Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Ono sto volim u umetnosti i kulturi

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:28

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:30



Exhibition view, Contemporary Photo ©️ The Albertina Museum, Vienna, Ivana Novoselac

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:31




Gustav Klimt, Poljubac




Poslednji izmenio Salome dana Uto 2 Okt - 17:37, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:31



René Magritte, Die verwunschene Gegend, 1953

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:33



Oskar Kokoschka, London - Small Thames Landscape, 1926

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:34



Sava Sumanovic, Pijana ladja, 1927.

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:36



Nadezda Petrovic, Dereglija na Savi

Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:41

 " Unosno mesto ", JDP



Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:43



Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Uto 2 Okt - 17:52



Bila sam na ovom koncertu...

Nazad na vrh Ići dole
Barakokulica

Član
Član

avatar

Ženski
Poruka : 416

Lokacija : Tamo

Učlanjen : 19.07.2018

Raspoloženje : tako-tako


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sub 6 Okt - 23:08

Povratak u Peskijeru del Garda, Ticijano Brođato

Putovah sam samcit
ka krajnjem gradu Tuli
uzburkanim vodama
u dekadi mojih prvotnih godina.
Gdje li su mu sada galije?
azurne strijelice svjetla njegova?
Ne preostade vremena dah zadržati
izvan vrata poluotvorenih:
među kratkotrajnim strastima
u studeni magle decembarske
staću
                            uskoro
tamo gdje počinje most gvožđani
i preći ga neću. S one
strane siguran sam
                            postoji još sjećanje jedno:
tajna dječaka što sniva
i koja nikad neće trebati otkrića.


Preveo Radomir D. Mitrić[/size]
Nazad na vrh Ići dole
Barakokulica

Član
Član

avatar

Ženski
Poruka : 416

Lokacija : Tamo

Učlanjen : 19.07.2018

Raspoloženje : tako-tako


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sub 6 Okt - 23:11

Portal za Nostalgiju, Lejla Farđami


Pijuckam svoj ohlađeni čaj u Tulijevom baru,
u Irvinu, kalifornijskom.
Ne sliči mirisu
onome kako su ih spremali u Teheranu,
Damasku, Marakešu
ili Amanu.
Uopšte ne miriši poput osušena lišća čaja potopljena u H2O.
Ništa drugo ne nudi takvo utješenje
kao aroma svih stvari u njihovu nedostajanju
dok se ulivaju u moja ožednjela usta
sa koloritom ukusa što ostane poslije kušanja vječitog
bezdomništva.


Preveo Radomir D. Mitrić
Nazad na vrh Ići dole
Barakokulica

Član
Član

avatar

Ženski
Poruka : 416

Lokacija : Tamo

Učlanjen : 19.07.2018

Raspoloženje : tako-tako


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sub 6 Okt - 23:13


San Omara Hajama, Miraš Martinović




Bijaše proljećno predvečerje. Ono rijetko što odiše puninom života. Taman se bijah vratio iz Mevra u Nišapur, gdje se vođahu bespoštedne borbe protiv slobodoumnih ljudi. I oko mene bijahu počeli da šire klevete moji protivnici. Na udaru zavidljivaca, izložen svakakvim napadima, bez pouzdanih zaštitnika, vezira Nizamulmulaka i sultana Melihšaka. Prvi bi ubijen u međusobnim razračunavanjima, drugi okonča život prirodnom smrću.

Navrhuncu slave, mišljah, sa njom ide moć. Tako mi se bar činilo. Bijah završio reformu kalendara, koji je otvorio novu eru, nazvanu Dželalovom, po nadimku sultana Melihšaka, moga glavnog mecene. Napisao Algebru i druga djela iz matematike, astronomije i medicine.

Iza mene je bila služba upravnika opservatorije u Isfahanu. Što bijaše velika čast. Na što posebno bijahu zavidljivi moji protivnici, koji nijesu birali načina da me ocrne. Pleli su paklene mreže oko mene. Tako uvijek biva kad zavist nadvalada razum. Tada slijedi vrijeme bezumlja.

Osjećao sam kako dolazi to vrijeme. Nakon svih razračunavanja i borbi čiji bijah svjedok. Gore vrijeme, za svjedoka, nijesam mogao izabrati. No nijesam ga ja birao, ono je biralo mene.

Mnogo krvi je poteklo Persijom.

Svuda su me poštovali. Od Samarkanda do Širaza i Isfahana. U drevnom Reju, imahu za mene fale. Svuda gdje bih stigao, čuo sam lijepe riječi: od njega biljke ne kriju ništa, pred njim zvijezde nemaju tajni. Nazivahu me zvijezdom Horosana, genijem Persije i oba Iraka, princem mudraca.

A onda se sve preokrenulo. Počelo da se roti protiv mene. Predosjetih: crno mi se piše. Zvjezdani rukopis, kojim bijaše ispisan moj život, poče da tamni. Nijesu više ukazivali na moju mudrost, već na moje porijeklo, govoreći: Eno Omara, sina Ibrahima Hajama iz Nišapura, koji se proslavio u gradnji šatora.

Riječi fale se pretvarahu u riječi pogrede.

Proljećno predvečerje, na čas, odagna ružne misli. S lahorom koji se javi, pa minu, učini mi se, minuše i one. Bijah lak kao ptica, dobih krila. Takva predvečerja odnose tegobe. No, ne biva uvijek tako. I u lijepom predvečerju može početi zlo vrijeme. Nema zakona, prema kome bi se čovjek sigurno upravljao.

Zastadoh ispred grnčarske radnje, u čijem izlogu bijaše mnoštvo glinenog posuđa.

Gledah i divih se onome što ih je izradio i naslikao lijepe ornamente. Nedoljivo me vuklo, uđoh, razgledah detaljnije; oči se ne davahu odvojiti od lijepooblikovanih posuda. Posebnim mi se učini jedan vrč. Ne davaše da odem, da ga ostavim. Kao da je bio dio mene. Spravljeni od iste smjese.

Bez cjenjkanja, kupih ga. Grnčaru, uputih čestitke, za tako djelo.
Nijesam ga ja pravio, reče: - Ovdje sam u ulozi prodavca.
Zadovoljan, uputih se kući, u kojoj sam našao privremeno nastanjenje.
Umoran od dana, koji bijaše otišao svojim putem, legoh u postelju. S mišlju da svaki dan ima svoje lice, koje sa njim nestaje. Brzo zaspah i usnih čudan san. Grnčarska radnja, ali ne ona u kojoj sam kupio vrč, iz kojeg sam prije spavanja popio nekoliko gutljaja nišapurskog vina. Da isprobam vrč i vino.

Vidjeh radnju glinenih posuda, lijepo išaranih, raznih veličina. Veća od Nišapura. Bio sam zadivljen veličinom, izgledom i onim što se nudilo, na spoljnjem izlogu, i unutrašnjim prostorijama. Nijesam se mogao nadiviti posudama i rukama koje su ih oblikovale.

- Gdje nalaze ovako kvalitetnu zemlju? – upitah.
- Nije u pitanju zemlja! – ču se glas. – Već ruke koje prave.
- Važna je zemlja! – oglasi se drugi. – U zemlji sve spava, od nje je sve napravljeno.
- Prah naših predaka predstavlja dobar materijal za pravljenje posuda! – kao da je govorio prodavac posuda. – Bićemo zemlja od koje će neki grnčar praviti slične posude. Ne treba čekati, treba uživati u vinu. Opijati se, živjeti punim dahom.

Čuli su se glasovi predaka.

Okolo grnčarske radnje široka poljana, rascvjetale crvene bulke. Krv nekadašnjih ratnika. Ta ljubičica, koju zovu dan i noć, oči su ljepotice, čija su stopala dodirivala pločnike grada, kojima ti sada hodiš. Čuo sam glasove protivnika, koji se bijahu ustremili na moju nauku. Rugali su se mojim pjesmama, koje su u tajnosti prepisivali i divili im se, ne prezajući da kažu da su njihovo djelo, koje sam prisvojio.

Na šta je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu.

Pogledom obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je isijavalo cvijeće, i rastuži. Dohvatih krčag (ne baš siguran da je to onaj kojeg sam kupio na bazaru u Nišapuru!), nalih ga vinom iz Širaza. Prinesoh usnama, progovori: prije dugo vremena, ja sam bio ti...
Ispustih krčag, razbi se. Vino poteče pločnikom. Vratiše se zemlji, glina i vino. Mišljah: krv što se Persijom prosipa, zbog ludosti njenih sinova.
Iz parčića razbijenog krčaga, govorio je glas persijske zemlje, moj glas.
U taj čas se probudih. Krčag, kojeg sam kupio prošlog dana, bio je čitav. Ali prazan. Napunio sam ga do vrha, ispio na dušak. Onda sam uzeo pribor za pisanje, onu svesku koju mi je poklonio sudija Abu Taher, zapisao:

Sinoć prođoh pored jednoga lončara,
Sto lonaca ćuti, a sto progovara,
Dok najednom jedan lonac glas ne diže:
Ko nas traži, ko prodaje, a ko šara?

..............................................................
To ne vidi svako oko, al' ja vidim
Prah predaka u rukama svih grnačara!

Onda je sreo Džahan, pjesnikinju iz Buhare. Mogla je to biti godina 1072.

Tada je izrekao čuvenu rečenicu: Život je kao požar. Plamenove prolaznik zaboravlja, pepeo raznosi vjetar...Ona i danas živi. I Džahan. Al' to je druga priča... Kao i sveska koju mu je dao samarkandski kadija, koji ga je spasio nasilništva Studenta-Brazgotine i njegove bande, što je harala Samarkandom, sijući strah. Taj strah će se širiti Persijom. Poput požara u čijem su plamenu nestajali njeni stanovnici.

Brat Taherov bijaše pjesnik, a imao je godina koliko i Hajam, kada je raščerečen u gradu Balhu, zbog pjesme koja se nije svidjela vladaru, bijedne pjesme jedva duže od neke rubaije.

- Sada vidi, Hajame, vrijedi li pisati poeziju? Ali neka ti se ova sveska nađe pri ruci. Ako osjetiš potrebu, piši na njenim stranicama. Pjesnikov treptaj najduže traje. Misli na Abu Tahera, dok budeš pisao. I njegovog brata koji životom plati onih nekoliko stihova. To je, izgleda, suđeno!

Sveska je napravljena u nekoj od radionica u Samarkandu. Po drevnom uputstvu, od drveta bijelog duda. Iako se poezija može uklesati u kamen, pisati na pijesku... Po sopstvenoj koži... Ona ne bira na čemu će biti pisana. A ti to najbolje znaš, Hajame. I nenapisana, ona živi. Pa, ipak, neka ti se nađe!

U svesci je napisao Rubaije.


Miraš Martinović
Nazad na vrh Ići dole
Barakokulica

Član
Član

avatar

Ženski
Poruka : 416

Lokacija : Tamo

Učlanjen : 19.07.2018

Raspoloženje : tako-tako


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sub 6 Okt - 23:17


Umjetnost na optuženičkoj klupi, Džon Zerzan

Umjetnost je uvijek vezana uz nešto skriveno. No, pomaže li nam ona da se približimo tome skrivenom? Osobno smatram da nas zapravo udaljuje.
Čini se da ljudi tijekom prvih tisuću ili više godina svoje misaonosti nisu stvarali nikakvu umjetnost. Kao što reče Jameson, umjetnosti nije bilo mjesta u toj nepomućenoj društvenoj zbilji jer jednostavno nije bila potrebna. Iako alate iz tog doba odlikuje zadivljujuća ekonomičnost izrade i savršenstvo forme, stari klišej o estetičkom impulsu, kao jednoj od nedokinutih sastavnica ljudskog uma, pokazuje se nevažećim.
Najstarija očuvana umjetnička djela su otisci ruke načinjeni pritiskom ili puhanjem pigmenta — dramatična svjedočanstva izravnog doživljaja prirode. Zatim je u gornjem paleolitiku, prije tridesetak tisuća godina, iznenada počelo razdoblje pećinske umjetnosti koje se najčešće vezuje uz imena kao što su Altamira i Lascaux. Tamošnje slike životinja krasi nevjerojatna živost i prirodnost, dok skulpture iz istoga razdoblja — poput poznatih venera, odnosno statua žena — odlikuje naglašena stiliziranost. Iz toga je moguće zaključiti da je pripitomljavanje čovjeka prethodilo pripitomljavanju prirode. Pritom je znakovito da magijsko uživljavanje ili objašnjavanje najranije umjetnosti teorijom lova sve više uzmiče pred dokazima da je priroda prije bila izvor izobilja i ugode, nego straha i prijetnje.
Nevjerojatna eksplozija umjetnosti u to doba govori o pojavi tjeskobe koja ranije nije postojala: Worringerovim riječima, to je stvaranje trebalo potisnuti muku sve snažnije percepcije. Stoga, pojava simboličkog predstavlja očitovanje nezadovoljstva. Riječ je o društvenoj tjeskobi; ljudi su osjetili kako im nešto vrijedno klizi kroz prste. Brzi razvoj najranijih rituala ili obreda zbiva se usporedno s razvojem umjetnosti, pri čemu je većina tih obreda bila svojevrsno uprizorenje trenutka početka, odnosno primordijalnog raja bezvremene sadašnjosti. Slikovita uprizorenja izražavaju vjeru u mogućnost ovladavanja izgubljenim, u mogućnost njegova povratka.
Najraniji dokazi simboličke razdjele vidljivi su na poluljudskim, poluživotinjskim likovima u El Juyou. Svijet biva razdijeljen na dvije suprotstavljene sile čijom binarnom diobom počinje sučeljavanje kulture i prirode, te vjerojatno nastaju prve naznake proizvođačkog, hijerarhijskoga društva.
Kao odgovor na sve složeniji društveni ustroj, jedinstveni perceptivni poredak počinje se raspadati. Hijerarhija osjetila — s vizualnim koje se sve snažnije odvaja od ostalih, na putu prema vlastitome ispunjenju u slikama poput onih pećinskih — postupno stupa na mjesto nekadašnje potpune simultanosti čulnoga života. Na svoje veliko čuđenje, Lévi-Strauss je otkrio pleme čiji su članovi usred bijela dana golim okom mogli vidjeti Veneru; no, uz to što su naša osjetila nekoć bila tako izoštrena, ona su bila posve neustrojena i sjedinjena. Ubježbavanje pogleda da primjećuje kulturne predmete bilo je praćeno potiskivanjem neposrednosti u intelektualnom smislu: stvarnost je uklonjena u korist pukog estetičkog iskustva. Umjetnost umrtvljuje osjetilne organe i uklanja prirodni svijet iz njihova vidokruga. Time nastaje kultura koja nikada ne uspijeva nadoknaditi izgubljeno.
Nimalo ne iznenađuje što se upravo tada pojavljuju prvi znakovi raskida s egalitarnim načelima koja su obilježavala život skupljača lovaca. Često se govori o šamanskom porijeklu vizualne umjetnosti i glazbe, i to u smislu u kojem je umjetnik šaman prvi specijalist u čovjekovoj povijesti. Čini se također vjerojatnim da su se ideje suviška i udobnosti pojavile kad i šamani, čije je ravnanje simboličkim djelatnostima najavilo dodatno otuđenje i stratifikaciju društva.
Poput jezika, umjetnost je sustav simboličke razmjene koji razmjenu čini mogućom. Ona je također nužno pomagalo koje sprječava raspad zajednice zasnovane na prvim simptomima životne nejednakosti. Tolstojeva napomena prema kojoj je umjetnost sredstvo za uspostavu jedinstva među ljudima, budući da raznovrsne pojedince združuje u istome osjećaju, upućuje na važnu ulogu koju umjetnosti kao osiguravatelj društvene kohezije igra u trenutku rađanja kulture. Obredi socijalizacije zahtijevali su umjetnost; umjetnička su se djela pojavila u službi obreda; obredno proizvođenje umjetnosti i umjetničko proizvođenje obreda, stoga su jedno te isto. Glazba, zapisao je Seu-ma-tzen, jest ono što sjedinjuje.
S povećanjem potrebe za solidarnošću, povećala se i potreba za različitim ceremonijama; umjetnost je u tome smislu dobila ulogu pamtiteljice; poput nešto kasnijih mitoloških uobličenja, umjetnost je postala slikom ili odrazom stvarnog pamćenja. U skrovitim dijelovima pećina pomaljali su se prvi oblici indoktrinacije posredstvom slika i svakovrsnih simbola čija je svrha bila nametanje određenih pravila depersonaliziranom, kolektivnom pamćenju. Nietzsche je vježbanje pamćenja, a osobito pamćenja određenih obveza, smatrao početkom civilizirane moralnosti. Nakon što se jedanput razvio, simbolički proces umjetnosti nametnuo se i pamćenju i percepciji, ostavivši svoj pečat na svim mentalnim funkcijama čovjeka. Kulturno je pamćenje značilo da se postupci nekog pojedinca mogu usporediti s onima drugoga, uključujući i portretirane pretke, čime je pak omogućeno predviđanje i kontrola budućih postupaka. Sjećanja su postala izvanjska, jedna vrst vlasništva, ali ne više ono subjektivno.
Umjetnost pretvara subjekt u objekt, u simbol. Zadataća je šamana objektificirati stvarnost što u jednakoj mjeri pogađa izvanjsku prirodu i subjektivnost. Umjetnost je utoliko postala medijem konceptualne transformacije čijim djelovanjem pojedinac biva izdvojen iz prirode i biva podvrgnut autoritetu društva. Sposobnost umjetnosti da simbolizira i upravlja ljudskim osjećajima omogućila je ostvarivanje zadanih ciljeva. Kako bi jasno odredio svoje mjesto u prirodi i društvu, čovjek je bio prisiljen prihvatiti izum simboličkoga svijeta, odnosno svoj vlastiti pad.
Svijet mora biti posredovan umjetnošću (ljudska komunikacija jezikom, a bivanje vremenom) zbog podjele rada, što se jasno očituje u prirodi rituala. Stvarni objekt, njegova osobitost, ne pojavljuje se u ritualu; umjesto toga, koristi se apstraktno uobličenje čime se u obrednom izrazu otvara prostor supstituciji. Konvencije što ih zahtijeva podjela rada, bitno obilježena standardizacijom i nestankom jedinstvenosti, nedvojbeno su ritualne, simboličke naravi. U osnovi, ti su procesi istovjetni i zasnovani na jednačenju. Proizvođenje dobara, uz nadomještanje lovačko-skupljačkog načina života agrikulturom i religijom, također je ritualno proizvođenje. Nositelj svih promjena je šaman umjetnik, utjelovljenje kasnijeg svećenstva, vođa koji svoju moć crpi iz sposobnosti da svoje neposredne žudnje izrazi u obliku simbola. Umjetnost i mit preuzimaju, stoga, na sebe zadaću da ponište sve što je spontano, organsko i nagonsko.
Slikar Eric Fischl nedavno je u muzeju Whitney izložio mladi par u činu spolnog odnosa. Video kamera je snimala njihove postupke, a slika je stizala na TV prijamnik postavljen ispred njih. Oči mladića čitavo su vrijeme bile prikovane uz sliku na ekranu koja je očito bila puno uzbudljivija od samoga čina. Živahne pećinske slikarije, koje u dubini pećine zrače začudnom dramatičnošću pod treperavom rasvjetom, početak su prenošenja što ga iskazuje Fischlov uradak u kojem čak i najprimitivniji čin postaje sekundaran u odnosu prema vlastitom predstavljanju. Potpuno samoisključivanje iz stvarne egzistencije od samog je početka bio cilj umjetnosti. Susljedno tomu, kategorija publike ili nadziranog konzumenta nije ništa novo, s obzirom na to da je umjetnost oduvijek nastojala pretvoriti život u predmet promišljanja.
S nadolaskom agrikulture i civilizacije — proizvodnje, privatnog vlasništva, pisanog jezika, vlasti i religije — u razdoblju neolitika, kultura je potvrdila svoje bitno obilježje duhovnog nazadovanja posredstvom podjele rada, iako globalna specijalizacija i mehanička tehnologija doživljavaju puni procvat tek u kasnom željeznom dobu. Živo predstavljanje kasne umjetnosti lovaca skupljača zamijenio je formalistički, geometrijski stil koji slike životinja i ljudi svodi na simboličke oblike. Ta uska stilizacija otkriva umjetnika koji se isključuje iz izobilja iskustvene stvarnosti i stvara simbolički svijet. Suhoparnost linearne preciznosti jedno je od presudnih obilježja spomenute prekretnice, što potvrđuju članovi plemena Yoruba koji liniju povezuju s civilizacijom: rečenica Zemlja je postala civilizirana u jeziku Yoruba doslovno znači lice zemlje prošarano je linijama. Čvrsti oblici otuđenog društva posvuda se ocrtavaju; tako, primjerice, Gordon Childe u razmatranju spomenutog razdoblja ističe kako su posude u neolitskom selu sve jednake. Istovremeno, kroz uprizorenje različitih bitki, rat prvi put ulazi u prostor umjetnosti. Umjetničko djelo tada ni u kom slučaju nije bilo autonomno; ono je izravno služilo društvu kao sredstvo zadovoljavanja potreba novog kolektiviteta. U razdoblju paleolitika nisu postojali kultovi; no, odjednom je religija doživjela puni procvat, pri čemu svakako vrijedi podsjetiti kako će u sljedećih nekoliko tisuća godina temeljna uloga umjetnosti biti oslikavati božanstva. Gluckove napomene o afričkoj plemenskoj arhitekturi potvrdile su se u svim ostalim kulturama: svete građevine u početku su preuzimale svoj oblik od građevina u kojima je obitavao vladar. Iako se prva potpisana umjetnička djela javljaju tek u razdoblju kasne grčke kulture, ipak je moguće reći nekoliko riječi o umjetničkom izrazu i njegovim općim značajkama.
Umjetnost ne samo da stvara simboličke prikaze društva, nego ona čini temeljnu sastavnicu simboličke matrice otuđenog društvenog života. Oscar Wilde je rekao da umjetnost ne oponaša život, nego da je situacija obrnuta; drugim riječima, do dana današnjeg život zapravo slijedi simbolizam, pri čemu valja imati na umu da upravo (izobličeni) život stvara simbolizam. Svaki oblik umjetnosti, prema riječima T. S. Eliota, napad je na nerecivo; napad na nesimboličko, moglo bi se reći.
Slikari i pjesnici u jednakoj su mjeri nastojali dokučiti tišinu u pozadini i nutrini umjetnosti i života, ostavljajući po strani pitanje nije li pojedinac, prihvativši spomenute oblike izraza, puno toga izgubio. Iako je Bergson pokušao prići cilju mišljenja bez simbola, takav proboj čini se nemogućim ako čovjek ne poništi sve slojeve otuđenja. Zanimljivo je, međutim, da upravo u krajnostima revolucionarnog stanja neposredna komunikacija makar trenutno doživljava svoj procvat.
Prvotna funkcija umjetnosti jest opredmećivanje osjećaja; u činu opredmećenja, osobne težnje pojedinca preobražavaju se u simbol i metaforu. Kao simbolizacija, čitava umjetnost ukorijenjena je u stvaranju surogata, nadomjestaka za nešto drugo; ona je, stoga, po svojoj prirodi, oblik falsificiranja. Pod krilaticom obogaćivanja kakvoće ljudskog života, ljudima se servira prijetvoran, simbolički opis onoga što bi trebali osjećati i u njima se stvara potreba za javnim prikazima osjećaja koje stvaraju obredna umjetnost i mitovi, kako bi osigurali našu psihičku sigurnost.
Život u civilizaciji protječe gotovo potpuno u mediju simbola. Uporišta simbolizacije nisu, međutim, samo prostori znanosti ili tehnologije, nego i estetički oblici koji su počesto vrlo neduhovno izraženi. Poznato je, primjerice, da učinkovitost umjetnosti ovisi o malenom broju matematičkih oblika. Prisjetimo se poznatog Cezanneova izrijeka o svođenju prirode na valjak, kuglu i stožac ili prosudbe Kandinskog prema kojoj djelovanje oštrog kuta trokuta na krug proizvodi učinak ništa manje snažan od Božjeg prsta koji na Michelangelovoj slici dodiruje Adamov prst. Svijest o simbolu, zaključio je Charles Pierce, prevođenje je tog simbola u neki drugi simbol; riječ je o beskonačnoj reprodukciji u kojoj stvarnost uvijek biva zametnuta.
Iako umjetnost u osnovi nije vezana uz ljepotu, njezina nemogućnost da osjetilno parira prirodi potaknula je stvaranje mnogih neprimjerenih usporedaba. Mjesec je skulptura, zapisao je Hawthorn; Shelly je slavio spontanu umjetnost ptice; Verlaine je more proglasio ljepšim od svake katedrale; i tako u nedogled sa zalascima sunca, snježnim pahuljama, cvjetovima itd. Prema riječima Jana Arpa, najsavršenija je slika tek bijedna, otrcana približnost nalik na sasušenu zobenu kašu.
Pa zašto onda ljudi objeručke prihvaćaju umjetnost? Budući da je naš odnos prema prirodi i životu manjkav i lišen vlastite izvornosti, umjetnost služi kao nadomjestak i svojevrsno olakšanje. Kao što piše Motherant, čovjek u svojem umjetničkom izrazu proživljava sve ono što nije sposoban proživjeti u vlastitome životu. To vrijedi kako za umjetnika, tako i za publiku; umjetnost, poput religije, proizlazi iz nezadovoljenih žudnja.
Shvaćanje umjetnosti u smislu religiozne djelatnosti i kategorije očituje se i u Nietzscheovu izrijeku: Umjetnost postoji kako ne bismo uništili Istinu. Utjeha, što je umjetnost pruža, objašnjava razloge prevlasti metafore nad izravnim odnosom prema konkretnom predmetu interesa. Kad bi se kojim slučajem užitak oslobodio svih ograda, rezultat bi bio potpuna antiteza umjetnosti. U podčinjenom životu, međutim, sloboda ne postoji izvan umjetnosti te je stoga svaki, pa i najizobličeniji, djelić životnoga obilja dobrodošao. Stvaram kako ne bih plakao, otkrio je na jednome mjestu Klee.
Izlomljeno carstvo izmišljenog života važna je sastavnica i osigurač noćne more u kojoj živimo. Njegov institucionalni dio obuhvaća prostor religije i općenito ideologije u kojem nisu i ne mogu biti ostvareni svi njegovi bitni dijelovi; utoliko je umjetnost zbroj neostvarenih mogućnosti iskazanih u simboličkom obliku. Proizašla iz spomenutog osjećaja gubitka, ona je bliska religiji ne samo u smislu vlastite predanosti nekoj idealnoj sferi i izostanka mogućih posljedica, nego i utoliko što vrlo rijetko prelazi razinu puke kritičke neutralnosti.
Često uspoređivane s igrom, umjetnost i kultura — poput religije — puno su češće imale ulogu proizvođača krivnje i tlačenja. Možda bi ludičko obilježje umjetnosti, kao i njezinu težnju k transcendentnom, valjalo prosuditi na isti način na koji prilazimo značenju Versaillesa: razmišljajući o bijedi radnika koji su poginuli isušujući močvare oko budućeg dvorca.
Clive Bell središnju svrhu umjetnosti vidio je u premještanju čovjeka iz prostora svakodnevnih životnih bitaka u svijet estetičke ushićenosti, u čemu je ona posve istovjetna religiji. Malraux je također iznio pohvalu konzervativnom institutu umjetnosti kad je napisao da bi se bez umjetnosti svijet urušio nakon samo pedeset godina... i postao robom nagona i elementarnih snova.
Hegel je napomenuo da umjetnost i religiju povezuje i to što obje imaju posve univerzalan sadržaj. Ta značajka općenitosti, postojanje značenja bez konkretne referencije, također govori u prilog tvrdnji prema kojoj je podvojenost razlikovno obilježje umjetnosti.
Obično iznesena u pozitivnom smislu prema kojemu je umjetnost prostor otkrivenja istine lišen kontingencije vremena i prostora, neodrživost takve formulacije samo dodatno osvjetljava još jedan oblik lažnosti umjetnosti. Kierkegaard je središnju odrednicu estetičkog nazora našao u olakom mirenju svih mogućih gledišta i izbjegavanju izbora. Potvrdu toga nalazimo u neprekidnom kompromisu kojim se vrednuje umjetnost, te već u sljedećem trenutku poriče njezina prava namjera i sadržaj u znanom izrijeku: pa to je ipak samo umjetnost.
Kultura je danas roba, a umjetnost njezin možda najskuplji artikl. Situacija je, međutim, pogrešno protumačena ako se umjetnost shvati proizvodom centralizirane kulturne industrije, kao što to čine Horkheimer i Adorno. Riječ je prije o masovnoj difuziji kulture koja svoju snagu nalazi u sudjelovanju, pri čemu valja imati na umu da kritika mora biti upravljena prema samoj kulturi, a ne prema njezinoj navodnoj kontroli.
Svakodnevni život je postao estetiziran zbog stalnog kolanja slika i glazbe elektroničkim medijima, što je u bitnom smislu reprezentiranje reprezentiranja. Slika i zvuk, u svojoj sveprisutnosti, postali su rascjep lišen svakog značenja za pojedinca. Usporedno s time, udaljenost između umjetnika i gledatelja sve se više smanjuje, pri čemu to sužavanje samo zrcali nepremostivu udaljenost između estetičkog iskustva i stvarnosti. To savršeno ocrtava bitna obilježja spektakla koji se događa pred našim očima: autonomno i manipulativno, neprekidno estetičko iskustvo s jedne, te očitovanje političke moći s druge strane.
Suprotstavljajući se rastućoj mehanizaciji života, avangardni pokreti se nisu nažalost uspjeli othrvati spektakularnoj naravi umjetnosti ništa više od nekih ortodoksnijih kretanja. Moglo bi se zapravo reći da je esteticizam ili larpurlartizam bitno radikalniji od svih pokušaja da se otuđenje dokine uz pomoć njegovih proizvoda. Larpurlartistički pokret s kraja devetnaestoga stoljeća je bio čin samosvjesnog odbacivanja svijeta, za razliku od avangardnih pokušaja da se život na neki način ustroji na temelju umjetnosti. U pozadini esteticizma leži, stoga, vrijedan vid sumnje, odnosno spoznaja da je podjela rada unizila iskustvo i pretvorila umjetnost u samo još jedan oblik specijalizacije: umjetnost je odbacila svoje iluzionističke ambicije i postala svojim vlastitim sadržajem.
Avangarda je, pak, općenito govoreći iznijela puno šire zahtjeve, zauzimajući time vodeću ulogu na prostoru što ga je ispraznio moderni kapitalizam. U tome smislu, moguće ju je shvatiti kao društvenu instituciju svojstvenu tehnološkom društvu koje iznad svega vrednuje novost; ona je utoliko sazdana na progresivističkom shvaćanju prema kojemu stvarnost valja neprestance osuvremenjivati. Avangardna se kultura, međutim, ne može mjeriti sa sposobnošću modernoga svijeta da šokira i nadilazi (i to ne samo simbolički). Utoliko je njezino uzmicanje samo još jedan dokaz propasti mita o napretku.
Dada je bio jedan od dvaju posljednjih avangardnih pokreta, čije je negativno poimanje uvelike pojačano osjećajem općeg povijesnog sloma koji se proširio nakon početka Prvoga svjetskog rata. Prvaci tog pokreta su nerijetko isticali da se protive svim -izmima, uključujući i ideju umjetnosti. No, slikanjem se ne može negirati ili dokinuti slikarstvo, niti se skulpturiranjem može obezvrijediti kiparstvo, uzme li se u obzir da je čitava simbolička kultura zapravo kooptiranje percepcije, izraza i komunikacije. (Pisanjem se ne može dokinuti pisanje, baš kao što ni pisanje radikalnih ogleda na računalu u svrhu njihova objavljivanja ne može donijeti slobodu — čak i ako pisac krši postojeća pravila i ubacuje nepoželjne komentare). Dada je zapravo bio pokušaj da se nađu novi oblici umjetničkog izražavanja, a njeni su napadi na okoštalost i nebitnost buržujske umjetnosti svakako utjecali na daljnji razvoj umjetnosti. Hans Richter u svojim memoarima tako govori o regeneraciji vizualne umjetnosti koja počinje s dadom. Ako je Prvi svjetski rat gotovo ubio umjetnost, dadaisti su je reformirali.
Nadrealizam je posljednja škola koja je naglašavala političko poslanje umjetnosti. Prije odlaska u redove trockista i/ili slavnih umjetnika, nadrealisti su veličali slučaj i primitivno kao načine oslobađanja začudnosti koju društvo zatvara u okove nesvjesnog. Kriva prosudba prema kojoj će uvođenje umjetnosti u svakodnevni život postići bitne pomake, posljedica je pogrešnog shvaćanja odnosa umjetnosti prema represivnom društvu. Prava prepreka ne stoji između umjetnosti i društvene stvarnosti koje su jedno, nego između žudnje i postojećeg svijeta. Zamisao nadrealista o stvaranju novog simbolizma i mitologije samo je dodatno ojačala te kategorije i iznova izdala neposredan osjetilni užitak. U svezi s potonjim, Breton je zapisao kako je uživanje znanost; uporaba osjetila zahtijeva pojedinačnu inicijaciju, što umjetnost čini nužnom.
Modernistička apstrakcija je zaokružila kretanje koje je počelo s esteticizmom, utoliko što je izrazila uvjerenje da umjetnost može opstati jedino ako se drastično suzi njezino vizualno polje. Kiteći se posljednjim preostalim uresima formalnog jezika, umjetnost je u svojem traganju za čistoćom, obilježenom nenaklonošću prema pripovijedanju, postala bitno samoreferencijalna. Odrekavši se svih oblika predstavljanja, moderno je slikarstvo svjesnom odlukom umjetnika svedeno na puku ravnu površinu premazanu bojom.
No, strateška nastojanja da se umjetnost liši simboličke vrijednosti i ustrajno isticanje umjetničkog djela kao autonomnog objekta u svijetu objekata, potvrdili su samouništavajuću narav tih zahvata. Iako zasnovan na odbojnosti prema autoritetu, taj radikalni fizikalizam zbog objektivističkih težnji nije uspio nadići razinu proizvodnje robe. Sterilne crte jednog Mondriana i Reinhardtovo serijsko proizvođenje posve zacrnjenih kvadrata zrcale taj status na isti način na koji to čini odurna arhitektura dvadesetoga stoljeća. Fenomen modernističke samolikvidacije parodirao je 1953. godine Rauschenberg u djelu Izbrisani crtež, izloženom nakon što je autor mjesec dana brisao jedan de Kooningov crtež. Od Duchampova izlaganja pisoara 1917. godine, pojam umjetnosti postajao je sve upitnijim, a svaki pokušaj da se ona definira bio je osuđen na propast.
Pop-art nedvojbeno upućuje na pojavu brisanja granica između umjetnosti i masovnih medija (primjerice reklama i stripova). Površnost i masovnost pop-artističkih uradaka odraz je slike društva u cjelini te otkačenog i izgubljenog pojedinca sjedinjenih u proizvodima poput onih Andyja Warhola. Banalne, besmislene, depersonalizirane slike proizvod su manipulacije trendovski osviještenog tržišnog stratega: čin razotkrivanja ništavnosti suvremene umjetnosti i njezina svijeta.
Proliferacija umjetničkih stilova i pristupa tijekom šezdesetih — konceptualizam, minimalizam i izvedbene prakse — te ubrzano zastarijevanje velikog dijela korpusa umjetnosti, temeljne su oznake postmodernog razdoblja u kojem formalno čistunstvo modernizma biva zamijenjeno eklektičkim miješanjem stilskih dosega prošlosti. U osnovi, riječ je o iscrpljenom, nenadahnutom recikliranju potrošenih fragmenata koje upućuje na kraj razvoja umjetnosti. Suočena s globalnim obezvređivanjem simboličkog, umjetnost nije više sposobna stvoriti nove simbole, niti to nastoji učiniti.
Kritičari poput Thomasa Lawsona nerijetko oplakuju nesposobnost današnje umjetnosti da potakne razvoj neke istinski uznemirujuće dvojbe, zanemarujući pritom činjenicu da upravo sveprisutnost takve dvojbe prijeti urušavanjem same umjetnosti. Takvi kritičari nikako ne uspijevaju shvatiti da umjetnost prema svojoj prirodi ulazi u prostor otuđenja, te kao takva mora biti nadmašena; oni jednostavno ne shvaćaju da umjetnost nestaje stoga što je prastaro razdvajanje ili dvojba prirode i umjetnosti značilo izricanje smrtne presude razlomljenom svijetu.
Dekonstrukcija se upustila u projekt dekodiranja književnosti ili, točnije, teksta, odnosno svih sustava označavanja prisutnih u prostoru kulture. No, taj pokušaj otkrivanja navodno skrivene ideologije pokopan je odbijanjem da se — zbog averzije preuzete od strukturalizma/poststrukturalizma — razmotre moguća izvorišta ili povijesni uzroci stanja. Jacques Derrida, središnja osoba dekonstrukcije, jezik tretira kao solipsizam, kao zasebnu samointerpretativnu opstojnost; u tom smislu on se ne upušta u kritički zahvat, nego piše o pisanju. Umjesto dekonstruiranja zatečene stvarnosti, taj je pokušaj ponajprije očitovanje samoljubivog akademizma u čijem sklopu književnost, poput modernog slikarstva nešto ranije, ostaje zarobljena u trenutku ispitivanja vlastite površine.
Otkako je Piero Manzoni prodao svoje tjelesne izlučevine jednoj galeriji, a Chris Burden pištoljem propucao vlastitu ruku i raspeo se poput Krista na Volkswagenovu automobilu, suvremena umjetnost predočuje sve više dokaza o svojemu kraju, među koje se svakako ubrajaju i Anastasijevi autoportreti što ih je autor naslikao žmireći. Ozbiljna glazba odavno je mrtva, a popularna polako propada; poezija se bliži svome kraju i nestaje iz vidokruga; drama, prešavši put od Apsurda do Tišine, također umire; i konačno, roman pada u sjenu nefikcionalnog pisma koje se u današnje vrijeme smatra jedinim načinom ozbiljnog pisanja.
U izmorenome, malaksalom vremenu u kojem govoriti znači ne reći ništa, umjetnost je svakako ništava. Prije nešto više od stotinu godina, Baudelaire je pokušao obraniti časnu uloge pjesnika u društvu lišenom časti. Stanje o kojem je govorio pjesnik, danas je i više nego očito, dok su utješnost kao i sam položaj bezvremene umjetnosti razotkriveni u punoći vlastite ništavosti.
Svjestan postojećeg stanja, Adorno je jednu od svojih knjiga počeo sljedećim riječima: Upitnost umjetnosti u današnje je vrijeme neupitna. Sve vezano uz umjetnost postalo je problematično; njen unutarnji život, njen položaj u društvu, pa čak i njezino pravo na postojanje. No, Adornova Estetička teorija potvrđuje umjetnost, baš kao i Marcuseovo posljednje djelo koje tako blistavo svjedoči o frustrirajućoj nepristupačnosti hermetički zatvorene ideologije kulture. Iako su mnogi radikalni mislioci, poput Habermasa, žudnju za dokinućem simboličkog posredovanja smatrali iracionalnom, iz dana u dan postaje sve jasnije da se u odnosu na istinske eksperimente što ih čovjek provodi srcem i tijelom, umjetnost pokazuje žalosno beznačajnom. U preoblikovanju koje moramo provesti, prostor simboličkog će biti napušten, a umjetnost odbačena u korist stvarnosti. Bit će to trenutak konačnog povratka igre, kreativnosti, samoizražavanja i, što je najvažnije, izvornog iskustva.

Originalno objavljen prevod u John Zerzan: Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Preuzeto sa sajta Stocitas
Slika Anarsist
Nazad na vrh Ići dole
Barakokulica

Član
Član

avatar

Ženski
Poruka : 416

Lokacija : Tamo

Učlanjen : 19.07.2018

Raspoloženje : tako-tako


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sub 6 Okt - 23:22


Vrijeme kao izvor nezadovoljstva, Džon Zerzan


Ako je suditi prema velikom broju novijih filmskih naslova — kao što su Povratak u budućnost, Terminator, Peggy Sue se udala itd. — dimenzija vremena privlači veliku pozornost. Kratka povijest vremena Stephena Hawkinga ne samo da je postala svjetski bestseler, nego je pretvorena u popularan film. Začudno je i to da se, uz mnogo knjiga koje izravno tematiziraju problematiku vremena, javlja i priličan broj onih koje to zapravo ne čine, ali ipak u naslovu rabe spomenuti pojam; tako, primjerice, Virginia Spate svoju knjigu naziva Boja vremena: Claude Monet. Takve referencije vezane su, makar neizravno, za naglu, pomalo paničnu svijest o vremenu i zastrašujući osjećaj naše vezanosti za vrijeme. Vrijeme sve češće postaje ključnom manifestacijom otuđenja i poniženja, dviju sastavnica koje tako snažno obilježavaju suvremenu egzistenciju. Ono obasjava čitav izobličeni krajobraz, a činit će to i u budućnosti, sve dok čitav taj krajobraz — zajedno sa silama koje ga oblikuju — ne bude izmijenjen do neprepoznatljivosti.
Razmatranje koje slijedi nema gotovo nikakve veze s oduševljenjem što ga vrijeme budi u filmotvoraca i televizijskih producenata, ni sa suvremenim akademskim zanimanjem za geologijsko poimanje vremena, povijesni razvoj satnih mehanizama i sociologiju vremena ili pak s osobnim stavovima i savjetima o pravilnom korištenju vremena. Različiti vidovi i uprizorenja vremena ni u kom slučaju ne zaslužuju toliku pozornost, kao što je zaslužuju unutarnji smisao i logika vremena. Jer, unatoč tomu što je zamršeni ustroj vremena postao, prema riječima Johna Michona, svojevrsna intelektualna opsesija, društvo se jednostavno teško s njime nosi. U dodiru s vremenom, suočavamo se, naime, s filozofijskom zagonetkom, psihologijskim misterijem i logičkim problemom. Mnogi su pojedinci — s obzirom na vremenu inherentno pitanje konkretizacije — od samih početaka razlikovanja vremena po sebi od vidljivih i opipljivih promjena u svijetu, doveli u pitanje postojanje takve dimenzije. Kao što je zapisao Michael Ende: Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne, svi smo je svjesni, ali malo ljudi razmišlja o njoj. Ta tajna je vrijeme.
Što je, dakle, vrijeme? Spengler je napomenuo da nikome nije dopušteno postaviti takvo pitanje. Fizičar Richard Feynman je odgovorio: Molim vas, ne postavljajte mi to pitanje. Odgovor je gotovo nemoguće naći. Iskustveno, kao i teorijski, laboratorijska istraživanja ne mogu razotkriti protjecanje vremena, s obzirom na to da nema instrumenta koji bi registrirao njegovo gibanje. Zašto, međutim, imamo tako snažan osjećaj da vrijeme uistinu prolazi i nezaustavljivo teče određenim smjerom, ako se to zapravo ne događa? Zašto smo svi tako opčinjeni tim prividom? To je pitanje posve istovjetno pitanju zašto smo toliko opčinjeni otuđenjem? Prolazak vremena nešto je s čime je većina ljudi blisko upoznata, dok sâm koncept vremena vješto izmiče tumačenju; to, međutim, nije nimalo čudno, u svijetu čiji opstanak ovisi o mistifikaciji njegovih temeljnih kategorija.
Postvarenje vremena pretvorilo je tu nejasnu kategoriju u prirodnu činjenicu, silu koja postoji sama po sebi. Jačanje svijesti o protoku vremena — samo prihvaćanje vremena — proces je prilagodbe na izrazito materijalističko poimanje svijeta. Riječ je o konstruiranoj dimenziji koja čini najelementarniji vid kulture. Neumoljiva narav vremena u tom je smislu najizvorniji model vladanja.
Što dalje odmičemo u vremenu, prilike su sve gore. Prema Adornu, živimo u vremenu raspada iskustva. Pritisak vremena, poput pritiska njegova izvornog pretka, podjele rada, fragmentira i raspršuje sve što mu je prethodilo. Jednoličnost, izjednačenje i odvajanje, proizvodi su nesmiljene sile vremena. Istinska ljepota i smisao onog dijela svijeta koji još-nije kulturan postojano koračaju prema uništenju, u ritmu jedinstvena satnog mehanizma svekolike kulture. Napomena Paula Ricoeura (1985.) prema kojoj ljudi nisu sposobni stvoriti koncept vremena koji je istodobno kozmologijski, biologijski, historijski i individualan, previđa bitno preklapanje spomenutih kategorija.
U vezi s tim prividom koji omogućava i prati sve oblike zatočeništva, Bernard Aaronson iznio je zapažanje prema kojemu svijet vrvi različitim oblicima propagande koji trebaju opravdati njegovo postojanje. Čitava svijest, zapisala je pjesnikinja Denise Levertov, svijest je o vremenu, upućujući na razmjere naše otuđenosti u vremenu. Kao podanici njihova kraljevstva, ljudi svjedoče jačanju prevlasti vremena i otuđenosti, koji zajedničkim snagama iskorjenjuju svakodnevni život. Znači li to, pita se David Carr, da je borba za opstanak usmjerena ponajprije na dokinuće vremena? Možda je vrijeme doista posljednji neprijatelj što ga valja uništiti.
Hvatajući se u koštac s tim sveprisutnim, a ipak nepoznatim neprijateljem, čini se lakšim reći što vrijeme nije. Ono, iz posve očitih razloga, nikako nije istovjetno s promjenom. Nije riječ ni o slijedu ili uzastopnom poretku. Pavlovljev pas vjerojatno je shvatio da nakon zvuka zvona slijedi hrana; kako bi se inače moglo potaknuti snažno izlučivanje sline nakon zvuka? No, psi nemaju svijest o vremenu, pa se ne može tvrditi da je vrijeme sastavljeno od prije i nakon.
Isto vrijedi i za neprimjerene pokušaje objašnjavanja čovjekova, sve samo ne inherentnog, poimanja vremena. Neurolog Gooddy, slijedeći Kantove postavke, opisuje svijest o vremenu kao jednu od naših podsvjesnih pretpostavki o svijetu. Neki tu svijest, ništa primjerenije, vide proizvodom mašte, a filozof J. J. C. Smart zaključuje kako je riječ o osjećaju koji proizlazi iz metafizičke pomutnje. McTaggart, F. H. Bradley i Dummett među rijetkim su umnicima dvadesetog stoljeća koji su zanijekali da vrijeme postoj zbog njegove logičke proturječnosti, no čini se očitim da prisutnost vremena ima bitno dublje razloge od puke mentalne zbunjenosti.
Ne postoji ništa što bi se, makar približno, moglo usporediti s vremenom. Ono je jednako neprirodno, a ipak jednako univerzalno poput otuđenja. Chacalos ističe kako pojam sadašnjosti jednako zbunjuje i neobjašnjiv je kao i samo vrijeme. Što je sadašnjost? Znamo da je to uvijek ono sada; čovjek je, u bitnom smislu, vezan za to sada i ne može iskusiti ni jedan preostali dio vremena. To nas, međutim, ne priječi da samouvjereno razglabamo o drugim dijelovima, koje nazivamo prošlost i budućnost. No, iako stvari koje postoje negdje drugdje u prostoru, a ne ovdje, ipak zadržavaju svoje postojanje, stvari koje ne postoje sada, napominje Sklar, zapravo uopće ne postoje. Vrijeme nužno protječe; bez njegova tijeka, svijest o vremenu ne bi postojala. No, sve što teče, teče u odnosu prema vremenu. Vrijeme, stoga, teče u odnosu prema samome sebi, što je besmisleno budući da ništa ne može teći u odnosu prema sebi. Osim terminologije koja već pretpostavlja postojanje vremena, ne postoji terminologija koja bi omogućila njegovu apstraktnu eksplikaciju. Nužno je, međutim, sve te pretpostavke dovesti u pitanje. S obzirom na ograničenosti što ih od trenutka pojave nameće podjela rada, metafizika jednostavno ne omogućava provedbu takvog nauma.
Što uzrokuje kretanje vremena i pomiče ga prema kulturi? Što god to bilo, riječ je o nečemu što prethodi našem vremenu, nečemu dubljem i bitno moćnijem. Vrijeme, smatra Conly, ovisi o temeljnim silama koje neprestance djeluju.
William Spanos je naznačio kako pojedini latinski izrazi za kulturu ne označavaju samo zemljoradnju i udomaćenje, nego su prijevod grčkih pojmova za prostorno viđenje vremena. U osnovi, ljudi su vrijemetvorci, stoji u leksikonu Alfreda Korzybskog; zbog te svoje odlike, čovjek stvara simboličku razinu života, novi umjetni svijet. Tvorba vremena otkriva se u sve snažnijem podređivanju prirode. Vrijeme postaje stvarno zato što ima posljedice, a njegovo djelovanje danas je snažnije nego ikad.
Kaže se da je život, u osnovi, putovanje kroz vrijeme; da je riječ o putovanju kroz otuđenje, ne treba posebno naglašavati. Sretnom čovjeku sat ne otkucava, kaže njemačka poslovica. Vrijeme koje prolazi, nekoć posve besmisleno, sada postaje neizbježan ritam koji nas ograničava i pritišče, zrcaleći slijepi autoritet. Gayau protok vremena vidi kao razliku između onoga što čovjeku treba i onoga što ima, pa time vrijeme postaje izvorište tuge. Carpe diem, savjetuje poslovica, ali nas civilizacija neprekidno sili da sadašnjost žrtvujemo budućnosti. Vrijeme kontinuirano teži sve strožoj pravilnosti i univerzalnosti. Tehnološki svijet kapitala svoj napredak bilježi u mjerilu vremena i bez njega ne bi mogao postojati. Važnost vremena, zapisao je Bertrand Russel, vezana je prije za naše žudnje, nego za istinu. Riječ je o žudnji koja je opipljiva gotovo kao i samo vrijeme. Njezini su razmjeri jednako nejasni kao i golemi konstrukt koji nazivamo vremenom.
Vrijeme, poput tehnologije, nikada nije neutralno; ono je, kako s pravom tvrdi Castoriadis, uvijek bremenito značenjem. Sve što su umnici poput Ellula rekli o tehnologiji, zapravo se — možda i primjerenije — može primijeniti na vrijeme. Tehnologija i vrijeme jednako su prošireni, sveprisutni i temeljni te, poput otuđenosti, općenito shvaćeni kao neizbježne sastavnice života. Poput tehnologije, vrijeme nije samo svojevrsna determinanta, nego i vanjska opna unutar koje se događa razvoj podijeljenog društva. Od svojih podanika, ono zahtijeva marljivost, realizam, ozbiljnost te, ponajviše, predanost radu. Poput tehnologije, vrijeme je zapravo posve autonomno; razvija se beskonačno, vlastitim snagama.
No, poput podjele rada, koja stoji u pozadini i pokreće vrijeme i tehnologiju, riječ je ipak o društveno priučenoj pojavi. Ljudi, zajedno s ostatkom svijeta, bivaju usklađeni prema vremenu i njegovu tehničkom utjelovljenju, a ne obrnuto. Ključna sastavnica te dimenzije — kao i samog otuđenja — jest osjećaj da pojedinac nije drugo do bespomoćni promatrač. Svaki pobunjenik mora ustati protiv vremena i njegove nemilosrdnosti. Oslobođenje stoga, u fundamentalnome smislu, mora uključivati oslobođenje od vremena.
Vrijeme i simbolički svijet


Prema Epikuru, vrijeme je slučaj slučajeva. Bliže promotren, njegov se nastanak ipak ne doima tako tajanstvenim. Mnogi su, naime, primijetili kako su pojmovi poput prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prije lingvističke, nego zbiljske ili fizikalne naravi. Tako je, primjerice, neofrojdovski teoretičar Lacan, zaključio kako je iskustvo vremena u biti posljedica jezika. Osoba bez jezičnog aparata vrlo vjerojatno ne bi imala svijest o prolasku vremena. Približivši se biti problema, R. A. Wilson, napominje kako je jezik nastao zbog potrebe za izražavanjem simboličkoga vremena. Gosseth pak tvrdi kako se sustav glagolskih vremena u indoeuropskim jezicima razvijao usporedno sa sviješću o univerzalnom ili apstraktnom vremenu. Vrijeme i jezik su suznačni, zaključuje Derrida: biti u jednome znači biti u drugome. Vrijeme je simbolički konstrukt koji, uvjetno govoreći, neposredno prethodi svima drugima i zahtijeva jezik kao sredstvo vlastite aktualizacije.
Baveći se čovjekovim padom u vrijeme, Paul Valéry zaključio je da je riječ o pokazatelju čovjekova otuđenja od prirode; čovjekovo stvaranje vremena, svojevrsno je oskvrnuće, piše spomenuti autor. U bezvremenome razdoblju prije tog pada, koje obuhvaća najveći dio postojanja čovjeka kao vrste, život je — kako se često ističe — imao ritam, ali ne i napredak. Bilo je to stanje u kojem je duša postojala čitavim svojim bićem, zapisao je Rousseau, a vrijeme duši nije značilo baš ništa. Prije pojave vremena i civilizacije, referentne točke bile su svakovrsne aktivnosti, najčešće u vezi s dokolicom; priroda je slala sve potrebne signale, bez potrebe za bilo kakvim oblikom vremena. Čovječanstvo je najvjerojatnije imalo svijest o uspomenama i svrhama, puno prije nego što je povučena jasna razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Štoviše, prema procjeni lingvista Whorfa, nepismene [primitivne] zajednice ni u kojem slučaju nisu nesvjesne; mišljenje tih ljudi događa se na višoj i složenijoj razini racionalnosti od mišljenja civiliziranog čovjeka.
Skriveni ključ simboličkoga svijeta jest vrijeme; ono stoji u samom temelju ljudske simboličke djelatnosti. Pojava vremena pokreće otuđenje, odmicanje od aboridžinalnog, izvornog bogatstva i cjelovitosti. Nakon simultanosti iskustva, pojava jezika, piše Charles Simic, označila je ulazak u linearno vrijeme. Istraživači poput Zohar smatraju kako su sposobnosti telepatskog komuniciranja i inherentnih spoznaja morale biti žrtvovane u korist evolucijskog koraka u simbolički život. Iako se takve prosudbe mogu učiniti nategnutima, valja napomenuti kako je i trezveni pozitivist Freud telepatiju opisao kao moguće izvorno arhaičko sredstvo komunikacije među pojedincima. Ako, dakle, svijest ili nepostojanje svijesti o vremenu tvore samu bit kulturnoga života, onda uspostava svijesti o vremenu i susljedna kultura znače svojevrsno osiromašenje ili čak razobličenje potaknuto vremenom.
Posljedice tog nametanja vremena jezikom, pokazuju kako on nije ništa manje nedužan, neutralan ili neprijeporan od prvoga. Vrijeme, piše Kant, ne samo da je u temelju svih naših reprezentacija, nego je — upravo stoga — i temelj naše prilagodbe na kvalitativno suženi, simbolički svijet. Naše iskustvo u ovome svijetu pod stalnim je i sveobuhvatnim pritiskom da postane reprezentacija; ono mora gotovo nesvjesno biti uniženo u simbole i mjere. Vrijeme, zapisao je njemački mistik Meister Eckhart, priječi svjetlost da nas potpuno obasja. Svijest o vremenu omogućava nam da se simbolički odnosimo prema vlastitoj okolini; izvan okvira takva otuđenja, vrijeme ne postoji. Upravo uz pomoć napredujuće simbolizacije, vrijeme postaje oprirođeno, postaje danošću i uklanja se iz prostora svjesne kulturalne proizvodnje. Vrijeme postaje ljudsko u mjeri u kojoj biva aktualizirano u jeziku, piše Ricoeur. Simboličko srastanje u spomenutom procesu vezano je za neprekidno gušenje nagonske žudnje; represija stvara osjećaj tijeka vremena. Neposrednost polako uzmiče, oslobađajući prostor za posredovanja koja povijest čine mogućom — na čelu takvih posredovanja stoji jezik. Polako se otvara pogled koji uvelike prozire banalne iskaze poput ovoga koji kaže: vrijeme je nepojmljiva kvaliteta danoga svijeta (Sebba). Broj, umjetnost i religija, ti nestvarni fenomeni materijaliziranog života, postaju dijelom danoga svijeta. Ti novonastali običaji potiču pak, zaključuje Gurevitch, proizvođenje novih simboličkih sadržaja, stvarajući privid napredovanja vremena. Simboli, pa tako i vrijeme, dobivaju odjednom vlastiti život u tom skupnom, interaktivnom napredovanju. Djelo Davida Brainea Zbiljnost vremena i postojanje boga, u tom je smislu vrlo ilustrativno. Autor, naime, tvrdi da je upravo zbiljnost vremena dokaz božje opstojnosti; eto logike civilizacije u punom svjetlu. Svi su rituali pokušaj da se, uz pomoć simbolizma, vrati u bezvremeno stanje. No, ritual je čin apstrakcije, izdvajanja iz tog stanja; pogrešan korak koji vodi sve dalje od željenoga cilja. Bezvremenost broja sastavni je dio toga kretanja, pri čemu broj uvelike pridonosi učvršćivanju koncepta vremena. Štoviše, Blumenberg velikim dijelom ima pravo kad tvrdi da se vrijeme ne mjeri kao nešto oduvijek prisutno; ono biva stvoreno u prvom činu mjerenja. Da bismo izrazili vrijeme, moramo ga nekako kvantificirati; broj je, stoga, ključan. Čak i tamo gdje vrijeme već postoji, sve izlomljeniji društveni život snaži njegovu materijalizaciju isključivo uz pomoć broja. Tako svijest o prolasku vremena nije osobito razvijena u plemenskih naroda, koji ne označavaju njegov tijek kalendarima ili satovima.
Vrijeme: izvorno značenje toga pojma u jeziku starih Grka jest podjela. Broj, jedanput priključen vremenu, čini takvu podjelu ili odvajanje puno moćnijom. Necivilizirani narodi prebrojavanje živih bića često smatraju nesretnim i općenito se opiru usvajanju takve djelatnosti. Sklonost brojanju nikako nije spontana i neizbježna, no već u ranim civilizacijama, obavješćuje Schimmel, brojevi su dio stvarnosti okružen nekim osobitim vidom privlačnosti. Ne iznenađuje, stoga, što među drevnim kulturama s najsnažnije razvijenom sviješću o vremenu — egipatskoj, babilonskoj, majskoj — postoji snažna veza između brojeva, rituala i božanstava; Maye i Babilonci imali su bogove brojeva.
Puno kasnije, satni je mehanizam — urešen brojevima — potaknuo društvo na dodatno apstrahiranje i kvantifikaciju iskustva vremena. Svaki pogled na sat, svako očitavanje vremena, mjerenje je koje pridružuje motritelja satnog mehanizma protoku vremena. Znajući koliko je sati ili, točnije, koje je vrijeme, čovjek posve nesvjesno zapada u zabludu da znade što je vrijeme. No kad bismo odbacili satove — podsjeća nas Shallis — nestalo bi i objektivno vrijeme. Ukratko, kad bismo dokinuli specijalizaciju i tehnologiju, otuđenje bi jednostavno nestalo.
Matematizacija prirode je bila temelj dolaska modernog racionalizma i znanosti na Zapadu. Sama je pak proizašla iz potrebe za brojem i mjerenjem koji su, poput srodnih učenja o vremenu, služili tržišnom kapitalizmu. Održanje broja i vremena kao osnovnih točaka geometrijskog sustava pokazalo se ključnim za Znanstvenu revoluciju, što se odražava u Gelilejevu naputku prema kojemu valja izmjeriti sve što je mjerljivo, a mjerljivim učiniti sve što nije takvo. Matematički djeljivo vrijeme je nužno za osvajanje prirode i razvoj prvotnih oblika moderne tehnologije.
Od tada pa nadalje, brojevno zasnovano simboličko vrijeme postalo je nevjerojatno stvarno, apstraktna konstrukcija uklonjena, i čak suprotna svakom unutarnjem i izvanjskom ljudskom iskustvu (Syzamosi). Pod njegovim pritiskom, novac i jezik, roba i informacija, postajali su sve teže razlučivi, a podjela rada sve snažnija.
Simbolizirati znači izražavati svijest o vremenu jer simbol utjelovljuje strukturu vremena. Još je jasnija Meerloova formulacija: Razumjeti simbol i njegov razvoj znači zahvatiti samu bit ljudske povijesti. Suprotnost tomu je život neciviliziranih plemena koji protječe u sveobuhvatnoj sadašnjosti koju nije moguće svesti na jedan jedini trenutak matematičkog sada. I dok je neprekidno sada uzmicalo pred sve većim oslanjanjem na sustave znakovnih simbola (poput jezika, umjetnosti, rituala i mita) odvojenih od sadašnjosti, počela se razvijati još jedna apstrakcija — povijest. Povijesno vrijeme nije ništa više inherentno i ništa manje nametnuto zbilji, nego što su to bili prijašnji, manje razvijeni vremenski oblici.
Postupnim procesom sinteze, astronomska opažanja dobivaju nova značenja. Postavši zasebnim prostorom znanja, astronomija postaje oruđem za određivanje rasporeda rituala i koordinaciju aktivnosti složenoga društva. Uz pomoć zvijezda, godina i godišnja doba postaju instrumentima organizacijskog autoriteta. Uobličenje kalendara je temelj uobličenja civilizacije. Kalendar je prvi simbolički artefakt koji je regulirao društveno ponašanje iskazivanjem vremena. Ovdje, međutim, nije riječ o kontroli vremena nego o potpunoj opreci: vrijeme u ovome slučaju uvodi čovjeka u svijet stvarnog otuđenja. Nije na odmet spomenuti da naša riječ kalendar dolazi od latinske riječi calendus koja označava prvi dan u mjesecu kad se podmiruju svi poslovni računi.
Vrijeme za molitvu, vrijeme za rad


Vrijeme nikada nije potpuno sadašnje, zapisao
je stoik Krisip, nakon čega se koncept vremena nastavio razvijati pod utjecajem temeljnog judeo-kršćanskog učenja o pravocrtnom, nepovratnom kretanju od stvaranja prema spasenju. To u biti povijesno poimanje vremena čini samu jezgru kršćanstva; sva temeljna poimanja mjerljivog, jednosmjernog vremena postoje već u spisima Svetog Augustina iz petog stoljeća. Usporedno sa širenjem nove religije javila se, na praktičnoj razini, potreba za jasnim mjerenjem vremena, kako bi se održao red u samostanskom životu. Zvona koja su osam puta na dan pozivala redovnike na molitvu čula su se daleko izvan samostanskih zidina, čime je mjerenje vremena nametnuto društvu u cjelini. Prema tvrdnji Marca Blocha, ljudi su tijekom razdoblja feudalizma i dalje iskazivali priličnu ravnodušnost prema vremenu, ali nije slučajno da su prvi javni satovi resili pročelja katedrala na Zapadu. U tom kontekstu valja napomenuti da je oglašavanje točnog vremena za molitvu bila jedna od temeljnih sastavnica srednjovjekovnog islama.
Izum mehaničkog sata pokazao se jednom od najvažnijih prekretnica u povijesti znanosti i tehnologije, a prema nekima i čitave čovjekove umjetnosti i kulture. Napredak u točnosti mjerenja pružio je autoritetima mnoge mogućnosti što se tiče tlačenja. Jedan od prvih pobornika novih mehaničkih satova bio je i vojvoda Gian Galezzo Visconti, koji je 1381. godine opisan kao ozbiljan i vješt vladar zaljubljen u red i točnost (Fraser). Kao što je 1976. zapisao Weizenbaum, satni mehanizam je počeo stvarati jednu posve novu stvarnost... koja je bila i ostaje osiromašena verzija one stare.
Dogodila se kvalitativna promjena. Čak i kad se ništa nije događalo, vrijeme nije prestajalo teći. Od tada pa nadalje, svi događaji uvršteni su u taj homogeni, objektivno mjereni, pokretni okvir — a to je jednocrtno napredovanje naišlo na otpor. Najekstremniji su bili kilijastički, tisućljetnički pokreti koji su se od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća javljali diljem Europe. Članovi pokreta često su poticali seljačke ustanke s ciljem povratka u stanje izvorne jednakosti, te su se izričito protivili povijesnom poimanju vremena. Iako su te utopijske eksplozije ugušene, ostaci nekadašnjeg poimanja vremena održali su se kao niže razine narodne svijesti na mnogim područjima.
U vrijeme renesanse prevlast vremena dosegnula je novu razinu, s obzirom na to da su javni satovi počeli oglašavati svih dvadeset četiri sata u jednome danu, a dodana im je i nova kazaljka koja je odbrojavala sekunde. Snažan osjećaj sveproždiruće prisutnosti vremena uvelike je obilježio spomenuto razdoblje, što se najbolje očituje u pojavi lika Oca Vremena. Renesansna je umjetnost sjedinila grčkog boga Kronosa s rimskim bogom Saturnom i sačinila poznato okrutno božanstvo kao utjelovljenje moći Vremena, naoružano smrtonosnom kosom koja naznačuje njegovu povezanost sa zemljoradnjom/pripitomljavanjem. I dok je Ples smrti zajedno sa sličnim srednjovjekovnim uprizorenjima smrti prethodio pojavi Oca Vremena, umjesto smrti sada u središte pozornosti dolazi vrijeme. U sedamnaestom stoljeću ljudi su prvi put počeli osjećati vlastitu pripadnost određenom stoljeću. Čovjek je sada počeo djelovati unutar vremena. Djela Francisa Bacona Muževno rođenje vremena i Rasprava o novom planetu zahvaćaju novootvorenu dimenziju i otkrivaju na koji način izoštreno poimanje vremena može pomoći razvoju novog duha znanosti. Odabrati vrijeme znači spasiti (uštedjeti) vrijeme, piše Bacon, a istina je kći vremena. Slijedeći istu misaonu ravan, Descartes izlaže ideju o bezgraničnosti vremena. On je utoliko jedan od prvih zagovornika moderne ideje napretka, bitno povezane s idejom beskonačnog pravocrtnog vremena, a to su ideje koje svoj tipičan izraz nalaze u filozofovu nalogu prema kojem čovjek mora postati gospodar i posjednik prirode.
Newtonov univerzum uređen poput satnog mehanizma krunsko je dostignuće Znanstvene revolucije u sedamnaestom stoljeću, utemeljeno na njegovu poimanju apsolutnog, istinskog i matematičkog vremena koje, po sebi i po vlastitoj naravi, protječe uvijek jednako, bez povezanosti s bilo čime što je vječno. Vrijeme je sada veliki vladar koji nikome ne polaže račune i na kojega ništa ne utječe, vladar posve neovisan o vlastitome okružju: ono je oblik neoborivog autoriteta i savršeni jamac nedokidiva otuđenja. Unatoč promjenama u znanosti, klasična njutonovska fizika je do danas ostala u korijenu prevladavajućeg, uvriježenog poimanja vremena.
Pojava neovisnog, apstraktnog vremena odrazila se u pojavi rastuće, formalno slobodne radničke klase čiji su članovi bili prisiljeni prodavati vlastitu radnu snagu kao apstraktno dobro na tržištu. Prije nadolaska tvorničkog sustava, ta radna snaga — tada već podvrgnuta upokoravajućem djelovanju vremena — bila je zrcalna slika Vladara Vremena: bila je slobodna i neovisna samo u načelu. Prema Foucaultovoj prosudbi, Zapad je od toga časa postao karceralno društvo. Sâm slučaj možda još bolje opisuje balkanska uzrečica: sat je lokot.
U simboličkom činu odbacivanja moderne znanosti i civilizacije, Rousseau je 1749. godine odbacio svoj sat. No, tada prevladavajući duh vremena puno bolje zrcali dar što ga je Marie Antoinette primila prigodom zaruka: riječ je o pedeset i jednom satu. Sama riječ i više je nego prikladna jer ljudi su sve više radili ravnajući se prema satu, a satovi su ubrzo postali jednim od najtraženijih artikala industrijske ere.
William Blake i Goethe napali su Newtona, simbol novog vremena i znanosti, zato što je udaljio život od prostora osjetilnosti i sveo čitavu prirodu na mjerljive sastavnice. Ideolog kapitalizma Adam Smith, s druge je pak strane, objeručke prihvatio i proširio Newtonove ideje zahtijevajući sve veću racionalizaciju i rutinizaciju u području rada. Poput Newtona, Smith je stvarao očaran sve moćnijim i neumoljivim vremenom i promicao daljnju podjelu rada kao željeni cilj i pokazatelj apsolutnog napretka.
Puritanci su gubljenje vremena proglasili prvim i načelno najsmrtnijim od grijeha; stoljeće poslije, ta se tvrdnja preobličila u kovanicu Bena Franklina vrijeme je novac. Tvornički sustav utoliko su omogućili upravo urari, a satni je mehanizam postao simbol i glavno uporište poretka, discipline i represije potrebnih za stvaranje industrijskog proletarijata.
Hegelov veličajni sustav s početka devetnaestog stoljeća slavio je porinuće u vrijeme kao osnovni trenutak Povijesti; vrijeme je naš usud i potreba, zapisao je. Postone je naznačio da je napredak apstraktnog vremena usko povezan s napretkom kapitalizma kao načinom života. Razorni valovi industrijalizma utopili su otpor ludita; općenito vrednujući čitavo to razdoblje, Lyotard je zaključio da je bolest vremena tada postala neizlječiva.
Usložnjavanje klasnog društva iznjedrilo je potrebu za proširenjem dosega vremenskih signala. Bitke protiv vremena, ističu Thompson i Hohn, ustupile su mjesto sukobima zbog vremena; svi pokušaji otpora prema jarmu vremena i zahtjevima što ih ono podrazumijeva potpuno su razbijeni, a zamijenile su ih rasprave o pravilnoj determinaciji vremenskih odsječaka ili trajanju radnog dana. (Valja spomenuti da je u svojem obraćanju Prvoj Internacionali, u srpnju 1868., Karl Marx zagovarao tezu prema kojoj dijete s navršenih devet godina treba početi s radom.)
S tornja katedrale, satni mehanizmi spustili su se u sudove i vijećnice, zatim u banke i željezničke postaje i konačno stigli u džepove i zapešća svih poštenih građana. Kako bi potpuno koloniziralo prostor subjektivnosti, vrijeme je moralo proći proces demokratizacije. Kao što su isticali Adorno i mnogi drugi, uspješnost pokoravanja izvanjske prirode ovisi o razmjernom pokoravanju unutarnje prirode ili naravi čovjeka. Drugim riječima, potpuno oslobađanje sila proizvodnje ovisilo je o pobjedi vremena u njegovu dugovječnom ratu protiv slobodne svijesti. Industrijalizam je dodatno osnažio uvriježenost vremena koje se u tome razdoblju pokazalo u svom najopakijem obliku. Upravo je ta sastavnica, piše Giddens, ključ dubokih transformacija svakodnevnog društvenog života potaknutih nadolaskom kapitalizma.
Vrijeme nezaustavljivo juri, kaže stara poslovica, u svijetu koji je sve ovisniji o vremenu i u kojemu vrijeme postaje sve jedinstvenije. Jedan jedini sat nametnuo se čitavome svijetu i prevladao na čitavom globusu; u njegovoj sudnici nema mogućnosti pomilovanja i žalbi. Standardizacija svjetskog vremena je označila pobjedu učinkovitog/strojnog društva, jednog univerzalizma koji dokida partikularnost u istom smislu u kojem su kompjutori izazvali homogenizaciju mišljenja.
Paul Virilio dalekovidno je zaključio da gubitak materijalnog prostora nužno vodi vladavini vremena. U još jednoj provokativnoj tvrdnji Virilio obrće uvriježeno shvaćanje prema kojemu se povijest rađa kao posljedica sazrijevanja svijesti o vremenu. Prema njegovim riječima, mi već živimo u sustavu tehnologijske temporalnosti koji je uvelike zasjenio povijest... ključnim pitanjem sve manje postaje odnos prema povijesti, a sve više odnos prema vremenu.
Ostavimo li, međutim, po strani takve teoretičarske iznimke, obilje dokaza i svjedočanstava potvrđuje središnju ulogu vremena u društvu. U tekstu Vrijeme — novi izvor prednosti u tržišnoj utakmici (srpanj, 1988., Harvard Business Review) George Stark Jr. pridaje vremenu vodeću ulogu u području poslovanja: Kao strateško oružje, vrijeme je istovjetno novcu, produktivnosti, kvaliteti, pa čak i inovativnosti. Raspolaganje vremenom, odnosno time management, nikako nije vezano isključivo za poslovne tvrtke; Levineova studija o javnim satovima provedena u šest zemalja, pokazala je da je točnost tih satova razmjerna razini industrijaliziranosti života u svakoj od zemalja. Tekst Paula Adlera (siječanj, 1993., Harvard Business Review) naslovljen Osvajanje vremena i kretanja, jasno promiče neotejlorovsku standardizaciju i discipliniranje rada: iza razvikanih kulisa demokracije na radnom mjestu u nekim su se tvornicama uz discipliniranost vremena i kretanja, održale i formalne birokratske strukture ključne za učinkovito i kvalitetno obavljanje rutinskih operacija.
Nazad na vrh Ići dole
Laida

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 23770

Lokacija : I reč je dodir.. ako znaš..

Učlanjen : 26.04.2018

Raspoloženje : Igra uma


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sre 5 Dec - 19:27

Pravi izbor želja

“If you know how your life is going to turn out,
You just have to know where you’re heading.”
(Paul Arden)

Ajnštajn nije progovorio do 4. godine života.

Rod Stjuart je radio i kao grobar.

Mark Tven je (fizički) rastao do 34. godine.

Bukovski je prvu novelu objavio u 49. godini.

Rođeni Poljak, Džozef Konrad - nije u potpunosti savladao engleski sve do kasnih dvadesetih godina života. U 29. je promenio ime. U trideset i sedmoj godini je objavio prvu novelu.

Volt Dizni je na početku karijere dobio otkaz u novinskoj redakciji u kojoj je počeo karijeru zbog „nedostatka mašte i ideja“.

Iako je skok u vis olimpijska kategorija još od 1896 - niko pre Dika Fosburija 1968. godine nije pokušao da preskoči letvicu odrazom koji je podrazumevao prelet najpre glavom i ramenima, a zatim leđima.

Prvi proizvod Akita Morite, osnivača Sonyja, bio je nekakvo „kuvalo za pirinač“, koji nije prodao ni u 100 komada.

„Pukovniku Sandersu“, osnivaču Kentucky Fried Chicken su 1009 puta odbili „specijalni recept“. Prvu franšizu je prodao posle 60. rođendana.

Edison je, po sopstvenom priznanju, realizovao ideju zvana „sijalica“ nakon više od 1000 pokušaja.

Manoel De Oliveira ima 103 godine i snima filmove svake godine. Prvog „Zlatnog Lava“ osvojio je u 73.

Konačno, Isus je do 30. bio stolar.

Nije, dakle, pravo pitanje šta želite od Nove godine, već kako otplivati do tamo.








Zagrljaj vodi do mesta gde se šapuće  
Nazad na vrh Ići dole
Laida

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 23770

Lokacija : I reč je dodir.. ako znaš..

Učlanjen : 26.04.2018

Raspoloženje : Igra uma


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sre 5 Dec - 19:29

... i "muzički dinar" za pojas zadeni
(Predlog dodatnih predmeta za oporezivanje „muzičkim dinarom“)
.
„A onda su jednoga jutra došli, isparcelisali more i odneli ga“
(Jesen patrijarha, G.G. Markes)
.
Nekad poštovana Državo,
u skladu sa najnovijim uredbama - od kojih jedna >> tvrdi da je fotokopiranje knjiga kažnjivo jer je to, zapravo, „ulaganje u sebe a zarad dobijanja boljeg posla i bolje plate“ a druga >> tvrdi da se ima platiti dodatni namet na gotovo sve što radi na struju a u sebi sadrži opciju reprodukcije zvuka ili umnožavanja autorskih sadržaja – evo, dakle, još nekoliko predloga koji predmeti bi mogli biti dodatno oporezovani, te ćemo na taj način dodatno popuniti budžet i mirno prebroditi najnovije talase krize, koji će se razbiti o hridi naše stamene ekonomije.
.
Ovom prilikom navodim nekoliko primera, poređanih azbučnim redom, a kao dokaz da sve može. Ukoliko postoji interesovanje za dalji istraživački rad u smeru otkrivanja dodatnih mogućnosti, rado ću se prihvatiti tog izazova a potpuno besplatno, jer znam da je napor koji činim usmeren ka opštem dobru.
.
Babice. Pripadnice ove struke, te vredne žene koje su najčešče i prve osobe sa kojima dolazimo u kontakt u ovoj inkarnaciji mogle bi biti oporezovane jer pomažu u procesu umnožavanja ljudi. Sad, kako se ta činjenica i uz najbolju volju ne može baš najbolje pravno odbraniti, čak ni uz pomoć reformisanog pravosuđa, možda je zgodno reći da one učestvuju u procesu rođenja jedinki koje su, od rođenja – često izvor zvuka; Štaviše i još gore – te jedinke, a čim progovore postanu sklone reprodukciji, tj. pevanju tuđih melodija i tekstova, čiji autori nisu. Smatram da je objašnjenje više nego pravno odbranjivo, ako je fotokopiranje "ulaganje u sebe" zarad dobijanja boljeg posla, može i ovo.
.
Češalj. Za ovaj predmet postoje barem dva osnova po kojima bi se isti mogao dodatno oporezovati. Prvi razlog je indirektnije prirode, ali bi mogao poslužiti: Češalj je, suštinski, alat kojim osoba koja se priprema za reprodukciju zvuka unosi red i sklad u svoje vlasi, a poznate pod imenom kosa, što ga, normalno, čini privlačnijim izvorom reprodukovanog zvuka – što, pak, rezultira – većom publikom na koncertima ali i većim prodatim tiražima. Kauzalni odnos uređenih vlasi kose i popularnosti dokaziv je mnogim primerima iz pop-kulture, siguran sam da agencija koja se bavi zaštitom prava izvođača može u svojim redovima pronaći barem deset osoba koje svoju popularnost podjednako duguju kako svojoj kosi, tako i reproduktivnim sposobnostima.
.
Konac za zube – zbog zato.
Ovaj predmet spisak stavljam da bi izazvao raspravu u Skupštini, jer će se opozicija baviti njime, umesto suštinom stvari. Tako neke uredbe lakše dolaze do objave u „Službenom glasniku“ (Koristim ovu priliku da predložim oporezivanje i samog „Službenog Glasnika“ – zato što u svom nazivu sadrži reč „glas“, koja grešno inspiriše na korišćenje glasa, odnosno – reprodukciju zvuka.)
.
Krevet. Zgodan za oporezivanje - poseduje ga verovatno svako domaćinstvo, osim onih od kojih je Država davno digla ruke, te ni krevet nemaju. S obzirom na to da se krevet koristi za trenutke odmora, sanjanje i sakupljanje snage – naučno je lako dokazivo da te radnje – odmaranje i spavanje – indirektno takođe predstavljaju ulaganje u sebe, a kroz proces koji do sada nije bio obuhvaćen dodatnim porezom. Kada na ovu činjenicu dodamo još jednu, i to ključnu – stvar pravno postaje potpuno čista: krevet je, takođe, prostor na kojem susret dva predstavnika suprotnih polova nakon nekoliko meseci (7-9) rezultira i umnožavanjem, tj. reprodukcijom onih koji kasnije reprodukuju tuđe pesme a procesom poznatim kao pevanje (ali i zviždukanjem, pevušenjem, i drugim radnjama), te je i ovaj predmet zgodno dodatno oporezovati.
.
Tuš. Pored činjenice da služi spiranju nečistoća sa tela i gorespomenutih vlasi kose – tuš svojim oblikom neodoljivo privlači izvesni procenat populacije na grešnu reprodukciju zvuka a tokom radnje spiranja nečistoća poznatoj kao – tuširanje. U slučaju tuša postoje dva moguća pravna rešanja. Jedna je – a iz navedenih razloga – stavljanje tuša izvan zakona (jer navodi ljude na radnju reprodukcije zvuka a bez plaćanja). Druga – za državu možda upotrebljivija jer ne inicira raspravu o ljudskim slobodama te tako ne ugrožava naše integritete, teritorijalne suverenitete i tete – je dodatno oporezivanje tuševa kao takvih.
.
Iskreno se nadam da će ovi predlozi biti uzeti u razmatranje kao dodatne mogućnosti širenja polja delovanja uredbe kojom se dodatno oporezuju rezači diskova, skeneri, štampači, CD i DVD mediji i sve ostalo – i sve ostalo što može, a ne mora biti upotrebljavano za reprodukciju autorskih dela kako domaćih autora, koji umeju od Vaše organizacije zaraditi i po 17 dinara godišnje na ime tantijema, tako i stranih, koji su sigurno priuštili sebi po 2 vile od silnih novaca koji su im preusmereni od naših Organizacija a na ime reprodukcije njihovih autorskih dela na teritoriji naše Države, bez Kosova. I Metohije.
.
Iskreno Vaš,
Nije smešno.
.
Najpre, moje laičko tumačenje ove uredbe je jednostavno: naplaćivanjem „muzičkog dinara“ – Država istovremeno legalizuje pirateriju u najavi. Jer, naplatom poreza na nešto što se u najavi koristi za skladištenje i/ili umnožavanje sadržaja koji podležu autorskim pravima a koje nabavljamo neleganim putem – deluje kao institucionalizacija piraterije.
.
Sad - u nedavnoj prepisci sa drugarom koji se razume i prati pravnu regulativu ove vrste – shvatio sam da ova uredba nije ništa nenormalno, kada se poredi drugim državama. Jedna od njenih konsekvenci jeste - na neki način - i pravno regulisanje privatne piraterije, odnosno posedovanje i lično korišćenje sadržaja koji podležu zakonima o autorskim pravima.
.
Dodatno, ova Uredba bi trebalo da donese neku korist autorima i interpretatorima, odnosno da monetizuje njihov umetnički i/ili intelektualni rad.
.
Burna reakcija (ili ovo moje gorenavedeno sprdačenje u vezi sa temom) - ne dolazi samo zbog Predloga Uredbe/zakona/kakogod se to zvalo, već ima jači koren. Prvi je, naravno, način na koji nam je objašnjeno o čemu se radi, na šta se odnosi, te - svakako i zbog onih koji ovaj Zakon predlažu.
.
Po procenama koje se mogu pronaći u medijima, Organizacije koje su zahtevale donošenje ove Uredbe zaradiće samo od nje oko 4.4 miliona evra na godišnjem nivou. Opet - prema podacima Agencije za privredne registre, poslovni prihod „Sokoja“ je prošle godine iznosio oko 185 miliona dinara, od čega je samo na zarade 64 (šezdeset i četvoro) zaposlenih u toj organizaciji - otišlo nešto više od 114 miliona dinara.
.
Prosek plata je, dakle, oko 90.000 dinara. Nemam ništa protiv, moj san je da svi u Srbiji imaju plate po deset hiljada evra mesečno, minimum.
Ali - pomenuta grupa S.A.R.S je za „'Lebac“ dobila 16-17 dinara na ime tantijema u godini u kojoj je ta pesma bila veliki hit, takođe na godišnjem nivou.
.
Poređenje tih iznosa asocira me na vlasnika obdaništa koji najpre roditeljima masno naplaćuje boravak dece u celodnevnom boravku, decu hrani buđavim 'lebom, a kad ponestane užine žicka od dece za kupovinu kifli - koje sam pojede.
.
Problem, dakle, nije samo u loše formulisanom odgovoru – koji ostavlja prostor da nagađamo da su na spisku i frižideri i tuš-kabine sa ugrađenim audio izvorom i svašta nešto – već i u tome ko je Uredbu predložio i kako se do sada ponašao.
.
Hoću da kažem: živimo u sistemu krcatom već prokaženim tipovima čije čak i dobre ideje naiđu na đon - jer su ih takvi prokazani izložili javnosti. (Tačnije, živimo u sistemu u kojem su svi i sve je prokazano, nema više za šta čovek da se uhvati, do za sopstvenu glavu. Ili spolovilo. Ili oružje.)
Ukoliko je Nekadpoštovanoj Državi važno da verujemo da su im namere časne, ima načina kako se to radi.
No, izgleda da im nije stalo.
.
Zato je zapravo najveći problem - da li će ova Uredba/ovaj Zakon zaista „proći“, te - ko će je sprovoditi.
Ukoliko prođe ovako, a mi zaćutimo, ostanemo bez glasa i prestanemo da pevamo – onda ništa.
.
Nemi horor,
kao nekad.








Zagrljaj vodi do mesta gde se šapuće  
Nazad na vrh Ići dole
Laida

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 23770

Lokacija : I reč je dodir.. ako znaš..

Učlanjen : 26.04.2018

Raspoloženje : Igra uma


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sre 5 Dec - 19:30

"Jedan kit vidi ljude" (Tabuki)
"Uvek tako zadihani, dugih udova kojima često mašu.
I kako su samo slabo zaokrugljeni, nemaju dostojanstvo dovršenih i dovoljnih oblika, već malu pokretnu glavu u kojoj kao da se koncentriše sav njihov čudni život.

Stižu na more klizeći, ali ne i plivajući, gotovo kao da su ptice, i nanose smrt nežno, s ljupkom surovošću.

Dugo ćute, ali potom se deru jedni na druge s iznenadnim besom, kao neki splet zvukova koji se gotovo ne menja i kojima nedostaje savršenstvo naših osnovnih zvukova: zov, ljubav, žalosni plač.

I kako mora da je mučna njihova ljubav: trnovita, gotovo gruba, brza, bez trunke masne naslage, i pogoduje joj njihova izdužena priroda koja ne predviđa herojske teškoće spajanja niti veličanstvene i nežne pokušaje da se ono postigne.

Ne vole vodu, i plaše je se, i nije jasno zašto ulaze u nju.

I oni se kreću u čoporima, ali ne vode ženke sa sobom, i pretpostavlja se da one negde drugde borave, ali su uvek nevidljive. Ponekad pevaju, ali samo za sebe, i njihova pesma nije zov već neka vrsta bolnog lamenta.

Vrlo brzo se zamaraju, i kad padne noć, pružaju se po malim ostrvima koja ih nose i možda zaspu gledajući u Mesec.

Tiho skliznu i jasno je da su tužni.“ *








Zagrljaj vodi do mesta gde se šapuće  
Nazad na vrh Ići dole
Salome

Elita
Elita

avatar

Ženski
Poruka : 2384

Lokacija : tamo daleko

Učlanjen : 11.05.2018

Raspoloženje : podnosljivo


PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   Sre 5 Dec - 19:55

Umetnost nam nudi ključ tajne smisla i večnosti života



Umetnost – najlepša reč u rečniku. Impresionira, fascinira, oplemenjuje i nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Bez nje svet bi bio siromašniji. Umetnost je originalnost ljudskog duha. To je nešto najlepše što čovek može sebi da daruje. Daje dušu svakoj stvari i povećava dušu u čoveku. Traži žrtve, ali mnogo više nagradjuje.

Književnost je umetnost pomoću koje pronalazimo sebe u svetu u kome živimo. Čitajući mi spoznajemo sebe i otkrivamo jedan novi svet. Pored one surove strane, književnost nam otkriva i lepu stranu života. Na taj način i mi menjamo svoju svest, svoje stavove, svoj život. Književnost treba da bude umetnost kojom ćemo svi braniti svoje snove.

Umetnik je čovek između korena i neba. Njegov život je život osvetljen mišlju. On živi samo kada stvara, kada nesputano kao albatros leti ,, na krilima mašte.” Kada se spusti sa tih nebeskih visina na zemlju postaje zatočenik koga niko ne ceni, ne poštuje, ne uvažava. I tako sa svojim delima započinje borbu za slobodu i opstanak u ovom surovom svetu. Umetnici su graničari beskraja, uvek jedan korak ispred svog vremena, bačeni u okove neprosvećene svakodnevnice. Ali uvek dodju vremena kada se skinu okovi i kada njihova dela zažive na pravi način.

Veliki francuski pisac Gistav Flober je rekao: ,, Živeti život umetnika i dovršiti umetničko delo, isto je što i penjati se na visoku planinu. Težak je to put koji zahteva nesalomljivu volju” Onaj ko odluči da podje putem umetnosti treba da zna da je to trnovit put, pun neizvesnosti, ali i neopisive lepote.

Autor:
Aleksandar Ilić

Odlican tekst.
Sve kazuje, procitajte ga ...
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Ono sto volim u umetnosti i kulturi   

Nazad na vrh Ići dole
 
Ono sto volim u umetnosti i kulturi
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Muzej afričke umetnosti - Beograd
» Umetnost i smrt...
» Freske
» Fransisko Hose de Goja
» Maks Ernst
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Kultura-