Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Ajanta – budistički sveti grad

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Dala

Urednik
Urednik

avatar

Ženski
Poruka : 26466

Godina : 30

Lokacija : U reči

Učlanjen : 29.10.2014

Raspoloženje : Nizvodno od juce


PočaljiNaslov: Ajanta – budistički sveti grad    Uto 21 Feb - 19:33

Vedrana Novović


U davnim vremenima budistički redovnici-prosjaci, bhikšu, nisu imali trajno prebivalište. Živjeli su pod stablima ili u pećinama, ili bi nedaleko od naseljenog mjesta izradili viharu, skromno sklonište od pruća i lišća. Malo-pomalo, razvio se običaj da svoje vihare smještaju jedne pokraj drugih i iz toga se rodio samostan, sangharama, manje ili više prostrano zdanje od drva, kamena ili opeke. U njemu se stanovalo samo u kišnom razdoblju, dok je ostali dio godine bio posvećen hodočašćima.
I prvobitni budistički hram bio je tek jednostavan drveni zaklon s polukružnim krovom, prekriven trskom. Kasnije se hramovi grade od kamena, dva niza stupova dijele ga na tri broda od kojih samo srednji ima prozor u obliku potkove, tako da do svetišta koje se nalazi u najdubljem dijelu hrama gotovo ne dopire svjetlo. Takav polumrak, tišina i mir upravo potiču na molitvu i meditaciju.
No, osobitost rane budističke arhitekture jesu pećine izdubljene u stijenama u koje su smještani samostani i hramovi. Najstarije od tih pećina su pećine Barabar u Biharu, dvadesetak kilometara udaljene od Bodh Gaye1, koje su nastale u vrijeme carstva Maurya (322. – 185. g. pr.Kr.), pod pokroviteljstvom slavnog Ašoke i njegovih nasljednika.
U razdoblju od oko II. st. pr.Kr. do VII. stoljeća poslije Krista u zapadnoj je Indiji nastalo oko osamsto takvih pećina. Ove pećine udubljene u živoj stijeni čudesan su i trajan znak štovanja Buddhe i njegova puta, a najdojmljivije su one u Ajanti.
AJANTA

U zabačenim brdima Sahjadri, u današnjoj indijskoj državi Maharaštra, iznad vijugave rječice Waghur uzdižu se teško pristupačne klisure u obliku potkove. U tim su bazaltnim stijenama budistički redovnici izdubili kompleks hramova i samostana koji je po obližnjem selu dobio ime Ajanta.
Gradnja Ajante vjerojatno je započela u II. stoljeću prije Krista, a završila u VII. stoljeću poslije Krista. Gradnja se odvijala u dvije faze, s prekidom od gotovo četiri stoljeća između te dvije faze. Sve pećine iz prve faze nastale su prije Krista, od kojih je najstarija pećina br. 10 iz II. st. pr.Kr. Ovaj se period naziva razdobljem Satavahana, po vladarskoj dinastiji koja je omogućila izgradnju ovih građevina, ali i razdobljem Hinayana, karakterističnom po tome što se Buddhu nije prikazivalo ljudskim likom, već samo simbolički – kotačem zakona, otiskom stopala i slično, pa je u ovom razdoblju očita odsutnost kipova i općenito skromna ornamentika. Kasnija faza traje od V. do VII. st. i naziva se razdobljem Mahayana, kada je bilo dozvoljeno prikazivanje Buddhe u ljudskom liku. Ova se faza naziva i razdobljem Vakataka, po tadašnjim vladarima koji su bili suvremenici Gupta, a u čije je vrijeme Indija dosegla svoje zlatno doba u umjetnosti i kulturi općenito. Zapisi u pećinama govore da je ova dinastija bila glavni pokrovitelj izgradnje u Ajanti u ovom drugom razdoblju. Tako je pećina broj 16 dar Varahadeva, ministra kralja Harišena, budističkoj sanghi, a pećina broj 17 također dar princa koji je bio vazal tom kralju dinastije Vakataka. Upravo je najživlje razdoblje arhitektonske i umjetničke aktivnosti druga polovica V. i prva polovica VI. stoljeća, u vrijeme najvećeg uzleta dinastije Vakataka, što je pećine Ajante dovelo do najvećeg sjaja.
Pećine su označene brojevima od 1 do 29 od istoka prema zapadu, ali to ne znači da je prva pećina i najstarija. U prvu fazu gradnje spadaju pećine broj 8, 9, 10, 12, 13 i 15A, od kojih su pećine 9 i 10 hramovi, a ostale su vihare. U drugu fazu spadaju sve ostale pećine, od kojih su 16, 26 i 29 hramovi. Razmještaj pećina nije planiran jer su dubljene u različitim razdobljima, prema potrebi.
No, kako je budizam u Indiji u VII. stoljeću polako zamirao, budisti su napustili ovo svoje prebivalište. Nastambe u kamenu prekrila je vegetacija i Ajanta je nestala iz sjećanja ljudi. Tek je 1817. godine nekolicina britanskih vojnika u lovu na tigrove neki pastir doveo do skrivenih zdanja. Iznenađeni i zadivljeni, ušli su u zaboravljeni sveti grad i tako svijetu vratili ljepotu skrivenu u pećinama. Otada je Ajanta zauzela jedinstveno mjesto u svjetskoj povijesti umjetnosti.
Ajanta je jedinstvena ponajprije stoga što je cijeli kompleks građevina koje uključuju 5 pećina-hramova (chaitye) i 24 pećine-samostana (vihare) udubljen u klisuri na visini od 75 metara u dužini od 500 metara. U vrijeme dok je Ajanta vrvjela životom, istodobno je mogla udomiti nekoliko stotina redovnika, što samo po sebi govori o veličini kompleksa.
Kako se radi o pravim dvoranama i hramovima izdubljenim u živoj stijeni, gradnja je zahtijevala iznimnu vještinu i ustrajnost. Klesari su se vjerojatno konopcima spuštali po klisuri. Najprije bi grubo označili konture budućeg zdanja i potom se dali na posao. Nakon što bi pijukom bili uklonjeni prvi slojevi kamena i napravljen usjek te predvorje, započelo bi se s oblikovanjem pročelja. Potom je slijedilo prodiranje u dubinu klisure i oblikovanje dvorana, svetišta i stupova. Osim toga, svaka od pećina imala je stepenice koje su je povezivale s rječicom u podnožju kanjona. Vremenom su te stepenice uništene, a danas su pećine međusobno povezane suvremenim terasama i stepenicama, jer nisu sva zdanja izgrađena na istoj visini.
Nedovršene pećine omogućuju rekonstrukciju samog postupka dubljenja klisura. Dubljenje je započinjalo od stropa prema podu. Suvišan kamen se odstranjivao, a na točno određenim mjestima ostavljani su grubi blokovi od kojih su kasnije oblikovali stupove s bogatim kapitelima, reljefe na zidovima i stupe. Odstranjene su tisuće tona kamenja, i to vrlo jednostavnim alatom – pijukom, čekićem i dlijetom. Dovršeni radovi govore o nevjerojatnoj preciznosti i pažljivosti onih koji su dubili hramove i samostane u stijeni, i promatraču se neminovno nameće pitanje: što je to što ih je toliko nadahnulo na takva velebna djela?

VIHARE

Pećine-samostani namijenjene stanovanju učitelja i učenika (vihare) sastojale su se od prostrane središnje dvorane oko koje su bile smještene male prostorije koje su služile kao spavaonice s dva do četiri kamena ležaja. Vihare su vremenom proširivane kako bi mogle primiti sve veći broj redovnika-učenika. Zato se Ajantu naziva i prvim budističkim učilištem.
Tijekom nekih devet stoljeća života u Ajanti pročelja, trijemovi i unutrašnjost vihara dobivali su sve bogatiju ornamentiku, kako u obliku reljefa i kipova, tako i u dekorativnim i figurativnim muralima. Figurativno slikarstvo u Ajanti izuzetno je bogato. Temelji se na ikonografiji razvijanoj stoljećima, a prikazuje likove iz budističkih priča i tradicije koje govore o Buddhinom životu, te iz tzv. jataka, priča o prijašnjim Buddhinim životima. Slike na stropovima dekorativnog su karaktera s uzorcima cvijeća, lišća, voća, ptica, zvijeri, ljudi, polubožanskih bića, i sl. Zbog kvalitete izrade, ljepote i broja slika, Ajantu nazivaju i Sikstinskom kapelom Azije.
Zanimljiv je podatak da su umjetnici, budući da su slikali u mračnim prostorima, za osvjetljenje pored baklji koristili i posude s vodom, ogledala i bijelo platno kako bi reflektirali sunčevu svjetlost.
S posebnom su pažnjom pripremali podlogu prije nanošenja boje (tehnikom sličnom onoj koju nalazimo u drevnom Egiptu, a i faze oslikavanja su vrlo slične). Smjesa gline pomiješane s usitnjenim rižinim ljuskama i kravljom balegom nanosila se na grubo obrađenu površinu zida. Kad bi se taj sloj dobro osušio, nanosio se sloj gipsa. Na tu se površinu ucrtavalo konture budućih prikaza, a potom se nanosilo boju. Boje biljnog i mineralnog porijekla davale su široku paletu od čak šest nijansi crvene, četiri nijanse žute, ljubičaste, plave, crne, bijele i nekoliko nijansi smeđe boje.
Kako su boje prirodnog porijekla, podložne su djelovanju mikroorganizama, insekata, a isto tako i vremenskih utjecaja. U današnje vrijeme veliku štetu nanosi i mnoštvo posjetitelja čiji dah i bljeskanje fotoaparata dodatno oštećuju slike. Najstariji prikazi sada se jedva razabiru od trošnosti.
CHAITYJE

Chaitya je hram, mjesto za molitvu i meditaciju. Za razliku od vihare, chaitya ima bogato izrađeno pročelje s prepoznatljivim velikim prozorom u obliku potkove iznad ulaznih vrata. Iznutra im je glavno obilježje zasvođeni strop. Glavna prostorija je nizovima stupova s bogato ukrašenim kapitelima podijeljena u središnji brod s apsidom i dva bočna broda koji se nastavljaju iza apside. Na taj je način omogućen obilazak najsvetijeg dijela hrama, koji je u ranim fazama bio predstavljen stupom, jer se smatralo neprimjerenim Buddhu prikazivati ljudskim likom, a kasnije Buddhinim kipom. Tavanica ima polukružni svod, koji je kopija prvotnog svoda od prepletenog pruća.
Na hramovima se obilno koristi figurativna skulptura, pogotovo na kapitelima stupova i na pročelju. Najstarije figure predstavljaju ljudske parove, ponekad u igri, ponekad kako jašu na životinjama, a kasnije se javljaju figure Buddhe i manjih božanstava.
Pećine označene brojevima 9 i 10 su najranije izgrađeni hramovi (II. i I. st. pr.Kr.). Imaju polukružni svod koji je u početku bio ojačan drvenim gredama i njihovi se utori još mogu vidjeti. Glavna dvorana pećine broj 10 je 28.5 m x 12.3 m široka i 11 m visoka. U središtu se nalazi stupa, svetište nastalo postupnom evolucijom od tumulusa – grobnice u obliku humka ispod kojeg se nalazi mala prostorija s relikvijama Buddhe ili nekog drugog budističkog sveca.
Uobičajen način odavanja poštovanja je obilaženje svetišta ili stupe, i to tako da pri obilasku svetište uvijek bude s desne strane hodočasnika. To je paradakina,obred koji simbolički govori o postupnom putu ljudskog napretka prema savršenstvu.

MURALI ZA VJEČNOST

Jedna od najmlađih vihara nalazi se u pećini broj 1, a nastala je u vrijeme kada slikarstvo Ajante doseže svoj vrhunac (475. – 550. g.). Građena je pod izravnim pokroviteljstvom kralja Harišene. U to je vrijeme funkcija vihare proširena te osim za udomljavanje svećenika služi i kao pomoćno svetište u stražnjem se zidu otvara još jedna prostorija koja udomljuje kip Buddhe. Buddha je u sjedećem položaju, ruke su mu u položaju podučavanja (dharmachakrapravartana mudra), a izraz njegovog lica se mijenja kada ga promatramo iz različitih kutova.
Površina unutrašnjih zidova prostire se na 12 x 6 metara 12 stupova čini pravokutnu kolonadu koja podupire strop i ostavlja široki prostor za ophodnju. Zidovi su na mjestima otvoreni vratima, a ostalo je do najmanjeg detalja oslikano motivima iz priča o Buddhinim prijašnjim i posljednjem životu te iskušenjima prije prosvjetljenja. Slike su relativno dobro očuvane, a dvije najznačajnije prikazuju dvojicu Boddhisattvi. Jedan je Avalokitešvara, najpoznatiji Boddhisattva, zovu ga još i Samilosni ili Padmapani, a drugi Vajrapani. Padmapani se nalazi s lijeve strane ulaza i u ruci nosi lotos (padma – lotos), a na glavi sliku Amitabe Buddhe čija je inkarnacija. Kažu da svi oni koji pate neće uzaludno moliti za njegovu pomoć. Simbol je bezgraničnog milosrđa. S desne strane ulaza je Boddhisattva Vajrapani, u ruci nosi munju (vajra – munja) zbog velike popularnosti ovog prikaza nazvan je princem Ajante. Vajrapani je simbol Duha. Oba ova prikaza kao da šire uzvišeni mir i smatraju se remek-djelima indijske umjetnosti.
Tradicija slikarstva koju su baštinili i pokazali u najboljem svjetlu umjetnici Ajante prenosila se preko slikarskih bratovština, s koljena na koljeno, a negdje u V. stoljeću zapisana je u Chitrasutri. Ovaj drevni zapis iznosi pravila perspektive, tri različita načina sjenčanja i doslovno stotine uputstava kako slikati općenito te kako prikazivati različite tipove ljudi. Zapis, međutim, govori da slika ne nastaje od pravila i da se “oči slike moraju otvoriti”, a slikar je taj koji im mora dati njihov vlastiti život.
Indijski slikari su pomno pazili na prikazivanje osjećaja kroz oči jer oči su prozori duše. Kako piše u Chitrasutri, za slikara postoji pet vrsta očiju: chapakara ili meditativne oči matsyodara, oči žene ili neuzvraćene ljubavi utpalaptrabha, spokojne ili mirne padmapatranibha, prestrašene ili plačne i sankhakriti, ljutite ili one koje izražavaju duboku bol. Oči oslikane u pećinama Ajante postale su svojevrstan kanon koji se proširio cijelom Azijom.
Općenito, kreativni impuls Ajante otputovao je prema jugu na Šri Lanku, a otuda na Javu i druge zemlje jugoistočne Azije, a krenuo je i trgovačkim rutama i nadahnuo budističke slikare u Afganistanu, središnjoj Aziji i Kini, otkud je stigao do Koreje i Japana.
Tajna starih majstora Ajante bila je u tome što su okretali oči prema unutra jer budistička ih je filozofija učila da je materijalni svijet poput vela iluzije. Oni su bili ti koji su trebali podići veo i pogledati iza njega u vječnost i to pokazati svijetu. Murali pećina u Ajanti upravo nam daju naslutiti tu sjajnu viziju koja ostavlja osjećaj velikog mira i spokoja i koja je osnovno obilježje umjetnosti koju je dala Indija.
_____________________
1 Prema budističkoj tradiciji, Buddha je doživio prosvjetljenje u Bodh Gayi i to je danas jedno od četiri glavna mjesta budističkog hodočašća.








Ono na šta se fokusiramo raste, a ono što ignorišemo nestaje.
Nazad na vrh Ići dole
 
Ajanta – budistički sveti grad
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Caričin grad
» Moj rodni grad Prizren
» SVETI JOVAN DAMASKIN - TAČNO IZLOŽENjE PRAVOSLAVNE VERE
» Drevni grad Ur haldejski
» Država - glavni grad - Azbuka
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Geografija-