Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Andre Marlo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:04

Andre Marlo 220px-André_Malraux%2C_Pic%2C_22
Georges André Malraux (Pariz3. studenog 1901. – Créteil23. studenog 1976.) je bio francuski pisac, pustolov, političar i intelektualac.
U suštini autodidakt i strastveni pustolov, Malraux je svoju mladost proveo u Indokini, pišući za antikolonijalni list i boraveći nakratko u zatvoru (1923.– 1924.) zbog krijumčarenja kmerskih antikviteta. Vrativši se u Francusku, svoje doživljaje iz Azije predočio je u uspješni roman La Voie royale(1930.), a samo tri godine kasnije stekao je enormnu popularnost romanom La Condition humaine, pustolovno-angažiranim romanom egzistencijalističke tematike koji je inspiriran borbom revolucionara u Kini, zbog kojega mu je 1933. uručena Prix Goncourt.
Kao borbeni antifašist, Malraux se od 1936. do 1937. borio na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Iskustvo iz rata navelo ga je na pisanje romana L'Espoir (1937.), još jedne uspješnice, koji je sljedeće godine ekraniziran kao Espoir, sierra de Teruel. U ožujku 1944.se pridružio pokretu otpora i sudjelovao u borbama za oslobođenje Francuske. Nakon rata, Malraux se priključio Charlesu de Gaulleu i igrao ulogu u radu RPF-a, a nakon povratka de Gaullea na vlast bio je ministar kulture od 1959. do 1969. godine.
Tokom kasnije karijere je pisao umjetničke kritike poput uspješnih "Le Musée imaginaire" i "Les Voix du silence", a 19. prosinca 1964. je održao povijesnu eulogiju prilikom prijenosa pela Jeana Moulina u pariški Panthéon. Tokom 1996. godine, na dvadesetu obljetnicu Malrauxove smrti, njegov pepeo je odlukom Jacquesa Chiraca također prenesen u Panthéon.U dobi od 14 godina upisuje srednju školu u ulici Turbigo (budući lycée Turgot). Tokom ovog perioda često posjećuje knjižare, kino dvorane, teatar, izložbe i koncerte, razvivši tako svoju ljubav prema suvremenoj književnosti. Godine 1918., sada učenik na lycée Condorcet, Malraux napušta školovanje bez da je ikada dobio dioplomu, no ne odustaje od književnosti. U ovom je periodu već razvio strastveno divljenje prema trojici autora - Victoru Hugou, Julesu Micheletu i Michel-Angeu.

Godine 1919. zapošljava se kod knjižara i izdavača René-Louisa Doyona, koji se posebno bavio trgovinom rijetkim knjigama. Tamo upoznaje pjesnika Maxa Jacoba, koji će izvršiti snažan utjecaj na mladog Malrauxa. Malraux je često posjećivao pariške umjetničke krugove, strastveno proučavao djela antičke i moderne umjetnosti i na slobodnoj bazi pohađao predavanja u muzeju Guimet te École du Louvre. Godine 1920., njegov poslodavac osniva vlastiti časopis, La Connaissance, te daje Malrauxu mjesto kolumnista. Upravo je tu, tokom 1920. godine, Malraux objavio svoje prve tekstove - kratke eseje o teoriji književnosti, kritike i prve prozne uratke. Njegova djela iz ovog perioda mahom pripadaju žanru farfelu (nonsens literatura), što je termin kojega je oživio upravo Malraux, ali piše i pjesmu u prozi po uzoru na njemačke ekspresioniste te kubističku poeziju po uzoru na Apollinairea i Jacoba. Također u ovom periodu, Malraux će glumiti Čiču Ubua, najpoznatiju književnu kreaciju Alfreda Jarryja, kojeg intenzivno iščitava u ovom periodu. Tog će se iskustva prisjetiti 1948. godine, kada se pridružio skupini Collège de 'Pataphysique. Nedugo zatim započinje suradnju s magazinom Action, u kojem objavljuje tekstove o pjesnicima Lautréamontu i Andréu te izdaje manje poznata djela pjesnika Julesa Laforguea. U dobi od 18 godina objavljuje svoju prvu knjigu, Lunes en papier, posvećenu Maxu Jacobu.[5Tokom 1919., Malraux je stao na vlastite noge te se preselio u stan u pariškoj rue Rachel, na Montmartreu, samo da bi naredne godine iznajmio sobu u hotelu Lutetia. Godine 1920., postaje književni urednik kod knjižara Simona Kra, što mu omogućava da stupi u kontakt s brojnim umjetnicima, poput Jeana Cocteaua, Paula Moranda, Raymonda Radigueta, Pierrea Reverdyja, Andréa Salmona, Andréa Suarèsa, Andréa Deraina, Fernanda Légera i Mauricea de Vlamincka. U tom razdoblju piše i članke za časopis Action kojeg vodi Florent Fels. Godinu dana kasnije, Kra mu povjerava vođenje izdavačke kuće Sagittaire. Na mjestu glavnog urednika, Malraux izdaje knjige Le Livret de l'imagier Rémyja de Gourmonta, Carnet intime Laurenta Tailhadea, Baudelairova djela koja je lažno predstavio kao dotad neobjavljena[6] te dijelove de Sadeova djela koje je predstavljao kao cjelovita djela.[7]

Tokom jedne večere koju je organizirao njegov urednik, Florent Fels, Malraux je upoznao novinarku Claru Goldschmidt, koja će mu ubrzo postati supruga. Zajedno će putovati u Italiju, točnije u Firenzu i Veneciju, no put im je naglo prekinut kada ostaju bez novca. Vjenčali su se 21. listopada 1921. godine te se uputili na bračno putovanje u Prag, zatim u Beč, da bi novu godinu proslavili u Magdeburgu, odakle je dolazila Clarina obitelj. Početkom sljedeće godine, putuju u Berlin, Tunis i na Siciliju. Ipak, Malraux je upravljao novcem i životom svoje supruge, rekavši Clari: "Ja i dalje neću raditi". Kada su se Clara i on razdvojili 1936. godine, rekao joj je: "Oženio sam se vama samo radi vašeg novca."[8] Max Jacob ga je u ovom periodu upoznao s trgovcem umjetninama Danielom-Henryjem Kahnweilerom, koji ga je zaposlio kao urednika Galerije Simon.U ovom periodu se upoznaje sa Charlesom Maurrasom, čiju će ljubav prema nacionalizmu i averziju prema anarhizmu dijeliti neko vrijeme, te piše predgovor prepun hvale za knjigu Mademoiselle Monk.[9]

Godine 1922. uspješno je izbjegao odsluženje vojnog roka pravdajući se tikovima te, prema Olivieru Toddu, nekolicinom nepostojećih bolesti.[10] Malraux je političke nazore promijenio 1929. godine, nakon čega je u nekoliko navrata svjesno riskirao svoj život boreći se u Španjolskom građanskom ratu i Pokretu otpora. Godine 1923. prestaje biti urednik Sagittairea dok istovremeno bankrotira zbog propale investicije Clarine imovine u meksičke obveznice
Vođen ljubavima prema avanturi i umjetnosti, a moguće i kako bi se oporavio, Malraux i Clara odlaze u Indokinu zajedno s prijateljem Louisom Chevassonom. Plan je bio ukrasti antikne statue i vratiti ih u Francusku s ciljem preprodaje, a sve nakon što se Malraux već ranije raspitao o cijenama i mogućnostima kod Paula Cassirera i Kahnweilera.[13] Prije puta, Malraux je stupio u kontakt s američkim i njemačkim kupcima koji su bili zainteresirani za kmerske statue.[14] Kako bi dobio pravo na besplatnu arheološku misiju, Malraux je lagao da pohađa nastavu na École des langues orientales te potpisao kako sva iskapanja vrši u ime škole, odnosno kako se odriče stjecanja vlasništva nad pronađenim predmetima te kako će iste koristiti samo za izradu kalupa za muzej Guimet.[15] U rujnu 1923., odbor Ministarstva kolonija odobrio mu je misiju.[16]

Ubrzo se uputio za Marseille, odakle je krenuo za Hanoi, tada Francuska Indokina. Tamo se susreo s Léonardom Aurousseaom, v.d. ravnatelja Francuske škole Dalekog Istoka, koji ga je upozorio na probleme u regiji,[17] nakon čega se Malraux u petak, 13. kolovoza 1923. godine, smjestio u gradu Siem Reap, nedaleko od arheološkog kompleksa Angkor u Kambodži.[18] Sredinom prosinca, Malraux i njegova pratnja dolaze do hrama Banteay Srei, gdje odstranjuju veliku količinu isklesanog kamenja i četiri niska reljefa s kmerskim motivima,[19] koje odnose kako bi ih prodali kolekcionaru. Dana 23. prosinca 1923., Malraux i pratnja se vraćaju u Phnom Penh, gdje bivaju uhapšeni i stavljeni u kućni pritvor u hotelu Manolis, gdje, nakon četiri mjeseca, više nisu mogli platiti račun.[14] Malraux je 21. srpnja 1924. godine osuđen na tri godine strogog zatvora, a njegov prijatelj Louis na godinu i pol.[20] Clara nije osuđena jer je sud ustvrdio kako je samo pratila svog supruga.[21] Ubrzo se vratila u Pariz, gdje je mobilizirala tadašnje intelektualce među kojima su bili Marcel Arland, Charles Du Bos, Louis Aragon, André Breton, François Mauriac, André Gide, Jean Paulhan i Max Jacob, koji potpisuju peticiju u kojoj traže privilegirani status za "one koji doprinose povećanju intelektualne baštine naših zemalja".[22] Nakon žalbe, 28. listopada 1924., Malrauxova kazna je smanjena na godinu i osam mjeseci uvjetno, bez zabrane ulaska u Indokinu, dok je Chevassonova kazna smanjena na osam mjeseci uvjetno.[23Ova afera donijela je Malraxu nekoliko neprijatelja, među kojima su bili urednik sajgonskog časopisa L'Impartial, Henry Chavigny de Lachevrotière, s kojim je Malraux vodio novinsku polemiku[24] te tadašnji guverner Kočinkine, Cognacq.[25] Po povratku u Francusku, Malraux je uložio žalbu u nadi da će dobiti natrag ukradene reljefe.[14] Kasacijski sud je 1925. odbio žalbu, a 11. svibnja 1926. je donesena nova presuda kojom je potvrđena zabrana preuzimanja reljefa.[26] Ova afera imala je, ipak, neočekivan epilog - naime, hram Banteay Srei je trebao biti srušen, ali je zbog medijske popraćenosti Malrauxove afere postao značajna arheološka lokacija te je obnovljen od strane Francuske škole Dalekog Istoka
U studenom 1924. godine, Malraux i Chevasson se vraćaju u Francusku na brodu Chantilly. Nastanio se na adresi 39 boulevard Edgar-Quinet, odakle je započeo svoj rad za La Nouvelle Revue française i gdje je upoznao Picassa. Ipak, Malraux je ubrzo odlučio vratiti se u Indokinu kako bi se borio protiv nepravednosti kolonijalnog sistema zajedno s progresivnim advokatom Paulom Moninom, koji je već bio započeo borbu na lokalnom nivou.[27] Kako bi financirali svoj put, Malraux i Clara su prodali svoje slike, među kojima su bili krivotvoreni Picasso i Derain.[28] Financijsku pomoć pružio im je i Andréov otac, Fernand Malraux. U veljači 1925., Malrauxovi su se uputili za Saigon, putujući trećom klasom. Kako bi po dolasku u Kočinkinu zadržao sav dignitet osobe koja je došla boriti se sa samim vrhom kolonijalne uprave, Malraux s Clarom prvo odlazi u Singapur, zatim vlakom u Bangkok odakle, ovoga puta prvom klasom, odlazi u Saigon.[29]
U srpnju 1925., Malraux i Monin osnivaju L'Indochine, časopis kojim napadaju kolonijalni sustav i nepravdu koja je nanesena Vijetnamcima. Njihov voditelj postao je Eugène Dejean de la Bâtie, mladi talentirani novinar vijetnamskog porijekla. Izdavanje novina nije bilo bez problema, no L'Indochine je unatoč preprekama imao visoki tiraž sve dok ga kolonijalne vlasti nisu ukinule. Ipak, već u studenom je obnovljen, ovoga puta pod naslovom L'Indochine enchaînée.[30] Malraux i Monin su se ubrzo posvadili oko odlaska u Kinu s ciljem sudjelovanja u revolucionarnim aktivnostima.[31] Kasnije svjedočenje Paula Moranda,[32] koji je 3. studenog 1925. sreo Malrauxa u Saigonu[33] (a ne u Hong Kongu, kako se dugo vjerovalo), održalo je legendu kako je Malraux bio aktivan sudionik kineske revolucije, kao jedan od voditelja propagande za Koumintang.[34] S druge strane, Malraux se od jeseni 1925. godine brinuo isključivo o svojoj književnoj karijeri, znajući kako će L'Indochine enchaînée biti kratkog vijeka. Početkom 1926., Malraux i Clara se vraćaju u Francusku.[35] Indokina više nije bila njihova briga,[36] no Malraux ju nikada nije potpuno zaboravio, čemu svjedoći njegov potpis peticije u časopisu Europe 1931. godine protiv brutalne represije nemira u Annamu i Tonkinu.

Dok Malraux nikada nije imao konkretan angažman u kineskoj revoluciji, njegov prijatelj, Paul Monin, preuzeo je na sebe rizik te je, čak i bez "čina", izvršavao kraće zadatke za Koumintang.[37] Godine 1935., Malraux se ponovo vratio Indokini, ovoga puta u predgovoru knjizi Andrée Viollis,[38] u kojem priznaje "nužnost kolonizacije", ali čini razliku između tih nužnosti i "gluposti koje se tako predstavljaju".[39]

Godine 1926., bračni par Malraux se seli na adresu 122 boulevard Murat u Parizu. Malraux se ubrzo vratio izdavačkom poslu te je postao voditelj izdavaštva za À la sphère, koja je izdavala djela Françoisa Mauriaca, Alberta Samaina, Andréa Gidea i Jeana Giraudouxa, ali i Pascala Pije, koji se proslavio knjigom Années de Bruxelles, krivotvorinom koja je lažno predstavljena kao intimni dnevnik Charlesa Baudelairea.[40] U kolovozu iste godine objavljuje djelo La Tentation de l'Occident, epistolarni dijalog između Francuza i Kineza.[41]

Tokom 1927., nekoliko mjeseci je bio prikovan uz krevet zbog napadaja akutne reumatske groznice. Ubrzo postaje član uredništva kuće Gallimard te, tokom iste godine, umjetnički direktor zadužen za izdavaštvo i umjetničke izložbe.[42] U salonima vile Gallimard, Malraux je organizirao izložbe dalekoistične i suvremene umjetnosti.[43] U ovom periodu piše kraće prozne uratke "Écrit pour un ours en peluche" (časopis 600) i "Le voyage aux îles Fortunées" (časopis Commerce) te važan esej "D'une jeunesse européenne".

Sljedeće godine, Grasset mu objavljuje roman Les Conquérants, djelo o sukobima između nacionalističke stranke Koumintang i komunista u Kini tokom 1925. godine.[44] Roman se s vremenom pokazao kao izniman uspjeh. Iste godine, Gallimard izdaje njegov nonsens roman Royaume-Farfelu. U ovom je periodu Malraux potvrdio kako je sudjelovao u kineskoj revoluciji kao vicekomesar za propagandu na strani Kuomintanga.[43][45] Također, Malraux je u ovom periodu obnovio svoju strast prema putovanjima posjetivši nekoliko zemalja srednje i istočne Europe, kao i Sjevernu Afriku, Bliski istok, Arabiju i Perziju. Nastavljajući pisati, Malraux 1930. godine posjećuje Japan i Indiju, a u Europu se vraća preko Sjedinjenih Država.[43] Iste godine objavljuje svoj uspješni roman La Voie royale, pustolovni roman mahom inspiriran njegovom vlastitom arheološkom ekspedicijom u Kambodži[46] te izdaje Apollinaireovu zbirku Calligrammes. Dana 20. prosinca 1930., njegov otac je počinio suicid.[47]

Nazad na vrh Ići dole
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:15

Andre Malro "Ljudska sudbina
Andre Marlo Artlimited_img6459693
Picasso "Peace & Freedom"
Sloboda koju mi ti priznaješ je tvoja sloboda. Sloboda nije razmena, ona je sloboda!"
Kio je patio od bola koji najviše unižava, od bola zbog koga covek sebe prezire što ga oseca. Ona je bila slobodna da se da kome hoce. Odakle je onda dolazila ova patnja na koju on sebi nije priznavao nikakvo pravo? Pa ipak, ljubomora je postojala, utoliko nejasnija ukoliko je seksualna želja koju mu je ona ulivala počivala na nežnosti. Osećao je da mu ona potpuno izmiče. I možda ga je zbog toga zaslepljavalo besomučno traženje snažnog dodira sa njom, ma kakav bio."
Nazad na vrh Ići dole
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:43

Andre Marlo Images
"Pozorište nije ozbiljno, ozbiljna je borba s bikovima."
Nazad na vrh Ići dole
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:57

U pogledu žena, ja znam šta činimo sa ženama kada one hoće i dalje da nas poseduju - živimo sa njima. Ali nijedan čovek ne može da govori o ženama, jer nijedan čovek ne može da razume da svaki nov način šminkanja, svaka nova haljina, svaki nov ljubavnik - nude novu dušu.
Hteti upoznati ženu uvek je jedan način da je posedujemo ili da joj se svetimo. Rane najdublje ljubavi dovoljne su da stvore prilično veliku mržnju."
Nazad na vrh Ići dole
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:57

"Ljudi nisu moji bližnji, oni su ti koji me posmatraju i sude o meni. Moji bližnji su oni koji me vole a ne posmatraju me, koji me vole uprkos padu, uprkos niskosti, uprkos izdajstvu, koji vole mene a ne ono što sam učinio ili ću učiniti. Samo sa Mej imam tu zajedničku ljubav, kao što drugi imaju zajedničku bolesnu decu." To svakako nije bila sreća. Već nešto iskonsko što se slagalo sa mrakom i izazivalo u njemu toplinu koja se završavala u nepomičnom zagrljaju, kao obraz pritisnut uz obraz - jedino, što je u njemu bilo tako jako kao smrt!"
Nazad na vrh Ići dole
Zoi

Master
Master

Zoi

Ženski
Poruka : 8253

Lokacija : Sve moje nežnosti i gluposti još uvek na tvome pragu spavaju.

Učlanjen : 24.06.2019

Raspoloženje : Lahorasto


Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610Pet 12 Jul - 19:58

On ju je i dalje posmatrao i otkrivao da je ona u stanju da kod njega stvori patnju, ali da je već mesecima nije više voleo. Nije mogao više ništa da kaže. Svaka reč, dobila bi lažan, beznačajan i glup prizvuk."

Andre Marlo Hand-painted-oil-painting-people-1303-pe0223_luvooe1362540048585
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Andre Marlo Empty
PočaljiNaslov: Re: Andre Marlo   Andre Marlo Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Andre Marlo
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-