Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Kalvino Italo

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : Prethodni  1, 2
AutorPoruka
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   Ned 1 Apr - 14:51

“Naši preci”, trilogija koju čine tri romana, odnosno, kako ih Kalvino naziva “filozofske bajke”: “Prepolovljeni vikont”, “Baron na drvetu” i “Nepostojeći vitez”, pisana je između 1950. i 1060. godine. To su tri beskrajno šarmantne, ali stoga ništa manje ozbiljne i slojevite pripovesti kojima je zajedničko da se odvijaju na ivici realnosti, u nekom dalekom dobu i na izmišljenim mestima. Kako sam Kalvino kaže: “... želeo sam da to budu tri “otvorene” priče, koje će započeti svoj pravi život u nepredvidljivoj igri pitanja i odgovora koje će pokrenuti u čitaocu. Želeo bih da budu shvaćene kao genealoško stablo predaka savremenog čoveka, u kojem svako lice krije poneke crte osoba koje nas okružuju, vaše, moje...”
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   Ned 1 Apr - 14:52


Kosmikomike su prvi put objavljene u novembru 1965. u izdavačkoj kući Einaudi. Naslov je objasnio sam Kalvino u intervjuu koji je po izlasku knjige dao listu Il Đorno 1965. S obzirom na to da je retko davao interjue, ovaj je objavljen na kraju dela Kosmikomike stare i nove u izdanju Paideie. U njemu autor objašnjava svoj kosmos. Govori o nazivu dela Kosmikomike, pri čemu ističe da je nastao kombinacijom prideva kosmički i komični. Smatra da ovo delo ne pripada žanru SF priče, jer iako se služi naučnim podacima, ipak pravi fikciju. Građu je koristio iz astronomije, kosmogonije, teorije relativiteta, teorije evolucije. Istakao je i to da se u vreme kada su Kosmikomike objavljene, pojavio komični strip Prepotopko, tj. zbirka komičnih doživljaja jednog preistorijskog junaka po imenu Pretopopko koga je stvorio Džoni Hart. Kalvino ističe da ne bi imao ništa protiv kada bi saznao da su čitaoci njegovih Kosmikomika istovremeno i čitaoci pomenutog stripa. Kosmikomike se sastoje iz tri celine: Kosmikomike, Nove Kosmikomike, T s nulom. Struktura Kosmikomika je naučna premisa, svedočenje, potvrda premise pa pripovest. Treći deo, T s nulom, se razlikuje od prethodna dva po naletu algebarske hladnoće, u kojoj pulsira logička enigma iz ideje "nule". Struktura je jednostavna i simetrična: prvi deo nastavlja priču Kosmikomika, drugi deo je neka vrsta kratkog romana o životu jednog jednoćelijskog organizma pod nazivom Prišila. Završava se delom u kojem su osnovna pitanja u svim situacijama: šta je vreme, šta je prostor. Stvara model univerzuma iz kojeg se izvlače moguća rešenja. Ovde Kalvino kao da je hteo da izađe izvan granica koje je sebi postavio i da iscrta paradoksalnu šemu jedne priče o svetu ili jedne filozofije prirode.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   Ned 1 Apr - 14:54

Italo Kalvino (1923–1985) bio je italijanski pisac i novinar. Pisao je romane i priče. Bio je angažovani
intelektualac. U svoja dela uključivao je različite ideje pozajmljene iz prirodnih nauka, semiotike, strukturalizma i lingvistike. Kalvinova privrženost svemu što je jednostavno, nekonvencionalno, neracionalno, ispoljilo se i u načinu pripovedanja. On nikada ne insistira na moralističkom kontekstu, nije didaktičan ni deklarativan, tako da filozofiji i moralu, koji tvore pozadinu njegovih književnih ostvarenja, daje maštovitu, narativnu formu.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja, bio je predlagan za Nobelovu nagradu.
Najvažnija dela su mu Palomar, Kosmikomike, Ako jedne zimske noći neki putnik.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   Ned 1 Apr - 14:55

Italo Kalvino (1923 – 1985) je jedan od najznačajnijih italijanskih pisaca 20. veka, a verovatno i najoriginalniji: njegova dela je teško porediti sa bilo čim što ste čitali do sada, kako tematski, tako i stilski. Ono što ga odvaja od većine pisaca jeste što su mu dela međusobno neuporediva. Jedino što ih spaja jeste Kalvinov osobeni duh koji iz njih isijava. Kada pročitate više dela ovog pisca, shvatićete da po nečemu liče, iako će vam biti teško da objasnite po čemu.

Prvi roman Itala Kalvina koji sam pročitala jeste „Ako jedne zimske noći neki putnik“ i on je bio dovoljan da Kalvina uvrstim među svoje omiljene pisce; potom je usledila zbirka kratkih priča „Kosmikomike, stare i nove“. Treći, a svakako ne i poslednji, jeste kratak roman „Raspolućeni vikont“ (ili „Prepolovljeni vikont“, zavisno od prevoda, mada se meni više dopada onaj prvi), koji ću ovde ukratko predstaviti.


„Raspolućeni vikont“ je prvi od tri kratka romana koji čine trilogiju „Naši preci“ (zajedno sa romanima „Baron na drvetu“ i „Nepostojeći vitez“). Kalvino ove romane naziva „fiozofskim bajkama“ . „Raspolućeni vikont“ je naizgled detinjasta priča, ali je zapravo u pitanju jedna ozbiljna i slojevita priča o dobroj i lošoj strani svakog čoveka.
Priča o vikontu Medardu od Teralbe počinje na bojnom polju. Već na prvim stranama shvatamo da Medardo rat poznaje samo u teoriji i da nije vičan borbi, no to ga ne sprečava da isukanog mača pojuri u polje, gde će ga vrlo brzo dočekati tursko đule koje će ga pogoditi pravo u grudi i prepoloviti na pola.

Tu priči nije kraj, naime, priča ovde tek počinje. Na čuđenje i radost lekara, vikont Medardo od Teralbe je preživeo ovu povredu i nastavio da živi kao čovek sa pola tela, pola lica, jednom rukom i jednom nogom. Fizičko obličje vikonta nije, međutim, jedina stvar koja se promenila: prepolovljeni Medardo postaje iskonski zao. I dok zli Medardo muči ljude u svojoj okolini i za svojim zlodelima ostavlja svoj upečatljivi potpis (cveće, drveće, životinje presečene mačem po sredini), na istom onom bojnom polju, vojnici sakupljaju mrtve i ranjene. U svojoj potrazi za živima nailaze na čudo: na prepolovljenog čoveka koji je još uvek živ. Nakon oporavka i dugog hodočašća, druga polovina, dobri Medardo vraća se u svoj zavičaj.

U zemlji sada postoje dva vikonda Medarda: Dobar i Zao. Dok jedan pravi štetu svima, drugi je ispravlja i insistira da sve uvek bude po propisima. Iako Dobrog vikonta seljani na početku dočekuju sa oduševljenjem, njegova preterana dobrota i pravičnost uskoro nailaze na opštu netrpeljivost. Jedino rešenje jeste da se njih dvojica sretnu i konačno sjedine u starog, jedinstvenog, vikonta Medarda. Kako će se to dogoditi, videćete iz samog romana, to već ne želim da vam otkrivam.

U romanu nas obe strane Medarda ubeđuju da bi svako trebalo da se prepolovi, jer to dovodi do nove perspektive pri posmatranju sveta.

Zla strana vikonta se poziva na racionalno i kaže bi svaka prepolovljena osoba shvatila „stvari koje izmiču pameti celih mozgova“, ona bi time izgubila polovinu sebe i sveta, ali polovina koja bi preostala bila bi „hiljadu puta dublja i dragocenija“. U svom propovedanju nam objašnjava i zbog čega raspolućuje sva na šta naiđe: „lepota, mudrost i pravda postoje jedino u onome što je kuso“.

Dobra strana vikonta se poziva na osećanja i govori nam da je, otkako je raspolućen, shvatio da svaka osoba i stvar na ovom svetu pati zbog sopstvene manjkavosti i da oseća bliskost sa svim osakaćenima i nesrećnima na ovom svetu. To je razlog zašto pokušava svima da pomogne i ispravi svaku nepravdu na koju naiđe.

Kroz oprečne strane vikonta Medarda, Kalvino ilustruje dve suprotnosti u svakom čoveku koje moraju koegzistirati kako bi činile celinu. Potpuno zla osoba, koja za misiju ima da uništi sve pred sobom, na kraju će uništiti i samu sebe. Isto kao što će se uništiti i apsolutno nesebična osoba, koja se u potpunosti podređuje tuđim potrebama. Osoba koja je u potpunosti dobra ili u potpunosti loša ne može postojati.

Zbog toga je neophodno spojiti dobro i zlo i napraviti balans. I zaista, kada se to dogodi, u vikontovoj zemlji se sve polako vraća na staro i priča dobija optimističan kraj.

„I tako je […] Medardo ponovo postao ceo, ni zao niti dobar, jedna mešavina zla i dobrote, to jest naizgled ne mnogo drugačiji od onog kakav je bio pre nego što je prepolovljen. Ali, u sebi je imao iskustvo i jedne i druge polovine, i stoga je morao biti veoma mudar. Imao je srećan život, mnogo dece i bio je pravičan vladar. I naš život se takođe promenio nabolje. Možda je neko očekivao da će time što je vikont postao ceo započeti period nekog čudesnog blagostanja; ali jasno je da nije dovoljan jedan celovit vikont pa da čitav svet postane celovit.“
Nazad na vrh Ići dole
Laida

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 24813

Lokacija : I reč je dodir.. ako znaš..

Učlanjen : 26.04.2018

Raspoloženje : Igra uma


PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   Čet 15 Nov - 15:27

„AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK“ 
– ITALO KALVINO
Roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina dosljedno reprezentira poetiku postmodernog romana. U njemu se nude sve mogućnosti kombinacije trivijalnog i visokog romana. Svi tehnički postupci gradnje romana su povezani u neobičnu ironijsku strukturu romana koji je sam po sebi središnja tema te ovaj roman postaje uzorkom takvog tipa postmoderne proze u kojoj tehničko umijeće i sveobuhvatna ironija nadvladavaju sve ostale karakteristike pripovjedne proze. Roman se sastoji od niza prekinutih priča, a sve je uokvireno potragom likova nazvanih Čitatelj i Čitateljica za nastavcima romana koji su počeli čitati. Počeci romana odgovaraju različitim tipovima trivijalne proze, ali su uz to umetnuti i opširni razgovori i rasprave o književnosti i o samom čitanju, što i predstavlja to miješanje trivijalne i visoke književnosti. Problemi nastaju kada trebamo odrediti tip pripovjedača. Ovdje pripovjedač ne pripada nijednoj poznatoj podjeli pripovjedača. Imamo osjećaj kao da direktno nama neko priča priču, budući da se pripovjedač na samom početku djela obraća čitatelju u drugom licu.
Upravo počinješ da čitaš najnoviji roman Itala Kalvina „Ako jedne zimske noći neki putnik“. Opusti se. Usredsredi se. Odagnaj svaku drugu misao.
Čitajući dalje djelo uviđamo da u romanu postoji lik kojeg pripovjedač naziva Čitatelj, te da se zapravo njemu obraća. Kroz cijeli roman pripovjedač kao da vodi dijalog sa likovima. Likovi i sve što se s njima događa kao da nemaju veze sa pripovjedačem, kao da on uopće nema utjecaja na njihove sudbine. On je tu samo da bi pričao priču, kao narator. U tome prepoznajemo Barthesovu čuvenu tezu iz eseja Smrt Autora, u kojem se on suprotstavlja onim shvaćanjima koji autoru pripisuju moć nad tekstom i koja pretpostavljaju da je autor isključivi vlasnik teksta i izvor njegovih značenja. Prema Barthesu, onaj koji sluša višeglasni govor teksta i koji razabira njegova značenja je ustvari Čitatelj, stvarni i konačni vlasnik teksta. Uvodeći u priču o Čitatelju i Čitateljici niz drugih prekinutih priča, narator nastavlja da vodi dijalog sa Čitateljem. U svakoj od tih novih priča (Odlazeći iz Malborka, Naginjući se sa strme obale, Bez straha od vetra i vrtoglavice itd.) pripovjedač je jedan od likova, odnosno narator se javlja kao glavni lik u svakoj od tih priča i ponovo se i iz tih priča obraća Čitatelju.
Dok smo se tako rvali, imao sam utisak da će se u toj bici dogoditi preobražaj i da će se kada se budemo razdvojili on biti ja a ja on, ali možda tek sada to mislim, ili si pak ti, Čitaoče, taj koji to misli, a ne ja...(Odlazeći iz Malbroka)
Pripovjedač se ne predstavlja kao sveznajući u čijim su rukama svi konci i od koga zavisi sudbina likova. Likovi su nezavisni, ostavljeno im je da sami odlučuju o tome šta će misliti i kako će nešto uraditi, on se ne upliće u njihove sudbine.
Složićeš se da je potrebna prilična doza nesmotrenosti da se čovek prepusti nepouzdanim mehanizmima, neprecizno vođenim; a možda je to dokaz neke nesavladive težnje za propuštanjem, vraćanjem unazad, detinjom nezavisnošću. (Da li su to zapažanja o putovanju avionom ili o čitanju?)
Ništa nije završeno, niti definitivno. Sve je na čitatelju, i kao liku i kao nekome ko čita roman. Narator je samo tu da vodi čitatelja, ne želi mu ništa nametnuti nego samo ponuditi različite mogućnosti.
Čitaoče, suviše te slabo poznajem da bih mogao reći da li se kroz Univerzitet krećeš s neusiljenim samopouzdanjem ili su pak davnašnje traume i životni izbori učinili da tvoja suptilna i osjetljiva duša studentski univerzum doživljava kao noćnu moru.
Kada je fabula u pitanju, od početka do kraja možemo samo pratiti „ljubavnu“ priču između Čitatelja i Čitateljice. Sve ostale priče su umetnute i nedovršene. Predstavljuju određene tipove trivijalnih romana, prekidaju se baš na najzanimljivijem mjestu. Uvodeće te priče koje pripadaju trivijalnoj književnosti, autor zapravo ironizira sam postupak pisanja i stvaranja književnih djela koja služe određenoj svrsi, ali tu ironiju treba prepoznati.
Bitna razlika između modernizma i postmodernizma, kaže Eco, je u tome što u prvom slučaju onaj koji nije razumio igru morao je da odbaci cijelu stvar, dok je u drugom dopustivo ne razumjeti igru i prihvatiti cijelu stvar ozbiljno. Uvijek postoji neko ko ironičan govor shvata ozbiljno. U tome je kvalitet i rizik ironije.
Ironičan je i sam završetak ovog romana. Priča o Čitatelju i Čitateljici završava poput brojnih ljubavnih romana, sa sretnim krajem, čime parodira te iste romane.
Sada ste muž i žena, Čitaoče i Čitateljko. U okrilju jednog velikog bračnog kreveta odvijaju se vaša uporedna čitanja. 

Ono što Liotar stavlja na vrh postmodernističke teorije jest samorefleksivni poezis, stvaranje nečega u procesu koji nije nikada do kraja završen i u potpunosti predstavljen. Postmodernističko u postmodernističkom tekstu je ono nepredstavljivo.
Jedna od karakteristika postmodernističkih djela je i autorefleksivnost. Takav slučaj je i s ovim djelom. Roman počinje tako što Čitatelj kupi knjigu „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina, ali naiđe na neku sasvim drugu priču koja se prekida i tako nekoliko puta, traži nezavršene romane, ali ih ne pronalazi. To njegovo traženje je zapravo ovaj roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ na kraju kojeg Čitatelj završava s čitanjem tog istog romana. Okreće se pozornost sa modernističkih „velikih“ priča na samo stvaranje književnog djela, na sam taj proces u kome se ne mora izreći nešto veliko. Postmodernistička književnost nije time opterećena. 
Osim trivijalne književnosti, autor ironizira i visoku književnost. U jednom dijelu knjige pisac visoke književnosti i pisac trivijalne književnosti pokušavaju napisati roman koji bi se svidio djevojci koju gledaju kako se sunča, no rukopisi se pomiješaju, a ona utvrđuje da su oni napisali isti roman. Ovim postupkom se na svojevrstan način i ismijava stvaranje onih pisaca koji svim silama žele da udovolje čitalačkoj publici, pa ispred svih karakteristika jednog kvalitetnog književnog djela stavljaju tu karakteristiku dopadljivosti čitateljstvu.

Možda žena koju posmatram kroz durbin zna šta to treba da napišem; ili to ne zna, jer upravo od mene očekuje da napišem ono što ne zna; ali to što ona sasvim izvesno zna jeste njeno čekanje, ona praznina koju treba da ispune moje reči.
U djelo su umetnute i mnoge rasprave o književnosti, neki od njih su i pravi mali eseji. Na jednom mjestu govori i o ulozi pisca u tumačenju i samom čitanju djela i o poteškoćama oko isključivanja te njegove uloge i posmatranja samo teksta.
Kako pobediti ne pisce nego ulogu pisca, ideju da iza svake knjige stoji neko ko jemči za istinu tog sveta fantazmi i izmišljotina samo zato što je u njega uložio sopstvenu istinu, što je samoga sebe poistovetio sa tom konstrukcijom od reči?
Veza ovog teksta sa drugim tekstovima je o očigledna, jedna vrsta intertekstualnosti, jer cijeli roman i jeste izgrađen na drugim tekstovima. Autor čak izmišlja određena djela, jezike, odsjeke na univerzitetima kako bi izvori u djelu bili što vjerodostojniji. Lik, Sajlas Flaneri, koji je pisac, i sam propituje tu prepisivačku ulogu književnosti. Jedan roman započinje tako što prepisuje pasuse iz romana Zločin i kazna. Također predstavlja i problem isticanja samog pisca a ne njegovog djela. Djela japanskih anonimnih pisaca se prodaju jedino kada na naslovnu stranu stave da je autor Sajlas Flaneri. Djelo više i nije bitno, čitatelji ga ne posmatraju kritički. Samim tim što ga je navodno napisao jedan proslavljeni pisac to djelo mora biti odlično. I opet je to jedan od dokaza nemogućnosti od strane čitatelja da odvoje tekst od autora.
Zašto je važno ime pisca na naslovnoj strani? Prenesimo se u mislima u doba kroz tri hiljade godina. Ko zna imena kojih pisaca će se pamtiti. Biće knjiga koje će ostati zapamćene, ali će se smatrati anonimnim delima kao što je za nas Gilgameš; biće pisaca čije će ime biti slavno iako se od njih neće sačuvati nijedan spis, kao što se to desilo sa Sokratom; ili će možda sve preživele knjige biti pripisane jednom jedinom autoru, kao što je Homer.
Ljubavna priča nije uvijek samo to, ljudi su previše složeni da bi njihovi životi imali samo jednu svrhu. Kao društvena bića stupaju u kontakte i odnose sa drugim osobama i iz toga uvijek proizilaze druge priče.
...na primer, susret dve osobe koji će postati sudbonosan za obe – treba imati na umu da svaka od njih nosi sa sobom jedno tkanje od događaja, okoline, ostalih osoba, i da će iz tog susreta proisteći neke druge priče koje će se odvojiti od njihove zajedničke priče.
U djelu su spomenute i dvije struje u književnosti; ona koja smatra da se književnim djelom izriču univerzalna apsolutna istine, a druga ističe da takve istine i nema te da to i ne treba da je svrha književnosti.
Prvi veruju da među gomilom lažnih knjiga koje su preplavile svet treba pronaći one malobrojne koje su nosioci jedne, možda čak i izvanljudske i izvanzemaljske istine. Drugi pak smatraju da da kada je riječ o knjizi jedino krivotvorenje, mistifikacija, smišljena laž predstavljaju apsolutne vrednosti, istinu koja nije zagađena vladajućim pseudoistinama.
U izmjenama ovakvih malih eseja o književnosti i početaka trivijalnih romana se nude sve moguće kombinacije trivijalne i visoke književnosti. Ironija koja samu sebe ironizira okreće se tako u svojevrsnim beskrajnim krugovima, ali pripovjedačeva vještina i izuzetna erudicija omogućuju da se i takva igra ostvari kao cjelovito umjetničko djelo.
Tek odskora je postalo jasno – i na tome se u posljednje vrijeme sve više insistira – da je taj dugo zanemarivani Čitalac u književnosti isto toliko bitan koliko i Autor. Jer, ne samo da se književna djela pišu zato da bi se čitala već ona i postoje u činu čitanja.
Likovi koji se pojavljuju u djelu su Čitatelj, Ljudmila, Lotarija, Irnerio. To su psihemske narativne figure u ovom romanu. Oni nisu određeni nekim pozitivnim ili negativnim karakteristikama, nisu prikazani ni kao loši ni kao dobri ljudi. Sliku o njima možemo stvoriti samo na osnovu njihovog čitanja, odnosno da li pripadaju skupini čitatelja ili nečitatelja koje predstavljaju sociemske narativne figure u tekstu. O likovima koji se pojavljuju u počecima romana koji se prekidaju ne možemo niti stvoriti potpunu sliku jer je sam roman prekinut na mjestu zapleta. Ipak su najupečatljiviji likovi koji se javljaju u okvirnoj priči o Čitatelju i potrazi za knjigama. Autor nam kroz ova četiri lika pruža sliku o različitim vrstama čitatelja, a samim time imamo i različite interpretacije, analize i poglede na pojedina djela. 
Jedna od karakteristika postmoderne književnosti jeste spoznaja razlike, stvaranje spoznaje o jednom na osnovu spoznaje o drugom. Ono što je suprotno od nas uslovljava postojanje našeg identiteta. Upravo na ovakvoj osnovi su prikazani različiti tipovi čitatelja. I Lotarija i Ljudmila su čitateljice, ali se njihovo čitanje i samo doživljavanje knjiga razlikuje. Ljudmila je čitateljica koja uživa u čitanju, kojoj čitanje prije svega predstavlja uživanje, a prema njoj svrha neke dobre knjige je da je začudi, da uspije uzbuditi njena čula, pokrenuti njene emocije i naučiti je nečemu što dotad nije znala.

Roman koji bih u ovom momentu najviše volela da čitam – obrazlaže Ljudmola – morao bi svoju pokretačku snagu crpsti isključivo iz želje da nešto ispriča, da nadoveže priču na priču, ne težeći da nametne neku svoju viziju sveta, već samo da ti dopusti da prisustvuješ njegovom narastanju...
U tome se odmah slažeš s njom: ostavivši za leđima stranice raščerečene intelektualnom analizom, maštaš da se ponovo srodiš s onim prirodnim čitalačkim stanjem, nevinim, primitivnim.

Lotarija je sasvim suprotna njoj. Za nju je Ljudmilino čitanje bez svrhe i značaja.
Ljudmila čita roman za romanom, ali nikada ne fokusira problem. Ja mislim da je to jedno veliko gubljenje vremena.
Da bi čitanje uopće vrijedilo potrebno je promišljati i pronalaziti ključna pitanja čijim se razrješavanjem književno djelo bavi. Sajlas Flaneri smatra da Lotarija savjesno čita knjige ali da ih čita samo da bi u njima našla ono u šta je već bila uvjerena i prije nego ih je pročitala. On od čitatelja očekuje da u njegovim djelima otkrivaju i nešto što on sam ne zna, a to mogu samo oni koji smatraju da u djelima trebaju tražiti nešto što već ne znaju. Zbog toga je za njega Ljudmila predstavljala idealnu čitateljicu.
Tu se otvara diskusija. Događaji, likovi, ambijenti, osećanja, gurnuti su u stranu kako bi ostavili mesta opštim pojmovima.
Čitatelj je taj koji objedinjuje karakteristike i Lotarijinog i Ljudmilinog tipa čitanja. On pokušava balansirati između impresionističkog i intelektualističkog čitanja. Čitanje ne bi trebalo da bude ni puko doživljavanje djela niti analiza djela koja uništava samu draž čitanja i uživanje u djelu. Suprotnost čitanju je nečitanje, a ono se ovdje ogleda u liku Irneria. Samo čitanje i postoji, uslovljeno je postojanjem nečitatelja. Irnerio ne mrzi knjige, štaviše od njih pravi jedan drugi vid umjetnosti. On ih samo ne čita.
Meni ne smeta kad ona čita – kaže Irnerio. – Osim toga oni koji čitaju knjige su potrebni, zar ne? Tako barem mogu da budem siguran da ne moram ja da ih čitam.
Iako ga Autor napiše, djelo ne postoji dok ne postoji Čitatelj koji ga čita. A spoznati samog Čitatelja možemo samo ako ga posmatramo u opreci sa svojom suprotnošću, Nečitateljem.








Zagrljaj vodi do mesta gde se šapuće  
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Kalvino Italo   

Nazad na vrh Ići dole
 
Kalvino Italo
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 2 od 2Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-