Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Mitovi i legende

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći
AutorPoruka
Black Wizard

Master
Master

Black Wizard

Muški
Poruka : 34286

Godina : 49

Lokacija : Kud me vetar nanese ...

Učlanjen : 30.03.2011

Raspoloženje : seXy


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Uto 9 Avg - 17:10

Вештица


[You must be registered and logged in to see this image.]


Вештица (или вештац) је особа која се бави вештичарењем. У митологији се вештице сматрају бићима које поседује натприродне и магијске моћи и обично се замишљају како лете на метли. Чест пратилац вештице у бајкама је црна мачка.

У прошлости, многе особе су оптуживане да се баве вештичарењем и под таквим оптужбама прогоњене и убијане. У већини случајева то су биле жене , а једна од најчувенијих и најсуровијих казни била је спаљивање на ломачи. И данас, у виду неопаганизма постоје оваква веровања, као и људи који себе називају вештицама и вешцима.


Вештица у словенској митологији


Код свих Словена, првобитно је била преанимистички хтонични демон, као и вампир и она је, по својој природи и функцијама женски корелат вампира. Вештице су, претрпеле велике промене од оних првобитних, па до савремених схватања и веровања. Оне су првобитно биле демони само једне уже сродничке заједнице да би касније биле жене које које у себи имају ђаволски дух, које ноћу излазе из гробља па море децу. За разлику од вампира који углавном сише крв, вештица се храни људским срцима и џигерицом.

Ове особине и функције су изворне и све се могу пронаћи код других индоевропских народа, нарочито су сродне са грчким и римским стригама (које су се јављале у облику ноћних птица док се вештице инкарнирају у лептира). Реч вештица, са особеностима које представља, искључиво је словенска и као таква је заједничка за све балканске словене.

Према руским схватањима, вештице се могу сврстати у две групе, док се код веровања Срба оне могу поделити на три групе. У прву групу би спадале вештице у најпримитивнијем и правом (изворном) значењу: то су женски демони манистичког порекла које устају из гробља у којем живе преко дана, а ноћу нападају људе и децу и ваде им срца или џигерицу, којом се хране. У другу групу долазе демонске жене, које су или са рођењем донеле способност да буду вештице или су је стекле касније на тај начин што их је у занат упутила старија вештица. У трећу групу би долазиле извесне старе жене које се називају вештицама, али које нису у правом смислу вештице, него су обичне врачаре.

За одбрану од вештица најчешће су коришћене басме и утуци. Најјачим утуком се сматрају бели лук и глогов колац. Често је употребљаван рог који се палио, а у приморју се против сумњивих вештица «бацају рози» (упиру испружени мали прст и кажипрст, док су остали прсти савијени).

У неким босанским пределима се за заштиту од уласка вештице у кућу користи и нож, одоздо забоден у оквир врата или прозора. Веома ефикасним су се сматрали со и покушај стварања савеза са вештицом употребом еуфемизама.

//- Вештици која уђе у кућу ваља дати парче хлеба по коме су посута три зрнца соли, па не може ништа наудити -\\


Баба Јага

Понекад је у словенској митологији вештица називана и Баба Јага (рус. Ба́ба-Яга́, срб Баба Рога, мак Баба Рога, буг. Ба́ба Я́га, пољ. Baba Jaga). Она је чаробница која живи у шуми, у изби постављеној на кокошије ноге. Око ове куће је ограда од људских костију и лобања, уместо браве су вилице оштрих зуба. Реза је људска нога, а кључ - рука.

Баба Јага хвата јунаке и прождире људе, а у пећи пече украдену децу.

Најчешће је замишљана као ружна старица огромних груди, слепа или болесних очију.

У неким причама се помиње да се кућа неће окренути и приказати врата док се не изговоре чаробне речи. Према неким теоријама колиба на кокошјим ногама заправо је интерпретација уобичајене конструкције номадских народа у Сибиру, Уралу и Тунгузији, намењене чувању залиха од животиња. Колиба без врата или прозора поставила би се на високе стубове од дрвећа који су личили на кокошије ноге. Сличну али мању конструкцију користили су у Сибиру за фигуре богова које су једва стале у кућу, као што у бајкама Баба Јага испуни унутрашњост колибе.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Баба Јагина колиба*


Спаљивање вештица у историји

Током средњег века у многим католичким земљама Европе постојали су закони против вештичарења, који су били један од начина борбе против јеретика. Најчешће су осуђиване жене, а казна је била спаљивање на ломачи. Прво велико спаљивање вештица одиграло се 1482. године у Севиљи.[3]

Спаљивање вештица

Остаци познатих јеретика, грешника и »вештица« често би по судском налогу били после спаљивања уситњавани и разбацивани по ђубришту.[4] Скелет индивидуе, оптужене за вештичарење, по закону званом »Акт Вештичарења« (Witchcraft Act) спаљен 1582. године у енглеском месту Свети Осит (St. Osyt, Brightlingsea), откривен је у релативно добром стању, иако је био изложен пламену и великим температурама које ломача може развити и био положен у земљу пре више од четиристотине година. Антрополози, који су анализирали пронађене остатке, препоставили су да је тело било непотпуно спаљено и да су сродници при инхумацији успоставили анатомски распоред остатака.

Најпознатији лов на вештице одиграо се 1692. године, када је деветнаесторо људи у америчком граду Салем, у држави Масачусетс, осуђено на смрт. Салем је тако постао град који се касније и у филмовима, позоришним представамаи литератури користио као инспирација за приче о вештицама, а данас се тамо налази и музеј Артур Милер је 1953. написао чувени комад инспирисан вештицама из Салема.

У Кенији је, иако су распрострањене различите афричке религије, ислам и хришћанство, и данас веома изражен страх од магије који је кулминирао у мају 2008, када је у области Кисии, полиција је ухапсила 19 људи осумњичених да су спалили једанаесторо сународника које су оптужили за вештичарење.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Спаљивање вештица*


Спаљивање вештица у Србији

У Србији се прогон вештица дешавао пре два века. О томе се може судити на основу сачуваних докумената којих није много. Оно што се зна јесте да су наводне вештице биле изузетно озлоглашене у народу и са њима се неретко веома окрутно поступало. Према сачуваним записима публицисте Тихомира Р. Ђорђевића, у селу Жабарима у Поморављу су извесну Пауну, по Карађорђевој заповести, привезали уз ражањ и пекли је „међу две ватре“. У време Карађорђевог устанка, Антоније Пљакић, руднички војвода, испекао је насред Карановца неку бабу за коју је чуо да је вештица. Осим спаљивања, дешавало се да вештица буде убијена из пиштоља или ножевима, као што је у то време био случај са маћехом неког Петра Јоксића из Тополе. Постоји прича да је у децембру 1846. године дошао турски буљубаша у село Брдо и да су му се тамо сујеверни сељаци пожалили да им једна баба „мори“ децу. Буљубаша је батинао бабу, али и њене другарице које је ова у очајању оптужила да су такође вештице. Батинама су биле излечене од вештичарења, а за труд буљубаша је добио новчану награду. Било је још примера гоњења вештица. Кнез Средоје из Солутуше је обавестио кнеза Милоша да је 1824. године један човек убио неку бабу зато што је вештица. Кнез је добијао извештаје да су жене због оптужби да су вештице пребијане и забранио је Србима да туку жене. Тако је 1822. године заштитио извесну баба Христу из Божурње, у Крагујевачкој нахији, за коју су сељани говорили да је вештица и намеравали да је убију. Његова наредба је била да нико не сме да се усуди „да је и најмање додирне, а камоли да је и даље назива вештицом, јер она то није“. И у Црној Гори је било „лова на вештице“. У селу Крњицама у Црној Гори су пре 150 година посумњали да је једна жена вештица, па су је одвезли на језеро и бацили у воду. Пошто није потонула, то је био сигуран знак да је вештица.


Савремено вештичарство

Крајем прошлог века наступа прави процват неопаганизма и вештичарства, у жељи да се очува континуитет древних традиција често се користе многи пантеони из различитих времена и култура. Насупрот раширеној представи вештица које пију крв, велики број савремених вештица изражавају приврженост природи и животињама, па су вегетаријанци.

Вештичарство сматра живот сваког појединца као свети дар и наглашава испреплетаност свих ствари, како видљивих тако и невидљивих. Стицање знања о магијској употреби биља је саставни део обуке сваке вештице.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Вештичји скуп у В. Британији 2005. године*


Ноћ вештица

Ноћ вештица (енгл. Halloween) је светковина која се у појединим земљама прославља 31. октобра, а скраћеница је од Свето вече уочи Свих Светих или енгл. All Hallow's Eve или енгл. Hallow Eve. Слави се највише у Ирској, САД-у, Канади, Аустралији и Новом Зеланду.

Овај празник је карактеристичан по костимима које облаче деца и тража слаткише од одраслих. Куће и дворишта се украшавају изрезбареним бундевама.

Порекло овог празника датира још од античке келтске светковине „Samhain“. Келти, који су живели на просторима данашње Ирске, славили су своју Нову годину 1. новембра. Ноћ пред Нову годину славили су „Samhain“. Веровали су да се тада духови враћају на земљу узрокујући проблеме и уништавајући усеве. Келтски свештеници градили су огромне ломаче где су се људи окупљали како би спалили усеве и животиње као жртве келтским божанствима. У току прославе носили су костиме, углавном од животињских глава и коже.


[You must be registered and logged in to see this image.]
*Уобичајен симбол уочи Ноћи вештица*


Wikipedia
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 10 Avg - 0:55

Robin Hood


Robin Hood je središnji i legendarni junak niza srednjovjekovnih engleskih balada. U najranijim pisanim izvorima iz sredine 15. stoljeća opisan je kao krvoločan pohlepan pljačkaš. Kasnije je Robin Hood u anglo-saksonskoj poeziji postao plemić-domoljub u anglo-saksonski borbi protiv Normana. Konačno mu se u 19.i 20. stoljeću mijenja lik u borca za socijalnu pravdu, koji oduzima bogatima i daje siromašnima. Bio je pobunjenik, odmetnik, iz Šervudske šume koja se nalazi u blizini grada Notingema (Nottingham) u Engleskoj. Njegovi najveći neprijatelji su Princ Jovan bez Zemlje(Prince John) i šerif Notingema.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema srednjovjekovnim baladama, Robin Hood zajedno sa brojnim suborcima, uključujući i Little Johnom Will Scarletom živi skriven u Sherwood Forestu kod Nottinghama. Kasnije nastaje romantična ljubav s Marianom. Nije utvrđeno, je li Robin Hood postojao kao stvarna povijesna osoba. Mada se još nisu svi uspeli složiti oko toga da li je Robin Hud postojao ili ne, većina ipak smatra da se radi o stvarnoj istorijskoj ličnosti s kraja XIII i početka XIV veka.
U modernoj kulturi Robin Hud je prikazivan kao aristokrata koji je postao odmetnik nakon što mu je engleskii kralj Džon oduzeo posede. Robin se ujedno bori protiv kralja Džona koji je nezakonito preuzeo vladarski tron rođenom bratu kralju Ričardu I Lavlje Srca koji se nalazio u krstaškom ratu ujedno pljačka bogate i daje siromašnima.

Robina po povratku na tron rehabilituje zakoniti kralj Ričard Lavlje Srce i proglašava Robina prvim grofom od Hantingtona.

[You must be registered and logged in to see this image.]


wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 10 Avg - 1:08

Lilit

[You must be registered and logged in to see this image.]
Lilith, slika Johna Colliera iz 1892. godine

Lilit (hebr. לילית), ženski demon, prva Adamova žena koja je, poput njega, stvorena iz zemlje te je na osnovu toga zahtjevala ravnopravnost s njim. No kako se nije uspjela izboriti za jednak položaj, u ljutnji je napustila raj. Bog je poslao tri anđela po nju kako bi je vratio Adamu, ali ona se odbila vratiti pa ju je Bog prokleo.

Najčešće se opisuje kao lijepa žena duge crvene kose s donjim dijelom tijela u obliku zmije.

Babilonska mitologija

U babilonskim mitovima nazivana je djevom uništenja, koja krade djecu, osobito žensku u dobi od dva do tri tjedna, zavodi i ubija muškarce koje sreće na raskrižjima.

Jevrejska mitologija

Lilit je važnan lik u jevrejskoj demonologiji. Prvi put spominje se oko 700. pr. Kr., a simbolizira mračni aspekt božice Majke. Predstavlja Adamovu prvu ženu koja je, budući da je stvorena na isti način, tražila ravnopravnost s njim. Kada nije uspjela u tome, bijesno je naputila Eden. Tada se Adam požalio Bogu na njen odlazak, pa je Bog poslao tri anđela (Sanvi, Sasanvi i Semangelaf) da je vrate natrag. Našli su je na obali Crvenog mora i zaprijetili joj da će svakog dana umrijeti stotinu njene demonske djece (lilim) ukoliko se ne vrati Adamu. Ona je odbuila vratiti se pa ju je Bog prokleo. Otada, Lilit je postala demon koji mrzi čovječanstvo i ubija djecu i zavodi muškarce.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kasnije je postala ženom Samaela koji je u obliku zmije zaveo Evu. Nakon što je Adam s Evom prognan iz raja, Lilit je još jednom spavala s njim i tako rodila zloduhe Sedime. Druga njena djeca nazvana su Lilini, a imala su ljudsko tijelo, stražnjicu poput čereka i krila.

U Bibliji se ne spominje izrijekom, iako neki znanstvenici navode pojedine odijeljke koji bi se mogli odnositi na nju, međutim za to nema potvrde. Češće je zastupljena u postbiblijskoj literaturi, gdje se spominje kao demon noći (od hebr. "layil", noć).

Srednjovjekovni mitovi

U srednjovjekovnim mitovima, Lilit je postala noćni demon koji leti noću u obliku sove i otima djecu. Prema vjerovanju, ako se dijete smijalo za vrijeme sabata ili mladog mjeseca, značilo je da se igralo s Lilit. Također, vjerovalo se da Lilith spava s usnulim muškarcima



wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pet 12 Avg - 21:14

Legenda o zlatnom gradu

Kada su stigli Spanci posle Kolomba (Pisaro i Kortez) i poceli osvajanje Juzne Amerike, Indijanci su im se suprotstavljali kako su znali i umeli...

Iako su bili u velikoj brojcanoj prednosti, bili su neuporedivo slabije naoruzani od Spanaca, losiji ratnici i nisu mogli da im se ozbiljnije suprotskave, iako ima plemena koja nikad nisu bila pokorena od nikoga (naprimer ratoborno pleme Karibe, po kojem su i more i sva ostva i obala dobili ime).

Kada vec nisu mogli da uniste Spance vojno, Indijanci su pribegli lukavstvu: znajuci za spansku pohlepu za zlatom izmisli su pricu o EL DORADU, zlatnom gradu u kome je sve od zlata: i kuce i plocnici i sve ostalo...Taj grad su navodno napravila neka davno izumrla indijanska plemana...


El Dorado se nalazio negde u najguscoj dzungli i mocvari, niko nije znao tacno gde..

I pohlepni Spanci su progutali udicu: masovno su kretali u dzunglu da traze Zlatni grad..Odlazili su u zlatnoj groznici...i nikada se vise nisu vracali... Nestajali su u zivom blatu dzungle.. Jer tropska dzungla je cudo prirode: u njoj vlada neobicna mistika, gde sve cega se masite je otrvno, bode, stipa i ujeda, od prekrasnih Difenbahija do zmijica koje sa drveca padaju za vrat i totalno su smrtonosne...O krpeljima, skorpijama, komarcima, slepim misevima, anakondama, krokodilima svih velicina - da i ne pricamo..

Da li ste se nekada zapitali zasto u J. Americi nema velikih zivotinja kao recimo u Africi?
Zato sto bi im brzo kojekakvi insekti, gmizavci imali sisari isisali svu krv..
I tako, bajka o EL DORADU je ubila vise spanskih okupatora nego svi Indijanci zajedno...Jos i danas ubija ljude...

Na mestu gde bi trebao biti El Dorado, na teritoriji Venecuelanske Amazonije, nalazi se najstravicniji zatvor na svetu. Koga posalju tamo, vise se nikad ne vraca. U Venecueli zvanicno ne postoji smrtna kazna, ali postoji El Dorado.. Tamo se umire polako, ali sigurno..

Kada bi me, ne daj Boze, osudili da treba da idem tamo zbog nekog velikog greha, sve sto imam dao bih za samo jedno uze: da se obesim...














[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pet 12 Avg - 21:30

Legenda o Ratnicima duge

"Kada svet bude umirao podićiće se novo pleme svih boja i svih vera. To pleme će se zvati Ratnici Duge i staviće svoju veru u akciju, a ne reči."
U prošlom stoleću jedna stara mudra žena iz Kri Indijanske nacije, zvana "Oči od Vatre" imala je viziju budućnosti. Prorekla je da će jednoga dana, zbog pohlepe belog čoveka, doći vreme, kada će zemlja biti opustošena i zagađena, šume uništene, ptice padati sa neba, vode će biti potamnele, ribe potrovane u potocima, a drveća neće biti, čovečanstvo kakvo znamo prestaće da postoji. Doći će vreme kada će čuvari legendi, priča, kulturnih rituala i mitova i svih Drevnih Plemenskih Običaja, biti potrebni da nas povrate u zdravlje, čineći zemlju ponovo zelenom. Oni će biti ključ čovečanstva za opstanak, oni su "Dugini ratnici".

Doći će dan buđenja kada će svi ljudi svih plemena formirati Novi Svet Pravde, Mira, Slobode i prepoznavanja Velikog Duha.

"Dugini ratnici" će širiti ove poruke i učiti sve ljude Sveta. Učiće ih kako da žive na "Način Velikog Duha". Reći će im kako se današnji svet odaljio od Velikog Duha i da je zato Zemlja "Bolesna".

"Dugini ratnici" će pokazati ljudima da je Veliki Duh pun ljubavi i razumevanja i kako da načine Zemlju ponovo lepom. Ti ratnici će dati ljudima principe ili pravila da slede da bi učinili svoju stazu od svetlosti u svetu. Ti pricipi će biti od Drevnih Plemena.
"Dugini ratnici" će ljude učiti drevnoj praksi o Jedinstvu, Ljubavi i Razumevanju. Oni će učiti harmoniji među svim ljudima na sve četiri strane sveta.

Kao drevna plemena, oni će učiti ljude kako da se mole velikom Duhu sa ljubavlju koja teče kao prelepi planinski potok i utiče stazom u okean života. Još jedanput, oni će biti sposobni da osete radost u
osamljenosti i društvu. Oni će biti slobodni od jadne zavisti i voleti čovečanstvo kao svoju braću, bez obzira na boju, rasu ili religiju. Osetiće kako im sreća ulazi u srca i postaće jedno sa čitavom ljudskom vrstom. Njihova srca biće čista i zračiće toplinom, razumevanjem i poštovanjem za čitavo čovečanstvo, Prirodu i Velikog Duha.

Oni će još jedanput napuniti svoje umove, srca, duše i dela najčistijim mislima. Tragaće za lepotom Oca Života - Velikog Duha!
Naći će snagu i lepotu u molitvama i usamljenosti života.

Siromašni, bolesni i sa potrebama biće paženi od braće i sestara sa Zemlje. Ova praksa postaće ponovo deo njihovih svakodnevnih života.

Onaj koji će voditi ljude biće odabran na stari način - ne po političkoj
struji, ili ko govori najglasnije, ko se hvali najviše, ili po imenu ili po blaćenju, već prema tome čija dela govore najviše. Oni koji pokažu svoju ljubav, mudrost i hrabrost i oni koji pokažu da mogu i koji su radili za dobro svih, biće izabrani za lidere ili Poglavice. Biće izabrani po svojim "kvalitetima" a ne po sumi novca koju koriste. Kao brižne i odane "Drevne Poglavice" razumeće ljude sa ljubavlju i gledati da se deca obrazuju sa ljubavlju i mudrošću svojih bližnjih. Pokazaće im da čuda mogu biti ostvarena, da se izleči svet od bolesti i povrate njegovo zdravlje i lepota.

Zadataka ovih "Duginih ratnika" će biti mnogo i velikih. Biće zastrašujućih planina ignorisanja da se osvoje i naići će na predrasude i mržnju. Oni moraju biti odani, nepokolebljivi u njihovoj snazi i snažna srca. Oni će naći voljna srca i umove koji će ih slediti na ovom putu povratka "Majke Zemlje" lepoti i izobilju - ponovo.

Taj dan će doći, nije dalek.












[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sub 13 Avg - 21:55

Vukodlak

Vukodlak (poznat i kao likantrop ili čovek-vuk) je mitološko biće, i predstavlja čoveka koji se u noći punog meseca pretvara u vuka. Veruje se da ima sposobnost brzog zaceljivanja rana i da ga mogu ubiti jedino srebrni meci.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nemački drvorez: vukodlak, 1512.


Poreklo vukodlaka

Još u šamanizmu, javlja se težnja za stvaranjem duhovnih veza između čoveka i različitih životinja. Svi narodi su imali neku životinju za totemsku, za koju su verovali da od nje potiču. Mnogim narodima je vuk bio totemska životinja: Neuri, Srbi, itd.

Grčki pesnik Ovidije, u svojoj knjizi Metamorfoze, zabeležio je legendu o arkadijskom kralju Likaonu koji pravi gozbu u čast Zevsa, ali pripremljenu od ljudskog mesa i zbog toga ga Zevs pretvara u vuka. Po imenu kralja Likaona, i legendi o kralju Likaonu i Zevsu, nastaje i pojam likantropija.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Psoglav, Nirnberška hronika (1493.)

Prema grčkom istoričaru Herodotu, postojao je narod Neuri koji su živeli u blizini Skita (otprilike na teritoriji današnje Poljske) i kojih su se Skiti plašili jer su verovali da su to vukodlaci.

Za Psoglave, rasu ljudi sa glavom psa, se veruje da su bili ljudožderi. Od tog naroda potiče i sveti Kristofer

U nordijskom folkloru još postoje legende o ratnicima Berzerkerima. Pre nego što će otići u bitku, ratnici su se oblačili u medveđe i vučje kože, po čemu su i dobili svoje ime koje na starom nordijskom jeziku upravo to i znači - ljudi koji su obučeni kao medvedi. Kada se ratnik obuče u kožu medveda ili vuka, verovao je da je duh te životinje ulazio u njega i da je postajao ta životinja. Tokom bitke, upadali su u trans tokom kog se nikoga nisu plašili, nisu osećali nikakav bol, dobijali su nadljudsku snagu i nikada se nisu hteli predavati

Jedan vizantijski car je opisao da su se Berzerkeri u borbi borili kao divlje, neustrašive zveri.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mit o vukodlaku

U srednjem veku su veštice bile povezane sa vukodlacima i verovalo se da mogu da se pretvore u vukodlaka pomoću magičnih formula ili oblačenjem vučje kože.

U mnogim zemljama se zna za vukodlake: Francuska (loup-garou), Grčka (lycanthropos), Španija (hombre lobo), Bugarska (varkolak), Turska (kurtadam), Češka (vlkodlak), Rusija (oborotenь), Ukrajina (vovkulak(a), vurdalak(a), vovkun, perevertenь), Poljska (wilkołak), Rumunija (vârcolac), Škotska (werewolf, wulver), Engleska (werewolf), Irska (faoladh ili conriocht), Nemačka (Werwolf), Holandija (weerwolf), Danska/Švedska/Norveška (Varulv), Norveška i Island (kveld-ulf,varúlfur), Galicija (lobisón), Portugal i Brazil (lobisomem), Letonija (vilkolakis i vilkatlakis), Litvanija (vilkatis i vilkacis), Andora (home llop), Mađarska (Vérfarkas and Farkasember), Estonija (libahunt), Finska (ihmissusi and vironsusi), i Italija (lupo mannaro).

[You must be registered and logged in to see this image.]


wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Ned 14 Avg - 21:20

Nav

Navi su opšteslovenski demoni, a u mitologiji oni su oličenje smrti, Carstva mrtvih i gospodara Podzemlja, odnosno demona koji su nastali od duša mrtvorođene i nekrštene dece. U bugarskim predanjima zamišljani su u vidu ptica koje, uz zastrašujuće krike, u tamnim noćima obleću oko kuća i napadaju trudnice, dojilje i decu. Kod Srba i Hrvata nazivaju se nekrštenci ili nevidinčići, a zamišljani su kao velike ptice sa dečjim glavama. To su zli demoni koji napadaju nekrštenu decu i dojilje. Stočari posebno strahuju od nekrštenaca, koji kravama, ovcama i kozama oduzimaju mleko. U Ukrajini i Poljskoj zamišljani su u ljudskom ili životinjskom vidu, a nazivaju se poterčuk, odnosno latawiec.

wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Ned 14 Avg - 21:27

Svarog i Svarga

Svarog predstavlja jedno od najviših božanstava Slovena. On nije bio moćan kao neki drugi bogovi kao na primer Perun, ali je on zato smatran gospodarem bogova. Nekad se smatra i inkarnacijom Roda. Svarog je otac i stvoritelj bogova. On je posle Roda nastavio stvaranje sveta. Postavio je dvanaest stubova na koje je posle naslonio nebeski svod. Iskovao je zvezde. Zvezdano nebo je zapravo točak koje obrće Svarogov brat Perun i sadrži dvanaest zodijaka, koji simbolizuju dvanaest glavnih božanstava. Iskovao je Sunce i postavio ga je na nebo.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema legendi, kada je Svarog završio sa stvaranjem sveta, odveo je svoju ženu Boženu Vidu (prema nekim legendama njegova žena je bila Lada) na zemlju da joj pokaže svoje delo. Dok se Svarog divio svom delu, Vida je zaspala pod granama jednog stabla. Sanjala je kako svetom hode stvorenja slična Svarogu i njoj. . Kada se probudila, rekla je Svarogu šta je sanjala. Svarog joj odgovori da je i on mislio da upravljanje svetom prepusti zemaljskim bićima nalik na njih. Svarog ode do dva stabla i načini od njih ljude. Ti ljudi su bili su nemi i bez života. Jednom je Svarog udahnuo život, drugom Vida. Od hrasta kome je Svarog udahnuo život nastade muškarac, kome dadoše ime Dobravko, a od lipe kojoj je Vida udahnula život nastade mlada žena kojoj dadoše ime Ljubljanka. Svarog im je namenio dužnost da načine potomstvo koje će živeti na zemlji i koje će samo krojiti svoju sudbinu. Tako Svarog završi stvaranje sveta. Svarog je iskovao prvu burmu za bračni par i postao time zaštitinik braka. Naučio je ljude kako da obrađuju čelik.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema nekim legendama Svarog je čekić upotrebio i pri stvaranju zemlje da bi Altirske planine prestale da rastu. Nakon toga, od iskri uzrokovanih udarcem po vrhu Altirskih planina nastali su mnogi bogovi.


Svaroga su zvali i Višnji ili Svevišnji (tako Srbi i dalje nazivaju sada hrišćanskog boga). Predstavljao je gospodara bogova i upravnika vasionskog poretka. Bio je gospodar Svarge. Reč Svarga, Swarga na sanskritu znači nebo, raj, nisko nebo. Svarga je u hinduizmu raj u kome borave pravični pre svoje reinkarnacije. Kod Slovena je Svarga predstavljala nešto poput sveta bogova i mrtvih, slično nordijskoj Valahali. Takodje se pominje Irij kao deo Svarge, što je predstavljao raj, odnosno vrtove u Svargi.
Vasiljev je izneo tezu o poreklu Svarogovog imena, koja jednostavno razdvaja ime Svarog na Svar (tj. Sunce) i –og (sufiks sa koji ima značenje mesta) što bi značilo da je Svarogov domen mesto na kom Sunce živi tj. Vaseljena. Time se naznačava i njegova uloga o čuvanju Vaseljenskog, odnosno poretka svemira i prirode.
Svarog je poštovan i kao bog Sunca, čuvar vatre i zaštitnik kovača. Međutim, uloge boga Sunca i boga vatre preuzimaju njegovi sinovi. Daždbog postaje bog Sunca, a Svarožić bog vatre i ognjšta (dokumentovano kod Istočnih Slovena). Ipak, nije sigurno da li je Svarožić jedno božanstvo ili predstavlja sve Svarogove sinove. Svarogova moć nad vatrom je identifikovana i kao generativna i seksualna moć vatre. Generativna, ona koja rađa, jer je on stvoritelj, a seksualni nagon i strasti imaju metaforične osobine vatre.
Svaroga je kao simbol predstavljao kolovrat, Slovenska svastika (simbol sunca) sa osam krakova. Na statuama Svarog je bio predstavljan sedeći, na prestolu, poput kralja. Na prsima je imao orla, a u rukama dva žezla koja su imala izgled Sunca. Na glavi je često imao šlem sa bivoljim rogovima. Ostali bogovi su bili ispred njega. Dan posvećen Svarogu je bio utorak. Najznačajniji praznik posvećen ovom božanstvu je padao verovatno na 22. decembar (doba zimskog sunovrata). Kasnije su mnogi običaji vezani za solarni kult, koji je pripisivan Svarogu, počeli da se praktikuju u doba Božića. Treba napomenuti da je datum Božića odrežđen prema rimskom prazniku koji se zvao Saturnalije, praznik posvećen bogu Saturnu, koji je trajao nekoliko dana i obuhvatao i zimsku kratkodnevnicu. Nakon zimske kratkodnevnice (24-25. decembar) Rimljani su u okviru Saturnalija slavili praznik posvećen nepobedivom Suncu i taj datum je uzet za dan Božića. Sami obredi koji se praktikuju na Badnji dan i Božić kod Srba i pojedinih drugih slovenskih naroda pokazuju koliko su ovi praznici bliski solarnom kultu. Sloveni su verovali da se u vreme zimske kratkodnevnice rađa mlado Sunce, koje je trebalo ojačati. Praktikuje se niz radnji, poput paljenja badnjaka i potpaljivanje grana šljiva uz rečenicu ,,Ja te potpalih, a ti da mi rodiš’’. Ova rečenica na prvi pogled izgleda kao da se bakljom koja se prinosi šljivi zapravo preti. Međutim bakljom se potpaljuje mlado Sunce i traži od njega da donese plodnost u sledećoj godini. Badnjakom se takođe ojačava Sunce i potpaljuje. A kako je Svarog solarno božanstvo, te sve radnje su namenjene njemu. Svarog i Svarožić su tu u odnosu velikog boga Sunca i malog božića Sunca. Na Božić se rađa Svarožić i počinje da jača. Samo ime Božić potiče od toga da se tad rađa mali bog. Kasnije je hrišćanstvo preuzelo taj termin da bi time označilo praznik posvećen rađanju Isusa, koji zapravo nije u potpunosti bog, već bogočovek. Takođe trebalo bi napomenuti da Sloveni smatraju Božić najznačajnijim praznikom, iako je ceo mit hrišćanstva zasnovan na Hristovom vaskrsnuću. Ovaj fenomen zapravo govori koliko je solarni kult kod Slovena ostao jak.
Svarog je posedovao i veliki kovački čekić. Takođe, Svarogovo kultno mesto bilo je i ognjište i uz njega su se često vršili obredi posvećeni Svarogu. Od životinja predstavljao ga je najčešće orao. Od biljaka bilo mu je posvećeno pre svega žito. U Svaroga su se Sloveni često kleli i ta reč je morala biti ispunjena. Sem toga, prilikom sklapanja bratstava, mira i drugih važnih društvenih i političkih dogovora, Sloveni su se zaklinjali Svarogom i Suncem. Reč data Svarogu je imala mnogo veće znaćenje od reči datih drugim bogovima. Verovatno je to zato što je Svarog bio ipak čuvar reda, kako nebeskog tako i zemaljskog.



Nikola Milošević/starisloveni.com










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Ned 14 Avg - 21:35

PERUN


Perun je bog pravde, rata i oruzja, groma i munje. Prikazivan kao sveto drvo - hrast, cije grane i kora predstavljaju zivi svijet nebo i zemlju, a korijenje podzemlje, svijet mrtvih.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada Perun izleti iz svojih dvora u kociji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljece kako bi donio kisu, ucinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio suncevu svjetlost. Perunovo oruzje su strijele/munje.

Nosi sjekiru, a katkad i cekic. Sjekiru baca na zle ljude i duhove koja se uvijek vraca u njegovu ruku. Prikazivan je kao grub covjek s bakrenom bradom.

Prinosili su mu zivotinjske zrtve na svecane dane. Kada je zivotinja bila zrtvovana, vjernici su zivotinju trebali pojesti, jer je ona bila prozeta manom ili bozjom snagom, te će na taj nacin citava grupa biti obredno ojacana.

Njegovo ime nalazimo i u nazivu perunika (iris), katkad zvanoj i bogica (bozja biljka), za koju se vjerovalo da raste na mjestu gdje Perun udari munjom.

Perun je zamišljan kao grub čovek sa bradom koji živi na nebu. Smatralo se da on tokom oluja putuje po oblacima u svojoj kočiji i baca munje na Zemlju, a da grmljavina potiče od kloparanja točkova kočije. Perun je imao još jedno oružje, veoma neobično: mitske zlatne jabuke. U mnogim slovenskim izvorima zlatna jabuka je bila talisman potpunog uništenja. Delovi odeće govore da se radi o ratniku u oklopu, što je slučaj sa većinom slovenskih bogova. Postoje predstave Peruna sa kamenim maljem u ruci kojim gađa i pretvara u kamen sve čega se dotakne. Takođe, postoje predstave Peruna sa lukom, koji se nekad poistovećivao sa dugom, a kad bi njime gađao, strele bi se pretvarale u munje. U Perunovom vlasništvu bile su i zlatne jabuke. Na ovo ukazuju neke narodne pesme:


„... Te izvadi tri jabuke zlatne
I baci ih nebu u visine...
... Tri munje od neba pukoše
Jedna gađa dva djevera mlada,
Druga gađa pašu na dorinu,
Treća gađa svata šest stotina,
Ne uteče oka za svjedoka,
Ni da kaže, kako pogiboše.“


Osobine

Perun je bio i borac protiv suša. Jedna teorija govori da je on imao uticaja na kišu, a druga da je na kišu uticaj imala Dodola, Perunova žena. Bilo kako bilo, on je sigurno po tom pitanju mogao da učini mnogo.

Perun kažnjava krivokletnike, kao i sve ljude koji su zli. Vezan je za pravdu kao i svako božanstvo koje je povezano sa planetarnom sferom Jupitera. Perun kažnjava zle i neposlušne zatvarajući im nebeske dveri. Krivokletstvo kažnjava još za života krivokletnika, a u izvršavanju kazne najčešće upotrebljava munje. U mnogim spisima iz ranog srednjeg veka (Nestorova hronika, Sbornik Paisijev, Sofijski Sobor), pa čak i u ugovorima o miru, Sloveni su se zaklinjali na poštovanje ugovora upravo Perunu. Perun bi tako trebalo da kazni i prokune svakog ko bi prekršio ono što je dogovoreno.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bog gromovnik

Peruna kao boga neba ne treba mešati sa Svarogom (koji je takođe bog neba, ali u smislu Vasione), jer je njegov domen tzv. nisko nebo odnosno ono što je unutar Zemljine atmosfere. Prema tome u njegov domen spadaju oblaci, gromovi i padavine.

Primera o Perunovoj vezi sa gromom ima mnogo, ali to najbolje pokazuje primer iz Prekomurja gde se kaže: Perun je udario, sa značenjem Grom je udario. Među Srbima se smatralo da se ne valja krstiti dok grmi, jer bi se mogao privući grom.


Bog nepogoda i borac protiv suša

Perun je kao solarni bog proslavljan tokom leta, verovatno negde oko ilindana ako ne i na sam ilindan, kada suša već ozbiljno počinje da ugrožava useve zbog čega su mu se Sloveni i obraćali za pomoć. Njemu je posvećen ceo ciklus dodolskih običaja kojima je prizivana kiša koja je u to doba (tokom leta) najčešće bila strahovita oluja praćena munjama ili kao tzv. letnja kiša (koja se pojavi iznenada i traje vrlo kratko) koje je starim Slovenima morala delovati kao dar bogova.


„Da zarosi sitna rosa
oj dudula mili Bože!
Oj Ilija daj Bože daj!
Oj Ilija moj Perune!
Daj Bože daj, daj Ilija daj“
(Refren dodolske pesme iz okoline Gnjilana)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sveti Ilija kao Perun Gromovnik.

Sveti Ilija je po preuzimanju hrišćanstva preuzeo ulogu Peruna. Ova zamena počela je još sa prvim prodorom hrišćanstva među Slovene i može se nazvati opšteslovenskom. Sveti Ilija je odgovarao hrišćanskim misionarima zbog blizine datuma kada se proslavljao sa onim na koji se proslavljao Perun, a nije isključeno i da je proslava svetog Ilije pomerena na Perunov dan.

Sutradan ujutru Igor sazva (grčke) poslanike i ode na brdo na kojem je bio kip Perunov i tu položi zakletvu sa svim svojim glavarima koji behu nekršteni, a Rusi hrišćani položiše zakletvu u crkvi sv. Ilije.

(Iz Nestorove hronike, sklapanje mira između Rusa i Grka 945. godine.)

Četvrtak - Perunov dan

Perunu je, kao i ostalim bogovima gromovnicima indoevropskih mnogobožačkih vera, bio posvećen četvrtak koji se i dan danas među nekim Slovenima naziva perenden (perendean), perundan.

O vezi četvrtka i božanstava groma najbolje svedoče primeri iz evropskih jezika:

Donnerstag (nemački) od germanskog Donera (Donner).
Thursday (engleski) od nordijskog Tora (Thor).
Jeudi (latinski) od latinskog Jupitera (Jupiter).

Hrast i perunika - Perunove biljke

Hrast je drvo posvećeno Perunu, jer se verovalo da grom najčešće u njega udara, a ostaci ovoga se i dan danas mogu videti širom Srbije jer su hrastovi najčešće birani za drva zapise. Ostale je zabeleženo da su u Perunovim svetilištima gorele večne vatre koje su održavane hrastovinom, a onoga kome bi se ta vatra ugasila čekala je smrtna kazna. Ovaj običaj vuče korene iz davnina, još iz vremena kada ljudi još nisu znali sami da zapale vatru, već su se morali oslanjati na tzv. nebesku vatru (udar groma) koja je verovatno udarala najčešće u hrast, nakon čega su ljudi bili primorani da je održavaju da bi sebi olakšali opstanak.

Drvo, hrast, u kome boravi gromovnik se u Srba zove grm. Tako se i ogroman hrast ispod koga se okupiše ustanici da se 23. aprila 1815. (po starom kalendaru) podignu protiv Turaka zove takovski grm. No njega jednog dana udari grom i rascepi na pola, te sad na njegovom mestu stoji spomen Knjazu Milošu i ove reči uklesane:


„Ovaj grm će vreme da osuši
I kameni stub će da poruši
Ali Srbija večito ostaće
I Miloša ime spominjaće“


Grmovi su imali značajnu ulogu u životu Srba. Stoga ne čudi što su se ispod njih održavali sabori, okupljali hajduci i ustanici (Takovski grm, Kočin grm, Hrast u Lipovcu, Viševcu, Markovcu). Danas u Šumadiji ima još oko 50 grmova sa obimom stabla preko 4 m i starošću preko 200 godina.

Perunika ili Bogiša je usko vezana sa Perunom na šta ukazuju i njeni nazivi. Ova veza se vidi u običaju zvanom Bogiša zabeleženom u Dubrovniku u kom se osveštava perunika ili bogiša koja se nakon toga čuva u kući da bi je štitila od groma i da bi se njom lečili bolesnici.
[uredi] Nestorova hronika o Perunovom kumiru kod Kijeva

O postavljanju:

„980. godine postavi Veliki Knez Vladimir idole na brdu više svoga dvora u Kijevu: Peruna sa srebrnom glavom i zlatnom bradom, i Horsa i Dažboga i Striboga i Semargla i Mokošu.“


O rušenju:

„988. godine zapovedi Knez Vladimir da privežu Peruna konju za rep, i da ga tako svuku do ispod Boričeva u potok; zatim naredi dvanaestorici ljudi, da ga tuku batinama. Dok su ga oni tako vukli potokom, nekršteni narod nad njim plakahu... pošto su Perunov kip dovukli do Dnjepra, bace ga u vodu. Vladimir je rekao svojim slugama: Ako se gde zaustavi odgurnite ga od obale dok ne prođe vodopad, a onda ga ostavite. Vetar ga donese do jedne obale, koja se od tada prozva Perunova obala, i koja i danas nosi to ime.“



wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Uto 16 Avg - 1:28

Poruka caru s neba



MILANSKIM ediktom iz 313. godine, hrišćanstvo je postalo slobodna religija u Rimskom carstvu. Motiv za priznavanje hrišćanstva, prema verovanju, nalazio se u tome što je tadašnji imperator Konstantin Veliki (306-337) u odlučujućim bitkama “pobeđivao u znaku krsta”. Legenda kaže da se uoči čuvene Milvijanske bitke, sa daleko moćnijim neprijateljom Maksencijem, na nebu pojavio svetlosni krst sa porukom: “Sa ovim znakom pobeđuješ“. Posle pobede, Konstantin je proglasio mir u celom svetu.

U vreme ovih događaja hrišćanstvo je bilo izuzetno rasprostranjeno. Mnogi hrišćani imali su ključne položaje u državi, mada su se izlagali opasnosti od progona. Prema kasnijim tumačenjima, Konstantin je dozvolio hrišćansku veroispovest, zato što nije želeo sukob sa njima. Konstantin je upamćen i po Prvom vaseljenskom saboru, održanom u Nikeji 325, na kojem su se crkve prvi put dogovorile o hrišćanskoj dogmi. Saborom je hrišćanstvo prvi put postalo zvanična religija, a Konstantin dobio reputaciju “prvog hrišćanskog cara”.
Godine 313. u Mediolanumu (Milano) su se sastala dva preostala vladara imperije - Konstantin i Licinije, kako bi se dogovorili o daljem savezu. Tada usvajaju Milanski edikt. Prof. dr Aleksandar Jovanović ukazuje da postoje mnogobrojne nedoumice oko ovog dokumenta, pa, čak, i mogućnost da je predstavljao dopis razaslat upravnicima provincija: “Edikt je možda fikcija, ali činjenica na koju se odnosi jeste neprikosnovena.” To potvrđuje i Licinijev opis ovog događaja: “Kada smo se ja Konstantin Avgust i ja Licinije Avgust sreli u Mediolanumu pod srećnim znakom i započeli diskusiju o svemu što se tiče opšte dobrobiti i bezbednosti, procenili smo da se ono što će biti najvažnije za većinu ljudi odnosi na regulisanje bogosluženja: treba da damo pravo hrišćanima i svima ostalima da slobodno slede bilo koje pravilo vere koje odaberu, tako da koje god božanstvo bilo ustoličeno na nebu, može da bude naklonjeno nama i svima onima koji su pod našom vlašću.”

Konstantin je postepeno prihvatio hrišćanstvo. Posle faze obožavanja Apolona, okružuje se hrišćanskim biskupima, daje posebne povlastice crkvi, gradi hrišćanske hramove. Do te mere se udaljio od paganstva, da je prilikom proslave svog jubileja odbio da se popne na Kapitol da bi podneo žrtve pred hramom Jupitera. Toliko je promenio religijsku politiku da 319. godine objavljuje Edikt o poštovanju paganskih vera. To se ranije podrazumevalo. Sve dok nije pobedio Licinija (koji se okrenuo protiv njega) i postao jedini vladar imperije (326. godine), njegova politika prema paganima bila je promenljiva. Posle toga, jednom vladaru, bila je potrebna jedna vera!

Časni krst

Konstantin je bio energičan, hrabar i popularan vojskovođa. Ratovao je na mnogim frontovima - više puta je pobedio Franke, Alemene, Sarmate i Gote. Postoji legenda prema kojoj je, pored Časnog krsta koji je pronašla njegova majka Jelena, još jedna relikvija, vezana za Hristovo raspeće, dospela do njega. To je koplje sudbine, kojim je rimski centurion Gaj Kasije, kasnije sveti Longin, ne mogavši da podnese Isusove užasne muke, kratkim zamahom prekratio dramu. Za onog ko ga poseduje, govorilo se da drži sudbinu čovečanstva. Po predanju, Konstantin se ove relikvije dokopao pobedom nad komandantom tebanske legije Mauricijusom. Kažu da je koplje nosio u svim pobedonosnim bitkama i da je njime mahao na Saboru u Nikeji. Zapisano je da je govorio: “Sledim njegove stope i vidim ga hoda ispred mene”. Godine 321, 7. marta, Konstantin je doneo zakon: Nedelja je proglašena za dan odmora! Jedna od njegovih odluka bila je i da se ukinu gladijatorske borbe.

Stolujući u Sirmijumu (321-326) planirao je da tu sagradi novi grad, ali ga je močvarno tle odgovorilo od te namere. Događaj koji je usledio, verovatno je još više uticao da odustane. Pogubio je svog sina Krispa. Navodno, razlog je bila urota, koja nikad nije dokazana. Potom je ubio i njegovu maćehu i svoju suprugu Faustu, okrivljujući je za Krispovo smaknuće. Posle njihove smrti, odlučio je da podigne novu prestonicu. Izabrao je mesto Vizantion na Bosforu. Budućem Carigradu (Konstantinopolju) postavljen je temelj 4. novembra 326. godine.

Carska riznica

Konstantinove ambicije u pogledu završetka gradnje bile su velike. Želeo je da u godini posvećenja grada proslavi dvadesetpetogodišnjicu dolaska na vlast. Sagradio je sve ono što je potrebno velelepnoj prestonici - carsku palatu, trgove, hramove, kupatila, javne zgrade. Tu su bile i bazilike, svetilišta - hrišćanska i paganska. Doneo je najlepša umetnička dela iz svih delova carstva. Prenet je stub iz Delfa, koji su Grci podigli u znak pobede nad Persijancima kod Plateje 479. godine p.n.e. Stub je kasnije postao simbol otpora grada protiv Turaka. Na velikom trgu Filadelfion stajala je skulptura četiri nekadašnja tetrarha, kojom je Konstantin želeo da naglasi nastavak tetrarhije. Ukradena je i preneta u Veneciju 1204. godine. Od tada se nalazi tamo.

Posle samo četiri godine gradnje, Konstantinopolj je završen. Posvećenje grada usledilo je 11. maja 330. godine, a proslava 25-godišnjice Konstantinove vladavine 25. jula iste godine.

Nekoliko godina pred smrt, na uzvišenju koje nadvisuje ceo grad, Konstantin je naredio gradnju ogromne crkve Svetih apostola. Tražio je da se pronađu mošti svih 12 apostola i da se sahrane u crkvi. U centru ovog zdanja predvideo je spostveni grob na kome bi pisalo: “Konstantin - jednak apostolima”.
Mnogobrojni spomenici i građevine sa našeg tla, neposredno ili posredno su povezani sa Konstantinom. To se posebno odnosi na njegov rodni Nais, koji je prema svedočanstvu “veličanstveno ukrasio”, tako da se kasnijim vizantijskim hroničarima grad činio Konstantinovom zadužbinom. Njegov carski kompleks Medijana po svom bogatstvu mogao je da se meri sa najvećim carskim rezidencijama tog doba. Dosadašnjim istraživanjima otkriveno je osamdesetak zgrada, među kojima su bile i raskošne vile ukrašene vrhunskim mozaicima, šetalištima, sa fontanama i termama. Konstantinov rodni grad bio je u rangu njegove prestonice - Konstantinopolja. Medijana je dugo skrivala mozaik izuzetne lepote.



novosti.rs










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pon 5 Sep - 13:34

Rusalke


    Rusalke su ženski vodeni demoni. Obično su zamišljane kao lepe devojke, duge, riđe, raspletene kose.  Nisu nosile nikakvu odeću. Rusalka postaje devojka koja je utopljena, a u nekim oblastima se smatra da su to devojke utopljene pred svoju svadbu ili one koje nisu imale pogrebni obred. Boravile su u blizini reka i to samo za vreme takozvane Rusalne nedelje – Trojičke nedelje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

      Rusalke su ziveli pod vodom, u dvorcima. Bile su pod vlašću Vodenog Duha. Rusalke su imale svoju caricu, koja ih je predvodila na put na kopno i koja se vozila u zlatnim kočijama. Prizivala je ostale rusalke trubom. Kraljica se zvala Diva,Divka, Divšina i Dana. To je bila carska kći koju je maćeha utopila. Izlaze iz vode samo za vreme Rusalne nedelje i to na nedelju dana. Bile su predane muzici, prevanju i igranju. Loše su raspoložene prema ljudima, a naročito ne vole žene. Ukoliko bi neko video rusalke, mogao bi ostati nem ili dobiti zanos igranja, koji se smatrao najgorom kaznom od rusalki. Pri ovom igranju bi dolazio zamor do smrti. Zanos igrom i pesmom bi trajao sve dok su rusalke na kopnu. O ovakvim zanosima svedoče i pisani dokumenti iz 14. veka. Takođe, smatralo se da rusalke donose mnoge neizlečive bolesti.  U vreme Rusalne nedelje ljudi su se držali određenih zabrana, kako ne bi uvredili rusalke ili došli s njima u dodir i tako dobili od njih neku kaznu. Bilo je zabranjeno peti se na drveće, jer se smatralo da dok su rusalke na kopnu da često borave u krošnjama drveća. Zabranjeno je bilo raditi u vinogradima ili raditi bilo kakav posao vezan za zamljoradnju. Rusalke su dolazile u vreme Rusalne nedelje da daju potrebnu vlagu poljima, tako da bi taj rad mogao da omete rusalke. Ovo je vazilo pogotovu za sredu u Rusalnoj nedelji. Smatralo se da tamo gde su rusalke igrale kolosve raste bujnije nego na drugim mestima. Zabranjeno je bilo ženama da peru i prosipaju vodu na bilo koji drugi način, jer bi to moglo uvrediti rusalke i one bi udavili te žene. Zabranjeno je bilo spavati na podu. Ova zabrana je vezana za verovanje da duša u toku sna napušta telo, pa bi u toku sna telo mogla zauzeti rusalka ili neki drugi duh. Tada bi ljudi postali opsednuti i kroz njih bi govorila rusalka. Nije trebalo u Rusalnoj nedelji šišati ovce jer bi ovce ,,ošantavile“ a ljude bi napala bolest zvana rusa. A i za druge bolesti koje su se dešavale u Rusalnoj nedelji se govorilo da je obolelog čoveka ,,uhvatila rusalija“. Ukoliko bi se sadila paprika ili paradajz u Rusalnoj nedelji verovalo se da će im opasti cvet i neće uspeti.

    Ukoliko bi neko morao da prekrši zbog nečeg zabrane, kao efikasno sredstvo protiv dejstva rusalki se smatrala trava pelin. U tom slučaju čovek bi sa sobom nosio pelin, koga su se rusalke plašile. Takođe, ukoliko čovek jede beli luk, se smatralo da neće moći doći pod dejstvo rusalki. U nekim krajevima su svaki dan tokom Rusalne nedelje ljudi jeli pelin. Takođe, kao zaštita je mogao da posluži magijski krug iscrtan nožem. Ukoliko bi neko video rusalke, a ne bi imao pelin kod sebe mogao je nožen na zemlji iscrtati krug, koji rusalke ne bi smele da pređu. Verovalo se da se rusalke plaše i noža.

    Rusalke su dolazile u utorak, čime je počinjala rusalna nedelja i povlačile su se sledećeg utorka. Priređivali su se obredi dočekivanja i izgnanja rusalki. Obično su u ovim obredima učestvovale žene, koje su u ritualne svrhe poistovećavane s rusalkama. Obredi u Rusalnoj nedelju su se zvali rusalje i kranjice. Sreda u Rusalnoj nedelji se nazivala kriva sreda. Verovalo se da sve što se zasadi te nedelje će rasti krivo i da će kasnije zakržljati. Četvrtak u rusalnoj nedelji se nazivao zeleni četvrtak. On se strogo praznovao i nije smelo ništa da se radi. U hrišćanstvu Rusalna nedelja je postala praznik Duhovi, odnosno konkretno praznik rusalije je preimenovan u duhovi. Duhovi su praznik koji ima mnogo paganske zaostavštvine, ali taj praznik ne traje čitavu nedelju. Rusalna (duhovska) nedelja predstavlja simbiozu hrišćanstva i paganizma. Praznovanje rusalija u Srbiji je prvi opisao Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homitijan kad je zabranjivao ovaj praznik.

    Po mestu stanovanja vile su se delile na primorkinje i zagorkinje, a rusalke kao vodeni demoni ili vile su dobile svoje ime od slovenskog ruslo – reka. Takođe one su imale riđu kosu, a za riđokose se i danas kaže da imaju rusu kosu. Kao što se ženama prema boji kose kaže da su plavuše ili crnke, rusalke su mogle biti mitska bića ruse kose.
    Kako su u matrijarhatu žene bili nosioci poslova u zemljoradnji, samo žene su mogle biti zadužene za plodnost zaseva. Tako su rusalke, po tradiciji, napuštale svoje vodena skrovišta i obilazile useve i škropile ih vlagom da bi usevi bili bolji. O tome svedoči i verovanje da je bilje bolje raslo na mestima gde su rusalke igrale.



wikipedija










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Sangril ili sveti Gral   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Čet 15 Sep - 12:47

[You must be registered and logged in to see this image.]

Priča o Sangrilu
ili svetom Gralu jedna je od najrasprostranjenijih srednjovekovnih legendi, a potiče od keltskih mitova. Po predanju, Gral je posuda korišćena za vreme Tajne večere, ali i posuda u koju se slila krv iz Hristove slabine, nakon što ga je probo jedan od stražara kako bi proverio da li je Isus zaista izdahnuo. Smatra se da ga je u Britaniju doneo Josif iz Arimateje, bogataš koji je sahranio Hrista i osnovao hrišćansko naselje u Glastonberiju. Posuda blagostanja i ponovnog rađanja se kasnije zagubila i odatle je potekla čuvena potraga za svetim Gralom koju su predvodili vitezovi kralja Artura.

Priča je sve više ličila na bajku kako je odmicalo vreme. Verovalo se da je pehar i dalje u Britaniji i da ga čuva Kralj ribara, koji je ranjen i nepokretan. Njegov oporavak zavisio je od uspešnosti okončanja potrage. Crkva, kao ni na ostale mirakule, nije blagonaklono gledala na te priče, ali mudro je dozvoljavala hrišćanske verzije keltskih mitova, koji imaju važno mesto u srednjovekovnoj imaginaciji.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Грал или Сангрил, била је света посуда из мита о Артуру током средњег вијека. По предању то је била посуда из које је Исус пио током посљедње вечере. Такође се вјеровало да је у њу исцурила Исусуова крв послије убода копљем током распећа.
Њу је у Британију донио Јосиф из Ариматеје, богаташ који је сахранио Христа, или његов зет Брон са својим сином Аланом. Гарл је увијек био повезиван са раним хришћанским насеобинама у Гластонберију. Предмет који је повезан са Гралом било је копље. Сер Галахад је употребио своју магичну моћ како би излијечио мистериозног владара, „Обогаљеног краља“, који је лежао између живота и смрти у свом дворцу. Међутим, изгледа да је сер Персифал био први витез који је видио
Грал, а само у каснијим верзијама Галахад је постао једини који је био довољно вриједан да га у потпуности види у визији.


Грал је био изгубљен, али се вјеровало да је још увијек у Британији, па се претпостављало да је сакривен негдје у земљи због гријехова тог времена. Заиста, само присуство свете посуде било је довољно за већину витезова да започну праведан начин живота.

По свом невиђеном доласку у Камелот, витез сер Гавејн се заклео да ће пронаћи мјесто и сам Гарл за себе. Многи витезови Округлог стола су се заклели на сличан начин узнемиривши краља Артура, који се забринуо да ће тако изгубити најбоље борце. Али једини је сер Галахад успјешно обавио задатак и умро у миру. Пошто је држао Грал сопственим рукама, душа младог витеза напустила је тијело и „велики број анђела однио је на небо.“ Грал је без сумње представљао тијело и крв Исусову, пошто је Јосиф из Ариматеје користио Грал као дио сакраменета за сер Галахада, „који је дрхтао када се његово смртно тијело загледало у духовне ствари.“ Такође је речено да је сер Галахад био потомак истог Јосифа, „првог хришћснског бискупа.“

[You must be registered and logged in to see this image.]



Ипак, остала је знатна количина келтске магије у овом хришћанском миту. Када се свети Грал, прекривен бијелим платном, појавио у Камелоту, испунио је одају краља Артура најљепшим мирисом, па су витезови Округлог стола јели и пили као никад раније. То је уствари био ништа друго до келтски колдрон благостања.  Када је, на крају потраге, Грал постао „тијело ашег господа“, оно што је сер Галахад , по наговору Јосифа из Ариматеје, узео из грала, осигурало је његов духовни опстанак. Ово очигледно посуђивање из келтске митологије значило је да црква никад није у потпуности прихватила Грал као хришћански симбол.

Велика поопуларност прича о Гралу приморала је цркву да покаже одређени степен толеранције, али су свештеници увијек били свјесни Гралове повезаности са прехришћанским светковинама.


[You must be registered and logged in to see this image.]













[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 5 Okt - 0:08

JEDNOROZI

Uprkos uvreženom mišljenju da jednorozi potiču iz evropskih mitologija, istina je nešto drugačija. Činjenica je da legende o jednorozima možemo pronaći širom sveta. O kojoj god da se kulturi radi, u pitanju je vitak, prelep beli konj sa spiralnim rogom na čelu. Ipak, naravno, postoje i neke razlike. Na Zapadu se uglavnom smatra prilično divljom životinjom koju je teško videti, a može biti i opasna po ljude. Naprotiv, na Orijentu je jednorog miran, nežan, a verovalo se i da predskazuje sreću. Izgled mu je i tamo manje-više isti kao u zapadnim varijantama s tim što je nešto manji i ima jareću bradicu. U Japanu ga nazivaju Kirin, a u Kini Kilin.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U evropskom predanju, jednoroga prvi put zatičemo kod grčkog istoričara Ktesiasa, 398. godine pre nove ere. Prema njemu, jednorozi su naseljavali Indiju. On ih je opisao kao ogromne bele konje sa crvenom glavom i plavim očima kao i sa rogom na čelu koji je dugačak oko pola metra. Proučavaoci smatraju da je on, čuvši priče raznih putnika, u mašti stvorio životinju koja je neka mešavina između nosoroga i antilope.

Uvreženo je verovanje da rog jednoroga ima isceliteljske moći. Ukoliko se samelje, njegov prah je sjajan protivotrov, a leči i mnoge zarazne bolesti. Povremeno se čak sreće i verovanje da vaskrsava mrtve. Smatra se da ova verovanja potiču iz jedne srednjovekovne legende po kojoj su se sve životinje jedne noći okupile oko jezera. Voda je bila otrovana i one nisu mogle da je piju sve dok se nije pojavio jednorog koji je jednostavno uronio svoj rog u jezero i voda je ponovo postala sveža i čista. Zbog ovoga su i mnogi vladari iz tog perioda organizovali prave hajke na jednoroge kako bi mogli da naprave sebi pehar od njihovog roga.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Smatralo se da jednorozi vode usamljenički život, da obitavaju u dubokim šumama u blizini neke vode u kojoj mogu da se ogledaju. Hrane se nežnim lišćem, a verovalo se i da su besmrtni, ali da imaju neprijatelje i mogu biti ubijeni. Njihovi glavni protivnici su, prema legendama, zmajevi, harpije i himere. Vekovima su simbol nevinosti, ali i iskrenosti te su ih mnoge srednjovekovne plemićke porodice stavljale na svoje grbove.

Istina o jednorogu


Njegov je mitoloski izgled ovakav: belo ili zagasito zuto krzno, vitko misicavo telo, kratka razigrana griva, hitrina i cilost u pokretima i, ono najvaznije, poduzi uvrnuti rog koji izrasta iznad ociju...

Kada bi uistinu na nasoj planeti ziveli jednorozi, oni bi verovatno na nas ostavljali veoma prijatan utisak. Elegantna zivotinja laganog hoda, vitkog tela, duge grive, ponosita vrata, plemenitih krupnih ociju. Hitra i neukrotiva. U svakom slucaju, jednorog zacelo ne bi ni izdaleka izazivao onakvo cudenje, kakvo je, u vreme osvajanja Australije, u 18. veku, izazivao kengur. Jer, ako se izuzme rog, jednorog je po svim ostalim telesnim karakteristikama, na ovim prostorima, uobicajna i vec videna zivotinja.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zbog toga je umesno postaviti pitanje: da li je jednorog postojao u proslosti i otkud mitovi o njemu?

Na ovo je pitanje u opsirnoj temi pokusao da odgovori ugledni nemacki mesecnik "Peter Moosleitners Magazin", iz kojeg koristimo najzanimljivija saznanja.

Otkrice slovackih radnika

O jednorogu se pise vec vise od 3000 godina. Autori su najcesce ljudi od znanstvenog i drustvenog ugleda, kojima se mora verovati. U njihovim ocima, jednorog je uistinu postojao. I to ne samo u antickom vremenu, vec i mnogo kasnije. Cak i u dvadesetom veku!
Godine 1905, slovacki su radnici, prokopavajuci novo okno, u jednom rudniku, otkrili vise neobicnih zivotinjskih kostura za koje se pretpostavilo da su ostaci legendarnih jednoroga. Povod za takvu tvrdnju skrivao se u cinjenici da su neke od kostiju licile na duge, lako zakrivljene rogove. Glasina je bila tako uverljiva da su neki radnici zagonetne kosti krisom odneli kuci i pretvorili ih u prah, iskreno verujuci u drevna predanja da prah od jednorogova roga predstavlja lek cudesnih svojstava.
Kada je vest napokon stigla do sveucilisnog Instituta za istrazivanje starina, u selu je preostalo jos samo nekoliko neostecenih krivih kostiju. Znanstvenici su ih podvrgli temeljitoj analizi i uskoro dosli do nedvojbenog zakljucka: radilo se o kostima davno izumrlih mamuta!
Ali u proslosti je bilo i pojedinaca koji su se sreli sa zivim jednorozima.

Sto su videli nemacki hodocasnici?

Ktesias, glasoviti lecnik perzijskog suverena Artaxerxesa Mnemona, izvestava oko 400. godine pre nove ere, o pojavi nekog grozomornog rogatog bica koje zivi u Indiji, dok je najsvestraniji grcki filozof Aristotel (384-322. pr.n.e) opisivao jednoroga kao zivotinju, koja ima nerascepljena kopita.
Godine 1483. kroz Svetu su zemlju putovala trojica nemackih hodocasnika: otac Bernard Breidenbach iz Meinza sa svojim pratiocima, uglednim grofom Solmsom i fratrom Felixom Faberom.

U svom zanimljivom izvescu trojica hodocasnika se zaklinju kako su 20. rujna, dok su s jednog brezuljka blizu Sinajske gore, promatrali sasuseni pustinjski krajolik, u daljini ugledali neobicnu zivotinju. U pocetku su mislili da je rec o kamili, ali ih je njihov vodic, neki sinajski beduin, odmah ispravio, rekavsi da se radi o jednorogu! U svojim zabileskama s puta po Africi, jedan drugi svetski putnik i hodocasnik, Talijan Ludovico Barthema, tvrdi da je u etiopskom gradu Zeila video citavo krdo jednoroga, ali njihovom neobicnom izgledu nije posvetio niti jedan redak. Barthema je, takoder, tvrdio da je u svetom islamskom gradu Mecci (Saudijska Arabija) u jednom parku video dva jednoroga, poklon etiopskog suverena sultanu od Mecce. No, ono sto su videli drugi misionari, putopisci i istrazivaci prevazilazi i najuzbudljivije izvjestaje o postojanju jednoroga...


UMETNICKA VIZIJA:
Skladan, elegantan i ponosit, samo su neke od karakteristika o kojima se govori u prastarim legendama

SIMBOL NEUKROTIVOSTI I SLOBODE:
Price o jednorogu zabilezene su i u najstarijem epu Mahabharati, a izvestaji antickih istoricara, hodocasnika i putopisaca govore o zivotinji kojoj je nemoguce prici.



domaci.de










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
zjovan29

  

zjovan29

Muški
Poruka : 2504

Godina : 63

Lokacija : CRIKVENICA

Učlanjen : 18.09.2011

Raspoloženje : nikad bolje


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 26 Okt - 10:07


Davo u telu kraljice


Na području Fenikije, početkom 9. veka pne cvetalo je snažno carstvo. Vladar Tira Etval uspeo je da znatno proširi granice svoje zemlje. U Bibliji se pominje kao sidonski car jer je ovaj važan grad bio pod njegovom kontrolom, kao i skoro čitavo područje Fenikije. Njegova ćerka Jezavelja otelotvorenje je zlog i podmuklog biblijskog ženskog lika. O njoj u Starom zavert govore Prva i Druga knjiga o carevima

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jezavelja je bila žena Ahava, kralja Izraela od 869. do 850. godine. U to vreme, došlo je do podele ranije jedinstvene države na Izrael i Judeju. Feničanska princeza sledila je božanstva iz svoje zemlje, pre svega Vaala, što je kolokvijalni naziv za Hadada, semitsko božanstvo kiše, gromova i plodnosti. Iz ugla biblijskih autora, strana kraljica koja obožava idole najveća je pretnja očuvanju monoteizma i vere u pravog
Boga. Čak je, možda, Jezavelja bila i sveštenica feničanskog panteona.

Pod njenim uticajem, kralj Ahav je gradio svetilište za Vaala u Samariji jer je ona ostala dosledna svom verovanju i odbila je svaku pomisao da primi veru i shvatanja muževljeve sredine.


Politički brak Ahava i Jezavelje doneo je ogromnu trgovinsku i bezbednosnu korist. Izrael je dobio pristup feničanskim lukama a Feničani ka važnim putevima. Ali Izraelićani nisu blagonaklono gledali na mešovite brakove, pogotovo između pripadnika toliko različitih kultura. Jezavelja je, međutim, želela da iskoreni jevrejsku veru pa je pobila mnoge proroke dok je stotinu njih spasao Avdija, upravnik dvora kralja Ahava.

Zatim je na scenu stupio prorok Ilija, izazvavši stotine Vaalovih proroka da dođu na planinski venac Karmel, u severnom Izraelu. Ilija je uspeo da umoli Boga da žrtveni bik bude spaljen a da on sam ne zapali vatru, što nije pošlo za rukom Vaalovim
paganskim sveštenicima. Time je narodu dokazao postojanje jedinog pravog
Boga. Zatim su svi Valovi proroci, po Ilijinom naređenju, poklani.
Prema biblijskom tekstu, bilo je 850 starešina feničanskih kultova koje je sledila i Jezavelja. Izvodili su bizarne rituale, padali u ekstazu - ali im to nije pomoglo do dozovu svog boga. Jezavelja je bila odsutna tokom ovih zbivanja.

Nagrada za Ilijine postupke ogleda se u kiši kojom je Bog okončao dugogodišnju sušu. Ljutita Jezavelja, pošto je od supruga Ahava saznala šta se zbilo, zapretila je Iliji da će ga stići ista sudbina kao i njene paganske proroke. Uplašeni Ilija se sklonio na planinu Horiv za koju mnogi veruju da je Sinaj.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Karakter ove opasne žene rasvetljava i slučaj Navuteja koji je držao vinograd pokraj kraljevske palate. Navutej je odbio ponudu kralja Ahava da proda svoj vinograd, na šta je imao pravo prema verskim zakonima. Ahavu je ovo teško palo jer je planirao da taj vinograd uklopi u celinu dvorskog kompleksa. Ali, Jezavelja se pokazala daleko energičnijom i preduzimljivijom od supruga. Ona je osmislila zaveru kako bi Navutej bio ubijen, čime je omogućeno preuzimanje vinograda. To joj je i pošlo za rukom i kraljev hir da se dočepa zemlje odneo je prevagu nad verskim pravom Jevreja. Ovo je bilo u skladu sa feničanskim običajima ali nikakoi sa poretkom države u kojoj je postala kraljica.

Posle svih ovih zbivanja ponovo se pojavljuje prorok Ilija koji, pri susretu sa Ahavom, predviđa da će Jezavelju prožderati psi. Nakon što je Ahav umro, kratko je vladao Ohozija koji je takođe ubrzo preminuo i na presto je došao Joram. Oba ova vladara bili su Jezaveljini sinovi sa Ahavom. Prorok Jelisije je, međutim, naredio jednom od svojih sledbenika da miripomaže Juja za kralja Izraela, što je pandan krunisanju u kasnijim vremenima. Juj je pre toga bio starešina u Joramovoj vojsci.

Juju je naređeno da istrebi potomke Ahava i Jezavelje, što je osveta za Jezaveljine grehe. On je pogubio Jorama strelom a telo ostavio na Navotejevoj zemlji. Juj je okarakterisao Jezavelju kao ženu lakog morala koja se bavi vradžbinama. Do današnjihg dana ona je doživljavana kao razvratnica i na taj način predstavljena u
raznim umetničkim delima. U Bibliji se ovako gledište ne potkrepljuje primerima. Čak se vidi njena odanost suprugu Ahavu.

Kada je Juj pošao da je ubije, nije pobegla niti pokušala da to izbegne već se mirno ulepšavala i gledala kroz prozor. Prema nekim tumačenjima, ona je to činila da bi zavela Juja i obezbedila sebi mirnu budućnost kao deo njegovog harema.

Kada je Juj ušao, Jezavelja je počela da mu se ruga poredeći ga sa uzurpatorskim kraljem Zimirijem koji je vladao samo sedam dana pošto je prethodno ubio kralja Ilu. Ovo demantuje teoriju da je pokušala da zavede Juja i napravi paralelu sa ubistvom
svog sina Jorama. Zatim je došlo do bacanja Jezavelje kroz prozor. Jujovo naređenje su izvršili njeni evnusi. Potom je sledilo naređenje da je sahrane. Ali, bilo je suviše kasno jer su psi pojeli najveći deo tela.

Uprkos mračnoj predstavi Jezavelje u Bibliji,ne sme se izgubiti iz vida njeno dostojanstveno držanje pred neizbežnu smrt a zapostavlja se u velikoj meri Ahavova krivica i sve prebacuje na uticaj žene. Nađen je veliki broj pečata sa natpisima na hebrejskom. Od hiljada ovakvih predmeta svega 35 pripada ženama, što proizlazi iz
patrijarhalne prirode tadašnjeg društva.

Neki naučnici smatraju da je i Jezavelja imala svoj pečat. Početkom šezdesetih godina prošlog veka, pažnju stručne javnosti privukao je pečat čiji je izgled objavljen u jednom od vodećih izraelskih arheoloških časopisa. Na pečatu je slovima hebrejskog jezika pisalo Jezaveljino ima ali je veći broj arheologa ostao skeptičan da je reč o kraljici iz Biblije.

Kasnije paleografske analize pokazale su da ima određenih razlika u pisanju imena u Svetom pismu i na pečatu. To su razlike oko pravila pisanja za grleni izgovor. Pečat je luksuznog izgleda, veličine oko 3 cm od vrha do dna. Ima egipatske simbole koje su
koristili i Feničani. Deo pečata je oštećen. Po jednoj hipotezi, u tom oštećenom delu su slova koja nedostaju da bi se to poklapalo sa Jezaveljinim imenom u Bibliji. Pečat ukazuje na kraljičine težnje da imabožanski status što je u velikoj meri uzrok složenog religijskog sukoba vezanog za Jezavelju.

Oliver Klajn

izvor:planeta.org.rs
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sub 28 Jan - 17:07

Legenda o kedru

[You must be registered and logged in to see this image.]


O kedru postoji jedna prelepa altajska legenda...
...Žitelji Altaja imali su veoma poseban odnos prema kedru. To drvo smatrali su božanskim i čuvali su ga. A kada su se pod njim odmarali, ili noćili, trudili bi se da ga nikako ne povrede. To nimalo nije iznenadujuce. Kedar je drvo koje ih je hranilo, oblačilo, grejalo i pouzdano čuvalo od nepogoda. Kedar - je živo biće...

...Nekada davno, vraćajući se iz lova kroz tihu, kedrovu tajgu, umorni lovac se ispružio ispod starog razgranatog kedra i zaspao. Taj kedar je bio toliko star, da je sav bio u vijugama i izbočinama, prekriven mahovinom, i čvornovatih grana, a na zemlji, ispod krošnje, nalazile su se četine koje su otpadala godinama... Lovac je bio toliko umoran da nije čak ni razvukao šator, niti je spremao hranu. Legao je na predivnu postelju od četina i čvrsto zaspao.

Pre nego što je svanulo, probudi ga nečiji jecaj i tihi razgovor. Lovac se iznenadi, i poče da osluškuje. To je bio razgovor između starog kedra, i još jednog, ali mladog koji je rastao pored njega. Stari kedar je jecao, žaleći se mladom, kako ga je snaga napustila i kako ne može više da se drži.

Mladi kedar ga tobože zapanjeno upita: "Pa, što ne padaš, o tome si mi juče govorio?!". "Da, - odgovori stari kedar, - juče sam se sasvim pripremio da padnem, ali ispod mene je legao da spava umorni čovek. Mogao bih da ga ubijem".

Iznenađenom lovcu kome bi žao starog kedra, ustade, čvrsto zagrli nekada snažno stablo, zahvali mu za gostoprimstvo, i pomeri se u stranu.

Zaljulja se stari kedar i sa uzdahom olakšanja pade na zemlju. Još jednom mu se pokloni lovac i produži dalje...

Od davnih vremena priča se o Drvu Sveta, čije korenje učvršćuje zemlju i umiva se u svetim vodama podzemnog carstva, a čije stablo obavija zmija - simbol spiralnog kretanja energije, dok mu je krošnja usmerena ka Kosmosu...

U najstarijoj nama poznatoj civilizaciji, kod Sumera - to drvo je kedar.

Majka sveta reče Tvorcu: "Iskre Ognja Tvog Duha mogu da pruže spasenje, ali ko će ih sakupiti i omogućiti nam da ih upotrebimo?" Tvorac odgovori: "Drveće i trave će sačuvati iskre moje, ali kad iskre otpadnu, neka Kedar i njegove sestre u toku cele godine čuvaju prijemnike Ognja"...

Kedar, kao Sveto Drvo Života - poštovala je najstarija, najzagonentnija i izgubljena u stolećima civilizacija, koja je dala život celom savremenom svetu - civilizacija Sumera.

Nositelji tajnih sakralnih znanja Sumera, verovali su da je Bog stvorio kedar kao simbol moći, veličine i besmrtnosti koji bi služio kao sakupljač kosmičke energije na Zemlji. I zbog toga je on dobio sveto pravo da ima različita lična imena u zavisnosti od mesta na kom raste i od namene - religiozne, izleciteljske, građevinske, čak je bio smatran za dragocenost i bio je skuplji i od zlata. Sve to potvrđuju glinene tablice stare oko 7000 godina koje su pronađene u arheološkim iskopinama starog sumerskog carstva.

Glava sumerskog panteona, Bog Ea, koji je bio simbol čiste vode bio je i pokrovitelj kedra. Ea je bio izvor nedostižne i skrivene umetnosti i tajnih znanja koje je mogao da podari dostojnom čoveku. A najvažnije što je darovao ljudima - bio je Život. Njemu su pripadali svi plemeniti metali, i njega su smatrali za pokrovitelja kovača, zanatlija, kulture, umetnosti i nauke. Takav je bio i Kedar - pored Ea, i on je označavao lepotu (voda je kod Sumera označavala nešto veličanstveno i prelepo), stabilnost, besmrtnost (neki Kedrovi mogu da žive i do 2000 godina), zdravlje (tj. život), snagu, procvat (razvoj kulture, umetnosti i nauke), božanski ponos i veličinu. Potražnja kedra u Starom svetu bila je tako velika, da se u najstarijem "Epu o Gilgamešu", pominje čudovište, koje čuva kedrovu šumu od onostranih nasrtaja. Božansku kedrovu štafetu Sumeri su preneli i na druge narode.

Drveni detalji sarkofaga egipatskog faraona Tutankamona (1356 - 1350 godina p.n.e.), a takođe i mnogobrojni predmeti iz njegove grobnice napravljeni su od kedra.
Iako su ta otkrića stara više od tri hiljade godina, iznenađujuće je da su ostali u odličnom stanju jer nije samo sačuvana struktura napravljena od drveta, nego i suptilni, nežni miris. U Starom Egiptu, kedrova smola bila je jedan od najvažnijih sastojaka balzama za mumificiranje. Zahvaljujući kedrovom ulju, sve do danas su se sačuvali neprocenjiv egipatski papirus.

Feničani su od kedra gradili galije, a i Asirci su ga takođe koristili. Flotu od kedra je izgradio i legendarni biblijski car Solomon, koji je i Jerusalimski Hram i svoj ogromni carski dvorac napravio samo od kedra, a za taj dragoceni materijal je morao da da dvadeset gradova. Drvo gofer, od koga je Noje izgradio svoj kovčeg - u stvari je bio kedar sa Bahreinskih ostrva.

Neminovni atribut posvećivanja careva stare Iranske države, Horasane, bila je čaša kedrove smole. Kod druida, tajanstvenih šumskih, keltskih, paganskih


[You must be registered and logged in to see this image.]










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sub 28 Jan - 17:12

Mitovi I legende Kmera

Bili nekada demon po imenu Rimisou i nebeska princeza Meklia. U ta davna vremena služili su kod jednog veoma moćnog čarobnjaka i učili magijske nauke. Služili su oni revnosno, ne iz straha, već po savesti, takmičeći se ko će biti bolji i ko će da osvoji srce učitelja. Ali kako su po pameti i obdarenosti bili savršeno jednaki, veliki čarobnjak ih je podjednako voleo, nikoga nije izdvajao. Tako se pak i završilo njihovo službovanje i učenje. Došlo je vreme kada se čarobnjak morao izjasniti te reći ko je od njih dvoje bio bolji učenik. Rekao im je tada: - Uzmite po jedan bokal i napunite ga rosom.Pretvoriću tu rosu u čaroban kamen. Onome ko ga poseduje ispuniće se svaka želja. Rimisou je počeo da sakuplja rosu sa lišća drveća i vlati trave. Svakoga je jutra išao kroz šume i livade, ali se bokal sporo punio. Meklia je odmah znala šta joj valja činiti. Otišla je u šumu, našla suvo drvo, odlomila mu srčevinu i služeći se njom kao sunđerom za samo jedno jutro sakupila puno rose. Iscedila je rosu iz srčevine u bokal i on već beše pun. Sutradan ga je poslala učitelju. Pohvalio je čarobnjak njen bistri um i pretvorio rosu u čarobni kamen. Zatim joj reče: - Uzmi ovaj kamen, tvoj je! Znaj da je moć njegova ogromna. Kada nešto poželiš baci ga u visine i želja će ti se ispuniti. Možeš da letiš po nebu, zaroniš u oblake da se krećeš ispod zemlje lako poput crva.. Likovala je Meklia, bacila kamen i poletela iznad oblaka. Za to vreme Rimisou, uporan i vredan, i dalje je sakupljao rosu i nakraju napunio bokal. Kada je pristupio učitejlu ovaj mu reče : - Nesrečniće, zakasnio si. Čarobni kristal pripao je Meklii. Ja ne smem dva puta rosu u kamen pretvarati! Rimisou je bio očajan. Ridao je i valjao se po zemlji. Videvši koliko je njegovo očajanje, čarobnjak se sažali i reče mu: - Ne očajavaj, nije sve izgubljeno. Dozvoljavam ti da probaš da otmeš kamen Meklii. Evo ti sekira, trebaće ti. Meklia leti nebom i kupa se u kišnim oblacima. Gađaj je sekirom. Ispustiće kamen i ti treba samo da ga zgrabiš. Svetlost kamena je jaka, ne zaboravi da zatvoriš oči kada baciš sekiru. Uzeo je Rimisou sekiru, podigao je u vazduh i počeo da traži Mekliu.Nebeska princeza letela je iznad samog nebeskog svoda.Zaslepljen bleskom kristala koji je princeza imala, demon je zažmurio i bacio sekiru. Proletela je sekira parajući vazduh uz strašan prasak ali cilj nije pogodila. Prošlo je mnogo vremena od tada a Rimisou i dalje progoni Mekliu. Kad na tamnom oblačnom nebu bljesne munja i prasne grom setimo se da to blješti magijski kristal u rukama nebeske princeze i grmi sekira koju je bacio neutešni demon. Možda se baš zbog toga svaki kamen oblikom na oštricu sekire zove * ronteh* - munja!


[You must be registered and logged in to see this image.]










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
na vodi

Član
Član

na vodi

Muški
Poruka : 151

Učlanjen : 27.02.2012

Raspoloženje : bonacabura


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Čet 1 Mar - 14:18

Pronasao sam ovaj tekst,.. nisam znao gde da ga stavim pa sam nasao ovde mesto ...Mesto Kalas postoji bas kao sto je opisano...ostalo svako moze tumaciti kako zeli iz teksta.
Po meni legenda je sacuvala svoje tragove negde izmedju planinskim masivima planina Hiknadusa. U sakrivenoj dolini od ociju sveta i civilizacija koje su prohujale, nalazi se mesto Kalas ciji su stanovnici lepih crta lica, svetlih ociju ..Veruju u stare Bogove i Vile iz okolnih planinskih masiva. Veruje se da su potomci Aleksandra Makedonskog ili...ko zna .......``usnula dolina``.....

Kada je veliki heroj i general Aleksandar, veliki kao i sami bogovi Zevs i Apolon, ostavio ovde svoje trupe, zamolio ih je da ostanu na ovoj zemlji i nikada ne promene svoju tradiciju i verovanja, kulturu i zakone, dokle god se on ne vrati iz ratnih pohoda sa Istoka...:“

Ne, ovo nije priča iz nekog grčkog sela, već priča sa obronaka Hindu Kuša.

Pre više od 2000 godina Aleksandar III prelazio je preko planina severnog Pakistana osvajajući i, prema nekim legendama sejući seme naroda koji opstaje do danas. To su živi heroji, koji su stigli do 21. veka živeći živote na isti način kao i njihovi čukundedovi.

Pričajući na srpskom sa svojom sestrom ispred jednog kolege Pakistanca, iznenada nas je prekinuo i upitao:

What is the word you have just said? Somthing which sounded like „Nishta“?“
Baš tako - ništa!“-odgovorila sam. „Hm, imaš vrlo izoštren sluh za strane jezike.“
Ah hvala! A šta to znači?“
Znači nothing, zero..:“
Baš kao i na jednom od jezika kraja odakle sam!“-rekao je.
Misliš na Urdu jezik (pakistanski) ?“ – upitala sam znatiželjno.
Recimo, ali jedan specifičan dijalekat, koji se potpuno razlikuje od tipičnog urdu jezika kojim govori većina. U pitanju je jezik naroda Kalaš. Da li si ikada čula za njih?“
Da budem iskrena ne....“-odgovorila sam stidljivo, razmišljajući o tome čega sve zanimljivog na svetu ima, a da o tome nikada niste čuli...
To je narod planinskog venca Hindu Kuš, jedna od provincija Pakistana, za njih se veruje da su potomci vojske Aleksandra Velikog. Imaju specifičan jezik, običaje i razlikuju se od ostalog stanovništva u svemu, pa čak i fizički.Uglavnom imaju prelepe plave ili zelene oči i svetlu kosu...“
Vrlo zanimljivo...a moje pitanje je opet, kao i svaki put, zašto u mom i tvom jeziku ima toliko sličnih reči, a da ja i ti pojma o tome nemamo?“
Ah da, kao ono zimstan, sombol, azdaha i ostalo“ – nasmejao se nakon što me je podsetio na neke naše prethodne usputne razgovore.
Pa zato smo valjda tu, da podelimo jedni s drugima ono što znamo iz ličnih iskustava i naučimo nešto čega nema u knjigama...“

Kalaši – „ljudi koji nose crno“ - žive u severo-zapadnom Pakistanu, blizu avganistanske granice, a muslimani ih zovu „kafiri“ ili „nevernici“.U regiji zvanoj Kafiristan leži Brir, jedno od poslednjih naselja Kalaša. 3500 duša su poslednja enklava paganskih plemena u čitavom regionu. Oni se nisu mnogo izmenili već vekovima. Prave svoje vino, uzdižu životinje do božanskog statusa i veruju u vile planinskih vrhova. Njihovi bogovi, slični onima iz antičke Grčke, podeljeni su na muška i ženska božanstva i tvrde da su nekada davno pripadali visoko obrazovanoj kulturi, sve dok njihove knjige nisu spalila varvarska plemena. Trude se da očuvaju svoj identitet od zadirućih islamskih pravila, krčenja šuma, preduzetnika koji iskorišćavaju njihovu jednostavnu prirodu i karakter, da odole iskušenjima modernog sveta.

Njihova religija doseže do drevnih kultova plodnosti. Neki od njih praktikuju godišnji obred pod nazivom „budalak“, kada se izabira tinejdžer da ide u duboke šume i tamo sam provede godinu dana. Kada se vrati nakon uspešno završenog obreda, može da izabere bilo koju i koliko god poželi žena sa kojima će provoditi noći u ljubavi.

Jedan od njihovih rituala proslavlja se u avgustu pod nazivom „Dan preobraženja“. Tada se bogu Dionisu iznosi grožđe kako bi se osigurali rodni usevi. Olimpija, majka Aleksandra III Velikog, koja nije bila grčkog porekla, praktikovala je kultove vezane za boga Dionisa.

Kalaši su jedini na Istoku koji i dan danas ukrašavaju svoje domove stolicama i hoklicama koje se ne mogu naći nigde više u tom regionu osim kod njih. Ukrašavaju ih rogovima ovna koji simbolizuje rogove sa šlema Aleksandra Velikog ili pak scenama bitaka koje prikazuju vojnike, a slični crteži nađeni su na arheološkim iskopinama širom Grčke.

Njihove proslave uvek su propraćene pesmom i igrom. Igraju u krugu, a muškarci zvižde na poseban način.

A evo šta o njima kaže reporter britanskog „Telegrafa“ Johnatan Foreman:

“……Many of the Kalash claim descent from the armies of Alexander the Great, and indeed their faces do look strikingly similar to those you would encounter in Croatia or Montenegro……” (Published: 12:01AM BST 28 Jul 2007)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Povedena onim dijalogom sa Pakistancem, a isto tako i činjencom da je, kada sam našu norodnu nošnju pokazala jednoj koleginici takođe iz Pakistana, ona istog trenutka imala asocijaciju na pleme Kalaš i pokazala mi linkove na internetu, nisam mogla a da se ne zapitam otkud te asocijacije ljudima koji prvi put vide nekog iz Srbije, a o mojoj zemlji nisu znali ama baš ništa pre nego što su mene upoznali?

Možda zato što se Aleksandar prezivao Karanović i nije bio Grk? Ili zato što Dionis ili Dionizus znači Bog iz Nize (Niša)? Ili zato što su pre njega istim putevima hodali njegovi preci Nino Belov i Serbon Makaridov? Ne znam, čula sam neke priče o tome....

Svi Indusi i Pakistanci, koji su inače nekada davno bili jedan narod, a i danas pričaju istim jezikom, ali se ne podnose, koje je podelila religija, baš kao i nas u našem regionu, ipak znaju nešto što mi ne znamo. Mi nikada u školi nismo učili o Arijevcima, narodu koji je oko 1200 godine pne pohodio Indiju i sa sobom doneo vede, pismo, kulturu i običaje. To su bili ljudi plave (ili riđe) kose, svetlih očiju, visoki, bele puti....„ljudi svetlosti“...U Indiji su zatekli Dravide, lokalno stanovništvo, tamne kože, kojima su vladali i kojima su ostavili mnogo toga u amanet. A to je bilo mnogo pre Aleksandra Velikog...

Mog oca su, pre 30 godina u Libiji Indusi sa kojima je radio nekoliko puta zapitkivali o našoj istoriji, a on nije mogao da im odgovori na neka pitanja – jednostavno zato što nije znao. Odrastao je i učio u komunističkom sistemu, gde se o istoriji znalo ne dalje od II svetskog rata i ofanziva. A da li se danas zna više? Mnoge je stvari povezao kasnije, kada su mu pod ruku dolazile knjige i članci koje je onda povezivao sa svojim prethodnim iskustvima i pitao se, baš kao i ja danas – da li je moguće da u ovome ipak ima neke istine?Mozaik se sklapa, kocku po kocku, možda je slika potpuno pogrešna, ali ipak.....

Indusi sa čalmama (Siki) su ga jednom pitali da li je ikada čuo za Arijevce. Bio je začuđen ovim pitanjem i odgovorio:

„Naravno da jesam! Hitler je hteo da pravi arijevsku rasu, jer je......“

„ Ne Ser, ne to, ja vas pitam za one Arijevce koji su pre par hiljada godina dolazili iz vaših krajeva u Indiju.“

Bio je zatečen pitanjem. Kakvi bre Arijevci iz naših krajeva?!? A kada je na zidnom kalendaru u kancelariji jednog od njih ugledao kukasti krst, ništa mu tek nije bilo jasno. Pitao se od kad Indusi podržavaju nacističke teorije, a nije bio svestan da indijska stara kultura nema ama baš nikakve veze sa nacistima. To nije bio kukasti krst, već svastika, koja je obrnuta u odnosu na njega i obeležje je drevnog indijskog božanstva sunca, koje su u Indiju doneli – Arijevci.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Kalaša obredna posuda

Njegovo ime „Marjan“ bilo im je krajnje zanimljivo, jer su tvrdili da potiče iz njihovih krajeva, a između ostalog u sebi sadrži reč „Arijan“. Kada sam došla u Emirate, zaprepastila sam se kada sam naišla na natpis prodavnice „Marjan Plaza“, a kasnije saznala da je ovo ime iranskog, avganistanskog, pa i arapskog porekla, koje se izgovara Mardžan ili Morgan (egipatski dijalekat izgovara g umesto dž – nailazila na ovo ime u Egiptu, ali nisam povezivala), a ekvivalent mu je žensko ime Marjana – Mardžana- Morgana. Šta više, mom oduševljenju nije bilo kraja kad sam na natu nabasala na sledeće:

Pashto Names for Boys

Mairanay
Maiwand
Malyar
Manan
Marjan
Marwand
Mashal
Mateen

Paštun (Patan) je pleme iz severo-istočne provincije Pakistana (mnogi od njih su danas nadaleko čuveni Talibani), kao i južnih i istočnih delova susednog Avganistana. Oni su islamizirani, zato ih ima znatno više, oko 200 000, ali pripadaju istom genetskom tipu kao Kalaši…

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada sam na kraju srednje škole pisala diplomski iz engleskog jezika, igrom slučaja mi je nastavnica predložila da pišem o Indiji, kao britanskoj koloniji. Zarad ovog zadatka otišla sam u Indijsku ambasadu u Beogradu, na sastanak sa atešeom kulture, koji mi je, oduševljen mojom temom, napakovao punu kesu magazina i brošura za moj rad. Na jednoj od brošura, na naslovnoj strani, ugledala sam sliku Arijevaca….Otac mi je ukazao na njihove svetle oči i oblik cipela – zavijene na gore, baš kao i naši opanci...

Možda je onda Aleksandar III Karanović, Lesandar ili Sikander ili Iskender ili Aleksandar Makedonski ili Veliki bio jedan od tih Arijevaca – koji god narod oni bili? Kažu da je na svom osvajanju sveta išao stopama svoja dva arijevska pretka Nina Belova koji je u Mesopotamiji izgardio Ninivu I bio prikazivan kao bik na svim crtežima I statuama (otud rogovi na Aleksandrovom šlemu) i Serbona Makeridova koga su Grci kasnije preimenovali u Herkula. Ljudi baš vole da iste stvari nazivaju različitim imenom….

Baš kao što kaže ono lepo indijsko verovanje da se kad-tad nađete na mestu na kojem su nekada bili vaši preci, tako je i Aleksandar hodao ovim svetom i ostavio traga u skoro svim narodima, trag obavijen velom misterije, baš kao što je i izgubljeno pleme Kalaš

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Trojan, Trajan   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pon 12 Mar - 23:52

Trojan, Trajan



Trajan je bio mitsko biće iz folklora starih Slovena koje se ponekad smatralo i božanstvom. Njegov kult bio je vezan za ruševine zamkova i utvrđenja rimsakog cara Trajana zbog čega se smatra da je slovenki bog Trajan zapravo samo deifikovani rimski car. Ovu tezu ipak ne treba prihvatiti zdravo za gotovo jer se za Trajanovo ime vezuju mnoge legende koje nisu ni u kakvoj vezi sa rimskm carem Trajanom.

Postoje brojni istorijski izvori koji nam pružaju saznanje o slovenskom bogu tj. demonu Trajanu. O Trajanu saznajemo iz hrišćanskih srednjevekovnih spisa Otkriće Svete Marije božje o paklui Apokalipsis apostolakoji Trajana, Peruna, Horza i Velesa proglašavaju lažnim bogovima, odnosno deifikovanim istorijskim ličnostima. Trajan se opisuje kao rimski car koji je proglašen božanstvom dok se Perun i Horz vezuju za Grčku i Krit. Slovo o polku Igorovu spominje Trajana četiri puta, a Rusiju zove zemljom Trajanovom. Pored pisanih izvora iz kojih saznajemo o postojanju Trajana, širom teritorije koju su naseljavali Sloveni mogu se naći brojni spomenici koji su podignuti u čast rismkog cara Trajana, ili se na neki drugi način vezuju uz njegovo ime. Ovakva mesta sedište su Trajanovog kulta i za njih se vezuju brojne legende.

U kijevskoj guberniji se, recimo, nalazi mesto poznato kao Trojanov Val   dok  brojni toponimi i mesta oko kojih kruže legende o Trajanu postoje i u Bugarskoj i Rumuniji. Rumunska mesta koja u sebi sadrže Trajanovo ime su Valul lui Trajan, calea lui Trajan, masa lui Trajan  i pratul lui Trajan  a ovakvih toponima ima i u Bugarskoj: Trajanov drum i  Trajanov grad, varoš Ulpia augusta Trajanai mnogi drugi. Što se tiče teritorije bivše Jugoslavije, u Mostaru postoji jedan most koji se naziva Trajanovim mostom, dok se u Dalmaciji nalaze ruševine Trajanovog zamka. Na reci Dunav nalazi se, pak, spomenik poznat pod nazivom Trajanova tabla.

Pored brojnih spomenika posvećenih rimskom caru Trajanu na teritoriji bivše Jugoslavije nalazimo i na legende o mitskom biću po imenu Trajan. Srbima je poznata bajka o caru Trajanu koji je  od naroda krio svoj neobičan fizički izgled. Naime, on je imao kozje uši koje je video samo njegov berberin. Tu je i legenda o demonu  Trajanu koju je Vuk Karadžić a koja govori o tome kako je ovaj demon izlazio svake noći iz svoje trvđeve blizu Šapca da bi imao odnose sa lepim seoskim devojkama. Trajan je veoma pazio da se vrati u tvrđavu pre izlaska sunca koje bi ga svojim zracima spžilo. Ipak, ovakvu sudbinu Trajan nije mogao da izbegne. Nakon što su seljaci odsekli jezike petlovima koji su Trajana upozoravali na dolazak zore, Trajan je, nemajući vremena da se vrati u tvrđavu pre izlasla sunca, bio spržen. Ova legenda veoma podseća na neku od priča o vamprima kao i na legendu o ukrajinskom knezu Višeslavu koji je žurio da dođe do svog zamka na Krimu pre izlaska sunca. Još jedna od srpskih legendi govori o troglavom demonu po imenu Trojan koji je živeo planini Cer. Jedna Trojanova glava gutala je životinje, druga ljude a treće ribe. Kao i Trajan iz priče koji je zabeležio Vuk Karadžić i cerski Trojan bio je kažnjen na isti način- zraci sunca spžili su ga dok je pokušavao da pobegne u svoje utvrđenje.

Spomenuli smo već da mnogi istraživači smatraju da Trajanov kult nastao na osnovu verovanja u ukletost mesta koja se na neki način povezuju sa rimskim imperatorom Trajanom. Istraživač Jagić smatra da su Sloveni sve ruševine počeli postepeno povezivati sa carem Trajanom zbog čega je on postao demon ruševina, odnosno, biće koje naseljava ostatke nekadašnjih zamkova i utvrđenja. Na ovaj način, Trajan je stekao i status božanstva pa se smatrao jednakim Perunu, Horzu, Velesu i ostalim bogovima koje spominje Apokalipsis apostola. Autori ovog spisa zapravo su iskoristili činjenicu o ljudskom poreklu boga Trajana i na osnovu ove činjenice proglasili i ostale slovenske bogove lažnim. Ipak, treba imati u vidu da nisu sve legende o Trajanu povezane sa nekadašnjim rimskim carem. Njegovo drugo ime, Trojan, sugeriše da se ovde radi o entitetu čije je jedna od odlika trostrukost. U srpskom jeziki postoji, štaviše, epitet trojan koji upravo označavo nešto što je trostruko. U Trojanovom slučaju, trostrukost je vezana za njegove tri glave koje su nanosile zlo ljudima i životinjama.

Velesova knjiga takođe spominje Trojana, i to u kontekstu slovenske religioznosti, naime, ovde se ime Trojan odnosi na jednog od slovenskih patrijarha. Trojan iz Velesove knjige bio je, dakle, jedan od magova, odnosno, sveštenika a iz poštovanja prema ovoj ličnosti jedan period slovenske istorije nazvan je Trojanovim vekovima. Spomenuli smo već da Slovo o polku Igorovu naziva Rusiju Trajanovim zemljom. Velika verovatnoća je da se ovde radi o patrijarhu Trojanu a ne o rimskom caru Trajanu koji je, doduše, dolazio u kontkakt sa Rusima i Skitima ali nikad nije zašao u njihovu zemlju.

Kako god shvatili Trojana moramo uzeti u obzir da se ovde radi o jednom posebnom biću koje ni na koji način nije povezano sa rimskim carem sličnog imena već da je najverovatnije da je kult ovog bića, bio on mag ili demon predstavljao osnovu kulta rimskog cara Trajana. Jer i kao demon, Trajan je morao postojati u ljudskoj svesti nezavisno od postojanja imperatora Trajana, a u prilog ovoj tezi govore sledeće činjenice. Bića muškog pola koja pod okrijem noći imaju odnose sa ženama postoje u legendama mnogih naroda pa nije ni čudo što se ovakav entitet pojavljuje i u mitovima Slovena. Jedno od imena ovakvog entiteta je inkubus dok je ženski obik ovog demona, koji ima odnose sa muškarcima sukubus. Da je Trajan na neki način povezan sa seksualnom energijom govori i činjenica da se on opisuje na sličan način kao i Pan, pohotno biće iz rimskog folklora. Demon je  delimično čovek a delimično jarac budući da ga srpske legende opisuju kao čoveka sa kozjim ušima.

Rimski car koji je živeo u prvom i drugom veku nove ere nije, dakle, sam od sebe mogao da postane objekat obožavanja, da se u slovenskoj mitologiji već nije nalazilo biće sičnog ili istog imena. Deluje krajnje neobično da se jedna slovenska zemlja, Rusija, naziva zemljom rimskog cara koji je u svojim osvajačkim pohodima otišao najdalje do obale Dunava. Čak i da je imperator Trajan na ovaj način deifikovan ostaje pitanje zašto nisu i ostali rimski carevi takođe proglašeni bogovima ili demonima od strane Slovena.

starisloveni.com










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Kameni Ljudi – Mit Indijanaca sa Anda   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 11 Apr - 0:05

Kameni Ljudi – Mit Indijanaca sa Anda

U noći vremena Kon–Tiki Virakoča, bog koji je stvorio svet, beše stvorio i narod divova. Divovi su bili strahovito snažni, mogli su čak uvis podizati planine i skretati reke s njihovog toka. Međutim oni malo–po malo postadoše oholi  zbog svoje snage, pa se okrenuše i protiv samoga Kon–Tikija. Pobuniše se protiv njega sa ciljem da  ga proteraju, ali Kon–Tiki se rasrdi i sve ih pretvori u kamene kipove, a onda se povuče u vode jezera Titikaka.


Mnogo godina zemlja ostade mračna i pusta, ali onda jednoga dana Kon–Tiki, zajedno sa svojim pratiocima, izađe iz jezera i reče:

“Ovo je mesto već predugo tužno i nenastanjeno. Želim da se opet ispuni životom.”

Na početku  stvori Sunce i Mesec da i dan i noć imaju primerenu svetlost, potom sva mesta na zemlji ispuni biljkama i životinjama. Kada je s time završio, uze razno kamenje i stade ga klesati dajući mu ljudski oblik.

Svaki je kip bio obučen na način koji je odgovarao ulozi koja mu bijaše namenjena: kao poglavica, kao vojnik i kao seljak ili kao kneginja, tkalja, kuvarica, dečak ili devojčica…

Isklesavši dovoljno kipova, Kon–Tiki se obrati svojim pratiocima: “Sada ću na glas izgovoriti ime svakoga od ovih kipova, a vi ćete ih redom nositi do izvora, pećina i šuma te do svakoga drugog mesta gde vas uputim.”

Kon–Tiki je svakome od kipova dao ime, a njegovi ih pratioci razneše posvuda uokolo, onako  kako bi bog svaki put odredio. Kada se svi kipovi nađoše na svom mestu, Kon–Tiki povika: “Izađite!”. Istoga se časa, tamo gde do maločas beše samo hladan kamen, pojaviše muškarci, žene i deca.

Kon–Tiki pogleda svoja stvorenja i zadovoljno se nasmeši:  obavio je dobar posao! Tada bog, zajedno sa svojim pratiocima, krenu na put i uputi se prema severu, usput se tu i tamo zaustavljajući. Na tim mjestima ljudi zapališe vatre i podigoše svetišta.

Jednoga dana, međutim, Kon–Tiki Virakoča nestade i nitko ga nije mogao naći. Od onda mnogi misle da se vratio u svoje boravište u vodama jezera Titikaka!


“Virakoča se često prikazuje sa donjim delom tela pokrivenim ribljom krljušti”



hramezoterije.com










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Kineska legenda o prstenu   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sre 11 Apr - 0:07

Kineska legenda o prstenu

Kineska legenda veoma uverljivo objašnjava zašto se prilikom sklapanja braka stavlja prstenje na četvrti ili domali prst. Naime, svaki ponasob prst na ruci simbolizuje ljude u našem životu.

- palci predstavljaju naše roditelje;
- kažiprsti predstavljaju našu braću, sestre i prijatelje;
- srednji prsti predstvaljaju nas same;
- domali prst predstavlja partnera;
- mali prsti predstavljaju decu.

Ako sada sklopite ruke dlanom o dlan i savijete srednje prste put unutra. Pokušajte razdvojiti palčeve – roditelje, videćete da se razdvajaju iz razloga, jer oni ne bi trebali živeti sa nama večno, ponovo ih spojite; pokušajte razdvojiti kažiprste – sestre, braću i prijatelje, otvaraju se jer oni odlaze, imaju svoje životne puteve, naši putevi se ukrštaju i razilaze; pokušajte razdvojiti male prste – decu, otvaraju se jer deca rastu i odlaze svojom životnom stazom, ponovo ih spojte; konačno, pokušajte razdvojiti domale prste – partnere… to je nemoguće učiniti… par je sudbinski vezan, i u dobru i u zlu, do zadnjeg dana života i zato ljudi na venčanju prstenuju baš domali prst.




hramezoterije.com










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pon 4 Jun - 13:03

Aleksandar i divljenje heroini iz Tebe

Makedonskim vojnicima koji su osvojili Tebu, bilo je dozvoljeno da pljačkaju, siluju i ubijaju. Stanovnici Tebe nisu mogli da se odupru zaprepašćeni makedonskom vojnom silom i nisu mogli ništa da učine da svoja stradanja spriječe. Jedna od žrtava je bila žena po imenu Timokleja, koju je napao jedan vojnik kada joj je upao u kuću. Ali, za razliku od ostalih građana ona mu se oduprla. Prezirala je tiraniju makedonske vojske pa mu je rekla;"Dođi da ti pokažem gdje su moje dragocjenosti" i odvela ga do ivice bunara. Kada je vojnik pogledao u bunar, gurnula ga je unutra. Bunar je bio dubok, pa je vojnik pozvao u pomoć, ali je žena bacala kamenje na njega sve dok ga nije ubila. Makedonska vojska je ubrzo saznala za to, a Timokleja je uhvaćena i dovedena pred Aleksandra..
Timokleja je očekivala smrtnu kaznu. Bez ustručavanja je odgovarala Aleksandru na njegova pitanja i pokazala mu da ga se nimalo ne boji, što je velikog vojskovođu zadivilo, pa je načinio izuzetak kao rijetko kada i poštedio život ovoj hrabroj ženi. Može biti da je Aleksandar , koji od trenutka kada je stupio na prijesto nikada nije oklijevao da pogubi pobunjenike, poštovao hrabrost ove žene, poredeći je sa hrabrošću heroja kojima se divio i koju je i sam želio da dokaže.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Pon 4 Jun - 13:11

Aleksandrov omiljeni konj Bukefal

Aleksandar je imao svog omiljenog konja Bukefala. Prvi put ga je vidio kao djete, Jedan trgovac je kralju pokazivao crno punokrvno grčko ždrijebe. Filip, Aleksandrov otac je pokušavao par puta da se popne na konja, ali je ovaj bio toliko divlji da Filip nikako nije uspio da se održi na njemu. I mnogi njegovi generali su pokušavali da savladaju konja, ali nisu uspjeli čak ni da mu pridju a kamoli da ga uzjašu.
Zatim je Aleksandar nakon pomnog posmatranja samog ponašanja konja, zatražio od oca da i on pokuša. Povukao je konju uzde i okrenuo ga ka suncu.Konj se iznenadio i nije mogao da vidi više svoju sjenku koja je i bila razlog njegovog straha, pa je Aleksandar bez problema uspio da ga uzjaše. Elegantno je prodefilovao ispred oduševljene publike. Tako je mladi pastuv postao Aleksandrov konj, nerazdvojan i u svim njegovim bitkama i osvajanjima. Za Bukefala govore da je rođen iste godine kada i njegov gospodar, ali za to ne postoje istorijski dokazi. Ovo je, uostalom, još samo jedna priča.
Aleksandar je toliko bio privržen svom konju, kao uostalom i ovaj njemu da ga je ukrasio zlatnim rogom kako bi ličio na jednoroga. U bitkama je znao jahati i druge konje, ali je u važnim trenucima osvajanja i teških bitaka, jahao samo Bukefala.
Konj je stradao podlegavši povredama koje su mu nanijete u bici protiv Pora. Aleksandar je oplakao smrt svog konja i jednom gradu nadjenuo njegovo ime, gradu koji je izgradio na sjeveru Indije.










[You must be registered and logged in to see this image.]


Poslednji izmenio Enigma dana Pon 20 Avg - 10:54, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Sub 7 Jul - 11:00

Tužna legenda badema.....

[You must be registered and logged in to see this image.]


Na talijanskim svadbama i danas je običaj da gosti dobiju 5 badema uvaljani u šećeru, kao simbol zdravlja, plodnosti, bogatstva, sreće i dugog života. Na pitanje zašto gosti dobijaju baš badem, odgovor nam daje jedna Grčka legenda:

... Živeo je jednom jedan mladić koji se zvao Demophon. On se zaljubio u jednu djevojku, koja se zvala Phulissei i bila je princeza Tračanina. Već je počela svadba kada je mladić saznao da mu je otac umro i morao je da ide u Atinu. Obećao je da će se vratiti za nekoliko dana, međutim, bio je zadržan, i vratio se tek za tri mjeseca. U međuvremenu je djevojka bila ubeđena da neće nikada više da vidi svog muža, pa se obesila. Bogove je dirnula njena ljubav i pretvorili su je u drvo badema. Mladi muž je na iskazao svoju ljubav i poštovanje na način da je predložio drvetu žrtvu. Tada je drvo badema iznenada procvetalo. Iz tog razloga se smatra de je badem simbol mladalačke požudnosti i besmrtne ljubavi.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Dinka

  

Dinka

Ženski
Poruka : 29514

Godina : 39

Učlanjen : 26.09.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Čet 26 Jul - 16:54

ORFEJ I EURIDIKA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Орфеј и Еуридика је антички мит о трагичној љубави. Орфеј је био митски певач и песник, по неким верзијама син Еагра и једне од Муза. Према миту, када би засвирао на својој лири, чак ни природа није остајала равнодушна: дрвеће би се повијало према њему, рибе би искакале из мора га боље чују, а шумске животиње би му без страха прилазиле. Иако се брзо прославио, није имао много среће у љубави. Његова жена, нимфа Еуридика, умрла је од уједа змије недуго пошто су се узели. Орфеј је био толико скрхан да је одлучио да сиђе у доњи свет не би ли успео да је врати. Звук његове лире као да је зачарао становнике подземља: Кербер је постао умиљато куче, Харон је зауставио свој чамац, Сизиф је сео на свој камен, Тантал на кратко није осетио глад ни жеђ. Његова тужна песма дотакла је чак и хладна срца Хада и Персефоне. Дозволили су му да Еуридикину душу изведе на светлост дана и тако је оживи, али под условом да се ниједном не окрене за њом пре него што изађу. Збуњен и под притиском, не препознајући Еуридику у саблазни чије је кретање осетио иза себе, ипак се окренуо и тако други и последњи пут изгубио своју вољену. Након тога седам дана је гладовао, седам месеци непрестано плакао, а затим је три године провео у самоћи.
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610Uto 4 Sep - 10:02

Ahilej – (grč. Akhileus, lat. Achilles, sin je fitijskog kralja Peleja i morske božice Tetide)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najveći je od sto tisuća Ahejaca (Grka) pod Trojom, nitko mu ravan po snazi nije, niti ga itko mogao nadmašiti u odvažnosti, okretnosti i brzini, a ni po otvorenoj i prijatnoj ćudi ravna mu bilo nije, bio je muževan i lijep (možda ljepši i d samog boga Apolona, pa su se zato i njih dvoje zakačili pod Trojom). Posjedovao je sve vrline koje trebaju krasiti muškarca i velikog ratnika, sudbina mu je dala sve, ali samo jedno ne. Nije imao sreću. Rodio se u braku koji su njezinoj majci nametnuli bogovi. Mitologija je zapamtila da je on trebao biti Zeusov sin koji ga je trebao nadvisiti, no, kada je to Prometej u zamjenu za slobodu otkrio Zeusu, stari ženskar se silno uplašio i uredio da se Tetida prekrasna morska božica uda za smrtnog čovjeka. Kada se rodio, Tetida je Ahila uronila u vode podzemne rijeke Stiksa, pa mu je cijelo tijelo, osim pete za koju ga držala majka, prekrio nevidljiv i neprobojan oklop. Već kao desetogodišnji dječak golim je rukama zadavio vepra i dostigao jelena u punom trku. Do svoje mladenačke zrelosti naučio je sve što je tadašnjem ratniku i junaku bilo potrebito. Ponašao se kao pravi muškarac, prijateljski i naklono prema prijateljima, s poštovanjem i dubokom uvaženosti prema ženama, te s velikom hrabrosti i dostojanstvom prema neprijateljima. Znalački i vješto rukovao je oružjem, vidao je bojne rane svojim suborcima, svirao je liru, pjevao je i plesao… Njegova majka Tetida znala je za proročanstvo da će pred njezinog sina biti stavljen strašan izbor sudbine (sudbini nitko pobjeći nije mogao ni ljudi, ali ni bogovi). Naime, sudbina mu je odredili dugi život bez slave, ili kratki i vrlo slavan život. Iako mu je silno kao majka željela slavu i uspjeh u životu, Tetida se ipak, opet kao i svaka brižna majka, odlučila za dug život svoga sina. Kada je doznala da se ahejski (grčki) kraljevi spremaju u pohod na Troju, sakrila je Ahila kod kralja Likomeda na otoku Skira. Na dvoru kralja Likomeda koji je imao samo kćeri, Ahil je bio obučen u ženske haljine i po cijele dane provodio je u vrtu s prekrasnim kraljevim kćerima. Agamemnon, glavni zapovjednik grčke vojske u pohodu na Troju, uz pomoć vrača Kalhanta saznao je gdje se skriva najveći ratnik. U namjeri da ga dovedu krenuli su kralj Itake Odisej i kralj Arga Diomed. Njih dvoje prerušili su se u trgovce i zatražili su prijam kod kralja Likomeda. Pred njegove kćeri rasprostrli su silne nakite, skupocjene tkanine i tisuću sitnica koje su ženama potrebite, a kao slučajno tu se našao i jedan mač. Po dogovoru, jedan od Odisejevih ratnika uletio je u dvoranu i povikao da neprijatelj napada kraljev dvor. Sve Likomedove kćerke u strahu i panici stale su vrištati i razbježale su se, no, jedna od njih dohvatila je čvrsto mač, riješena da se bori. Bio je to Ahil veličanstveni ratnik. Bez dugog nagovaranja Ahil je pristao da se pridruži Ahejcima na pohodu protiv Troje, a time je i izabrao kratak, ali slavan život. Od njegova nauma nitko ga više nije mogao odvratiti, ni majka Tetida, a ni Dejdamija Likomedova najstarija kćer koja mu je otkrila da očekuje njegovo dijete. Ahil je skupio pet tisuća svojih Mirmidonaca. (Mirmidonci su potomci mitskih hrabrih ratnika, prema mitologiji nastali su od mrava, a jedino su se na Ahilov poziv odazivali i jedino su s njim na čelu pristali poći u pohod na Troju










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Mitovi i legende - Page 1 Empty
PočaljiNaslov: Re: Mitovi i legende   Mitovi i legende - Page 1 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Mitovi i legende
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Stare Srpske priče, mitovi i legende
» Objašnjeni mitovi
» Mitovi o mačkama
» Mitovi o psima
» Neke kontraceptivne pilule su ipak opasne?
Strana 1 od 6Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-