Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Hans Christian Andersen

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2  Sledeći
AutorPoruka
zjovan29

  

zjovan29

Muški
Poruka : 2504

Godina : 63

Lokacija : CRIKVENICA

Učlanjen : 18.09.2011

Raspoloženje : nikad bolje


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 25 Sep - 17:04

HANS CHRISTIAN ANDERSEN

Hans Christian Andersen, danski književnik, čija je slava prerasla granice njegove domovine, a osobito epohu romantizma u kojoj je stvarao.

Rođen: 2. travnja 1805. u Odenseu
Umro: 4. kolovoza 1875. u Kopenhagenu


Hans Christian Andersen 474px-Hans_Christian_Andersen_2

Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet. Zapisao je to Hans Christian Andersen, danski književnik, čija je slava prerasla granice njegove domovine, a osobito epohu romantizma u kojoj je stvarao.

Andersenov životopis kao da je i sam maštovito ispričana bajka. Od vrlo siromašnog, neuglednog, gotovo ružnog i nezanimljivog djeteta postao je slavan cijenjen i svjetski poznat književnik.



Mnogi su rekli da je priča Ružno pače zapravo Andersenova autobiografija. Rodio se 2. travnja 1805. u Odenseu u siromašnoj obitelji. No, otac postolar očito je pokazivao razumijevanje za Hansovu sanjalačku prirodu. Čitao mu je priče iz hiljadu i jedne noći, a poslije, kada je sam naučio čitati, izvodio je Shakespearove drame u kazalištu što mu ga je otac načinio.

Ali otac je umro kada je dječaku bilo jedanaest godina pa je obitelj još više osiromašila. Zanesen kazalištem, Andersen u 14. godini odlazi u Kopenhagen da bi izučio kazališnu školu. No, tamo ga ismijavaju i proglašavaju nedarovitim. Ipak, uz pomoć pokrovitelja uspijeva završiti studij.

Hans Christian Andersen 14868w

Godine 1835. objavljuje prve bajke i roman Improvizator, u kojem slika narodni život u Italiji. Roman mu odmah donosi slavu i prevodi se na nekoliko jezika




Poslije će Andersen napisati i roman o narodnom životu u Danskoj. Povjesničari književnosti dobrim ocjenjuju i njegove putopise nastale nakon brojnih putovanja, na primjer Pjesnikov bazar, U Švedskoj, U Španjolskoj, a posebno mjesto zauzima Slikovnica bez slika, putopis u kojem Mjesec u 33 večeri siromašnom slikaru priča ono što on vidi sa svoje visine.

S poznatim junacima bajki, na kojima se naraštajima napajala dječja mašta, izvrgava ruglu glupost i sebičnost, prijetvornost i zlobu. I danas se, (osobito u kazalištu), umjetnici znaju poslužiti Carevim novim ruhom ili Ružnim pačetom kao parabolom.

Hans Christian Andersen Hans-christian-andersen1

Umro je 4. kolovoza 1875. u Kopenhagenu. Zauzeo je posebno mjesto u danskoj književnosti, kao i u srcima čitatelja svih naraštaja u svijetu.

Hans Christian Andersen Andersenduckling

izvor:magicus.info/hr
Nazad na vrh Ići dole
lunja-lica

Član
Član

lunja-lica

Ženski
Poruka : 82

Učlanjen : 28.06.2013


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pon 1 Jul - 22:55

Andersen se prepuštao svojoj opčinjenosti mlađim muškarcima, koji mu nisi uzvraćali pažnju, osim naslednika Velikog kneza od Weimara, Carl-Alexander von Saxe-Weimar-Eisenach, koga je upoznao 1844. godine. U svojim kasnijim godinama Andersen je bio zaljubljen u mladog baletana Haralda Scharffa.

Andersen je umro 4. avgusta 1875. godine. O njegovoj seksualnosti se nije javno diskutovalo sve do 1893. godine, kada su novine nagovestile da je možda homoseksualac. Tekst koji je štampan u godišnjaku Magnusa Hirschfelda iz 1901. godine takođe nagoveštava da je Andersen homoseksualac.

Postoji mogućnost da Andersen nikada nije imao seksualni odnos. Krstići, koje je upisivao u svoj dnevnik, pokazuju da je voleo da masturbira, i da je precizno upisivao taj čin u svoj dnevnik, kao što je upisivao sve što se dešavalo u njegovom životu.

Njegovi neodlučni pokušaju da se oženi učinili su da ga istoričari opisuju kao nesrećnog heteroseksualca. Oni objašnjavaju njegova strasna ljubavna pisma koje je slao muškarcima kao uobičajena za to vreme i opisuju njegovu naklonjenost muškarcima kao preteranu, ali nepreteću.

Debata o Andersenovoj seksualnosti se nastavlja. Biografija Jackie Wullschlager u kojoj se dokumentuje Andersenova ljubav prema muškarcima i ženama izazvala je veliki skandal u Danskoj, gde je seksualnost nacionalnog pisma kontroverzna tema.

Bez obzira na Andersenovu seksualnost „Ružno pače“, „Mala sirena“ i ostale bajke o nemogućim i fatalnim ljubavima su bile veoma snažne alegorije za queer ljude širom sveta.
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pon 1 Jul - 23:07

Могло би се рећи да је његова биографија садржана у бајци „Ружно паче“. Андерсен је рекао: „Ништа не смета што се неко родио у пачјем гнезду, само кад се излегао из лабуђег јајета.“

У Копенхаген је отишао без пребијене паре, у потрази за послом, али се тамо није прославио јер је био лош глумац, плесач и певач. Међутим, иако је био чудан по изгледу и понашању, поседовао је јединствени шарм, па је придобио симпатије многих богатих породица, пре свих породице Колин, нарочито Џонса Колина који је био његов мецена и много му помогао. Остатак породице је био лош према њему, нарочито Едвард Колин. Сматра се да је Едвард био љубав његовог живота, али како му овај није узвратио љубав, помиње се у многим бајкама као негативан лик.

Године 1828. Андерсен је завршио гимназију и уписао се на универзитет. Његово прво дело „Пут пешке од Холменског канала до историјског краја Амагера“, објављено 1829, слабо је прихваћено, али му је омогућило пут у Немачку и Италију, који је имао велики значај за његов даљи рад. Приликом посете Великој Британији био је гост Чарлса Дикенса ком се он није допао јер је био феминизиран, ситничав, самољубив и хипохондрик.

Затим је почео да пише романе, путописе, драме, аутобиографије и поезију. Његов следећи роман „Импровизатор“ је веома добро прихваћен. Следе романи „О. Т.“ и „Само гуслач“ који су били слаби.

Од 1835. године па све до смрти у малим свицима је писао „Приче и згоде“, које су временом постигле велики успех.

Године 1823. Андерсен је доживео оштру критику Шведске енциклопедије, која га је оптуживала да је превише „цмиздрав“, а да су његове бајке под великим утицајем народних бајки и Хофмана. Међутим, Андесен је пре романтик и иако се у његовим бајкама јављају мотиви из народних бајки, оне су прочишћене (нема суровости — копање очију и сл.) и проширене су описима — нпр. „Мала сирена“. Н. А. Доброљубов је о Андерсеновим бајкама рекао следеће: „Андерсенове бајке имају прекрасну особину која недостаје другим дечјим књижевницима. У њима оно што постоји у стварности добија изванредни поетички карактер, а ипак не плаше дечју машту свакаквим бауцима и тамним силама. Андерсен оживљава обичне ствари и ставља у покрет обичне неживе предмете. Код њега се оловни војник тужи на своју самоћу, цвеће се одаје веселом плесу, лан доживљава свакодневне преобразе док прелази у нити, платно, рубље, папир. Нема ни прича у којима се јављају натприродне више силе, и те без сумње иду у најслабије приче. Но, зато су дивне оне приче у којима нема уопште ничег фантастичног. Такве су нпр. „Царево ново одело“, „Девојчица са шибицама“, „Принцеза на зрну грашка“, „Сапутник“ и др.“

Hans Christian Andersen 225px-HCA_by_Thora_Hallager_1869

Андерсен је у своје бајке уносио многе ликове из свог живота. Тако је Палчица и принцеза из бајке „Принцеза на зрну грашка“ у ствари Хенриета, кћи адмирала Вулфа, а у причи „Заручници“ се јавља Риборга Воигтова, у коју је писац дуго био заљубљен.

Андерсен је, осим типичних животиња које су до тада биле ликови у бајкама, увео и неке друге. Тако се јављају бајке „Сретна породица“ — пужеви, „Клин чорба“ — мишеви, „Роде“, „Ружно паче“ — лабудови и патке итд. Он је увиђао сличност појединих животиња са људима и о њима је писао баш онако какве оне јесу у стварности.

У своје бајке је увео и биљке, увидевши и њихову сличност са људима према боји, цвету, држању и сл. Овде треба споменути бајке „Цвеће мале Иде“, „Породица из суседства“ и „Пуж и ружин грм“ у којима се јавља ружин грм.

Андерсен је оживљавао и многе предмете: играчке, фигуре, старе куће, свакодневне предмете, портрете, кипове, ормаре, огледала, посуђе итд. — „Оловни војник“, „Кресиво“, „Срећне каљаче“, „Црвене ципелице“, „Стара кућа“...

Овако се остварује спона између фантазије и реалности, бајке и живота, поезије и приче, симболике и реализма, и у овом лежи сва Андерсенова величина.

Ханс Кристијан Андерсен је умро 4. августа 1875.










Hans Christian Andersen 4285547593


Hans Christian Andersen 2lwq2yh


Hans Christian Andersen 4285547593
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pon 1 Jul - 23:14

„Оловни војник“ је име бајке коју је написао дански писац Ханс Кристијан Андерсен и која је први пут издата 1838. године, као део четвртог тома књиге „Бајке, за децу“ („Eventyr, Fortalte for Børn“). Оригинални дански назив је „Den Standhaftige Tinsoldat“ (стамени лимени војник), али је код нас преведена као „Оловни војник“.

Hans Christian Andersen 250px-Den_Standhaftige_Tinsoldat

На свој рођендан, дечак добија комплет од 12 оловних војника. Али један је био фаличан, недостајала му је нога. Тај оловни војник је стављен на сто, поред папирног замка са папирним фигурицама, међу којма беше и играчка балерина са подигнутом ногом. Њена нога беше толико подигнута у вис да је оловни војник није одмах уочио и је мислио да ни она нема ногу. И тако се оловни војник заљубио у њу.

Кад је пала ноћ, и када су сви заспали, играчке су оживеле. Црни трол у кутији за цигарете опазио је оловног војника како гледа у балерину, и забранио му је да је гледа, али је оловни војник то игнорисао. Трол му је због тога припретио говорећи му, „да само сачека сутрашњи дан“. Следећег дана, оловни војник је био постављен крај отвореног прозора кроз који је убрзо пао на улицу. Нашла су га два дечака и пустила низ воду у папирном чамцу. Бродић од папира је тонуо, и он се уплашио за свој живот, али је као војник наставио да стоји мирно не померајући се. Брод тоне и њега убрзо прогута риба.

За дивно чудо, риба убрзо бива ухваћена и продата истој кући у којој је био. Куварица га је нашла у стомаку док је чистила рибу, и војник је убрзо опет био са вољеном балерином.

Дечак незадовољан недостатком војника баца оловног војника у ватру, а са њим убрзо и балерину. Прича се завршава тако да је следећи дан када је служавка чистила пепео нашла два мала срца, очигледно припадајући балерини и оловном војнику.










Hans Christian Andersen 4285547593


Hans Christian Andersen 2lwq2yh


Hans Christian Andersen 4285547593
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pet 6 Feb - 8:41

Da bi vidjeli neprijateljevu propast, neki su spremni i na vlastitu.
Hans Christian Andersen Constantin_Hansen_1836_-_HC_Andersen
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pet 6 Feb - 8:43

Ne treba vjerovati ljudima s kojima smo se tek sprijateljili, a koji pokazuju da smo im draži od njihovih starih prijatelja; tako će se ponašati i s nama kada steknu nove prijatelje.
Hans Christian Andersen Andersen
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pet 6 Feb - 8:44

Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.
Hans Christian Andersen RL001055.1L
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Uto 23 Jun - 8:02

Sam život je najlepša bajka!
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:38

Život svakog čovjeka je bajka koju je napisala Božja ruka.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:38

Gdje riječi ne vrijede, glazba progovara.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:38

Biti rođen u pačijem gnijezdu i nije toliko loše osim ako ste se izlegli iz labuđeg jajeta.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:39

“Nije dovoljno samo živjeti!” – reče leptir, “Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!”










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:39

Život je kao lijepa melodija, samo su riječi malo pomiješane.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:40

Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koje ni ronioci ne poznaju.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:40

Ako želite biti sretni u svijetu onda budite korisni.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:41

Hrabar vojnik se nikada ne plaši, iako mu je smrt vrlo blizu.










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 21 Maj - 19:48

Ružno pače

O kako je bilo divno na selu! Leto u jeku, pšenica se žuti, ovas zeleni, seno na zelenoj livadi sadeveno u plastove, a roda korača svojim dugim crvenim nogama i govori egipatski, jer je taj jezik naučila od majke. Oko njiva i livada pružala se velika šuma, a usred šume duboko jezero. Zaista je bilo divno na selu!

Sa svih strana obasjano suncem ležalo je staro vlastelinsko imalje okruženo dubokim jarkovima. Od samog bedema pa sve dole do vode rastao je visoki čičak, sa tako velikim lišćem da se pod najvećim moglo sakriti dete. U toj divljini, kao u najgušćoj šumi, ležala je na jajima u gnezdu jedna patka. Sve joj je već bilo dodijalo, jer je trajalo tako dugo, a u pohode su joj dolazili vrlo retko. Druge patke više su volele da plivaju po vodi, nego da dođu i sede pod čičkovim lišćem i ćaskaju s njom.

Najzad stadoše prskati jaja jedno za drugim. „Pa! Pa!” sva žumanca oživeše, i iz svakog jajeta proturi glavu po jedno pače.

— Kva! Kva! Žuri, žuri! — reče patka, a pačići požuriše što su više mogli i stadoše se osvrtati na sve strane pod zelenim lišćem. Majka ih je puštala da gledaju koliko hoće, jer zelenilo prija očima.

— Ah, kako je svet veliki! — povikaše svi pačići, jer su sad imali mnogo više mesta nego kad su bili u ljusci.

— Mislite li da je to ceo svet? — nasmeja se majka. — Svet se proteže još daleko s druge strane rita, sve do popine njive! Ali tamo nisam nikad bila! Valjda ste sad svi na okupu! — i ona se diže. — Ne, nisu još svi! Najveće jaje još leži! Dokle će to trajati! Već mi je sve dodijalo! — i ona opet leže.

— Pa kako je? — zapita jedna stara patka koja je došla da je poseti.

— Suviše se nekako oteglo s ovim poslednjim jajetom! — reče patka sedeći u gnezdu. — Nikako da se pače izleže! A pogledaj druge. To su najlepši pačići koje sam ikada videla! Svi liče na oca, nevaljalca, koji me ni obišao nije!

— Daj da vidim to jaje, — reče stara patka. — Veruj mi, to je ćureće jaje! Jednom sam i ja bila nasamarena i imala sam muke i nevolje s ćurićima, jer su se bojali vode, istinu ti kazujem! Nikako nisam mogla da ih nateram da zaplivaju! Drala sam se i kvakala, ali ništa nije pomoglo. Pusti me da vidim to jaje! Da, da, ćureće je! Ostavi ga i uči ostalu decu da plivaju.

— Još ću malo poležati na njemu! — reče patka. — Ležala sam tako dugo, pa mogu još malo.

— Kako ti drago! — reče stara patka i odgega.

Naposletku pršte i veliko jaje.

„Pa, pa!” zapijuka mladunče i izvalja se iz njega! Bilo je vrlo veliko i ružno. Patka ga pogleda.

— Ovo je neko strašno veliko pače! — reče ona — nijedno ne izgleda ovako! Ali ipak ne liči na ćure. To ćemo uskoro doznati! Mora u vodu, pa makar ga morala sama gurnuti!

Ujutru osvanu prekrasan dan. Sunce je obasjavalo zeleni čičak, a majka patka siđe sa celom porodicom u jarak.

Hans Christian Andersen PhgoGQH

Pljus! — skoči u vodu.

— Kva, kva! Žuri, žuri! — viknu ona, a pačići jedno za drugim bućnuše u vodu. Voda im se sklopi nad glavom, ali oni odmah izroniše i divno zaplivaše. Noge su išle same od sebe i svi su bili tu, čak je i ružno sivo pače plivalo sa njima.

— Ne, to nije ćure,—reče patka—gle, kako divno vesla nogama, kako se pravo drži! To je moje rođeno mladunče. U suštini ono je sasvim lepo, kad ga čovek dobro pogleda. Kva! kva! Hajde sad sa mnom da vas uvedem u svet i predstavim u pačjem dvorištu, ali budite uvek blizu mene, da vas neko ne zgazi, i čuvajte se mačke.

I tako uđoše u pačje dvorište. Tu je bila strahovita galama, jer su se dve porodice potukle oko jeguljine glave, dok je na kraju nije zgrabila mačka.

— Vidite, tako je to na svetu! — reče patka i obliza kljun, jer se i njoj jela jeguljina glava. — A sad požurite i poklonite se pred onom starom patkom! Ona je najotmenija od svih ovde, španske je krvi. I, vidite, ima na nozi crvenu krpicu, to je nešto izvanredno lepo i najveće odlikovanje koje patka može dobiti. To znači da ne žele da je izgube, i da je raspoznaju i životinje i ljudi! Žurite se! Ne krivite noge unutra! Vaspitano pače uvek širi i zabacuje noge, kao otac i mati! Gledajte, ovako! Poklonite se i recite: kva!

I oni to učiniše.

Ali druge patke oko njih pogledaše i rekoše sasvim glasno:

— Gle! Taman nam još ova bagra treba, kao da nas i onako nema dosta! I, fuj, kako izgleda ono pače, njega nećemo trpeti! — i odmah dolete jedna patka, pa kljucnu ružno pače u vrat.

— Ostavi ga na miru, — reče patka-majka. — Ta ono nikome ništa ne čini!

— Ali je suviše veliko i ružno! Zato ga treba oterati!

— Kako imate lepu dečicu, — reče patka s krpicom oko noge. — Sva su lepa sem ovog koje je ispalo nekako rđavo! Čisto bih poželela da ga nekako preudesite!

— To se ne može, vaša milosti, — reče patka-majka. — Nije lep, ali je dobrog srca i pliva vrlo lepo, kao i ostali, čak smem reći i malo bolje. Mislim da će lepo porasti i vremenom će se smanjiti. Suviše je dugo ostao u jajetu i zato mu stas nije ispao kako treba! — i pritom ga čupnu i pogladi po perju. — Sem toga, patak je, pa mu to neće mnogo smetati. Mislim da će lepo ojačati i probiće se nekako kroz život!

— Drugi su pačići divni, — reče stara — ponašajte se kao da ste kod kuće, i ako nađete kakvu jeguljinu glavu, možete mi je doneti!

I osećali su se kao kod kuće. Ali siroto ružno pače tukli su, udarali i ismevali i patke i kokoške.

— Suviše je veliki! — govorili su svi, a ćuran, koji je rođen s mamuzama i stoga misli da je car, nadu se kao jedrilica pod punim vetrom, pođe pravo na jadno pače, zaćurlika, a glava mu sasvim pocrvene.

Ubogo pače nije znalo ni šta će ni kuda će, bilo je očajno što je tako ružno i služi na porugu celom pačjem dvorištu.

Tako je bilo prvoga dana, a iz dana u dan bivalo je sve gore i gore. Svi su gonili jadno pače, čak su i njegova braća bila vrlo zla prema njemu i uvek govorila:

— Kad bi te samo mačka uhvatila, ti, rugobo! A i majka bi ponekad rekla:

— Dabogda te ne bilo!

Patke su ga kljucale, kokoške tukle, a devojka koja je hranila živinu gurala ga nogom.

Pačetu to dojadi, pa jednog dana pobeže preko ograde. Ptičice u žbunju poleteše prestrašeno uvis.

„To je zato što sam tako ružan!” — mislilo je pače zatvorivši oči, ali je i dalje trčalo.

Tako dođe u veliku močvaru gde su živele divlje patke. Tu je ležalo celu noć, umorno i tužno.

Ujutru poleteše divlje patke i videše novog druga.

— Ko si ti? — upitaše ga, a pače se okretalo na sve strane i pozdravljalo kako je umelo.

— Uh, što si ružan! — rekoše divlje patke. — Ali nama je to svejedno, ako ne nameravaš da se oženiš iz naše porodice.

Jadno pače nije ni mislilo na ženidbu, samo kad je smelo da leži u trstiku i da pije malo vode iz bare.

Tu je ležalo puna dva dana, a onda dođoše dve divlje guske, odnosno, bolje rečeno, dva gusana. I oni su se nedavno izlegli i zato su bili brzopleti.

— Slušaj, druže, — rekoše mu — ti si ružan, ali nam se dopadaš! Pođi s nama i budi ptica selica. Nedaleko odavde u drugoj močvari ima nekoliko slatkih i ljupkih divljih gusaka, sve same gospođice, divno gaču! Možda ćeš naći sreću, iako si ružan!

Fijuuu! — zazvižda u tom trenutku odozgo, i oba divlja gusana padoše mrtva u trsku, a voda se zacrvene od krvi.

Fijuuu! — odjeknu ponovo i celo jato divljih gusaka polete iz trske.

Pucnjava poče opet. Bio je to veliki lov. Svud unaokolo po močvari pritajili se lovci, neki su se čak popeli na drveće, čije su se grane pružale daleko iznad trske. Plavi dim, sličan oblaku, dizao se kroz mrko drveće i lebdeo dugo nad vodom.

Lovački psi dođoše u mulj — šljap-šljap! — a rogoz i trska povijahu se na sve strane.

Jadno pače obuze užas, okrete glavu da je stavi pod krilo i baš u tom trenutku stade pred njega strašan veliki pas, isplažena jezika i sjajnih očiju. On gotovo dodirnu pače njuškom, pokaza oštre zube i šljap! — ode ne taknuvši ga.

— Hvala bogu, — reče pače — toliko sam ružan da ni pas neće da me ujede!

Tako je jadniče ležalo sasvim nepomično, dok je sačma zujala kroz trsku i zviždao metak za metkom.

Tek dockan popodne nastade tišina, ali jadno pače nije smelo da se pokrene, nego pričeka još nekoliko sati, a onda se obazre na sve strane i odjuri iz močvare što je moglo brže.

Trčalo je kroz njive i livade, dok je vetar duvao tako silno da se jedva kretalo.

Predveče se približi jednoj siromašnoj seljačkoj kolibi. Bila je trošna i ni sama nije znala na koju stranu da padne, pa je zato dalje stajala. Vetar je silno duvao i pače je moralo sesti da ga vetar ne odnese. Uto primeti da su vrata na kolibi ispala iz jedne šarke i vise nakrivo, pa je pače moglo da se uvuče unutra i zakloni.

Tu je živela jedna starica sa svojim mačkom i kokoškom. Mačak, koga je nazivala sinčićem, umeo je da izvija leđa u grbu i da prede, čak je umeo i iskre da baca, ali to samo onda ako se gladi uz dlaku. Kokoška je imala sasvim male kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila jaja i žena ju je volela kao svoje rođeno dete.

Ujutru odmah primetiše tuđe pače, pa mačak stade da prede, a kokoška da kokodače.

— Šta vam je? — reče žena i obazre se svud oko sebe, ali nije dobro videla, pa pomisli od pačeta da je debela patka koja je zalutala. — Ovo je dobra lovina, — reče ona — sad ću imati i pačja jaja, samo ako nije patak! To ćemo isprobati.

I tako pače uzeše na probu za tri nedelje, ali od nošenja jaja ne bi ništa.

Mačak je bio gazda u kući, a kokoška gazdarica, pa bi uvek rekli: „Mi i svet”, jer su uobražavali da su oni polovina (i to bolja polovina) sveta. Pačetu se činilo da se može imati i drugo mišljenje, ali kokoška to nije trpela.

— Umeš li da nosiš jaja? — upita ga kokoška.

— Ne umem!

— Onda jezik za zube! A mačak reče:

— Umeš li da grbiš leđa, da predeš ili da bacaš iskre?

— Ne umem!

— E, onda se ne pleti u razgovor kad govore pametni. Pače sede u ugao, rđavo raspoloženo. Tako stade da razmišlja o svežem vazduhu i suncu i javi mu se čudna želja da pliva po vodi. Najzad nije moglo više da izdrži, pa reče to kokoški.

— Šta ti bi odjednom? — začudi se ona — nemaš nikakva posla, zato ti padaju na pamet gluposti. Snesi jaje ili predi, pa će te to proći.

— Ali, tako je divno plivati po vodi, — reče pače — tako je divno osetiti vodu iznad glave i gnjurati do dna.

— E, baš mi je to neko zadovoljstvo! — reče kokoška. — Baš si lud. Pitaj mačka, on je najpametniji od svih koje poznajem, da li on voli da pliva po vodi i gnjura, a o meni i da ne govorimo! Pitaj čak i našu gospodaricu, staricu, od nje nije niko pametniji na celome svetu! Misliš da bi ona volela da pliva po vodi ili da joj voda pređe preko glave?

— Vi me ne razumete, — reče pače.

— Da, mi te ne razumemo, a ko bi te i razumeo? Valjda ne misliš da si pametniji od mačka i babe, a da sebe i ne spominjem! Ne uznosi se, dete, i budi zadovoljan onim što ti se dogodilo u životu. Zar nisi došao u toplu sobu i otmeno društvo, od koga možeš ponešto i da naučiš! Ali ti si brljivko i nije nimalo zanimljivo da se čovek s tobom druži. Veruj mi, ja ti želim dobro. Govorim ti neprijatne stvari, a po tome se poznaju pravi prijatelji. Pobrini se samo da sneseš jaje i da naučiš da predeš ili bacaš iskre.

— Mislim da bih radije pošao u daleki svet! — reče pače.

— Pa idi! — odvrati kokoška.

I pače ode. Plivalo je po vodi, gnjuralo se, ali su ga sve životinje prezirale zbog ljegove ružnoće.

Dođe jesen, lišće u šumi požute i potamne, zahvati ga vetar pa se poigra njime, a gore u vazduhu bilo je vrlo hladno. Oblaci se nadvili teški od leda i snega, a na ogradi je stajao gavran i od strašne hladnoće graktao — „gra, gra!”

Jadnom pačetu dođoše crni dani.

Jedne večeri, baš u divan smiraj sunca, izlete iz žbunja jato prekrasnih velikih ptica. Pače još nikad ne beše videlo tako lepe ptice, blistavo bele, dugih gipkih vratova.

Bili su to labudovi. Oni pustiše neki vrlo čudan glas, raširiše svoja lepa duga krila i odleteše u tople zemlje, prema otvorenim morima. Uzleteše visoko, visoko, a ružnom pačetu bi teško oko srca. Vrtelo se po vodi kao točak, pružalo za njima vrat što je više moglo i puštalo tako prodoran čudan krik, da se ono samo od njega uplašilo.

Nikako nije moglo da zaboravi te divne, srećne ptice, pa kad ih izgubi iz vida, ono zaroni do dna, a kad opet izroni, bilo je izvan sebe. Nije znalo kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali ih je tako zavolelo kako još nikoga ranije nije volelo. Pozavidelo im nije ni malo, jer mu nije bilo ni na kraj pameti da ma samo i poželi ovakvu lepotu za sebe. Ta ono bi bilo srećno da su samo patke htele da ga trpe među sobom — jadno ružno pače!

Zima je bila tako hladna, tako hladna, pače je moralo neprestano da pliva, da se ne bi voda zaledila. Ali je otvor po kome je plivalo postajao svake noći sve manji i manji — bio je takav mraz da je pucala i ledena kora. Pače je moralo stalno da kreće noge, da se voda ne bi sasvim zaledila. Najzad se umori, umiri i zamrznu u ledu.

Hans Christian Andersen B92qu7Y

Ujutru rano naiđe jedan seljak, vide pače zamrznuto i razbi led svojom klompom, pa ga odnese kući ženi, te nekako povratiše pače u život.

Deca htedoše da se s njim poigraju, ali pače pomisli da hoće da ga muče pa pobeže, u strahu ulete u sud s mlekom, tako da se mleko prosu po podu. Žena vrisnu i raširi ruke a ono ulete u sud s maslom, pa u bure s brašnom, pa opet uvis.

Ah, kako je sad izgledalo!

Žena kriknu i baci se za njim mašicama, a deca potrčaše jedno preko drugog da ga uhvate, smejući se i vičući. Dobro je bilo što su vrata ostala otvorena, pa ono pobeže napolje u žbunje i pade iznemoglo u sneg.

Bilo bi suviše žalosno pričati o svim mukama i nevoljama koje je siroto pače podnelo te teške zime. Kad sunce opet toplo sinu, pače je ležalo u močvari među trskom. Ševa je pevala, stiglo je lepo proleće!

Pače razmahnu krilima, ona zašuštaše jače nego ikad ranije i snažno ga ponesoše. I pre nego što se moglo snaći, nađe se u velikom vrtu, gde su jabuke bile u cvetu, a grane mirisnog jorgovana nadvijale se nad vodom.

O, kako je ovde bilo lepo, kako se svuda osećala prolećna svežina! A tamo iz čestara pojaviše se tri divna bela labuda. Šuštala su krilima i lako klizila po vodi.

Pače poznade prekrasne ptice i obuze ga čudna tuga. — Otplivaću do njih, do tih kraljevskih ptica i one će me ubiti zato što sam tako ružan, a usuđujem se da im priđem! Ali, svejedno mi je! Bolje da me one ubiju nego da me patke i kokoši kljucaju, devojka gura nogom i da skapavam od zime!

Pa polete u vodu i zapliva prema lepim labudovima. Oni ga videše i jurnuše, šušteći perjem, pravo na njega.

— Ubite me! — viknu siroto pače i prignu glavu do same vode, očekujući smrt.

Ali šta ugleda u bistroj vodi? Ugleda svoju sopstvenu sliku, ali to više nije bilo nespretno crnosivo pače, odvratno i ružno, već divni labud.

Ne mari ništa što se neko rodi u pačjem dvorištu, samo kad se izlegao iz labudovog jajeta.

Bio je presrećan posle svih muka i nevolja koje je preturio preko glave. Sad je tek shvatio svo u lepotu i sreću koja se ukazivala pred njim. A veliki labudovi plivali su oko njega, milujući ga kljunovima.

U vrt dođe nekoliko mališana. Oni baciše u vodu hleba i zrnevlja, a najmanji viknu:

— Evo novog labuda!

I druga deca kliknuše:

— Došao je jedan nov! — zapljeskaše rukama i zaigraše, pa otrčaše po oca i majku, te stadoše bacati hleb i kolače u vodu.

I svi rekoše:

— Ovaj je najlepši! Tako je mlad i lep! Stari labudovi mu se pokloniše. On se vrlo zastide i sakri glavu pod krilo. Ni sam nije znao šta se dešava s njim. Bio je vrlo srećan, ali ne gord, jer se dobro srce nikad ne pogordi. Setio se kako su ga progonili i podsmevali mu se, a sad mu svi kažu da je najlepši među lepim pticama. I jorgovan je spustio svoje grane sve do vode, a sunce sijalo tako toplo, tako blago.

Mladi labud zaleprša krilima, izvi svoj divni vrat i iz srca kliknu:

— Ni sanjao nisam o ovolikoj sreći, kad sam bio samo jadno ružno pače!

Hans Christian Andersen 2vI58mO










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
lana

MODERATOR
MODERATOR

lana

Ženski
Poruka : 122333

Učlanjen : 06.12.2012


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Pon 22 Maj - 15:14

Carevo novo odelo

Živeo pre mnogo godina neki car koji je toliko mnogo voleo lepe i nove haljine da je sav svoj novac trošio na gizdanje. Nije mario za svoje vojnike, nije voleo pozorište, nije lovio po šumi, osim kad je trebalo da pokaže nove haljine. Imao je po jedno odelo za svaki sat u danu i kao što ss za druge careve kaže: „Car je u savetu”, tako se za njega govorilo: „Car je u sobi za oblačenje”.

U velikom gradu, gde mu je bio dvor, živelo se vrlo bezbrižno; svakog dana dolazilo je mnogo stranaca, trgovaca i zanatlija, pa jednog dana dođoše tamo i dvojica varalica. Oni su se izdavali za tkače i govorili da umeju izatkati najlepšu tkaninu koja se može samo zamisliti. Ne samo da bi boje i šare bile nešto izvanredno lepo, već bi i odelo sašiveno od te tkanine imalo čudnu osobinu: bilo bi nevidljivo svakom čoveku koji ne valja u svom pozivu ili je neizrecivo glup.

Hans Christian Andersen 5tiMklT

„To bi bilo divno odelo, — pomisli car. — Kad bih ga nosio, mogao bih da doznam ko u mom carstvu nije sposoban za dužnost koju vrši. Mogao bih da razaznam pametne od glupih. Ta se tkanina mora odmah izatkati za mene!” — i car dade mnogo para dvojici varalica da započnu posao.
Oni namestiše dva razboja i pravili su se kao da rade, ali nisu imali ničega na razbojima. Zahtevali su najfiniju svilu i najčistije zlato, pa su to trpali u svoje torbe, a na praznim razbojima radili do duboko u noć.
„Baš bih voleo da vidim dokle su stigli sa tkanjem!” — mislio je car, ali mu je bilo pomalo hladno oko srca pri pomisli da onaj ko je glup ili ne odgovara svom poslu, ne može da vidi tu neobičnu tkaninu. On je, doduše, verovao da za sebe ne treba da se boji, ali je ipak hteo da pošalje najpre nekog drugog da ispita kako stvar stoji. Svi su u gradu znali kakvu čudnu osobinu ima ta tkanina i svi su bili radoznali da vide je li njihov sused rđav ili glup.
„Poslaću tkačima svog starog poštenog ministra, — razmišljao je car. — On će najbolje videti kako tkanina izgleda, jer on ima razuma i niko nije savesniji na dužnosti od njega.”
Tako stari časni ministar ode u dvoranu gde su dve varalice sedele i radile za praznim razbojem.
„Bože me sačuvaj! — pomisli stari ministar i razrogači oči. — Ne vidim baš pišta!”
Ali to ne reče glasno.
Varalice ga zamoliše da izvoli prići bliže i zapitaše ga zar nisu lepe šare i divne boje na tkanini. Pritom su pokazivali na prazan razboj. Jadni stari ministar buljio je oči, ali ništa nije video, jer ničeg nije ni bilo.
„Gospode bože! — mislio je — znači li to da sam glup! To nikad nisam verovao i to ne sme niko da sazna! Zar sam nesposoban za svoj posao? Ne, nikako ne smem reći da ne vidim tkaninu.”
— Pa zar ništa nećete reći? — zapita jedan tkač.
— O, divna je! Prekrasna! — reče stari ministar gledajući kroz naočare. — Te šare, pa te boje! Reći ću caru da mi se neobično dopada!
— To nas raduje! — rekoše oba tkača i stadoše da nabrajaju boje i ističu lepotu šare. Stari ministar ih je dobro slušao, kako bi mogao to isto reći caru kad se vrati. Tako i učini.
Iz dana u dan varalice su zahtevale sve više para, svile i zlata za tkanje. Oni sve to trpahu u svoje torbe, a na razboj ne dođe ni jedan jedini končić, već su i dalje tkali na prazno.
Car posla drugog časnog dvoranina da vidi kako napreduje tkanje i da li će tkanina biti uskoro gotova. S njim se zbilo isto što i s ministrom: gledao je i gledao, ali pošto nije bilo ničeg sem praznih razboja, nije mogao ništa ni videti.
— Zar to nije lep komad tkanine! — rekoše varalice, pokazujući šaru koja nije postojala.
„Glup nisam, — mislio je čovek — znači, dakle, da ne valjam na svom poslu. To je, doduše, čudno, ali ne smem dopustiti da se primeti!”
I tako je hvalio tkaninu koju nije video i uveravao tkače kako se divi lepim bojama i divnim šarama.
— Zaista je prekrasna, — rekao je caru. Svi su u gradu govorili o divnoj tkanini. Tada i sam car zažele da je vidi dok je još na razboju. S pratnjom odabranih dvorskih ljudi pođe dvojici lukavih varalica, koji su tobož tkali iz sve snage, ali bez niti i konca.
— Zar nije veličanstvena? — rekoše ona dvojica čestitih dvorana. — Neka samo vaše veličanstvo pogleda kakve su to šare i boje! — i pokazaše na prazan razboj, jer su verovali da drugi vide tkaninu.
„Šta li je ovo! — pomisli car. — Ja ništa ne vidim. To je strašno! Da li sam glup? Da li sam nesposoban za cara? To je najstrašnije što me moglo snaći!”
— O, vrlo je lepo! — reče glasno. — Odajem vam svoje najviše priznanje! — pa zadovoljno klimnu glavom i stade posmatrati prazan razboj, jer nije hteo reći da ništa ne vidi.
Svi iz pratnje buljili su u razboj, ali iako niko nije video ništa, jer ničeg nije ni bilo, rekli su kao car:
— O, divna je! — i savetovali su ga da prvi put obuče odelo od te nove divne tkanine za veliku svečanost koja je uskoro trebalo da se održi.
— Veličanstveno, divno, izvanredno! — išlo je od usta do usta i svi su se od srca radovali.

Hans Christian Andersen AaaP6k5

Car dade obojici varalica viteški krst da ga stave u rupicu na kaputu i titulu tkača plemića.
Celu noć uoči dana kad je trebalo da se održi svečanost varalice su presedele, dok im je gorelo šesnaest i više sveća. Narod je mogao da vidi kako se žure da svrše carevo novo odelo. Pravili su se kao da skidaju tkaninu s razboja, sekli su po vazduhu velikim makazama, šili iglom bez konca i najzad rekli:

— Evo, haljine su gotove!
Sam car dođe tamo sa svojim dvoranima, varalice digoše po jednu ruku uvis kao da nešto pridržavaju, pa rekoše:

— Evo čakšira! Evo prsluka! Evo ogrtača! — i tako redom. — Sve je lako kao paučina! Čovek bi pomislio da nema ništa na sebi, ali u tome baš i jeste preimućstvo ove tkanine.
— Tako je, — rekoše svi plemići, ali nisu mogli ništa da vide, jer ničeg nije ni bilo.
— Hoće li sad vaše carsko veličanstvo najmilostivije da izvoli skinuti svoje odelo, — rekoše varalice —da bismo mu obukli novo, ovde pred velikim ogledalom!

Hans Christian Andersen 0tnpQGo

Car skide odelo, a varalice su mu tobož dodavale košulju, čakšire, ogrtač, pa ga obuhvatiše oko pojasa kao da mu nešto vezuju, dok se car okretao i vrteo pred ogledalom.
— Oh, kako su lepe haljine! Kako divno stoje! — rekoše svi uglas. — Kakva šara! Kakve boje! To je skupoceno odelo!
— Napolju stoje ljudi sa baldahinom koji će se nositi nad vašim veličanstvom dok budete išli u povorci! — reče glavni majstor ceremonijala.
—Ja sam gotov! — reče car. — Da li mi dobro stoji? — pa se još jednom okrete pred ogledalom, što je trebalo da znači da dobro razgleda svoje novo odelo. Komornici, koji su morali da nose skute, pipali su rukama po podu kao da dižu skut. Išli su držeći ruke u vazduhu, jer nisu smeli dozvoliti da neko primeti kako oni u stvari ništa ne vide.

Hans Christian Andersen Bhi2IwR

I tako je car išao nag u povorci pod lepim baldahinom, a narod po ulicama i prozorima je govorio:
— Kako je lepo carevo novo odelo! Kako mu divno stoji!
Niko nije dozvoljavao da se primeti kako u stvari ništa ne vidi jer bi to značilo da ne valja na svom poslu ili da je vrlo glup. Nijedno od carevih odela nije imalo toliko uspeha.
— Pa car nema ničega na sebi! povika uto jedno dete.
— Ovo je glas nevinog! — reče detinji otac i to se brzo pronese po sakupljenom narodu.
— Nema ničega na sebi! Jedino ovo dete kaže da car nema ničega na sebi!
— Pa on zaista nema ničega na sebi! — povikaše najzad svi uglas.

Hans Christian Andersen FfWzOkK

A i cara je to mučilo, jer mu se činilo da su u pravu, ali je mislio otprilike ovako:
„Sad nemam kud. Moram izdržati u povorci.”
I ponašao se još ponosnije, a komornici su išli za njim noseći skute kojih nije bilo.

Hans Christian Andersen P9WOiVH










Hans Christian Andersen IoITGbU
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Uto 30 Maj - 15:53

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Uto 30 Maj - 15:55

Палчица; Ханс Кристијан Андерсен
Била једном једна жена која је веома желела да има дете. Толико је желела да јој је било свеједно и да је мало, мајушно. На крају се упути старој вештици и рече јој: „Свим срцем бих хтела да имам мало дете, па те молим, да ли можеш рећи како да до њега дођем?“ „Неће то бити тешко“, одговори вештица. „Ево ти ово зрно јечма; није то оно обично зрнокоје сењаци сеју у пољу или их бацају кокошкама. Посеј га у саксију, и видећеш шта ће из њега израсти!“ „Хвала ти много!“, рече жена и даде вештици дванаест новчића. Потом пође кући, посеје зрно јечма и одмах из њега израсте велики дивни цвет, налик на лалу, али је латице имао скупљене, као да је још само пупољак. „Какав диван цвет!“, рече жена и пољуби његове прекрасне црвене и жуте латице. И управо у том тренутку нешто као да прасну и цвет се отвори. Била је то права лала. А у самој њеној чашици, на зеленом тучку, седела је једна мајушна девојчица, неизмерно нежна и дражесна. Није била већа од палца, те стога доби име Палчица. Лепо углачана орахова љуска служила јој је као колевка, плаве латице љубичице су јој замењиваледушеке, а ружина латица – покривач. У ту колевку су је смештали преко ноћи, а дању се играла на столу, на који би, за њу, жена стављала тањир са водом. Тањир је био окружен венцем од цвећа чије су се цветне стабљичице купале у води, а по средини је пловила велика латица од лале. На њој је Палчица могла да седи и да плови с једног краја тањира на други. Као весла служиле би јој две коњске длаке. Изгледало је то чудесно лепо! А Палчица је умела и да пева и то тако складно и љупко, како нико дотад није умео на свету. Једне ноћи док је она лежала у својој дивној колевчици, дође нека жаба крастача: ускочила је кроз прозор, јер окно беше разбијено. Била је велика, гадна и љигава, и скочила је на сто на коме је Палчица спавала под црвеном ружином латицом. „Ево дивне жене за мог сина!“, рече жаба, узе љуску у којој је спавала Палчица и с њом искочи кроз разбијени прозор у врт. А туда је протицао велики, широки поток с мочварном и глибовитом обалом; и баш у том глибу је живела крастача са својим сином. Ух! Како и он беше гадан и ружан, баш као и његова мамица. „Ква-ка-как! Кре-ке-кек!“, закрекета жапчић, и то је било све што умеде рећи кад угледа љупку малу девојчицу у ораховој љусци. „Тише, немој да је пробудиш!“, још би нам могла побећи, овако лака као лабудово перце. Ставићемо је у поток на широк лист локвања, за њу, тако сићушну, то ће бити као право острво. Отуда нам не може побећи. А ми ћемо, за то време, уредити у глибу лепо гнездашце где ћете се после венчања настанити.“ У потоку је расло много локвања широких зелених листова који увек плове на површини воде. Лист који је био најдаље био је и највећи. Крастача доплива и стави на њега орахову љуску са Палчицом. Јадно, мало створењце, прену се рано ујутро и кад виде где се налази, поче да плаче. Велики зелени лист са свих страна био је окружен водом и Палчица није могла да пређе на обалу. Стара жаба је за то време била доле, у муљу, и крашавала стан трском и жутим локвањима. Желела је да све буде лепо уређено за нову снаху. Када све би готово, допливали су и она и њен ружни син до листа на коме је била Палчица. Хтели су да узму њеху дивну постељицу и да је пренесу у собу младенаца пре него што и њу саму поведу. Стара жаба се ниско поклони пред Палчицом и рече: „Ово је мој син, твој будући муж, с њим ћеш дивно живети код нас доле у муљу!“ „Ква-ка-как! Кре-ке-кек!“, то је било све што је умео да каже жабин син. Узели су малу постељицу и отпливали са њом, а Палчица је остала да седисама на зеленом листу и плакала је, јер није хтела да живи код огавне жабе, нити да се уда за њеног ружног сина. Рибице, што су пливале у води, виделе су жабу и чуле шта је рекла. Извириле су главицама из воде да погледају девојчицу. Кад је видеше, силно се ражалостише што тако љупко и мило створење треба да живи поред крастаче у муљу. Е, баш неће! И оне се под водом окупише око зелене петељке на којој се држао лист и брзо је прегризоше својим зубима. Лист се покрену и заплови низ воду, а Палчица на њему, далеко, далеко, где је крастача неће моћи стићи. Пловеће на листу, Палчица је пролазила поред разних прекрасних места. Чим би је угледале, поздрављале би је птице из грмља на обали и певале: „Каква мила, мала девојчица!“ А лист је пловио и пловио све даље, и тако се Палчица нађе далеко од свог завичаја. . Била је неизмерно срећна што је крастача никад више неће стићи. Било јој је лепо све куда је пловила. Сунце се пресијавало над водом, па је вода била блештава и сјајна као злато. Један диван, бео лептирак одавно је кружио око Палчице, неизмерно очаран њоме. Најзад се спусти на лист. Палчица скиде свој појас и веза га једним крајем за лептира, а други учврсти за лист. Лист крену много брже, и она са њим, али је сада устала и стајала на њему. Одједном долете велики гундељ, и чим угледа девојчицу, он је у тен ока шчепа својим пипцима око танушног струка и одлете с њом на дрво. Зелени лист настави да иде даље низ воду, а с њим и лептир – био је везан и није могао да га се ослободи. Јао, како се само уплашила сирота Палчица када гундељ полете са њом на дрво! Али још се више забринула за лепог белог лептира јер га је она везала за лист и ако не успе да се ослободи, умреће од глади. Али гундеља није било брига за то! Он са Палчицом седе на највећи зелени лист на дрвету, нахрани је слатким соком из цвета и рече да је дивна мада ни мало не личи на гундеља. Мало потом стигоше им у посету други гундељи који су живели на истом дрвету. Почеше Палчицу да разгледају са свих страна, а госпођице-гундељице почеше да машу својим пипцима и да се згражавају: „Па она има само две ноге! Жао ти је и погледати!“ „А нема ни пипке!“, повикаше друге. „А како је танка око струка! Пхи! Баш као човек! Баш је ружна!“, заграјаше гундељице. А Палчица је баш била тако прекрасна! Тако је у почетку мислио и гундељ који ју је уграбио. Али кад сви остали подигоше грају како је ружна, поче и сам, најзад, тако да мисли, па је није хтео држати више уз себе. Нека иде куд хоће! И тако гундељи слетоше с Палчицом са дрвета и посадише је на тратинчицу ( красуљак, сунчев цвет ). Палчица удари у плач што је толико ружна да је чак ни гундељи неће у свом друштву. А у ствари, она је била најлепше биће које се могло замислити, тако нежна и љупка као најлепша ружина латица. Цело лето преживела је Палчица сама, самцита у оној великој шуми. Исплела је постељицу од влати траве и обесила је испод великог листа репуха под којим је била заштићена од кише. Хранила се цветним поленом и пила росу што би ујутро блештала на лишћу. Тако прође лето, прође и јесен, и наступи зима, дуга и хладна. Све птице, што су јој некада онако лепо певале, одлетеле су. Дрвеће је оголело, лишће увело. Велики репухов лист под којим је становала сав је пожутео, свинуо се, остао њега само суви батрљак. Палчица се смрзавала од хладноће, јер јој се одећа распала, а она сама је била тако ситна и мала – још ће умети од зиме! Поче да пада снег, а свака пахуља која би на њу пала била је као кад би на нас неко бацио лопату снега, јер смо ми велики, а она није ни палац висока. Умотала се у један суви лист, али то је није ни мало загрејало, сва се тресла од студени. Одмах поред шуме простирала се једна велика њива. Пшеница је на њој одавно била пожњевена, само је сува стрњика штрчала из смрзнуте земље. Стрниште је Палчици изгледало као права шума. Ух! Како је само дрхтала од хладноће! Идући тако кроз стрњику, стиже она пред врата пољског миша. Беше то мишица која је под стрњиком имала своју рупу. Било је тамо топло и тихо; сви амбари беху пуни пшенице, а кухиња и остава пуни залиха! Сирота Палчица застаде пред вратима као каква просјакиња и замоли комадић јечменог зрна, јер већ два дана ништа није окусила. „Сироче моје!“, рече пољска мишица, јер је била добра старица. „Уђи у моју собу да се огрејеш, па ћеш са мном јести.“ Пошто јој се Палчица много допала, рече јој: „Можеш поред мене остати и целу зиму. Само ми мораш лепо уређивати собу и причати ми бајке, јер их много волим.“ Тако је и било. Палчица је радила све што је пољска мишица од ње захтевала, и сасвим се лепо осећала. А онда јој стара мишица једном саопшти: „Ускоро ћемо добити госта. Мој сусед има обичај да ме посећује једном недељно. Он живи још боље него ја, има велике салоне и облачи се у лепо, црно, баршунасто крзно. Ето, кад би успела за њега да се удаш, имала би све што ти душа пожели. Невоља је само што је слеп, али ти му причај најлепше бајке које знаш!“ Дође он најзад у посету у свом црном, баршунастом крзну. Палчица баш и није имала воље за то, није јој било до суседа, поготово што је кртац. Мишица је причала како је он јако богат и учен и да је његов стан двадесет пута пространији од њеног. И стварно је кртац био много учен, али није подносио сунце, ни лепо цвеће, и неповољно се о њима изјашњавао. Није ни чудо, јер их никад није ни видео! Палчица је, ипак, морала забављати госта, па му запева „Лети, лети гундељчићу“ и „Иде монах ливадом“. Одушевљен њеним лепим гласом, кртац се у њу сместа заљуби, али јој о томе ништа не рече, јер је био веома достојанствен господин. Он је недавно прокопао испод земље дуг ходник који је водио од његовог дома до мишициног стана. Дозволио је Палчици и мишици да шетају тим ходником кад год пожеле. Опоменуо их је само да се не уплаше од мртве птице која је лежала у ходнику. Била је то права птица, цела, са крилима и кљуном. Мора да се, недавно, можда почетком зиме, смрзла па је пала у рупу, и нашла гроб баш тамо где је кртац прокопао свој ходник. Кртац узе у њушку комадић трулог дрвета – а оно у мраку може да светли као свећа – па мишицу и Палчицу поведе кроз ходник, осветљавајући им пут. Кад стигоше до места где је била мртва птица, кртац зари свој широки нос у свод и направи отвор кроз који у ходник продре дневна светлост. Оне тад видеше мртву ластавицу; њена крила су била чврсто прибијена уз мало тело, а ноге и главу је увукла у перје. Јадна птица, сигурно је угинула од хладноће. Палчица се веома ражалости. Она је много волела све птичице – тако су јој лепо певале и цвркутале целог лета. Али, кртац само одгурну прицу својом кратком шапом и рече: „Ова никад више неће зацвркутати! Каква је то несрећа родити се као каква птица! Богу нека је хвала што ни једно моје младунче неће бити птица, јер оне ништа друго не знају сем да ћирикају и цвркућу, а зими морају скапати од глади!“ „Да, да заиста је пријатно слушати ваше разумне речи“, одазва се пољска мишица. „Каква корист птици од њеног ћирикања кад стигне зима? Мора да гладује и смрзава се. Али кажу да у томе има и нечег врло отменог!“ Палчица је само ћутала, али када су њих двоје окренули птици леђа, она одгурну пера која су птици заклањала главу и пољуби је у склопљене очи. „Можда ми је баш ова онако дивно певала“, помисли. „Колико си ми радости пружила, драга, лепа птичице!“ Кртац зачепи онај отвор кроз који се пробијао светли дан и отпрати даме до њихове куће. Али Палчица целе ноћи није могла ока да склопи. Устаде из кревета и од сламе исплете велик, леп покривач, однесе га у ходник и покри њиме мртву птицу. На крила јој стави грудвице од меког памука који је нашла код мишице у соби, да птици буде топлије на хладној земљи. „Збогом, дивна мала птицо!“, рече. „Збогом, и хвала ти што си ми онако лепо певала летос, кад је дрвеће било зелено и кад нам је сунце тако дивно сјало!“ И прислони главу птици на груди, али се трже престрашено, јер јој се учинило као да унутра нешто куца. Било је то птичје срце; она није била мртва, већ само укочена од зиме, а сад се загрејала и оживела. У јесен све ласте одлећу у топлије крајеве. Али ако која закасни, смрзне се и падне мртва на земљу, па је ту, потом, затрпа снег. Палчица се сва тресла од страха, јер је у поређењу са њом птица била прави див; али ипак, прикупи мало храбрости па ласту још боље умота, а онда донесе листак метвице, којим се сама покривала, те покри ластину главу. Наредне ноћи поново оде крадом до ње; била је жива, али тако слаба да је могла само на часак да отвори очи и погледа Палчицу, која је стајала са комадићем трулог дрвета у руци јер није имала другу светиљку. „Хвала ти, дивна, мала мрвице!“, рече болесна ластавица. „Тако сам се лепо загрејала. Убрзо ћу повратити снагу и поново ћу излетети на топло сунце.“ „Ах!“, повика Палчица, „напољу је тако хладно, снег и мраз. Лези само у својој топлој постељи, ја ћу те неговати!“ Онда донесе птици воде у цветној латици. Ласта се напи и исприча јој како је ранила крило запевши о трнов жбун те није могла да лети брзо као остале ластавице. Док су летеле далеко, у топле крајеве, понестало јој је снаге. Пала је на земљу, а после се више не сећа шта се са њом дешавало, не зна ни како се овде нашла. Целе зиме остала је ластавица доле под земљом, а Палчица је према њој била добра и пазила је. Ни кртац ни пољска мишица ништа о овоме нису знали, ионако нису ни волели јадну ластавицу. А кад стиже пролеће и сунце огреја земљу, ластавица рече да је време да каже „до виђења!, и Палчица откопа отвор који је кртац раније направио. Сунце је тако дивно сијало, и ластавица упита девојчицу да ли би хтела да полети са њом, могла би јој сести на леђа, па да заједно одлете у далеку зелену шуму. Али Палчица је знала да би се стара мишица ражалостила кад би је она овако напустила. „Не, не могу“, рече. „Онда збогом, збогом моја добра, дивна девојчице!“, рече јој ластавица и полете према сунцу. Палчица ју је пратила погледом, и очи јој се напуне сузама, јер је ластавицу много заволела. „Цвррррк-цврк!“, зацвркута јој поздрав птица и отпрхну у зелену шуму. Палчица остаде веома тужна. Она није смела да изађе на топло сунце. Пшеница што је засејаше изнад куће пољске мишице израсла је већ тако високо да је за јадну, малу Палчицу то била права шума. „Овог лета мораћеш да припремиш девојачку опрему!“, упозори мишица Палчицу јер је сусед, досадни кртац у црном баршунастом крзну, запросио њену руку. „Мораћеш да имаш и хаљина и рубља, ништа не сме да изостане, пошто терба да се удаш и постанеш госпођа кртица!“ Тако је Палчица морала по цео дан да преде, а пољска мишица изнајми још четири паука који су дан и ноћ ткали. Сваке вечери кртац је долазио у посету и непрекидно понављао како ће, чим лету дође крај и чим сунце престане да прзи земљу па она буде чврста као камен – он приредити свадбу и венчати се са Палчицом. А Палчица се нимало томе није радовала, јер се њој није допадао досадни кртац. Сваког јутра кад би сунце излазило и сваке вечери кад би залазило, она би се искрадала до кућног прага. Кад би ветар зањихао класје и раздвојио га тако да може да угледа небеско плаветнило, она би размишљала о томе како је лепо и светло тамо на слободи и како би желела да види своју драгу ласту. Али, ластавица се није враћала, сигурно је била далеко у лепој, зеленој шуми. Кад стиже јесен, Палчица је имала готову целу спрему. „За месец дана је твоја свадба!“, рече јој мишица. А Палчица се расплакала и рече како не жели да се уда за досадног кртца. „Гледај је сад!“ повика пољска мишица. „Мани се тога, тврдоглавице, јер ћу те угристи овим својим белим зубом. Имаћеш тако красног мужа! Чак ни сама краљица нема такву баршунасту бунду као он! Кухиња и остава су му пуни – крцати свега и свачега! Захваљуј Богу што те хоће!“ И, свадба је морала да се одржи. Сирота девојчица да свисне од јада што је морала да се опрости од дивног сунца које је могла бар с врата да гледа живећи код пољске мишице. „Збогом јарко сунце!“, рече девојчица, дижући увис руке. Онда се она малчице удаљи од куће пољске мишице. Ту пшеница беше пожњевена и на њиви је опет штрчала само гола, сува стрњика. „Збогом, збогом!“, понови и загрли својим нежним рукама мали црвени цветак што је тамо растао. „Поздрави ми малу ластавицу, ако је видиш!“ „Цвррррк-цврк!“, разлеже се одједном над њеном главом. Она се осврну. То је била ласта која је управо над њом прелетала. Чим опази Палчицу, силно се обрадова. Девојчица јој исприча како против своје воље мора да се уда за ружног крта, и како ће живети дубоко под земљом, тамо где се никад не види сунце. Није могла да се уздржи и заплака. „Ускоро наилази хладна зима“ , рече ластавица. „Ја летим далеко одавде, у топле крајеве. Хоћеш ли са мном? Могла би да седнеш на моја леђа, само да се чврсто вежеш појасом. Тада бисмо полетеле далеко од одвратног крта и његовог црног кртичњака, далеко изнад гора, у топле крајеве, тамо где сунце светли још лепше него овде, где увек влада лето и где цвета дивно цвеће. Полети са мном, драга мала Палчице, јер ти си она која ми је спасла живот када сам смрзнута лежала у марачном подземљу.“ „Добро, идем с тобом!“ , рече Палчица и смести се ласти на леђа. Ноге ослони на њена раширена крила, привеза се појасом за најчвршће ластавичино перо па зајено са њом полете високо у ваздух. Летеле су изнад шума и мора, високо изнад великих гора на којима се вечито бели снег. Палчица је зебла на хладном ваздуху, али се онда лепо увукла у топло ластино перје. Само би покаткад помаљала главицу да би одозго уживала гледајући ову лепоту под собом. И ево, стигоше у топле крајеве. Сунце је овде сијало много јаче него тамо. Небо као да је било двапут више, а дуж јарака и ограда расло је најлепше бело и црно грожђе. На дрвећу, у гајевима, висили су лимуни и поморанџе, мирисала мирта и нана, а путевима трчала деца и играла се радосно са великим, шареним лептирима. Но ластавица је летела даље и даље, а све што је даље летела, било је све лепше. Под дивним зеленим дрвећем, на обали мора, дизао се стари, бели, мермерни дворац. Уз његове високе стубове пела се винова лоза, а под његовим кровом било је много ластавичјих гнезда. У једном од њих живела је ластавица која је долетела са Палчицом. „Ово је мој дом!“, рече ластавица. „А ти сама за себе пронађи и изабери један од оних белих цветова што расту тамо доле, сместићу те на њега и биће ти како само у сну можеш да пожелиш. „Баш лепо!“, рече Палчица и затапше рукама. Доле су лежали велики комади мермера – то се срушио један стуб и распао на три дела. Између њих је цветало крупно бело цвеће. Ластавица тамо слете и смести Палчицу на једну од широких латица. Какво изненађење! У средини цвета био је неки човечуљак, бео и прозрачан, као да је начињен од стакла; на глави је имао лепу златну круну, а на раменима дивна светла крила. Ни сам није био већи од Палчице. Био је то дух цвећа. У сваком цвету живи по један такав дух, човек или пак жена, а ово је био њихов краљ. „Боже како је леп“, шапну Палчица ластавици. Мали краљ се много уплашио од ластавице, која је у поређењу са њим била прави див. Али, када угледа Палчицу, силно се обрадова, јер је то била најлепша девојчица коју је у животу видео! Он скиде с главе своју златну круну и стави је Палчици на главу. Упита је како се зове и да ли би хтела да буде његова жена и краљица свог цвећа. То би, одиста, био потпуно другачији муж од крастачиног сина и од крта у црном баршунастом крзну. „Да!“, одговори Палчица лепом краљу. Из сваког цвета тада изађе по један момак или девојка, и сви толико лепи да их милина беше погледати! Свако од њих донео је Палчици нешто да поклони, али најлепши поклон беху два бела прозрачна крила неког инсекта. Причврстише их Палчици на рамена, те је тако сада и она могла да лети од цвета до цвета. То је била радост! А ласта је за то време седела у своме гнезду и певала им најлепше што је умела, али је у дну душе ипак била тужна, јер је много волела Палчицу и жао јој је било да се од ње растане. „Од сада се нећеш звати Палчица“, рече јој дух цвећа, „то је ружно име, а ти си лепа. Зваћемо те Маја!“ „Збогом, збогом!“ , довикну мала ласта и опет одлете из ових топлих крајева на далеки пут у Данску. Тамо је свила гнездо управо над прозором једног човека који уме да прича бајке. Њему је отпевала своје „Цвррррк-цврк!“, те тако и ми сазнасмо за целу ову причу.
Hans Christian Andersen H_de585746_0403420palcica20o
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 24 Jun - 15:50

"Nije dovoljno samo živjeti!" - reče leptir, "Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!"
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 24 Jun - 15:50

Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i - sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koje ni ronioci ne poznaju.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 24 Jun - 15:50

Ako želite biti sretni u svijetu onda budite korisni.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 24 Jun - 15:51

Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610Ned 24 Jun - 15:51

Biti rođen u pačijem gnijezdu i nije toliko loše osim ako ste se izlegli iz labuđeg jajeta.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Hans Christian Andersen Empty
PočaljiNaslov: Re: Hans Christian Andersen   Hans Christian Andersen Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Hans Christian Andersen
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
»  Devojčica sa šibicama - Hans Christian Andersen
» Hans Makart
» Hans Thoma
» Hans Hofmann
» Hans Zimmer
Strana 1 od 2Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-