bi onda dao glavnoj junakinji ime Olivera milosnica? Ili je Mara predstavnica i jedne i druge, i uopšte, predstavnica svih žena koje su, nakon pada Srbije pod tursku vlast, delile istu sudbinu ili, bolje rečeno, tragediju?

[You must be registered and logged in to see this image.]
Mara Branković

Što se Oliverinog života tiče, možemo još i reći da je posle bitke kod Angore, 1402. godine, Tamerlan zarobio sultana Bajazita, ali i našu princezu. Sultan je osmog marta 1403. izvršio samoubistvo “zbog sramote nanete Oliveri”, a godinu dana kasnije princeza biva oslobođena zarobljeništva zahvaljujući bratu Stefanu Lazareviću, sa kojim će živeti sve do Stefanove smrti bivajući mu “verni pratilac, podstrekač, tešitelj, drug i savetnik”. O faktorima koji su uticali na to da Bajazit podigne ruku na sebe – u narodu su se stvarale različite verzije i slike. Naime, po jednom predanju, on i Olivera su pretrpeli strašne muke u Tamerlanovom zatočeništvu.

Bajazit je bio okovan lancima, gladan, žedan, hranjen često otpacima, dok je Olivera bila maltretirana u tom smislu što je naga do pasa, pred očima svoga muža, morala da peva i zabavlja dvorjane. Iz tog razloga, Bajazit, besan i nemoćan, udara glavom u rešetke kaveza sve do smrti. Olivera je, navodno, umrla nekoliko dana kasnije. No, istorija drugačije zbori. Naime, Tamerlan je cenio Oliveru i nije se surovo ophodio prema njenom mužu. No, Bajazit ipak umire u zatočeništvu, kao što sam već pomenula, a Olivera prelazi da živi kod brata. Nije se više udavala, nije imala potomaka, koliko je istoriji poznato, i ne zna se gde je sahranjena.

U knjizi “Princeza Olivera, zaboravljena srpska kneginja” autori (Nikola Giljen, Olivera Šaranović i Sonja Jovićević) s pravom napominju da je ona “žrtva biblijskog karaktera, bogougodna i hristolika žrtva, prineta iz slobode, ljubavi i poslušanja prema svome narodu i otačinstvu”. Danas postoji i fond Olivere, koji je osnovan radi podrške projektima za očuvanje duhovnosti, srpske istorije i baštine, a koji je i izdao monografiju princeze na engleskom, ruskom i srpskom jeziku.

Život Mare Branković umnogome liči životu Olivere. Ona je jedna od sedam princeza koje su ušle u harem turskog sultana Murata Drugog, gde se nalazilo oko 300 žena, i druga princeza koja je ušla u harem nekog sultana. U Turskoj je živela sve do smrti sultana 1451. godine. Nakon povratka u Srbiju, uspeva da dobije imanje u Ježevu. Kako se ta zemlja nalazila na putu iz Srbije u Svetu Goru, to je postalo mesto gde su svraćali pobožni putnici na svom putovanju do Svete Gore, a Mara je pomagala pružajući im odmorište. Osim njih, pomagala je i brata Grgura, ujaka Tomu Kantakuzina i despoticu Jelenu (udovicu brata Lazara). Živela je oko 70 godina i umrla 1487.

Još možemo napomenuti interesantnu činjenicu da, dok je Oliverina majka, kneginja Milica, slavljena zbog hrabrog poduhvata i dok je narod shvatao njenu žrtvu davanja svoje kćeri u harem, smatravši je sveticom, Jerina je u narodu od strane pevača nazvana “prokletom”. Naš ugledni istoričar Čedomilj Mijatović davanje Mare turskom haremu opisao je ovako: “Kakav su prizor imali da vide te jeseni seljani u dolini moravskoj, kroz koju su prolazili svatovi Mare Branković!

Šta li su mislile i osećale gomile onoga dobroga naroda, koji rukama svojim zidajući gradove Jerinine ustima kune, rečima kalja, a opet, kad mu gospodare zaboli, i njega u srce takne, te suzama svojim pere danas jučerašnje kletve svoje – šta li su mislile i osećale gomile naroda gledajući kako se otegao dug i sjajan niz, blistajući se u skarlatu, zlatu i sjajnim pancirima, prelivajući se u raznobojnoj čohi i svilenim zastavama – gledajući kako se svatovi cara turskoga povijaju kroz hladovinaste stare šume srpske, kao sjajna šarena guja s krunom na glavi, noseći u zubima srpsku biser granu?!”

Dakle, bez obzira što je Mara, nova sultanija, ostala u svojoj veri i što je imala priličan uticaj na svog supružnika, posebno kada je reč o politici u vezi sa tadašnjom Srbijom, despotica se nalazi na stubu srama narodnog pevača. Kao da je zaboravljeno da je takvu odluku pre nje već donela i kneginja Milica, dajući svoju najmlađu kćer Oliveru turskom sultanu Bajazitu, istom onom koji je došao glave knezu Lazaru, njenom ocu, i vereniku joj Milošu Obiliću, za koga je, prema narodnom verovanju, trebala da se uda, a što je sprečeno Kosovskim bojem. Milica je, kako smo već pomenuli, postala svetica, a Jerina izdajica i prokletnica.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sub 23 Mar - 21:13

Prokleta Jerina i legenda o zakopanom blagu

Sećanje na bogatstvo despota Đurđa, koji je u svoje vreme bio jedan od najbogatijih vladara Evrope, zadržalo se u verovanjima o “blagu Proklete Jerine”. Mnogi lovci na blago vekovima su u smederevskom gradu tragali za njim. I danas se veruje da ispod Tvrđave postoje još neotkriveni lagumi puni zlata. Legende o zakopanom blagu široko su rasprostranjene u našem narodu i često vezane za stare gradove. Veruje se da se uoči Ivanjdana, koji se praznuje 7. jula po novom kalendaru, nebesa tri puta otvaraju i da tada mesta na kojima je zakopano blago svetle plavičastim sjajem. Hajde da se upoznamo sa malo poznatim delom istorije i saznamo više o Jerini i Đurđu Brankoviću.

Ko je bila Jerina Branković?

[You must be registered and logged in to see this image.]
Jerina - Slika sa Esfimgenske povelje


Jerina Branković (rođena Irina Kantakuzin, u narodnoj tradiciji poznata kao Prokleta Jerina) bila je srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića, za koga se udala 1414. godine. Ne zna se tačna godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400. godina. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora. Dimitrije je bio unuk vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina. Od njene porodice u Srbiji je naročito bio poznat njen brat Toma Kantakuzin (†1463). Bila je nepopularna u narodnom predanju i nazvana Prokleta Jerina, najviše zbog izgradnje grada Smedereva, tadašnje nove srpske prestonice. Po narodnom predanju, njena vladavina bila je surova.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Mali grad smederevske tvrđave, dvor despotice Jerine

Prema istorijskim izvorima, Jerina je bila druga žena despota Đurđa Brankovića. Ne zna se ime njegove prve žene sa kojom je imao ćerku Jelenu, ali je izvesno da je bila trapezuntska princeza. Za Maru, Đurđevu navodno najstariju kćerku, ne zna se pouzdano da li je bila Jerinina ćerka, ili Đurđeva ćerka iz prvog braka. Ostala deca Jerine i Đurđa Brankovića bila su Lazar Branković, Todor Branković, Grgur Branković, Stefan Branković, srpski despot, Katarina Branković, udata za grofa Ulriha II Celjskog. Turci su 1441. godine zarobili Grgura i Stefana Brankovića i oslepeli ih po naredbi sultana Murata II. Prema legendama, Stefan je oslepeljen tako što su mu iglom boli oči sve dok iz njih nije iscurela sva tečnost. Da bi mu to izvršili, morao je nekoliko sati da sedi mirno, vezan, i da gleda samo u jednu tačku. Tako slep oženio se Angelinom, koja se kasnije zamonašila, u novembru 1460. godine. Jedno vreme živeli su u Albaniji, potom u Italiji i tamo ostaju do despotove smrti 1476. godine.

Jerina je umrla kao monahinja u Rudniku 2. ili 3. maja 1457. godine, a pretpostavlja se da ju je otrovao njen sin Lazar. Stari gradovi širom prostora naseljenih Srbima po njoj su dobili imena Jerinin grad. (Smederevo, Golubac…)

Mit o prokletoj Jerini

[You must be registered and logged in to see this image.]
Golubački grad na Dunavu u Đerdapskoj klisuri


Ipak, legenda je uvek jača od istorije. Narod teži da stvori mit o pojedinim ljudima, verovatno da se nikada ne zaborave, i da takvi, kao tipovi, predstavljaju simbole jednog vremena ili osobine. O samoj Jerini ostala je u narodu veoma loša uspomena, pa je nazvana “Prokleta Jerina”. Njeno je ime neizbrisivo vezano za izgradnju Smedereva, koje je podignuto za veoma kratko vreme uz ogromne žrtve koje je podnelo stanovništvo Despotovine. Mnogima nije bila jasna svrha izgradnje ove ogromne tvrđave, pa su to pripisali Jerininom hiru, tim pre što je radovima upravljao njen brat Đorđe Kantakuzin.

U predanjima širom Srbije sačuvalo se sećanje na zidanje Smedereva. Težak kuluk, koji je tamošnje stanovništvo moralo da podnosi prilikom zidanja ovog strateški važnog mesta, održao se u narodnom sećanju do današnjeg dana. Stariji ljudi oko Smedereva i danas na pitanje ko je zidao smederevski grad odgovaraju “prokleta Jerina”.

Smrt despotice Jerine takođe je obavijena legendom. Po toj legendi, despoticu je otrovao najmlađi sin Lazar u Ostrovici, tako što joj je sipao otrov u salatu. Mada nema istorijskih dokaza, pesnici Momčilo Nastasijević u muzičkoj drami “Despot Đurađ Branković” i Vojislav Ilić u pesmi “Pećina na Rudniku” prihvatili su legendu o materoubistvu.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sub 23 Mar - 21:17

Kneginja Milica

Milica Hrebeljanović, potomak Nemanjinog najstarijeg sina Vukana, a praunuka Vukanovog sina Dimitrija, u narodnoj tradiciji poznatog kao Jug Bogdan, rođena je oko 1335. godine, a 1353. je stupila u brak sa knezom Lazarom Hrebeljanovićem. U srpskoj istoriji igra veliku ulogu u strašnom vremenu koje je nastalo nakon 1389. godine, dakle, posle boja na Kosovu, gde je i njen muž izgubio život, nakon čega ona vodi državne poslove.

Ona je prva žena u istoriji Srba koja je, zajedno sa Jefimijom, udovicom despota Uglješe, bila zapravo diplomatski posrednik. Od sultana Bajazita je izdejstvovala prenos moštiju Svete Petke iz Vidina u Beograd (mošti su bile na Kalemegdanu, a danas su u rumunskom gradu Jaši).

Zamonašivši se, kneginja Milica dobija ime Evgenija. Pored bavljenja politikom, ova Srpkinja je poznata i u književnosti, gde je ostavila trag napisavši “Molitvu matere” i “Udovstvu mojemu zenik”. Smatra se da je despot Stefan od nje nasledio sklonost ka umetnosti.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Milica, nakon što se zamonašila i dobila ime Evgenija

Srpska pravoslavna crkva je kao svetiteljku proslavlja 19. jula po crkvenom kalendaru, istog dana kada se proslavlja i njen sin despot Stefan Lazarević.

Interesantan je i onaj deo biografije kneginje Milice koji se odnosi na porodicu i decu koju je imala sa svojim mužem, knezom Lazarom. Naime, oni su imali sedmoro dece (dva sina i pet kćeri: Maru, Draganu, Teodoru, Jelenu, Oliveru, Stefana i Vuka). Pre Kosovskog boja, njihovi potomci su imali prilike da se upoznaju sa mnogim umnim ljudima tog vremena i lepotama njihovih stvaralaštva. Na dvoru i trgovima su bili prisutni putujući glumci, razni zabavljači poput mađioničara, muzičara. Njihovo obrazovanje je bilo na zavidnom nivou. Međutim, nakon 1389. njihovi životi se drastično menjaju, a posebno život najmlađe kćeri Olivere, koja je doživela tešku sudbinu.

Naime, već smo pomenuli da je kneginja Milica došla na vlast. Ali ne i kakve su je neprilike čekale. Dugo posle tragedije na Kosovom polju, nastali su sukobi među Srbima – jedni su bili za primirje sa Turcima, a drugi protiv toga. Miličinoj vlasti se suprotstavljao Vuk Branković, njen zet. Kako su još i mađarske trupe pljačkale po Šumadiji, a turske na jugu Srbije, a Bajazitove posade zauzele neke gradove – Milica je morala brzo da pronađe rešenje svojih političkih problema. Ona je sklopila mir sa Turcima, prihvatajući vazalnost Bajazitu. Mir je podrazumevao novčani danak Turcima i pomoć u ljudstvu za potrebe turske vojske. Međutim, ono što je mnogima strašno i predmet čuđenja, ali i Miličine požrtvovanosti, nje i njene dece, jeste i činjenica da je kao zalog svojih obaveza Bajazitu dala svoju najmlađu, neudatu kćer – Oliveru u harem, čoveku koji je kriv za smrt njenog oca.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

malalila

Ženski
Poruka : 52047

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Uto 26 Mar - 7:19


Nadezda Petrovic, Slikarka i Ratnica


[You must be registered and logged in to see this image.]

Bila je žena koja je slikala, držala govore, maštala, pisala kritike i u tri rata previjala borce

Nadežda Petrović rođena je 11. oktobra 1873. godine u Čačku.
Njen otac otac Dimitrije-Mita Petrović maštao je o studijama slikarstva podstaknut pohvalama Steve Todorovića, osnivača prve škole crtanja u Beogradu, ali je, poštujući očevu volju, od toga odustao. Postao je predsednik poreske uprave, istoričar, politički obrazovan i član Narodne radikalne stranke, narodni poslanik, kolekcionar starih dokumenata... a majka Mileva, rođena Zorić, bila je kći slikara, izuzetno obrazovana učiteljica naklonjena istoriji i poeziji. Milevin ujak bio je Svetozar Miletić, najistaknutiji borac za nacionalna prava Srba u Habzburškoj monarhiji.

Nadežda je bila je prvo od devetoro dece. Sva su bila darovita - najpoznatiji je Rastko, jedan od najomiljenijih srpskih pesnika. Umetnost i obrazovanje bili su sastavni deo porodice Petrović, koja se 1884. godine preselila u Beograd. Živeli su u kući Nadeždinog dede hadži Maksima Petrovića, u sadašnjoj Ulici Kraljice Marije, kući koja je bila mesto pokretanja važnih društvenih i političkih događaja. Nadežda je, podrazumeva se, sve to upijala.
Prve pouke o slikanju pružio joj je ujak Svetozar Zorić, profesor Velike škole, poznavalac slikarstva koji je i sam slikao. I to je, gotovo sigurno, bilo presudno da Nadežda postane slikarka.
Višu žensku školu Nadežda je završila u Beogradu 1891. godine, a sledeće položila ispit za nastavnicu crtanja. Kada je 1893. godine uvažena njena molba za posao nastavnice crtanja u srednjoj školi, Nadežda je nastavila učenje kod čuvenog slikara Đorđa Krstića, da bi 1896. god. upisala slikarsku i crtačku školu Kirila Kutlika. Godine 1898. Nadežda Petrović nastavlja studije slikarstva u Minhenu, kod Slovenca Antona Ažbea.
U Minhenu je nameravala da ostane jednu, a ostala je četiri godine. Za to vreme naučila je nemački, ruski i francuski jezik.
Nadežda Petrović je 1903. godine morala da se vrati u Srbiju jer joj ministar prosvete nije odobrio novo odsustvo. Ustvari, pravi razlog njenog povratka bio je sledeći: Miti Petroviću, odličnom poznavaocu srpske istorije 19. veka, kralj Aleksandar ponudio je da napiše biografiju kraljice Drage u kojoj bi dokazao plemenito poreklo njenog dede Nikole Lunjevice, marvenog trgovca, i time je po rodu izjednačio sa Obrenovićima. Mita je odbio ponudu, a kralj je naredio da ga penzionišu.
U sali „Kolarca“, 15. avgusta 1903. godine bio je održan do tada jedan od najvećih ženskih mitinga u srpstvu tog doba, kojem je prisustvovalo više hiljada žena. Tada je osnovana humana i patriotska organizacija „Kolo srpskih sestara“, a Nadežda Petrović je postala njen sekretar.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Do 1912. godine izlagala je na mnogobrojnim izložbama u Beogradu, Ljubljani, Zagrebu, Parizu i Rimu.
U Prvom i Drugom balkanskom ratu Nadežda Petrović je bila dobrovoljna bolničarka na frontu. Za vreme balkanskih ratova Nadežda se redovno javljala svojima dopisnicama. Na jednoj od njih Nadežda piše: „...Mi ovde živimo u neprekidnom jauku ranjenika, previjanju rana, pokliču naše junačke vojske, marševima njihovim, dočeku i ispraćanju njihovom na bojno polje, da ih otuda ranjene primamo i negujemo... Ranjenici stižu u transportima po pedeset i sedamdeset...“
U knjizi "Nadežda Petrović slikarka, u tri rata bolničarka", Vojislava Latković piše:
"Posle svih napora, u pucnjavi i paljbi, jaucima beposmoćnih ranjenika, preteranoj vrućini, Nadežda se i sama razbole. Epidemija tifusa htede da je odnese. I dok je ležala i lečila se, pisala je svojoj dobroj prijateljici, koleginici, Kosari Cvetković, koju je kao vilu, u više navrata, slikala: „Mnogo sam ti se namučila, toliko da je naposletku bilo izvan moje moći, te padoh u postelju... moglo je biti da se više nikad ne vidimo...“, Objava rata 1914. zatekla je u Italiji. Oporavila se od tifusa preležanog u Skoplju za vreme epidemije 1913. i vratila odmah u zemlju.
Za vreme Prvog svetskog rata Nadežda Petrović je bila dobrovoljna bolničarka Dunavske divizije, sa kojom učestvuje u borbi na Mačkovom kamenu. Svojima piše: „Borbe vođene na tom položaju bile su više nego ogorčene, borbe do istrebljenja. Svi komandiri četa, komandiri bataljona, vodnici, pet komandanata puka, pet potpukovnika iz devetog, četvrtog prekobrojnog, četvrtog prvog i drugog poziva i 64 oficira iz Osamnaestog puka, izginulo je i smrtno ranjeno, a vojnika upravo je ostalo na polovini iz sviju pukova. Ima jedinica koje su brojale od 450 na 120. Ranjenika smo imali 4 000, ja mišljah poludeću od jada i čuda .... imala sam nervnu krizu .... kada su nam odjednom doneli dvadeset oficira teško ranjenih, bejah skamenjena ... smestila sam ih u veliki šator ... otpočela sam očajno plakati, tako da su me siromasi oni sami tešili... Nijedan rat naš prošli ne pružaše nam toliko jada i strahote ...“

[You must be registered and logged in to see this image.]

Posle pobede srpske vojske u Cerskoj i Kolubarskoj bitci u zatišju 1915. god. Nadežda odlazi za Skoplje gde se sklonila njena porodica. Rodbina je preklinje da se ne vraća na bojište, a u Vrhovnoj komandi je odlučeno da hrabra slikarka, neustrašiva, a ipak krhka, mora hitno da se povuče u mirnije područje, da radi u pozadini. Tada je Nadežda mogla da bira, da ide na konferereciju u Rim, u jednu beogradsku bolnicu na rad ili u bolnicu jedne strane misije u Niš. Međutim, sva odvažna, izabrala je svoju bolnicu u Valjevu.
Tada je Valjevo bilo „...velika kužnica, u kojoj se jedva zna ko je živ, ko je mrtav...“. Posle Suvoborske bitke ovaj grad je kosila epidemija pegavog tifusa. Bolest je odnosila vojnike, lekare, bolničare i civile. Krajem marta, zaraza je zahvatila i nju. Bolovala je sedam dana. U prolazu s bojišta video ju je prijatelj slikar Branko Popović. „Uz litar najbolje kameničke šljivovice koju sam joj po želji bio doneo, pretresali smo tada poslednji put važna pitanja našeg mladog slikarstva. To je bio razgovor dostojan umetnika i junaka, Nadežde Petrović”, zabeležio je kasnije.
Nadežda je umrla 3. aprila 1915. godine.
Prva rezervna bolnica u Valjevu sutradan je izdala saopštenje sledeće sadržine:
"S izrazima duboke i iskrene tuge objavljujemo da smo, pored tolikih žrtava koje su pale protiv epidemije, sinoć u osam časova prineli na oltar drage nam Otadžbine još jednu. Užasnoj bolesti podlegla je i Nadežda Petrović, akademski slikar, nastavnica Ženske gimnazije, dobrovoljna bolničarka Prve rezervne valjevske bolnice. Umrla je neumorno radeći na negovanju i spasavanju hrabrih boraca još od početka rata. Objavljujući ovaj redak i svetao primer samopožrtvovanja ove plemenite Srpkinje, molimo za saučešće".
Sahranjena je na beogradskom Novom groblju.
Nadežda Petrović je bila žena koja je slikala, držala govore, maštala, pisala kritike i previjala borce. U tri rata je bila bolničarka. Sačuvano je više od 200 njenih dela, a neka su joj osigurala najistaknutije mesto u modernoj srpskoj umetnosti.
Dela ove velike srpske likovne umetnice čuvaju se u zbirkama velikog broja muzeja i galerija u Srbiji. Ona najznačajnija predstavljaju dragulje kolekcija Narodnog muzeja u Beogradu, Umetničke galerije "Nadežda Petrović" u Čačku i drugih.
U čast Nadežde Petrović, u Čačku od 1960. god. svake druge godine održava se likovna smotra pod nazivom „Memorijal Nadežde Petrović“. Na papirnoj novčanici Narodne banke Srbije od 200 dinara nalazi se lik Nadežde Petrović, a na poleđini te novčanice čuvena fotografija bolničarke Nadežde Petrović iz 1913. godine.

M.H.
mojheroj.com


Nadezda Petrovic - Galerija slika

Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pon 8 Apr - 21:27

Odana narodu i Milošu

Kneginja Ljubica hrabra, odlučna, plemenita,voljena u narodu. Posle pogibije brata Jove nikada nije stavila minđuše

[You must be registered and logged in to see this image.]

PRVA kneginja obnovljene Srbije, Ljubica Obrenović, rođena je 1785. godine u rudničkom selu Srezojevci u staroj, uglednoj srpskoj porodici Vukomanovića. "Otac" srpskog pozorišta, Joakim Vujić zabeležio je da su Vukomanovići "bili česni i bogate gazde, ljudi koji su počitanije i kod naroda imali".

O Ljubičinom rođenju prepričavana je legenda koju je i sama kneginja kasnije kazivala. Prema rečima njene majke, nekoliko dana po rođenju u kuću Vukomanovića došao je neki Turčin na konak. Čuvši da dete plače, on upita čije je. Pošto mati odgovori da je njeno, Turčin reče da se mora poturčiti. A kad je doznao da je devojčica i da je rođena sa dva crna mladeža na plećima rekao je: "Čuvajte je dobro; ona će nekad za glavara od zemlje znati. Druge nije, mora se poturčiti."

Uplašena majka je, po kneginjinim rečima, iste noći prenela dete u devetu kuću da ne bi bilo silom poturčeno. Detinjstvo i ranu mladost Ljubica je provela u rodnom selu i roditeljskoj kući pomažući majci u svim domaćim poslovima.

Kakva je bila ova žena na kojoj su, kako je govorio, "ostale oči" budućeg Miloša Velikog, a koju je on kasnije zapostavljao i ponižavao? Savremenici su zabeležili da je bila srednjeg rasta, lepa i radna, veoma razumna i prema svima dobra. Ne zaboravljajući svoje poreklo, kada je htela - umela je da pokaže ko je i šta je. Ljubaznošću je pridobijala okolinu. Govorila je lepo i lako, ali i ubedljivo. Veoma pobožna, uvek se trudila da učini kakvo bogougodno delo i pomogne sirotinji. Njen neobično jak i čvrst karakter bio je svima dobro poznat. Umela je, kad je to bilo potrebno, da razgovara sa narodom.

Uz svog muža, Ljubica je u 19. veku svakako bila najpopularnija i najpoznatija ličnost u srpskom narodu. Stranac koji je tridesetih godina posetio Srbiju, zapisao je: "...Srbi dobro cene svoju kneginju i kada bi njen muž slučajno umro, drži se da bi javno mišljenje predalo gospođi Ljubici namesništvo kneževsko..." Razumna i bistra, ona se snalazila i u najtežim situacijama.

Ljubica se odevala jednostavno. Nosila je odeću kao i druge bogatije žene, a u vreme teških i mučnih dana tokom Prvog i Drugog srpskog ustanka imala je za pojasom i dva mala pištolja. Kasnije je oblačila srpsku građansku nošnju. Nije volela raskoš, niti je nosila mnogo nakita.

PREZIME OD POLUBRATA
MILAN Obrenović, Milošev polubrat, znameniti Karađorđev vojvoda iz rudničkog kraja, istakao se u Prvom srpskom ustanku velikim junaštvom, a bio je veoma cenjen i među ostalim vojvodama i u narodu. Koliko ga je Miloš voleo i bio mu privržen govori i činjenica da je svom prezimenu Teodorović dodao i Milanovo - Obrenović.
Posle pogibije rođenog brata Jove, u boju kod Požarevca 1815, nikada više nije stavila minđuše. Za bratom je mnogo tugovala. Kada je dobila vest da je poginuo, otišla je na bojište da ga vidi i sahrani. Tom prilikom pokazalo se njeno duboko osećanje za svoj rod: odano i požrtvovano brinula je o srpskim ranjenicima. Priča se da je brata sahranila u blizini požarevačke crkve i svojom rukom, pored groba, zasadila dva jablana govoreći: "...Rastite, rastite i pričajte jedan drugom kako tuži srce sestrino za milim bratom svojim..."

A posle smrti starijeg sina Milana, juna 1839, dugo je nosila crninu. Opisujući kneginju iz tog vremena savremenici su zabeležili da je "...sa crnom šamijom, raspletenom kosom i crnom vezenom haljinom više ličila na kakvu kaluđericu negoli na vladajuću kneginju..."

Što se raskoši tiče, jedini izuzetak Ljubica bi činila za vreme velikih praznika i u dane primanja. Bilo je slučajeva kada se pojavljivala svečano obučena i s velikom pompom. Jednom prilikom, u Kragujevcu, došla je na neki bal sa sinom Mihailom u kočijama u koje su bila upregnuta četiri konja. Iako su sve zvanice već bile na okupu, orkestar je tek po njenom dolasku počeo da svira.

U teškim vremenima umela je da ispolji ličnu hrabrost i srčanost kad god je bilo potrebno. Prvi put je to pokazala kada je, po propasti Prvog srpskog ustanka, Miloš hteo da je pošalje s decom i svojom majkom u Crnu Goru ili Nemačku. Energično je odbila njegov zahtev govoreći: "...Živa neću iz svoga zavičaja, a mrtvu me mogu i psi izesti..." Bežeći ispred turske odmazde, Ljubica je Miloševog momka, Marka Štitarca, zaklela da nju, decu i svekrvu pokolje kako ne bi pali u ruke Turcima. Dobro je znala kome je ovo rekla: da je bilo potrebno - Štitarac bi to i učinio!


Mnogobrojni su primeri Ljubičine hrabrosti. Kada je u boju na Ljubiću Miloš uzmakao pred Turcima i sa saborcima došao svojoj kući, a znajući da se u drugim krajevima Srbije vode žestoke borbe, rekla je: "Eto vidite šta rade ljudi! A vi, šta ste učinili? Kecelje ženske pašite, a mi žene da idemo da se bijemo."

Uz hrabrost i odlučnost, krasila ju je i plemenitost. Kada je 1842. godine u Beogradu umrla Karađorđeva udovica Jelena, njena venčana kuma, po Ljubičinom nalogu svečano je opojana i saonicama prebačena u Topolu da se sahrani. Kneginja je pratila pokojnicu do samoga groba i u Beograd se vratila po završetku svih pogrebnih ceremonija.

Kneginja Ljubica je imala još jednu lepu osobinu: bila je to ogromna ljubav prema svom narodu i otadžbini. Stoga nije čudo što je na samrti poručila Mihailu: "Sine, majka te ostavlja u amanet narodu tvome koji je dokazao da te ljubi. Ljubi, sine i ti svoj narod više nego samog sebe!"

novosti










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Ned 23 Feb - 22:40

Kad su Srpkinje vladale Evropom
Marko LOPUŠINA / novosti.rs

Srpske princeze u srednjem i 20. veku bile popularne mlade među plemstvom na Starom kontinentu. Odlučno upravljale Ugarskom. Najviše odlazile na ruski dvor, a po lepoti se pamti Jelena Petrović Savojska

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ana Jakšić Glinskaja, Sultanija Mara, Olivera Lazarević

JOŠ od 12. veka postoje zapisi o srpskim princezama i kneginjama koje su postale moćne i cenjene evropske vladarke. U mađarskim dokumentima, na primer, nalaze se podaci o dvema kraljevskim damama srpskog porekla, koje su bile na čelu Ugarske. Prva je bila raška princeza Jelena od Srbije i kraljica Ugara, a druga ugarska kraljica Jelisaveta Kotromanić.



Princeza Jelena, ćerka župana Uroša Prvog iz Rasa, udala se 1132. godine za slepog kralja Belu Arpadovića. Kada je Jelena odlazila među Ugare, otac kralj Uroš joj je rekao:

- Pred Ugarima ne smeš da pokažeš strah. Pored slepog muža, ti ćeš biti i kralj i kraljica. Moraš mu roditi sinove i postati Ugarka, pa vladaj odlučno i surovo.

Princeza Jelena Srpska, kako su je zvali, u miraz je svom mužu donela deo Bosne. Javnosti je predstavljena na saboru u Aradu. Kralj Bela i kraljica Jelena imali su četiri sina, Gezu, Ladislava, Stefana i Almoša, i ćerke Sofiju i Gertrudu, koje su mlade umrle.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na saboru u Ostrogonu 1136, Bela i Jelena proglasili su svog sina Ladislava za hercega od Bosne. Poslednji put kraljica Jelena se pominje u hronikama za 1156. godinu. Njeni unuci su vladali Ugarskom do 1172, a unuke su se udavale za vladare Nemačke, Aragona, Bugarske, Vizantije, Ukrajine i Poljske - piše dr Ljubivoje Cerović.
Druga srpska kraljica Jelisaveta, iz roda Kotromanića, udata je 1353. za Ludovika Velikog sa kojim je rodila četiri ćerke. Nakon Ludovikove smrti 1382. Jelisaveta je postala kraljica Ugarske. Bila je jedina žena vladar sve do vremena Marije Terezije. Presto Ugarske je delila sa ćerkom Marijom. Njena druga ćerka Jadviga je udajom za Vladislava Jageloviča krunisana u Krakovu 1384. kao kraljica Poljske.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na ukrajinskom dvoru od 1147. do 1154. godine brat velikog kneza Vladimir Mstislavič je iz Ugarske doveo nevestu koja je govorila srpski. Bila je to ćerka svemoćnog palatina, srpskog župana Beloša, koju su zvali po nadimku kneginja Banovna. Vladimir je kao vladar dobio kneževinu dorogobušku, s prestonim gradom Volinjskim. Živeo je lepo sa srpskom kneginjom Banovnom, s kojom je izrodio sinove Rostislava, Mstislava, Jaroslava i Svjatoslava, beleži hroničar Duško Lopandić.
Prema retkim podacima, Konrad, knez od Znojma, član češke vladajuće porodice Pšemislovića, oženio se oko 1134. godine Marijom, sestrom ugarske kraljice Jelene i ćerkom srpskog velikog župana Uroša Prvog. Preko kneginja Marije Srpske, kako su je zvali Česi, vladarska porodica orodila se kasnije s poljskim, nemačkim i drugim vladarskim porodicama srednje i istočne Evrope. Imali su dva sina, Ernesta i Konrada Trećeg Ota, i kćerku Jelenu. Drugi sin, Konrad Oto postao je 1179. gospodar cele Moravske, a 1182. godine dobio je od nemačkog cara Fridriha Barbarose i titulu grofa Moravske. Kći Jelena se 1166. udala za poljskog vojvodu Kazimira Pravednog iz vladajuće dinastije Pjastovića. Potomci Kazimira Pravednog i Jelene od Znojma tako su Ugarskom vladali do 16. veka, a Poljskom do 17. veka.

- U vreme vladavine despota Petra Četvrtog Rareša u Moldaviji od 1526. do 1546. njegova žena Jelena, bila je ćerka poslednjeg srpskog despota Jovana Brankovića. Kao zadužbinar u Botošanu je sagradila dve crkve. U jednoj od njih stoji natpis „Jelena despotovna, gospožda Petra vojvode, dšti Joana despota“. Njihova ćerka Roksanda postala je supruga moldavskog vojvode Aleksandra Lupušnjana - piše istoričar Ljubivoje Cerović.
Ruski dvor je ipak imao najveći broj Srpkinja. Istoričar Dejan Tanić, koji se bavio poreklom cara Ivana Vasiljeviča Groznog, otkrio da je car imao srpske pretke.

- Njegova majka Jelena Vasilijevna Glinskaja i baba Ana Jakšić su Srpkinje. Car Ivan Grozni je dete kneginje Jelene i ruskog velikog kneza Vasilija Ivanoviča, regenta Rusije od 1533. godine. Kako je car rano ostao bez majke i oca, brigu o njemu preuzela je baba, princeza Ana Jakšić od Srbije, koja ga je upoznala sa srpskom tradicijom i učenjem Svetog Save - ističe Dejan Tanić.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rodbinske srpsko-ruske veze ojačala je i dinastija Petrovića iz Crne Gore, kada se ćerka Milica udala 1889. za velikog kneza Pjotra Nikolajeviča, unuka cara Nikolaja Prvog. U ovom braku su rođeni Roman, Marina i Nadežda. Brak u Rusiji je sklopila i Anastasija Njegoš, zvana Stana, sestra princeze Jelene, koja se udala za Georgija Maksimilijanoviča na imanju Romanovih 1889. Iako je brak vrlo brzo završen, u njemu je rođeno dvoje dece, knez Serjoža Georgijevič i kneginja Jelena Georgijevna. Princeza Stana se potom 1907. godine udala za velikog kneza Nikolu Nikolajeviča Romanova i postala velika kneginja. Umrla je u Antibu 15. novembra 1935. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Početkom 20. veka veka, kneginja Jelena, jedina ćerka kralja Petra Prvog Karađorđevića, posle školovanja u Evropi, otišla je u Rusiju sa napunjenih 14 godina. U potrazi za suprugom, udala se 1911. za kneza Jovana Konstantinoviča, unuka cara Nikolaja Prvog. Venčanju su u Sankt Peterburgu prisustvovali car Nikolaj Drugi i kralj Petar Prvi Karađorđević. Srpska velika kneginja je rodila ćerku Jekatarinu i sina Vcevoloda. U vreme likvidacije porodice Romanov, kneginja Jelena se, preobučena u milosrdnu sestru, sa decom probila do srpskog poslanstva. Umrla je u Francuskoj 1962. ne videvši Srbiju.
Od svih srpskih princeza najpopularnija i najlepša je bila Jelena Petrović Savojska. Bila je žena kralja Vitorija Emanuela i pretposlednja kraljica Italije. Rođena je na Cetinju, ali je mladost provela na ruskom carskom dvoru. Na prijemu povodom venčanja cara Nikolaja Drugog je upoznala napuljskog princa Vitorija Emanuela. Venčani su 24. oktobra 1896. Njihovi potomci Jolanda Margarita Savojska, Mafalda Marija Savojska, Umberto Savojski, Đovana Savojska, Marija Frančeska Savojska doživeli su i 21. vek. Kraljica Jelena Savojska preminula je 1952. godine u Monpeljeu. Katolički biskup Rišar iz Monpeljea inicirao je da se ona proglasi za sveticu.

NEMAČKA

ŠESTA ćerka crnogorskog kralja, princeza Ana, udala se 1897. za Franca Josifa Bateneberga, potomka ogranka hesenske dinastije koja je u Nemačkoj samo formalno uživala vladarske prerogative. Venčanje je obavljeno na Cetinju, po propisima evangelističke vere. Nisu imali dece, a Ana je umrla 1971. u devedeset sedmoj godini - tvrdi istoričar Ljubivoje Cerović.

VEČNA KRALjICA

JELENA Grba Daboš je bila supruga kralja Stepana Dobiša i kraljica Bosne od 1395. Ona je nakon njegove smrti izabrana od vlastele za vladarku, ali je tri godine kasnije smenjena. Ostala je da živi u Bosni sa titulom kraljice. U braku sa kraljem Dabišom je imala samo jednu ćerku, Stanu, koja se udala za Đurđa Radivojevića.

SULTANIJE OLIVERA I MARA

- ŠEST meseci nakon Kosovske bitke, kneginja Milica, po savetu patrijarha, dala je ćerku Oliveru za sultana Bajazita Prvog. Kneginja Olivera je kao sultanija sa Bajazitom izrodila Sulejmana, Isu i Mehmeda. Sin Mehmedov, a Oliverin i Bajazitov unuk Murat Drugi postao je vladar Osmanlijskog carstva. On se 1435. oženio Marom, ćerkom Đurđa Brankovića. Obe srpske sultanije Olivera i Mara nisu menjale imena, ni svoju pravoslavnu veru - tvrdi istoričar dr Jusuf Mulić.










[You must be registered and logged in to see this image.]


Poslednji izmenio Shadow dana Uto 19 Avg - 19:13, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Čet 24 Jul - 22:12

Milica Stojadinović: Rodoljubiva vila iz Vrdnika

Dok je tinjala revolucija u Vojvodini, želela je da krene na ratište i s gitarom u ruci ustanicima peva junačke pesme

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vuk Stefanović Karadžić joj je tepao "moja kći iz Fruške", Petar Drugi Petrović Njegoš je navodno govorio da bi bila kneginja Crne Gore samo da on nije vladika, Ljubomir Nenadović ju je slavio u pesmama, Đorđe Rajković joj je posvećivao stihove... Vrdnička vila, kako su zvali Milicu Stojadinović Srpkinju, bila je jedna od naših prvih pesnikinja. Jovan Skerlić je zapisao da su ljudi odlazili da je vide kao da je nekakvo čudo - spisateljsko i neobično lepo. Izazivala je divljenje, ali i uzdahe, mnogih velikana svog doba. I bila je poznata kao Milica, lepa pesmotvorka i srpska pevačica Milica.


Na svet je došla 1828. godine, u sremskom selu Bukovac, koje je njena porodica vrlo brzo zamenila Vrdnikom. Na južnim obroncima Fruške gore, sveštenička ćerka je provela dobar deo života - pesničkog, rodoljubivog...

Bila je darovita, hrabra i radoznala devojčica željna znanja. Učitelj iz Banovaca, gde se kasnije preselila, žalio je što nije dečak, pa da ide dalje na nauke. Ipak, privatno se školovala u Petrovaradinu, učila je nemački i slovački jezik, svirala gitaru. Mnogo je polagala na samostalno obrazovanje, pa je kasnije savladala i francuski i italijanski jezik.

Navršila je tek 13. leto kada je objavila prvu pesmu u "Serbskom narodnom listu", odredivši tada svoje zanimanje. A nedugo zatim, 1848. godine, pozdravila je plamen koji je zahvatio celu staru Evropu, kao prvu svetlost mlade slobode srpske. Bila je veliki rodoljub. Dok je tinjala revolucija u Vojvodini, želela je, po ugledu na Jovanku Orelanku, da krene na ratište i s gitarom u ruci ustanicima peva junačke pesme.

Čitala je narodne rime, pisala stihove u kojima je veličala spomene stare slave i sjaja, cara Dušana i njegove pohode, Karađorđa i Miloša Obrenovića, plakala nad Kosovom... Pisala je koliko voli Srbiju, "to malo čislo u slobodi", "dragu zemlju gde slobode drvo cveta".

Prvu zbirku pesama je izdala 1850. godine, a potom 1855. i 1869. U međuvremenu je objavljen i njen dnevnik u tri knjige - Miličino najpoznatije i najbolje delo - "U Fruškoj gori 1854". Bila je to dragocena riznica pesama, narodnih običaja, pisama dragim ljudima... Bila je veoma pobožna, pa nije bilo stranice u njenom dnevniku u kojem nije upisana reč crkva, manastir, Bog. Tu je Milica pisala i o prvoj poseti Vuka Stefanovića Karadžića, koji se brinuo da joj pronađe posao i dobro je uda. Iz prepiske sa Vukom saznajemo da je 1857. godine Milica razmišljala da ode u Bugarsku i radi kao učiteljica, ali je sve ponude odbijala.

U Beograd, koji je njoj bio pojam slobode, došla je 1862. godine, kada je veliki grad bio pod bombama, a ona bila na barikadama i pisala tekstove koji se smatraju prvim zapisima "žene ratnog dopisnika".

POBOŽNOST I SKROMNOST SU VRLINE
U DNEVNIKU je Milica zabeležila da bi volela da srpska devojka u prvom redu bude Srpkinja, rodoljubiva, pobožna, skromna i radna, da voli maternji jezik, pradedovsku veru, prirodan život blage naravi. Ponosi se što u kući radi kao i obična seoska devojka, koja knjigu nije u ruci imala.


[You must be registered and logged in to see this image.]

"Nisam mogla srcu odoleti, da ne vidim vojnike srpske... Ja sam ceo dan u Beogradu bila, i provela sam ga samo u obilaženju barikada i u gledanju radnika", pisala je Milica.
A njen prijatelj i austrijski pesnik Ludvig August Frankl je zapisao:

"Jednoga dana iđaše ona kroz ulice u svom crnom plaštu s raspletenom kosom i zapaljenom svećom u ruci i dovikivaše ljudima kako mogu da budu tako ravnodušni: osvetite sramotu Kosova polja i uzdignite opet carevinu."

Teško je podnela gubitak majke, ali je prekretnicu napravila tek posle očeve smrti, kada se preselila u Beograd, koji je nazivala svojim gradom. To je bio kraj njenog književnog života. Kuću jednog grčkog trgovca u Savamali je izabrala za novi dom, u kojem je umrla 1878. godine u teškom siromaštvu. Sahranjena je od milostinje, na Tašmajdanskom groblju, ali su njeni posmrtni ostaci 1905. godine preneti u Požarevac, gde joj je živeo brat. Na godišnjicu Kosovske bitke, 28. juna 1912. godine, Milici je podignut spomenik u Vrdniku. Osnovna škola u ovoj fruškogorskoj banji nosi ime vrdničke vile. Svakog oktobra se, u Bukovcu, Novom Sadu i Vrdniku, u njenu čast održava manifestacija "Milici u pohode", a od 1994. godine u Vojvodini se dodeljuje prestižna književna nagrada "Milica Stojadinović Srpkinja".

[You must be registered and logged in to see this image.]

"Iz ljubavi za poeziju, ona je promašila ceo svoj život, i bila žrtva knjiga i jednog književnog višeg sna života", zapisao je o Srpkinji Jovan Skerlić.


novosti










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:36

Ovih 11 žena su proglašene narodnim herojima!



Više od 100.000 žena, u ulozi vojnika, radnica hitne pomoći, medicinskih sestara, kuvarica, kurirki, a ovo su neke od njih koje su dobile orden heroja

[You must be registered and logged in to see this image.]


Zvanična istorija daje ograničene informacije o doprinosu žena narodnooslobodilačkoj borbi tokom Drugog svetskog rata, ali činjenica je da joj se pridružilo više od 100.000 žena, u ulozi vojnika, radnica hitne pomoći, medicinskih sestara, kuvarica, kurirki i slično.

Žrtva koje su podnele je nagrađena 1945. godine, kada su žene dobile pravo glasa, a ženska prava 1946. su postala deo Ustava SFRJ, označavajući rodnu ravnopravnost u svim sferama državnog, ekonomskog i društveno-političkog života.


Marija Bursać

Rođena u Kamenici kod Drvara 2. avgusta 1920. godine. Bila je partizanska bolničarka, bombaš Desete krajiške brigade i prva žena narodni heroj Jugoslavije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Septembra 1943. godine u napadu na selo Prkosima, Marija se kao bombaš našla u prvim redovima, kada je i smrtno je ranjena. Poneli su je do partizanske bolnice koja je bila udaljena 40 km. Marija je na nosilima pevala i umrla pre dolaska u bolnicu.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:38

Danica Materić

Prilikom formiranja Desete brigade u januaru 1943. godine, Danica je učestvovala u dobrovoljnom uključivanju omladine u redove brigade, nakon čega joj je zatim dodeljena dužnost pomoćnice političkog komesara Treće čete Četvrtog bataljona.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Štiteći odstupnicu svojim borcima, Danica je teško ranjena i zarobljena. Odveli su ju u Knin i zlostavljali. Vodili su ju vezanu, nagu i ošišane glave kroz Knin da bi preplašili narod. Nakon mučenja su ju ubili. Za narodnog heroja proglašena je 27. novembra 1953. godine.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:39

Đina Vrbica

Đina Vrbica rođena je 1913. godine, učesnica je NOB-a i narodni heroj Jugoslavije. Godine 1940. je na Petoj pokrajinskoj konferenciji SKOJ-a za Crnu Goru, Boku i Sandžak izabrana za članicu Pokrajinskog komiteta.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bila je delegat na Prvoj konferenciji AFŽ-a održanoj decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu kada je izabrana za članicu Centralnog odbora. Poginula je u blizini sela Blatnice kod Teslića, 29. maja 1943. godine. Za narodnog heroja je proglašena 1953. godine.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:41

Dragica Pravica

Rođena je 28. oktobra 1919. u selu Bjelača kod Trebinja. Početkom juna 1942. godine, ostala je po partijskom zadatku u trebinjskom okrugu. Ubrzo su je uhapsili četnici i mučili u zatvoru u Zupcima, a zatim predali italijanskim fašistima. U zloglasnom zatvoru "Kazbek" u Dubrovniku mučena je od 12. do 16. juna 1942, gde se držala prkosno i herojski. Svojim držanjem, hrabrošću i ljudskom dostojanstvenošću zapanjila je mučitelje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uprkos svim poniženjima i užasnim mučenjima, Italijani su je vratili četnicima, jer nisu mogli da iznude priznanje. U četničkom zatvoru u Ljubomiru kraj Trebinja mučena je desetak dana najstrašnijim mukama: bičevali su je do krvi, palili joj kožu i kosu, polivali rane solju. Kad joj je četnički komandant rekao da moli za milost, polumrtva se podigla i izdajniku pljunula u lice. Odmah zatim, bila je streljana zajedno s bratom Radom, 27. juna 1942. godine.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:42

Lepa Radić

Rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici, kod Gradiške. Postala je članica Opštinskog komiteta KPJ. Išla je i kao borac u akcije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Junački se borila do poslednjeg metka hvatajući se u koštac sa Nemcima. Savladili su je i vezali. Rekli su da će joj pokloniti život ako kaže ko su rukovodioci i komunisti među zarobljenim narodom. Lepa im je odgovorila: "Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!". Imala je svega 17 godina kad su je obesili.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:43

Milka Bosnić

U toku borbe u Drvaru, Nemci su na tenk bacili ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade su bili ranjeni, a u tom kritičnom trenutku pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nemci sprovodili.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Među njima bila je i šesnaestogodišnja Milka Bosnić, koja je iskočila iz kolone, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Razbesneli Nemci su je ubili bajonetama.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:44

Rada Vranješević

Rođena je 25. maja 1918. godine u selu Rekavice kod Banjaluke. Radila je najviše u partijskim organizacijama i bila član Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije. Ujutro, 25. maja 1944. godine, na njen 26 rođendan, uhvatili su je nemački padobranci.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sprovedena je u logor na groblju i posle osmočasovnog mučenja, pokušala je da pobegne, ali je u bekstvu ubijena. Proglašena je za narodnog heroja 27. jula 1951. godine.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:45

Radojka Lakić

Rođena je 12. oktobra 1917. godine u Skender-Vakufu. Još kao učenica bijeljinske gimnazije pristupila je revolcionarnom omladinskom pokretu i 1935. godine postala članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Često je menjala stanove i živela pod lažnim imenom.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Početkom septembra 1941. godine, obučena u muslimansku nošnju, naišla je na policijske agente koji su je pretersli na ulici. Odvedena je u ustaški zatvor, gde je bila podvrgnuta mučenju. Pošto ništa nije priznala, izvedena je na Pokretni preki sud. Osuđena je na smrt i streljana 28. septembra 1941. godine










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:45

Ravijojla Rava Janković

Rođena je 1919. godine u selu Osijek kod Sarajeva. Kao 16-gdišnjakinja 1935. godine uključila se u revolucionarni omladinski pokret. Bila je jedina žena iz Odreda koja je dobrovoljno stupila u Prvi istočnobosanski udarni bataljon, marta 1942. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bila je čuvena ne samo kao bombaš, nego i kao bolničarka. Iako je bolovala od tifusa, učestvovala je, po najvećoj hladnoći, sa temperaturom, u 40-satnom maršu od Sokolovića za Foču i natrag. Poginula je 3. novembra 1944. godine, kod Bijelih voda na Romaniji.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 1 Avg - 20:46

Sonja Marinković

Rođena 3. aprila 1916. godine u Straževici kod Pakraca. Bila je diplomirani inženjer agronomije. Jula 1941. godine uhapšena je i posle strašnog mučenja, streljana 31. jula 1941. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na streljanje je izašla uzdignute glave, a pred uperenim cevima nije htela da okrene leđa. Stajala je ponosno, isprsila se i uzviknula: "Pucajte, ovo su komunističke grudi!". Za Narodnog heroja proglašena je, među prvim borcima NOB-a, 25. oktobra 1943. godine.

(Kurir/Radio Sarajevo)










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Uto 19 Avg - 19:15

Jelena od Raške, kraljica Ugara

Ćerka Uroša Prvog je bila prava evropska vladarka. Pored slepog muža, praktično je sama vodila veliku zemlju, a za vrhovnog komadanta vojske postavila je svog brata Beloša Vukanovića. Lepa i mudra princeza neustrašivo se obračunavala sa političkim protivni

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od 12. veka u istoriji Evrope postoje zapisi o srpskim princezama i kneginjama koje su postale moćni i cenjeni vladari u državama Starog kontinenta. U mađarskim zapisima nalaze se dokumenta o Srpkinji - vladarki Ugarske. Naime, kada se Jelena Vukanović, ćerka velikog župana Uroša Prvog Vukanovića i njegove žene Ani Diogen iz Rasa 1130. godine udala za slepog kralja Belu Drugog Arpada (Arpadovića), dobila je titulu princeze od Srbije i kraljice Ugara.

Jelena, princeza od Raške rođena je 1109. godine. Kralj Bela Drugi (rođen 1110. godine) oslepljen je od strane svog strica kralja Kolomana, da ne bi postao kralj Ugarske. On je ipak krunisan 28. apirla 1131. godine. Pregovori o braku uspešno su okončani između 1129. i 1130. godine. Udaja princeze Jelene iz Raške za slepog kralja Belu, naslednika ugarskog kralja Ištvana-Stefana Drugog, bio je poslovni potez zbližavanja i orođavanja dve dinastije u borbi protiv Vizantije. Kada je odlazila da bude vladarka Ugarima, njen otac, kralj Uroš ju je posavetovao:

- Pred Ugrima ne smeš da pokažeš strah. Pored slepog muža i kralja, ti ćeš biti i kralj i kraljica. Moraš mu roditi sinove i postati Ugarka, pa vladaj odlučno i ako treba - surovo.

Princeza Jelena je kao pravoslavka udajom primila katoličku veru. Javnosti je raška princeza i ugarska kraljica predstavljena na saboru u Aradu. Naime, nakon što je Bela Drugi nasledio tron, borbu oko vladarske ugarske stolice nastavio je drugi Kolomanov sin, princ Boris. On je pokušavao da izdejstvuje i pomoć Rusije i Poljske. Saznavši za to, kralj Bela je sklopio savez s austrijskim nadvojvodom Leopoldom Trećim, koji mu je poslao vojnu pomoć.

[You must be registered and logged in to see this image.]

- Bila je hrabra i stroga vladarka – kaže istoričar Ljubivoje Cerović - Kraljica Jelena sazvala je sabor velikaša u Aradu i naredila da se pogube Borisove pristalice, a njihova imanja zaplene. Pogubila je i sve rođake kralja Kolomona, koji je oslepeo njenog muža Belu Drugog. Svog brata Beloša Vukanovića kraljica Jelena je postavila za palatina i predala mu vrhovnu komandu nad ugarskom vojskom. Jedan deo zaverenika ipak je prebegao u Poljsku i nastojao da ovu državu pridobiju je uvedu u rat protiv kraljice Jelene.

Princeza Jelena Srpska, kako su je Ugari prozvali, je u miraz svom mužu donela deo Bosne. Za vreme vladavine slepog kralja Bele i lepe srpske Jelene, Ugarska je zauzela deo Dalmacije, Split, Trogir i Šibenik.

Kralj Bela i kraljica Jelena su se lepo slagali i imali šestoro dece. Sinovi Gejza (1130-1162), Ladislav (1131-1163), Stefan (1133-1165) i Almoš spremani su za plemiće i vladare, a kćerke Sofija i Gertruda za princeze i udavače, ali su obe premlade umrle. Bela Drugi zbog slepoće nije imao većeg uticaja na prilike u državi, zbog čega je upravu države prepustio svojoj supruzi Jeleni.

Na saboru u Ostrogonu 1136. godine, Bela i Jelena proglasili su svog sina Ladislava za hercega od Bosne. Kralj Bela Drugi je zahvaljujući sinovima spasio dinastiju Arpad od izumiranja i osigurao joj vlast narednih vek i po. Kada je umro 14. februara 1141. godine, Belu je nasledio sin Geza Drugi, koji je držao majku Jelenu srpsku uvek uz sebe na ugarskom tronu.

Istoričar Ljubivoje Cerović kaže da je Jelena Srpska bila na ugarskom tronu punih 24 godine i da su njeni potomci još dugo posle njenog odlaska sa vlasti bili vladari ne samo u Ugarskoj, već i u drugim evropskim državama.

[You must be registered and logged in to see this image.]

- Poslednji put kraljica Jelena se pominje u hronikama za 1156. godinu. Verovatno je umrla 1157. godine ili koju godinu kasnije, skoro u isto vreme kad je i njen brat Beloš izgubio vlast na dvoru. Njeni unuci su, međutim, vladali Ugarskom do 1172. godine. A unuke slepog kralja Bele i kraljice Jelene su se udavale za vladare Nemačke, Aragona, Bugarske, Vizantije, Ukrajine i Poljske - piše dr Ljubivoje Cerović.



JELISAVETA

Druga srpska kraljica Jelisaveta iz roda Kotromanića, udata je 1353. za ugarskog kralja Ludovika Prvog Velikog sa kojim je rodila četiri ćerke. Nakon Ludovikove smrti 1382. godine, Jelisaveta je postala kraljica Ugarske. Bila je jedina žena vladar sve do vremena Marije Terezije. Presto Ugarske je delila sa ćerkom Marijom. Njena druga ćerka Jadviga je udajom za Vladislava Jageloviča krunisana u Krakovu 16. novembra 1384. godine kao kraljica Poljske.


novosti










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sub 6 Sep - 0:00

Jelena Lozanić: Dama sa ordenom Belog orla

Ćerka prvog rektora Beogradskog univerziteta, ispred Crvenog Krsta Kraljevine Srbije, u Americi je uspešno sakupljala pomoć za naše vojnike i iznemogao narod

[You must be registered and logged in to see this image.]
Sima Lozanić, Jelena Lozanić i Džon Frotingam

U domu Sime Lozanića, naučnika, prvog rektora Beogradskog univerziteta, jednog od predsednika Srpske kraljevske akademije i njegove supruge Stanke, velike humanitarke, koja potiče iz porodice Vučić-Perišić, 12. marta 1885. godine rođena je ćerka Jelena.


Prednosti odrastanja u jednoj od najuglednijih srpskih porodica s kraja 19. i početka 20 veka iskoristila je da bude još obrazovanija i još humanija od roditelja. Nije bila samo inteligentna, znatiželjna i visprena, nego i plemenita, hrabra i istrajna. O njoj se, međutim, nije mnogo znalo ni govorilo, dok se 1910. godine nije istakla kao sekretar Srpskog ženskog narodnog saveza, kada se predano posvetila prepiskama sa inostranstvom. Jelena je želela da žene u našoj zemlji izađu iz senke i verovala je da je to moguće ako budu učile i radile, a društvo ih u tome ne bude kočilo, nego podsticalo. Borila se za pripadnice nežnijeg pola i na kongresu Međunarodnog saveta žena u Kopenhagenu, da bi se 1911. godine na istom skupu, samo u Stokholmu, istakla među mnogobrojnim svetskim učesnicima. Sve ih je zadivila govorom u kojem je branila dame u Srbiji, otvoreno iznela problem u "dvouglu" - rešenje njihovog pitanja i sistem školstva koji im i dalje ne ide na ruku.

Kada je buknuo Balkanski rat, jedan, pa drugi, Jelena nije mogla da sedi skrštenih ruku. Dobročiniteljski poriv, onaj koji se nasleđuje, ali se i neguje, odveo ju je na kurs za bolničarke pri Kolu srpskih sestara. Teorijsko znanje je odmah primenila u praksi. Negovala je ranjenike u sanatorijumu "Vračar", dane i noće provodila brinući o ratnoj siročadi.

A onda je počeo Prvi svetski rat. Jelena je bila predstavnica Crvenog krsta Kraljevine Srbije, koja je u januaru 1915. godine krenula put Amerike. Trebalo je da se sakupi dobrotvorna pomoć za srpsku vojsku i iznemogao narod, a ona je u tome bila više nego uspešna. Skoro pet godina je, ispred Američkog odbora za pomoć Srbiji, radila na prikupljanju novčanih i materijalnih dobara, koje je slala u voljenu otadžbinu. Jelena je to shvatila kao životnu misiju, što je i zabeležila u dnevniku koji je vodila, a koji je 1970. godine objavilo Udruženje nosilaca albanske spomenice. Bila su to zapravo njena pisma, pisana sestri Ani i roditeljima u Srbiji, u kojima je opisivala život koji je, a da nije mogla da pretpostavi, počela da vodi na drugom kontinentu.

Radila je na osnivanju odbora za pomoć, pokretala radionice u kojima su Amerikanke i Kanađanke pravile zavoje i šile odeću za srpske izbeglice, gostovala na univerzitetima, držala predavanja u ženskim klubovima... Bila je očito vrlo talentovana za donatorski rad, pa je lako stigla i do Teodora Ruzvelta, uglednih guvernera, senatora i sveštenika, koji su izdvajali novac za naš narod. Uvek je isticala dragocenu pomoć Mihajla Pupina, koji je, kao priznata "figura" tog vremena, bio njen saradnik u projektima Odbora.


POTOMCI POSETILI VRANjE
Nedavno su Pjer i Filipo, unuci Jelene i Džona, posetili Vranje i pohvalili sjajno gostoprimstvo Srba. Želeli su da saznaju nešto više o dedi kojeg nisu upoznali, ali im je baka pričala da je odhranio oko 600 dece iz Vranja i okoline. Srbiju je posetio i njihov praunuk Mark.
Kad god i gde god je mogla, Jelena je u narodnoj nošnji bitoljskog kraja, govorila o stradanju Srba u Velikom ratu, iskazujući napor da mu pomogne. Svoj život je stavila u drugi plan i istinski delovala, a ne samo propovedala, kao patriota koji neće stati, dok ne bude mir i ne stanu stradanja. Kada je januara 1918. godine Srpskoj vojnoj misiji ukazana čast, na izlaganju istorijskih 14 tačaka Vudroa Vilsona u američkom kongresu, tu su bili Jelena i njen otac Sima. Njena vrednost nije ostala nezapažena, pa je za humanitarni rad odlikovana ordenom Belog orla i Svetog Save višeg stepena.

Ni po okončanju rata i oslobođenja Srbije, ona nije mirovala. Nastavila je da u Americi sakuplja novac za ratnu siročad. Ovog puta, njen najveći saborac je humanista i pukovnik u srpskoj vojsci Džon Frotingam, koji je skoro dve decenije iz sopstvenog džepa odgajao generacije dece u srpskim domovima. Prvi dom za ratnu siročad osnovao je u Đevđeliji, potom u Vranju, a zaslužan je i za Dom srpsko-američkog prijateljstva u Sremskoj Kamenici, koji je u funkciji sirotišta bio do 1933. godine. On je u jesen 1914. godine u Skoplju opremio hiruršku bolnicu sa 200 postelja, sanitetskim materijalom, lekovima i osobljem - kao lični poklon. Odlikovan je Karađorđevom zvezdom, Jugoslovenskom krunom i Krstom milosrđa.

Između Jelene i Džona je planula ljubav, koju su 1921. godine ozvaničili pred oltarom ruske crkve u Njujorku, a kruna ljubavi bila je devojčica Ana. Porodica Lozanić-Frotingam je do 1935. godine živela na jugu Francuske, odakle ja sve vreme pomagala deci u Srbiji. Kada su, iste godine, umrli Jelenin otac i muž, ona se sa ćerkom preselila u Ameriku. Pošto je Drugi svetski rat odjeknuo i u Beogradu, aktivno je učestvovala u osnivanju Odbora američkih prijatelja Jugoslavije, preteče Ujedinjenog jugoslovenskog fonda za pomoć. Do kraja je bila predana svojoj misiji. Velika humanitarka je u večni život otišla 6. februara 1972. godine.

novosti










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Pet 19 Sep - 13:12

Draga Ljočić je bila prva žena lekar u Srbiji.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Dr Draga Ljočić (Šabac, 28. februar 1855. — Beograd, 5. novembar 1926.) je medicinu studirala u Cirihu, i postala prva žena lekar u Srbiji.
U isto vreme je i Velika Britanija dobila prvu ženu lekara.
Imala je svoju privatnu praksu, u kući svog brata, u Jevremovoj ulici.
Bila je jedan od osnivača Kola srpskih sestara i veliki srpski dobrotvor.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Sre 17 Dec - 22:07

Prva žena proglašena za Narodnog heroja bila je Marija Bursać, odlikovana odlukom Vrhovnog štaba NOVJ 15. oktobra 1943. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]


Marija Bursać

Marija Bursać bila je neustrašivi borac, ali je radilia i u pozadini NOP-a zabrana je za predsjednicu seoskog odbora USAOJ-a i u Opštinsko i Sresko rukovotstvo AFŽ-a. Februara 1943. godine, prilikom formiranja X krajiške brigade, primljena je u II četu I bataljona.

Septembra 1941. godine prilikom borbi kod sela Prkosa, Marija je teško ranjena. Saborci su je odnijeli do partizanske bolnice, koja je bila udaljena 40 km. Priča se kako je Marija na nosilima pjevala, da obuzda strah ali i pokaže svoj duh.

Umrla je prije dolaska u bolnicu. Sahranjena je 23. septembra 1943. godine na brežuljku Spasovine, u podnožju svoga rodnog sela.

Organizacije žena se formiraju na istoj osnovi kao i organizacije Narodnog fronta, čiji su kolektivni članovi. Na odgovarajućim skupovima osnivaju se općinski, mjesni i gradski odbori žena, a poslije uspjeha postignutih u borbi 1941-1942. godine došlo je do stvaranja posebne organizacije, čuvenog Antifasistickog fronta žena (AFŽ) Jugoslavije.

U Bosanskom Petrovcu odrzana je Prva zemaljska konferencija AFŽ-a, 6. decembra 1942. godine.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Sarra

  

Sarra

Ženski
Poruka : 9173

Učlanjen : 09.04.2011


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610Uto 27 Jan - 1:22

Simonida Nemanjić - najmlađa srpska kraljica i inspiracija umetnika

Bila je najmlađa srpska kraljica, čija je lepota, ali i neobična sudbina, prikazana na mnogim freskama i slikama, opevana u pesmama i romanima i tumačena među istoričarima. Sama pomisao da je kao petogodišnja devojčica postala kraljeva supruga, iznova zaokuplja pažnju i izaziva znatiželju, kako domaće, tako i strane javnosti. Simonida Nemanjić simbolizuje žrtvenu ulogu deteta, lepotu, patnju, ali i odricanje, posvećivanje i uzvišenost.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Simonida Pаleolog, kćer vizantijskog cara Andronika Paleologa, živela je od 1294. do 1345. godine. U to vreme neobično ime, dobila je po svecu, ispod čije ikone je, prilikom njenog rađanja, najduže gorela sveća. Otac ju je, u znak primirja između Vizantije i Srbije, kao jedinu neudatu ženu u porodici, poslao na sprski dvor. Tako je Simonida postala srpska četvrta žena kralja Milutina, koji je bio oko 40 godina stariji od nje, što je svrstava u najpoznatije srpske vladarke.

Obzirom da je na srpski dvor došla kao vrlo mala devojčica, tamo je vaspitavana do svog punoletstva, što je tada bilo sa 12 godina. Ubrzo nakon toga, ispostavilo se da je mlada kraljica nerotkinja. Postoje nagađanja da je uzrok upravo taj što kralj nije bio dovoljno strpljiv da sačeka njeno punoletstvo.

Simonidina majka Irina podržavala je ovaj neprikladan brak, i svoju kćer i zeta zasipala najvrednijim poklonima. Naravno, imajući u vidu da bi jedan od njenih sinova mogao da nasledi srpski presto, do čega nije došlo, jer, kralj Milutin je imao potomke sa pređašnjim ženama.

Nakon majčine smrti, kraljica Simonida, u kojoj je već duže vreme postojala želja za monaškim životom, ostala je duže u Carigradu i pokušala da se zamonaši. Taj je događaj izazvao bes kralja Milutina, te je prisiljena da zbaci monašku odeću i vrati se na srpski presto. Njena želja ipak se ispunila, nakon Milutinove smrti. Mlada udovica, sa svojih 27 godina, više nije htela da bude ničija supruga, već je svoju sudbinu videla u posvećivanju veri. Kao monahinja u manastiru Sv. Andreje u Carigradu, i dalje je živela na dvoru. Bavila se teološkim pitanjima i svoju ljubav posvetila isključivo Bogu.

Specifična i prilično gruba sudbina najmlađe srpske kraljice bila je inspiracija Milanu Rakiću za pisanje pesme Simonida, a Milutinu Bojiću za dramu Kraljeva jesen. Freska u manastiru Gračanica, na kojoj je prikazan lik najmlađe srpske kraljice Simonide, nadaleko je poznata i spada u najvrednije. Iako je oštećena, pri čemu su Simonidine oči iskopane, njeno lepo i tužno lice posmatrače ostavlja nemima i zamišljenima nad njenom životnom pričom.










Always be positive  [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
neno

MODERATOR
MODERATOR

neno

Muški
Poruka : 35951

Učlanjen : 09.02.2014

Raspoloženje : ~~~


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Katarina Branković    Srpkinje u istoriji Sat610Pet 27 Mar - 8:38

Katarina Branković Kantakuzin - lepa i nesrećna grofica Celjska

Kćer Đurađa Brankovića i supruga nemačkog grofa Urliha imala je posede u Sloveniji i Hrvatskoj, a srpska gimnazija u Zagrebu nosi njeno ime. Udajom dobila ime Katarina, ali ostala je u pravoslavnoj very.

Kada učenici Srpske gimnazije u Zagrebu dolaze u školu, svakog dana ih dočekuje svojim baroknim likom njihova mecena - Katarina Branković Kantakuzin. Srbi su imali ovde školu od 1814. godine, a tu tradiciju je Mitropolija SPC u Hrvatskoj pretočila u moderno obrazvono zdanje, koje nosi ime jedne od najznačajnijih Srpkinja.

Njen otac, despot Đurađ Branković, vladao je Srbijom do 1456. godine, a ime Kantakuzina dobila je po majčinoj familiji - bila je kćerka Irine iz vizantijske carske porodice Kantakuzin. Rođena je između 1418. i 1420. godine, naslikana je, zajedno s roditeljima, braćom i sestrom, 1429. godine na minijaturi povelje, koju je njen otac dao svetogorskom manastiru Esfigmenu. Tu je prikazana u raskošnoj odeći, u haljini svetloplave boje, ogrnuta tamnocrvenim plaštom, s dekorativnim minđušama, a na glavi nosi krunu - piše akademik i profesor Momčilo Spremić u biografiji ove škole.
Sudbina joj je dodelila dug život, ali pun iskušenja, nemira i lutanja. Kretala se neprekidno od Beča i Venecije do Sera i Carigrada i upoznala brone ljude, pripadnike različitih naroda, vera i kultura. Ipak, na privatnom planu bila je nesrećna majka, tiha i trpeljiva supruga, a odana kćerka i sestra. Držala je do svog visokog porekla i položaja, bila je darovita i uporna osoba, nije se predavala čak i u najtežim trenucima. Ni kada je sahranjivala decu, ni kada su joj otimali imanja, ni kada je bila u tamnici. Njen život je bio buran i gorak, ali dostojanstven i poučan.
Otac je sa 15 godina udao za grofa Nemačkog carstva Ulriha Drugog Celjskog, koji je bio u srodstvu s ugarskim kraljem. Ovaj politički brak trebalo je da obezbedi Srbiji podršku Zapada. Svadba je proslavljena 20. aprila 1434. godine, a kao što je bio običaj u to vreme, kao žena latinskog gospodara Kantakuzina je dobila ime Katarina. Međutim, ostala je u pravoslavnoj veri.

Ulrih Drugi Celjski poticao je iz poznate i bogate porodice, koja je bila u srodstvu i sa srpskom dinastijom Nemanjića. Ime Celjski dobila je po svom gradu Celju. Imala je brojne posede u Sloveniji i Hrvatskoj, među kojima i zagrebački Gradec. Po rečima italijanskog humaniste Enea Silvio Pikolominija, potonjeg pape Pija Drugog (1458-1464), Kantakuzina je bila lepa i poštena ("alioquin facie et moribus honestam") - svedoči profesor Spremić.
Pošto su Turci 1439. godine prvi put zauzeli Srbiju, despot Đurađ je s porodicom i pratnjom, na putu za Zetu, stigao u Zagreb. Zapisao je da su se obreli u "velikom i lepom gradu", u kome je video "srpskog cezara despota sa njegovom caricom i decom". Katarina se izričito pominje u Gradecu 1445, a i narednih godina. Često je boravila i u Varaždinu, tu je 1453/1454. godine za nju prepisan "Apostol", ta važna bogoslužbena knjiga je najstarija sačuvana ćirilična knjiga, koja je nastala u Hrvatskoj. Katarina je bila vladarka nekoliko gradova, jer je zamenjivala muža tokom njegovih čestih i dugih putovanja.
Ipak, politički uspesi nisu doneli porodičnu sreću ovoj porodici. Kantakuzina je rodila prvenca Hermana, koji je umro u 12. godini, drugi sin Đurađ je preminuo u kolevci i kasnije i kći Elizabeta. Godinu dana posle njene smrti 1456. godine, Ladislav je u Beogradu ubio njenog muža Ulriha i time je slavna porodica celjskih grofova nestala. Katarina je nasledila sve posede u Sloveniji, Hrvatskoj i Štajerskoj. Međutim, Ugari i Nemci su iskoristili smrt grofa i zahtevali od nje da im preda imovinu, pa je caru Fridrihu ustupila prava na nemačke posede, a on joj je dozvolio da do kraja života ima zamak Krško (Gurckfeld) i godišnji prihod od 2.000 dukata, beleži akademik Momčilo Spremić.
Kada joj je 1459. godine u posetu došao brat despot Stefan Branković, koga su Turci 1441. oslepili, prodala je svoja prava na posedovanje gradova u hrvatskim zemljama i Zagrebu i kupila od goričkog grofa Leonarda zamak Beograd u Furlaniji da bi smestila brata sa porodicom. Deset godina kasnije, 1469. godine, napustila je kraj u kojem je živela 35 godina i otišla sestri Mari, udatoj za turskog sultana. Zajedno sa njom, posredovala je da dođe do sklapanja mletačko-turskog mira. Njeni ambasadori dolazili su u Veneciju, a ona je sa sestrom vodila mletačke poslanike u Stambol. Ostala je u dobrim odnosima sa carem Fridrihom i slala mu poslanike u Beč moleći ga da spreči zeta sultana da proda njen Beograd.
U septembru 1487. umrla je njena sestra Mara, a Kantakuzina je posle nje preuzela brigu o svetogorskim manastirima. Duboko pobožna, izvezla je Beogradskoj mitropoliji veoma lepu i do danas sačuvanu mitru. Preminula je 1491. godine u osmoj deceniji, sahranjena je u Makedoniji, u crkvi Svetog Stefana u Konči, između Strumice i Štipa.

Marko Lopušina
Nazad na vrh Ići dole
neno

MODERATOR
MODERATOR

neno

Muški
Poruka : 35951

Učlanjen : 09.02.2014

Raspoloženje : ~~~


Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Danica i Ljubica Janković - sačuvale blago srpskog folklora    Srpkinje u istoriji Sat610Pet 27 Mar - 8:43

Žene koje su zadužile nacionalnu kulturu. Sakupile su i proučavale oko 900 narodnih igara i pesama.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Nekome je muzika način života, a njima je bila - život. Sa sestrama Janković, Danicom i Ljubicom, etnomuzikologija je u Srbiji postala više od nauke. Nije bilo narodne igre, melodije i pesme koje njihovo oko nije zapazilo, a ruka zabeležila. Stizale su svuda gde ih je ritam vodio, sakupljale, proučavale i opisivale tradicionalne običaje, analizirajući ih na terenu, rasvetljavajući ih u razgovoru sa najvećim pevačima, igračima i sviračima. Iza Danice i Ljubice ostalo je čitavo bogatstvo zapisano u osam knjiga pod imenom "Narodne igre" (bilo ih je oko 900), koje su štampane u periodu između 1934. i 1964. godine. I nije bilo to jedino čime su sestre Janković zadužile Srbiju.

Rođene su u domu poštanskog službenika Stanislava, Ljubica 26. juna 1894. u Aleksincu, a Danica u Lešnici četiri godine kasnije, 7. maja. Ujaci Tihomir i Vladimir Đorđević, vrli etnolozi, rano su u njima prepoznali muzički dar, zbog kojeg bi, govorili su, bio greh da ostanu samo na formalnom obrazovanju. U to vreme su već živele u Beogradu, pa je bilo izvodljivo da se uz redovne gimnazijske obaveze posvete i vannastavnim. Ljubica je sebe pronašla u violini i klaviru, a Danica je uz to svirala i čelo. Kada je čuveni Stanislav Binički proveravao Daničin glas i sluh, toliko je bio oduševljen, da joj je ponudio besplatno školovanje u tek osnovanoj Muzičkoj školi "Stanković". Bile su nadarene i za crtanje i za matematiku i za literaturu, tako da je sve te talente trebalo "uslišiti". Starija sestra je diplomirala na Filozofskom fakultetu, gde je studirala Jugoslovensku i uporednu književnost, srpski i grčki jezik, srpsku istoriju, a mlađa je krenula istim stopama, opredelivši se za engleski i francuski jezik. Danica je imala priliku da se dve godine usavršava na engleskom Oksfordu, posle kojeg je radila u Tetovu, a potom kao profesor u Ženskoj učiteljskoj školi u Beogradu. Prevodila je dela Marivoa, Molijera, Džejn Ostin, a režirala je i pozorišne komade, koje su njeni učenici izvodili. Karijeru je završila u Univerzitetskoj biblioteci "Svetozar Marković", gde je dugo bila jedini poznavalac engleskog jezika, što je ovoj instituciji bilo od velikog značaja. Ljubica je, radeći u Četvrtoj muškoj, a potom Drugoj ženskoj gimnaziji, širila znanje dodatnim studijama u Austriji, Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj. Bile su uspešne i omiljene profesorke, ali je njihov pravi život bio negde drugde. Zavela ih je čarolija narodne igre, povela ih je u neke nove svetove i tu su pronašle svoje mesto pod suncem.

Sudbina ih je vezala krhkim zdravljem, Ljubica je patila od Bazedovljeve bolesti, a Danica od dijabetesa, pa su obe lek pronalazile u sakupljanju domaćeg kulturnog blaga. Počele su da se bave strukturom i tipovima igre, razmatraju stil i tehniku, obrede, ulogu žene u muzici... Obilazile su Srbiju uzduž i popreko, putovale u Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju, upoznavale se sa svakom igrom lično, učile ih, doživljavale, ispitavale njihovu kulturnu pozadinu i vaspitni značaj. Nakon što su 1934. objavile prvu knjigu, Etnografski muzej u Beogradu je postao bogatiji za Odsek narodnih igara, koji je osnovala Ljubica. Starija sestra Janković je počela da vodi i Odeljenje za muzički folklor, za koje je mlađa već godinama prikupljala melodije. Visoko su se isticale u domaćim naučnim krugovima, naročito od momenta kada je Danica postavljena za naučnog saradnika Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti, a Ljubica izabrana za dopisnog člana SANU. Kada su 1952. godine izdale knjigu "Igre Jugoslavije", njihovo ime je odjeknulo van zemlje, u etar svetske etnomuzikologije i etnokoreologije. Bivale su sve cenjenije u inostranim krugovima, pa su postale dopisni članovi Međunarodnog arhiva za igru u Parizu, Odbora za narodnu muziku u Londonu i Nacionalnog komiteta za narodnu umetnost Amerike.
U njihovom domu u nekadašnjoj Podrinjskoj ulici broj 2 vodile su i kurseve narodnih igara, koji su bili veoma posećeni. Bile su nerazdvojne, sve do 18. aprila 1960, kada se Danica vratila iz pozorišta, oduševljena komadom "Pozdrav Šerifu". Te noći joj je pozlilo, a lekari su se devet sati borili da joj spasu život. Međutim, srce nije izdržalo pred teškim oblikom šećerne bolesti, zbog koje je Danica tri decenije dva puta dnevno sebi ubrizgavala injekcije insulina. Ljubica je odlučila da album fotografija i fasciklu sa naslovom "Danica S. Janković (1898-1960)", u kojoj se nalaze izjave saučešća, prekucani posmrtni govori i nekrolozi iz zemlje i inostranstva, ostavi Univerzitetskoj biblioteci. Starija sestra Janković ovaj svet je napustila 1974, ali mu se simbolično vratila prošle godine. Njen dnevnik koji je zaveštala Narodnoj biblioteci Srbije otvoren je za javnost tačno posle četiri decenije. Onda i onako kako je Ljubica želela.


ROĐAKE ATANASIJA STOJKOVIĆA
PO obrazovanju i ugledu, Danica i Ljubica nisu bile izuzetak u svojoj porodici. Njihova majka Draga se bavila književnim radom, a inače je bila u bliskim rođačkim vezama sa istoričarem Dimitrijem Jovanovićem, mitropolitom Mihailom Jovanovićem i velikim piscem i naučnikom iz Rume Atanasijem Stojkovićem. Pesnik Danilo Janković je bio njihov brat od strica.


Tatjana LOŠ
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Srpkinje u istoriji Empty
PočaljiNaslov: Re: Srpkinje u istoriji   Srpkinje u istoriji Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Srpkinje u istoriji
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Citati o istoriji
» Srpkinje pokorile Holivud
» Srpkinje i priče o njima
» Najbrutalnije žene u istoriji
» Brazilke najlepše, Srpkinje šeste na listi!
Strana 1 od 4Idi na stranu : 1, 2, 3, 4  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-