Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 : Fernando Pessoa

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći
AutorPoruka
Gost

Gost


PočaljiNaslov: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:37

Fernando Pessoa - pravo ime Fernando António Nogueira Pessoa je jedan od najvećih svetskih pesnika, mada je za života bio malo poznat, samo u užim lisabonskim krugovima. Rođen je u Lisabonu 1887. a odrastao u Južnoj Africi. Ostao je rano bez roditelja, stekao samo najosnovnije obrazovanje, a živeo je usamljenički i asketski. Opevao je ono što vidi svojim pogledom “plavim kao nebo” bez posredništva misli, ideja i imaginacije ili bez potrebe da išta tumači ili vrednuje. Otud su njegove pesme ujedno i svojevrsna ironična kritika upućena svim onim pesnicima zaokupljenim pitanjima stila i jezika. Poeziju je pisao kako na portugalskom tako i na engleskom jeziku, sakriven iza brojnih pseudonima među kojima su najvažniji Alberto Kaejro, Rikardo Reiš i Alvaro De Kampuš, ali je neke pesme potpisao i svojim imenom. Umro je 1935. godine od ciroze, skoro nepoznat javnosti.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:37

ODA

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:38

NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM

Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.

Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:38

BOLJA JE PTICA...

Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to nicemu ne služi.

Sjecanje, to je izdaja Prirode,
jer jucerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjecati se znaci ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauci me prolaziti.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:38

U STRAVIČNOJ NOĆI

U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci,
U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci,
Prisjecam se, budan, u nelagodnom dremezu,
Prisjecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao da ucinim u zivotu.

Prisjecam se, i neka tjeskoba
Podilazi me kao jeza ili strah.
Nepopravljivost moje proslosti - to je les!
Svi ostali lesevi mozda su samo varka.
Svi mrtvi mozda negdje drugdje i dalje zive.
Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvijek postoje,
U prividu prostora i vremena,
U laznoj prolaznosti.
Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam;
Sto tek sad vidim da sam morao uciniti,
Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti -
To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
To - sto je zapravo bilo najbolji dio mene - ni Bogovi vise ne mogu da ozive...

Da sam u odredjenoj prilici
Skrenuo nalijevo umjesto nadesno,
Da sam u datom trenutku
Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da;
Da sam u izvjesnom razgovoru
Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
Da se sve tako zbilo,
Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir
Neosjetno privolio da se preobrati.

Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao;
Al ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem,
Jasne, neizbjezne, prirodne,
I razgovor uspjesno okoncan,
I sve nedoumice razrijesene...
Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece.

Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade
Ni u jednom metafizickom sistemu.
Mozda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.
Ali zar cu moci da ponesem na drugi svijet ono sto sam zaboravio da sanjam?
I bas ti snovi, ti snovi koje jetrebalo snivati, oni su les.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.

Ove noci budan sred spokoja sto me obavija
Kao neka tudja istina,
A napolju je mjesecina,
kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:39

Želim cvijet što si

Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć' ono što ne dade
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:39

XXX


Ako bas hocete da imam neki misticizam,
u redu, imam ga.
Ja sam misticar, ali samo telom.
Dusa mi je prosta i ne razmislja.

Moj misticizam to je zelja da se nista ne sazna.
Da se zivi i o zivotu ne razmislja.

Sta je Priroda, ne znam: ja je opevam.
Zivim na vrhu jednog brega
U kuci okrecenoj i samotnoj,
i to je moja definicija.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:39

NA SVIJETU...

Na svijetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez rijeci.
Tako se i žito pod vjetrom povija,
a kad vjetar prodje, ono se podiže.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:39

Možda je ovo ...


Možda je ovo poslednji dan mojega života,
Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku,
ne pozdravih ga pak reknuvši mu zbogom.
dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao; ništa više.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:39

Na kraju svega ....


Na kraju svega zaspati,
Na kraju čega?
Na kraju svega što čini da postoji ...
Taj, mali pokrajinski svemir među zvijezdama,
taj zaselak prostora,
i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg prostora.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:40

Autopsihografija

Hinitelj je pjesnik pravi.
Hini tako cjelovito,
da bol hineć pretpostavi,
bol što ćuti stanovito.


Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek ono što nemaju.


Sred tračnice tako kružne,
zabavljajuć razum time,
vrti mal se vlak na uže,
a njemu je srce ime.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:40

Smrt dolazi

Smrt dolazi uvijek rano,
svaki život malo traje.
Trenutak je precrt samo
stvari koja iščezla je.

Ljubav tek smo započeli,
ideal se ne dostiže,
netko nešto postigne li,
taj i ne zna što postiže.

Jerbo smrt sve briše, nema
stvari neke postojane,
u knjižnici sudbine nam
da otvoren Bog ostane.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:40

ROĐENDAN


U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljenoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah - o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
(Ne nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima...
ono što sam danas
(i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza ),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojega ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posuđu, s više čaša,
kredenac s mnoštvom stvari - slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja-
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.
Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!...
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:41

Na pola puta ...

Na pola puta vek se gubi
sve što
mislim čim se bavim.
Kada ljubim, Beskraj ljubim,
niš ne vredi
šta god pravim.


Kakva me mučnina hvata
kad promatram to
što činim!
Duša čista i bogata,
a ja nalik izmetini


mora
po kom pliva svuda
drugog mora trešće lako...
Razmišljanja ili
žudnja?
Ne znam i znam i te kako.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:41

KADA TRAVA PORASTE

Kada trava poraste na mom grobu,
neka to bude znak da me sasvim zaborave.
Priroda se nikad ne sjeća, i zato je lijepa.
I ako netko osjeti bolesnu potrebu
da "objasni" zelenu travu na mom grobu,
neka rekne da se i dalje zelenim
i da sam prirodan.

Fernando Pessoa (1888-1935)
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:41

ODLAGANJE

Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra cu poceti da mislim na prekosutra.
To je jedina mogucnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se udje u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na iduci dan...

On je presudan.
Vec imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra cu sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet cu osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplacem,
imam želju da zaplacem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i necu govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit cu drugi.
Moj život ce triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i prakticna covjeka
bit ce dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hocu da spavam, a sutra cu sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa cak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra ce biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra cu se latiti poslova, koje cu sutra prouciti.
Prekosutra cu konacno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoci.
Veoma sam pospan.
Sutra cu ti reci rijeci, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Buducnost...
Da, buducnost...
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:41

Ako se setim onog koji bejah, nekog drugog sebe vidim,
A prošlost je sadašnjost u sećanju.
Onaj koji bejah to je neko koga volim
Ali samo u snu.
A ako mi duh razdire neki žal
To ne žalim ja za sobom niti za prošlošću viđenom,
Već za onim koji obitava
Iza mojih slepih očiju.
Ništa, sem trenutka, ne poznaje me.
I sećanje moje ništa je, a ovaj
Sadašnji i onaj bivši ja
Samo su dva različita sna.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:42

Kada proleće dođe,
A ja već budem mrtav,
Cveće će cvetati na isti način
A drveće neće biti manje zeleno nego što je bilo prošlog proleća.
Stvarnosti ja nisam potreban.

Osećam radost neizmernu
Pri pomisli da moja smrt nema nikakvog značaja.

Kad bih znao da ću sutra umreti
A da prekosutra proleće stiže,
Umro bih zadovoljan, jer je proleće prekosutra.
Ako je to njegovo vreme, kad bi inače trebalo da stigne ako ne u
svoje vreme?
Volim da sve bude tačno i da sve bude izvesno;
I volim što će tako biti, čak i kad ne bih voleo.
I zato, ako umrem sada, umirem zadovoljan,
Jer sve je stvarno i sve izvesno.

Mogu nad mojim odrom da čitaju opelo, ako hoće,
A ako hoće, mogu oko njega da pevaju i igraju kolo.
Nemam nikakvih prohteva što se tiče vremena kad više neću ni moći
imati prohteva.
Ono što bude, kad bude, biće ono što treba da bude.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:43

Ako umrem mlad,
A da nijednu knjigu pre smrti ne objavim,
A da ne vidim kako bi izgledali moji stihovi u štampanom izdanju,
Molim one koji budu hteli da se zbog mene sekiraju
Da to ne čine.
Ako se tako zbilo, tako treba da bude.
Čak i da moji stihovi nikad ne budu štampani,
Oni će imati svoju lepotu, ako budu lepi.
Al oni neće moći da budu lepi i da ostanu neodštampani,
Jer korenje može stajati ispod zemlje
Ali cveće cveta na slobodnom vazduhu i da ga svi vide.
Tako mora da bude, po sili zakona.
Niko i ništa ne može to da spreči.

Ako budem umro jako mlad, počujte ovo:
Oduvek sam bio samo dete koje se igralo.
Bio sam paganin poput sunca i vode,
Ispovedao jednu veru za koju jedino ljudi ne znaju.
Bio sam srećan jer ništa nisam tražio,
Niti sam se trudio da išta pronađem,
Niti sam našao ijedno drugo objašnjenje
Sem da reč objašnjenje nema nikakvog smisla.

Nisam imao drugih želja sem da stojim na suncu il na kiši -
Na suncu kada je sunca bilo
I na kiši kada je kišilo
(A nikad obrnuto)
Da osećam toplinu i hladnoću i vetar
I da ne idem dalje.

Jednom sam voleo, smatrao da će me voleti,
Ali nisam bio voljen.
Nisam bio voljen iz jednog jedinog krupnog razloga -
Jer mi to nije bilo pisano.

Uteših se vrativši se suncu i kiši,
I sedeći opet na svom kućnom pragu.
Uostalom, polja nisu jednako zelena za one koji su voljeni
Kao za one koji to nisu.
Osećati znači biti rasejan.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:43

Više volim ruže, ljubavi moja, od otadžbine,
I draže su mi magnolije
Od slave i vrline.

Dogod me život ne umori, puštam
Da život kroz mene protiče,
A ja da se ne promenim.

Šta mari onaj kog se ništa više ne tiče
Što jedan gubi a drugi pobeđuje,
Ako zora uvek sviće,

Ako se svake godine s prolećem
Pojavi novo lišće
A s jeseni nestaje?

A ostalo, sve ono što smrtnici
Životu pridodaju,
Čime mi dušu obogaćuje?

Ničim, sem željom za ravnodušnošću
I mlakim poverenjem
U čas koji izmiče.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:43

Uberi dan,jer taj dan si ti !





Jedni, s očima uprtim u prošlost

Vide ono što ne vide; drugi, uperivši

Iste oči u budučnost, vide

Ono što se ne može videti.



Zašto postavljati tako daleko ono što je blizu --

Pouzdanje naše? Ovo je dan,

Ovo je sat, ovo je tren, to je to

Što jesmo, a to je sve.



Večito protiče beskrajni sat

Što nas proglašava za ništavne. U istom dahu

I živimo i mremo. Uberi dan,

Jer taj dan si ti.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:44

Ne teži, Lidija, gradit u prostoru



koji držiš budućim, nit se obećavaj

sutra. Ispuni danas bez čekanja.

Sama si svoje žice.

Jer nisi buduća, ne namenjuj se.

Ko zna, možda, između vrča što ga

i vrča opet napunjena, tebi sudba

umeće provaliju?
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:44

Patim, Lidija, od straha od sudbine.

Laki kamen što na trenutak podigne

Glatke točkove moje kočije, srce mi na zemlju

Obara.

Sve što preti da me izmeni

Pa makar bilo i nabolje, mrzim i izbegavam.

Neka mi bogovi ostave moj život zanavek

Bez obnavljanja.

Mojih dana, već nek i jedno i drugo promine

A ja da ostanem vazda gotovo isti; da ka starosti

Mirno koračam kao što dan ulazi

U sumračje.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:44

LJUBAV JE SVOJEVRSNO DRUŠTVO

Ljubav je svojevrsno društvo,
Ne znam više hodati sam putovima,
jer više ne mogu ići sam.
Jedna me vidljiva misao tjera da hodam brže
a vidim manje i da istodobno žarko žudim sve vidjeti.
Čak i njezina odsutnost biva samnom,
a ljubim je toliko da ne znam kako je žudjeti.

Ne vidim li je, zamišljam je, i jak sam poput visokoh stabala,
videći je, tresem se, i ne znam što se dogodi s onim
sto ćutim, u njezinoj odsutnosti.
Cijelim sam svojim bićem neka sila što me napušta,
cijela me zbilja gleda kao suncokret s njezinim licem u
središtu.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   Sre 28 Mar - 11:44

NA SVIJETU

Na svijetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez riječi.
Tako se i žito pod vjetrom povija,
a kad vjetar prođe, ono se podiže.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: : Fernando Pessoa   

Nazad na vrh Ići dole
 
: Fernando Pessoa
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Fernando Pessoa
» Jose Saramago
» Ana Ivanović
» Velika geografska otkrića i priče o istraživačima
Strana 1 od 5Idi na stranu : 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-