Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Bekim Sejranović

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Bekim Sejranović   Pon 14 Avg - 6:29

Bekim Sejranović






Bavljenje biografijom Bekima Sejranovića izgleda kao da nekom ko ga nije nikad imao opisuješ seks. Teoretski sve je na svom mestu i savršeno funkcioniše, dok je praksa potpuno drugačija. Bekim je prosto tip čiji se život ne uklapa u šablone i koji sam piše pravila po kojima živi i stvara. Osobenjak, ali krajnje društven. Luzer koji kao da nikad stvarno ne gubi. Neuhvatljiv iako stalno dostupan. 

Elem, Bekim je rođen u Brčkom 1972. godine. S 13 godina preselio se u Rijeku, gde je završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Početkom rata u SFRJ odlazi u Norvešku. U ovom trouglu kreće se i junak njegovog prvog romana „Nigdje, niotkuda“, koji je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Roman „Ljepši kraj“ predstavlja neku vrstu njegovog nastavka. 
Bekim trenutno promoviše svoj treći roman „Sandale“, koji je nastao kao kombinacija priča iz njegove zbirke „Fasung“ i nekoliko novih priča, koje su uklopljene u jedinstvenu tematsku celinu. Ovaj roman u hrvatskoj se prodaje na trafika. 
Ženio se tri puta, a ćerku je dobio u vezi između drugog i trećeg braka. Ima brodić, i jednom je njim krenuo do Crnog mora, ali je stigao samo do Morave. Trenutno najviše vremena provodi u Ljubljani sa devojkom Dunjom i ćerkicom Iskrom.


Kada bi nekome ko nije pročitao nijednu tvoju knjigu trebao da opišeš sebe, kako bi to izgledalo?
-Sebe vidim kao lika razbacanog u vremenu i prostoru koji svojim pričama pokušava dati smisao tom postojanju. Priča je ta koja daje smisao. Bez priče je ljudski život poput pahulja snega koje vetar raznosi u svim pravcima, dakle – haos.   



 Da li je tvoj prvi roman „Nigdje, niotkuda“ pisan u beležnicama pa prekucavan ili direktno u kompjuter?
-Pa neke beleške su najpre pisane rukom  u beležnicu, pa onda prebacivane na laptop, ali uglavnom pišem direktno na kompjuter. Imam užasan rukopis, „pišem ko nogama“, kažu za takve u Bosni. Da nisu izumili kompjutore nikad ne bih postao pisac. 



Ko je partizanski par iz ove knjige?
-A, to su moji majka (baka) i deda, ljudi koji su me othranili, moji istinski roditelji. Sve dobro u sebi dugujem njima. Ono loše ostatku sveta. To im je bio prvi „date“. Deda partizan, oslobodio Brčko, bio neki vašar, slavlje, i on zbario curu, haj’mo se slikat za uspomenu, jer je odmah morao ići dalje i dao joj mašinku „šmajser“ da pozira… Posle se opet našli i uzeli, venčali se. A majka i dalje kao da je imala šmajser, ona je bila bog i batina u kući.   

 
 Pišeš u prvom licu pa čitalac ima utisak da je tvoja proza autobigrafska. Kako ti u glavi vidiš svog junaka, koliko je on zaista nalik tebi?
-Taj junak je jedan od mojih „ja“, ima nas nekoliko. Ali ima mene i u drugim likovima, ne samo u tom glavnom. Ima dosta mog života u mojim knjigama, a knjige opet utiču na moj život. Nekakva mašina koja koristi priče za pogonsko gorivo.  Nekad pišem o stvarima koje će se tek dogoditi i onda se dogode. Ili možda ja napravim tako da se dogode. Naravno, neretko i promašim. Meni su život i književnost, odnosno pisanje, zapleteni u klupko, ponekad ni sam ne znam šta je šta.  






Knjigu je je objavio zagrebački „Profil“, da li si više publike očekivao u Bosni ili u Hrvatskoj, s obzirom da u knjizi tvoj junak živi u obe države, bivše SFRJ republike?
-„Nigdje, niotkuda“ je najpre izdat zajednički za sarajevski Buybook i zagrebački Profil, a u Beogradu za izdavčku kuću Booka; „Ljepši kraj“ je pak u Beogradu objavio B92, a u BiH i Hrvatskoj  opet ranije spomenuti izdavači, tako de je mojih knjiga bilo posvuda. Što se tiče očekivanja, nisam ništa očekivao, zapravo ni ne znam koliko se gde knjiga prodalo, trebao bih to malo proveriti. Ali znam evo da je „Ljepši kraj“ doživeo drugo izdanje u Srbiji, „Nigdje niotkuda“ je takođe gotovo rasprodan, nadam se da ćemo raditi još jedno izdanje… Javljaju mi se ljudi i kažu kako ne mogu nigde naći moje knjige, a ja nemam vremena da se još i time bavim i tako, stara priča. 



U drugom romanu „Ljepši kraj“ baviš se životom u Norveškoj. Kakve reakcije Norvežana očekuješ na ovu knjigu kad izađe prevod?
-„Ljepši kraj“ je izašao na norveškom u maju ove godine (En bedre slutt), kao i „Nigdje, niotkuda“ ( På vei til ingensted). Obe knjige su dobile dobre, čak jako dobre kritike, posebno „Ljepši kraj“, ali bila je i jedna totalno promašena kriktika na koju sam, pobesnio i odgovorio. Čak su objavili taj odgovor. No, ipak, te knjige nisu tamo bestseleri, a nisam to ni očekivao. Drago mi je da sam uopšte uspeo da ih objavim u Norveškoj. No, spremam se da napišem roman na norveškom, uz pomoć mog prijatelja i prevodioca Jona Kværnea. Nije da mi se nešto piše na norveškom, nego ću dobiti pet puta više novca ako to napišem sam, nego ako mi neko prevede. A lova mi treba, hranim dvoje dece, verovao ili ne.



Da li si nakon ovih knjiga postao popularniji kod žena i misliš li da pisci po tom pitanju mogu biti u rangu muzičara?
-Šta želiš da kažeš, da pre nisam bio popularan?! (smeh) Šalim se… Pa jesam, mislim, žene čitaju mnogo više od muškaraca, naučno je dokazano. Ali nismo ni blizu rok zvezda ili DJ-eva. Ne znam je si li primetio, ali danas su svi DJ-evi. Baš se vratio iz Osla, bio na nekom partiju i na afteru sve sami DJ-evi, više njih nego nas obične raje.
 
Živiš nomadski, praktično na prostoru cele bivše Juge i u dobrom delu Evrope, ima te i u Indiji. Da li si razmišljao da se jednog dana skrasiš i koje mesto te najviše privlači?
-Pa evo, zadnjih godinu dana mi je baza u Ljubljani, još uvek dosta putujem i uvek ću putovati. Volim to, jednostavno mi ušlo pod kožu. A i evo mater mi prepisala stan od 30 kvadrata u Brčkom, tako da službeno više nisam bez nekretnina. Imam u Brčkom i brodicu kojom plovim Savom. Volio bih se tamo skrasiti, kupiti jedan veliki brod, za desetak ljudi i onda voditi ljude na krstarenje Savom i Dunavom. Eto to je moj san.



sitymagazin.rs


.................


Poslednji izmenio malalila dana Pon 14 Avg - 6:39, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Pon 14 Avg - 6:37

Jesu li te novine zvale da pišeš kolumnu za njih?
-Pisao sam je već za novine bosanske dijaspore u Skandinaviji i tu i tamo bih nešto objavljivao po časopisima i netu, ali onako, kako bi mi došlo. Nisam imao neke ozbiljne ponude da pišem nedeljno, redovovno, a ne znam ni da li bih to mogao. Ne znam o čemu bih pisao, možda neki dnevnik, al’ to piscu uzima vreme i energiju. Imam veliku želju da imam rubriku gde dajem savete ljudima. Ali da bude, onako malo uvrnuto, brutalno.  
 
Koji su tvoji literarni uzori, odnosno ko te najviše inspirisao da počneš da se baviš pisanjem – drugi pisci ili život?
-Sve je uticalo, ali mislim baš sve, svaka knjiga, svaki doživljaj, svaka pesma. Sad da nabrajam sve pisce kojima sam se divio i kojima se još uvek divim, ima ih stvarno mnogo, ali nemoj očekivati nešto posebno, sve su to klasici kojima se svi divimo. Andrić, Krleža, Kamov, Hamsun, dobri stari Bukovski, pa Kiš i Borhes, Mirko Kovač, od ovih savremenih svakako Jergović, Arsenijević, Dubravka Ugrešić. Ne znam da li ste čuli za Darija Džamonju, pisac kratkih priča iz Sarajeva, pokojni, ima već nekoliko godina – on je odličan. 


Kad si poslednji put pročitao neku od avantura Komandata Marka i da li ima isti filing kao i kad si bio klinac?
-Komadanta Marka nisam odavno čitao, on je bio jedan od mojih prvih junaka. Tako sam naučio čitati, listao sam stripove i gledao slike i onda me zanimalo šta to piše i naučio čitati. Uz pomoć roditelja, naravno. Ali brzo su Marka istisnuli Mister No, Konan, Korto Maltese, Alan Ford, Dilan Dog… To još čitam. 



 Tvoj treći roman „Sandale“ zapravo je nastao kao spajanje tvojih priča iz zbirke „Fasung“ i, ako sam dobro shvatio, neke vrste dnevničkih zapisa sa putovanja, prodaje se na kioscima u Hrvatskoj. Kakav je osećaj biti pisac iz kioska?
-Da, odabrane su te „autobiografske“ priče iz Fasunga, koje i jesu ponajbolje, dodano je još pet ili šest, ne znam sad napamet, novih koje su nastajale svih ovih ostalih godina, a dosta njih je o nekim putovanjima, ali nije reč o putopisima u klasičnom smislu. Uglavnom, kad smo to sve tako spojili ispalo je kao neki labavi roman, pa je izdavač iz naravno komercijalnih razloga to lansirao kao roman, što i nije pogreršno. Šta je roman nego skupina povezanih priča? Uostalom, pričati o formi romana danas nakon postmodernizma , a  i samog modernizma, naravno, besmisleno je. Što se tiče kioska, nemam nikakv osećaj, odnosno ne smeta mi, ako si to mislio da pitaš. Knjiga neće biti ni bolja ni lošija ako se prodaje na kisoku. Ima na kiosku loše literature, istina, ali ima je i u većini knjižara. A na kraju krajeva, meni je cilj prodati knjigu, od toga živim, a da li će je prodati na kiosku ili na nekom štandu nije me briga. Nek’ je prodaju na pijaci zajedno s paprikama. (smeh)

 Rekao si da pišeš novu knjigu, da li je to neka vrsta nastavka „Niotkuda“ i „Kraja“ ili ćeš ovog puta možda pisati u trećem licu?
-Ništa treće lice, imam problem s njim. Jer kad pripovedač, onaj sveznajući, pripoveda u trećem licu o nekom drugom, šta taj razmišlja, ja se uvek pitam: „A kako ti to znaš? Jesi li mu čitao misli?“ I još, pripovedanje u trećem licu je kao da ti netko priča priču iz druge ruke. U prvom licu dobijaš priču direktno od pripovedača, iz prve ruke. Osim toga takve knjige volim da čitam, a pokušavam pisati knjige kakve bih voleo čitati. Ovaj put će to biti pustolovine po Savi i Dunavu, neka vrsta balkanskog Hucklberry Finna. U počast Marku Twainu, najvećem američkom piscu.
 
Da li si pročitao neke od skandinavskih trilera, odnosno kakvo je tvoje mišljenje o Nesbu, Lašonu, Merklundovoj, Mankelu…?
-Čitao sam, čak i prevodio Nesboa. Reč je o dobrim krimićima, ima tu i psihoške drame i kritike društva i akcije. U Skandinaviji se svi veliki pisci kad- tad okušaju i u krimićima, tamo krimići nemaju stigmu „niže“ kulture kao kod nas. Lično nemam vremena za čitanje takvih knjiga. Ali filmovi su bili izvrsni, pogotovo ova trilogija od Larsona. 

U Srbiji je jako popularan Norvežanin Erland Lu, kakvo je tvoje mišljenje o njegovoj prozi?
-I njega sam prevodio, jednu priču mislim, a  trebao sam prevesti Naivan.Super  na hrvatski, ali kad sam je uzeo čitati odustao sam nakon pedesetak stranica. Ne znam, možda bih mu trebao dati novu šansu. Moji favoriti su Kjell Askildsen i Frode Grytten.



 Kada bi trebao da napraviš saudtrek za tvoje knjige kako bi izgledao?
-Eh sad… Bilo bi tu svega, od The Smiths pa do Johnnya Casha, od Anje Schneider (DJ- mininmal techno) do Goa-Trancea. 


 Da li imaš devojku, kako funkcioniše tvoj emotivni život kada živiš sa spakovanim koferima?
-U nevenčanom sam braku s Dunjom, dobili smo kćerku Iskru pre deset meseci, a i ona i ja putujumo vezano za posao. Ona je kuratorica i upravo ona i njezima grupa Red Mind spremaju  izložbu na Oktobarskom salonu u Beogradu. Dobro je putovati, i za vezu je dobro da se partneri ponekad razdvajaju na kraće periode. 



 Imaš li neki moto koji ti pomaže da u dan uđeš bolje raspoložen?
-Nemam. Probudim se, skuvam čaj, smotam džoint, sednem na balkon, pijem čaj i duvam džoint. Pokušavam napisati koji redak pre nego što se mala probudi.



Dejan Katalina
citymagazine.rs
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Pon 14 Avg - 6:43

Kako je nigdje, niotkuda dobilo ljepši kraj






Piše Ilina Cenov


U intervjuu što ga je Bekim Sejranović dao 2009. godine, a povodom objave romana “Nigdje, niotkuda”, rekao je “nisam baš ni sam znao što sam pokušavao reći pišući ga“. Možda autor to i nije znao, ali usudila bih se reći da nije samo pokušavao, već je itekako jasno i artikulirano rekao što misli i osjeća. Roman “Nigdje, niotkuda” izrazito je žestok roman, šokantan, prepun živopisnih likova i nevjerojatnih događaja. Roman obuhvaća vrijeme od nekih tridesetak godina pri čemu pratimo isječke iz života glavnoga junaka. On dolazi iz Norveške na dženazu amidže Alije, te se prisjeća “nestalog svijeta“.
Nižu se sličice, djetinjstvo u Bosni, dijete rastavljenih roditelja, koje zapravo niti s jednim od njih nikada nije imalo istinski odnos roditelj-dijete, dijete kojeg majka naziva “klicom“, dijete kojega se ne može riješiti, kao što se riješila muža – “sudski“. Odrastanje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, dječji nestašluci, svađe, socijalizam, Tito i nogomet, glazba koja je u to novovalno doba bila nezaobilazni dio života svih pubertetlija, nepregledna galerija likova koji pripadaju dalekoj prošlosti, povijesti jedne obitelji. Odlazak u Rijeku u srednju školu i na fakultet, prijatelj Kole, punk band značajnog imena Paranoya, ali kratkog trajanja te, najzad, u ratnim devedestima, odlazak u Norvešku, težak i melankoličan život stranca na dalekom sjeveru.
Čitajući roman “Nigdje, niotkuda” obuzima vas dojam da čitate autobiografiju, međutim ovaj roman to ipak nije, jer kako objašnjava sam Sejranović u jednom intervjuu “... sve što je u tebi, u tvojim mislima je automatski autobiografski“. On uistinu koristi neke realne događaje iz svoga života, ali samo kao skice, koje književno i umjetnički oblikuje. Kako god bilo, vjerujete mu svaku riječ, štoviše u nekoliko navrata sam se, od žestine kojom opisuje pojedine događaje, osjećala kao da mi je netko dobrim udarcem istisnuo sav zrak iz pluća.
Njegov junak je nesretan od samoga početka, još kao ostavljeno i neželjeno dijete, nesreća ga jednostavno prati kao sjena, te se ne mogu oteti dojmu da mu je nekako i prirasla srcu, kao nešto njegovo, nešto što je uvijek prisutno i na što uvijek može računati. On je intelektualac, ali ne libi se prihvatiti bilo koji posao, tako da je u jednom trenutku prodavač karata na brodu, u drugom prevoditelj za tražitelje azila, a onda drži tečajeve književnosti. Poslovi njemu ne predstavljaju apsolutno ništa; to je jednostavno trenutna stanica za koju zna da neće potrajati. Tu su samo kao nužno zlo da bi mogao dalje živjeti svoju nesreću.
Izuzev djeda i bake koje, čini se, zaista voli, ostali ljudi koje sreće, jednostavno su se tu zatekli - Kole, prijatelj iz srednje škole, na čiji sprovod također odlazi; tetovirani Lars; šutljivi tesar Marko, s kojim samo nazdravlja i psuje; Sara koja zbog njega ostavlja supruga te Selma, bivša žena koja se provlači kroz njegova sjećanja tijekom cijelog romana.
Svi oni, a i mnogi drugi koji se pojavljuju, prolaze, rekla bih, kroz njega a da ga nitko od njih istinski ne dodirne, niti ih on pušta da uđu u njegov emotivno srušeni svijet. On je i dalje distanciran - sam sa sobom i svojim demonima.
Posebno su šokantni, detaljni i gotovo brutalno opisani prizori spolnog odnosa, čina koji bi mogao biti intiman, pogotovo s nekim koga se voli, a on za Selmu tvrdi upravo to. Međutim, taj njihov emotivni odnos, koji bi trebao biti nježan i pun ljubavi, zapravo je čisto tjelesno izbacivanje negativne energije i užas prepun droga i mamurluka. Kad se na kraju otkriva tragična Selmina sudbina, sve nekako biva jasnije...
“Nigdje, niotkuda” roman je teške ljudske sudbine, nesreće pojedinca, osamljenog stranca, koji ne zna gdje pripada, čovjeka zaogrnutog prazninom i boli. On je tipični predstavnik izgubljenih duša s ovih naših prostora koje je poharao vihor rata. Bijeg traži u drogama, alkoholu, tabletama i beznačajnom seksu. Roman je to o čovjeku koji nije dovoljno hrabar da nešto učini sa svojim životom, “...što je moj kenjkavi kukavičluk prema njegovoj volji?“, ili je pak iznimno hrabar pa prihvaća sve te nedaće koje mu život nosi i miri se sa svojom sudbinom najbolje što može.
To je i roman koji progovara o besmislu rata, politike i birokracije. Realistički opisuje tragične ljudske sudbine tražitelja azila, ponekad i groteskno suprotne, iz prizme bosanskog izbjeglice, koji više ne zna kuda ide, vjerovatno “nigdje“, i koji više ne zna odakle je sve stigao, “niotkuda“.
Kako nam Sejranović ilustrira: “Tjeraju te da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš.“ Sve što mu preostaje od njegovog identiteta su izlomljeni fragmenti sjećanja koji ga preplave s vremena na vrijeme, zamućeni različitim više-manje ilegalnim supstancama.
Sejranovićev novi roman “Ljepši kraj” samo naizgled nastavlja tamo gdje je prethodni stao. Radnja romana obuhvaća vremenski kraće razdoblje i počinje brvnarom u zabiti Bosne, gdje junak evocira svoja sjećanja, nastavlja preko Osla, Hrvatske, Srbije, Brazila, Indije. U odnosu na “Nigdje, niotkuda” ipak je ponešto statičan, s manje likova i događaja, ali ne i s manje emocija i naizgled zbrkanih, ali itekako dubokih misli.


.....................


najboljeknjige.com


Poslednji izmenio malalila dana Pon 14 Avg - 6:45, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Pon 14 Avg - 6:45

..................

Opet nam se predstavlja mamurni intelektualac, koji čak i predaje na fakultetu u Oslu ali, kako se nekoliko mjeseci ne pojavljuje na radnom mjestu jer je malko produžio boravak u Brazilu, dočekuje ga otkaz. Prhvaća posao poštara, što mu je sasvim u redu i ne razbija previše glavu oko toga. I dalje mu posao služi za puko preživljavanje, da tu i tamo kupi neku namirnicu i, usudila bih se reći, uživa u svojoj nevjerojatno tužnoj sudbini. On ju prihvaća toliko ravnodušno da mu je se ne da promijeniti čak i kad bi to mogao. On se s time odavno pomirio i prihvaća život kao nešto što mu je dano samo po sebi i što će, valjda, jednom proći, kao i sve zlo koje mu se događa.
U okružju bosanske zabiti, nekih bezimenih sela, prisjeća se ljubavnice, starije, razvedene Cathrine, s kojom je pokušao ostvariti normalniji život, ali sve je bio samo privid. Kako kaže: “Cathrine je prigovarala da bih, da moram birati između nje i hašiša, izabrao ovo drugo. Ponekad je to bila istina, ponekad nije.“ Seoska zabit Bosne donosi i jedan jaki ženski lik, lijepu Almu, daljnju rođakinju, koja je evidentno rođena na mjestu kojem ne pripada. Glavni protagonisti tog dalekog bosanskog sela su vehabije, s kojima lijepa Alma nema ništa zajedničko, a zatucanost i primitivizam okoline ne ubijaju njen duh, nego upravo suprotno.
Njena će snaga, bunt i hrabrost da zagrize život i suoči se s njim daleko od poznatih joj okvira, donijeti romanu i njegovu junaku toliko potrebnu vjeru da život nije baš tako ružan, da se ne sastoji samo od alkohola, droge, Valiuma i onanije. Alma uspijeva popuniti prazninu u junakovoj duši, donekle izbrisati melankoliju, usamljenost i otuđenost, zaustaviti ga u neprekidnom bijegu za koji je i on već shvatio da nije rješenje problema, dati mu “ljepši kraj“.
Sejranović piše jednostavnim i jasnim rečenicama, što nipošto ne znači da su one plošne, površne ili banalne. Upravo suprotno. Njegov se stil ogleda u jasnoći i jednostavnosti. Na brutalno realan način najbolje i najtrajnije se prenose životne istine. Sejranović je na mene prenio ono nešto, po mom skromnom mišljenju najvažnije u umjetnosti, a to je emocija. Jednostavno, dirnuo me u dubinu srca, ponekad čak, priznajem, izmamio mi je i suze. Kako sam kaže kaže u jednom intervjuu: “Jednostavno sam pisao o onome što sam osjećao...“ Smatram da ta emocija bez kalkulacija nalazi svoj put do srca čitatelja.
Sejranović je bez zadrške brutalan i žestok u opisima, često koristi psovke, ali kome to život nikada nije opsovao jednu sočnu u lice? Oba romana pisana su u prvom licu jednine, što apstrahira možebitnu neuvjerljivost koju bi nam eventualno servirao sveznajući pripovjedač. Ovako mu zaista vjerujete svaku riječ, pa čak i kad sam izričito kaže da nije riječ o autobiografskom romanu u klasičnom smislu, mogli biste se zateći kako dižete obrvu sa znakom upitnika - A da ipak nije možda sve to ... istina?
“Ljepši kraj” po mom je mišljenju nešto slabiji od prethodnika, ali samo zbog činjenice što me prvi roman šokirao, pa sam u “Ljepšem kraju” već bila pripremljena na te brutalne opise ništavila glavnoga lika. No nipošto nije neuvjerljiv, loš ili nevrijedan čitanja. “Ljepši kraj” ipak će vam, posve iznenada i neočekivano, izmamiti jedan mali, sramni osmijeh na lice i dati nadu da postoji ljepši kraj, možda zapravo početak nekog novog, drugačijeg, nadam se sretnijeg života. S obzirom na ljepotu jednostavnosti kojom me autor fascinirao, završavam najjednostavnije moguće - bravo, Bekime! 

najboljeknjige.com
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Uto 15 Avg - 17:29

“Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, 
stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što 
sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.” 


"Dnevnik jednog nomada"
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Uto 15 Avg - 17:31

“Cijeli je život jedna duga dženaza.” 


"Nigdje, niotkuda "
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Uto 15 Avg - 17:31

“Na drogama ti se čini sve tako jasnim i očiglednim, a onda poslije kad se vratiš u ovo 
što nazivamo stvarnošću, sve se zamuti, zakomplicira, izvitoperi i nikome ništa ne možeš 
objasniti niti ti itko išta vjeruje.” 
Nazad na vrh Ići dole
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 28213

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Čet 24 Avg - 17:38

U zbirci «Fasung» (2002) Sejranović tematizira djetinjstvo u Bosni i dislociranost u Norvešku; prvo je fokusirano na nesentimentalne detalje, a drugo uobličava specifičnu poziciju stranca. Ona se nadograđuje u ovom romanu, odlično sublimiranom već i naslovom. Riječ je o prozi koja se žanrovski smješta negdje na presjecištu one koja s vremenske distance tematizira rat, egzil-proze i one u neku ruku autobiografske.

Okvir pripovijedanja stvoren je dolaskom na sprovod koji predstavlja polazište za fragmentarno pripovijedanje u kojem će se pokušati sakupiti rasuti teret što ga sa sobom, gdje god krenuo, sa sobom nosi pripovjedač u prvome licu. Pripovijedajući o djetinjstvu Sejranović sliku sklapa od privatnih detalja, ali i onih koji se tiču društveno-povijesne pozornice na kojoj se ono odvija, pa time dobivamo i sliku života u socijalizmu u Brčkom. Iako ona nije nimalo idilična, nadopunjena je sitnim duhovitostima koje nisu humor u pravom smislu riječi jer je osjećaj koji se nosi iz djetinjstva onaj tjeskobe, straha, nepripadanja.

Druga dionica tematizira boravak u Rijeci i donosi tzv. urbani štih budući da se vremenski poklapa sa zlatnim dobom riječke pank scene. Ta je epizoda prekinuta ratom, koji se u romanu neprestano čita kao svojevrstan podtekst i tada kreće prognanička priča koja završava odlaskom u Norvešku, čime se otvara treća dionica u kojoj glavnu ulogu imaju likovi luzera koje će tamo susresti, kao i dvije «teške» ljubavne priče. Roman nema linearni slijed, priča se u cjelinu sklapa od krhotina, a njihov su okidač putovanja i promjene mjesta boravka.

Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu bez rezerve ne mogu nazvati domom, premrežen brojnim smrtima, osjećajem nesigurnosti i straha. To je snažna i neispolirana tjeskobna slika svijeta u kojem je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva. Ključne točke svakako su prisilne egzil situacije koje ipak ne dopuštaju pripovjedaču da se preda, već ponovo zagrize život do kraja. Stoga je riječ o proživljenom i unatoč svemu toplom romanu.


***

Bekim Sejranović (Brčko, 1972). U Rijeci završio pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Oslu gdje je na Povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslavenske književnosti. Priredio i preveo Antologiju norveške kratke priče «Veliki pusti krajolik». Autor studije «Modernizam u romanu
Isušena kaljuža Janka Polića Kamova» i knjige kratkih priča «Fasung». Živi i radi na relaciji Oslo-Hvar.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )








Kreativni um poigrava se predmetom svoje ljubavi.-K.G. Jung
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Sre 13 Sep - 18:07

" Kada bi majka morala nešto obaviti u gradu sama, ostavila bi me kod Suzanine mame. Kod njih je u stanu bila jedna soba puna stvari iz Njemačke. Bila je uvijek zaključana, čak ni Suzana nije tamo smjela. Samo kada bi joj bio rođendan, onda smo mogli unutra. Tu je podsjećalo na špilju s Alibabinim blagom. Bilo je tu svakakvih igračaka, haljinica, ukrasa. Za njezin bi rođendan uvijek došao i čika Slavko i onda bi nam zamračio sobu i na projektoru puštao Disneyjeve filmove. Jeli smo njemačke slatkiše, koji su uvijek bili bolji od naših. Sve iz Njemačke nam je bilo bolje. Teta Radmila, ona što živi sama u bijeloj kućici preko puta Suzanine, rekla je jednom da bismo mi i govno pojeli samo da na njemu piše Made in Germany. 
    Ja sam pitao Suzanu zašto ne možemo gledati fimove svaki dan, a ona je rekla da joj ne da mama. Mogli bismo nešto pokvariti. Sve što bi dobila od tate, njezina je mama zaključavala u sobu. Meni je bilo žao svih tih igračaka, ali još mi je više bilo žao Suzane. "

" Nigde, niodkuda "
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48185

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   Sre 13 Sep - 18:14

" Svaki put kada bi čika Slavko došao kući, donio bi mnogo darova svojim kćerima. I ja bih ponekad nešto dobio. Mi klinci iz sokaka nismo mogli zatvoriti usta od čuđenja kada smo prvi put vidjeli psića na baterije. Išao je baš kao pravi, mahao repom, čak i piskutavo lajao. Suzana bi ga uključila, natjerala da laje, da maše repom, da hoda, stane. On bi je uvijek poslušao. Ja sam mislio da bi mi majka sigurno dala da imam ovakvog cuku. Nije bio ni šugav ni bolestan. A zatim se i taj pas pokvario. Nije više reagirao na Suzanine naredbe. Poslije ga je Suzanina mama zaključala u sobu."

"Nigde , niodkuda "
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Bekim Sejranović   

Nazad na vrh Ići dole
 
Bekim Sejranović
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Bekim Fehmiju
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-