Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemČesto Postavljana PitanjaTražiRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebookGoogle+


Delite | 
 

 Martin Heidegger

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:37

Rođen je 26. septembra 1889 u Meßkirchu u Njemačkoj. Studira prvo teologiju, a zatim filozofiju u Freiburgu. Poslije habilitacije 1915. godine radi kao asistent Husserla. U to vrjeme se približava i fenomenologiji Husserla koja tada otvara novu perspektivu za filozofiju kao nauku. Od 1923. do 1927. Heidegger radi kao vanredni profesor filozofije u Marburgu. 1927. godine publicira svoje prvo veliko djelo, “Bitak i vrijeme” (Sein und Zeit), koje ima veliki uticaj. Iste godine ga pozivaju u službu redovnog profesora u Freiburgu, kao sljedbenika Husserla. 1933. Heidegger postaje član NSDAP-a i iste godine rektor univerziteta. U svojoj funkciji kao rektor suprotstavlja se uspješno nacističkom pokušaju spaljivanja nepoželjnjih knjiga univerziteta, ali poslije kratkog vremena ipak odustaje od tog položaja i posvećuje se isključivo funkciji profesora. Heidegger se u to vrjeme identificira sa ideologijom nacizma i govori o “unutrašnjoj istini i veličini ovog pokreta”. Sama činjenica da se nikada nije distancirao ili osudio nacizam do danas je tema diskusije o tome dali se kod Heideggerovog angažmana radilo o ličnoj greški ili i njegova filozofija vodi u nacizam. Poslije rata Heideggeru se zabranjuje dalji rad od strane francuske administracije. Poslije emeritacije 1951 Heidegger i dalje radi, objavljuje tekstove i daje intervijue sve do smrti 28. Maja 1976. Interpretacija umjetničkog djela se kod Heideggera koncentriše na pojam djela, u kojem se “događa istina”, to jeste, “sebe u djelo postavljanje istine bitka”. Drugim riječima, kroz umjetnost se istina događa i otvara rasvjetu (“Lichtung”) bitka. Ljepota je način na koji se istina prikazuje.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:37

Bez naslova


Put i vaga
Staza i priča
Zajedno se kreću
Idi i nosi
Griješku i pitanje
Stazom svojom
Kada se rana
Jutarnja svjetlost
Tiho rađa
Nad planinama
Dolazimo
Prekasno za
Bogove
Prerano za
Bitak.
Započeta pjesma
Bitka jeste – čovjek.
Ići prema
Zvijezdi – samo to.
Misliti, znači usredotočiti
Se na misao što će jednom
Mitno stajati, kao zvijezda stajačica, na nebu.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:38

Cézanne


Zamišljena opuštenost,
Jedra tišina slike staroga vrtlara
Valliera. U Chemin des Lauves
Posvetio se nevidljivom.
U kasnim djelima slikara razdvoj (Zwiefalt) je
Prisustvujućeg i prisutnosti usklađen,
Istodobno realiziran i ranjen,
Preobražen u tajanstveni identitet.
Pokazuje li se tu staza koja vodi u supripadnost








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:38

Kolofon


Šta je pjesma sama? Kako je smože smrtnik?
Odakle pjeva pjesma? Kako duboko dopire do bezdna?








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:38

Stvaralački krajolik
Na strmovitoj padini široke gorske doline južnoga Schwarzwalda, na visini oko 1150 metara, stoji jedna mala skijaška brvnara. U tlocrtu mjeri ona 6 na prema 7 metara. Oniži krov pokriva tri prostorije: kuhinju, uređenu za prebivanje, spavaonicu i jedan studijski sobičak. Razbacana po uskom dnu doline i jednako tako strmovitoj suprotnoj padini leže široko položena seljačka imanja s velikim natkriljujućim krovom. Povrh svega zjapi jasno sunčano nebo, u sjajnoj prostranosti kojega se dva jastreba uzvrću u širokim krugovima. To je moj radni svijet – viđen promatračkim očima gosta i turista na ljetovanju. Ja sam zapravo nikada ne promatram krajolik. Iskušavam njegovu časovitu, dnevno-noćnu promjenu u velikim ciklusima godišnjih doba. Težina i čvrstoća njihova prastara stijenja, polagani rast jela, svjetleći a ipak skromni raskoš cvatućih ledina, žuborenje gorskog potoka u dubokoj jesenjoj noći, stroga jednostavnost duboko zametenih površina, sve se to tamo gore pomiče, navire i promiče kroz svakodnevni opstanak. A opet ne u hotimičnim trenucima nekakva uživajućeg utonuća i umjetnog oživljavanja, nego samo kada vlastiti opstanak stoji u svom radu. Rad tek otvara prostor za ovu gorsku zbiljnost. Hod rada ostaje uronjen u zbivanje krajolika. Kada u dubokoj zimskoj noći divlja mećava svojim udarima bjesni oko brvnare i sve zastire i prekriva, tada je pravo vrijeme za filozofiju. Njezina pitanja tada moraju biti jednostavna i bitna. Razrada svake misli ne može a ne biti tvrda i oštra. Muka jezičnog iskivanja nalikuje otporu jela zahvaćenih naletom oluje. A filozofski se rad ne odvija kao nastrano zanimanje nekog čudaka. On spada u sred srede rada seljana. Kada mladi seljanin uz padinu vuče teške rogove saonice a potom ih pretovarene bukovim trupcima opasnim nagibom spušta prema svom dvorištu, kada pastir lagano- zamišljenim korakom svoju stoku tjera uz padinu, kada seljanin u svojoj izbi vješto isjeca nebrojene daščice za svoj krov, tada je moj rad od iste te vrste. U tomu se i korijeni neposredna su-pripadnost sa seljanima. Stanovnik grada misli da ide “među narod” čim se s nekim seljaninom upusti u duži razgovor. Kada odmarajući se od naporna rada uvečer sjednem sa seljanima na banak uz peć ili za stol u kutku s nabožnim predmetima i svetačkim slikama, tada mi najčešće uopće ne razgovaramo. Šuteći pušimo naše lule. Tu i tamo možda padne pokoja riječ, da su drvarski poslovi u šumi pri kraju, da je prošle noći kuna upala u kokošinjak, da će se sutra jedna krava vjerojatno oteliti, da je seljanina Oehmija pogodila kap, da će se vrijeme ubrzo “okrenuti”. Unutarnja pripadnost vlastitog rada Schwarzwaldu i njegovim ljudima proistječe iz stoljetne, ničim zamjenljive alemansko-švapske priraslosti tlu. Stanovnik grada biva “potaknut” takozvanim boravkom na selu najviše jednom. Moj je cjelokupan rad, međutim, nošen i vođen svijetom ovih gora i njegovih seljana. Rad u brvnari se povremeno prekida na duže vrijeme zbog diskusija, putovanja na predavanja, razgovora i nastavne djelatnosti ovdje dolje. No, čim se ponovno uspnem na padinu, već u prvim urama boravka u brvnari navraća mi već čitav onaj svijet ranijih pitanja i to upravo u onom obliku u kojemu sam ih prije silaska ostavio. Naprosto bivam prenesen u vlastiti zamah rada i više u osnovi ne vladam njegovim skrivenim zakonom. Stanovnici se grada često čude dugoj jednoličnoj osami seljana među gorama. No to nije osama nego samovanje. U velikim gradovima može čovjek doduše s lakoćom biti toliko osamljen kao jedva gdje drugdje. Ali on tamo nikada ne može biti sam. Jer samovanje ima iskonsku moć da ono ne odjeljuje nego da čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari. Tamo vani čovjek u mahu može preko novina i časopisa postati “znamenit”. To je još uvijek najsigurniji put na kojemu se najvlastitije htijenje ruši u pogrešno tumačenje i temeljito i brzo tone u zaborav. Tomu nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu, sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni. Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je “Netko” nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se prenese pozdrav “gospodinu profesoru”. – Takvo spominjanje vrijedi neusporedivo više od najuspješnije “reportaže” nekoga svjetskog lista o mojoj navodnoj filozofiji. Gradski je svijet u opasnosti da podlegne jednom razarajućem pogrešnom uvjerenju. Čini se, naime, da se oko svijeta seljana i njihova opstanka često brine jedna vrlo glasna i vrlo poduzetna i vrlo dopadljiva nametljivost. Ali upravo se tako i niječe ono što je sada jedino neophodno: održati razmak prema seljačkom opstanku, prepustiti ga više nego ikada ranije njegovu vlastitom zakonu; ruke sebi – da se ne bi izobličio u neiskrenom brbljanju literata o onom narodnosnom i o ukorijenjenosti u tlo. Seljanin ne potrebuje i uopće neće tu gradsku susretljivost. Ono što on potrebuje i hoće, jest plaho ophođenje prema svojoj vlastitoj biti i njezinoj samostojnosti. No, mnogi od gradskih potomaka i izraštaja – ne najposlije skijaši – ponašaju se na selu ili na seoskom imanju tako kao da se “zabavljaju” u svojim velegradskim palačama zabave. Takvo ponašanje na jednoj večeri razara više nego što desetljećima dugo znanstveno podučavanje o narodnosnom i izučavanju naroda ikada može potaknuti. Ostavimo se svakog milostivog gnjavljenja i lažnog narodničarenja – naučimo se da tamo gore ozbiljno uzmemo onaj jednostavni, tvrdi opstanak. Tek će nam tada on ponovno govoriti. Nedavno sam dobio drugi poziv za prijelaz na Berlinsko sveučilište. U takvoj se prilici povlačim iz grada u brvnaru. Slušam što mi kazuju gore, šume i seoska imanja. Pritom svratim do mojega starog prijatelja, sedamdesetpetogodišnjeg seljanina. On je u novinama čitao o pozivu za Berlin. Što će reći? Polako upire siguran pogled svojih bistrih očiju u moj, te strogo zatvorenih ustiju na moje rame polaže svoju vjerno-opreznu ruku i – jedva primjetno – klima odrečno glavom. To znači: neumoljivo ne!








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:39

Mišljenje i pjevanje


Helderlin i suština poezije


»Pesnički stanovati« znači: prebivati u prisutnosti
bogova i biti ganut blizinom suštine stvari. »Pesničko«
jeste postojanje u svom temelju — što u isti mah znači :
ono kao ustanovljeno (utemeljeno) nije nikakva zasluga
nego poklon.
Poezija nije samo prateći ukras postojanja, nije
samo prolazno oduševljenje ili čak samo uzbuđenje i
zabava. Poezija je noseći temelj istorije, pa otuda i
nije samo kulturna pojava, a pogotovo nije puki »izraz«
nekakve »kulturne duše«.
Poezija budi privid nestvarnog i sna nasuprot
uhvatljivoj i glasnoj stvarnosti s kojom smo se na izgled
saživeli. A ipak je obrnuto — stvarno je ono što pesnik
kaže i preuzima da bude.
Otkad jesmo razgovor — čovek je mnogo iskusio
i imenovao mnogo bogova. Otkako se zapravo jezik
zbiva kao razgovor, bogovi dolaze do reči i pojavljuje
se svet. Ali valja pogledati: prisutnost bogova i pojavljivanje
sveta nisu tek posledica događaja jezika,
nego su s njim istovremeni. Pravi razgovor — razgovor
koji jesmo — počiva upravo na tom što su bogovi
na imenovani, a svet postaje reč.
Međutim, bogovi bivaju iskonski imenovani i
suština stvari prelazi u reč — a tek time stvari zablešte;
tada se ljudsko postojanje dovodi u čvrst odnos i
postavlja na temelj. Pesnikovo kazivanje jeste ustanovljavanje
ne samo u smislu slobodnog poklanjanja,
već u isti mah i u smislu čvrstog utemeljenja ljudskog
postojanja na njegov osnov. Kad shvatimo suštinu
poezije, naime kad shvatimo da je poezija ustanovljavanje
bića putem reči, tada možemo naslutiti nešto
od istine one reči koju je Helderlin izrekao kad je već
davno bio pao u okrilje noći ludila.
Poezija izgleda kao igra, a nije igra. Istina, igra
sjedinjava ljude, ali tako da svaki od njih pri tom zaboravlja
upravo sebe. Međutim, u poeziji čovek se
usredsređuje na temelj svog postojanja. Tada se on
smiruje; doduše, ne prividnim mirom nedelatnosti i
odsustva misli, nego onim beskrajnim mirom u kome
žive sve sile i veze.”








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:40

Mr. Nataša Vilić  Ljepota – način postojanja istine


Umjetnost jeste diktat bića


Martin Hajdeger smatra da je umjetnost izgubila povijesnu snagu. On se slaže s Hegelovim stavom da umjetnost više ne može zadovoljiti najviše potrebe duha, i da umjetnost ostaje za nas nešto što pripada prošlosti. Lijepo shvaćeno kao otkrivanje, neskrivanje, kao biće bivajućeg, istina, otkrivanje tog zbivanja jeste ono što se imenuje djelom umjetnosti.  Djelo umjetnosti jeste ono što se dešava, ono jeste skrivanje, ono jeste istorijsko bivanje. U umjetnosti jasno nailazimo na ono što čini proces ili ono što čini suštinu. Jedino se u tom smislu može reći da je umjetnost akcija, da je umjetnost tehnika. Samo u tom smislu Hajdeger opravdava karakter ispunjavanja i stvaranja koje se obično pripisuje umjetnosti. Umjetnost je poezija, smatra Hajdeger, ona je diktat istine bića, otkrivanje bivajućeg koje nam se nameće kao takvo, tj. suptonost slobodne stvaralačke aktivnosti, imaginativne inicijative, subjektivnosti, sve u načelu razmišljanja modernog čovjeka o umjetnosti. Za njega sve umjetnosti su poezija, čak i ako svaka ima svoj jezik i svoje djelo koje se konkretizuje u jeziku riječi koje ima posebno mjesto u cjelini umjetnosti. On shvata poeziju kao oblik misaonog govora, koji jeste sličan ili jednak samoj filozofiji. Likovne umjetnosti i muzika zaostaju u mnogo čemu za poezijom. Stihovi pjesama Helderlina i Rilkea su za Hajdegera filozofikacija nemetafizičkog mišljenja. Umjetnost jeste izazivanje istine, ali i otkrivanje istine. Umjetnost jeste aletheia, a aletheia je sama suština misli, tj. ono što pravu misao razlikuje od metafizičke misli. Poezija i misao se poklapaju, ali to ne znači da i pored sličnosti među njima ne postoje i razlike.
Pjesnik imenuje ono što je sveto
U svome djelu Šta je metafizika? Hajdeger iznosi mišljenje da pjesnik imenuje ono što jeste sveto, a da mislilac kazuje biće. Mislilac i pjesnik i pored toga što stanuju blizu jedan pored drugog, oni su ipak na različitim brdima. Mislilac kazuje biće, i on je taj koji nas čini svjesnim postojanja stvari, odnosno njihove tajne. Pjesnik je taj koji imenuje. Pjesnik stvara simbole tih elementarnih otkrivanja, koje  Hajdeger imenuje svetim, božanskim.  Zadatak pjesnika jeste da daje imena bogovima i suštinama stvari. Jedino se u tom smislu može reći da poezija osvećuje bogove i slavi stvari. Pjesništvo jedino imenuje biće, ali pokazuje biće, a mišljenje ga kazuje, mišljenje ga analizira. Biće jeste udes otkrivanja istine, ono jeste udes skrivanja-tajne. Poezija daje stvari koje su rezultat tog udesa. Iz tog razloga jezik jeste poetsko, diktat bića, kako ga naziva Hajdeger, to su riječi ispunjene nečim neizraženim. Zadatak mislioca jeste da prodre u to neizraženo, da se pokuša razgovarati sa poezijom kroz njenu misao. Iz tog razloga su mišljenje i poetizovanje nerazdvojivi. Hajdegerova misao jeste stalno tumačenje termina koje upotrebljavaju neki pjesnici, odnosno samih riječi koje čitaoca navode na sanjarenje, a filozofa na razmišljanje. Njegovu pažnju zaokupljaju moderni pjesnici kod kojih se najbolje ispoljava diktat. Za ove pjesnike umjetnost jeste problem jer oni sami stvaraju poeziju sa samim problemima poezije. Davanje imena bogovima jeste ono osjećanje dostojanstva, trajnosti i predosjećanja koje osvaja svakoga i sve, i koje je i kod primitivnih takođe bilo na isti način i istim intezitetom živo. Za primitivca sve postaje znamenjem bogova, tj. sve ono što vodi do vedrine i svako ono biće koje nameće poštovanje i koje se pozdravlja. Hajdeger se tu najviše poziva na Helderlina koga smatra za pjesnika koji jeste bio potpuno svjestan krize modernog života. Njegova poezija jeste izražaj neutješnosti zbog vremena u kome on živi. Njegova poezija jeste obožavanje svijeta savršenosti koje on u svojim zamišljanjima prenosi u prošlost izvornog helenskog života. U to vrijeme, smatra on,  čovjek živi u tami i u siromaštvu. Za svoje vrijeme kaže da je vrijeme u kome čovjek živi u tami i siromaštvu. Helderlin se pita čemu služi poezija danas, kao i za kojim ciljem poezija ide. On pita po čemu poezija jeste opravdana, jer vrijeme u kome obitava nikako ne odgovara poeziji. Ali, čemu i zašto pjesnici u zlim vremenima? Hajdeger je, pak, mišljenja da vrijeme vrhunca romantičarskog razdoblja jeste vrijeme Helderlinovog života, u kome je poezija cvjetala, ali je diktat umirao. On smatra da je zadatak pjesnika da sačuva smisao tajne. Smisao tajne znači biti blizu izvora. Smisao tajne jeste smisao bića.  „Pesnik imenuje ono što je sveto. Ovde mora da ostane nerešeno pitanje kako to da su – mišljenje iz perspektive suštine bivstvovanja – pevanje, zahvaljivanje i mišljenje upućeni jedno na drugo i u isto vreme razdvojeni. Po svemu sudeći, zahvaljivanje i pevanje – svako na svoj način – potiču iz prvobitnog mišljenja, koje im je potrebno, a da ipak sami ne mogu da budu mišljenje.“ Zadatak umjetnika jeste da se primakne tajni, da je kroz svoje stihove pokuša osvijetliti. Međutim, postavlja se pitanje da li zaista poezija ima tu moć, ili je to ipak samo još jedan od privida, zamki i zavođenja koje nam pruža umjetnost. Umjetnost, a time i poezija ima mogućnost da zavodi ne samo čula, nego putem osjećanja i sam razum, pa se s pravom moramo zapitati da li je umjetnost „ozbiljno“ mišljenje i da li zaista ima onu  moć na koju nas upozorava i sam Hajdeger.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:41

Hajdegerova analiza djela umjetnosti


U analizi fenomena umjetnosti, odnosno djela umjetnosti,  Hajdeger polazi od ustanovljenja dvostrukog plana egzistencije djela. Tu se ne radi o raslojavanju, nego je tu riječ o cijepanju koje jeste sukob i kao takvo susret, sjedinjavanje. To jeste susret dvaju činilaca koje imenuje kao Zemlja i svijet.  Djelo umjetnosti jeste prije svega značenje. Ono jeste ono što vrijedi za zajednicu, ali i za individuu. Ono otkriva svijet i sačinjava ga. Svijet je cjelina njegovih vrijednosti.  Hajdeger smatra da npr. hram jeste na mnoštvo načina vezan za događanja u životu naroda koji ga je stvorio. U djelo umjetnosti spada i materija tog hrama, a u toj materiji se ispoljava Zemlja. Djelo umjetnosti jeste  mjesto borbe između činioca Zemlje i činioca svijeta, odnosno tamnog i svijetlog. Čulni elementi, materija ili priroda sa svojim odlikama čine suštastvo umjetnosti, a javljaju se u djelu. To je, po mišljenju Hajdegera, Zemlja. Stavljajući Zemlju u prvi plan, ili prirodu, umjetnost otvara polje za postavljanje i ostavljanje mjesta svijetu značenja. Djelo umjetnosti je to koje drži otvorenim otvorenost svijeta.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:41

Otkrivanje istine u umjetnosti


Otkrivanje istine u umjetnosti ima karakter prekida. To otkrivanje narušava uobičajeni tok utilitarnog života. Ono uvodi neobično i izuzetno, ali izaziva čuđenje. Umjetnost jeste potres od naglog otkrivanja bića. Ona uvijek crpi nešto apsolutno novo i to novo potpuno iznosi na svjetlo. Otkrivanje jeste istorijsko zbivanje jer je umjetnost postojanje, i ne samo postojanje, nego je umjetnost i način na koji se istina pretvara u samu istoriju, ali onu istoriju koja je shvaćena kao početak, kao konstitutuvni događaj epohe. 
Umjetnost jeste u svojoj suštini izvor. Ona jeste karakterističan način na koji se postavlja istina, tj. način na koji istina dobija egzistenciju i na taj način postaje istorijska. Iz tog razloga umjetnost se i smatra početkom, osnovom istorije, ali samo ukoliko otkriva novi istorijski period. Poezija  jedina stvara novi istorijski period. Međutim, pjesnik nije taj koji preuzima inicijativu od istorije. Pjesnik je saradnik, samo mislilac tog zbivanja, ali i toga  preobražavanja istine u istoriji. Hajdeger smatra da pjesnik jeste sluga bivajućeg. On postavlja tezu da je poezija „prvobitni jezik nekog naroda“. Jezik nastaje kao poezija koja imenuje stvari ali i otkriva svijet. To nije prosto subjektivno izražavanje, niti individualna imaginacija, nego je to „poetska mudrost“, „fantastično univerzalno“.  Poezija izražava za svaki narod izviranja  njegovog svijeta. Ona mu omogućava saznanje sebe, odnosno saznanje o pripadnosti univerzalnoj istoriji. Hajdeger kaže da njegova istorizacija poezije nikako ne treba da bude forma istoricizma, jer on u istoriji traži njeno kritičko proziranje. On smatra da je jezik kuća bitka, a da čovjek stanuje u toj kući. „Mišljenje bivstvovanja čuva reč i ispunjava u takvom čuđenju svoje određenje (…) iz dugo čuvene onemelosti i iz brižljivog objašnjavanja u-njoj-rasvetljene oblasti dolazi kazivanje mislioca. Istog je porekla i pesnikovo imenovanje.“<!–[if !supportFootnotes]–>[3]<!–[endif]–> Pjesnici kroz jezik stvaraju trajna pravila. Oni traže nove paradigme koje otkrivaju nove poglede na svijet i koje otvaraju nove epohe istorije. U vremenima krize funkcija pjesnika jeste da nas čini svjesnim zbivanja našeg bića. Ta funkcija je utoliko dragocjenija i značajnija ako polazimo od činjenice da najgora bijeda jeste zaborav zaborava.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:42

Umjetnost prestaje da bude misao
Zasluga Hajdegera jeste prije svega u njegovom reagovanju protiv isključivo estetskog i formalnog položaja u umjetnosti u vrijeme kada je umjetnost objašnjavana kao čisto tehnički proizvod, kao i u njegovom određenju zadataka pjesnika po kome oni trebaju da daju imena bogovima i suštinama stvari. On smatra da je autentična poezija samo prostodušna mitološka poezija helena, pjesnika Sofokla, Homera i drugih, ili „poezija poezije“ koju on nalazi u poeziji Helderlin ili Rilkea. Čini se da je čitava istorija poezije u stvari smjenjivanje, ali i miješanje mitova i obmana pomoću mitova. Starogrčki pjesnik Homer prihvata mit i tu ne staje nego ga usavršava. Ali to čine i drugi helenski pjesnici poput Eshila, Sofokla, Pindara. „Mnogo, naravno, znamo o odnosu između filozofije i poezije. Međutim, ništa ne znamo o dijalogu između pesnika i mislilaca, koji stanuju blizu jedan drugom na najudaljenijim planinama.“    Hajdeger smatra da ono što umire u umjetnosti jeste moć da bude misao. On ne svodi umjetnost na tehniku, niti na formativnu strukturu. Umjetnost pruža otkrića, a ta otkrića su događaji koji otkrivaju svijetove. Umjetnost utvrđuje i zasniva „ono što traje“. Umjetničko sazanje nosi u sebi smisao onoga što nije rečeno i što ostaje da se kazuje i razotkriva. To neizraženo upotpunjava iskustvo i ono svodi bivajuće na biće. Hajdeger smatra da sa toga mjesta potiče i  konkretan karakter umjetničkog saznanaja. „Poslednje delo poslednjeg pesnika u prvobitnom helenstvu, Sofoklov Edip na Kolonu, završava se rečima koje se – na nama neshvatljiv način – vraćaju skrivenoj istoriji tog naroda i čuvaju njegov ulazak u nepoznatu istinu bivanja:
             Ali prestanite sada, i nikad više
            Ne započinjite tužbalicu;
            Jer, ono što se dogodilo drži kod sebe svuda sačuvanu odluku o dovršenju.“
 Umjetnost jeste uvijek „javljanje istine“. Hajdeger nam postavlja zadatak da uvijek moramo ostati kod djela umjetnosti sve dok ono ne progovori iz sebe svojstvene istine.








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
Esti

  

avatar

Ženski
Poruka : 35377

Lokacija : U spavačici mesečine

Učlanjen : 28.10.2014

Raspoloženje : U bojama duge


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Sub 5 Dec - 10:42

"Ova Evropa, u opakoj zaslijepljenosti uvijek spremna sama sebi potajno udariti u srce, leži danas u velikim kliještima između Rusije, s jedne, i Amerike, s druge strane. I Rusija i Amerika su, metafizički promatrano, isto: isto neutješno bješnjenje razuzdane tehnike i organizacije-bez-tla za normalnog čovjeka. Ako je i najzabačeniji kutak Zemljine kugle tehnički osvojen i privredno se može iskorištavati, ako je svaki događaj na svakom mjestu u svako vrijeme postao brzo dostupan, ako se istodobno može doživjeti neki atentat na nekoga kralja u Francuskoj i neki simfonijski koncert u Tokiju, ako je vrijeme još samo brzina, trenutnost i istodobnost, i ako je vrijeme kao historija iščezlo iz svega opstanka svih naroda, ako boksač važi kao veliki čovjek nekoga naroda, ako su milijunske brojke masovnih skupova neko slavlje – onda, da, onda se još uvijek kao neko priviđenje preko čitave te strke prostire pitanje: čemu? kuda? i što onda? Duhovno propadanje Zemlje je tako daleko odmaklo da narodima prijeti gubitak i posljednje duhovne snage koja omogućuje da se to propadanje barem vidi i kao takvo ocijeni. Ta jednostavna konstatacija nema nikakve veze s kulturnim pesimizmom, a naravno isto tako nema ništa s nekim optimizmom; jer natmurivanje svijeta, bijeg bogova, razaranje Zemlje, pomasovljenje čovjeka, mržnja i podozrivost prema svemu stvaralačkome i slobodnome dosegli su na čitavoj Zemlji već takve razmjere da su tako djetinjaste kategorije poput pesimizma i optimizma odavno postale smiješne.” (Martin Heidegger)








Ne sudite mi danas,možete sutra,kada me iz sna probude jutra!
Nazad na vrh Ići dole
malalila

MODERATOR
MODERATOR

avatar

Ženski
Poruka : 48686

Lokacija : Haoss

Učlanjen : 04.01.2012


PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   Čet 14 Dec - 17:29

O humanizmu

Izričito se pod svojim imenom Humanitas prvi put put promišlja i njoj teži u vrijeme Rimske republike. Homo humanus suprotstavlja se homo barbarusu. Homo humanus je ovdje Rimljanin koji rimsku virtus povisuje i oplemenjuje "utjelovljenjem" od Grka preuzete paideia. Grci jesu Grci helenizma kojih se naobrazba naučavala u filozofskom školama. Ona se tiče eruditio et institutio in bonas artes. Tako shvaćena paideia prevodi se s "humanitas". Prava se romanitas homo romanusa sastoji u takvoj humanitas.


U Rimu susrećemo prvi humanizam. On stoga ostaje u biti specifično rimska pojava koja potječe iz susreta Rimljana s naobrazbom kasnih Grka. Takozvana renesansa 14. i 15. stoljeća u Italiji jest jedna renascentia romanitatis. Jer je stalo do romanitas, riječ je o humanitas, i zato o grčkoj paideia. Grci se, međutim, stalno vide samo u svom kasnom liku, pa i ovaj sam na rimski način. Homo humanus renesanse također stoji u opreci spram homo barbarusa. No ono In-humano je sada tobožnje barbarstvo gotičke skolastike srednjega vijeka. Historijski shvaćenom humanizmu pripada stoga stalno studium humanitatis što se na određeni način vraća antici i tako svagda biva i neko oživljavanje helenstva. To se pokazuje i u humanizmu 18. stoljeća u nas što ga pronose Winckelmann, Goethe i Schiller. Hölderlin naprotiv ne spada u "humanizam", i to zato što on sudbu biti čovjeka misli izvornije nego što je to uzmogao taj "humanizam".

No ako se pod humanizmom općenito razumije nastojanje oko toga da čovjek bude slobodan za svoju čovječnost i u tome nalazi svoj ponos, onda se humanizam svagda razlikuje prema shvaćanju "slobode" i "prirode" čovjeka. Na isti se način razlikuju putovi njegova ozbiljenja. Humanizam Marxa ne treba nikakva povratka antici, jednako kao ni humanizam kao što Sartre poima egzistencijalizam. U spomenutom širokom smislu i kršćanstvo je također humanizam ukoliko prema njegovu nauku sve zavisi od spasa duše (salus aeterna) čovjeka, a povijest se čovječanstva javlja u okviru povijesti spasa. Ma kako bile različite ove vrste humanizma prema cilju i razlogu, vrsti i sredstvima kako se svaki puta ozbiljuju, prema obliku svojih nauka, one se ipak podudaraju u tome što se humanitas homo humanusa određuje s obzirom na neko već utvrđeno izlaganje čovjeka, povijesti, svijeta, svjetskog osnova, to jest bića u cjelini.


Iz dela O humanizmu
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Martin Heidegger   

Nazad na vrh Ići dole
 
Martin Heidegger
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Martin Heidegger
» Riki Martin ženi Karlosa
» Leo Martin
» Dean Martin
» Naivci iz Kovačice
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Umetnost i Kultura :: Književnost-