Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 50 Najuticajnijih živućih filozofa

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći
AutorPoruka
Gost

Gost


PočaljiNaslov: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pet 9 Mar - 22:28

50 NAJUTICAJNIJIH ŽIVUĆIH FILOZOFA :
1. Kwame Anthony Appiah



Kvame Entoni Apija rođen je u Londonu (1934.), odrastao u gradu Kumasi (Gana). Studirao je na Bryanston School and Clare College, Cambridge, gdje je odbranio doktorat iz filozofije. Predavao je filozofiju i afro-američke studije na Univerzitetu u Gani, Kornvelu, Jelu, Harvardu i Prinstonu od 1981, do 1988. Tema njegove disertacije u Kembridžu bila je ; istraživanje temeljnih mogućnosti semantike (the foundation of probabilistic semantics). Godine 1992. Apija objavljuje „In my father house“ ( U kući moga oca) i osvaja nagradu za afričke studije na engleskom jeziku.  Među njegovim naslovima još se ističu  ; „Colour Conscious“, „The Ethics of Identity“, i „Cosmopolitanism“ (Ethics in a World of Strangers) . Blisko je sarađivao sa Henrijem Luisom Gejtsom (Jr.), sa kojim je uređivao „Africanu“ – enciklopediju afričkih  i afro-američkih iskustava. Apija je izabran za člana Amričke akademije nauke i umjetnosti 1995. godine.
Apija tvrdi da formativne oznake kulture u konačnici prethode efikasnoj intelektualnoj razmjeni. Sa te pozicije, njegovi stavovi o efikasnosti organizacija kao što su UNICEF i OxFam prepoznatljivi su po svojoj dualnosti: S jedne strane on shvata hitnost akcija koje ove organizacije provode, dok, s druge strane, ističe dugoročnu uzaludnost takvih intervencija. Njegov fokus je, umjesto toga, na dugoročnom političkom i ekonomskom razvoju zemalja u skladu sa zapadnim kapitalističkim/demokratskim modelom, koji se oslanja na kontinuirani rast unutar „tržišta“ koje je glavni akcelerator savremenog svijeta. Međutim, kada se kapitalizam upoznaje i ne preuzima kao u zapadnom svijetu, svakodnevnica uključenih ljudi je na kocki. Na taj način su uključena etička pitanja svakako kompleksna, ali opšti utisak Apije je da „ljubaznost prema strancima (Kindness to Strangers) je ono zbog čega se podrazumijeva da nije do „nas“ da spasimo siromašne i gladne, nego do njihovih vlada. Nacionalne države moraju da preuzmu odgovornost za svoje građane, a uloga kosmopolita je da apeluju na svoje vlade kako bi se osiguralo da te nacionalne države poštuju, obezbijede i zaštite svoje građane. Ako oni neće „mi“ nismo dužni da promjenimo njihovo mišljenje, ako ne mogu, „mi“ nismo dužni da pružimo pomoć, već samo naš „pravični udio“, koji nije nauštrb našeg komfora , ili udobnosti nama najbližih.
Apija se u skorijim naslovima bavi filozofskim problemima rase, rasizma, identiteta i moralne teorije. Njegov sadašnji rad fokusira se na tri glave oblasti :
1. filozofske temelje liberalizma
2. ispitivanje metoda u postizanju znanja o vrijednostima
3. veze između teorije i prakse u moralnom životu.
O postmodernoj kulturi Apija piše „ Postmoderna kultura je kultura u kojoj svi postmodernisti djeluju (operate) nekad u sinergiji, nekad kompetetivno; zbog čega je savremena kultura, u izvjesnom smislu, ..., transnacionalna, postmoderna kultura je globalna – iako je nedvosmisleno to ne znači da je kultura svake osobe na svijetu.
U svojoj knjizi „Cosmopolitanism“ (Ethics in a World of Strangers) Apija nas upoznaje sa dvije ideje koje se prepliću u poimanju kosmopolitizma. Prva ideja je da imamo obaveze prema drugima, koje su mnogo veće od samog dijeljenja državljanstva. Druga ideja je da nikada ne trebamo uzimati zdravo za gotovo vrijednosti života, te da se informišemo o praksama i vjerovanjima drugih.
Za profesora Apiju kažu da pred studente izlazi sa jednim zahtjevom ; zahtjevom da pogledaju jedna film sa titlovima mjesečno. Kritikovan je zbog svoje interpretacije Hjuma, Kanta i Hegelovog viđenja drugih kultura, koje je daleko od kosmopolitskog.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pet 9 Mar - 22:30

2. Alain Badiou



Alen Badju (1937.), francuski filozof, matematičar, komunista, dramski pisac i romansijer, studira na  Lycée Louis-Le-Grand i École Normale Supérieure u Parizu.  Badju je ključna figura francuske filozofije, marksizma i komunističke misli druge polovine prošlog stoljeća. 1964. godine objavljuje svoj prvi naslov, roman „Almagist“ (Almagestes), a 1969. prvu teorijsku studiju „Koncept modela“, slijede filozofski naslovi : „Može li se misliti politika“, „Teorija subjekta“, „Biće i događaj“, „Filozofski manifest“, „Platonova republika“,... On drži titulu ,koju je svojevremeno imao Rene Dekart,  i profesor je filozofije na Evropskom fakultetu, a osnivač je filozofskog fakulteta  na Université de Paris VIII, zajedno sa Žil Delezom, Mišelom Fukoom i Žan-Fransoa Liotarom. Badju koji je uvijek bio poznat po svojoj političkoj aktivnosti i otvorenosti, bio je umješan u militantne ljevičarske grupe u svojoj mladosti, kao što je Communistes de France Marxiste-Léniniste, također on je osnivački član Ujedinjene Socijalističke Partije u francuskoj.
Badjuov rad kombinuje matematiku, političku teoriju, i ontologiju, u fokusu pitanja istine, bića i predmeta. Nakon studija filozofski pristup Badjua prožimaju uticaji althuserijanskog marksizma, kao i psihoanaliza Žaka Lakana. Njegov najpoznatiji rad „Biće i događaj“ (1988), koji predstavlja pomak od navedenih početnih uticaja, uspostavlja i okuplja mnoge od njegovih ključnih ideja.
Događaj je najbolji Badjuov koncept predstavljanja, u suštini, njegova koncepcija revolucije i društvenih promjena, bilo u politici ili drugim domenima. On tvrdi da se stvarnost zasniva na „praznini“ i „nekonzistentnom mnoštvu“, koje je u isto vrijeme praznina i višak. Normalno, državna dominantna ideologija prikriva ovaj temelj, ali on ostaje prisutan – zatvoren ili vezan na mjestu isključena dijela.  Događaj se dešava kada se isključeni dio pojavi na društvenoj sceni, iznenada i drastično. Ta pukotina izgleda normalno, i otvara prostor za preispitivanje realnosti sa stanovišta njegove stvarne osnove u nekonzistentanom mnoštvu.
Redoslijed situacija – „stanje situacije“ u „count-for-one“, dominantne „ideologije“-sve čini da isključeni dio ostane nevidljiv. Zajedno sa ovim dijelom kriju i nekonzistentno mnoštvo, ali oni ne mogu obezbijediti da isključeni dio ostane tih, da ćuti. Taj dio može prerasti u situaciju u bilo kojem trenutku. Može se misliti ovdje na masovne pobune 2011. godine, ili Arapsko proljeće, ili paparaco.
U principu, svaki isključeni dio situacije – bilo šta što nije uključeno u „count-for-one“- može biti mjesto takve pobune u bilo kojem momentu. To je zato što isključenje dijela spriječava mogućnost predviđanja i rješavanja pobune. To je takođe zbog toga što primjena strukture i „count“ situacije uvijek na neki način proizvoljna, neosnovana, odluka, a ne objektivan poredak. Primjenjiost strukture kao takva može uvijek biti dovedena u pitanje.
U slučaju suprotnosti mnogostrukosti uvijek, ispod, leži određeni društveni poredak koji je u mogućnosti da se pojavi subjektivno. Samo u događaju isključeni dio može biti vidljiv. Događaj uspjeva predstaviti dio koji je prethodno bez predstavnika. Ovakav razvoj novih reprezentacija iz događaja proizvodi istine, subjekte, i nove društvene sisteme.
U mnogim aspektima, Badjuov  događaj je nastavak maoističkog pogleda na revolucije. Primat prakse je ključan za Badjuov pristup. Tako je i važnost rascjep, i tako je centralnost isključenog  dijela revolt.
Svaki događaj ima svoje korijene u određenom isključenom dijelu. Međutim, on ima opšte ili "generičke" učinake na situaciju.  To utiče na cijelu situaciju, djelujući preko svog osnivanja u praznini neujednačenog mnoštva. Dakle, događaj nije samo oslobođenje migranata bez dokumenata, žena ili proletera.
Budući da je isključenje ovih grupa podupire određeni (particural) red, oslobođenje ove grupe također zahtijeva redefinisanje osnova društvenog života, svoj "count-for-one" i svoju "državu". Ovo nije samo standardno zapažanje da, potencijalno, dominantan "način života", zavisi od rada eksploatiranih radnika, neplaćenih "domaćica" i tako dalje. Na ontološkom nivou,  osnovna struktura stvarnosti, vladajući poredak zahtijeva isključenje određene grupe, a događaj odbacuje ovu isključenost.
Na mnogo načina, Badjuova teorija liči na druge  revolucionarne teorije  i pobune, kao što su Marksova, Maova, Bakunjinova, Bonannova, i tako dalje. Ali postoje neke bitne razlike. Prvo, Događanja su veoma ili-ili. Nešto je događaj, ili nije. Nema parcijalnih događaja. Drugo, Događaji se zbivaju niotkuda. Oni se ne oslanjaju na postojeću "tvar" u revolt – kako god, to je "skriveni transkript", klasne borbe, želja, ili tako nešto.
.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pet 9 Mar - 22:32

3. Simon Blackburn



.Simon Blackburn, (12. jula 1944.) britanski je akademski filozof poznat po svom radu o metaetici , gdje brani kvazi-realizam i filozofiju jezika;  U nešto skorijem periodu  je stekao veliku publiku zahvaljujući  njegovom nastojanju da popularizuje filozofiju. Kao profesor filozofije penzionisao se na Sveučilištu u Cambridgeu, ali ostaje istraživački profesor filozofije na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu. Također je član Trinity College,  Cambridge i član profesora New College of Humanities. Godine 2002.  Izabran je za člana  Britanske akademije i za počasnog člana Američke akademije za nauku i umjetnost,2008. godine.  Nastupao je u više epizoda dokumentarne serije „Bliže istini“ (Closer to Truth ).
U časopisu „ Philosophy now“ nedavno je objavljen intervju s profesorom Blackburn-om koji osvjetljava osnovne fokuse njegovog razmišljanja ;
Simon Blackburn
Nakon deset godina poučavanja filozofije na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Chapel Hillu, Simon Blackburn se nedavno vratio u Veliku Britaniju, na profesuru na Sveučilištu Cambridge. Filiz Peach našao se s njim u Londonu kako bi ga upitao o njegovim idejama i njegovim prioritetima.
-Profesore Blackburn, vaši filozofski interesi pokrivaju široko područje, uključujući etiku, filozofiju jezika, filozofiju uma i tako dalje. Moje prvo pitanje je koje određeno područje nalazite filozofski najzanimljivijim?
Pa, tokom moje karijere pronašao sam ih sukcesivno najzanimljivijim, pretpostavljam. Kao što kažete, započeo sam u filozofiji znanosti i epistemologiji i preselio se na filozofiju jezika, a zatim na etiku. U tim različitim vremenima bio sam opsjednut posebnim stvarima koje sam radio. Upravo u ovom trenutku fasciniran sam filozofijom istine i upravo to pokušavam raditi upravo sada.
Koji filozofi najviše utiču na vaše vlastito razmišljanje u tim područjima?
Mislim da David Hume stoji iza glave i ramena, iznad bilo koga drugog. Još uvijek mislim da je on najveći filozof kojeg je proizvela Britanija i jedan od najvećih svjetskih filozofa. Nakon toga bih rekao Wittgenstein.
U svojim spisima često se bavite (kao što ste ranije spomenuli) s važnim filozofskim konceptom, to jest "istinom". Koja je vaša definicija 'istine'? Mnogi od naših čitatelja bi bili zainteresovani za vaše mišljenje o tome postoji li takva stvar kao 'apsolutna istina'?
Pa, to je zaista teško! O definiciji istine pretpostavljam da trenutno pokušavam odlučiti između dva stajališta: jedan se zove minimalizam koji kaže da nema takve stvari kao definicija istine. Jedino što možete reći o istini je da, ako mi kažete rečenicu poput "tu je galeb", tada ću vam reći što ga čini istinitim, tamo gdje se tu nalazi galeb. To je apsolutno trivijalna stvar za reći, ali to je jedino što možemo reći prema minimalizmu o istini, ili gotovo jedino što kažemo - postoje zvona i zvizdaljke, ali to je jezgra pozicije. Druga pozicija koja me privlači mislim da je više poput one Donalda Davidsona, koji kaže da postoje stvari o istini, ali se moraju reći zajedno sa stvarima koje kažete o vjerovanju, o umu, o prirodi, o Gotovo svakom drugom aspektu filozofije. Dakle, istina ne može samostalno formirati zasebnu ili osebujnu temu. Zato sam neodlučan između tih dviju pozicija; One su vrlo blizu, ali zanimljivo su različite. Što se tiče apsolutne istine, nisam siguran da riječ "apsolutno" dodaje mnogo. Ne vjerujem da postoji koherentan koncept "relativne istine", iako postoje, naravno, presude koje neki ljudi čine i drugi ne čine. Ali kad god donosite presudu, želite reći nešto što je istinito. Stvarno punopravno, mislim, nije tačno apsolutno ili istina relativno. Nisam siguran da te kvalifikacije pomažu jako puno. Ali ako sam prisiljen odabrati, radije bih rekao apsolutno istinito.
U Oxford Companionu filozofiji Ted Honderich kaže da branite 'kvazi-realizam'. Slažete li se s ovim komentarom? Ako je tako, šta je tačno "kvazi-realizam"?
Da, slažem se s tim komentarom. Ted je u pravu o tome. Uveo sam pojam u poziciju na kojoj sam u etici bio prije mnogo, mnogo godina. Moja je ideja bila da postoji nešto ispravno o Humeovom mišljenju da je etika u osnovi stvar izražavanja stavova i onoga što je Hume nazvao 'strasti'. To je došlo do 20. stoljeća pod krinkom Freddie Ayerovog emotivizma, koji je također bio C.L. Stevensonova pozicija. Ali, široko  je napadnuta jer se smatra da ne može smisliti sve aspekte moralne misli. Na primjer, postoji način na koji govorimo o moralnoj istini, način na koji mislimo o sebi kao pogrješivim, kao što je moguće činiti stvari koje su moralno pogrešne. 'Realisti' o etici često tjeraju da se kao prigovor na emotivizam - sigurno ne čini da mi samo izražavamo svoje emocije u tim slučajevima. "Kvazi-realizam" bio je moja ideja da bismo mogli dati prikaz tih misli. Nismo ih morali odbiti kao što je učinio Freddie Ayer. Bio je srećan što je ikona i rekao da smo jednostavno falibilni kada imamo te misli. Ja sam pomirljiviji. Mislio sam da ih možemo prihvatiti, ali dajemo emotivistički ili ekspresivistički sjaj na ono što se događa, što mislim da je mnogo bliže Humeovoj poziciji. Hume nije ikonoklast o moralu: zapravo je konzervativni moralni mislilac. Ali on misli da etički ono što se događa dok moralizirate jest da izražavate svoje osjećaje. I to je dio s kojim se slažem
Mnogi vas smatraju pragmatičarima. da li se takvim vidite?
U filozofskom smislu, ne, ne mislim tako. Sigurno nisam sljedbenik Williama Jamesa, ili Charlesa Sandersa Peircea, iako je njegovu poziciju teško identifikovati. Međutim, imam veliku simpatiju s jednim elementom pragmatizma, koji je stajalište da je naš cijeli sustav vjerovanja, naš cijeli sustav pojmova, u nekom smislu darvinistička prilagodba. Dakle, naši procesi mišljenja su uređaji koji nam omogućuju preživljavanje u svijetu. Sada, ako to čini pragmatičarem, onda pretpostavljam da sam pragmatičar, ali mislim da bi bolji pojam bio naturalist. Želim prirodnu priču o suđenju i istini.
Vaša knjiga, Being Good  , nedavno je objavljena. Mislim da je to jasno napisani uvod u neka temeljna etička pitanja. Što vas je osobito motivisalo da napišete „being good"?
 
Pa, dvije stvari: upravo sam završio veću knjigu o etici ili, ako vam se sviđa, više profesionalnih knjiga, vladajućih strasti, a ja bih upravo napisao i mislio i uživao pisati toliko. To je pokušaj da široj javnosti budu dostupnija neka od glavnih pitanja filozofije. I pomislio sam, dobro, ako bih to mogao učiniti za ta glavna pitanja, možda bih to mogao učiniti za pitanja u etici koja me zanimaju, i tako je došlo do „being good“..
Koje su vaše misli o suvremenoj metafizici?
Malo pessimistične, zapravo! Mislim da filozofija trenutno nije u zlatnom dobu; Možda to nikada nije ni bila. Mislim da postoji velika nesigurnost i neizvjesnost po pitanju toga u kojem smjeru metafizika treba da krene.
Zašto mislite da je to slučaj?
Razmotrimo na primjer filozofiju uma koja ima središnji metafizički (možda središnji metafizički) fokus. Mislim da je prije trideset godina bilo puno optimizma da neka kombinacija funkcionalizma, možda neke ideja Wittgensteina, neke ideje koje su preostale iz behaviorizma, neka kombinacija toga zapravo nam omogućuje stvaranje nove vrste razumijevanja prirode Uma. Mislim da djelimično pod uticajem znanstvenosti, što stvara preoptimiznost o tome što nam znanost može reći u tom području, zapravo smo se vratili na mnogo primitivniju filozofiju uma... Dobijate filozofiju koja se zaustavlja na epifenomenalizmu, ili nemogućnosti zamišljanja kauzalne interakciju između uma i tijela. Mislim da je to regresivno i tužno i mislim da je u osnovi predmet prilično blizu tla na kome će stati.
Koji smjer  će filozofija u 21. vijeku?
Jeste li i pesimisti u vezi toga? Ne, nisam pesimist prema filozofiji uopšteno. Mislim da sam samo pesimističan o metafizici, a posebno o nekim dijelovima metafizike. Ostalim dijelovima za koje mislim da su mogli biti puno bolji; Na primjer, filozofija modaliteta. Mislim da su zanimljiv posao učinili na vrijeme ljudi poput Hugha Pricea i Hugha Mellora. Dakle, mislim da postoje mjesta na kojima metafizika može napredovati. Pretpostavljam da će ono što ljudi žele iz filozofije tokom slijedećih 30 godina puno više biti u društvenoj, političkoj i moralnoj sferi nego u metafizici. Mislim da će događaj 11. septembra samo ubrzati taj proces.
Sada se okrenimo nečem drugom.  U nedavnom razgovoru s Philosophy For All, rekli ste da vjerujete da ne postoji "globalno zatopljenje". Pa, to je kontroverzna primjedba. Možete li ukratko objasnite što vas je uvjerilo da je to slučaj?
Da, to je namjerno izazovna primjedba. Koristio sam to zapravo ilustrirajući moje stajalište da su ljudska uvjerenja vrlo često potaknuta njihovim emocijama. No, zapravo mislim da su znanstveni dokazi o tom fenomenu  vrlo slabi ili da ne postoje. Ne postoji dobro mjerenje globalnog zatopljenja. Postoje loša mjerenja korištenjem zemljanih, rasprostranjenih, sporadičnih, primitivnih instrumenata nazvanih "Stevenson Boxes", često smještenih u blizini zračnih luka i gradova koji doista pokazuju zagrijavanje, ali je globus puno veći i najbolje mjerenje Temperatura atmosfere daju sateliti i meteoro logični baloni. A ako idete na web stranice za one, oni pokazuju više ili manje ravne grafikone.
Zašto mislite da velika većina znanstvenika zapravo ne dijeli vaš stav o ovom pitanju?
Mislim da nije istina za veliku većinu znanstvenika. Mislim da se ono što se dogodilo jest da su pitanja zaštite okoliša postala vrlo, dominantna i da je uspostavljeno više tijela. Najuticajnije je Međunarodna zajednica Ujedinjenih naroda o kontroli klime (IPCC). Oni su proizveli plan izvrsne znanosti, uključujući i mjerila na koja se oslanjaju, no tada postoje javne izjave. I javne izjave uvijek su bile mnogo više alarmantne od procjena koje zapravo sugerišu kako bi trebalo biti.
Ali postoji opšte uvjerenje da postoji "globalno zatopljenje".
Da, dijelio sam to uvjerenje do prije šest mjeseci. Onda sam otišao na Novi Zeland, gdje me je čovjek imena Denis Dutton uputio u nešto od skeptične literature o tome i na web stranice o kojima govorim, a koje su proizveli tijela poput NASA-e i Nacionalne oceanografske i atmosferske uprave Sjedinjenih Država. Značajna je razlika između percepcije javnosti i percepcije novinskih medija i znanosti. Ali vidite da mislim da dovoljno znanstvenika zapravo ima motiva za nastavak neusklađenosti, jer to je način na koji ostaju u centru pažnje i dobijaju sredstva i vrijeme za kompjuterom. Ne kažem da je to prevara, samo kažem da je mehanizam koji  oblikuje ljudska uvjerenja.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pet 9 Mar - 22:33

4. Robert Brandom



Robert Boyce Brandom ( 13. Mart 1950.)  je američki filozof koji predaje na Sveučilištu u Pittsburghu. Djeluje prvenstveno na polju filozofije jezika, filozofije uma i filozofske logike, a njegov rad očituje i sistemske i istorijske interese u tim temama. Njegov je rad predstavio "prvo potpuno sustavno i tehnički rigorozno pokušavanje objašnjavanja značenja jezičkih stavki u smislu njihove društveno normirane upotrebe " meaning as use", čime se također daje ne- reprezentativistički prikaz intencionalnosti misli i racionalnosti djelovanja.
Robert Brandom stekao je doktorsku disertaciju na  Univerzitetu Princeton 1977. Oslanjajući se na filozofiju Ludwiga Wittgensteina, Immanuela Kanta i Wilfrida Sellara, Brandom je proveo veći dio svog rada fokusirajući se na odnos između društveno normativne upotrebe jezika i značenja jezičkih stvari. Najuticajniji Brandomov rad je u oblasti semantike, što se najbolje može prepoznati iz njegove knjige  „Making it Explicit“ (1994). U ovom tekstu Brandom istražuje ulogu zaključka u pripisivanju značenja jezičkim izrazima, tvrdeći da se značenje izraza razvija kroz ono što možemo zaključiti o tom izrazu u odnosu na druge izraze, o kojima se upravlja našom sposobnošću da to učinimo prema društvenoj normi upotrebe jezika.
Brandom je, između ostalog, još objavio zbirku eseja o istoriji filozofije, „Tales of the Mighty Dead“ (2002), kritičku i povjesnu skicu onoga što on naziva "filozofijom intencionalnosti". Urednik je zbornika radova o filozofiji Richarda Rortyja, „Rorty and His Critics“ (2000).  Postoji mnogo odrađenih intervjua sa ovim filozofom, a u jednom od njih, u 3:AM Magazine, odgovarajući na neka od postavljenih pitanja, kaže o sebi slijedeće ;
„3: AM: Povezujete klasičnu analitičku filozofiju  i američki  Pragmatizam. Znači, za one od nas koji su izvan svega toga, možete li najprije reći šta ste preduzeli kako biste bili svjesni analitičke filozofije i jezičkog obrata?
 
RB: Zainteresiran sam za jezik, jer to je ono što čini nas pametnim, a ne samo osjetilnim stvorenjima. Zainteresiran sam za nas kao bića koja pokazuju prepoznatljivu vrstu razumijevanja: diskurzivna, tj. Konceptualno artikulirana razumijevanja. Od početka sam  shvatio da je ključno za shvatiti kako sintetizirati dvije perspektive na kojima su se filozofi razvili u okviru ovog fenomena. S jedne strane, postoji perspektiva logističke tradicije Fregea, Russella, Carnapa i Tarskog, uzimajući svoju polazišnu tačku od činjenice da su prva vrsta značenja ili pojmovi na kojima smo dobili (got) formalno držanje značenja i koncepti izraženi u apstraktnim, nemarnim, monološkim matematičkim vrijednostima (calculi). S druge strane, postoji više-manje antropološka perspektiva široko pragmatične tradicije koja obuhvata ne samo Peircea, Jamesa i Deweya, već i poznog Wittgensteina i Heideggera.  „Being and Time“ bavi se diskurzivnom praksom korištenja prirodnih jezika kao obilježja prirodne istorije stvorenja poput nas - s onim što omogućuje da se uključimo u takve prakse i kako smo to transformisali i osnažili.
Ove dvije perspektive podudaraju se s onim što mislim o projektima formalne i filozofske semantike. Formalna semantika započinje primitivnim asocijacijom neke vrste semantički relevantnih „whatsis“ s jednostavnim izrazima, a prvenstveno se bavi algebarskim generiranjem na toj osnovi povezanosti semantički relevantnih sadržaja s kompleksnim izrazima. Filozofska semantika je krajnji izvještaj o tome šta činimo u našoj društvenoj diskurzivnoj praksi kako bismo utvrdili povezanost izraza s semantičko relevantnim sadržajima i kako takva udruga onda može osvijetliti norme koje regulišu korištenje tih izraza.
Ove dvije struje misli - logistička tradicija kompozicijske formalne semantike koja studira jezik kao matematički objekt i naturalistička antropološka tradicija koja studira jezik kao društvenu praksu - odgovaraju perspektivama u sklopu analitičke filozofije i pragmatizma koje sam zainteresovan da sintetišem, okupim  u jednu sinoptičku viziju.
 
3: AM: A onda postoji pragmatizam - i američke i Wittgensteinove vrste na koji se oslanjaš i razvijaš. Nisu li to alternativa, a ne proširenje analitičkog pristupa? Nije li pozni Wittgenstein u „Philosophical Investigations'' reagovao protiv analitike - i sebe iz ranijih godina? Kako uspijevate pokrenuti pragmatizam u analitičkom duhu i zašto?
RB: Lako je vidjeti pragmatizam kao ne samo kritički nego i antitetički prema analitičkoj filozofiji koja se bavi značenjima. Wittgensteinov pragmatizam o diskursivnosti  poziva nas da pomaknemo pažnju od usredotočenosti analitičara na značenje i zabrinutost za upotrebu - od semantike u tradicionalnom smislu do pragmatičnosti u širem smislu. Rorty,  poput Deweya,  želi zamijeniti glavni koncept predstavljanja analitičke filozofije zbog brige o suočavanju i praktičnom dogovoru. Heidegger premješta opis i objašnjenje karakteristično za Vorhandenheit kao kasni dolazak župne podregije više primordijalnog Zuhandenheita. I tako dalje. Čini se da je i sam Wittgenstein uobličio „iscrtao“ (drawn) semantički nihilističke zaključke iz njegova prvenstva društvenih praksi koje čine upotrebu jezičkih izraza. Metodološki pragmatičari tvrde da je tačka povezivanja značenja s izrazima (kao teoretskim postulatima) bila kodiranje svojstava koja regulišu njihovu upotrebu. Wittgenstein je smatrao da je upotreba u pitanju tako složena i raznovrsna, a prije svega tako plastična i varijabilna, da se suprotstavlja takvom podvrgavanju. Ovo je tačka u kojoj je njegov obožavatelj Charles Travis u našem vlastitom danu (in our own day) naglasio primjere koji pokazuju neizbježnu "prigodnu osjetljivost" čak i najobičnijeg empirijskog deskriptivnog vokabulara - od kojih je također privukao skeptične zaključke o perspektivama za kompozicijski uslovljenu semantiku kako je klasično zamišljena.
                                           *                           *                              *
Predstavljanjem uslovnih i negacijskih zamisli omogućuje se da ti normativni stavovi budu eksplicitni kao sadržaji tvrdnji koji su sami utvrdivi - to jest u obliku u kojem se mogu tražiti i dati razlozi za njih. Slažem se s Sellarsom (koji prati Kanta u tom smislu) uzimajući u obzir da je bitan element sadržaja koncepata iskazan korištenjem običnog empirijskog deskriptivnog rječnika – šta više, ono što razlikuje izvorno opisni rječnik od puke diskriminirajuće oznake - jest njihovo sudjelovanje u subjektivno snažnom rasuđivanju.  Aletski modalni rječnik omogućava nam eksplicitno reći ono što se implicitno obavezujemo korištenjem takvog opisnog vokabulara.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pet 9 Mar - 22:35

5. Tyler Burge



Tyler Burge je doktorirao na Prinstonu 1971.godine , a trenutno je ugledni profesor filozofije na UCLA.  Prvenstveno je poznat po svom radu iz filozofije uma,  logike, epistemologije, filozofije jezika i istorije filozofije. Burge je bio najuticajniji po svom članku " Individualism and Self-Knowledge " (1988). U osnovi, Burge je zagovarao  koncepciju Uma u kojem sadržaji vlastitih misli nisu u potpunosti produkt pojedinca, već su u određenoj mjeri i proizvod okoline. Značajno, Burgeova teorija sukobljava se s kartezijanskim modelom uma, zadržavajući je samo ograničeno, umjesto da potpuno odbije kartezijanski model. Ta je teorija bila kontroverzna, jer njegovi kritičari tvrde da potkopava tvrdnje o vlastitom sadržaju misli.
Burge se zalaže za anti-individualizam. Prema Burgeovim riječima, anti-individualizam je teorija koja tvrdi sljedeće: "određivanje mnogih psihičkih vrsta osobe ili životinja ... nužno ovisi o odnosima koje osoba nosi u fizičkom ili u nekim slučajevima društvenom okruženju".  Ovo je gledište, uz još neke  varijante,  nazvano "eksternalizmom sadržaja" ili samo "eksternalizmom". Burge favorizuje "anti-individualizam" nad tom terminologijom, dijelom jer smatra da je središnje pitanje ono što određuje sadržaj, a ne gdje Sadržaj može biti smješten, kao što sugeriše "eksternalizam" (Burge 2003, 435-6). Naša  uvjerenja  ovise o konvencionalnom značenju koje određuje jezička zajednica. Burge tvrdi na sličan način da su uvjerenja osobe ovisna o fizičkom svijetu.
Burge je proširio tezu anti-individualizma u područje teorije vizije, tvrdeći da sadržaj reprezentacija koje postavlja računska teorija vida, poput onoga pionirskog Davida Marra, ovisi o okolišu evolucijske povijesti organizma .
Anti-individualizam u vezi sa mišljenjem  je kontroverzna teza. Osporena je na brojnim osnovama. Na primjer, tvrdilo se da teza potkopava autoritativno znanje osobe o vlastitom sadržaju misli. Također se mislilo da uzrokuje probleme za naše razumijevanje načina na koji mentalna stanja uzrokuju ponašanje.  Burge  tvrdi da je anti-individualizam kompatibilan s poznavanjem vlastitih mentalnih stanja. Također je tvrdio da ne predstavlja nikakav problem za naše razumijevanje uzročnosti.
U istoriji filozofije objavio je članke o filozofiji Gotliba Fregea i René Dekarta.  Zbirka njegovih spisa o Fregeu, zajedno s znatnim uvodom i nekoliko postkriptova autora, objavljena je  2005. U epistemologiji je pisao o temama kao što su samopoznavanje, interlokacija, razmišljanje i sjećanje i refleksija (Burge 2013). Možda je najpoznatiji po svom doprinosu filozofiji uma, uključujući njegove stavove o „de re belief“ i, posebno, anti-individualizam u odnosu na mentalni sadržaj, koji je također poznat kao eksternalizam, stajalište da  sadržaji nečije Misli djelimično ovise o vanjskom okruženju.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sub 10 Mar - 21:23

6. Nancy Cartwright



Nancy Cartwright odbranila je doktorsku disertaciju iz filozofije na Univerzitetu Ilinois u Čikagu, a trenutno je profesor filozofije na Kalifornijskom univerzitetu u San Diegu i Univerzitetu Durham. Također ima titulu profesora Emeritusa na Londonskoj školi ekonomije, član je britanske akademije,  počasni je predsjednik na Nacionalnom univerzitetu Tsing Hua u Tajvanu, te je gostujući istraživački član  na Univerzitetu Ca 'Foscari u Veneciji. Ona je suosnivač Centra za knjigu Filozofije prirodnih i društvenih nauka na Londonskoj školi ekonomije i Centra za humanističke nauke na Univerzitetu Durham. Cartwrightovo djelovanje prvenstveno je usmjereno na filozofiju nauke. Naime, Cartwright je uticajna zbog njene usresređenosti na stvarnu praksu nauke, umjesto na apstraktno teoretiziranje koje se obično izvodi na području filozofije nauke.
 
Njen  pristup filozofiji nauke povezan je s "Stenfordskom školom": Patrick Suppes, John Dupré, Peter Galison i Ian Hacking. Karakteriše ga naglasak na znanstvenu praksu, nasuprot apstraktnim znanstvenim teorijama.  Cartwright je ostvarila važan doprinos raspravama o prirodnim zakonima, uzročnosti i kauzalnom zaključivanju, naučnim modelima u prirodnim i društvenim naukama, objektivnosti i jedinstvu nauke. Njen nedavni rad fokusira se na dokaze i na korištenje u informisanju o političkim odlukama
 
. „Carl Hoefer opisuje Cartwrightovu filozofiju u slijedećim terminima:
 
Filozofija nauke Nensi Cartwright-a je, po njenom mišljenju, oblik empirijskog, ali empiricizma u stilu Neuratha i Milla, a ne Humea ili Carnapa. Njena zabrinutost nije sa problemima skepticizma, indukcije ili demarkacije; Ona se brine o tome kako aktuelna nauka postiže uspjehe koje postiže i kakve su metafizičke i epistemološke pretpostavke potrebne za razumijevanje tog uspjeha.
Cartwright, kao i mnogi angažovani naučnici , ima prilično pragmatičan / realistički stav prema promatranjima i intervencijama koje su napravili naučnici i inženjeri, a naročito prema njihovim vezama s kauzalitetom: Naučnici  vide nečistoće (impurities) koje uzrokuju gubitak signala u kablu i potiču „obrnutu (inverted) populaciju“, uzrokujući da se izgubi (causing it to lase). S obzirom na te polazišne tačke, ne može se postaviti pitanje skeptičkog stava prema uzročnicima, ni u jednini ni u generičkom obliku. Temeljna uloga (ili bolje, uloge) uzrokovana uzrokom u znanstvenoj praksi je neporeciva; Ono što Cartwright radi, dakle, preoblikuje empirizam iz temelja na temelju ovog uvida.“
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sub 10 Mar - 21:26

7. David Chalmers



 David Chalmers je filozof i kognitivni naučnik poznat po svom radu u okviru filozofije uma, filozofije jezika i njihove tačke preklapanja s kognitivnom naukom.  Chalmers identifikuje svoje filozofsko gledište kao "naturalistički dualizam" i kritikuje fizička redukcionistička objašnjenja mentalnog iskustva, navodeći "explanatory gap" („jaz razjašnjenja“) između računa objektivnog i subjektivnog iskustva.  On je najpoznatiji po svojoj uticajnoj formulaciji "teškog problema  svijesti“ i njegovom uvođenju eksperimenta mišljenja, koji je upotrebio za tvrdnju da fizička svojstva sama ne mogu objasniti spoznaju i osjećaj.
   Da bismo utvrdili polazišnu osnovu problematike koju Chamblers razmatra navešćemo uvodni dio jednog njegovog izlaganja (koje je cijelo priloženo u linku ispod  ovog teksta).
    „Upravo sada u vašoj glavi vrti se film. To je izuzetan višetračni film. Snimljen je u 3D tehnici s vrhunskim zvukom za ono što sada gledate i slušate , ali to je samo početak toga. Vaš film se može onjušiti, okusiti i dotaknuti. Osjeća ono što i vaše tijelo osjeća ; bol, glad, orgazme. Ima i emocije, ljutnju i sreću. Ima i sjećaja, poput scena iz vašeg djetinjastva, koje se odvijaju pred vašim očima. Popraćeno je konstantnom glasovnom naracijom usklađenom s tokom vašeg razmišljanja. U samom srcu filma se nalazite vi koji ovo direktno doživljavate. Ovaj film je vaš tok svijesti, subjekt iskustva, uma i svijeta.
    Svijest je jedno od fundamentalnih činjenica ljudske egzistencije. Svako od nas ima svoj unutrašnji film. Ne postoji ništa što nećemo spoznati ovako direktno. Barem sam ja direktno svjestan svoje svijesti. Ne mogu biti siguran da i vi posjedujete svjesti. Svijest je također ono što daje vrijednost životu. Da nismo svjesni, ničem se u našim životima ne bi mogao pripisati neki smisao ili vrijednost. Ali u isto vrijeme svijest je jedan od najmisterioznijih fenomena u svijetu...
   Da bismo integrirali svijest u nauku, potrebne su nam neke radikalne ideje. Neki kažu da nauka o svijesti nije moguća. Nauka je po prirodi objektivna. Svijest je po prirodi subjektivna. Tako da nikad ne može biti nauke svijesti. Većim dijelom XX. vijeka to je gledište preovladavalo...
  Neuroznanstvenici kao Francis Crick i fizičar kao Roger Penrose rekli su da je sada vrijeme da se nauka uhvati u koštac sa sviješću. Centralni dio nauke o svijesti u posljednjim godinama je istraživanje korelacije, korelacije između određenih područja mozga i određenih stanja svijesti.
 
Za elementarno razumijevanje ovog filozofa također može pomoći i slijedeće ;
 David J. Chalmers, "Facing Up to the Problem of Consciousness" Journal of Consciousness Studies 2 (3), 1995, pp. 200-219
 -   Zašto ova obrada informacija ne ide dalje "u mraku", bez ikakvog unutrašnjeg osjećaja? ... Znamo da se svjesno iskustvo pojavljuje kada se te funkcije izvode, ali sama činjenica da se ona pojavljuje središnja je tajna. Postoji objašnjenje jaza [J. Levine, "Materialism and qualia: The explanatory gap" Pacific Philosophical Quarterly 64:354-61, 1983] između funkcija i iskustva, a trebamo jedan eksplanatorni most da ga pređemo.
 - Laki problemi svijesti su oni koji se čine direktno podložnim standardnim metodama kognitivne znanosti, pri čemu se pojava objašnjava u smislu računarskih ili neuronskih mehanizama. Teški problemi su oni za koje se čine da se odupiru tim metodama. ... Stvarni problem svijesti je problem iskustva. Kad razmišljamo i vidimo, postoji utisak obrade informacija, ali postoji i subjektivni aspekt. ... Kad vidimo, na primjer, doživljavamo vizuelne senzacije: osjećaj kvaliteta crvenila, iskustvo tame i svjetlosti, kvalitet dubine u vidnom polju. Ostala iskustva idu zajedno s percepcijom u različitim oblicima: zvuk klarineta, miris. Tada su tjelesne senzacije, od boli do orgazama; Mentalne slike koje se iznutra oblikuju; Osjećaj osjećaja emocija i iskustvo struje svjesne misli.
-  Još jedan koristan način da se izbjegne zbrka [Allen Newell 1990 Unified Theories of Cognition] je rezervisati pojam "svijest" za pojave iskustva, koristeći manje opterećeni pojam "svijest" za jednostavnije fenomene ... Ako bi takva konvencija bila široko prihvaćena, komunikacija bi bila mnogo lakša; Kako stvari stoje, oni koji govore o "svjesnosti" često se međusobno saopštavaju.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sub 10 Mar - 21:29

8. Noah Chomsky



Avram Noam Čomski (Avram Noam Chomsky) profesor je lingvistike na institutu za tehnologiju u Masačuetsu. Polje djelovanja i interesovanja Čomskog obuhvata, između ostalog, lingvistiku, obrazovanje, politički sistem, informacionu tehnologiju, savremeno društvo. Rođen je 7. Decembra 1928. godine u Filadelfiji. Zaslužan je za razvoj teorije o generativnoj gramatici koja se smatra najvećim doprinosom gramatici u prošlom vijeku.
Čomski posmatra gramatiku kao znanje koje posjeduju osobe koje su govornici određenih jezika. On smatra da je većina našeg znanja urođena i da je djeci potrebno predstaviti samo određena obilježja maternjeg jezika. Urođeno lingivstičko znanje on naziva univerzalnom gramatikom. Po njemu, najubjedljiviji dokaz za postojanje univerzalne gramatike jeste uspješno usvajanje maternjeg jezika od strane djece  za kratak period.
Proučavao je razne vrste formalnih jezika koji mogu da sadrže ključne osobine ljudskog jezika. Svaka „uspješna“ vrsta može da stvara široki skup formalnih jezika. Čomski je dokazivao da oblikovanje nekih aspekata ljudskog jezika zahtjeva kompleksniju formalnu gramatiku za razliku od drugih oblikovanja ; regularni jezik je dovoljno moćan  da oblikuje morfologiju engleskog jezika, ali nije dovoljno snažan da oblikuje njegovu sintaksu. Njegovo najpoznatije djelo iz fonologije je „Zvučni obrazac engleskog jezika“ koje je izdao zajedno sa Morisom Halom, što je ujedno i njegovo zadnje djelo iz te oblasti.
Čomski poststukturalističke u postmoderne kritike smatra neodgovarajućim. Vjeruje da je nauka dobar način da se počne istorija i razumiju ljudski poslovi ; „Mislim da je studiranje nauke dobar način da se stigne do oblasti kao što je istorija. Razlog je što učiš šta dokazi znače, učiš šta je očiglednost, učiš šta i kad ima smisla kao pretpostavka, šta će biti ubjedljivo. Ti analiziraš načine razumnih istraživanja, koji su mnogo plodonosniji u nauci nego bilo gdje drugo...“.
Čomski je bio politički angažovan tokom cijele karijere i izražavao je mišljenje o politici i svjetskim događajima koje je bilo široko prihvaćeno, navođeno, publikovano, te predmet opsežnih razmatranja.  On tvrdi da je „Moć uvijek nelegitimna ako se ne dokaže kao legitimna. Ako ne može biti dokazana, treba da se skloni. Vlast koja stavlja neke iznad drugih je nezakonita pod pretpostavkom sličnoj kao što je upotreba sile od strane nacije“. On također tvrdi da ne postoji velika razlika između robovanja i izdavanja sebe vlasniku, što naziva „ropstvom nadnice“. On prepoznaje to kao „napad na lični integritet koji uništava i narušava našu slobodu“.
Noam Čomski kritikovao je vanjsku politiku SAD-a. Isticao je postojanje dvostrukih standarda koji rezultuju masovnim kršenjem ljudih prava. SAD imaju istoju promocije, potpomaganja i savezništva sa nedemokratskim i represivnim organizacijama i državama. Dokazivao je da masovni mediji u SAD široko služe kao dio propagande američke vlade i njenih korporacija.
 
„Dvadesetog septembra 2006. venecuelanski  predsjednik Hugo Čavez preporučio je knjigu Čomskog pod naslovom „Vođstvom ili opstanak : Američko traganje za globalnom nadmoći“ tokom njegovog govora na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Čavez je izjavio da je to dobra knjiga za čitanje zato što pokazuje zašto je Amerika najveća opasnost za svjetski mir, što je prouzrokovalo dugotrajni aplauz od većine na tom sastanku.“
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sub 10 Mar - 22:08

9. Andy Clark



Dr. Endi Klark je profesor filozofije i šef katedre za logiku i metafiziku na Univerzitetu u Edinburgu. Ranije je predavao na Vašingtonskom univerzitetu u St. Luisu i Univerzitetu u Saseksu (Sussex) u Engleskoj. Klark je jedan od članova osnivačkog istraživačkog projekta Kontakt, čiji je cilj istražiti ulogu koju životna sredina ima u oblikovanju prirode svjesnog iskustva. Istraživački interesi Dr. Endi Klarka uključuju filozofiju uma, vještačku inteligenciju, uključujući robotiku, vještački život, otjelovljenu spoznaju i um, tehnologiju i kulturu. Dokumenti i knjige dr Klarka se bave filozofijom uma i smatra se vodećim naučnikom u oblasti proširenja uma (mind extension). Također je pisao o konektivizmu, robotici i ulozi i prirodi mentalne reprezentacije.
Klark je možda  najuticajniji zahvaljujući njegovom razvoju  "proširenog uma", koji je predstavljen u eseju "The Extended Mind" (1998) u koautorstvu sa Dejvidom Čalmersom. U ovoj hipotezi, na temelju gore pomenute ideje, tvrdi se da um i svijet formiraju neku vrstu povratne informacije u kojoj je u um smješteno ne samo individualno iskustvo svijeta, već ga je proširilo okruženje  koje smo doživjeli.
Profesor Endi Klark u svojoj vizionarskoj knjizi "Natural-Born Cyborgs" tvrdi da um „proširen“ tehnologijom dolazi u iznenađujućem nizu oblika. Oni uključuju najbolje od naših starih tehnologija: olovku, papir, džepni sat,... Uključuju sve snažne, prenosne strojeve koji povezuju korisnika na sve „reaktivniji“ svjetski internet. Uskoro će uključivati postupno ukidanje i međusobno povezivanje brojnih svakodnevnih predmeta u našim kućama i kancelarijama. 
"Kako naši svjetovi postaju pametniji i upoznaju nas bolje i bolje", piše Endi Klark, "postaje sve teže i teže reći gdje se svijet zaustavlja i počinje osoba".
Klark razmatra "snažan, prenosni stroj koji povezuje korisnika na sve osjetljiviji World Wide Web", kao i "postepeno uklanjanje i povezivanje mnogih svakodnevnih predmeta u našim kućama i kancelarijama". Ali njegov interes nije prvenstveno u novoj tehnologiji. "Umjesto toga", piše on, "to je da govorimo o nama, o našem osjećaju ja, i o prirodi ljudskog uma. Cilj nije pogoditi ono što bismo uskoro mogli postati, već da više cijenimo ono što smo već : stvorenja čiji su umovi posebni upravo zbog toga jer su prilagođeni tome da pomiješaju i podudaraju se s neuralnim, tjelesnim i tehnološkim potezima. "
Prema Klarku, moramo se odreći predrasude "da sve stvari o umu moraju zavisiti isključivo od onoga što se odvija unutar biološke kožne torbe, unutar drevne tvrđave kože i lobanje". On predstavlja kognitivne tehnologije kao "duboke i integralne dijelove sistema za rješavanje problema koji čine ljudsku inteligenciju. Oni se najbolje vide kao odgovarajući dijelovi računskog aparata koji čine naše umove."
 
Natural-Born Cyborgs :
 
 „Vidimo neke od "kognitivnih fosilnih tragova" kiborške osobine u istorijskoj procesiji moćnih kognitivnih tehnologija koje počinju govorom i brojanjem, prvo se pretvaraju u pisani tekst i brojke, a zatim u rano printanje (bez pokretnih fontova), pa revolucije pokretnih slova i štampača, a najnovije do digitalnih kodova koji donose tekst, zvuk i sliku u jedinstveni i široko prenosivi format. Takve tehnologije, jednom ubrzavajući u različitim aparatima i institucijama koje nas okružuju, urade mnogo više nego što samo omogućavaju eksterno skladištenje i prenos ideja. Oni čine, želim reći, kaskadu "nadogradnje umova" (mindware upgrades) : kognitivni preokreti u kojima se djelotvorna arhitektura ljudskog uma mijenja i transformiše.
Štaviše, upotreba, dostignuća i transformativna ovlaštenja ovih kognitivnih tehnologija eskaliraju. Novi talasi korisničke osjetljive tehnologije mogu uskoro dovesti ovaj drevni proces u vrhunac, s obzirom na to da naši umovi i identiteti postaju sve dublje upleteni u ne-biološku matricu mašina, alata, rekvizita, kodova i polu-inteligentnih dnevnih objekata.
Mi ljudi smo zaista uvijek bili umješani u usmjeravanje naših umova i vještina u oblike naših trenutnih alata i pomagala. Ali kada ovi alati i pomagala počnu da se vraćaju unazad - kada se naše tehnologije aktivno, automatski i stalno prilagođavaju nama, baš kao što radimo s njima - onda linija između alata i korisnika zaista postaje čvrsta. Takve tehnologije će biti manje poput alata a više kao dio mentalnog aparata osobe. One će ostati alat samo u tankom i na kraju paradoksalnom smislu u kojem je moja sopstvena nesvjesno operativna neuronska struktura alat.
Ja stvarno ne "koristim" svoj mozak. Ne postoji toliko efemeran korisnik. Umjesto toga, rad mozga je dio onoga što me čini ko i šta sam. Tako je i sa ovim novim talasima osjetljivih, interaktivnih tehnologija. Kako su naši svjetovi postali pametniji i upoznaju nas sve bolje i bolje, postaje sve teže i teže reći gdje se svijet zaustavlja i osoba počinje.
...
Zato razmislite o kratkom ali reprezentativnom primjeru. Uzmite poznati proces pisanja članka za novine, akademski rad, poglavlje u knjizi. Součen , konačno, sa sjajnim završenim proizvodom, dobar materijalist može samo čestitati svom mozgu na svom dobrom radu. Ali ovo je pogrešno. Zbunjujuće je ne samo zato što (kao i obično) većina ideja uopšte nije bila naša vlastita, ali zato što struktura, oblik i tok finalnog proizvoda često zavisi od složenih načina na koje sarađuje i zavisi od različitih posebnih karakteristika medija i tehnologija sa kojima kontinuirano interaguju.
Obično mislimo na naše biološke mozgove kao izvor tačke cjelokupnog sadržaja. Ali ako malo pomnije gledamo ono što često možemo naći je da biološki mozak sudjeluje u nekim moćnim i iteriranim petljama kroz kognitivno tehnološko okruženje.“


Endi predviđa razvoj kognitivne protetike ili elektronska poboljšanja mozga, samo kao slijedeći logični korak u prirodnoj integraciji ljudskog uma sa tehnologijom. Njegovi istraživački interesi uključuju i eksperimente za ljudske i elektronske integracije, kao i tehnološki napredak u neposrednoj ljudskoj komunikaciji i njihovom korištenju u društvu.
Nazad na vrh Ići dole
EROTIC MAN

Master
Master

avatar

Muški
Poruka : 25251

Učlanjen : 17.03.2015

Raspoloženje : kako ja hoću


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Pon 12 Mar - 14:22

happy   i  kiss  za temu Mala. 

kad završiš onda ću staviti mog favorita ako ga ti ne staviš u međuvremenu.  Very Happy
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:13

@EROTIC MAN ::
happy   i  kiss  za temu Mala. 

kad završiš onda ću staviti mog favorita ako ga ti ne staviš u međuvremenu.  Very Happy

Hvala,nadam se da ce i on biti na ovom spisku .
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:15

10. Daniel Dennett



Danijel Denet (Daniel Clement Dennett III) rođen je 28. marta 1942.godine u Bostonu.  Denet je kognitivni naučnik pored toga što je filozof, a njegov rad razmatra filozofiju uma i nauke u odnosu na polja kognitivnih nauka i evolucionu biologiju. Diplomirao je na Harvardu 1963.godine pod mentorstvom profesora W. V. Quinea. Doktorirao je filozofiju 1965. na Oksfordu.
Član je Međunarodne akademije humanizma, 2004. godine Američka udruženje humanista proglasilo ga je humanistom godine. Februara 2010. postao je član počasnog odbora fondacije "Freedom From Religion" za posebne zasluge u tom području. Godine 2012. dobio je Erasmus-ovu nagradu, za posebne zasluge u popularizaciji nauke i kulture u Evropi.




U svojim se istraživanjima najviše bavi filozofskim pitanjma svijesti, filozofijom uma i vještačkom inteligencijom. Pripada filozofskoj struji funkcionalizma, koja u kognitivnoj znanosti zastupa stav da se funkcionisanje uma temelji na logičkim funkcijama koje se mogu matematički predstaviti.
Iako je postigao zapažene rezultate u filozofiji uma i kognitivnoj nauci, kao što je stav da je svijest rezultat interakcije između fizičkih i kognitivnih procesa u mozgu u njegovoj knjizi Consciousness Explained (1991), Denet je možda najpoznatiji po svojoj kritici religije. Denet, ateista i snažan zagovarač evolucije često je bio kritikovan od strane religioznih grupa, njima duguje svoju neslužbenu titulu jednog od „četiri jahača novog ateizma“ (Richard Dawkins, Sam Harris, Christopher Hitchens). U svojoj knjizi Darwin's Dangerous Idea : Evolution and the Meanings of Life (1995), Denet tvrdi da se porijeklo morala može naći u evoluciji, a ne iz apstraktnih izvora.
U intervjuu koji je The Guardian uradio sa ovim filozofom, povodom objavljivanja njegovog djela From Bacteria to Bach and Back, Denet izlaže određene stavove  u vezi sa trenutno izraženim pojavnostima u svijetu. On će reći da meme, jedinice kulturnog prenosa, igraju značajnu ulogu u provisanju sadržaja, znanja i informacija, kao i da predstavljaju veliku opasnost zahvaljujući vlastitoj širokoj prisutnosti.
Termin “meme” osmislio je Ričard Dokins, jedan od rodonačelnika evolucionističke biologije još 1976. godine. On je mnogo prije Interneta ukazao da postoje ideje u društvu koje prolaze kroz pojedince i polako mutiraju kao virusi, zadržavajući neki svoj osnovni DNK. Sa pojavom Interneta, pojavio se i koncept Internet meme-a.
„Jedan od najmoćnijih i uznemirujućih dijelova Davkinsove vizije jeste da memi imaju vlastitu sposobnost. Na isti način na koji klice i virusi imaju vlastito stanje. To znači da postoje vrlo, vrlo uspješne meme, što je stvarno opasno.“
Također, Denet tvrdi da postoji princip višeg reda kada je riječ o lažnim informacijama. On postavlja pitanje ; „zašto reklame koštaju toliko na Super Bowlu? Odgovor: ne samo da posmatraju milioni ljudi već da milioni ljudi, stotine miliona ljudi, znaju da stotine miliona ljudi gleda. I to doprinosi dodatnom kredibilitetu. A mreža (web) nije takva. Ali kada imate Trampa koji tvituje za milione ljudi istovremeno, oni znaju da on tvituje za milione istovremeno. Dobija jednu od prednosti ovog kredibiliteta.
On, u intervjuu, ističe da svoj rad na problemima sa gugl (google) pretragom, navodeći primjer ; unošenjem pojma „holokaust“ u polje za pretragu pretraživač će predlagati po narudžbi laži, prevara,  itd. Ako naprimjer ukucamo „holokaust laži“ dobićemo rezlulate desetine neonacističkih sajtova koji govore da holokaust jeste laž. Ovu pojavu Denet vidi kao „dio oružane trke alata omogućene transparentnošću.“ To će potkopati mnoge dobre, kao i loše stvari. Sve to, pak sugeriše, prema njegovom mišljenju, da ulazimo u neku vrstu bezakonja (lawlessness).
„Počinjemo da se osiguravamo tehnološkim proročanstvima. Bićemo u mogućnosti dokazati da daju vrlo precizne razultate, rezultate koje ne možemo dobiti na drugi način. Također znamo da ne možemo razumjeti kako to rade. Ljudi pričaju o crnoj kutiji. To nisu samo vijesti. To nije samo politika. To je nauka.„
Na pitanje, „Koja je opasnost od svijeta u kojem čak i naučnici ne razumiju kako stvari funkcionišu?“, Denet će reći da je „do nedavno svijetom i prirodom upravljano kompetencijom bez razumijevanja. Ozbiljno shvatanje bilo čega je vrlo skorašnje, samo milenijum staro, čak ni milion godina staro. Ali sada smo na ivici prelaska u doba post-inteligentnog dizajna i ne trudimo se više da shvatimo. To je jedna od najpogubnijih misli za mene. Jer za bolje ili još gore, postavio sam shvatanje kao jedan od mojih najviših ideala. Želim da razumijem sve. Želim da ljudi razumiju stvari. Volim razumijevanje stvari. Volim objašnjavati stvari sebi i drugima. Uvijek smo imali puno ljudi koji su, sa dobrim razlogom, rekli: Oh, ne trudite se da mi objašnjavate kako funkcioniše automobilski motor, baš me briga. Samo pritisnem paljenje i odlazim."
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:16

11. Edmund Gettier



Edmund L. Getije je profesor emeritus Univerziteta Massachusetts Amherst, a njegov je rad usmjeren na epistemologiju. Gettier se ističe na ovom popisu jer, za razliku od mnogih njegovih kolega, od kojih su mnogi najpoznatiji po dugim, sažetim knjigama razvijenim tokom duge karijere, Gettierova slava i uticaj u filozofskoj igri proizilazi iz tri stranice dugog eseja napisanog na početku njegove karijere (koji je, kako se izvješćuje, samo napisao zarad publikacijske liste). Iako je kratak, " Is Justified True Belief Knowledge? (Je li opravdano pravo znanje vjere)“ (1963)  uticajan je daleko iznad svoje zanemarive  dužine, postavlja problem u središtu dugotrajne filozofske rasprave, a pretpostavlja se da je čitan na većini preddiplomskih studija filozofije  veći dio prošlog vijeka.
U pomenutom eseju, Getije je osporio klasičan model "znanja o pravičnom vjerovanju" (JTB), koji potiče još od Platona. Getije je koristio dva eksperimenta koji su pokazali da čak i ako su tri uslova modela JTB (Justified true belief) ispunjena tvrdnjom (tačno je, verujem da je tačno, opravdano verujem da je istina), to ne mora nužno značiti da je tvrdnja istinita. Zbog toga, Getije je tvrdio da model JTB-a nije dovoljan za utvrđivanje znanja, i da nam je potreban drugačiji konceptualni pristup kako bismo razumjeli šta je znanje. To je dovelo do takozvanog "Getijeovog problema", iako sam problem ne potiče od njega. Također je izazvao debate fundamentalizma i koherentizma u nastojanju dolaženja do odgovora vezanog za ovaj problem. Povlačeći se dok je bio na vrhuncu, Getije od tada nije objavio ništa, ali je izumio i predavao svojim studentima nove metode pronalaženja i ilustracije kontraproduktivnih modela u modalnoj logici, kao i pojednostavljenu semantiku za različite modalne logike. Neki filozofi, međutim, smatraju da je objašnjenje znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja već generalno dovedeno u pitanje kod Vitgenštajna, kasnije, sličan argument je pronađen u spisima Bertranda Rasela.
„Gotijeovi slučajevi su namijenjeni da ospore naše razumijevanje propozicionog znanja. Ovo je znanje opisano frazama tipa "znanje da se p", sa "p" zamjenjuje nekom indikativnom rečenicom (poput "Kengur nema krila"). To je poznavanje istine ili činjenice - znanje o tome kako svijet u svakom pogledu opisuje određena pojava "p". Obično, kada epistemolozi jednostavno govore o znanju, oni se referišu na propoziciono znanje. To je vrsta znanja koju sebi rutinski i fundamentalno pripisujemo.
Stoga je filozofski važno pitati šta je, u potpunosti, takvo znanje. Ako ne razumijemo u potpunosti šta je to, nećemo li biti u nemogućnosti da se razumijemo u potpunosti? To je mogućnost, kao što su filozofi već davno shvatili. Ta pitanja su drevna; Na svoj način, pitao ih je Platon.
I, prije Getijeovog izazova, različiti epistemolozi bi rutinski ponudili u odgovoru nešto manje ili više detaljne i precizne verzije slijedeće generičke trodjelne analize onoga što je za osobu imati znanje da  p (za bilo koje određeno "p" )
Verovanje. Osoba veruje da je P. Ovo verovanje može biti manje ili više pouzdano. I to bi moglo - ali nije potrebno - da se manifestuje u govoru osobe, kao što je ona rekla da p ili joj rekavši da ona vjeruje da je P. Sve što je potrebno, strogo govoreći, jeste da ona vjeruje da postoji (iako postoje najmanje dva druga svojstva koja će biti navedena).
Istina. Verovanje osobe da p mora biti istinito. Ako je netačna umjesto toga, tada - bez obzira šta je drugo dobro ili korisno u vezi toga - nije saznanje. To bi bilo samo nešto drugo, nešto manje. Sasvim sigurno, čak i kada je vjerovanje pogrešno  vjernik ga može osjećati kao istinito. Ali u toj okolnosti osjećanje bi bilo pogrešno; I tako vjerovanje ne bi bilo znanje, bez obzira koliko bi ga vjernik osjećao kao znanje.
Opravdanje. Vjerovanje osobe da p mora biti dobro podržano, na primjer zasnovano na nekim dobrim dokazima ili razlozima, ili možda nekom drugom vrstom racionalnog opravdanja. U suprotnom, vjerovanje, čak i ako je istina, može biti srećna pretpostavka. Bilo bi tačno bez znanja. To bi bilo samo nešto drugo, nešto manje.
Navodno (na standardnoj pre-Getijeovoj epistemologiji), svaki od ova tri uslova mora biti zadovoljen, ukoliko postoji znanje; I, podjednako, ako su svi zajedno zadovoljeni, rezultat je instanca znanja.“ (IEP, Stephen Hetherington,- Gettier Problems ; 2. The Justified-True-Belief Analysis of Knowledge)
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:18

12. Allan Gibbard



Kao dodiplomac, Alan Gibard je studirao matematiku i fiziku, prije nego što je stekao doktorat iz filozofije na Harvardu 1971. Godine, i  drži poziciju profesora za filozofiju  Ričarda Brandta na Univerzitetu u Mičigenu, Ann Arbor od 1994. do 2016. godine kada se penzioniše . Gibardov primarni fokus je u metaetici, bio je uticajan u raspravi o savremenom obliku ne-kognitivizma, u kojem etičke rečenice ne mogu biti tačne ili lažne jer ne izražavaju propozicije. Ovo se protivi kognitivističkom pogledu koji tvrdi da su etičke rečenice sposobne da budu objektivno istinite. Gibard se bavi normativnošću.
U svom glavnom djelu „Wise Choices, Apt Feelings: Teorija normativne presude“ (1990) Gibard se zalagao za značaj uloge koju osjećanja igraju u našem razvoju i razumijevanju moralnih normi. Po njegovom mišljenju, ako nečije dijelove smatramo racionalnim, onda podržavamo postupke i prihvatamo ih kao i norme koje zastupaju i sprovode. Osjećanja kao što su prihvatanje, krivica i nezadovoljstvo, onda, značajno utiču na naš osjećaj moralnih normi. Etičke izjave ne mogu biti objektivne, i tako, niti su ni istinite ni lažne.
Tokom intervjua koji je uradio sa uglednim pariskim časopisom „3: AM“ Gibard odgovara na nekoliko pitanja vezanih za njegov rad, rane uticaje koji su doprinjeli njegovom angažmanu na polju epistemologije, te metaetike kao glavnog okvira interesovanja ovog filozofa.  Ne tako obiman intervju, dopušta nam da donekle razumijemo samu problematiku koju je Gibard promovisao, i da preko toga steknemo utisak o određenim referentnim tačkama, odnosno problemskom okviru koji on razmatra u svom radu. Izdvojena su dva pitanja na koja on daje odgovore ;
 
„3: AM: Poznati ste u filozofskim krugovima po razvijanju teorije značenja. Vi tvrdite da je jezičko značenje normativno. Prije nego što utvrdimo šta je ovo tvrdnja, možete li prvo reći nešto o konkurentnim teorijama na koje ste naišli?
 
AG: Stav u mojoj knjizi nije upravo taj "jezičko značenje je normativno".Naprotiv, teza koju istražujem jest da su tvrdnje o tome šta nešto znači  normativne tvrdnje. Ovo je stav o značenju "značenja", o pojmu značenja, a ne o prirodi značenja. U većini slučajeva, koliko mislim, ne postoje konkurenti oko moje metateorije značenja, jer pisci o značenju uglavnom ne govore o tome šta stvari koje govore o značenju znače. Pitanje koje oni obrađuju jeste to šta se sastoji od riječi značenje takve i takve.
Metetika, nasuprot tome, u svjetlu G.E. Moora, je polje koje eksplicitno tretira značenja pojmova. "Analitička" filozofija generalno je dugo slijedila Mura i usredotočila se na analize značenja. Iz standardnih taksonomija u metetici možemo, ako hoćemo, osmisliti odgovarajuća gledišta koja bi mogla uzeti smisao značenja tvrdnji: teorije koje su verzije analitičkog naturalizma, ne-naturalizam koji kaže da je značenje termina ne-prirodna svojina izraza i možda neki oblik ne-kognitivizma za značenje tvrdnji. Očigledan pristup značenju tvrdnji o značenju je, pak, pokušati definisati pojam značenja u prirodnim terminima, u smislu kojim se mogu uklapati u čisto empirijsku nauku. Zato je centralno pitanje za mene, zašto odbacujem tretiranje značenja kao koncepta u čisto empirijskoj nauci
Kao što raniji recenzenti knjige ističu, ja sam prilično površno u ovom pitanju. Nisam došao do zaključka da analize u naučnom smislu neće obuhvatiti značenje tvrdnji o značenju. Na neki način ne želim: kako kažem u jednom trenutku u knjizi, nisam uvjeren da će tretiranje koncepta značenja kao normativnog koncepta biti najupadljiviji način pristupa teoriji značenja. Potraga za plodnom definicijom naturalističke reforme mogla bi biti radije, u duhu Ruth Millikan. Druga mogućnost, koju ne želim slijediti, bila bi pokušaj tretmana kao kod Paul Horwich-a, nastojeći dati značenje "znači" identifikujući "osnovno prihvatanje svojine" koja karakteriše korištenje pojma. No Murovi argumenti, sugerišem, pokazaće da naturalističke analize koncepta značenja griješe, baš kao što će, kako je Mur tvrdio, naturalističke analize koncepta dobra ići u pogrešnom pravcu (go wrong). Možda bismo trebali ići na prirodnu reformu naših koncepata, ali to će zatvarati neka pitanja koja bi se mogla pitati. Pokušavam utvrditi koja vrsta pitanja bi to mogla biti.
Semantičari, koliko ja znam, nemaju standardno viđenje o tome šta je u pitanju u pitanjima semantike. Možda bi trebali reći da je semantička vrijednost sve što je prilično prirodna svojina - u smislu David Lewis-ovog osjećaja "prirodnog" -najbolje objašnjavaju fenomene koje njihovi testovi otkrivaju. Tvrdim da se semantičari mogu tumačiti kao da se bave pitanjima normativne vrste koju pokušavam razjasniti u svojoj knjizi. Glavni cilj ove knjige jest pokušati pokazati kako plodan normativni pristup može biti u prepoznavanju onoga što bi moglo biti problematično u pitanjima značenja.
 
3: AM: Da li je vaša teorija neophodna ili da li zavisi od interesa korisnika, na primjer, ili samo za one koji su zainteresovani da vjeruju u istinu?
 
AG: Ono što bih trebao vjerovati zavisi od mojih dokaza, na način koji ne zavisi od toga da li mi je stalo do istine. Nasuprot tome, ono što bih trebao željeti vjerovati možda bi moglo zavisiti od mojih interesa. Moji bi interesi mogli smetati vjerovanju koje moj dokaz podupire, a u tom slučaju, ako bih vjerovao dovoljno snažno da ne bih bio uznemiren, možda bih želio ne vjerovati u ono što moj dokaz podupire. Pitanje onoga što ja trebam vjerovati, s druge je strane, suštinko pitanje u normativnoj epistemologiji. Kao takvo, nije strogo pitanje za metanormativnu teoriju kao što je moja. Moja meta-normativna teorija pokušava da identifikuje šta je u pitanju među teoretičarima statističkog zaključivanja i slično, ako imaju suprotstavljene suštinske stavove o tome kako bi stepen vjerodostojnosti zavisio od dokaza. Moja knjiga govori o značenju i ova pitanja su suštinska pitanja, tako da moja knjiga neće odgovoriti na njih.
Dozvolite mi da se vratim i pristupim vašem pitanju na zaokruženiji (roundabout) način. Moramo da razlikujemo šta znači reći da treba da činim nešto i šta se sastoji u tome šta bi trebalo da radim. Možda, na primjer, će se ono što bih trebao učiniti sastojati u nečemu hedoničnom, kao što je ono što će maksimizirati moju sreću . Ipak, "trebalo bi" ne znači "bi maksimiziralo sreću". Ako je to učinilo, kako je tvrdio Mur, onda bi "Trebalo bi maksimizirati svoju sreću" samo značilo "Maksimiziranje vaše sreće bi maksimiziralo vašu sreću". To je kompleksno pitanje da li se Murovi argumenti mogu funkcionisati, ali u knjizi, pretpostavljam da na početku to rade - a onda na kraju pitam kako vi, čitalac, možete prepoznati da li rade za ono što podrazumijevate " '.
Nazad, na vaše pitanje da li treba ili ne, ono što treba da uradim zavisi od mojih interesa. Ovo je, kako kažem, pitanje normativne materije. Glavna tačka u vezi s Murom je da ne možemo definisati koncept u smislu interesa, čak i ako ono što treba da uradimo zavisi od naših interesa. Na primjer, razumljivo je reći da ne treba nanositi mučenja, čak i ako je to u interesu da se učini - i prihvatam Murovu tvrdnju da će isto vrijediti i za bilo kakvu naturalističku definiciju. Naravno, imam nekoliko stavova o tome šta treba da uradimo i zašto, ali oni nisu dio metateorija koje se razvijaju u knjizi. Ovdje je, na primjer, moje materijalno normativno mišljenje : da li treba da vjerujem da Darvinova teorija prirodne selekcije zavisi od mojih dokaza, a ne od mojih interesa. Kada se bavimo ovom materijalnom tvrdnjom, moramo razlikovati zbog čega bih trebao vjerovati od onoga o čemu bih trebao vjerovati. Da li treba da želim da vjerujem da Darvin može zavisiti od mojih interesa, ili od javne koristi koja bi mogla da dovede do moga uvjerenja ili nevjerstva. Da li treba da vjerujem da Darvin ne zavisi toliko, po mom mišljenju. Pretpostavimo da vam kažem da imam razloga da sumnjam u prirodnu selekciju kao  objašnjenje naše prirode. Ako je razlog što sumnjam promovisanje moje karijere, mijenjam temu - osim ako imam vrlo čudne stavove o razlozima za vjerovanje. Uspjeh u karijeri je najviši razlog da želite da sumnjati u prirodnu selekciju.
Šta bi, u ovom primitivnom smislu, trebalo da želim, čini se da , između ostalog, zavisi od mojih interesa. (Ja kažem "između ostalog" o tome, na primjer, ako je u mom interesu da vas mučim, to ne dokazuje da bi trebalo da vas mučim.) Kako ono što treba učiniti zavisi od interesa... to nije centralno normativno pitanje sa kojim se suočavamo u različitim oblicima.“...
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:19

13. Susan Haack




Susan Haack odbranila je doktorsku disertaciju na Kembridžu 1972. godine, a trenutno je profesor prava i profesor filozofije na Univerzitetu u Majamiju. Njen rad može se prvenstveno opisati kao pragmatična filozofija, a pisala je o logici, filozofiji jezika, epistemologiji, metafizici, filozofiji prava, filozofiji nauke, feminizmu i književnosti. 
Dok se njeni interesi i spisi kreću u različitim područjima filozofskih studija, Haack je vjerojatno najpoznatija po njenoj uticajnoj knjizi Evidence and Enquiry (1993) u kojoj je predstavila svoju epistemološku teoriju "utemeljenja". Kroz tu ideju, Haack je primjenila vlastiti pragmatični pristup epistemologiji kako bi  objasnila opravdavanje znanja, izbjegavši problem beskonačnog regresa, istovremeno izbjegavši problem cirkularnosti koja muči koherentizam. Većina njenih kasnijih radova se bavila odbranom nauke i naučnim istraživanjem protiv skepticizma i pogrešnih epistemologija, pri čemu je vjerska doktrina bila glavna preprijeka.


Evidence and Inquiry (Dokazi i upiti) (1993; 2. ed., 2009), ne samo da pružaju vrlo detaljne analize teškoća  fundamentalizma i koherentizma, kao i zbunjujuće varijante epistemološkog naturalizma i pouzdanosti, uz kritiku Rortijevog antiepistemološkog vulgarnog pragmatizma, ali i, najvažnije, detaljni razvoj nove teorije, funderizma, intermedijera između tradicionalnih konkurenata. Ova nova teorija uspjeva kombinovati uvide iz fundamentalizma s uvidima iz koherentizma, izbjegavajući pogreške tih suparničkih teorija


Manifesto of a Passionate Moderate (Manifest strastvenog moderatora) (1998)  uključuje neke radove  kao odgovor na mnoge pozive autorici da komentariše feminističku epistemologiju, afirmativnu akciju, multikulturalnost itd., i druge koje je  napisala kao odgovor na Rortijeve napore da otme oznaku "pragmatizam " za promicanje kaleidoskopa vlastite anti-filozofske postmoderne mješavine.   


Defending Science—Within Reason (2003) je djelo u kome Haack razvija izvorni pristup epistemologiji, kao i  izvorni pristup filozofiji nauke: novo razumijevanje prirode i strukture dokaza u odnosu na naučne tvrdnje; novo razumijevanje temeljnih postupaka svih ozbiljnih empirijskih istraživača, a potom i preklapanja. U ovo djelo uključena su poglavlja o odnosu prirodnih i društvenih nauka, odnos nauke spram književnosti, religija i zakon. Ovaj naslov predstavlja godine promišljanja autorice o pitanjima o kognitivnim sposobnostima i ograničenjima ljudskih bića, o odnosima uma i svijeta.


U radovima Susan Haack vidi se uticaj klasičnih pragmatičara –Peirce, James, Dewey, Mead. Djela kao što su “On Legal Pragmatism” (2005) i „The Pluralistic Universe of Law” pomogla su početak održivog razvoja i realno razumijevanje pravnih sistema, njihovih funkcija i njihove evolucije. Ovi različiti trans-disciplinarni napori predstavljaju rad na pitanjima u kojima se filozofija blisko bavi pitanjima od interesa za sve promišljene građane.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:20

14. Jürgen Habermas



Jirgen Habermas je proučavao filozofiju i sociologiju na Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu na Majni, u Frankfurtskoj školi.  Završio je  školovanje na političkim naukama na Marburgškom univerzitetu pod zapaženim marksistom Wolfgangom Abendrothom. Habermas djeluje u tradicijama kritičke teorije i pragmatizma. Njegov teorijski sistem posvećen je, između ostalog, istraživanju racionalno-kritičke komunikacije, mogućnosti razuma i procesa emancipacije.
Habermas je stavio veliki naglasak na moć racionalnog diskursa. U svom najvažnijom radu, Theory of Communicative Action (1981), Habermas je izrazio kritiku modernog društva za razvoj države blagostanja, korporativnog kapitalizma i njegovu potražnju za masovnom potrošnjom.  Habermas je tvrdio da je razvojem savremenog industrijskog društva od početka XIX vijeka demokratija prešla sa participacije na predstavnike, a tijelo javnosti izgubilo je svoj glas u demokratskom diskursu, pošto je javni život postao racionalizovan i kvantifikovan.  Habermas je izrazio potrebu  prelaska sa predstavničke demokratije na deliberativnu, u kojoj diskurs ponovo postaje jednak među građanima i vladom. Uspješno vođenje javnog demokratskog života moguće je jedino ukoliko institucije daju mogućnost saopštavanja, gdje su akteri ravnopravni učesnici u skladu s dometima diskursa, i gdje je obostrano priznata osnovna društvena jednakost, te kada izlaganje nije ometano ideologijom ili nerazumijevanjem.
Osnovne postavke svoje teorije komunikativnog djelovanja Habermas je izložio  već u knjizi  Strukturne promjene javnosti  (1965.) u kojoj je analizirao građansku javnost i masovne medije građanskog društva.  Predmet njegovog interesa je savremeno društvo koje počiva na naučnom razvoju, odnosno na tehničko-tehnološkom progresu.  Habermas naglašava da je za društvenu komunikaciju primarno razumijevanje i sporazumijevanje. Stoga antagonistički procesi koji se odvijaju u savremenom društvu moraju biti prevladani, te usmjereni ka postizanju konsenzusa. On ( Habermas) postavlja univerzalne zahtjeve komuniciranja, odnosno savremeni etički pristup fenomenu komuniciranja unutar intersubjektivne zajednice.
Habermas polazi od sposobnosti govornika da gramatički smisleno iznosi stavove pred sve sudionike u procesu komuniciranja.  Za Habermasa društvena komunikacija predstavlja temeljnu determinantnu društvenog razvoja, a ona se mora zasnivati na kompetenciji aktera. Komunikativno djelovanje  je temeljna odrednica cijelog društvenog. Habermas  društvo razumijeva i definiše kao “simbolički struktuiran svijet življenja”.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:21

15. John Haldane



Džon Haldan, prije filozofije, studirao je umjetnost. Doktorirao je filozofiju na Univerzitetu u Londonu 1984. godine. Trenutno je profesor na Univerzitetu u St. Andrews-u. Haldan nije samo značajan analitički filozof, nego je poznat i šire; objavio je članke u umjetničkim časopisima i dao doprinos brojnim televizijskim programima. Haldan je katolik,  i papski je savetnik Vatikana.
Haldan je najpoznatiji po svome radu kojem je izvorište učenje Tome Akvinskog. On je skovao izraz „analitički tomizam“ kako bio opisao filozofski pokret koji je predvodio, a koji je uticao na ponovno popularizovanje ideja Akvinskog u savremenoj filozofiji. Analitički tomizam nastoji spojiti ideje savremene analitičke filozofije sa idejama filozofa ( Tome  Akvinskog ) iz 13. vijeka. Kroz svoj rad, Haldan je izvršio bitan uticaj u razvijanju prostora za katoličku filozofiju u modernim analitičkim tokovima. Za Haldana, naslijeđe Akvinskog  je vrijedno  i relevantno  za savremeni život.  Predavao je na Tomističkom institutu na Univerzitetu Notre Dame krajem devedesetih, bavio se uređivanjem časopisa srednjovjekovne filozofije i teologije.
Džon Haldan je analitički filozof Tomista koji uvijek razmišlja o vjeri i religijskom ubjeđenju, filozofima koji imaju čudne i proročke primjedbe koje zapaljuju maštu,  metafizici Akvinskog i osjećaju nematerijalnosti, dubini ontoloških argumenata, nekim aristotelovskim korijenima, Hegelovoj hrišćanskoj stvari, religiji i filozofiji uma, vezi između Akvinskog i Anskombe, vezi između Akvinskog i Vitgenštajna, udaljavanju D.Z. Filipsa, kada počinju ljudska bića, Hjumu i Ridu i njihovom stavu prema katolicizmu, škotskom prosvijetljenju, kao i  Kristoferu Hitčensu i novom ateizmu, sve je urađeno  hladnom rukom, u stilu Luke koji je neugledan... (Richard Marshall)
Njegovo djelo, Reasonable Faith  ( 2010.) tiče se interakcije između filozofskih i vjerskih ideja i vrijednosti. Haldan je pokušao pokazati kako je ozbiljno uzimanje vjerskih zahtjeva u skladu s održavanjem filozofskog pogleda. Reasonable Faith ilustruje načine na koje religiozne ideje mogu obogatiti filozofiju. Primjera radi, diskusija o „inkarnacionalnoj antropologiji“ sugeriše da standardne um-tijelo ontologije nisi dovoljno opremeljene čak ni za formulaciju hrišćanske doktrine božanske inkarnacije.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:23

16. Graham Harman



Grejam Harman doktorirao je na Univerzitetu DePaul u Čikagu 1999. godine i trenutno je profesor filozofije na američkom univerzitetu u egipatskom Kairu. Harmanov rad se prvenstveno fokusira na metafiziku i ontologiju, i bio je uticajan kao ključna figura u spekulativnom realizmu i razvoju objektno orjentisane ontologije. Harmanov cilj u filozofiji bio je odbacivanje antropocentričnih filozofskih stavova u korist metafizičkog realističkog pristupa. U svom prvom i glavnom radu, Tool-Being: Heidegger and the Metaphysics of Objects (2002), i u drugim njegovim radovima, on je koristio koncept "analize alata" Martina Hejdegera da legitimno ispituje autonomno postojanje objekata uklonjenih iz njihovih odnosa sa ljudima, što rezultira izrazom " tool-being ". Po njegovom mišljenju, sve je objekat koji postoji na nivou ontološke i metafizičke ravni. Harmanova filozofija se prvenstveno bavi razumijevanjem objekata u svijetu kao stvari u sebi, bez aluzije na antropocentrične kvalitete postojećeg (being).
 
Za Harmana, analiza alata je ključno otkriće koje uspostavlja osnovu za ozbiljno uzimanje autonomnog postojanja objekata i time ističe nedostatke u fenomenologiji zbog podređenosti predmeta njihovoj upotrebi ili odnosa s ljudima. Harman definiše stvarne objekte kao nepristupačne i beskonačno povučene iz svih odnosa.  „Nema direktnog pristupa stvarnim objektima. Realni objekti su „nekompenzibilni“ sa našim znanjem, neprevodivi u bilo koji relacijski pristup bilo koje vrste, kognitivni ili na neki drugi način. Objekti se mogu spoznati samo indirektno, a to nije samo sudbina ljudi - to je sudbina svega,..." On razlikuje dvije kategorije objekata:  stvarni predmeti i senzualni objekti (ili namjerni objekti).
 
Centralno prema Harmanovoj filozofiji je ideja da su stvarni predmeti neiscrpni. Zbog ove neispunjivosti, tvrdi Harman, postoji metafizički problem u vezi sa načinom na koji dva objekta mogu interaktivno djelovati. Njegovo rješenje za ovaj problem je uvođenje pojma "vicarious causation", prema kojem predmeti mogu  biti spoznati samo u interakciji sa unutrašnjim  "namjerom" (koja je i objekt).
Harman odbacuje scijentizam zbog  antropocentrizma.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:24

17. John Hawthorne



Džon Hothorn doktorirao je na Univerzitetu Sirakuza (Nju Jork). Od 2006. do 2015. godine bio je profesor metafizike na Oksofordu. Trenutno je profesor filozofije na Univerzitetu Južna Kalifornija. Hothornov rad primarno je orijentisan na metafiziku i epistemologiju. Njegovi filozofski pogledi predstavljaju vrstu pragmatizma, kako on tvrdi, usmjerenu protiv epistemičkog kontekstualizma ; značenje riječi „znam“ ne mijenja se uslijed konteksta u kojem istinite konstatacije izražavaju šta je znano. Hothorn odobrava odvajanje ovoga od pitanja ; Da li se za subjekta može reći da posjeduje znanje?-, što zavisi od samog konteksta subjekta.
Hothornovi „Metafizički eseji“ nude originalne pristupe fundamentalnih tema u filozofiji, uključujući identitet, ontologiju, neodređenost i uzročnost. Također je pisao o filozofiji jezika i filozofskoj logici, filozofiji religije, filozofiji uma, i Lajbnicu.
U svojoj knjizi „Znanje i lutrije“ Hothorn brani pogled u epistemologiji prema kojem prisustvo znanja zavisi o interesima subjekta („subject-sensitive-invariantism“).  „Znanje i lutrije“ („Knowledge and Lotteries“) organizuju se oko epistemološke zagonetke. U mnogim slučajevima, čini se da smo doslijedno skloni da negiramo vlastito poznavanje određene klase propozicija, dok se sami upoređujemo saznanjima o propozicijama koje ih podrazumijevaju. Između ostalog, on istražuje niz centralnih pitanja koja se tiču prirode i važnosti znanja, uključujući odnos znanja s uvjerenjem i praktičnog obrazloženja, status epistemoloških principa zatvaranja, zasluge različitih brendova skepticizma, perspektive kontekstualizma... Pored toga, on nudi pažljiv tretman relevantnih problema na temelju semantike.
Hothornovo zanimanje za filozofiju proizašlo je iz razgovora s njegovim protivnicima tokom dugih šahovskih partija. Kao tinejdžer u Birmingemu (Engleska) upoznao je mnoge šahiste koji su se gorljivo zanimali za filozofiju.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:25

18. John Heil



Džon Hajl je trenutno profesor filozofije u Vašingtonu, Univerzitet Sv. Luis. Hajlov rad kombinuje metafiziku sa filozofijom uma, koristeći svako područje kao način razumijevanja drugog.
U svojoj knjizi „Univerzum kakav smo pronašli“ (The Universe as we Find it) (2012.) Hajl razmatra kako naši pojmovi uzročnosti i stvaranja istine pridonose našem ontološkom razumijevanju svijeta i nastoji primjeniti ovu ontologiju na savremenim filozofskim problemima. Međutim, Hajl je najuticajniji kao pedagog filozofije. Vjerovatno je poznatiji po svojoj knjizi „Filozofija uma : Savremeni uvod“ (Philospophy of Mind : A Contemporary Introduction) kojom nastoji pružiti jednostavan, širok uvod u područje savremene filozofije uma.
„Jezik može da nas odvede do predmeta u svemiru, na način koji svemir jeste, ali jezik ne može otkriti prirodu tih predmeta, duboku priču. Možete se pozvati, ili pokupiti, ili rezati paradajz, ali vaš kapacitet da uradite ove stvari ne otkriva ništa od stvarne prirode paradajza. Za to vam je potrebna nauka i, na duži rok, osnovna fizika.
Ključna ideja ovdje – koja se može pripisati Čarliju Martinu u 1950-ima – jeste stvaranje istine . Istine o univerzumu postaju istinite na način koji univerzum jeste. Ako je tačno da je ovo paradajz/ stvaralac istine / za ovu istinu je paradajz. To zvuči trivijalno, kao što bi i trebalo. Ono što nije trivijalno je ono što je paradajz, i to bi moglo da bude gotovo sve. Paradajz može biti oblak čestica, poremećaj u polju ili još nešto nepoznato. Šta god da je, priroda paradajza neće biti otkrivena analizom koncepta paradajza. Neki filozofi su skeptični po pitanju trutmejkinga. Jedan razlog za to bio je nepostojanje vjerodostojnih izvještaja vezanih za stvaranje istine. Stoga se stvaranje istine često karakteriše kao potreban odnos : stvaralac istine – ovaj paradajz npr., zahtjeva istinu o „ovo je paradajz“. Dakle, imate načine da svemir zahtjeva istine.“
Kako kaže Hajl „... za tango treba dvoje ; nosilac istine, kao i stvaralac istine.“
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:27

19. Ingvar Johansson



Ingvar Johanson rođen je 1943. godine u malom švedskom selu Vegby, istočno od Geteborga. Na Univerzitetu u Geteborgu završava sva tri ciklusa studija.  Johanson je odbranio doktorsku tezu  1973. godine , a već slijedeće godine dobija titulu "Docent" u teorijskoj filozofiji 1974. godine. U svojoj magistarskoj disertaciji  Johanson se bavi problemima unutar filozofije percepcije, dok  se njegova  doktorska disertacija ; „ Kritika metodologije Karla Poppera “, bavi filozofijom nauke.Nakon  doktorata, nekoliko godina predaje filozofiju na Univerzitetu Lund. 1978. godine preselio se u Umeå, gdje je nastavio posao na lokalnom fakultetu  , gdje je stekao zvanje vanrednog  profesora i predavao filozofiju nauke. U knjizi „Ontološka istraga“; Upitnik o kategorijama prirode, čovjeka i društva (Routledge 1989) pokušava pronaći i predstaviti modernizovanu realističku aristotelovsku teoriju kategorija, kako bi se ažurirala Aristotelova ontologija i da bi teorija bila kompatibilna sa modernim naukama. Johanson je bio stava da je moguće kombinovati tradicionalno naučno stajalište o nezavisno mišljenoj (mind-independent) prirodi s anti-naturalističkim pogledom čovjeka, da je direktan realizam istinit i da obje tradicionalne individualističke i holističke koncepcije društva pate od neizbježnih filozofskih nedostataka.
Tokom devedesetih, dobar dio vremena provodi baveći se problemima filozofske antropologije i etike.  Krajem 1994. godine dostavlja  monografiju pod nazivom "Da li je"?  Švedskom savjetu za istraživanje u humanističkim i društvenim naukama, u  kojoj je izneseno pitanje  ;  da li norme, vrijednosti i vrline ("Ought") mogu biti izvedene iz činjeničnih izjava ("Je")?  Johanson je  predavao i  na drugim odjeljenjima filozofije i u Švedskoj i van nje, a pisao je članke o mnogim različitim filozofskim temama i na švedskom i za mnogobrojne međunarodne časopise. Od sredine 2002. godine, pa do početka 2008. godine, Johanson uglavnom  radi na Institutu za formalna ontologiju i medicinske informatičke nauke (IFOMIS). Ovaj institut je osnovan aprila 2002. godine u sklopu Medicinskog fakulteta Univerziteta u Lejpcigu, ali od septembra 2004. pripada Sarlendskom univerzitetu (Saarbrücken). On obuhvata interdisciplinarnu istraživačku grupu, sa članovima iz filozofije, medicine, medicinske informatike i drugih disciplina, posvećenih teoretskom utemeljenom istraživanju u formalnoj i primjenjenoj ontologiji. Njegov cilj je razvoj formalne ontologije koja će se primjeniti i testirati u domenu medicinske informatike (IFOMIS).
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Uto 13 Mar - 7:28

20. Jaegwon Kim



Korejsko  američki filozof Jaegwon Kim je stekao svoj doktorat iz  filozofije na Univerzitetu Prinston (Princeton) 1962. godine i nosilac je titule profesora  Emeritusa  na Univerzitetu  Brown.  Njegovo istraživanje je fokusirano na filozofiju uma, epistemologiju i metafiziku. Kim je poznat po odbacivanju kartezijanske metafizike,  mada se zalagao za neku vrstu dualizma, jer je bio i za i protiv fizikalizma i ne-fizikalističkog procjenjivanja mentalnih stanja. Trenutni dualizam Kima više je na strani fizikalizma. On tvrdi da dok se neka mentalna stanja (namjerna mentalna stanja, kao što su uvjerenja i želje) mogu svesti na fizičke izvore u mozgu, druga mentalna stanja (fenomenalna mentalna stanja, kao što su senzacije) ne mogu se redukovati na fizičke izvore, a oni su epifenomenalni.
Kim je autor je nekolicine  široko citiranih članaka i četiri knjige: Nadzor i um (Supervenience and Mind); Filozofija uma (Philosophy of Mind); Um u fizičkom svetu (Mind in a Physical World); i Fizikalizam, ili nešto u blizini (Physicalism, or Something Near Enough).
 Aktuelni rad Kima se odnosi na fizikalizam, redukciju i redukcionizam, mentalnu uzročnost i argument  isključenja, argument za tumačenje tipa fizikalizma, samospoznaju i agenciju, subjektivnost i normativnost, tačnost stanovišta u objašnjenju i razumijevanju akcija i zakona i objašnjenja u posebnim naukama.
Kim je proveo mnogo godina radeći na problemu um-tijelo i srodnim problemom mentalne uzročnosti.  On je kritički ispitao koncept nadgledanja, ideju da nastala svojstva ili zakoni na višem nivou hijerarhije mogu  dati neku uzrokovano uzročnu  kontrolu nad svojstvima ili zakonima nižih nivoa. Kim prihvata i promoviše ideju fizikalizma, što za njega znači da se svijet sastoji isključivo od materijalnih čestica koje podliježu poznatim fizičkim zakonima. Kimov "fizikalizam" je ispravniji čisti "materijalizam".
 
Za mnoge mislioce, ovaj fizicizam ili materijalizam podrazumijeva redukcionizam, ideju da se svemirski fenomeni mogu redukovati za fiziku. Zaista, danas se hemija uglavnom svodi na fiziku, iako svojstva čak i jednostavne molekule kao što je voda obično nisu predvidive od svojstava komponenti atoma vodonika i kiseonika (kao što je prvi istakao Džon Stjuart Mil).
 
Kao i mnogi filozofi, pa čak i mnogi naučnici koji nisu fizičari, Kim prihvata pretkvantovnu fizičku ideju da svi "događaji" na svijetu formiraju "uzročni lanac". On to naziva uzročnim zatvaranjem svijeta. Za uzročno zatvaranje fizičkog svijeta, Kim kaže da su ne-fizički (pomoću kojih razumijemo nematerijalno) mentalni događaji suvišni i moraju biti isključeni iz našeg svijeta.
 
Ovo čisto materijalno gledište fizičkog svijeta zanemaruje ulogu energije, posebno indeterminističku interakciju zračenja s materijom. Ali što je najvažnije, Kimov pogled ignoriše informacije, koje nisu ni materija ni energija. Informacije su moderni duh, um, duša. Pošto je Kimov fizički svijet "kauzalno zatvoren", pita on,-“koje su opcije tamo, ako odvojimo fizikalističku sliku?“ Napuštanje fizikalizma jeste napuštanje ontološkog fizikalizma, stav da dijelovi materija i njihovi agregati u svemirskom vremenu iscrpljuju sadržaj svijeta. To znači kada bi neko prihvatio ontologiju koja postavlja entitete umjesto materijalnih supstanci - to bi bili, nematerijalni umovi ili duše, izvan fizičkog prostora, sa nematerijalnim, nefizičkim svojstvima.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sre 14 Mar - 7:45

21. Christine Korsgaard



Kristin Korsgard doktorirala je na Harvardu gdje trenutno i predaje. Korsgard je prvenstveno zainteresovana za filozofiju morala, filozofiju uma, filozofiju identiteta i pitanja normativnosti. Najpoznatija po svojoj odbrani kantijanske moralne filozofije u djelu Izvori normativnosti (The Sources of Normativity ) iz 1992. godine, Korsgard je nastojala da opravda, a ne samo objasni, ideju da ljudi imaju moralne obaveze jedni prema drugima. Da bi to uradila, ispitivala je nekoliko glavnih argumenata o moralnoj obavezi, od kojih svi pozivaju na neophodnost normativnih entiteta u određivanju moralne obaveze, otkrivajući da Imanuel Kant i savremeni kantovci nude najjači pristup opravdanosti moralne obaveze.
 
Korsgard sugeriše da je Kant naturalistički filozof budući da govori o razlikama između „nomenalnog“ i „fenomenalnog“ svijeta, stvarnosti i nastupa. Za Kristin Korsgard Kant je najbolji naturalistički filozof jer smatra da postojanje prilično mnogo onoga što nije očito dio prirodnog svijeta može objasniti u smislu ljudske perspektive i ljudskih potreba, uključujući naše kognitivne potrebe kao stvorenja koja pokušavaju stvoriti koncepciju svijeta. I sam razlog mora biti objašnjen u smislu naših potreba kao samosvjesnih mislećih i djelatnih bića.  Kant traži objašnjenja tih "ne-prirodnih" stvari koje nisu "reduktivne". Ona je stava da je Kant tačno ukazivao na ideju da se ljudi ne bi trebali međusobno koristiti kao puko sredstvo kao nešto što je u srži naših međusobnih moralnih odnosa.
 
Korsgard tvrdi da je normativnost moralne obaveze samonametnuta i opravdana našim uspostavljanjem neke vrste samouprave kroz našu autonomiju. Ako uzmemo bilo šta da bude od vrijednosti, onda, prema Korsgardovoj , moramo priznati da imamo moralne obaveze. Korsgard je izvršila uticaj na odbranu i ponovno uspostavljanje značaja kantovskog pristupa u savremenoj moralnoj filozofiji.
 
„Moralna vrijednost" nije sinonim za moralnu vrijednost uopšte; Kant ne kaže da takve akcije nemaju nikakvu vrednost, kako tvrdi Korsgard. Moralna vrijednost je specifična vrsta dobrote koja karakteriše volju, sposobnost izbora. Kant postavlja ovo pitanje jer vjeruje da razmišljanjem o tome šta tačno predstavlja moralnu vrijednost, možemo otkriti šta je moralni zakon. Ideja je da je dobra volja volja osobe koja pravi pravu stvar iz pravog razloga, pa razmišljajući o tome kako osoba sa dobrom voljom donosi odluke, možemo otkriti kako treba da donosimo odluke - šta je pravi razlog.
 
Ono što Kant otkriva je da osoba dobre volje čini pravu stvar jer prepoznaje da postoji zakon, tj. zahtjev za njim, da djeluje na određeni način. A to dovodi do formulisanja kategoričkog imperativa, koji nam govori da djelujemo samo na principima koje možemo smatrati zakonima.
 
Stvari koje čine ljudski život tako različitim u odnosu na ostale životinje mogu se povezati sa specifičnim načinom samoupravljanja. Stav Korsgardove je da postoji jedan aspekt našeg identiteta koji samostalno konstituiramo, ona ga naziva praktični identitet.  Mislim da Ono što  to omogućava jeste činjenica da ljudska bića imaju određeni oblik samosvijesti, što nas čini svjesnim osnova naših uvjerenja i djelovanja - u slučaju akcija, motiva koji ih potiču, u slučaju vjerovanja, percepcije, dokaza, argumenata. Druge životinje vjeruju i djeluju kao njihova priroda koja ih potiče, ali im nedostaje vrsta kontrole nad njihovom prirodom koju nam daje naša svijest o temeljima naših uvjerenja i djelovanja. Budući da smo svjesni njihovih razloga, ne možemo se obavezati na vjerovanje ili djelovanje ukoliko ne možemo podržati te razloge. Ljudska bića moraju imati razloge za svoja uvjerenja i vlastito djelovanje. U momentu kada odlučujemo koje razloge ćemo navesti kao uzročnike našeg djelovanja, i na koje principe djelovanja se obavezujemo, mi također odlučujemo ko smo.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sre 14 Mar - 7:48

22. Saul Kripke



Saul Kripke jedan je od najvećih mislilaca moderne filozofije. Godinama je bio profesor filozofije na Univerzitetu Prinston. Duboko ukorijenjen u analitičku tradiciju, Kripkeovi glavni doprinosi filozofiji su u području logike (posebno modalne logike), filozofije jezika, metafizike, epistemologije i filozofije uma. „Imenovanje i nužnost“ (Naming and Necessity), možda je njegov najznačajniji rad na temelju transkribovanja njegovih predavanja na Prinstonu 1970. godine. „Imenovanje i nužnost“ temelji se na tri predavanja koja je 1970. godine davao bez rukopisa, a bila je izuzetno uticajna. U njoj Kripke izaziva i oponaša teoriju Imanuela Kanta o istini u propozicijama, tvrdeći da su neke propozicije poznate tek a posteriori, ali su nužno istinite, dok su druge a priori poznate, ali su samo kontigentno istinite. Kripke je, zajedno s drugima, mogao  okrenuti konvencionalno razumijevanje istine, prijedloga i logike na glavu, što značajno pridonosi propadanju obične filozofije jezika i javnom razumijevanju funkcije filozofije u 20. vijeku.
Sa devetnaest godina objavio je svoj prvi članak u logici. Kada je bio u četvrtom razredu, pročitao je sve Šekspirove predstave. Sa dvanaest godina se pitao: "Kako da znam da ne sanjam?" Njegov otac, koji je bio rabin i univerzitetski profesor, rekao mu je da je Dekart pisao o tom pitanju. Mladi Kripke nije želio da čeka fakultet kako bi pročitao taj tekst, pa je tako počeo čitati jednog od klasika filozofije sa navršenih dvanaest.
Kripke je osigurao prvi kognitivni prikaz nužnosti i mogućnosti kao metafizičkih koncepata i razlikovao je oba pojma iz epistemoloških pojmova a posteriori znanja i a priori znanja (znanja stečena iskustvom i znanja nezavisno o iskustvu) i iz jezičkih pojmova analitičku  i sintetičku istinu, ili istinu po značenju i istinu zbog činjenice. Tokom izvođenja tih razlika, Kripke je oživio naučavanje esencijalizma prema kojem objekti posjeduju nužno određena svojstva, bez kojih objekti uopšte ne bi postojali. Na temelju ove doktrine i revolucionarnih novih ideja o značenju i referencama odgovarajućih imena i zajedničkih imenica označavajući "prirodne vrste"  (kao što su hladnoća, drvo ili klatno), on je tvrdio da su neki stavovi nužno istiniti, iako ih znamo samo a posteriori, i da su neki prijedlozi kontingentno istiniti (istiniti u nekim okolnostima, ali ne i drugim) ali a priori poznati. Ti su argumenti oborili konvencionalno gledište, naslijeđeno od Imanuela Kanta, koji je utvrdio sve a priori prijedloge po potrebi i sve  a posteriori propozicije kao kontingentne. „Imenovanje i nužnost“ također je imala dalekosežne implikacije u pogledu pitanja o tome da li jezički smisao i sadržaji uvjerenja i drugih mentalnih stanja dijelom konstituišu društvene i druge okolnosti van pojedinca. Prema Kripkeovoj kauzalnoj teoriji referencije, naprimjer, referenca određene upotrebe vlastitog naziva, poput Aristotela, se prenosi kroz neograničeno dugu seriju ranijih upotreba; ova serija predstavlja uzročno-istorijski lanac koji se može slijediti, u načelu, originalnom primjenom. Kripkeovo gledište predstavljalo je ozbiljan izazov prevladavajućoj teoriji "opisivanja", koja je smatrala da je referent imena samo pojedinac koji je izabran prema odgovarajućem definitivnom opisu , kao što je (u slučaju Aristotela) učitelj Aleksandra Velikog.
Kripke je kasnije napisao nekoliko uticajnih radova o jezičkom značenju i upotrebi jezika. " Na primjer, "Puzzle About Belief" (1979) je generisala iznenađujuće i paradoksalne zaključke iz naizgled nevinih primjena principa primjenjenih u izvještavanju o vjerovanjima drugih, iz nje su izvedene lekcije upozorenja o pokušajima da se zaključe činjenice o jezičkom značenju iz analiza stavova o izvještavanju o vjerovanjima. U „Wittgenstein: On Rules and Private Language“ (1982), Kripke je koristio razmatranja iz „Filozofskih istraga“ (1953) Ludviga Vitgenštajna da bi pokrenuo skeptična pitanja o tome da li se znanje o jezičkom značenju može redukovati kako bi se odlučivalo o zaista objektivnim činjenicama o govornicima. Iako sam Kripke nije iznio zaključak o ovom pitanju, njegova rasprava je široko tumačena kao ozbiljan izazov za pokušaje objašnjenja značenja u čisto naturalističkim terminima.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost


PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   Sre 14 Mar - 7:50

23. Alasdair Macintyre




Alastar Makintajer  je britanski filozof posebno značajan zbog doprinosa filozofiji morala i političkoj filozofiji ali su značajni i njegovi radovi iz oblasti istorije filozofije i teologije. Trenutno je istraživač u Centru za savremene aristotelovske studije u etici i politici i profesor-emeritus filozofije na Univerzitetu Notr Dam. Mekintajerov rad u velikoj mjeri se bavi problemom pada moralnosti i moralne racionalnosti u društvu od perioda prosvjetljenja, i vraća se filozofiji Aristotela i Tome Akvinskog kao potencijalnom rješenju za aktuelnu bolest društva. Mnogi ga zbog toga nazivaju Aristotelovcem-Tomistom.


Makintajerovo najpoznatije djelo je njegova uticajna knjiga „After Virtue“ (1981), koja se bavi ranije navedenim problemima.  Sama knjiga predstavlja promjenu u njegovom filozofskom pristupu, jer je prije toga bio Marksist. U djelu „After Virtue“ Makintajer razvija vlastitu kritiku savremenog liberalnog kapitalizma i društva koje je njegov proizvod, tvrdeći da uslijed nedostatka bilo kakvog koherentnog moralnog kodeksa, osjećaj svrhe i zajednice je izgubljen za većinu ljudi u modernom društvu. Makintajer je stava da je povratak svrhe i zajednice moguć kroz povratak vrlini etike.


Makintajer će reći da filozofsko propitivanje često počinje u nekoj situaciji u kojoj smo zbunjeni nečim što smo do tada uzimali zdravo za gotovo. Ono što smo shvatili da je istina , vjerovatno očigledna istina, ispostavi se sasvim neočekivano kao nešto lažno i tada moramo da se zapitamo šta je pogrešno u načinu na koji smo razlikovali istinu od laži u ovom ili onom dijelu našeg života : možda naš sud o mislima i osjećanjima drugih, možda naš sud o prošlosti, možda naš vjerski ili moralni sud. Tako da se možemo naći u situaciji da pitamo šta podrazumijevamo pod „istinom“ i „laži“, šta podrazumijevamo pod „mišljenjem“ i koja vrsta argumenta je u pitanju.
Ako ćemo  naučiti kako se uključiti u takvo ispitivanje na disciplinovan i sistematičan način, moraćemo pronaći učitelje koji su sposobni učiniti dvije stvari: uputiti nas kako se uključiti u konstruktivno samokritičan argument s drugima, tako da izložimo svaku tezu koju smo skloni tvrditi na najširi mogući domet relevantnih primjedbi i pružiti resurse za čitanje tekstova od Predsokratovaca nadalje koji definišu  istragu u ovom ili onom području do sada. Prvo, to nam je potrebno  jer je jedan od naših ciljeva otvoriti svoja uvjerenja i pretpostavke kritičkoj procjeni. Drugo, trebamo  jer samo ako shvatimo kako je do sada došlo do pitanja, razumjećemo kako nastaviti dalje. Kako nastavljamo dalje, moramo to učiniti zajedno s drugima kao sudionicima zajedničkog razgovora o međusobnoj kritici čiji je kraj napredovanje istrage.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: 50 Najuticajnijih živućih filozofa   

Nazad na vrh Ići dole
 
50 Najuticajnijih živućih filozofa
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» UMBERTO EKO
Strana 1 od 3Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Filozofija-