Haoss forum: Pravo mesto za ljubitelje dobre zabave i druženja, kao i diskusija o raznim životnim temama.
 
PrijemTražiLatest imagesRegistruj sePristupiHimna Haoss ForumaFacebook


Delite | 
 

 Istorijske ličnosti

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći
AutorPoruka
Ivkic

  

Ivkic

Muški
Poruka : 16424

Godina : 40

Lokacija : Negde u Srbiji

Učlanjen : 05.09.2012


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 29 Okt - 14:46

Jovanka Orleanka

Jovanka Orleanka, Devica iz Orleana (fr. Jeanne d`Arc, engl. Joan of Arc) je rođena u malom šampanjskom selu Domremiju (danas Domremi la Pisel) 4. januara 1412, a umrla (spaljena) u Ruanu 30. maja 1431. godine.
Selo Domremi se tada nalazilo pod vlašću vojvode Burgundije u zajednici sa Englezima.
Poticala je iz vrlo siromašne porodice. Majka je bila domaćica, a otac joj je bio sitni seoski zemljoposednik, koji se jedino bavio zemljoradnjom. Imala je još dva brata i dve sestre koji su umrli veoma mladi. Roditelje je izgubila kada su Englezi osvojili Domremi. Brigu o njoj je tada poveo njen ujak i njegova žena koji su bili nešto bogatiji.
Kao mlada devojka bila je pastirka i svakoga dana je tražila da je njeni staratelji vode u crkvu da se ispoveda. Jovanka Orleanka nikada nije naučila da čita i piše. Bila je siromašno odevena, a oni koji su je poznavali su govorili da bi po ceo dan provodila po planini čuvajući stado i pevušeći pesme.
Bilo joj je 13. godina kada je čula prve nebeske glasove koji su je poručivali da dođe u crkvu i da se pomoli jer će otada početi njena božja misija. To je nesumnjivo za nju predstavljalo nekakvo predskazanje i neki Božji zadatak koji je bio poveren njoj.
Već 1428, kako će to kasnije na suđenju izjaviti dobila je božji poziv da pomogne francuskom zapovedniku Robertu Badrikuru i francuskom dofenu (regentu) Šarlu VII Pobedniku u bici kod Vakulera. To je malo mestašce koje se svega nekoliko kilometara nalazilo od njenog sela. Orleanka je poletela pravo u srž bitke, odevena u bednu pastirsku nošnju, a zapovednik ju je odmah vratio natrag.
U međuvremenu, situacija za dofena Šarla i njegove feudalce se drastično pogoršavala. Englezi su zauzeli Orlean 12. oktobra 1428, približavajući se Šinonu, gde se nalazilo središte dofenove rezidencije.
Orleanka ponovo napušta svoje selo 1429. i ponovo odlazi u Vakuleru. Francuski zapovednik je ponovo pokušao da je udalji. Orleanka je izjavila da je Bog nju poslao da pomoge Francuzima da oteraju Engleze, da se Šarl VII Pobedniku stavi kraljevska kruna i da se zatim ona povlači. Ona je Badrikuru rekla:
"Ja ne znam da jašem. Ne znam ni da se borim. Bog je onaj koji će me voditi i pomoći mi."

[You must be registered and logged in to see this image.]

I pored toga što su je Francuzi ismevali, Jovanka je ostala u Orleanu. Zatim je počela da traži prestolonaslednika jer mu je po božjim zapovestima ona morala pomoći u ratu protiv Engleza.Poručila je da će doći da razgovara sa prestolonaslednikom Karlom. Našla ga je u Šinonu. Kada je dofen čuo za njen dolazak, stavio ju je na probu. Preobukao se u bednog građanina, a postavio svog najboljeg saradnika da bude prestolonaslednik. Orleanka ga je odmah našla i poklonila mu se do zemlje.


Na noćnoj večeri u zamku feudalca Tremoja, svi su negativno mislili o dofenovoj zaštitnici. Smatrali su da je engleski špijun, da je veštica i čarobnica. Orleanka je primljena na razgovor kod dofena i uspela je da tog slabašnog regenta natera na akciju za isterivanje Engleza iz francuske. Da bi francuska aristokratija bila sigurno da je Orleanka devica, kako se u pismima predstavljala, poslala ju je u Poatje gde su je pregledali veći broj francuskih lekara i opatica ne bi li ustanovili da li je devica ili ne. Kada je utvrđeno da je zaista devica, vraća se u Šinonu i priprema se za rat.
Istina, pored nje su se stalno nalazili francuski komandanti i veliki broj vojnih stratega, a Orleanka je bila samo tu faktor koji je davao svojom upornošću i željom za isterivanje Engleza dodatni podstrek Francuskoj vojsci.
Ponuđen joj je mač dofena, ali ga je ona odbila i jedino je tražila da joj se donese Božja slika pred kojim je stalno ponavljala molitvu upućenoj Devici Mariji. Prva njena akcija je bilo oslobađanje Orleana.

Izdiktirala je pismo koje je poslato gospodinu Rotsleru u Orleanu 22. aprila 1429. da mirno napusti Orlean, ili će ga ona uz Božju pomoć sama isterati. 30. aprila uzjahala konja, a pored nje su se stalno nalazila dva do tri francuska viteza i krenula je sa njima ka tvrđavi. Tu je bila i ranjena posred grudi, a Francuzi su 22. maja 1429. isterali Engleze iz grada.
Posle oporavka, kao riterka je ponovo uzjahala i krenula sa francuskom vojskom prema Pataju. Postavlja se veliko pitanje da li je Orleanka u borbama učestvovala kao riter ili samo kao vođa. Ona je na suđenju izjavila da nije ubila ni jednog protivničkog vojnika, već da je samo sprovodila božje naredbe i da je duhovno vodila svoju vojsku.
Grad Pataj je pao 18. juna 1429, čime je otvoren put za Rems.
U pratnji dofena i njegove dvorske kamarile, odlazi u palatu u Remsu gde je 17. jula 1429. Karlo VII Pobednik krunisan za kralja. Orleanka je stajala pored njega, poklonila mu se i molila ga je otpusti iz vojne službe jer je njena misija završena.
Naročito su protiv toga bili francuski riteri jer im je ona davala duhovnu snagu i prosto ih u svakoj borbi prisiljavala samo na pobedu.
Popularnost Jovanke Orleanke nisu nimalo lepo prihvatili gornji slojevi francuskog društva. Ona je bila obična seljanka koja je zahvaljujući francuskim riterima uzdignuta do neba.
Naročito je bilo interesantno zanimanje kralja Karla za nju. Posle krunisanja, on je jedino novčano pomagao njene najbliže i ništa više.
Dana 24. maja 1430. učestvovala je u odbrani Kompinjea od Burgunda. Glavni zapovednik odbrane grada Gijom de Flazi je napravio veliku grešku kada je pred francuskim vojnicima, koji su se povlačili prema tvrđavi naredio da se zatvore vrata. Ispred zatvorenih vrata našla se i Orleanka sa svojim riterima. Burgundi su je oborili s konja i vezali, a ostale vojnike pobili.

Dok je trajala opsada Kompinjea pokušavala je nekoliko puta da pobegne iz tamnice i da pomogne braniocima grada. Verovala je da će je spasiti njen kralj Šarl i dati ogroman novac za njen otkup.
Međutim, umesto otkupa, data je na čuvanje Jovanu Luksemburškom koji ju je za 100.000 zlatnih funti prodao engleskom kralju Henriku VI.
Kralj Karlo VII Pobednik nije ništa učinio da bi je oslobodio.
Englezi su protiv nje organizovali crkveno suđenje u gradu Ruanu, koji se tada nalazio pod protektoratom Burgundije. Za glavnog sudiju je izabran episkom Buvea Pjer Košon (fra. Caushon - Svinja).
Orleanka je bila zatočena u starom zamku u Ruanu. Tražila je da bude premeštena u crkvenu tamnicu i da joj se obezbedi sveštenik da bi se ispovedala.



Prvi put se pojavila pred porotom 21. februara 1431. godine. Optužena je kao lažni prorok, čarobnjak, veštica i jeretik. Optužena je da je izvršila masovni zločin ubijajući engleske vojnike u borbi i da je naređivala zverstva. 29. maja sudsko veće od 37 sudija je odlučilo da je proglasi krivom kao jeretika i lažnog vernika.
Presuda je donesena 30. maja 1431. po kojoj je osuđena na lomaču.
Pre samog čina spaljivanja, u tamnici su je posetili svih 37 sudija i rekli joj da se njima može slobodno ispovediti. Tada je Orleanka izjavila da više ne čuje božje glasove.
Spaljena je tačno u podne 30. maja 1431. na gradskom trgu pred masom ljudi. Bila je obučena u posebnu nošnju na kojoj su bili ušiveni crveni đavoli, pošto je tu bluzu nosio svaki jeretik koji je osuđen na lomaču. Za vreme spaljivanja, oko nje su kružili crkvenjaci sa knjigama i čitali molitve za spas ljudskih duša od ovakvih jeretika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njeni ostaci su zatim bačeni u Senu.
Četvrt veka kasnije, 1456, pokrenut je novi postupak za njenu rehabilitaciju u Parizu uz saglasnost Svete stolice. Posle ispitivanja nekih svedoka i pregleda celokupnog materijala, presuda Košona je bila poništena i Orleanka je bila rehabilitovana, ali ne i beatifikovana. To se dogodilo 1909, a kanonizovana je 1920. u vreme pontifikata pape Benedikta XV. Danas se smatra za jednog od najpopularnijih svetaca u Rimokatoličkoj crkvi.

Izvor: wikipedia










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Ivkic

  

Ivkic

Muški
Poruka : 16424

Godina : 40

Lokacija : Negde u Srbiji

Učlanjen : 05.09.2012


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 29 Okt - 14:52

Katarina Velika

Katarina II Aleksejevna (rus. Екатери́на II Алексе́евна, poznata kao Katarina Velika (rus. Екатери́на Вели́кая), rođena kao Sofija Avgusta Frederika fon Anhalt-Cerbst (nem. Sophie Friederike Auguste von Anhalt-Zerbst); 21. april 1729 — 6. novembar 1796) je bila carica Rusije od 28. juna 1762. do svoje smrti 6. novembra 1796. godine. Bila je primer prosvećenog vladara svoga vremena.

Život pre dolaska na vlast

Sofija Avgusta Frederika od Anhalt-Zerbsta, po nadimku „Smokvica“ (Fighen), rođena je u Štetinu u Pruskoj (Stettin, danas Šćećin Szczecin u Poljskoj), od oca Kristijana Avgusta i majke Johane Elizabete od Šlezvig-Holštajn-Gotorpa (Elizabete od Holštajna). Rođena je kao nemačka kneginja, u srodstvu sa budućim kraljevima Gustavom III od Švedske i Karlom XIII od Švedske.
Godine 1744, ruska carica Jelisaveta odabrala je Sofiju za ženu svom nećaku Petru III od Rusije, svom izabranom nasledniku. Sofija je promenila ime u Katarina kada je preobraćena u rusku pravoslavnu veru. Brak je okarakterisan kao promašaj usled njenih neverstava. Brzo je postala popularna kod nekoliko političkih grupa koje su bile protiv njenog supruga. Vrlo obrazovana, Katarina je bila ukorak sa novostima iz Rusije i ostatka Evrope. Dopisivala se sa mnogo velikih umova svog vremena, uključujući Voltera i Didroa. 1762, nakon preseljenja u novi Zimski dvorac u Sankt Peterburgu, Petar je došao na tron kao Petar III od Rusije, ali njegova ekscentrična politika je otuđila grupe koje je Katarina pridobila. Grigorij Orlov, Katarinin tadašnji ljubavnik, bio je vođa zaverenika koji su proklamovali Katarinu kao vladara, a Petar je ubijen manje od šest meseci po dolasku na tron, 17. jula 1762. godine. Postojala je sumnja da je Katarina umešana u Petrovo ubistvo ali nikada nije dokazana.

Lični život

Prvo dete joj je bio sin, Pavle Petrovič (1754), koga nije mnogo volela. Moguće je da mu je otac bio Petar, ali i neki od Katarininih ljubavnika, verovatno Sergej Saltikov. Drugi sin joj je bio Aleksej Bobrinski (1762), čiji je otac bio Grigorij Orlov. Imala je i dve kćeri; veliku knjeginju Anu Petrovnu (1757—1759) i Jelisavetu Tjomkinu (1775). Smatra se da je Anin otac Stanislav Ponjatovski, a Jelisavetin Grigorij Potemkin.
Pavle ju je nasledio na tronu kao Pavle I Petrovič. Sahranjena je pored Petra III u Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt Peterburgu.

Umetnost i kultura

Katarina je pripadala eri prosvetiteljstva i smatrala je sebe „filozofom na tronu“. Postala je poznata kao zaštitnik umetnosti, književnosti i obrazovanja. Pisala je komedije, fantastiku i memoare, i proučavala Voltera, Didroa i d'Alembera koji su kasnije potvrdili njenu reputaciju u svojim radovima. Bila je u stanju da dovede matematičara Leonarda Ojlera iz Berlina čak do Sankt Peterburga.
Kada je Aleksandar Nikolajevič Radiščev objavio svoje „Putovanje od Sankt Peterburga do Moskve“ 1790, i upozorenja na ustanak zbog nepodnošljivih socijalnih uslova među seljacima koji su držani kao roblje, Katarina ga je proterala u Sibir. Od francuskog arhitekte Valena de la Mota traži novo krilo Zimskog dvorca nazvanog Ermitaž. To je delo savršenih proporcija u kome je ona do kraja života rado provodila svoje slobodno vreme sa prijateljima. Takođe je izgradila statuu Petra Velikog u Petrogradu na kojoj stoji posveta „Petru Velikom, Katarina II“.

Spoljna politika

Katarinin ministar spoljnih poslova, Nikita Ivanović Panin, imao je značajan uticaj od početka njene vladavine. Iako bistar državnik, Panin je posvetio mnogo pažnje i milione rubalja kreiranju „Severnog saveza“ između Rusije, Pruske, Poljske, Švedske i moguće, Velike Britanije, da se suprotstavi moći Habzburške lige. Kada je postalo jasno da ovaj plan nije uspeo, Panin je izgubio poverenje i 1781. razrešen je dužnosti.
Katarina je 1764. postavila Stanislava Ponjatovskog, bivšeg ljubavnika, na poljski presto. Rusija je dobila najveći deo Poljske kroz deobu između Rusije, Austrije i Pruske (1772, 1793. i 1795).
Katarina je od Rusije napravila dominantnu silu na Bliskom istoku, nakon Prvog rusko-turskog rata (1768—1774). Pokušala je da napravi podelu evropskog dela Otomanske imperije po poljskom modelu, ali je postigla znatno manji uspeh. Anektirala je Krim 1783, manje od devet godina pošto je postao samostalan kao rezultat prvog rata Rusije i Turske. Otomanska imperija je započela Drugi rusko-turski rat (1787—1792) za vreme Katarinine vladavine. Ovaj rat se završio Mirovnim sporazumom iz Jašija koji je legitimisao rusko pravo na Krim.
Na evropskoj političkoj sceni Katarina je igrala značajnu ulogu kao posrednik u Ratu za bavarsko nasleđe (1778—1779) između Pruske i Austrije. Godine 1780. postavila je grupu predviđenu da brani neutralne dostave protiv Velike Britanije tokom Američke revolucije.
Od 1788. do 1790, Rusija je bila u ratu sa Švedskom, koji je vodio Katarinin rođak, švedski kralj. Gustav III je započeo rat da bi preuzeo baltičke teritorije koje je izgubio od Rusije 1720. godine. Očekujući da lako savladaju Ruse, Šveđani su se suočili sa velikim ljudskim i teritorijalnim gubicima. Pošto je Danska objavila rat 1789, stvari na Švedskoj strani su izgledale loše. Ipak, 1790. Šveđani su organizovali kontraofanzivu. Ovo je kulminiralo Bitkom kod Svensksuda (današnji Ruotsinsalmi u Finskoj), 9. i 10. jula 1790. godine. Ruska mornarica predvođena knezom Nasaom, imala je 32 veća i 200 manjih borbenih brodova, 1200 topova i 14.000 ljudi. Šveđani, kojima su komadovali Gustav i pukovnik Karl Olaf Kronsted, su imali 200 manjih i većih brodova, 1.000 topova i 12.500 ljudi. Ruski brodovi su imali problem sa navođenjem topova u teškim vodama, koji ukotvljeni Šveđani nisu imali. Na kraju bitke, Rusija je izgubila 50 do 60 brodova i 9.500 ljudi. Šveđani su izgubili 6 brodova i između 6 i 7 hiljada ljudi. Mir je potpisan 14. avgusta, vraćajući sve osvojene teritorije odgovarajućim nacijama, i trajao je 20 godina.
Katarina je preuzela vodeću ulogu u deobi Poljske, koristeći činjenicu da je zemlja bila vođena decentralizovanom i nemoćnom vladom, da je podeli između Pruske i Austrije. Ova deoba Poljske pomogla je da se održi ravnoteža moći u Istočnoj Evropi XVIII veka.
Na kraju, dodala je oko 518.000 km² ruskoj teritoriji.

Unutrašnja politika

Na početku svoje vladavine Katarina je krenula u provođenje opšte političke reforme, rukovodeći se idejama Prosvetiteljsva. Sprovedene su reforme Senata (1763), sekularizacija crkvenih dobara (1764) i pripremljena je promena zakona. Oformljen je saziv zakonodavne komisije u kojoj su bili zastupljeni svi slojevi društva, osim zavisnog seljaštva, ali je komisija raspuštena pre nego što je počela da radi, na šta je verovatno imao uticaj ustanak pod vođstvom Jemeljana Ivanoviča Pugačeva (1773—1774).
Katarina je reorganizovala rusku provincijalnu administraciju, dajući vladi veću kontrolu nad seoskim područjima usled seoskih buna. Ovaj proces je završen 1775. Reforma je oformila provincije i distrikte koji su bili lakši za upravljanje od strane vlade. Hiljadu sedamsto osamdesetpete godine Katarina je izdala proglas kojim je dozvoljeno narodu da koristi presto kao zakonsko telo, oslobađa gospodstvo od državne službe i poreza, gospodske titule čini naslednim, i daje gospodstvu punu kontrolu nad njihovim kmetovima i zemljom. Dodatno, Katarina je dala zemlju u Ukrajini omiljenoj gospodi i dodelila im kmetove. Ohrabrivala je kolonijalizaciju Aljaske i drugih pokorenih teritorija.
Katarina je nastavila da sprovodi uticaj zapada na Rusiju. Ipak, za razliku od Petra Velikog, obuzdala je silu i usredsredila se na provođenje individualnih akcija. Njene reforme su stigle i dalje nakon što je neuspešni ustanak Jemeljana Pugačeva potresao Istočnu Rusiju. Kao rezultat, Katarina je ostvarila nekoliko drastičnih reformi unutar ruskog društva. Prvo, uspostavila je Slobodno ekonomsko društvo, 1765, da bi ohrabrila modernizaciju poljoprivrede i industrije. Drugo, ohrabrivala je strane investicije namenjene nerazvijenim područjima. Treće, oslabila je cenzorski zakon i podržala obrazovanje gospodstva i srednje klase.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izvor: wikipedia










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
LJUBAVNIK LEDI ČETERLI

  

avatar

Muški
Poruka : 3780

Učlanjen : 22.08.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 29 Okt - 18:45

Vinston Čerčil


[You must be registered and logged in to see this image.]


Vinston Čerčil (30.11.1874. - 24.1.1965.), punog imena Winston Leonard Spencer-Churchill, bio je britanski državnik, najpoznatiji kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva tokom Drugog svetskog rata. Takođe je bio i pisac, vojnik, novinar i političar. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.

Rani život

Čerčil je rođen u Blenhajm Palasu (Blenheim Palace), blizu Vudstoka (Woodstock) u engleskom okrugu Oksfordširu (Oxfordshire). Njegov otac Randolf (Randolp) Čerčil je bio treći sin sedmog Vojvode Marlboroa te uspešni političar. Vinstonova majka bila je Dženi Džerom Lejdi Randolf Čerčil ćerka američkog milionera Leonarda Džeroma.

Čerčil je najveći deo svog detinjstva proveo u internatima. Majka koju je bukvalno obožavao retko ga je posećivala zbog čega su skoro sva njegova pisma počinjala sa molbom da ga poseti ili da zamoli njegovog oca da mu dopusti da dođe kući. Iako je budno pratio političku karijeru svoga oca nikada nisu bili bliski.

1893. godine je iz trećeg pokušaja uspeo da položi prijemni za Kraljevsku vojnu akademiju u Sandherstu koju je završio kao osmi u klasi. Bio je raspoređen u 4. husarskoj konjičkoj regimenti. 1895. godine pre nego što će njegova regimenta biti poslata u Indiju učestvovao je kao vojni posmatrač na strani španske vojske u borbi protiv pobunjenika na Kubi. Na Kubi je takođe obavljao i poslove izveštača Subotnje Revije. 1898. godine raspoređen je u 21. lansersku regimentu kao ratni izveštač i učestvovao je u bitci kod Omdurmana koja je poznata po tome što se u njoj dogodio poslednji veliki juriš britanske konjice.

Užurbani mladi čovek

S ozbirom na to da je bio sin uspešnog političara, nije bilo iznenađenje kada je mladi Čerčil odlučio da se politički angažuje. Prve političke nastupe imao je 1890. godine kao govornik na skupovima Konzervativaca. Bilo je primetno da je u ranim godinama svoje političke karijere i kasnije sredinom dvadesetih godina dvadesetog veka često koristio politički slogan svog oca o "Torijevskoj demokratiji". Mnogi su smatrali da je Čerčil na početku svoje političke karijere bio opsednut željom da nastavi političke bitke svog oca od pre petnest godina.

1899. godine bio je jedan od potencijalnih kandidata za predstavnika grada Oldhema. Jedan od dotadašnja dva predstavnika grada u Parlamentu je preminuo, a drugi je bio lošeg zdravlja zbog čega je zamoljen da da ostavku na tu funkciju kako bi oba predstavnika bila istovremeno izabrana. U veoma zanimljivoj i burnoj predizbornoj kampanji Čerčil je napravio nekoliko grešaka zbog kojih je sa malom razlikom izgubio od svog protivkandidata ali to nije ostavilo trajnije posledice na njegovu političku karijeru.

Posle neuspeha na izborima Čerčil je postao ratni dopisnik u Drugom burskom ratu između Britanaca i Holandskih doseljenika u Južnoj Africi koji su se nazivali Afrikanerima. Bio je zarobljen od strane Bura ali je uspeo da pobegne i da pređe granicu sa Mozambikom. Brzo se vratio u Južnu Afriku gde se pridružio Južno afričkoj konjičkoj regimenti sa kojom je učestvovao u nekoliko brutalnih i krvavih bitaka. Zbog hrabrosti koju je pokazao u ovim bitkama bio je predložen za odlikovanje Viktorijin krst ali je Horacio Kičiner stavio veto na ovaj predlog.

Čerčil se kasnije vratio u Oldhem i iskoristio stečeni publicitet da se kandiduje za mesto u parlamentu i bude izabran na opštim izborima 1900. godine. To je bio uspešan početak njegove političke karijere duge šezdeset dve godine kao predstavnika u Donjem domu parlamenta od 1900. do 1922. godine i od 1924. do 1964. godine. Bio je politički aktivan čak i u kratkom periodu u kojem nije bio poslanik u Donjem domu. Iako je na početku svoje političke karijere bio član Konzervativne stranke 1904. je zbog svog protivljenja zaštitnom oporezivanju morao da pređe u Liberalnu stranku.

Ministarski kabinet

Na opštim izborima 1906. godine Čerčil je osvojio mesto u Mančesteru. U Liberalnoj vladi Henrija Kempbela-Banermana bio je na funkciji Državnog podsekretara za kolonije. Čerčil je uskoro postao najznačajniji član vlade izvan Kabineta zbog čega javnost nije bila iznenađena kada ga je novi premijer Herbert Henri Asket 1908. godine uveo u Kabinet kao predsednika Odbora za trgovinu. Po tadašnjem zakonu novopostavljeni ministar u Kabinetu je morao da prođe reizbor. Čerčil je izgubio svoje mesto u Mančesteru od konzervativca Vilijema Džojnsona-Hiksa ali je uskoro osvojio mesto na izborima u Dandiju (Dundee). Kao predsednik Odbora za trgovinu forsirao je radikalne socijalne reforme u koordinaciji sa tadašnjim ministrom finansija Dejvidom Lojd Džordžom.

1910. godine Čerčil je bio postavljen za Državnog sekretara za unutrašnje poslove i njegova uloga na ovoj poziciji bila je donekle kontraverzna. Čuvena fotografija iz tog vremena pokazuje nestrpljivog Čerčila koji je lično predvodio opsadu u ulici Sidni januara 1911. godine kako viri iza ugla ne bi li video vatreni okršaj između pripadnika Škotske garde i opkoljenih anarhista. Njegova uloga u opsadi izazvala je negative reakcije. Artur Balfor je postavio pitanje: "On (Čerčil) i fotograf su oboje rizikovali neprocenjive živote. Jasno mi je šta je fotograf tražio tamo ali mi nije jasno prisustvo visokopoštovanog gospodina?

1911. godine Čerčil je postavljen na položaj Prvog Lorda Admiraliteta na kojem će dočekati početak Prvog svetskog rata. Sa ovog položaja podsticao je vojne reforme koje su obuhvatale razvoj mornaričkog vazduhoplovstva, tenkova i prelazak sa uglja kao osnovnog pogonskog goriva na naftu. Kao Prvi Lord Admiraliteta bio je idejni tvorac i zagovornik katastrofalnog iskrcavanja snaga Antante kod Galipolja na Dardanelima u Prvom svetskom ratu zbog čega je u javnosti dobio nadimak "galipoljski mesar". Kada je Asket formirao koalicionu vladu sastavljenu od predstavnika svih političkih stranaka konzervativci su svoj ulazak u vladu uslovili Čerčilovom smenom sa trenutnog položaja. Sledećih nekoliko meseci Čerčil je bio ministar bez portfelja da bi zatim dao ostavku smatrajući da su njegov potencijal i energija protraćeni na ovakvom položaju. Ponovo je pristupio armiji, iako je zadržao poslaničko mesto i služio je nekoliko meseci na Zapadnom frontu. Tokom ovog perioda njegov podčinjeni bio je mladi Arčibald Sinkler koji će kasnije postati vođa Liberalne partije.

Ponovni uspon

U decembru 1916. godine Asket je izgubio poverenje i zamenio ga je Lojd Džordž. Ipak političke prilike bile su isuviše varljive da bi rizikovao da na sebe navuče bes konzervativaca time što bi dozvolio Čerčilu povratak u vladu. Ipak, jula 1917. godine Čerčil je imenovan za Ministra municije. Po završetku rata Čerčil je bio na položaju Državnog sekretara rata i Državnog sekretara za vazduhoplovstvo (1919-1921). O mogućoj upotrebi bojnih otrova pri gušenju pobuna na teritorijama bivšeg Otomanskog carstva pod britanskim mandatom Čerčil je napisao:

Nije mi jasna halabuka koja se diže oko pitanja upotrebe plina. Mi smo definitivno na Mirovnoj konferenciji postigli saglasnost o daljoj primeni bojnih otrova kao metoda ratovanja. It is sheer affectation to lacerate a man with the poisonous fragment of a bursting shell and to boggle at making his eyes water by means od lachrymatory gas. Ja se snažno zalažem za primenu bojnih otrova protiv divljačkih plemena. Moralni efekat bi bio izuzetan, a broj ljudskih žrtava bi bio sveden na minimum. Nema potrebe za korišćenjem najsmrtonosnijih bojnih otrova: mogu se koristiti i bojni otrovi koji izazivaju iritaciju i mučninu i koji bi širili teror među stanovništvom a čije dejstvo ne bi izazvalo trajnije posledice po zdravlje ljudi koji su došli u neposredan kontakt sa otrovom.

U ovom periodu (1919-1921) svestrano se zalagao za smanjenje vojnog budžeta. Ipak, njegova glavna preokupacija kao Ministra rata bila je saveznička intervencija u Ruskom građanskom ratu. Čerčil je zagovarao stranu intervenciju tvrdeći da boljševizam treba "zadaviti u kolevci". U tom cilju Čerčil je uspeo da od razjedinjenog Kabineta dobije saglasnost za intenziviranje i produženje britanskog angažovanja u ovom sukobu i to protivno stavovima svih važijih parlamentarnih grupa i uprkos velikom protivljenju engleske radničke klase. 1920. godine posle povlačenja i poslednjeg engleskog vojnika iz Rusije Čerčil je izdejstvovao slanje naoružanja Poljskoj koja je izvršila invaziju na Ukrajinu. 1921. godine imenovan je za Državnog sekretara za kolonije i bio je jedan od potpisnika Anglo-irskog sporazuma 1921. godine kojim je uspostavljena nezavisna država Irska.

Između dva rata

U oktobru 1922. godine Čerčil je operisao slepo crevo. Po izlasku iz bolnice saznao je da je vlada pala i da predstoje opšti izbori. Liberalna partija bila je oslabljena unutrašnjim podelama zbog čega je Čerčilova predizborna kampanja prošla jako loše. Izgubio je mesto u Dandiju žaleći se da je istovremeno izgubio i ministarsku poziciju i poslaničko mesto i slepo crevo. 1923. godine ponovo se kandidovao kao predstavnik Liberalne stranke za mesto u Lesteru i izgubio. U narednih godinu dana njegovi politički stavovi približili su se stavovima Konzervativne stranke iako je sebe nazivao anti-socijalistom i konstitucionistom. Dve godine kasnije na opštim izborima 1924. godine izabran je da predstavlja Eping kao konstitucionista i to uz svestranu podršku Konzervativaca. Sledeće godine je i formalno pristupio članstvu Konzervativne stranke uz primedbu da "Svako može da promeni političku stranku ali da je potrebna genijalnost da se to učini više puta".

1924. godine je postavljen za ministra finansija u vladi Stenlija Boldvina u kojoj je bio zadužen za katastrofalni povratak Ujedinjenog kraljevstva na Zlatni standard što je izazvalo deflaciju, nezaposlenost i prouzrokovalo štrajk rudara koji je 1926. godine prerastao u Generalni štrajk. Odluke koje su prouzrokovale ovakve posledice inspirisale su poznatog engleskog ekonomistu Džona Majnarda Kejnza da napiše delo Ekonomske posledice gospodina Čerčila u kojem je izneo argumente koji su ukazivali na to da će povratak na zlatni standard izazvati svetsku depresiju. Čerčil je kasnije priznao da je ovo bila najgora odluka koju je doneo u svojoj političkog karijeri. Ipak, mora se imati u vidu da Čerčil nije bio ekonomista i da se u obavljanju funkcije ministra finansija u velikoj meri oslanjao na savete Guvernera engleske banke Montagi Normana (za koga je Kejnz rekao: "Uvek šarmantan i uvek u krivu".)

Tokom Generalnog štrajka 1926. godine zabeleženo je da je Čerčil predložio da se protiv rudara štrajkača upotrebe mitraljezi. Čerčil koji je istovremeno bio i urednik vladinog lista Britanska gazeta je u jednoj raspravi izneo sledeći stav "ili će država slomiti Generalni štrajk, ili će Generalni štrajk slomiti državu". U svojim izjavama otišao je toliko daleko da je čak zabeleženo da je rekao da je Fašizam koji je sprovodio Benito Musolini u Italiji učinio uslugu svetu pokazavši mu kako treba da se bori protiv subverzivnih snaga smatrajući da vladajući režim treba da predstavlja branu o koju će se razbiti talas Komunističke revolucije.

Konzervativna vlada je poražena na opštim izborima 1929. godine. Tokom sledeće dve godine Čerčil se razišao sa rukovodstvom Konzervativne stranke po pitanjima zaštitnog oporezivanja i Indijskog Houm rula. Kada je Ramzi Mekdonald formirao Nacionalnu vladu 1931. godine Čerčil nije pozvan da u njoj učestvuje. U tom trenutku našao se na najnižoj tački u svojoj dotadašnjoj političkoj karijeri. U ovom periodu uglavnom se bavio pisanjem i javnim istupima u kojima se žestoko protivio ideji o nezavisnosti Indije.

Ubrzo zatim njegovu pažnju privukao je brzi uspon na vlast Adolfa Hitlera u Nemačkoj praćen ponovnim naoružavanjem Nemačke. Početkom tridesetih godina dvadesetog veka bio je jedan od retkih političara koji je bio svestan opasnosti koju Hitler predstavlja zbog čega je insistirao na jačanju Britanske odbrambene moći i sprovođenju agresivnije spoljne politike. Bio je jedan od najžešćih kritičara pomirljivog stava koji je Nevil Čemberlen zauzeo u odnosu na Adolfa Hitlera. U isto vreme pružio je svestranu podršku Kralju Edvardu 8 tokom abdikacione krize što je izazvalo špekulacije u javnosti da mu je zauzvrat ponućeno da bude Premijer ukoliko bi Kralj odbio da prihvati Boldvinov savet što bi dovelo do raspuštanja vlade. Ipak, do toga nije došlo i Čerčil se našao u političkom zapećku.

Čerčil kao ratni premijer

Po izbijanju Drugog svetskog rata Čerčil je postavljen za Prvog lorda Admiraliteta. Na ovoj poziciji bio je jedan od najangažovanijih britanskih ministara tokom tzv. "Dosadnog rata" u kojem su se zaraćene strane uglavnom sukobljavale na moru. Kao Prvi lord Admiraliteta organizovao je napad na nemačke snage u Norveškoj.

Čerčil je uprkos proglašenoj neutralnosti Norveške zagovarao preventivnu okupaciju norveške luke Narvik koja je bila ključna za transport gvozdene rude iskopane u rudnicima Kirune u Švedskoj. Oklevanje vlade Nevila Čemberlena da donese odluku o iskrcavanju britanskih trupa u Narviku zbog straha od američke reakcije s obzirom na Norvešku neutralnost omogućila je Nemačkoj da pripremi i izvede vojnu operaciju u kojoj je okupirala Dansku i Norvešku. Britanske snage su se ipak iskrcale kod Narvika i potisnule nemačke snage iz grada. Međutim, kako je Francuska bila pred porazom, a pripreme za evakuaciju Britanskog ekspedicionog korpusa u toku ove trupe su povučene iz Norveške kako bi bile angažovane na odbrani britanskih ostrva i kako bi podržale ratne napore u Francuskoj.

Uprkos neuspehu operacija u Norveškoj nakon Čemberlenove ostavke 1940. godine Čerčil je izabran za premijera i formirao je vladu sastavljenu od predstavnika svih političkih stranaka. Kao odgovor na sveopštu kritiku na račun vlade koja se odnosila na nepostojanje konkretne ministarske funkcije koja bi se bavila isključivo vođenjem rata Čerčil je uspostavio i odmah zauzeo dodatnu funkciju Ministra rata. Odmah nakon toga postavio je svog dobrog prijatelja i poverenika, industrijalca i novinara Lorda Biverbruka na funkciju sa koje je rukovodio celokupnom vazduhoplovnom industrijom. Upravo Biverbrukova zapanjujuća poslovna sposobnost omogućila je Britaniji da za kratko vreme značajno ubrza i poveća proizvodnju postojećih i konstruisanje novih tipova aviona što je imalo značajnog uticaja na dalji tok rata.

Čerčilovi govori inspirisali su poraženu javnost Ujedinjenog kraljevstva na nastavak borbe. Prvi govor koji je Čerčil održao kao premijer je ostao zapamćen kao jedan od njegovih najboljih govora u kojem se engleskom narodu obratio sa rečima: "Mogu vam ponuditi samo krv, znoj i suze". Ubrzo zatim održao je još dva poznata govora neposredno pred početak Bitke za Britaniju. Prvi govor sadržao je ove besmrtne reči: "Branićemo naše ostrvo, bez obzira na cenu, borićemo se na plažama, borićemo se na desantnim zonama, borićemo se na poljima i na ulicama, borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati." Drugi govor je takođe sadržao njegove poznate reči: "Zato prionimo na naše obaveze, učinimo krajnji napor kako bi ukoliko Britanska Imperija i Komonvelt potraju hiljadu godina ljudi bez razmišljanja govorili 'To je bio njihov najslavniji čas.'" Na vrhuncu Bitke za Britaniju njegovo odlično poznavanje odbrambenih napora Britanskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva bilo je ovekovečeno u jednoj čuvenoj rečenici: "Nikada u istoriji ljudskog ratovanja nije se dogodilo da veliki broj pojedinaca duguje toliko mnogo tako malom broju ljudi" pri tom misleći na engleske pilote od čije pobede u Bitci za Britaniju je zavisila sudbina Engleske.

Njegovi odlični odnosi sa Frenklinom D. Ruzveltom obezbedili su Ujedinjenom kraljevstvu isporuke značajne količine ratnog materijala koji je transportovan brodskim konvojima preko Severno-atlantskog okeana. Upravo iz tih razloga Čerčil je osetio veliko olakšanje kada je Ruzvelt po treći put izabran sa američkog predsednika. Odmah po reizboru Ruzvelt je inicirao uspostavljanje specijalnih ekonomskih odnosa sa Ujedinjenim kraljevstvom koji su omogućili da se Engleskoj obezbedi potreban ratni materijal bez nadoknade kao i transportni brodovi i to bez plaćanja poreza. Jednostavno rečeno Ruzvelt je ubedio američki Kongres da se cena koju Engleska plaća sastoji u odbrani Amerike i njenih interesa; i tako je nastao Lend-liz. Čerčil je imao 12 sastanaka na najvišem nivou sa Ruzveltom koji su rezultirali donošenjem Atlantske povelje, prve evropske strategije, Deklaracije Ujedinjenih nacija kao i drugih ratnih i političkih odluka. Čerčil je takođe inicirao i stvaranje Ureda za specijalne operacije (Special Operations Executive - SOE) pod rukovodstvom ministra ratne industrije Hjua Daltona koji je sa zapaženim uspehom organizovao partizanski otpor i subverzivne akcije na okupiranim teritorijama u Evropi; kao i Komandose koji će kasnije postati šablon za formiranje specijalnih snaga u armijama širom sveta. Rusi su Čerčilu zbog njegove upornosti i tvrdoglavosti dali nadimak "Britanski buldog".

Uprkos uspešnom vođenju rata neki Čerčilovi postupci izazvali su kontraverzu. Čerčil je u velikoj meri bio indiferentan, a možda i saglasan sa izazivanjem Velike Bengalske gladi 1943. godine zbog koje je umrlo 2,5 miliona Bengalaca. Nakon uspešnog osvajanja Britanske Burme japanske snage zapretile su Britanskoj Indiji. Smatra se da je odsustvo britanske pomoći izgladnelima u Bengalu bilo deo smišljene politike "spaljene zemlje" kako bi se u slučaju uspešne japanske invazije ovaj problem natovario neprijatelju na vrat. Čerčil je takođe podržao i bombardovanje Drezdena neposredno pred kraj rata uprkos tome što je grad imao mali vojni značaj ali je zato bio pretvoren u veliko prihvatilište za nemačke izbeglice sa istoka koje su se povlačile pred napredovanjem Crvene armije.

Čerčil je bio jedan od glavnih učesnika pregovora koji će ponovo iscrtati posleratne granice u Evropi i Aziji. Pregovori na tu temu započeti su početkom 1943. godine. Predlozi sporazuma o Evropskim granicama bili su ozvaničeni od strane Harija S. Trumana, Čerčila i Staljina na konferenciji u Posdamu.

Deo sporazuma koji se odnosio na granice Poljske kao i na njenu granicu sa Rusijom i Nemačkom smatrao se izdajničkim zato što je bio zaključen protivno stavovima zvanične Poljske vlade u egzilu. Čerčil je smatrao da je jedini način da se otkloni tenzija između ove dve nacije da se izvrši razmena stanovništva u pograničnim krajevima. Transfer stanovništva je na kraju sproveden na način koji je za posledicu imao patnju i smrt velikog broja ljudi. Čerčil je bio veliki protivnik aneksije Poljske od strane SSSR-a. U svojim delima žestoko se usprotivio aneksiji ali nije bio u mogućnosti da je spreči.

Posle Drugog svetskog rata

Iako je značaj uloge Vinstona Čerčila u Drugom svetskom ratu bio neosporan uspeo je da stvori mnoge neprijatelje u svojoj domovini. Javno se usprotivio brojnim popularnim idejama kao što je obezbeđenje zdravstvenog osiguranja i boljeg školovanja za najveći deo populacije što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a naročito u onim slojevima koji su aktivno učestvovali u Drugom svetskom ratu. Na prvim posleratnim izborima Čerčil je pretrpeo težak poraz od kandidata Laburističke partije Klementa Atlija. Neki istoričari smatraju da je stav britanskog naroda bio da političar koji tako dobro vodi državu u ratu neće moći da je isto tako dobro vodi i u miru. Drugi pak tvrde da su poražavajući rezultati na izborima posledica ne negativnog stava prema Čerčilovoj ličnosti već loših rezultata vladavine Konzervativne partije ostvarenih tridesetih godina za vreme Boldvina i Čemberlena.

Čerčil je bio jedan od prvih zastupnika pan-evropejstva koje je vremenom dovelo do formiranja Evropskog jedinstvenog tržišta i kasnije Evropske Unije (zbog čega je jedna od tri glavne zgrade Evropskog Parlamenta nazvana po njegovom imenu). Čerčil je takođe bio zaslužan i za imenovanje Francuske za stalnog člana Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.

Na početku hladnog rata prvi je upotrebio izraz "gvozdena zavesa" koji je prvobitno skovao Jozef Gebels. Ovaj izraz ušao je u široku upotrebu 1946. godine nakon govora u Vestminster koledžu u Misouriju kada je Čerčil, koji je inače bio gost Harija S. Trumana izjavio: "Od Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru spustila se gvozdena zavesa na kontinent. Iza ove linije se nalaze sve prestonice drevnih država Centralne i Istočne Evrope. Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija, svi ovi poznati gradovi i njihovo stanovništvo su deo teritorije koju sada moramo zvati Sovjetskom interesnom sferom".

Drugi mandat

U posleratnim godinama Čerčil je bio neumorni vođa konzervativne opozicije. Posle poraza laburista na opštim izborima 1951. godine ponovo je postao premijer. Bila je to treća vlada koju je formirao i u kojoj će ostati sve do svoje ostavke 1955. godine. Tokom ovog perioda obnovio je specijalne odnose između Britanije i SAD i aktivno je učestvovao u formiranju posleratnog poretka.

Njegova unutrašnja politika međutim ostala je u senci čitave serija spoljno-političkih kriza koje su delimično bile posledica stalnog opadalja Britanske vojske i imperijalnog prestiža i moći. Kako je bio jedan od najjačih zastupnika Britanije kao internacionalne sile Čerčil je često u ovakvim situacijama primenjivao direktnu akciju.

Priznanja

Odmah posle Drugog svetskog rata i poraza na izborima Čerčilu je ponuđeno mesto u Gornjem domu i titula prvog Vojvode od Londona. Nadajući se da njegova politička karijera još uvek nije gotova Čerčil je odbio ponuđenu čast.

1953. godine dobio je dva važna priznanja: proglašen je za Viteza podvezice (postavši Ser Vinston Čerčil) i dobio je Nobelovu nagradu za književnost "za umešnost u iznošenju istorijskih i bibliografskih opisa kao i za briljantno govorničko umeće koje je koristio u odbrani uzvišenih ljudskih vrednosti". U junu iste godine Čerčil je doživeo moždani udar zbog čega mu je desna strana tela ostala paralizovana. Zbog lošeg zdravstvenog stanja povukao se sa političke scene 5. aprila 1955. godine ali je zadržao položaj kancelara Univerziteta u Bristolu.

1956. godine dobio je "Karlspreis" (Šarlemanj nagradu) nagradu koju mu je dodelio nemački grad Ahen kao osobi koja je najviše doprinela evropskoj ideji i evropskom miru.

Nekoliko sledećih godina revidirao je i konačno objavio "Istoriju naroda engleskog govornog područja" u četiri toma. 1959. godine Čerčil je dobio titulu "Father of the House" - Otac doma postavši poslanik sa najdužim neprekidnim mandatom još od 1924. godine. Na ovoj funkciji ostao je sve do svog povlačenja iz Donjeg doma 1964. godine kada je titula "Oca doma" preneta na Reba Batlera.

Poslednji dani

Svestan svog lošeg fizičkog i mentalnog stanja Čerčil se povukao sa mesta premijera 1955. godine. Na mestu premijera zamenio ga je Entoni Idn. Penzionerske dane provodio je u Čartvelu i na jugu Francuske.

1963. na osnovu kongresnog akta predsednik SAD Džon F. Kenedi proglasio je Čerčila za prvog počasnog građanina SAD. Čerčil je bio suviše bolestan da bi prisustvovao ceremoniji u Beloj kući zbog čega su njegov sin i unuk primili nagradu umesto njega.

15. januara 1965. godine Čerčil je doživeo još jedan moždani udar koji je ostavio teške posledice. Preminuo je devet dana kasnije 24. januara 1965. godine tačno 70 godina od dana smrti njegovog oca. Njegov pogreb bio je najveće okupljanje državnih predstavnika iz preko 100 zemalja, predsednika država i članova kraljevskih porodica.

Po njegovoj želji sahranjen je na porodičnoj parceli u dvorištu crkve Sveti Martin u Bledonu blizu Vudstoka nedaleko od mesta njegovog rođenja u Blenhejmu.

Wikipedia
Nazad na vrh Ići dole
wild filly

ADMIN
ADMIN

wild filly

Ženski
Poruka : 85778

Lokacija : divljina

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : uvek extra


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 26 Nov - 0:09

Henry VIII Tudor

Čovek koji možda nije izazivao simpatije ljudi svog vremena, a možda ni današnjice. Ali svakako je jedan od najznačajnih vladara Engleske, koji je svojim postupcima obeležio i svetsku istoriju.

Henri VIII (Henry VIII of England; 28. jun 1491 — 28. januar 1547), vladao je Engleskom i Irskom od 1509. do 28. januara 1547. kada je umro. Pripadao je dinastiji Tjudor (Tudor) koju je osnovao njegov otac Henri VII (Henry VII of England). Rođen je kao treće od sedmoro dece Henrija VII i Elizabete od Jorka. Još kao sasvim malo dete dobio je titulu vojvode od Jorka. Dobio je vrhunsko obrazovanje i tečno govorio francuski, španski i latinski, pored svog maternjeg engleskog jezika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Henri VIII

Artur je, kao deo sporazuma Henrija VII i ujedinjenih španskih kraljevina, oženio šesnaestogodišnju Katarinu 1501. godine. Godine 1502. Artur se razboleo i ubrzo umro, čime su sve prestolonasledničke dužnosti, zajedno sa titulom princa od Velsa, prešle Henriju. Nakon 14 meseci dogovorena je nova veridba, tada između Henrija i Katarine. Papa je odobrio veridbu koju bi crkva, inače, smatrala incestom, i to nakon insistiranja Katarinine majke.

Svojim prvim potezima Henri je kao novi vladar hteo da pokaže da će njegova vlast biti nešto po čemu će ga pamtiti. Na spoljnom planu počeo da vodi drugačiju politiku od miroljubive politike svoga oca – Henri je sebe smatrao ratničkim kraljem. Išao je do te mere da je uveo i novi način oslovljavanja monarha, koji od tada više nije oslovljavan sa “Vaša Milosti”, već sa “Vaše Veličanstvo”. U celini, spoljnopolitički je Englesku uključio u tadašnje evropske političke tokove i zbivanja, kao važan i neprelazan, iako ne presudan, faktor. Henrijev privatni život se vrlo često isprepletao sa državnim poslovima i politikom.

Katarina Aragonska (Catherine of Aragon) je ostajala u drugom stanju čak sedam puta, ali je samo jedno dete uspelo da preživi, kćerka Marija koja je u istoriji kasnije bila poznata kao Krvava Meri (Mary I of England; 18. februar 1516 — 17. novembar 1558).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sve žene Henrija VIII

Žena zbog koje se desio najveći istorijski preokret jedne države je svakako Ana Bolen (Anne Boleyn; između 1501. i 1507 — 19. maj 1536). Kod Henrija prevladala je njegova želja da dobije zakonitog sina, a jedini način da ga dobije sa Anom Bolen bio je da se rastavi od Katarine. Stoga je pokušao da ubedi papu Klementa VII (Clement VII) da je Katarinin brak sa Arturom konzumiran, te da taj brak mora biti poništen u skladu sa crkvenim propisima. Papa 1529. godine pod pritiskom Karla V, cara Svetog Rimskog carstva (Karl V), odbija da ispuni Henrijev zahtev.

Kada mu papa, pod uticajem katoličkih kraljeva, nije dozvolio da se razvede od svoje prve žene, prekinuo je sve veze sa Vatikanom i Rimom, i Zakonom o supremaciji 1534. godine proglasio se za vrhovnog vladara engleske crkve i samim tim engleska crkva je svrstana u protestantske, kasnije nazvana anglikanska. Henri, koji je u početku vladavine nosio titulu branioca vere, ekskomuniciran je iz Katoličke crkve od strane pape 1533. godine. Ana Bolin je rodila kćerku Elizabetu. Posle nekoliko pobačaja, i bez nade za sinom, Tomas Kromvel (Thomas Cromwell), Anin nekadašnji saveznik, optužio je Anu za preljubu, incest sa bratom Džordžom, kao i veštičarenje. Ove optužbe su dovele do njenog pogubljenja 1536. godine. Posle toga se ženio još šest puta i dobio je sina sa trećom ženom Džejn Simor (Jane Seymour), Edvarda VI (Edward VI of England).

U roku od nešto više od jedne decenije sve troje njegove zakonite dece izmeniće se na engleskom tronu, i to tako da nijedno iza sebe neće ostaviti potomstvo.

Wannabe










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

Abu Dabi

Muški
Poruka : 130824

Učlanjen : 07.04.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Čet 27 Dec - 14:00

Ernesto Che Guevara – 45 godina kasnije

[You must be registered and logged in to see this image.]


Uvod
Priča o Ernestu Che Guevari je „priča o jednom čovjeku, vremenu i prostoru“.(1) To je priča o borcu, teoretičaru i praktičnom revolucionaru. O Cheu su napisane stotine knjiga, članaka, rasprava, snimani su filmovi i pisane pjesme, stoga će ovaj članak obuhvatiti samo najvažnije dijelove Guevarine biografiju, koji su nužni za razumjevanje njegovog djelovanja. U radu će se pokušati prikazati Ernesta Guevaru kroz prizmu socijalnih, antikolonijalni te imperijalističkih previranja koja su se odigravala 60-ih godina 20. stoljeća. Također će se prikazati prostor Latinske Amerike i njegove specifičnosti, koje uključuju revolucije te duga razdoblja vladavine vojnih hunti. U okvirima latinskoameričkog prostora te društvenih gibanja, rad će pokušati predstaviti glavne smjernice Che Guevarine politike antiimperijalizma, njegove foco teorije o gerilskom ratovanju te njegovu ostavštinu. Pokušat će se dati odgovor na pitanje „živi li zaista Che Guevara i nakon smrti“, kao što je Revolucionar i želio.

Zbog važnosti njegove politike treba se izbjegavati pristup Che Guevari u okvirima utopije ili romantičarskog sanjarenja. U svojim govorima pred Generalnom skupštinom UN-a te u govoru na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji u Alžiru, Che je itekako bio realan i lišen sanjarenja, kada je ukazao na nedostatak proleterskog internacionalizma i na nesocijalističko ponašanje određenih država, koje su se deklarirale kao socijalističke zemlje. Ta se kritika posebno odnosila na SSSR.

Prema Che Guevari međunarodna situacija u kojoj se svijet nalazio 60-ih godina 20. stoljeća, predstavljala je uvjete koji su omogućavali ujedinjenu borbu nerazvijenih država protiv ugnjetavanja ekonomski moćnijih zemalja.

Desetljeće društvenih promijena


Na šezdesete se godine 20. stoljeća često osvrće kao na desetljeće Psiha, Doktora Živaga, Diplomca, spuštanja čovjeka na mjesec, Ford Mustanga, hipijevaca, Herberta Marcusa te parola poput: vodite ljubav, a ne rat ili manje spomenika, više razmišljanja.

Bilo je to desetljeće koje je uzdrmalo konzervativnost 50-ih godina i zagovaralo otpor kao potrebu suvremenog društva. Ljudi su se okupljali u brojne socijalne pokrete koji su zahtijevali jednakost građanskih prava, seksualnu revoluciju te kraj rata u Vijetnamu. Unatoč tomu, to je desetljeće ipak uspjelo pokazati svu brutalnost ljudskog roda. Tako su 60-te obilježene gradnjom Berlinskog zida (1961.), ubojstvima Patricea Lumumbe u Kongu (1961.)., Johna F. Kennedya (1963.), Martina Luthera Kinga te Roberta Kennedyja (1968.).

Zvučnu kulisu ovom desetljeću čine bendovi poput Beatlesa, The Byrdsa, Creedence Cleanwater Revival, sentiši Otisa Reedinga te rock zvuk Kinksa.

Početkom šezdesetih godina proces dekolonizacije bio je u punom zamahu. Jedan dio zemalja Afrike bio je slobodan dok se drugi još borio za neovisnost. Ta nacionalnooslobodilačka borba polako se 60-ih pretvarala u antikolonijalnu, odnosno socijalističu revoluciju. Antineokolonijalni te socijalni otpor, šezdesetih se godina, najviše osjetio u Latinskoj Americi. Stoga je upravo na tom području nastao simbol i lice otpora – Ernesto Che Guevara, Argentinac, koji se odrekao svoga kubanskog državljanstva, kao bi stvorio „…dva, tri, više Vijetnama“. Međutim, u isto vrijeme rastao je i otpor prema bilo kojem pravcu koji bi doveo do sloma imperijalizma, stoga je u listopadu 1967. godine ubijeno „najkompletnije biće našeg doba“, kako je Jean-Paul Sarte okarakterizirao Che Guevaru.

Latinska Amerika u kontekstu društvenog otpora 60-ih godina


Aqui se respira lucha

Razloge zašto je „lice otpora“ nastalo upravo na latinskoameričkom području možemo tražiti u kolonijalnom razdoblju te specifičnim odnosu Sjedinjenih Država prema ovom prostoru. Taj j eodnos uvijek išao u smjeru stvaranja što veće ovisnosti zemalja ovog prostora o Sjedinjenim Državama. Otvorene pretenzije na ovo područje Sjedinjene Američke Države su pokazale 1823., proglašenjem Monroove doktrine, koja je imala za cilj spriječiti „europsko uplitanje“ u latinskoameričke poslove. Time je proklamirana politika „pretvaranja Amerike u otok kupnjama (…) i sprečavanja svih europskih sila da se ponovno domognu svojih posjeda i prošire svoj utjecaj na kontinetnu“. (2)

Nakon razdoblja kolonijalizma na ovom području uslijedila je vladavina veleposjedničke elite koja je imala potporu Katoličke crkve i vojske. Uslijed sve veće svijesti ljudi o siromaštvu i nejednakosti u vojsci su se pojavili oficiri s demagoškom i populističkom retorikom. Takva retorika je imala pozitivan odjek u narodnim masama. Uslijed velike nepismenosti, nerazvijene industrije te velike populacijske eksplozije dolazi do razvoja revolucionarnog stanja, kao odgovora na navedeno.

Latinska Amerike 50-ih godina 20. stoljeća postaje poligon vojnih pučeva i revolucija. Od stjecanja nezavisnost (sredina 19. stoljeća) pa sve do 1964. godine u Latinskoj Americi bilo je izvedeno115 uspješnih nasilnih prevrata (revolucija) te 300 neuspješnih. Revolucije su uglavnom imale kolonijalni, antineokolonijalni te socijalni predznak. Na vlast su dolazili „uniformirani predsjednici“ koji su često birali sami sebe, poput Alfreda Stroessnera u Paragvaju. U Kolumbiji je tako 1953. godine svrgnut general Gomez, koji je zamijenjen drugim generalom – Gustavom Rojasom Pinillom. U nekim državama je došlo do pobune protiv oligarhijskih vlasti, koje su u mnogim zemljama bile potpomognute američkim kompanijama. Tako je u travnju 1952. godine u Boliviji započeo ustanak kojega su vodili Revolucionarni nacionalistički pokret MNR (Movimento Nacionalista Revolucionario) i COB (Central Obrera Boliviana). (3)

Latinska Amerika ima nekoliko fenomena koji ju obilježavaju i čine drugačijom. Tu su prije svega već spomenute revolucije, vojni prevrati, pučevi, hunte, cauddila te izrazito snažni antiimperijalizam, prisutan još od borbe za nezavisnost. Većina zemalja je obilježena autoritatizmom jednoga čovjeka, tako da je cijelo jedno razdoblje nazvano prema autoritativnom vođi – porfirizam, peronizam, menemizam, batljizam itd.(4)

Zemlje Latinske Amerike godinama su bile obilježene sintagmom – banana država. S druge strane upravo su te zemlje u drugoj polovici XX. stoljeća bile utopističke oaze mnogim europskim intelektualcima, poput Regisu Debrayju.

Zemlje regije, stvorile su kroz svoje ratove za neovisnost, narodne junake, pretvorivši ih u mitove. Upravo latinskoamerički revolucionari čine suvremenu ikonografiju svih vrsta otpora. Mitovi poput Che Guevare, Joséa Martíja, Emiliana Zapate te Camila Torresa Restrepa predstavljaju integracijsku nit na prostorima Latinske Amerike te se na temelju njihovih djelovanja rađa bunt današnje Latinske Amerike.



“Movimiento 26 de Julio” traka za ruku

La Poderosa i Gvatemala stvaraju revolucionara


Ove se godine, točnije 9. listopada, navršava 45 godine od ubojstva Ernesta Che Guevara, u malom bolivijskom selu La Higuera, te 52 godine otkako je Alberto Korda snimio vizualni identitet 20. stoljeća – fotografiju Guerrillero Heroico. Godišnjica smrti Che Guevare na Kubi se slavi kao Dan heroja.

Kao što je poznato, Ernesto Guevara je rođen 1928. godine u Argentini, u građanskoj obitelji. Zbog astme, koju je dobio s dvije godine, obitelj se iz Buenos Airesa, preselila u Córdobu, međutim 1945. ponovno se vraćaju u Buenos Aires. Kako je bio boležljivo dijete najveći dio vremena je provodio uz majku koja ga je naučila francuski jezik te usadila mu ljubav prema književnosti, koja će ga s vremonom pretovoriti u skribomana. Imao je velike intelektualne interese. Stoga Leycester Coltman, ističe kako ga je zanimalo sve od poezije do arheologije. U ranoj mladosti Guevara nije pretjerano pokazivao interes za politiku i društvena zbivanja. Stoga mnogi smatraju kako njegova revolucije započinje na starommotociklu, La Poderosi, odnosno s njegova dva putovanja Latinskom Amerikom. Prvo putovanje je započelo početkom 50-ih godina, kada je još mladi student medicine zajedno s Albertom Granadom (5) proputovao Južnu Ameriku (Čile, Peru, Kolumbija, Venecuela – odakle je avionom otišao u Miami, da bi se u kolovozu vratio u Córdobu) te se po prvi puta susreo s latinskoameričkom bijedom. U svojim zapisima s tog putovanja Che o Čileu piše: „…nezaposlenost je visoka i vlasti omogućuju slabu zaštitu radnicima (…). Pravi valovi Čileanaca zbog toga su prisiljeni emigrirati u Argentinu, u potrazi za legendarnim zlatnim gradom koji je politička propaganda ponudila onima koji žive zapadno odande. (…) Bolnice su bez novca i nedostaju im medicinska i ostala adekvatna oprema. Vidjeli smo prljave operacijske sale sa slabim osvjetljenjem, i to ne samo u malim mjestima nego i u Valparaísu. Nema dovoljno kirurškh instrumenata. Kupaonice su prljave. Higijena je loša.“ (6) Che u zapisima nadalje ističe: „Najveći pokušaj Čile mora učiniti da skine Jenkije s leđa, zadatak koji je trenutačno pravi herkulovski pothvat, zbog količine dolara koju je SAD investirao u tu državu i zbog lakoće s kojom stišće ekonomski mišić kad god su mu interesi ugroženi.“ (7)

Nakon što se vratio s putovanja 1953. godine Ernesto je diplomirao na Medicinskom fakultetu te je uskoro krenuo na drugo putovanje po Latinskoj Americi. Proputovao je Boliviju, Peru, Panamu, Kostariku i Gvatemalu. Uvidjevši svu bijedu Latinske Amerike, mladi Guevara postaje svijestan nužnosti otpora, prije svega onog oružanog. Stoga prvu polovicu 50-ih godina možemo odrediti kao period u kojemu se u Ernestu Guevaru rađa revolucionara.

Pedesete su godine označile i novu etapu u američkoj vanjskoj politici. Naime, tada prvi puta dolazi do direktnog rušenja pojedinih demokratski izabranih predsjednika država.(Cool Takva taktika je prenesena i na područje Latinske Amerike.

Nakon svoga drugog putovanja Guevara se zadržava u Gvatemali. Kako se pred kraj fakulteta počeo zanimati za marksizam i lenjinizam Guevaru su privukli „socijalistički potezi“ posebice agrarna reforma, gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza.(9) Bilo je to odlučujuće razdoblje za njegove kasnije revolucionarno djelovanje, koje ga je zajedno s prijašnjim putovanjem Latinskom Amerikom definiralo kao budućeg borca protiv imperijalizma.

Dolaskom na vlast Arbenza je proglasio zakon o agrarnoj reformi koji je pogađao velike američke kompanije, posebno United Fruit Company.

Situacija u Gvatemali bila je kastrofična. Deset milijuna Gvatemalac patilo je od krajnjeg siromaštva i socijalne nebrige. „To je svjesnomu dijelu naroda bilo još nepodnošljivije zbog blagostanja malobrojne manjine i ekonomske prevlasti stranih poduzeća koja su posjedovala ne samo mnogo zemlje nego i željeznicu, brodogradilišta i komunalna poduzeća.“ Stoga je jedna od prvih točaka Arbenzove političke kampanje bila nacionalizacija stranih poduzeća. Peter Calvocoressi navodi kako je Arbenzova pobjeda na izborima „uznemirila Sjedinjene Američke Države gdje su novi režim (prijeporno) smatrali prokomunističkim ili prethodnicom komunizma, pa stoga prijetnjom Panamskom kanalu, kao i (…) neprijateljem stranog kapitalizma, osobito kompanije United Fruit kao vlasnika desetine zemlje, koja je u Gvatemali bila još moćnija negoli Anglo-Iranian Oil Company u Iranu i ometala bitnu agrarnu reformu“.(10)

Kako se taktika rušenja legalno izabranih predsjednika pokazala uspješnom u Iranu, po istom je predlošku došlo do rušenja Arbenza, u lipnju 1954. godine. Tako je Arbenza uskoro proglašen komunistom te je uz odobrenje, prema CIA-inim deklasificiranim dokumentima, predsjednika Eisenhowera te potporu nekih država Srednje Amerike došlo do vojnog udara u kojemu je Arbenza srušen. Slučaj rušenja Arbenza navodi se kao prvo rušenje legalno izabranog predsjednika u Latinskoj Americi.(11) Bio je to događaj koji je u Guevari dodatno produbio ideju borbe protiv svakog oblika imperijalizma. Stoga je slučaj rušenja Arbenza učvrsto njegova markistička uvjerenja i ideju o potrebi oružanog otpora.

Kavansko društvo(12)i Ernesto Guevara (Ernesto postaje Che)

Nakon pada Arbenza došlo je do progona i zatvaranja velikog broja ljevičara, socijalista i svakog tko se usudio usprotiviti novoj vlasti. Većina ljevičara, poput Ernesta Guevare, pronašla je utočište u Meksiku.(13) Guevara je u to vrijeme, prema riječima Fidela Castra, već bio uvjereni marksista.

Preko Raula Castra, Guevara se upoznaje s Fidelom, koji je nakon dvije godine provedene u zatvoru, u sklopu Batistinog zakona o bezuvjetnom oprostu oslobođen u svibnju 1955. godine.(14) Raul je kao i Guevara, za razliku od Fidela, već bio uvjereni marksist. Dio kubanske organizacije MR-26-7 (Movimento Revolucionario 26 de Julio) već se nalazio u Meksiku. Taj je dio trebao organizirati i izvježbati gerilu koja se pomorskim putem trebala vratiti na Kubu.(15) Bilo je to kavansko društvo prognanika koje je 1955. godine primilo asmatičnog argentinskog liječnika. U prisjećanjima na te rane dane Kubanske revolucije, Castro ističe kako je „odmah zavolio Guevaru“ koji je bio „osoba široke opće kulture i velike inteligencije.“ Castro ističe kako je Guevara „…bio liječnik koji je postao vojnik a da pritom ni u jednom trenutku nije prestao biti liječnik“.(16) Guevara nije imao nikakvog vojničkog iskustva stoga je zajedno s ostalim pripadnicima buduće kubanske gerile vježbao gađanje na imanju bivšeg sljedbenika Pancha Ville. U to je vrijeme imao funkciju liječnika jedinice.

Tijekom Revolucije(17) Che se pokazao iznimno sposobnim gerilcem, pa ga je Castro unaprijedio u čin comadanta (najviši čin u gerilskoj vojsci). Che, između ostalog, oslobađa područja Bueycita, El Hombrita te kao najveći ratni plijen Santa Claru.(18) U kolovozu Che se sa 150 boraca uputio iz El Jíbara prema Dos Arroyosu, bio je to put dug 677 km, a trajao je 50 dana. U to vrijeme kolona je kampirala 41 put te jela svega 15 puta.(19)

Nakon pobjede Kubanske revolucije u siječnju 1959. godine, Che Guevara je zajedno s Fidelom i Raulom Castrom, Camilom Cienfuegosom(20) te Juanom Almeidom Bosqueom činio okosnicu nove vlasti. Che Guevara je bio zadužen za nacionalizaciju industrije te je u veljači 1961., imenovan ministrom industrije, a kasnije i direktorom Narodne banke.

Ubrzo nakon dolaska na vlast uslijedili su Guevarini međunarodni posjeti, u sklopu kojih je u dva navrata posjetio i Jugoslaviju (1959. i 1969. godine).

U ovom periodu Che je još uvijek gajio velike simpatije prema Sovjetskom savezu.

Međunarodna situacija 60-ih godina – nužnost oružane borbe


Kako je prethodno izneseno, stanje u svijetu početkom 60-ih godina bilo je obilježeno dekolonizacijom. Iscrpljene, Drugim svjetskim ratom, europske sile su bile prisiljene promijeniti svoje stare kolonijalne odnose. Tako je nastale nezavisne države poput, Indije i Indonezije. Dekolonizacije je uzmala sve više maha. Međutim, neke stare kolonijalne sile nisu se htjele predati bez borbe. Tako se Francuska iz Jugoistočne Azije povukle tek nakon bitke i poraza za Dien Bien Phu (1954.)

Međutim, nakon razdoblja kolonijalizma uslijedilo je neokolonijalno razdoblje odnosno razdoblje imperijalizma, u kojima je ekonomska vlast postala novi oblik prevlasti.

Kolonizirane zemlje bile su „…žrtvom kolonijalizma i imperijalizma, a zatim i neravnopravne raspodjele nacionalnog dohotka, a onda je njihov kolonijalni položaj pridonio daljnjem zaostajanju za razvijenim zemljama.“(21) Borbe u svijetu, poput alžirske borba za nezavisnost te situacije u Jugoistočnoj Aziji (Laos, Kambodža, Vijetnam) zajedno s ekonomskom neujednačenošću bili su uvjeti, koji su prema Cheu zahtijevali oružanu borbu. U tome Che slijedi nasljeđe kubanskog borca za neovisnost Joséa Martíja, prema kojemu je zločinac onaj koji ne otpočne neizbježni rat. Stoga Che smatra kako nasilje nije samo baština eksploatatora, nego da ga mogu i moraju upotrijebiti i eksploatirani, kada za to dođe vrijeme. Prema Cheu nasilja se ne treba bojati pri rađanju novog društva, „ali nasilje treba da otpočne samo i tačno u trenutku kada vođe naroda budu smatrale da su prilike za to najpovoljnije.“(22)

Tijekom prve polovine 60-ih godina na području Latinske Amerike su se vodile borbe u Gvatemali, Venezueli i Kolumbiji. Che je pozivao na solidarnost s tim zemljama koje s oružjem u ruci, odlučno kažu ‘ne’ imperijalističkom neprijatelju.

Che Guevara je shvatio, na primjeru Vijetnama, kako stari kolonijalizam biva zamijenjen imperijalizmom.(23) Stoga on ne biva miran na Kubi, nego teži solidarnosti s ostalim narodima koji su se, početkom 60-ih godina, nalazili pod novim neokolonijalnim režimima. Nakon pobjede Revolucije na Kubi Guevara sve više iznosi svoje težnje o širenju revolucije na ostatak svijeta, posebno na Latinsku Ameriku. Njegova je težnja i cilj da Ande postanu Sierra Maestra Latinske Amerike. Tu težnju Che je iznio Castru još u Meksiku, kada mu je rekao: Jedino što ću zahtijevati kad revolucija uspije, je da mogu slobodno napustiti Kubu i otići u Argentinu. I želim da se ta mogućnost ne ograniči tobože važnijim državnim poslovima. Vidljivo je kako Guevara nikada nije imao namjeru ostati na Kubi u sklopu vladajućeg aparata. Tomu u prilog ide u njegova izjava koju je rekao prilikom razgovora sa svojim ocem u kojoj kaže kako se ne misli više baviti medicinom, Che kaže: O mojoj medicini mogu ti reći da sam je upravo napustio. Sad sam ratnik koji poduprie Vladu. Što će biti sa mnom? Ni sam ne znam u kojoj ću zemlji ostaviti kosti svoje!

Che je itekako bo svjestan stanja u svijetu i međunarodnih odnosa koji su se bazirali na neokolonijalizmu, stoga je smatrao kako takva situacija određuje sadašnjost kao vrijeme borbe.



Che Guevara i Fidel Castro

Stanje na Kubi nakon pobjede Revolucije

Početak 60-ih bio je prilično turbulentan za nove kubanske vlasti. Naime, u ožujku 1961. došlo je od eksplozije francuskog broda La Coubre, koji je prenosio belgijsku pošiljku oružja i streljiva. Castro je za to optužio Sjedinjene Države.(24)

Kubanske su se vlasti ubrzo našle na kušnji te u sve većoj međunarodnoj izolaciji. Naime, uslijedio je niz terorističkih napada na Kubu. Jedna od prvih operacija je bila napad na rafineriju Hermanos Díaz iz Santiaga de Cube, a zatim je uslijedio napad na Kino Riego u Pinaru del Rio. U travnju 1961. godine, dolazi do iskrcavanja jednog dijela kubanskih emigranata, obučavanih od strane CIA-e, u Zaljevu svinja (Bahía de los Cochinos; Playa Girón). Brigada od 1500 kubanskih kontrarevolucionara bila je poražana za manje od 72 sata. Bila je to pobjeda koja je Kubanskoj revoluciji dala krila. Nakon neuspjeha iskrcavanja američke su vlasti odobrile niz operacije kodnog imena Mangosta, kako bi destabilizirale novu kubansku vlast.

Nakon što je Kubi nametnut embargo, zemlja ubrzo biva isključena iz Organizacije američkih država (1962.). Uslijedila je potpuna gospodarska blokada Kube.

U listopadu 1962. godine, svijet se našao na rubu nuklearnog rata. Predsjednik Kennedy je naredio pomorsku blokadu Kube, kako bi ju prisilio na povlačenje sovjetskih nuklearnih raketa, koje su bile instalirane na otoku. Ono što će uslijediti stvorit će negativan stav Che Guevare prema Sovjetskom Savezu, ali će dovesti i do promijena u njegovom odnosu s Fidelom Castrom. Naime, Sovjeti su bez konzultacija s Kubancima odlučili povući rakete. Che je to smatrao velikom uvredom za kubanske vlasti, dok je Fidel problemu pristupio pragmatičnije, znajući kako su Sovjeti Kubi itekako potrebni. Danas postoje teze prema kojima je Che zahtijevao ispaljivanje nuklearnih raketa prema SAD-u te početak nuklearnog rata.

Unatoč početku razvoja tenzija u odnosu prema Che Guevari i njegovom odnosu prema Sovjetskom Savezu Fidel u travnju odlazi u prvi posjet SSSR-u.(25)

Međunarodna situacija se zaoštravala te je Che bio sve uvjereniji kako dolazi vrijeme kada mora napustiti Kubu i pristupiti širenju revolucije. U travnju 1964. godine u Brazilu je izvršen vojni udar kojim je srušen reformistički predsjednik Goularta, koji je netom proglasio argarnu reformu, dok je u Boliviji državni udar izvršio general Barrientosa. Situacija se u Latinskoj Americi dodatno zaoštrila američkim iskrcavanjem u Dominikanskoj republici, u travnju 1965. godine, kako bi se spriječio povratak na vlast Juana Boscha. Tom prilikom Lyndon Johnson je izjavio: „Nećemo tolerirati drugu Kubu na Karibima.“

Temeljne odrednice Cheovog djelovanja

Che – maoista, bankunjista ili nešto treće….
Mnoga se koplja lome oko ideoloških odrednica Ernesta Che Guevare. Tako se Guevaru pokušava predstaviti kao trockista, marksista, maoista, komunista, staljinista ili zagovornika totalitarnog sustava. Njegove ga pristaše, pak s druge strane, definiraju kao bakunjista, antiimperijalista te borca za slobodu. Pri pokušaju ideološkog definiranja Che Guevare potrebno je spomenuti njegovu izjavu prilikom boravka u meksičkom zatvoru.(26) Fidel u knjizi Biografija u dva glasa, navodi kako im je Guevara stvorio probleme kada je na policijsko pitanje je li komunista, odgovorio: „Da, komunista sam.“ Ovaj Guevarin ispad, Castro interpretira kao taktičku pogrešku, načinjenu pod utjecajem epike komunističke literature. Castro oštro odbacuje tezu da je Guevara bio trockista te ističe kako nikada nije čuo da priča o Trockome. Fidel ga definira kao lenjinistu koji je oštro kritizirao Staljinov kult ličnosti, a branio Marxa i Lenjina.

Postoje mnogi publicisti, povjesničari i ini stručnjaci koji osporavaju Che Guevaru kao borca za slobodu te ga karakteriziraju, poput Paula Bermana, kao totalitaristu koji nije napravio ništa osim „apsolutne katastrofe“ te ga ističe kao „tvrdog prosovjetskog pristašu“. Međutim, dovoljno se prisjetiti Che Guevarinog govora u Alžiru, kako bi se uvidjela apsurdnost navodnog „Cheovog oduševljenja Sovjetskim Savezom“.

U oproštajnom pismu roditeljima Che piše kako će mnogi reći da je avanturista, što on i sam priznaje, ali ističe „na drukčiji način i drukčije od onih koji daju život da bi pokazali svoje istine.“(27)

Chea je najjednostavnije predstaviti, ali nikako pokušati definirati, kroz prizmu njegovih riječi i ideja koje su uvijek slijedila djela. Čitajući njegove govore i spise daje se uvid kako je Che Guevara bio protiv imperijalizma i ugrožavanja mirne koegzistencije. Che se zalagao za društvo u kojemu će čovjek razviti novi odnos prema radu, bratski osjećaj za sve ugnjetavane narode te za čovjeka koji će osjećati obavezu i dužnost bezuvjetne pomoći ugnjetavanim narodima.

U ovom dijelu će se rada pokušati predstaviti Che Guevara kroz njegovo shvaćanje socijalističkog čovjeka te kroz proleterski internacionalizam. Te su dvije odrednice iznimno bitne za razumijevanje Che Guevare.

Odnos prema radu – stvaranje novog čovjeka


Che Guevara je smatrao kako socijalizam predstavlja ukidanje eksploatacije čovjeka od strane čovjeka. Stoga iznosi kako socijalizam „može postojati samo ako promena u svesti ljudi dovede do novog bratskog stava prema čovečanstvu, kako na pojedinačnom planu u društvu koje izgrađuje ili je izgradio socijalizam, tako i na svetskom planu, prema svim narodima koji trpi imperijalističko ugnjetavanje“.(28) Iako ga njegovi kritičari nazivaju hladnokrvnim ubojicom, Che Guevara u jednom svom spisu naglašava „Dozvolite mi da kažem, makar, ispao smešan, da se pravi revolucionar rukovodi visokim osjećajima velikodušnosti; nemoguće je zamisliti pravog revolucionara bez tog svojstva.(29)

Guevara je, kako je prethodno navedeno, putovanjem Latinskom Amerikom te iskustvom u Gvatemali uvidio kako sloboda u pravom smislu riječi ne postoji, nego da postoji samo eksploatirana radna snaga koja radi za određene zemlje i njihove ciljeve. Stoga je jedan od njegovih ciljeva bio sprječavanje stvaranja najamnih radnika koji su potčinjeni općem mišljenju. Za to je, smatrao je Che, potrebno stvoriti novog čovjeka za kojega će rad biti nagrada te koji će se moći solidarizirati s patnjama ugnjetavanih ljudi diljem svijeta. Prema Guevarinom shvaćanju pomoću rada se izgrađuje novi čovjek koji mora izgraditi svoje osobno djelo, u protivnom postaje sramni plaćenik ili propada. Stoga je propagirao organiziranje dobrovoljnog rada. Che nije želio da čovjeka svakodnevno umire tokom onih osam sati kada se nalazi u ulozi robe, on je želio čovjeka koji će imati aktivnu društvenu ulogu te da ima osjećaj obaveze pomaganja široj zajednici putem volontiranja i javnih radova. Smatrao je kako rad treba dobiti novi karakter te da više ne služi kao izrabljivački mehanizam.

Prema Cheu prvobitni grijeh intelektualca i umjetnika je što oni nisu autentični revolucionari. Che smatra „što više budemo širili polje kulture i mogućnosti izražavanja, tim ćemo više omogućiti pojavljivanje izuzetnih umetnika“.(30) Ti novi umjetnici predstavljaju stvaranje nove generacije kojoj će rad biti nagrada.

Nužnost solidarnosti među potlačenim narodima


Jedna od temeljnih teorijskih postavka Che Guevara bila je proleterski internacionalizam odnosno nužnost solidarnosti među svim eksploatiranim narodima u svijetu. U svojim govorima, posebno u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a, 1964. godine, te u govoru koji je održao u Alžiru, na Drugoj afro-azijskoj ekonomskoj konferenciji, u veljači 1965.(31), istaknuo je potrebu međunarodne solidarnosti među nerazvijenim narodima.(32)

Proleterski internacionalizam, između ostaloga obuhvaća, ekonomsku i vojnu pomoć. Che je u Alžiru naglasio kako je životni standard najjačih zemalja „zasnovan na bedi naših zemalja“. Stoga Che predlaže stvaranje novih ekonomskih odnosa u kojima će prestati prešutno suučesništvo nekih socijalističkih zemalja koje trguju s kapitalističkim zemljama. Che ističe kako bi socijalističke zemlje trebale trgovati same između sebe. Prvi korak k tome je određivanje cijena koje će omogućiti razvoj. Druga bitna pretpostavka oživljavanja ovoga plana je da određene socijalističke zemlje investiraju u nerazvijene zemlje. Na taj način „bi se ogromna latentna energija naših bedno eksploatisanih i u svom razvoju nikad pomognutih kontinenata, mogla pokrenuti i bilo bi moguće započeti novu etapu istinske međunarodne podele rada (…). Države na čijem bi se teritorijima ulagalo imale bi nad tim investicijama sva prava koja proističu ih suverenog vlasništva, bez ikakove obaveze plaćanja ili kredita“.(33)

Che ističe kako se zemlja ne oslobađa samo proglašenjem neovisnost ili oružanom pobjedom, nego navodi kako prava sloboda nastaje „kada prestane ekonomska dominacija imperijalizma nad jednim narodom“.(34)

Proleterski internacionalizam Che podrazumijeva kao pomoć i dužnost svakog slobodnog čovjeka. Taj internacionalizam uključuje dužnost oružane potpore napadnutim zemljama, pri tome Che smatra kako se oružje ne smije prodavati: „U našem svetu oružje ne bi smelo da bude roba; ono mora biti izručeno potpuno besplatno, u potrebnim količinama, narodima koji ga traže da bi ga upotrebili protiv zajedničkog neprijatelja.“(35)

Njegov proleterski internacionalizam bio je protunacionalistički. Che navodi: „Svaka kap krvi prolivena na tlu pod čijom zastavom čovjek nije rođen, predstavlja novo iskustvo za onoga koji ga preživi, (…) Vreme je da ublažimo naša razmimoilaženja i da se stavimo u službu borbe.“(36) Stoga Che i upućuje poziv Trikonintentali (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike) ističući jednake uvijete bijede i siromaštva, koji vladaju u tim zemljama. Na temelju tih nejednakosti treba se razviti solidarnost koja će potaknuti oružanu borbu koja će svrgnuti nenarodne vođe. Che je bio uvjeren u ovaj povijesni razvoj jer je smatrao kako narodi ne mogu prihvatiti i priznati vođe koje nisu sami birali. Takvo shvaćanje podrazumijeva kako su nacionalne države glavni čimbenici kapitalističke eksploatacije, stoga treba prevladati nadnacionalna i solidarna politika među slabije razvijenim zemljama. Prema Cheu „obična logika određuje neophodnost saveza između nerazvijenih naroda i socijalističkih zemalja. Ako i nema drugog činioca ujedinjenja, to će biti zajednički neprijatelj“.(37) Stoga Che 1965. godine odlazi u Kongo kako bi na principima foco teorije razvio gerilski pokret protiv Mobutua koji je uživao imperijalističku potporu. Međutim, nespremnost i slaba mogućnost obuke pripadnika Kabilovih snaga onemogućila je primjenu foco terorije te širenje kontinentalne revolucije.

Guevara je bio itekako svjestan opasnosti od dogmatizma kao i slabosti koja prijeti izgradnji novog društva. Che upozorava kako „Čovek koji ceo svoj život posvećuje revoluciji ne sme dozvoliti da ga omete pomisao na ono što nema neko dete, na njegove dotrajale cipele, na ono neophodno što nedostaje njegovoj porodici. Ako dozvoli da ga te brige zaokupe, on stvara povoljno tlo za delovanje korupcije.“(38)

Che ističe kako avangardni revolucionari moraju njegovati ljubav prema narodima, „prema najsvetijim ciljevima, i da je učine jedinstvenom, nedeljivom.“(39)

Valja naglasiti kako se Che u borbi protiv imperijalizama nije oslanjao na nacionalne Komunističke partije.

Iz Cheovih spisa proizlazi da je temeljna ideje njegove revolucije stvaranje otpora protiv dekadencije 20. stoljeća te izgradnja solidarnosti među svim potlačenima narodima u svijetu. Za ostvarenje takvog cilja potrebno je organizirati oružanu borbu koja će osigurati slobodu potlačenim narodima, bez ekonomskih okova imperijalnih sila.

Foco teorija i Kontinentalna revolucija


Che je bio zagovornik oružane borbe, kao jedinog načina borbe. Miroslav Pečujlić ističe kako su na području Latinske Amerike prveladavale dvije različite vizije borbe protiv imperijalizma: „krajnje radikalna i do ekstremizma izvedne taktika Če Guevare i mirna ustavno-parlamentarna Aljendeova…“(40) Za razliku od Salvadora Allendea(41), koji je zagovarao promijenu sustava kroz parlamentarno djelovanje, Che je smatrao kako je takva borba uzaludna te je nasuprot njoj zagovaro nužnost oružane borbe. Isticao je kako su narodi Latinske Amerike na ovaj ili onaj način ostali robovi, a da su osnovne nade naroda nestale pod jarmom oligarhija i kapitala. Stoga se Che zalagao se oslobođenje putem neprekidne borbe, odnosno permanentne revolucije ostvarene na trima kontinentima putem foco teorije.

Neokolonijalizam te rušenje reformističkih predsjednika u Latinskoj Americi pridonijelo je Chevoj užurbanosti u pripremi i širenju „…dva, tri, više Vijetnama“.

Prema Cheu, širenje novih revolucija odozdo omogućava primjena foco teorije, koja je donijela pobjedu Revolucije na Kubi. Che Guevara u knjizi Guerrilla Warfare (La Guerra de Guerrillas ), objašnjava foco teoriju.(42) Guerrilla Warfare pruža teorijske i praktične korake neophodne za nekonvencionalno ratovanje. Knjiga se sastoji od tri poglavlja koja uključuju: opće principe gerilskog ratovanja (taktiku, strategiju, povoljan teren…), sposobnosti koje čine gerilca (gerilac kao borac za socijalnu reformu, organizaciju gerilske jedinice…) te organizaciju gerilske borbe (uloga žene, sabotaže, medicinska pomoć…). Temelj foco teorije, koju je Che razvio zajedno s Fidelom Castrom i koja se pokazala uspješnom na Kubi, čine male, skupine dobro izvježbanih gerilaca koje bi mogle opstati u nesklonom, neprijateljskom okruženju.(43) Podlogu uspjeha gerili čini potpora loklanog, seljačkog stanovništva.(44)

U uvodnom dijelu knjige Che iznosi tri osnovna elementa gerilskog ratovanja koja su proizašla iz Kubanske revolucije:


  1. Narodna vojska može pobjediti regularnu vojsku
  2. Nije potrebno čekati da se stvore uvjeti za revoluciju; insurekcija ih može stvoriti
  3. U nerazvijenoj Lantinskoj Americi, selo je osnovno područje za oružanu borbu.

Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(45) ističe kako je Bolivija pokazala grešku druge točke Cheovih elemenata koji su potrebni za uspješno gerilsko ratovanje – stvaranja uvjeta za revoluciju od strane samih revolucionara. Johnson smatra kako su revolucionari određeni vanjskim socijalnim elementima, koji su izvan kontrole određene revolucionarne grupe.

Che Guevara je mogućnost „pobjede oružane borbe i revolucije vidio isključivo u zemljama u razvoju, gdje se na vlasti nalaze nenarodni režimi koji su izolirani od naroda i nisu došli na vlast voljom naroda, odnosno izbornim putem.“(46)

U širenju kontinentalne revolucije Che je isticao nužnost suradnje Trikonintentale (zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike), antiameričko raspoloženje te solidarnost među narodima Trećega svijeta. U poruci iz travnja 1967. Che poziva na široku kontinentalu borbu koja bi stvorila opću borbu naroda Trećega svijeta. U spisu Stvoriti dva, tri…mnogo Vijetnama, to je parola(47)ističe „Laos i Vijetnam potresaju građanski ratovi, koji prestaju da to budu onog trenutka kad se pojavi američki imperijalizam, sa svom svojom silom, te se čitava zona pretvara u opasan upaljač spreman da izazove eksploziju.“(48)

Odnos prema SSSR-u


Dugo je vremana Cheov odnos prema SSSR-u bio obavijen kontradikcijama. Od toga da je bio tvrdi prosvjetski pristaša do toga da je bio veliki sovjetski neprijatelj. Iako su, gotovo o svakom aspektu njegova života napisane knjige, eseji i članci, njegov odnos prema SSSR-u bio je dugo vremena neistražen. Dokumenti koji bi pomogli u rasvjetljavanju toga odnosa dugo su bili nedostupni istraživačima. Danas, nakon što je Maria del Caremen Ariet Garcia, sakupila dostupne dokumente u Centru za studije Che Guevare u Havani, vidimo i razloge zašto su ovi dokumenti bili nedostupni. U njima se naime Che, na vrlo kritičan način odnosi prema Sovjetskom Savezu, bez imalo idealizama i pozitivnih opaski, što bi možda netko očekivao. Stoga je posve razumljiva, pragmatička i politički oportuna odluka kubanskih vlasti, da u razdoblju Hladnog rata, ne objavljuju Che Guevarine kritičke spise u odnosu na SSSR.

Che je tijekom pedesetih godina i razdoblja borbe u Sierra Maesti bio uvjeren u ispravnost sovjetskog tumačenja marksizma. SSSR je u tome periodu bio obećana zemlja mnogim ljevičarskim intelektualcima diljem svijeta. Sovjetski Savez je predstavljao komunističku oazu, prema kojoj su težile sve zemlje na svome putu izgradnje socijalističkog društva. Lijevi intelektualci i radnici u ostatku svijeta su se divili sovjetskom modelu i državi na čijem su čelu radnici. Međutim, Che je nešto ranije, od ostalih izgubio iluziju o SSSR. To se dogodilo prilikom njegovog posjeta SSSR-u, početkom 60-ih godina. Nakon čega Guevara počinje sve češće iznositi kritiku sovjetske interpretacije marksizma. Čak postavlja pitanje je li moguće ostvariti komunizam u samo jednoj zemlji.

Upravo je njegov kritički odnos prema Sovjetskom Savezu i njegovoj ekonomiji, koja je prema Cheu sve više nalikovala kapitalističkom modelu, bio izvor tenzija na Kubi, tijekom rasprave o tome kojim putem se treba razvijati kubanska ekonomija. Tu je Fidel Castro ponovno pokazao svoj pragmatizam, pristajući uz Sovjetski Savez, svjestan kako Kuba bez SSSR teško može opstati. S druge strane Che nikada nije odveć mario za pragmatizam te je isticao kako tržištu ne može biti cilj jedino zarada.

Razlike u pogledu ekonomske politike na Kubi dosegnule su svoj vrhunac u razdoblju 1963.-1964. godine, a kulminirat će u Chevom govoru u Alžiru, 1965. godine. Mnogi povjesničari u ovome vide kamen spoticanje između Che Guevara i Fidela Castra.

U knjizi Helen Yaffe, Che Guevara: The Economics of Revolution, istražuju se Cheove temeljne postavke ekonomske politike te njegovi kritički stavovi prema sovjetskom modelu ekonomije. U knjizi se navodi kako je Che prilikom posjeta SSSR ostao neugodno iznenađen sustavom rada pojedinih tvornica, u kojima se poslovalo po principima kapitalističkog tržišta.

Cheove nezadovoljsvto i razočaranost u SSSR, vidljivo je i prema pismu, iz 1965. godine, koje je posalo tadašnjem kubanskom ministru kulture Armandu Hartu, a u kojem navodi kako Sovjetski savez spriječava ljude da misle.(49)

Osim pisma upućenom Armandu Hartu, Cheov govor u Alžiru nam daje jasno viđenje njegovog stava prema Sovjetskom Savezu. U tom govoru on iznosi oštru kritku ekonomskog modela, koji je dominirao u SSSR-u, a očituje se u dijelu u kojem Che naglašava: „Socijalističke zemlje imaju obavezu da učine kraj svom prećutnom saučesništvu sa eksploatatorskim zemljama Zapada“. Prema Chevoj teoriji, socijalističke zemlje se moraju okrenuti jedna prema drugoj te si uzajamno pomaganti, a ne održavati trgovačke odnose s kapitalističkim zemljama. Che se oštro protivio sovjetskome ekonomskom modelu koji je poput kapitalističkog težio zaradi. Stoga je on umjesto takvog tržišta zagovarao ideju kako određene usluge i robe trebaju biti besplatne. Glavna Cheova zamjerka sovjetskom modelu, bila je nedostatak solidarnosti s nerazvijenim zemljama. Stoga Che smara, kako je prethodno navedeno, da se oružje nerazvijenim zemljama ne smije prodavati, nego da je dužnost svake socijalističke zemlje dati oružje besplatno jer služi za borbu protiv istog neprijatelja. Osim oružja, Cheova težnja za solidarnošću nerazvijenih zemalja očituje se i u prijedlogu, prema kojemu razvijene socijalističke zemlje trebaju na teritoriju nerazvijenih zemalja graditi industrijska postrojenja kao bi pomogli slabo razvijenoj ekonomiji. Prema Cheu, kako je već rečeno, država na čijem bi se teritoriju nalazilo postrojenje imala bi suvereno vlasništvo, bez ikakve obveze plaćanja ili kredita. Sovjetski model ništa od navedenog nije podržavao.

Che se pozitivno odnosio prema Lenjinovoj Novoj ekonomskoj politici (NEP).(50) Objavljeni spisi otkrivaju kako je smatrao kao bi Lenjin, da je ostao živ, ispravo negativne učinke ove politike. Prema Cheu sovjetsko gospodarstvo sve više predstavlja povratak kapitalizmu. Osobito se protivi uvođenju menadžerskih pozicija u tvrtke, koje predstavljaju izvor korupcije. Che za razliku od svjetskog modela zagovara ekonomski model s centralnim planiranjem i glavnom ulogom države. Također kritizira sovjetski ekonomski model u kojemu je čovjek podvrgnut i definiran ekonomskim faktorima. Che smatra kako centralno planiranje oslobađa čovjeka od uloge objekta u proizvodnji. On smatra kako ljudi moraju biti uključeni u procese odlučivanja te na taj način doći u poziciju da sami odlučuju o svojoj sudbini. Michael Löwy u članku „Che Guevara: The Search For a Democratic and Communist Alternative“ smatra kako su Cheove ideje bile na tragu demokratskog socijalističkog upravljanja.(51)

U objavljenim dokumentima vidljivo je kako Che ne gaji nikakvu idealističku sliku stvarnosti, kakvu mu mnogi žele nametnuti kada ga definiraju kao utopistu. Guevara je svijestan kako ne postoji proleterski internacionalizam, čak niti među zemljama koje su se deklarirale kao socijalističke. U jednom spisu iznosi kako su ti odnosi obilježeni eksploatacijom u kojoj jača zemlja izrabljiva slabiju.

Cheova je namjera bila izgradnja drugačijeg socijalizam s više solidarnosti i egalitarizma. Važno je naglasiti kako Che Guevara nije slijepo slijedio socijalističke dogme, nego je izgrađivao vlastitu teoriju o tome kako se socijalizam treba izgraditi. Stoga ga se ne može nazivati maoistom ili staljinistom jer je Guevara u svim tim sustavima pronašao mane, za koje je smatrao da ne se smiju postojati u socijalističkom društvu. Za razliku od proklamiranih socijalističkih država, u kojima se birokratska vlast, manje više, bavila samom sobom, Che je zahtijevao vlast koja će biti podređena čovjeku te koja će pomoći da ljudi između sebe razvijaju solidarnost i svijest o nužnosti pomoći ugnjetavanim narodima. Che je težio komunističkoj alternativi, u odnosu na postojeće sustave toga tipa. U svim njegovim govorima i spisma ističe se solidarnost kao osnova novog društvenog uređenja. Uz solidarnost Che ističe i slobodu zemalja pri razvoju svoga puta u socijalizam. Stoga Che odbija bilo kakvo mentorstvo na tome putu.

Definiranje neprijatelja


U govorima u Alžiru te pred Generalnom skupštinom UN-a Che Guevara je naveo imperijalizam, kolonijalizam te neokolonijalizam kao glavne neprijatelje nesvrstanih zemalja.(52) Michael Hardt i Antonio Negri u knjizi Imperij, isiču kako je upravo borba protiv imperijalizma najznačajniji slučaj pobune i revolucije protiv modernih struktura moći.(53)

Che je istaknuo kako je mirna koegzistencija, dvaju različitih društvenih sistema, moguća. Međutim, ističe, kako imperijalizam, posebno američki, pokušava svijet uvjeriti kako je mirna koegzistencija ekskluzivno pravo najveće svjetske sile. Stoga je Che, u govoru pred Generalnom skupštinom UN-a 1964. godine, iznio primjer Laosa, Kambodže i Južnog Vijetnama, kao država u kojima imperijalizam narušava mirnu koegzistenciju i pokušava nametnuti svoj model „mogućeg suživota“. Che naglašava kako mirna koegzistencija ne može postojati između ugnjetavača i potlačenoga. Prema njemu da bi se mirna koegzistencija mogla ostvariti, sve države moraju biti ravnopravne, neovisno o njihovoj veličini ili ekonomskoj snazi.

Che se u govoru posebno osvrnuo na politiku Sjedinjenih Država prema manjim i slabije razvijenim zemljama. Na primjeru Puerto Rica, Paname te Konga Che iznosi tvrdnju kako Sjedinjene Države koriste manje države u svoje vanjskopolitičke ciljeve. Che je naglasio situaciju u Kongu i ubojstvo Patricea Lumumbe te izdaju UN- a.(54)

Che je, u navednom govoru, posebno naglasio korištenje pojedinih latinskoameričkih zemalja, poput Costa Rice i Nikaragva kao poligone za akcije usmjerene protiv Kube. Istaknuo je stalna nadlijetanja američkih špijunskih zrakoplova U-2 nad Kubom kao i brojne provokacije američke vojske iz baze u Guantánamu. Navodi brojku od 1,323 incidenta u 1964. godini. Che prozvao i Organizaciju Američkih Država, koja djeluje kao američko ministarstvo kolonija, a koja je pod upravljačkom politikom Sjedinjenih Američkih Država, prekinula sve političke i trgovačke veze s Kubom.

Prema Guevari nerazvijene zemlje ne moraju biti samo vojno ugrožene, „Postoji i drugi, prefinjeniji oblik: prodiranje u zemlje koje se politički oslobađaju, sklapanje saveza s mladom domaćom buržoazijom, razvijanje parazitske buržoazije tesno povezane s interesima metropole (…)“(55)

Sve navedno je, prema Cheu, uzrokovano imperijalizmom, koji će sve dok bude postojao „sprovoditi dominaciju nad drugim zemljama“. Tu dominaciju, Che naziva neokolonijalizam.

Bolivija i uloga SAD-a u ubojstvu

Na kraju govora u UN-u Che navodi kako je došlo vrijeme u kojem se narodi Latinske Amerike počinju ustajati protiv imperijalizma jer sada „…na poljima i planinama Amerike, na padinama brežuljaka (…) na obalama velikih oceana i rijeka, ovaj svijet pun srca počinje dahtat (…) od želje da umre za ono što je njihovo. Da povrate svoja prava. (…) Sada će povijest morati ispraviti svoj dug prema siromašnima u Americi (…)“.(56)

Iako je Kongo pokazao nemogućnost primjene foco teorije u svim državama, Che je smatrao kako je ona primjenljiva u Latinskoj Americi, u kojoj nenarodni vladari vode politiku Sjedinjenih Država. Kao zemlju iz koje se revolucija trebala preliti na ostale zemlje Latinske Amerike, Che je izabrao Boliviju.

Nakon Konga Che se u tišini vratio na Kubu i nastavio se pripremati za prebacivanje gerilaca u Boliviju. U to su vrijeme vijesti oko Che Guevare bile obavijene velom tajne. Čak se govorilo da je likvidiran, da je u sukobu s Fidelom i sl.

Prije odlaska u Boliviju Che je napisao oproštajna pisma djeci, roditeljima i Fidelu Castru. U oproštajnom pismu Fidelu Che piše: „osećam da sam izvršio onaj deo zadatka koji me je vezivao za kubansku revoluciju na njenom tlu, pa se opraštam od tebe, od drugova, od naroda koji je ostao moj.“(57)

Na teorijskom planu postojali su svi elementi koji su trebali dovesti do uspjeha revolucije u Boliviji: na vlasti je bio nenarodni vođa, zemlja je bila pod američkim imperijalizmom, a jedan su dio gerile činili iskusni kubanski borci. Stanje u regiji i svijetu je išlo na ruku revolucionarnim pokretima: val nezadovoljstva se širio Latinskom Amerikom, europska ljevica je bila u uzletu, glasovi otpora protiv rata u Vijetnamu bili su na vrhuncu, dok su studentski pokreti, pretežno ljevičarski orijentirani, bili sve glasniji i organiziraniji.

Međutim, terorija gerilskog ratovanja, podrazumijevala je potporu lokanog stanovništva, pretežno seljačkog, ali ovaj bitan elemenat o kojemu revolucija ovisi, u Boliviji nije bio ispunjen jer su prema generalu Pradu (uhitio Che Guevaru), seljaci voljeli predsjednika Barrientosa. Naime, netom prije dolaska Chea bila je završena agrarna reforma predsjednika Ortuña Barrientosa, koji je unatoč svojoj autoritativnoj vlasti i izrazito proameričkoj politici, uspio pomoću Vojno-seljačkog saveza pridobiti seljaka za svoju politiku.

O Chevoj borbi u Boliviji, najbolje svjedoči njegov bolivijski dnevnik.(58) Dnevnik, započinje 7. studenog 1966. godine, s bilješkom kako je zajedno s Pachungom stigao na farmu te stupio u kontakt s nekim članovima Komunitičke partije. Njegovi dnevnički zapisi svjedoče o svim poteškoćama na koje je nailazila gerila.

Male gerilske grupe, teško su se kretala kroz prašume i brdovite predijele. K tome, gerilci nisu dobili potporu niti lokalne komunističke partije, kojoj internacionalizam nije predstavljao bitan element, niti su dobili potporu lokalnog stanovništva. Bez pomoći potonjih, revolucije nije mogla uspjeti. Joshua Johnson u članku „From Cuba to Bolovia: Guevara’s foco theory in pratice“,(59) analizira različitost socijalnih i političkih uvjeta koji su vladali u Boliviji, a koji su se u bitnom razlikovali od stanja na Kubi.

Dana 8. listopada 1967. godine Che je zarobljen s još 17-ero gerilaca. Fotografije iz toga razdoblja prikazuju fizički iscrpljenog Chea. Iako je gerila bila mala te potpuno oslabljena bolivijskoj vojsci i američkim obavještajcima trebalo je 9 mjeseci da im uđu u trag. Ujutro 9. listopada 1967. Mario Terán ušao je u napuštenu zgradu škole, u La Higueri, te streljao Ernesta Che Guevaru zajedno sa sindikalnim vođom iz bolivijskog grada Orura, Wilijem.

„Po mišljenju mnogih, objektivnih analitičara, osnovne Che Guevarine pogrješke su bile to što su njegove želje, vjerovanja i revolucionarna htijenja išli dosta ispred realnih mogućnosti, objetkivnih okolnosti i subjektivnih činjenica“. Ili možda je razlog u tome, kako Noam Chomsky navodi da je psihološki lakše organizirati otpor vojnom napadu, nego otpor dugovječnom programu imperijalnih težnji kojega je vojni napad samo dio, dok će ostali dijelovi još uslijediti. (60)

Vođene su velike rasprave oko američke uloge u uhićenju te ubojstvu Che Guevare. Bolivijske su vlasti tvrdile kako su operativci CIA-e imali isključivo savjetodavnu ulogu, dok su američke vlasti tvrdile kako je odluka o samaknuću Che Guevare bila isključivo u bolivijska odluka. Čak je i general Gary Prado Salmon koji je zarobio Che Guevaru u intervju za Jutarnji list, u prosincu 2007. godine, istaknuo „…Amerika nije imala važnu ulogu u njegovu zarobljavanju. Pripisivanje neke tajnovite i presudne uloge agetnima koje je CIA poslala u Boliviju“, nastavlja Prado je „obična glupost“.(61)

Međutim, 2011. godina izašla je knjiga Michaela Ratnera i Michalea Stevena Smitha pod naslovom „Who Killed Che?“, podnaslov knjige glasi: Kako se CIA-a izvukla s ubojstvom.(62) U knjizi autori obrađuju ulogu Sjedinjenih Država u ubojstvu Ernesta Che Guevare. Prema najnovije otkrivenim dokumentima, koje autori predstavljaju u knjizi, vidljivo je kao je „cijela operacija bila organizirana iz Bijele kuće pod vodstvom Walta Whitmana Rostowa i CIA-e“.(63) CIA-a, odnosno Južna komanda, čiji je dio bio i 2. rendžerski bataljun, svakodnevno je slao izvještaj o kretanju Guevarine gerilske skupine.(64)

Che Guevarina ostavština


Jedna, od možda više mitskih, nego stvarnih izjava comandantea je rečenica koju je navodno rekao svome egzekutoru Mariju Teránu(65): pucaj, kukavice ubit ćeš samo čovjeka.(66) Prema Cheovom načinu života i spisima koje nam je ostavio, vidljivo je uvjerenje kako gubitak njegovog života ili života bilo kojega pojedinca ne predstavlja za Chea nikakav poraz. Che je živio za jednu ideju, za koju je vjerovao da nadilazi fizičku postojanost bilo kojega čovjeka. Smatrao je kako se ideja ne može poraziti, stoga je bio spreman žrtvovati i svoj život, čvrsto vjerujući kako će ideja preživjeti i prenjeti se na ostale generacije, koje će nastaviti njegovo djelovanje. Ideje o potrebi međunarodne solidarnosti i prestanku izrabljivanja čovjeka od strane ekonomskog sustava danas su zastupljenije nego ikada.

Pogledamo li ikonografiju današnjih prosvjeda u Grčkoj, prosvjeda na Tahrir trgu u Kairu, studentske prosvjednike u Čileu te imigrantske prosvjede u Francuskoj, vidjet ćemo transparente, majice i zastave s reprintom Cheovog lika. Vidjet ćemo simbol borbe, ali ne samo simbol, nego i dokaz da je Cheova ideja nadživjela njegovu fizičku eliminaciju. Njegova ideja o nužnosti otpora protiv bilo kojega oblika ugnjetavanja nadživjela je 9. listopad 1967. Prema autorima, navedene knjige, „Who Killed Che?“, Che je predstavljao simbol revolucionarne promjene, stoga ga je trebalo eliminirati, kako se ideja o drugačijem društvu ne bi dalje širila. Međutim, danas kada dolazi do prosvjeda diljem svijeta, vidimo kako ideja i borba za drugačije društvo nije umrla. To je najprimjerenije predstaviti putem promjena u Latinskoj Americi, koje su nastupile početkom 2000. godina, dolaskom ljevičarskih vlada na čelo južnoameričkih država. Određeni predsjednici, poput Huga Chaveza ili Eva Moralesa, otvoreno se pozivaju na Cheove ideje i borbu.

Mnogi tvrde kako se njegov lik danas više koristi kao šik popularne kulture, što je u određenoj mjeri i istina. Međutim, ako zanemarimo nošenje majice s njegovim likom iz površno vizualne želje, moramo priznati da iza slike ipak postoji teorija koja je podređna čovjeku i njegovoj borbi za ravnopravosti u društvu.

Možemo zaključiti kako je Che ipak pobjedio, jer ideja je preživjela u obliku grčkog imigranta, čileanskog studenta i svih ostalih koji se bore protiv nejednakosti i nebrige čovjeka za čovjeka.

Zaključak


Ernesta Che Guevaru ne smijemo prepustiti tumačenjima u okviru avanturizma ili utopizma. On je svojim djelovanjem pokušavao identificirati zajedničkog neprijatelja nerazvijenih zemalja te je pokušao uvesti jezik antiimperijalizma i proleterskog internacionalizma. Posebno je bitan Che Guevarin teorijski aspket u kojem on, kao glavnu zadaću svakog čovjeka, navodi razmišljanje te kombiniranje teorije i prakse. On nije apostol ili apologet nikakve dogme, nasuprot, on je predstavnik shvaćanja kako čovjek sam mora upravljati svojim djelima. Kako niti u jednom trenutku ne smije postati najamnim radnikom, koji je potčinjen općem mišljenju. U pokušajima interpretacije lika i djela Che Guevare treba se pokušati izbjeći predodžba o mitu ili nestvarnom liku koji je htio ostvariti neostvarivo. Stoga se Guevara treba promatrati kroz njegove spise i gerilsko djelovanje, a ne kroz romantični lik revolucionara koje se htio boriti s vjetrenjačama. Njegova politika, koja predstavljala sjedinjenje teorije i prakse, temelji se na stvaranju novog odnosa između čovjeka i rada, koji se neće temeljiti na izrabljivanju čovjekove radne snage, na međunarodnoj solidarnosti s potlačenim narodima te na zajedničkoj borbi protiv svih oblika ugnjetavanja.

Njegova ideja o potrebi jedinstva u borbi protiv eksploatacije danas postaje sve aktualnija, te se nakon 45 godina, ponovno prepoznaje zajednički neprijatelj. Njegova gerilska taktika, danas možda ne uživa toliko potporu, koliko živi ono što je Che i htio – ideja.

(Net)










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Dinka

  

Dinka

Ženski
Poruka : 29514

Godina : 39

Učlanjen : 26.09.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 7 Jan - 20:52

DOLORES IBARURI

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rođena u siromašnoj rudarskoj porodici u gradu Galarta u Baskiji. Bila je osmo od devetoro dece. Htela je da bude učiteljica ali nije bilo novca za školovanje. Od najmlađih dana učestvovala je u socijalnoj borbi. 1916. udala se za Hulijana Ruiza (šp. Julián Ruiz) rudara i političkog aktivistu. Imala je šestoro dece ali je četvoro umrlo, pre punoletstva, pre svega zbog loših uslova života.
Muž joj je uhapšen pošto je učestvovao u generalnom štrajku 1917. što je dodatno pogoršalo uslove života. Proučavala je dela Karla Marksa i pristupila je Komunističkoj partiji. Pisala je članke u rudarskim novinama pod pseudonimom La Pasionarija (šp. La Pasionaria).
Izabrana je u Zemaljski komitet Baskijske komunističke partije godine 1920. Ubrzo je postala poznata i poštovana, pa je 1930. izabrana za člana Centralnog komiteta Španske komunističke partije.
Prešla je u Madrid 1931. gde je bila urednik levičarskog lista „Mundo obrero“. Naročito se borila za ženska prava. Uskoro je izabrana u Politički biro Centranog komiteta. Više puta bila hapšena i osuđivana, zbog svog političkog rada. Njena zapažena elokvencija je dovela na mesto glasnogovornika Komunističke partije Španije. Bila je delegat u Komunističkoj Internacionali (Kominterni) u Moskvi 1933.
Izabrana je u Španski poslanički kongres 1936. i posebno se angažovala poboljšanju uslova stanovanja i rada te zdravstvenoj zaštiti.
U predvečerje španskog građanskog rata borila se za Republiku i za vreme bitke za Madrid, lansirala slogan „Neće proći!“ (¡No pasarán!). Njeni govori protiv fašizma imali su veliki efekat, naročito među ženama.
Radila je u raznim komitetima za prikupljanje pomoći za republikance između ostalih i sa Palmirom Toljatijem. Ali Španski građanski rat završio se pobedom fašista i Madrid je 1939. zauzet.
Izbegla je u Sovjetski Savez gde je nastavila političku aktivnost. Jedini sin Ruben pridružio se Crvenoj armiji i nestao je tokom borbi za Staljingrad 1942.
Maja 1944. postala je generalni sekretar španske komunističke partije i tu poziciju je držala sve do 1960. kada je postala predsednik komunističke partije. Ovu poziciju je držala sve do smrti.
Počasni je doktor univerziteta u Moskvi a odlikovana je Lenjinovom nagradom za mir (1964.) kao i orednom Lenjina (1965). Njena autobiografija „No pasaran“ je štampana 1966.
Posle smrti Fransiska Franka 1975. vratila se u Španiju. Na prvim demokratskim izborima izabrana je u Kortes (parlament) — juna 1977.
Ona je jedan od osnivača evrokomunizma, pošto je španska komunistička partija prva, od zapadnih partija, tj. partija koje nisu bile na vlasti, iz svog programa izbrisala lenjinizam. To je zapravo bio raskid sa Sovjetima.
Umrla je u Madridu u 94 godini.

Izvor: NET

[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 18 Feb - 23:21

Ретко познат медвед - Теодор Рузвелт

[You must be registered and logged in to see this image.]

Теодор Рузвелт је једини човек који је добио Нобелову награду у посредовању за мир и Конгресну медаљу части за покретање рата.

Родио се 1858. у напредној њујоршкој трговачкој породици; Рузвелт је био болешљиво дете. Да би му појачао отпорност организма, отац му је наметнуо животни стил који су чиниле напорне вежбе и непрекидна активност. Након кратке каријере узгојитеља стоке и органа реда у Националном парку Бедлендс у Дакоти, Рузвелт се вратио у Њујорк и ушао у политику; на послетку га је председник Вилијем Мекинли именовао за помоћника секретара у морнарици.

Када је 1898. почео рат Сједињених Америчких Држава са Шпанијом, Рузвелт је организовао јединицу са јахачима, која је била позната под именом Сурови јахачи. Његови храбри подвизи на Куби су му донели националну славу, помогли му да буде изабран за гувернера државе Њујорк и донеле му медаљу части (постхумно, 2001).
Theodore Roosevelt as Rough Rider with Clifford Berryman's bear.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Карикатура Клифорда Беримана – Рузвелт као Сурови јахач са младунчетом медведа


Све ово је Рузвелту обезбедило номинацију за место потпредседника током Мекинлијеве кандидатуре на листи Републиканске партије. Мекинли бива убијен 1901. па је Рузвелт у четрдесет трећој години постао најмлађи председник Сједињених Америчких Држава.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Као председник, од 1901. до 1909. године, Рузвелт је у великој мери проширио улогу председничке канцеларије, створио већи део важних програма за заштиту околине на савезном нивоу и кроз Конгрес прогурао главне законске акте о заштити потрошача и борби против монопола. Често је цитирао афричку пословицу: “Говори тихо и носи велики штап са собом.”

Нашао је времена и да пише књиге, лови, истражује Амазон, сачини једноставнији систем за изговарање (који се није “примио”) и позајмио своје име једној од најпопуларнијих дечијих играчака, медведу.

Рузвелт је умро у шездесетој години од зачепљења крвних судова срца. “Смрт је морала да одведе Рузвелта у сну, јер би, да је био будан, морала да се бори са њим”, рекао је потпредседник Томас Маршал.

Извор: Е. Сас, С. Виганд










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pet 22 Feb - 22:00

Josif
Visarionovič Džugašvili Staljin


[You must be registered and logged in to see this image.]



Josif Visarionovič Džugašvili Staljin (gruzijski:იოსებ სტალინი = Iosseb Stalini, ruski: Иосиф Сталин) (Gori, Gruzija, 21. decembra 1879. - Moskva, 5. marta1953.) sovjetski je političar i državnikOtac mu je bio postolar Besarion Džugašvili (gruzijski: ბესარიონ ჯუღაშვილი), rodom iz Gorija, a mati Ekaterina Geladze (gruzijski: ეკატერინე გელაძე), iz kmetovske obitelji, bila je Osetica po nacionalnosti.Gruzijski revolucionarni marksist (kasnije je sam dodao Visarionovič svome imenu) i poslije doživotni diktator SSSR-a (1928. - 1953.) rođen je 21. decembra 1879. godine u mjestu Gori (Tifilska gubernija) kao sin postolara i bivšeg kmeta. Oba roditelja nisu govorila ruski jezik, ali ga je Staljin (što navodno znači - "čovjek od čelika") naučio dok je pohađao višu vjersku školu u rodnom mjestu. Bio je i student teologije u pravoslavnom sjemeništu u Tifilisu iz kojeg je izopćen 1899. godine jer se godinu dana ranije (1898.) pridružio ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj stranci. Za pohađanje sjemenišne škole Soso (to mu je bio nadimak u školi) dobio je stipendiju kao najbolji učenik u cijeloj školi.Karijeru revolucionara započeo je kao propagandist među željezničarskim radnicima u Tbilisiju. Policija ga je 1902. godine uhitila u Batumiju da bi proveo više od godine dana u zatvoru, nakon čega je protjeran u Sibir odakle je pobjegao 1904. godine. Da ne bismo nabrajali sva njegova uhićenja, spomenut ćemo da je između 1902. i 1913. godine Staljin uhićen osam i protjerivan sedam puta, a ukupno šest puta uspio je pobjeći. Njegov zadnji izgon dogodio se 1913. godine i trajao je sve do 1917. godine. Po povratku iz Sibira 1904. godine Staljin se vjenčao. Njegova prva supruga Jekaterina Svanidze umrla je 1910. godine. Druga supruga Nadežda Alilujeva, s kojom se oženio 1919. godine počinila je samoubojstvo 1932. godine.U zadnjim godinama carske Rusije od 1905. do 1917. Staljin je bio više sljedbenik nego vođa. Uvijek je podržavao boljševičku frakciju unutar stranke, ali njegov je doprinos bio više praktični nego teoretski. Godine 1907. pomogao je u organizaciji prepada banke u Tbilisiju da bi izvlastili fondove. Vođa boljševika Lenjin u to vrijeme kooptirao ga je u boljševički Centralni komitet. Naredne godine nakratko je bio urednik partijskog lista Pravda (hrv. Istina), a na Lenjinov poticaj napisao je svoje prvo veliko djelo: Marksizam i nacionalno pitanje. Nakon ruske revolucije u veljači 1917. godine Staljin se vratio u Petrograd (sada: Sankt Peterburg), gdje je nastavio uređivati partijski list. Zajedno s Levom Kamenevim Staljin je dominirao pri donošenju partijskih odluka, sve do Lenjinova dolaska u travnju. Politiku suradnje s privremenom vladom koju su njih dvojica vodili, Lenjin je odbacio.Iako bez osobite uloge u pripremi Oktobarske revolucije ušao je u sovjetsku vladu kao komesar za neruske narodnosti te postao član Politbiroa Komunističke partije 1917. godine. Zajedno s Jakovom Sverdlovim i Leonom Trockim pomogao je Lenjinu riješiti sva goruća pitanja u teškim vremenima građanskog rata. Staljin je u građanskome ratu sudjelovao i kao zapovjednik na nekoliko bojišnica. Godine 1922. postao je generalni sekretar Komunističke partije. Nakon Lenjinove smrti Staljin je sa Zinovjevim i Kamenevim vodio zemlju. S tim privremenim saveznicima Staljin je napao Trockog, kandidata s najviše šansi da naslijedi Lenjina. Kada je uklonio Trockoga, Staljin je promijenio smjer udružujući se s Nikolajem Buharinom i Aleksejem Rikovim protiv Zinovjeva i Kameneva. Do svoga pedesetog rođendana 1929. godine Staljin je učvrstio svoj položaj na mjestu Lenjinova nasljednika.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Kritike koje pada na račun Staljina dolaze prije svega zbog milijuna ubijenih stanovnika Sovjetskog Saveza između razdoblja kasnih dvadesetih i kasnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prvu rundu tih pokolja čini postupak ubrzane industralizacije. Budući da Sovjetski Savez nije imao financijskih sredstava za gradnju industrije, Staljin naređuje oduzimanje ljetine od seljaka nakon čega bi se ona prodavala na svjetskom tržištu da bi se skupio novac za kupnju tvorničkih strojeva. Tijekom tih događaja koji počinju 1928., ali se događaju prije svega u razdoblju 1931. - 1934. procjenjuje se da je umrlo prije svega od gladi deset milijuna ljudi, jer toliki ih broj nedostaje na popisu stanovništva iz 1937. Ukrajinci su to crno razdoblje, kad ih je bilo umrlo od gladi 3.5 milijuna, nazvali Gladomor. Da je situacija u južnom SSSR-u postala očajna, vlada u Moskvi znala je još 1933. godine kada izdaje naređenje da se spriječi odlazak ljudi iz toga područja u druge dijelove zemlje zbog širenja "proturevolucionarnih" laži. Ipak, pravo iznenađenje dolazi iz popisa stanovništva 1937. godine kad, čuvši rezultat, Staljin izražava realni užas i naređuje vršenje novog popisa koji će prikazati povoljniji rezultat za državu.Staljin je realno znao da će doći do gladi, ali ne takvog pomora, što ga ipak ne oslobađa odgovornosti. Koju godinu kasnije u svom, na zapadu poznatom, govoru tvrdi: "Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna - statistika".Njegov drugi govor na početku prve petoljetke kraljem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća pokazao se potpuno istinit: "U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti."Ovom ubrzanom industralizacijom Sovjetski Savez uvećao je industrijsku proizvodnju za nekoliko tisuća posto. Država koja je 1922. godine posjedovala samo 13 posto industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije, 1941. druga je svjetska industrijska sila. Bez toga bi SSSR izgubio Drugi svjetski rat.Staljinov razlog za ciljane čistke u tridesetim godinama možemo naći u partijskom kongresu koji se dogodio tijekom siječnja 1934. godine. Tijekom tadašnjeg glasovanja o kandidatima za Centralni komitet, Staljin je dobio najviše negativnih glasova od svih kandidata. Osoba koja na ovom zasjedanju dobiva najmanje kritike u tajnom glasovanju jest Sergej Kirov koji na ovaj način postaje konkurent za vlast. Smrt popularnog Kirova u atentatu 1. decembra 1934. godine dovodi do početaka čistki "proturevolucionarnih" elemenata. Proći će više od godine dana prije nego što ove početne čistke stignu do razine masovnih uhićenja i likvidacija koje se događaju između 1936. - 1939. Prvobitna oštrica ovih akcija bila je usmjerena na članove partijskog kongresa iz 1934. godine (pogubljeno njih 90 posto) i bivše, sada već umirovljene političke protivnike (Zinovjev, Kamenev, Tomski, Rikov, Buharin), ali ona je tamo ostala. Najveći je broj žrtvi na kraju izazvala tajna služba uredbama da se u svakoj općini mora naći i uhititi točno određeni broj "narodnih izdajnika". Većina tako privedenih ljudi bila je potpuno nevina za zločine zbog kojih su osuđeni. Procjenjuje se da je ukupan broj žrtava u ove kratke 3 godine bio 2 milijuna. Bez obzira na ovaj masovni broj smaknutih ljudi, dugotrajnu najveću štetu donijelo je likvidiranje rukovodećih vojnih kadrova (Tuhačevski, Bliher i dr.) što prouzročuje katastrofalne posljedice u vrijeme početka rata.


Znanje










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Ned 24 Feb - 12:43

Vladimir Iljič Uljanov - Lenjin

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ruski revolucionar, ekonomist, sociolog i filozof. Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin rođen je 22. travnja 1870. u mjestu Simbirsk (mjesto se za vrijeme komunizma zvalo Uljanovsk po Lenjinovu prezimenu) u obitelji plemića i učitelja Ilije Nikolajeviča Uljanova i Marije Aleksandrove (rođ. Blank) kao najmlađe od troje njihove djece. Za razliku od Lenjina njegov je otac bio uvjereni demokrat. Prema biografu Dmitriju Volkognovou obitelj je bila miješanog porijekla te je u njoj bio Rusa, Židova, Nijemaca pa čak i Šveđana te još nekih drugih nacija. Prvi pseudonim koji je koristio bio je Volgin (prema rijeci Volgin), a tek će kasnije uzeti pseudonim Lenjin (prema rijeci Leni).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Završivšii gimnaziju u jesen 1887. upisao se na Pravni fakultet Kazanskog sveučilišta. Iste godine u proljeće njegov stariji brat Aleksandar osuđen je na smrt i obješen zbog sudjelovanja u pripremama za atentat na cara Aleksandra III. Sestra Ana, uhićena takođe s Aleksandrom, prognana je na obiteljsko imeanje u selo Kokuškino. Potkraj te 1887. prvi puta je uhićen i Vladimir. Zbog sudjelovanja u studentskim nemirima isključen je s Kazanskog sveučilišta i protjeran u selo Kokuškino gdje je proveo oko godinu dana. U svibnju 1889. obitelj Uljanovih preselila se u mjesto Samara gdje je Vladimir ostao preko četiri godine. U proljeće 1890. dobio je dopuštenje da privatno polaže pravo na Petrogradskom sveučilištu, a već u jesen 1891. položio je sve ispite s najboljom ocjenom. Prema tvrdnjama ljudi koji su ga tada poznavali on je već u razdoblju od 1868.-1889. u Kazanu postao uvjereni marksist. U jesen 1893. nastanio se u Petrogradu, tadašnjem centru ruskog revolucionarnog pokreta. Iz Petrograda je oko sredine 1895. putovao na četiri mjeseca u inozemstvo (Njemačka, Švicarska, Francuska), gdje je uspostavio veze s G. V. Plehanovim i P. B. Akseljrodom, osnivačima prve ruske marksističke grupe Oslobođenje rada. Potkraj 1895. iznova je uhićen i proveo je u zatvoru preko godinu dana, a zatim je osuđen na trogodišnje progonstvo u Sibir. Kao boravište vlasti su mu odredile Šušenskoe, zabačeno selo Minusinskog okruga.

Tu se Lenjinu priključila Nadežda Konstantinova Krupskaja s kojom se vjenčao u ljeto 1898. Kada se 1900. našao na slobodi odmah se prihvatio onoga što je smatrao neposrednim zadatkom ruskog marksista - organiziranju političke stranke. Na njegovu inicijativu pokrenut je marksistički teorijski časopis Zora i novine Iskra koji će biti začeci nove stranke. Na 2. kongresu Ruske Socijaldemokratske partije radnika (1898.) došlo je do raskola unutar stranke na boljševike i menjševike. Nakon kongresa rascjep se još više produbio i 1903. Lenjin staje na stranu boljševika (revolucionarnog krila). Za vrijeme rusko-japanskog rata (1904.-1905.) zemljom se širi revolucionarno raspoloženje. Kako bi mogao iz blizine voditi revoluciju on potkraj 1905. dolazi u Petrograd. Poslije poraza revolucije napušta Rusiju i početkom siječnja 1908. stiže u Ženevu. Time počinje njegova druga emigracija koja traje do 1917. Kada je u ožujku 1917. u Rusiji pobijedila buržoasko-demokratska revolucija i stvorena nova Privremena vlada ponovo se vraća u domovinu.

U srpnju 1917. dolazi do prvog boljševičkog pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti. Nakon neuspjeha puča Privremena vlada daje nalog za Lenjinovo uhićenje, a on bježi i na koncu se skriva u Finskoj. Sedmog listopada 1917. Lenjinove pristaše vođe njegovom krilaticom da se vlast kotrlja ulicama te da ju samo treba uzeti, iznova pokušavaju puč i na koncu osvajaju vlast. Nakon osvajanja vlasti Lenjin predlaže tromjesečno primirje s Njemačkom i ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom. Lenjinova želja za sklapanjem mira s Njemačkom rezultirala je mirom u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. kada su Njemačkoj prepuštene Finska, Poljska, Ukrajina, Litva, Latvija i Estonija.

U studenome 1917. saziva izbore za Zakonodavnu skupštinu na kojoj boljševici dobivaju 25 % glasova. Kako takav rezultat nije odgovarao komunistima naoružani pripadnici mornarice rastjerali su skupštinu. Kakav su pristup vladanju imali boljševici slikovito govori i epizoda iz građanskog rata kada je Lenjin savjetovao Staljinu, tada komesaru u Caricinu (kasnijem Staljingradu), da telefonisticama u tamošnjoj centrali zaprijeti strijeljanjem ako se ne popravi kakvoća telefonske veze s Moskvom. S obzirom da stvari nisu išle po Lenjinovu planu i na ruku boljševicima koji nikako nisu uspjevali osvojiti većinu u prosincu 1917. potpisuje ukaz o utemeljenju tajne političke policije pod imenom Čeka koja je u zadatak dobila deportirati sve nepoćudne u konc-logore, a prema potrebi ih i strijeljati. U zavisnosti od izvora Čeka je ubila između 100 do 250 tisuća ljudi. Čeka je izvela i ubojstvo carske obitelji ubivši pri tome ne samo cara i caricu već i njihovu maloljetnu djecu. U rujnu 1918. tijekom terora koji su boljševici provodili nad pripadnicima carske vlasti u Moskvi je ubijeno 25 bivših carskih ministara i 765 pripadnika carskih postrojba, a ukaz o smaknuću potpisao je osobno Lenjin. Iste godine Lenjin potpisuje ukaz o osnivanju prvog konc-logora u Europu u mjestu Solovki.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pripadnica esera Dora Kaplan 30. kolovoza 1918. pucala na Lenjina pogodivši ga pritom s dva metka u glavu. Dan nakon atentata Dora je ubijena bez suđenja. Lenjin je podvrgnut operaciji nakon koje se oporavio, ali njegovo je zdravlje ovim atentatom nepovratno narušeno. Zbog osjetljivog položaja u tijelu jedan metak nikad nije uklonjen te se smatra kako je on bio razlog njegovim budućim učestalim glavoboljama. Kako bi smanjio bol povremeno odlazi na liječenje u Gorki. U svibnju 1922. Lenjina djelomično paralizira prvi moždani udar, a u prosincu nakon drugog moždanog udara prisiljen je povući se iz politike. Treći moždani udar u ožujku 1923. učinio ga je nepokretnim i ograničio mu govorne mogućnosti.

Iako ozbiljno narušenja zdravlja potkraj 1922. kritizira velikoruski šovinizam u postupcima rusificiranih inorodaca Staljina, Džeržinskog i Ordžonikidzea. Također spriječava prihvaćanje Staljinova projekta automatizacije prema kojem je trebalo sve sovjetske republike uključiti u Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku, kao njene autonomne dijelove. Nakon Lenjinove kritike izrađen je i prihvaćen novi projekt prema kojem se sovjetske republike ujedinjuju na načelima dobrovoljnosti i ravnopravnosti u novu državnu tvorevinu - SSSR. U svom "Pismu kongresu" koje je poznatije kao Lenjinov testament (prosinac 1922. - siječanj 1923.) teško bolestan apelira je na svoju stranku da sačuva jedinstvo svojih redova, te je u tu svrhu predložio povećanje broja članova Centralnog Komiteta i smjenjivanje Staljina s dužnosti generalnog sekretara. Preminuo je 21. siječnja 1924., a unatoč njegovoj želji da bude sahranjen pored roditelja njegovi su ostaci sahranjeni su u Mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi gdje se i danas može vidjeti njegovo balzamirano tijelo u staklenom kovčegu. Protiv ovog čina prosvjedovala je i Lenjinova supruga Nadežda Krupska. Staljin je nakon toga Lenjinovoj udovici zaprijetio da će "drugu Lenjinu naći drugu udovicu". Kao službeni uzork smrti navedeno je ovapnjenje krvnih žila i četvrti moždani udar. Međutim, nakon sloma komunizma u Rusiji 1991. pojavile su se informacije prema kojima uzrok smrti sifilis.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 2 Mar - 21:38

Жозеф Фуше

[You must be registered and logged in to see this image.]

   Рођен је у Нанту (Француска) 1759. године у поморској и трговачкој породици.Од малена мршав, малокрван и што је још горе осетљив на морску болест, показивао је знаке да од њега никада поморац неће бити. Зато су га родитељи послали у црквену школу, како би постао свештеник.

    У граду је ступио са многобројним интелектуалцима, између осталих и Максимилијаном Робеспјером, каснијим вођом Француске револуције. Био је у љубавној романси и са његовом сестром Шарлотом. Своју оданост Робеспјеру показао је посетом након његовог избора за посланика трећег сталежа. Приликом те посете позајмио је свом пријатељ пар златника како би себи могао да плати пут и сашије одело. Убрзо је и сам Фуше напустио свештенички позив и ушао у политику.

    Бавећи се политиком остаће увек веран само једној партији, оној која је на власти. Да би стекао наклоност политичких колега, 16. јануара 1793. године изашао је за говорницу скупштине и отворено је гласао за погубљење краља Луја XVI.


  Када је током револуције настао хаос у Паризу, увидевши да је ситуација јако опасна и да ће бити мртвих, радо је прихватио понуду да напусти Париз и обавља посао проконзула у Нанту, Неверу и Мулену. Иако су се проконзули у време револуције истакли терором, Фуше се тако није понашао. Лепим манирима успевао је да држави обезбеди и финансијску и војну подршку. Зато је награђен прекомандом у Лион.

    Са њим у Лион одлази и злогласни јакобинац Коло д’Ербоа који је имао задатак да Фушеу помогне у уништењуграда и кажњавању његових становника који су “ратовали против слободе”. У страху за свој живот Фуше је морао да извршава наређења. Како је било много осуђених, а да би убрзао кажњавање, наредио је да се осуђени у групама убијају пуцњевима из топовских цеви, док би коњаници имали задатак да сабљама докрајче оне који би неким чудом преживели ову страхоту. За само неколико недеља на овај начин је убијено око 600 људи. Од тада га је пратио надимак “Лионски убица”.

  Априла 1793. године позван је у Париз да положи рачуне свога рада пред Одбором јавног спаса. Пре поласка, за сваки случај је  наредио да се убију двојица џелата, како би сакрио своје “крваве трагове”. Фуше је велику наду полагао у свог пријатеља Дантона, не знајући да је он већ мртав. У Паризу је сазнао да се налази на списку непријатеља Робеспјера и да се његов пријатељ сада устремио баш на њега. Пошто није могао да задобије помоћ Конвента, одлази код свог “пријатеља” Робеспјера. После ноћног састанка са Робеспјером било му је јасно да свој живот може спасити само ако Робеспјер буде мртав.

    Наредне дане утрошио је на посете посланика Конвента, ширећи лажне приче да Робеспјер поседује списак сумњивих и да се њихова имена налазе на њему. Тако је страх овладао Конвентом. Фуше у таквој ситуацији даје предлог, Робеспјера напасти и недозволити му да говори у скупштини. План му је успео и Робеспјер је по наређењу Конвента ухапшен , а потом и погубљен.

  После смрти Робеспјера ојачали су реакционари који су тражили одговорност вођа револуције за њихове злочине. Међу оптуженима се налази и име Фушеа, али он се и овог пута вешто сналази и сву одговорност за убиства у Лиону сваљује на леђа Д’Ербоа. Оптужени сарадник, послат је у Гијану, где ће убрзо умрети.

   Након ових бурних догађаја, Фуше ће се наредних година примирити све док га Пол Барас, један од чланова Директоријума није ангажовао да буде његов лични шпијун. Ова улога се показала као створена за Фушеа, који не само да све сазнаје од својих ухода већ стиче велико богатство уплитањем у многе афере. Наравно, приликом поделе плена, није заборављао свог “доброчинитеља” који је био толико задовољан својим избором, да је 1799. године одлучио да га унапреди у министра полиције.

[You must be registered and logged in to see this image.]

   Као шеф полиције, створио је читаву мрежу шпијуна коју су чинили грофови, војвоткиње, официри, дипломате, собарице, али и лични кувар Луја XVIII, прогнаног краља, као и будућа прва дама Француске Жозефина и лични секретар самог Наполеона. Како би спречио ширење вести, лично је прегледао сваки папир, саслушавао сведоке и решавао важне предмете.

  Захваљујући свом положају сазнао је за народно незадовољство Директоријумом и Барасом. Сазнаје и за државни удар који припрема Наполеон. Са њим се састаје лично и одлучује да му помогне. Као награду задржао је место министра полиције.

    Наредни период посвећује сузбијању криминала и откривању завера против владе. Међутим 1802. године прави прву већу грешку. Противио се одлуци Наполеона да постане доживотни конзул, због чега је, руку на срце,  уз почасти отпуштен из службе. Уз изговор да више није потребно надзирање грађана Наполеон гаси његово министарство, а самог Фушеа шаље у Сенат и награђује га са милион франака.



    Увидевши своју грешку, Фуше ће стрпљиво чекати прву прилику да се поново приближи Наполеону. На ту прилику није дуго чекао. Када је сам Наполеон изразио жељу да се крунише за цара, Фуше ће бити тај који ће убедити Сенат да Наполеону то треба омогућити. У знак захвалности поново је постао министар полиције. Иако је сада показао већу послушност, наставио је да шпијунира и самог Наполеона.

    1809. године, захваљујући његовој ревности, Антверпен је одбрањен од напада Енглеза. Сам је, на личну одговорност, док је француска војска била одсутна због борби у Шпанији и Аустрији, извршио мобилизацију војника и створио Северну војску. Од Наполеона је као награду добио титулу војводе од Отранта.

   Убрзо затим дошло је до новог сукоба са Наполеоном. Док је цар сматрао да треба прекинути преговоре о миру са Британијом, Фуше је наставио тајне контакте у циљу мира. Када је то откривено, Фуше поново губи положај министра полиције. По жељи Наполеона постао је државни саветник и амбасадор у Риму. Његово местро министра полиције требао је да преузме командант конзулске жандармерије генерал Савари.

    У тренутку када је Савари дошао да преузме положај, сналажљиви Фуше га моли да још пар дана проведе у министарству “како би завршио пар ситница које није стигао да одради због великог броја обавеза”. Савари му је дозволио да остане колико је потребно не слутећи да Фуше користи добијено време да из архиве однесе сва документа која му могу послужити за уцењивање и лично богаћење. Остала документа која није могао понети, као и спискове својих шпијуна је спалио.

     Сазнавши да је са собом однео и њихову преписку, која је могла бацити сенку на његову владавину и долазак на власт, Наполеон је побеснео и оштро је захтевао од Фушеа да врати та документа.Фуше упозорава Наполена да се смири, јер он зна многе непријатне тајне чиме је још више разбеснео цара. Жандарми упадају у Фушеову кућу, али преписку њих двојице неналазе. Фушеу је одузет положај амбасадора и послат је на његово имање у неку врсту кућног притвора. Бојећи се за свој живот, Фуше се у Италији сусреће са Наполеоновим сестрама од којих тражи помоћ. Од страха је чак доживео и нервни слом. Да би спасила свог мужа, војводкиња од Отранта је предала Наполеону тражена документа која су убрзо затим нестала. Тако се Фуше спасио.

    1815. године француски ројалисти позивају Фушеа да преузме место министра полиције, како би осујетио сваку заверу. Промићурни Фуше то одбија, јер је јако добро знао да бонапартисти спремају “други царев долазак”. Марта 1815. то се заиста и догодило. Наполен се враћа у Француску, а краљ бежи из Париза.

    Фуше долази у Наполеонов кабинет и после кратког разговора излази као министар полиције, по трећи пут у Наполеоновој служби. Сам Наполеон му ипак није веровао, па је зато Саварију дао задатак да будно мотри на Фушеа.

    Међутим, ситуација у држави је сада била сасвим другачија. Наполеон није имао углед као раније и нико га се није плашио као раније. За разлику од прошлог пута морао је да пристане да дели власт са скупштином коју је контролисао његов “пријатељ”. Сви противници Наполеона у земљи у Европи, виде Фушеа као једину особу са којом се може преговарати. Сам Наполеон је знао да се Фуше дописује са Метернихом (министром иностраних послова Аустрије), али није ништа могао да докаже, нити да га насилно уклони.

    Након пораза Наполеона код Ватерлоа, Фуше на своју страну задобија министре и парламент, који се окрећу против бившег цара. Сам Наполеон је лично Фушеу предао своју оставку.

   После нестанка Наполеона, Фуше је сматрао да је права прилика да преузме сву власт у држави. Предложио је да скупштина изабере Директоријум од пет чланова, надајући се да ће у њему његова реч бити пресудна и да ће лако контролисати остале чланове. Међутим, на његову несрећу, у Директоријум је изабран и Лазар Карно, војни министар још из доба Револуције, омиљен у народу. По броју добијених гласова, њему је требало да припадне водећа улога у новој влади. Досетљиви Фуше, труди се на све начине да то спречи и предлаже да директори сами између себе изаберу председавајућег. Самог Карноа је убеђивао да ће лично он дати њему глас, док је тајно поткупио двојицу колега да гласају за њега. Овом преваром Фуше је постао председник владе.

   Пред парламентом је играо праву представу. Отворено се залагао да престо припадне Наполеоновом малолетном сину, Карноу је нудио републику, а савезницима је нудио да краљ Француске постане војвода од Орлеана. Уз све то, тајно је преговарао са Бурбонима. Уз његову помоћ, краљ ће ипак постати Луј XVIII, а сам ће задржати место министра полиције. Када су савезничке трупе ушле у Париз, све је било готово. Карно је открио да је изигран али је било касно.

    – “Куда сад да пођем издајниче?” – пита поштени Карно.

    – “Куд год хоћеш, глупане!” – одговара Фуше.

   Дошавши на престо, Фуше је направио једну од највећих грешака у свом животу. Луј XVIII је био рођени брат Луја XVI, за чију је смрт Фуше гласао 1793. године. Ројалисти су се окомили на “поштеног Фушеа” који је прогнан доживотно. Са својом другом супругом, младом грофицом Каштелан и кћерком приближно истих година као и његова жена,сели се у Праг. Ту је дочекао да га млада супруга превари и побегне са љубавником. Умро је у Трсту 1820. године. За њим су остали његови мемоари, јако непоуздани као и сам аутор.

  Фуше је био аветињски мршав човек, кошчатог лица, сивожутих образа, стиснутих усана. Више је личио на демона него на човека и сигурно не бисте желели да га сретнете у мраку. Иако поткупљив, био је одан супруг и добар отац. Све до смрти своје прве жене, пуних двадесет година био јој је веран и волео ју је свим срцем.

    Временом је постао други човек по богатству у Француској. Сматра се да је располагао са 20 милиона франака. Поређења ради, Луијзијану су Французи продали Америци за 80 милиона франака.


У.Живота










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 23 Mar - 12:25

Политичка каријера Николе Пашића

[You must be registered and logged in to see this image.]

Политичку каријеру отпочео је 1878. године као народни посланик, изабран у Зајечару. У идеолошком смислу, прошао је кроз неколико фаза: у младости је био социјалиста и револуционар, у зрелим годинама борац за парламентарну демократију, док је у касним годинама постао конзервативац.

Године 1881. кад је званично основана Радикална странка, Пашић је био први председник Главног одбора. По избијању Тимочке буне напушта земљу, а децембра 1883. је у одсуству осуђен је на смрт. После абдикације краља Милана (1889), био је амнестиран, вратио се у земљу и поново преузео вођство Радикалне странке.

Два пута је био градоначелник Београда: 30. 12. 1889 – 14. 1. 1891. и 10. 1. 1897 – 13. 11. 1897. Расписао је велики зајам и калдрмисао главне улице.

Председник српске владе постао је први пут 11. фебруара 1891. Председник владе је био 1891-1892. и министар иностраних послова Србије од 21. марта 1892. до 9. августа 1892. У периоду 1893-1894 био је дипломата, представник српске владе у Петрограду. Због неслагања са унутрашњом и спољном политиком последњег Обреновића, убрзо се разишао и са њим.

После неуспелог Ивањданског атентата на бившег краља Милана 1899, као радикалски првак осуђен је на 5 година затвора, али је одмах помилован и пуштен. Следећих неколико година, до Мајског преврата 1903, био је ван политичке сцене. Укључује се у политички живот 1901, а после убиства Александра Обреновића и повратка на власт династије Карађорђевић (1903), Пашић поново преузима вођство Радикалне странке.

Председник владе по други пут постаје 27. новембра 1904. На овом положају је углавном био све до своје смрти 1926. године. Прецизније, председник владе Србије је био 1904-1918 са три прекида и председник владе Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца у периоду 1921-1926 са једним прекидом.

Осим ове велике функције био је пет пута председник Народне скупштине, затим министар спољних послова у периодима 1904-05, 1906-08, 1912-18. и потом у Краљевини СХС 1921. Осим тога, Пашић је од оснивања 1881. до своје смрти, водио Народну радикалну странку.

Успешно је водио Србију кроз два балканска рата и кроз Први светски рат. Био је председник делегације Србије на Конференцији мира у Букурешту 1913. Почетком 1915. године, као председник српске владе, Никола Пашић позива јеромонаха Николаја Велимировића у Ниш и упућује га у Енглеску и Америку да пропагира српску праведну борбу и да сузбија аустријску пропаганду против Србије. Био је један од потписника Крфске декларације 1917. Био је председник делегације Краљевине Срба Хрвата и Словенаца на Мировној конференцији у Паризу 1919.

Године 1923. постао је почасни грађанин Панчева.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pon 15 Jul - 21:07

Будика

[You must be registered and logged in to see this image.]

Споменик посвећен Будики у Лондону, рад Томаса Торнкрофта, постављен 1905. у близини Вестминстерске луке, недалеко од зграде Британског парламента и Вестминстерске опатије, крунидбеног места британских монарха.

Будика је била краљица Ицена и других бритских племена. Предводила је побуну против римских завојевача у Британији 60. и 61. године у доба владавине цара Нерона, у којој је убијено 70.000 Римљана. Међутим, побуна је ипак сломљена, а Будика је извршила самоубиство. Ове догађаје описују два историчара, Тацит у својим Аналима и Животу Јулија Агриколе и Дион Касије у својој Историји Рима.

Њен муж, Прасутаг, иценски краљ који је владао као независни савезник Рима, у свом тестаменту оставио је своју краљевину заједно својим кћеркама римском цару, али кад је умро, његов тестамент је био игнорисан, вероватно зато што Римљани, за разлику од Брита, нису признавали женску децу за наследнике. Краљевство је анектирано и освојено, Будику су избичевали а њене кћерке силовали.

Године 60. или 61, док је римски гувернер, Гај Светоније Паулин, водио рат на острву Англси у северном Велсу, Будика је повела Ицене, Триновате и друга племена у побуну против Римљана. Уништили су Камулодунум (данас Колчестер), који је раније био престоница Триновата, али сад римска колонија у коју су слани отпуштени римски војници. Такође је био и место храма деификованог бившег цара Клаудија, који је изграђен и одржаван на рачун локалног становништва.

Када је чуо за устанак, Светоније Паулин је пожурио у Лондинијум (данас Лондон), трговачко месташце које није имало ни двадесет година, и које је било следећа мета устаника. Међутим, убрзо је схватио да нема довољно људи да би га одбранио, тако да га је евакуисао и напустио. Лондинијум је спаљен и срушен до темеља, исто као и Веруламијум (данас Сент Олбанс). Процењено је да је око 70—80.000 људи побијено у та три града. Светоније Паулин је у међувремену, регруписао своје снаге у Вест Мидланду и иако је имао неупоредиво мање војника, победио је Будику у бици код Ватлинг Стрита. Криза која је тад настала навела је цара Нерона да почне да размишља о евентуалном повлачењу и напуштању Британских острва, али Светонијева победа над Будиком је обезбедила даљу контролу Римског царства над провинцијом.

Историја ових догађаја коју су забележили Тацит и Дион Касије, била је извучена из заборава у доба ренесансе када је дошло до оживљавања легенде у току викторијанског доба, кад је краљица Викторија поистовећивана с Боудиком. Од тада па до данас, Будика је постала важан културни симбол Уједињеног Краљевства и његовог каснијег одолевања освајачима са европског континента.


Wikipedia










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Ned 6 Okt - 0:56

Car Dusan Silni

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stefan Dušan bio je sigurno jedan od najznamenitijih i najuspešnijih srpskih vladara srednjeg veka. On je bio taj koji je srpski narod doveo do vrhunca moći i političke i zavojevačke. On je ostvario one snove koje su sanjali Uroš I i Milutin. I mnogo više.

Najtačniji opis Dušanov dao je veliki srpski istorik Stanoje Stanojević u svojoj Istoriji srpskog naroda, pre više od osamdeset godina, 1908:

"Duboke političke mudrosti u njega nije bilo, ali je on imao prirodne bistrine da shvati neposrednu situaciju i da je iskoristi. Osim toga, on je shvatao potrebu u korist dobre organizacije, mada sam nije bio dobar organizator". (str. 168)

Dušan se ubrzo oženio sestrom Jovana Aleksandra, Jelenom. Uglavnom zahvaljujući tom braku odnosi između Srbije i Bugarske ostali su dobri i prijateljski sve do smrti cara Dušana.

Već 1331. Dubrovčani su svečano dočekali novog srpskog kralja. Dve godine docnije od njega su dobili čitavu Dalmaciju od Stona do Dubrovnika.

Mladi srpski vladar odmah je napao Vizantiju i osvojio gotovo čitavu Makedoniju, gradove Prilep, Ohrid, Kostur i Strumicu. Na osnovu mira sa Vizantijom zaključenim 1334. Srbiji su priznate sve nove granice. Jedino od čega je u ovom trenutku srpski kralj morao da odustane bila je opsada Soluna. Uskoro je Srbija nastavila da ratuje na jugoistoku. Od 1336. do 1340. Dušan je osvojio dobar deo Albanije i proširio teritoriju svoje države sve do Janjine. Do 1345, kada je osvojen grad Ser, Dušanova Srbija je obuhvatala celu Makedoniju osim Soluna, čitavu Albaniju i Epir, sve bivše oblasti Vizantijskog carstva.

Naredne 1346. godine Stefan Dušan se krunisao za cara u Skoplju, a svog sina Uroša proglasio je kraljem. Ali, pošto je krunisanje mogao da obavi samo patrijarh, to je srpski sabor prvo izabrao arhiepiskopa Joanikija za patrijarha, koji je potom, proglasio cara Dušana.

Ratovanja i osvajanja Dušanova nikako nisu prestajala. On je do kraja 1348. osvojio Etoliju, Akarnaniju i Tesaliju. Već 1349. napadnuta je i Bosna, ali Dušan nije uspeo da osvoji grad Hum, mada je neke od ovih krajeva propisno opusteo i opljačkao.

Početkom pete decenije četrnaestog veka Dušan se okrenuo prema severu. U sukobu sa ugarskim vladarem Lajošem osvojio je Mačvu i Beograd 1353. Godinu dana pre toga, Dušanova vojska se, zajedno sa Bugarima, prvi put suprotstavila turskoj najezdi, u prvoj Maričkoj bici. Iako je srpska vojska ubedljivo poražena, to nije ni u kom slučaju zaustavila Dušanova osvajanja.

Krajem 1355. izbio je rat između Dušana i Mletačke republike s jedne strane, i Ugarske i Bosne, s druge strane. Ali, tek što je rat počeo, car Dušan je iznenada umro (20. decembra 1355). Rat se završio posle tri godine, a Ugarska je dobila Dalmaciju i Dubrovnik (1358).

Verovatno najznačajniji dokument Dušanove vladavine u Srbiji bio je njegov Zakonik iz 1349. godine (dopunjen 1354). Dušanov zakonik kodifikovao je i pravno uobličio sve one pravne norme i običaje koji su do toga doba vladali u Srbiji.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Enigma

MODERATOR
MODERATOR

Enigma

Ženski
Poruka : 55658

Lokacija : misterija

Učlanjen : 29.03.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pet 25 Okt - 8:12

Вилијам Волас

[You must be registered and logged in to see this image.]

Вилијам Волас (око 1272—23. август 1305) је био шкотски витез и војсковођа, који је предводио отпор енглеској окупацији Шкотске током значајног периода Ратова за шкотску независност. Заједно са Ендруом Маријем је поразио енглеску војску код Стирлиншког моста и постао је Заштитник Шкотске. На том месту је остао све до пораза код Фалкирка. Након неколико година скривања, ухваћен је у Робројсону код Глазгова и предат енглеском крају Едварду I, који га је погубио због издаје.
По његовом лику је снимљен филм „Храбро срце“ са Мелом Гибсоном, који је добитник два Оскара, али је историјски подоста неутемељен.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Порекло

Традиција често описује Воласа као обичну особу, за разлику од његовог земљака Роберта Бруса, који долази из високог племства. Воласаова породица је припадала ниском племству и потицала је од земљопоседника из Велса.
Док једни наводе годину рођења 1272, други наводе 1276. Његова два ујака свештеника учила су га француски и латински.

Шкотска у Воласово време

У време Воласова рођења краљ Александар III Шкотски владао је већ двадесет година. Тај период владавине обележен је миром и економском стабилношћу. Краљ Александар III Шкотски је успешно одолевао енглеским захтевима да призна вазалство Шкотске. Умро је 1286. након пада с коња. Није имао живе деце, па су шкотски племићи прогласили његову четворогодишњу унуку Маргарету Шкотску краљицом Шкотске. Пошто је била малолетна створена је влада да влада до њеног пунолетства. Краљ Едвард I искориштава шкотску политичку нестабилност, па склапа договор са шкотским племством, по коме се Маргарета Шкотска заручује за сина енглеског краља. По договору Шкотска би требала задржати статус одвојеног краљевства. Међутим Маргарета је оболела и умрла је са 8 година (1290) на путу у Норвешку. Одмах су се појавили бројни претенденти на шкотски престо.
Шкотској је претио династички рат, па су племићи позвали енглеског краља Едварда I да арбитрира. Едвард I је захтевао да најпре њега признају врховним господарем Шкотске. После почетног отпора, сви сем Џона Бејлиола и Роберта Бруса Петог прихватају Едвардов предуслов. Коначно новембра 1292. на великом феудалном суду пресуда је донесена у корист Џона Бејлиола, чији је захтев имао најјаче упориште у закону.
Исход велике пресуде је био поштен и легалан, али Едвард I је наставио да користи добијене политичке концесије да би умањио независност Шкотске. Позиција новог шкотског краља Џона Бејлиола постала је тешка, па је Бејлиол прекршио обећање и одбио да се поклони Едварду марта 1296. Едвард I је одговорио нападом крајем марта 1296. на шкотски погранични град. Побио је готово све шкотске побуњенике, чак и оне који су отишли кућама. Шкоти су изгубили и у бици код Данбара, а крајем јула Џон Бејлиол је био присиљен да абдицира. Формално поклоњење Едварду I у августу 1296. извршило је око 2.000 шкотских племића. Претходно је уклоњен шкотски камен, на коме су крунисани сви шкотски краљеви.

Војна каријера

[You must be registered and logged in to see this image.]

Борба против Енглеза

Воласов отац је убијен у бици 1291. и тако је посејано семе мржње према страној окупацији Шкотске. Сам Волас се посвадио са неколико енглеских војника. У препирци је убио неколико војника и за њим је била издана потерница. Наставио је са нападима и појединачном осветом. После тога његова група побуњеника је остварила победе у мањим окршајима. Побуњеници и њихови јатаци су претрпели тежак психолошки ударац кад је шкотско племство прихватило енглеске захтеве.
Волас је са побуњеницима нападао типичном герилском тактиком „удри и бежи“. Ослободио је многе градове, као Абердин, Перт (Шкотска), Глазгов, Данди и све земље северно од Форта. Волас је имао подршку свога ујака, који је био шериф Ајшира. Енглески краљ Едвард I одлучује јуна 1297. да елиминише већину савета барона округа Ајр, а слично да учини и у суседном округу. Вилијам Волас је стигао прекасно да спаси шкотске племиће. Волас је напао цели енглески гарнизон у Ајру, затворио га и запалио побивши све енглеске војнике унутар гарнизона. Када је стигла вест да су Енглези убили неке шкотске племиће побуњенички покрет је ојачао. Герилски рат се претворио у отворени рат.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Битка код Стерлинг Бриџа

Волас је постигао победу 11. септембра 1297. у бици код Стерлинг Бриџа. Иако је Енглеза било много више Шкоти су под вођством Вилијама Воласа и Ендруа Марија страховито поразили енглеску професионалну војску. Око 300 енглески коњаника и 10.000 пешака је прешло на северну страну реке. Постојао је узак мост, који је спречавао да прелази велики број војника. Шкоти нису кретали у напад док није половица Енглеза прешла на њихову страну реке. Кад су прешли, Шкоти су почели да брзо убијају Енглезе, па су Енглези кренули у повлачење преко моста, који није дозвољавао прелазак великог броја војника. Под превеликом тежином мост се срушио заједно са енглеским војницима. Много енглеских војника се при томе подавило, а велики број је страдао на шкотској страни реке.
Ендру Мари је умро од рањавања три месеца након битке. Вилијам Крофорд је са 400 оклопљених коњаника завршио акцију протерујући Енглезе из Шкотске. После битке Роберт Брус је одликовао Вилијама Воласа и именовао га вођом шкотске војске. Волас добија титулу сера. Шест месеци после битке Волас напада и само енглеско тло. Напао је Јорк, очисто целу околину и опседао град. Циљ је био да се покаже да су Шкоти у стању да Енглеској наносе ударце и на њеном тлу.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Битка код Фалкерка

Енглези поново врше инвазију Шкотске 1. априла 1298. Заузели су неколико замкова и харали су по околини, али Волас није улазио у отворену битку са њима. Шкоти су прихватили да се код њих води политика спржене земље, а Енглезима је мањкало снабдевања и хране, па је опао морал енглеске војске. Коначно долази до битке код Фалкерка.
Волас је своје копљанике поставио у 4 кружне јежасте формације, окружене обрамбеним зидом од зашиљених кочева. Енглези су напали коњицом изазивајући катастрофу у редовима шкотских стрелаца. Шкотски витезови су се повукли, па су Енглези нападали јежасте формације. По свој прилици енглески стрелци су створили рупе у јежастим формацијама и Енглези су сломили преостали отпор. Шкоти су изгубили јако много војника. Волас је успио побећи, али његов углед је био битно нарушен. У бици је убијен Џон Грејам, који је био други у ланцу шкотског командовања. Према једном извештају Волас је током борбе убио мајстора енглеских темплара.
После пораза у бици код Фалкерка Вилијам Волас је пре септембра 1298. дао оставку на место команданта шкотске војске. Заједнички заповедници постају Роберт Брус и Џон Камин. Џон Камин је био рођак Џона Бејлиола и био је непријатељ Роберта Бруса. Брус се 1302. помирио са енглеским краљем Едвардом I.
Вилијам Волас је отишао крајем 1298. на двор француског краља Филипа IV Лепог, да тражи помоћ у шкотском рату за независност. Док су путовали у Француској напао их је чувени пират Ричард Лонговил. Волас га је успио заробити и предао га је у Паризу француском краљу. Шкоти су успели да наговоре француског краља да даде пирату слободу, неопходну да изазива проблеме енглеској флоти.

Волас је служио у шкотској гарди у Француској и победио је Енглезе у две битке. Одлазио је и у Рим да тражи подршку за Шкотску. Враћа се 1303. у Шкотску, заједно са својим људима. Вративши се у Шкотску једва је избегао заробљавање од стране Енглеза.


Воласово заробљавање и смрт

Волас је избегавао заробљавање све до 5. августа 1305, када га је шкотски витез лојалан Енглезима издао и предао енглеским војницима близу Глазгова. Одведен је у Лондон и суђен је у Вестминстерској палати, где је крунисан венцем од храста, што је значило да је краљ изопштених од закона. На оптужбе је одговарао да он никад није био енглески поданик, па не може ни бити издајник Енглеске.

Након пресуде Воласа су 23. августа 1305. голог вукли коњи по једном тргу у Лондону. Био је удављен и рашчеречен. Најпре је био задављен, па пуштен, затим је кастриран, одсечена му глава и након тога је рашчеречен. Глава му је била набодена на врх Лондонског моста. Његови други делови тела су били посебно приказивани по другим градовима.



wordpress.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 4 Jan - 23:40

Rimski car Tiberije Klaudije Neron Cezar

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kažu da je čitavog života hramao na jednu nogu i da je mucao, pa ga je očajna porodica doslovce isključila iz javnog života dok nije postao konzul, zajedno sa svojim nećakom Kaligulom 37.

Tiberije Klaudije Neron Cezar poznat i kao Tiberius Claudius Drusus Nero Germanicus, bio je četvrti rimski car iz Julijansko-klaudijevske dinastije, a vladao je od 24. januara 41 do svoje smrti 54. godine.

Rođen u Lugdunumu u Galiji (današnji Lion, Francuska), od oca Druza i majke Antonije mlađe, bio je prvi rimski imperator rođen van Italije.

Klaudije je smatran vrlo neprikladnim za imperatora. Kažu da je čitavog života hramao na jednu nogu i da je mucao, pa ga je očajna porodica doslovce isključila iz javnog života dok nije postao konzul, zajedno sa svojim nećakom Kaligulom 37.

Klaudijevi naučni radovi

Isključenje iz javnog života pogodovalo je Klaudijevoj sklonosti za naukom, naročito istorilom i lingvistikom. Dok je još bio dečak Klaudije je započeo rad na rimskoj istoriji koju je otvorio ubistvom Julija Cezara, da bi zatim preskočio nekoliko godina i započeo je ponovo završetkom građanskog rata. Istorija je imala 43 poglavlja. Napisao je i dvadeset poglavlja o istoriji Etruraca i osam poglavlja istorije Kartagine. Nažalost, ni jedno od ovih dela nije sačuvano.

Takođe je predložio reformu rimskog alfabeta dodajući tri nova slova.

Njegove mane su ga možda spasle sudbine koja je snašla mnoge druge rimske patricije u vreme čistki za Tiberijeve i Kaliguline vladavine.

Zbog toga što ga je za cara proglasila Pretorijanska garda, umesto Senata – bio je prvi car tako postavljen – pojedini komentatori su osporavali Klaudijevu reputaciju kao vladara (na primer Seneka). Štaviše, on je bio prvi car koji je koristio mito da bi obezbedio lojalnost vojske.
Posle zavere oficira i senatora koji su ubili Kaligulu, grupa pretorijanaca je „postavila“ Klaudija za njegovog naslednika, misleći da će on biti popustljiv i poslušan vladar. Iako nije imao nameru da postane car, uskoro pošto je Senat potvrdio njegov status, Klaudije je započeo nekoliko ambicioznih projekata. Jedan od njih bilo je proširenje rimske luke blizu Ostije, koja će postati lučki grad Portus. Za vreme njegove vladavine Rim je imao i vojne uspehe. Godine 47. njegove legije su konačno potčinile Britaniju, koja je bila rimska provincija u narednih 350 godina.

Pa ipak, potvrda njegovih državničkih vrednosti, za razliku od prethodnika Tiberija i Kaligule, dokazana je njegovom apoteozom posle smrti i podizanjem hrama „Svetom Klaudiju“ na Kelijskom brdu u Rimu

Brakovi

Klaudije se ženio četiri puta. Prva dva braka, s Plaucijom Urgulanilom i Elijom Petinom, završena su razvodom. Njegova treća žena Mesalina ubijena je po njegovom nalogu. Poslednja njegova žena Agrippina, bila je majka njegovog naslednika Nerona, sina iz prvog braka.

Urgulanila mu je rodila dvoje dece: sina, Klaudija Druza i kćerku Klaudiju. Prema Svetoniju, Klaudije Druz je upravo bio veren s Junilom, Sejanovom kćerkom, kada se ugušio komadom kruške. Bilo je sumnji i ko je pravi Klaudijin otac, pa je se Klaudije odrekao. U drugom braku imao je jedno dete, kćerku Klaudiju Antoniju. Mesalina mu je rodila dvoje dece: sina Britanika i kćerku Oktaviju.

Četvrta i poslednja žena, Agripina, ubila je Klaudija, serviravši mu otrovne pečurke.

Klaudije i Pretorijanska garda

[You must be registered and logged in to see this image.]

Klaudije nije bio omražen, kakvim ga smatraju pojedini, i drevni i moderni, istoričari. Štaviše, iako je Klaudijevu divinizaciju poništio njegov naslednik Neron, ponovo je uspostavio imperator Vespazijan.

Klaudije je bio prvi imperator koji je nazivan „Cezar“ samo kao izraz časti.(On nije imao legitimno pravo na ime „Cezar“.) Od tada će „Cezar“ postati deo titule svakog narednog rimskog imperatora, a iz toga će kasnije nastati titule nemačkog „Kajzera“ i ruskog „Cara“.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Shadow

ADMIN
ADMIN

Shadow

Ženski
Poruka : 97443

Lokacija : U svom svetu..

Učlanjen : 28.03.2011

Raspoloženje : Samo


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pet 28 Feb - 21:07

Sultan Mulaj Ismail "Krvožedni"

Marokanski sultan Mulaj Ismail, poznatiji kao "Krvožedni", poznat je po tome što je uspeo da ima nekoliko stotina potomaka, a neki istoričari tvrde da ih je čak bilo hiljadu. Prema simulaciji koju su naučnici napravili, to je jedino moguće ako je on imao seks bar jednom dnevno i to u periodu od 32 godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ismail, koji je vladao od 1672. do 1727. je bio prvi veliki sultan marokanske Alauit dinastije, koja je i dan dans na tronu ove zemlje. On je tvrdio da je potomak samog Muhameda, osnivača islama.

Ismail je vlada najduže u marokanskoj istoriji, i imao je vojsku koja je brojala 150.000 ljudi. Poznat je bio po surovosti. Kažu da je njegova vladavina počela tako što je na kolac nabio 400 glava, u gradu Fezu, kako bi pokazao kako prolaze oni koji mu se suprotstavljaju.

Procenjeno je da je za 55 godina, koliko je vladao, ubio preko 30.000 ljudi, a tu ne spadaju oni koji su pali u bitkama.

Prema Ginisovoj knjiži rekorda, on je otac čak 888 dece. Francuski diplomata iz tog vremena Dominik Busnot tvrdi da je on zapravo imao 1.171 dete, koje su mu rodile četiri žene i 500 konkubina. To je bilo u njegovoj 57. godini, kada je već 32 bio na prestolu.  

Za prevaru smrt ili mučenje
Kako je bio surov prema neprijateljima, takav je bio i u kući. Kažu da je svaka preljuba, od strane njegovih brojnih žena, kažnjavana sa smrću ili strašnim mučenje. Neke je i sam zadavio, dok su drugima odsecane drugi ili vađeni zubi kao kazna. Muškarci koji bi samo pogledali njegove žene bi bili osuđeni na smrt.


Neki istoričari veruju da je nemoguće da je on imao toliko dece, pošto su žene plodne samo određeni broj dana, a nije svaki pokušaj uspešan. Ipak, naučnici tvrde da je moguće ono što istorija kaže.

Oni su napravili kompjuterski program, koji je izračunao kako je moguće da Ismail napravi 1.171 dete za 32 godine.

Simulacija je uzela u obzir brojne faktore. Pretpostavlja se da sve njegove žene i konkubine nisu imale isti menstrualini ciklus. Uzeti su u obzir drugi faktori, poput kvaliteta sperme i vremena ovulacije.

Ishod je bio računica koja kaže da je Ismail morao da ima seks 0.83 do 1.43 puta dnevno kako bi imao preko hiljadu dece. Naučnici su utvrdili da je tako nešto bilo moguće i da je imao manji harem, od samo recimo 65 do 110 žena.

Iako ovo istraživanje nije sto posto tačno, ono sa velikom sigurnošću potvrđuje da je brojka od 1.171 deteta veoma moguća, čak verovatna za nekoga ko je imao toliki broj žena na raspolaganju.










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Čet 29 Maj - 13:27

I Tesla na listi najbitnijih ljudi sveta

Isus je najznačajnija osoba u istoriji, a za njim slede Napoleon i Muhamed, pokazalo je najnovije internet istraživanje. Naš Nikola Tesla na toj listi zauzeo je 93. mesto.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istraživanje je rađeno pomoću softvera razvijenog u SAD, koji pretražuje internet i traga za mišljenjima i stavovima o slavnim ljudima i koristi specijalni algoritam da bi predvideo koliko važni će ti ljudi ostati 200 godina posle smrti.

Britanski Dejli mejl, koji je i objavio istraživanje, navodi da je ono pokazalo neočekivane i prilično razočaravajuće rezultate što se britanskog premijera Dejvida Kamerona tiče, koji se našao tek na 1.483 mestu. Najviše rangiran Britanac na listi je Vilijem Šekspir, na četvrtoj poziciji.

On je na listi ispred Abrahama Linkolna (koji je peti) i Džorža Vašingtona (na šestom mestu).

Zloglasni Adolf Hitler zauzeo je sedmo mesto na lestvici važnih ličnosti, Aristotel je osmi, a slede ga Aleksandar Veliki i još jedan američki predsednik - Tomas Džeferson.

Iznenađujuće je što je nedavno preminuli Nelson Mandela zauzeo tek 356. mesto na ovoj listi, i nalazi se dobrano ispod aktuelnog predsednika SAD Baraka Obame, koji je 111.

Kraljica Elizabeta Prva je najviše rangirana žena, a zauzela je 13. mesto, samo dva iza svog oca Henrija Osmog.

Karl Marks je visoko rangiran - na 14. mestu, a i Staljin nije loše prošao - na listi najvažnijih ličnosti sveta zauzeo je 18. mesto.

Da ni pisci nisu beznačajni pokazuje podatak da su Mark Tven i Edgar Alan Po zauzeli 53. i 54. mesto.

Mocart je najviše rangiran muzičar na listi i nalazi se na 24 mestu, sledi ga Betoven na 27, a Bah je 48.

I savremene zvezde su se našle na listi, pa tako Madona zauzima 121, Bob Dilan 130, a Džon Lenon 162. mesto. Ipak, najpopularniji od svih je Elvis Prisli - koji se plasirao na 69. poziciju.

Vinstona Čerčila je na 37. mestu dobro "potukao" Teodor Ruzvelt koji je zauzeo 23. poziciju, a ispred Čerčila po važnosti je čak i Džordž Buš - koji je 36.

Profesor informacionih tehnologija na Univerzitetu Stoni bruk u Njujorku Stiven Skiene kaže da algoritam takođe može da se primeni da bi se "izmerile društvene promene, na primer uloga žena kroz istoriju".

Profesor Skiena i njegov saradnik Čarl Voker, koji radi kao inženjer za Google, izdali su ovo istraživanje u knjizi koja je nedavno objavljena a zove se Ko je veći.


mondo.










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sre 11 Jun - 13:08

Moamer Gadafi: Od zaverenika do svrgnutog kralja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kako su sve svetske novinske agencije  prenele - Libijski lider Moamer Gadafi smrtno je ranjen nakon napada pristalica nove libijske vlasti. Pogledajmo uspon clana beduinskog plemena do "kralja nad kraljevima"...


Moamer Gadafi je ubijen u gradu u kom je i rodjen... U vise navrata je spominjao da je rodjen u prolece 1942. godine u beduinskom satoru na oko 30 kilometara od Sirte. 1969. godine, Gadafi je vodio drzavni udar u Libijskim oruzanim snagama.

[You must be registered and logged in to see this image.]

1. septembra 1969, pobunjenici pod vodjstvom Moamera Gadafija zauzeli su kraljevsku palatu, zgradu Vlade, kao i TV i radio stanice. Svrgnuli su kralja Idrisa i proglasili formiranje Libijske republike.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Septembra iste godine, Gadafi postaje predsednik Libijskog saveta revolucionarne komande i Vrhovni komandant. Od tada, on je de fakto lider zemlje sa vise funkcija.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon revolucije, Moamer Gadafi je unapredjen u pukovnika, zadrzavajuci cin cak i kada je januara 1976 unapredjen u general-majora.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gadafi je uspostavio rezim zasnovan na odborima i skupstini. Stvaranje "Narodne republike" objavio je marta 1977. 1979. godine, povlaci se sa mesta predsednika Libije, ali i dalje ostaje kljucna politicka licnost zemlje.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gadafi zadrzava polozaj vrhovnog komandanta, a istovremeno deluje i kao generalni sekretar Generalnog narodnog kongresa.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Do kasnih 1980-ih, Gadafi se povukao sa svih zvanicnih polozaja i prozvao sebe revolucionarnim vodjom. Medjutim, zvanicno, on i dalje ostaje sef nacije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gadafijeva ideologija je imala znacajan uticaj na Sovjetski Savez. Posetio ga je u tri navrata (1976, 1981 i 1985) i sastao se sa sovjetskim liderima Leonidom Breznjevim i Mihailom Gorbacovom.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Moamer Gadafi je privatno vodio zivot ekscentrika. U jednom trenutku postao je vegetarijanac. Nije pio kafu, caj niti alkohol. Nije pusio i jeo je samo jednostavna jela. Njegova porodica nije posedovala nikakvu imovinu. Cak je i njegov otac (na insistiranje sina) ziveo u beduinskom satoru do kraja zivota.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sredinom februara ove godine, u Libiji isbijaju masovne demonstracije sa zahtevima da se Gadafijeva 40-o godisnja vladavina konacno okonca. Mitinzi su eskalirali u direktne oruzane sukobe izmedju vladinih snaga i opozicije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon skoro devet meseci borbe, pobunjenici su uspeli da preuzmu kontrolu nad gotovo svim delovima Libije. Neki od clanova njegove porodice prebegli su u Alzir. Abdelhakim Belhaj, vojni sef Nacionalnog prelaznog veca Libije rekao je da Gadafi boravi u Sirti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

20. oktobar 2011 - Moamer Gadafi i njegov sin Mutasim ubijeni u Sirtu u unakrsnoj vatri izmedju boraca nove libijske vlasti i njihovih pristalica.

[You must be registered and logged in to see this image.]

izvor: RIA Novosti










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
katarina

MODERATOR
MODERATOR

katarina

Ženski
Poruka : 74915

Učlanjen : 06.06.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Čet 29 Jan - 19:32

Roza Luksemburg (1871-1919)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čuvena revolucionarka Roza Luksemburg bila je jedan od osnivača nemačke komunističke partije, a po svojoj delatnosti bila je poznatija u svetu nego u zemlji u kojoj je provela najveći deo života i u kojoj je mučki ubijena. Bila je zakleti marksista i svoj život je dala za revoluciju.

Roza je rođena 1871. godine u porodici poljskih Jevreja kao najmlađe od petoro dece. Pre ružna nego lepa, Roza se pokazala kao sjajna učenica i intelektualka. Godine 1889. Roza je stigla u Cirih da studira pravo i ekonomiju. Već tada je bila politički oformljena. Bila je ambiciozna i vredna i ubrzo je proglašena za najboljeg ciriškog studenta, a u slobodnim časovima proučavala je i bavila se politikom i družila se sa istomišljenicima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvo javno istupanje imala je na kongresu Socijalističke internacionale. Jasnim stavovima očarala je delegate, a među njima i Lea Jogihesa, takođe poljskog emigranta i revolucionara. Među njima se rodila ljubav, jedina prava u Rozinom životu. Međutim, samo formalno se udala za Nemca Gustava Libeka da bi dobila nemačko državljanstvo.

Iako Roza nije volela nemce i nemačku, pristala je da živi u Berlinu, jer je tu bio najbolje organizovan radnički pokret. Svi socijalisti i revolucionari toga vremena oči su uprli u Nemačku. Ubrzo je počela da se druži sa Klarom Cetkin, njenim sinom i Karlom Libknehtom, iskusnim komunistom. Njihovo zajedničko bavljenje politikom došlo im je glave. Više puta su hapšeni i zatvarani. U vreme kad su se spremali da dignu narodni ustanak u Nemačkoj, neko ih je izdao i iznenada su uhapšeni u stanu gde su se krili. Posle maltretiranja i mučenja ubijeni su i bačeni u jedan od berlinskih kanala. To su učinili vojnici i oficiri u službi demokratske vlade u nameri da grad očiste od "nepodobnih".

Tako je Roza Luksemburg svoj život dala revoluciji.

[You must be registered and logged in to see this image.]










Razmisli dva puta pre nego što otvoriš usta [You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Abu Dabi

MODERATOR
MODERATOR

Abu Dabi

Muški
Poruka : 130824

Učlanjen : 07.04.2011


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Pet 20 Mar - 13:29

Car Lazar


[You must be registered and logged in to see this image.]


Lazar Hrebeljanović (1329.-1389.) poznat i kao sveti car Lazar, bio je srpski vladar s prijestolnicom u Kruševcu. Poginuo je u Bitki na Kosovom polju 1389. i proglašen za sveca.

Lazar Hrebeljanović je najvjerovatnije rođen 1329. godine u Prilepcu kod Novog Brda. Taj grad je dobio njegov otac Pribac Hrebeljanović od kralja Dušana Nemanjića kao nagradu za službu na njegovom dvoru. Povijest za sada ne zna kako se zvala majka Lazara Hrebeljanovića. Također se ne zna ni koliko je točno braće i sestara imao.

Otac Lazara je bio logotet na dvoru kralja Dušana u Prištini. U vrijeme kada se kralj Dušan okrunio za cara, Lazar Hrebeljanović je imao oko 17 godina. Obiteljsko bogatstvo Hrebeljanovića je bilo vrlo malo i obuhvaćalo je samo utvrđeni grad Prilepac (gdje se Lazar rodio) i grad Prizrenac. Kao mladić Lazar je služio na dvoru cara Dušana. O tome govori i „Povijesno slovo o knezu Lazaru“, kao i patrijarh Danilo. Kao dvorski činovnik Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i s ovom titulom je sudjelovao u političkom životu carevine. Na dvoru je sreo despota Jovana Olivera, ratničkog kesara Preljubu, despota Dejana i kesara Vojihnu.

Lazar Hrebeljanović se 1353. godine oženio kćerkom velikog kneza Vratka Milicom. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana. Poslije naprasne smrti cara Dušana Nemanjića 20. prosinca 1355. Lazar Hrebeljanović kao dvoranin je sudjelovao sahrani u mauzoleju Svetog Arhanđela kod Prizrena. Tu je Lazar mogao vidjeti kako su u jugozapadnom kutu hrama sahranjuju posmrtni ostatci cara Dušana i kako se grobnica zatvara s poklopcem od bijelog mramora na kojem je isklesan visoki reljef cara Dušana.

Unutrašnji sukobi i diobe stvorili su krizu srpske države. S nestankom carstva, poslije iznenadne smrti Dušana Nemanjića, a potom i Cara Uroša (1355.-1371.), mnogi krupni i sitni feudalci, srpska vlastela ili „velikaši“ - kako ih pamti narodno predanje ugrozili su jedinstvo srpskih zemalja. O srpskim podjelama jasno govori i bizantski car Ivan Kantakuzin sljedećim riječima:

Wikicitati „I na tisuće strana rastureni počeše međusobno gloženje.“”
(Ivan Kantakuzin, Povijest)
Slika raspada jasno se ocrtavala, a izgledala je ovako:

Zapadna Makedonija (Kralj Marko, sin i nasljednik oca Vukašina i turski vazal poslije 1371. godine)
Istočna Makedonija (Konstantin i Ivan Dragaš - isto kao turski vazali poslije 1371. godine)
Zapadna Srbija : Župan Nikola Altomanović
Zeta (Balšići)
Kosovo (Vuk Branković)
Morava (Knez Lazar Hrebeljanović)
Pobjedom na Marici Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih pokrajina. Manji odredi turske vojske pustošio je po selima i trgovima. „Strah... nevolja i nesreća ljuto su obli sve gradove i zapadne predjele...“ Lazar se počinje u svim intitulacijama nazivati „Gospodin vse Srbljem“, „Knez Srbljem“, što u stvari znači „Knez ili vladar srpskih zemalja“. Pored toga, Lazar upotrebljava i kraljevsko vladarsko ime Stefan Lazar. Čak se na aversu očuvanog pečata na „Lazarevoj darovnoj povelji“ Hilandaru iz 1379. nalazi lik Stefana Prvomučenika, zaštitnika loze Nemanjića. U poveljama se potpisuje crvenim mastilom. Od bitnog značaja, u skladu sa srednjovjekovnom državnopravnom teorijom je to što je Lazar posjedovao crkveni legitimitet.

Ugrožen od Turaka, izložen stalnoj opasnosti od napada Nikole Altomanovića, strahujući i od napada Ugara knez Lazar je morao i energično i mudro raditi na jačanju obrambene moći svoje države. Pošto je imao veliki broj ženske rodbine, pretežno ženidbenim vezama uspio je okupiti oko sebe svoje moćne susjede. Sestru Draginju udao je za čelnika Musu, gospodara rudarskog kraja oko Kopaonika, grada i župe Brvenik, a kćer Maru, 1371. godine, za Vuka Brankovića. Dvije mlađe svoje kćeri predao je knez Lazar svatovima u Kruševcu. Jelena se udala za Đurđa Stracimirovića Balšića, „gospodara vsom Zeti i pomorju“, a Teodoru za Nikolu Gorjanskog Mlađeg, uglednog feudalca u Južnoj Ugarskoj (Mačva).

Udajama, uspostavljanjem savezničkih odnosa i oružanom borbom sa nepokornim velikašima uspio je knez Lazar ojačati i teritorijalno proširiti svoju državu. S okolnim velikašima osnovao je neku vrstu obiteljskog saveza, kome je on bio na čelu. Najmoćniji članovi saveza poslije kneza Lazara bili su njegovi zetovi Vuk Branković i Đurđe Stracimirović Balšić. Smrću cara Uroša nestalo je carskog dostojanstva. Pošto je po protokolu bizantskog dvora, koji je primjenjivan i na srpskom dvoru, samo car mogao dodjeljivati visoka zvanja, te je Lazar ostao u zvanju kneza a Vuk Branković ima zakonsko pravo samo na naslov „gospodin“. „Blagovjerni i kristoljubivi Bogom prosvjećeni knez Lazar i ljubazni mu sin gospodin Vuk“, zabilježio je nepoznati analitičar 1387. godine, „kada su vladali svim srpskim zemljama i pomorskim i tako u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje svoje“.

Udruženim snagama kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, 1373. godine pobjeđen je, zarobljen u Užicu i osljepljen Nikola Altomanović. Pobjednici su podijelili njegovu oblast. Banu Tvrtku je pripao i manastir Mileševo u kome je sahranjen Sveti Sava. Potomak Nemanjića po ženskoj liniji, ban Tvrtko je odlučio da se 1377. godine okruni za kralja Bosne i Srbije. Obred krunidbe izvršen je najvjerijatnije u mjestu Mile, nedaleko od Visokog. [1]. Nepomućeno prijateljstvo kneza Lazara s kraljem Tvrtkom jasan je dokaz da je Tvrtkov postupak smatran suglasnim sa srednjevekovnim poimanjem legitimnosti naslijeđa prijestolja. To, međutim, nikako ne znači da se knez Lazar prestao smatrati glavnim vladarem na teritoriju srpskog carstva, tim prije što je i on preko svoje žene Milice bio u srodstvu s izumrlom dinastijom Nemanjića.

Vjeran tradiciji vladara na srpskom prijestolju, knez Lazar je pregao podići autoritet crkve i učiniti je moćnom potporom u borbi za učvršćenje svoje vlasti i obranu od Turaka. U tom cilju smatrao je neophodnim izmiriti Pećku i Carigradsku patrijaršiju, koje su bile u neprijateljstvu od doba proglašenja Pećke patrijaršije 1346. godine, kada se kralj Dušan okrunio za cara. Poslije dugih pregovora u kojima se istakao monah Izaija, do izmirenja je došlo 1375. godine. Obred svečanog priznanja Pećke patrijaršije obavljen je u patrijaršijskoj crkvi u Peći. Bila je to velika svečanost, kojoj su, pored mnogobrojnih velmoža i crkvenih velikodostojnika, prisustvovale monahinje Jelisaveta (monaško ime carice Jelene), i Jefimija, udovica despota Jovana Uglješe. Monahinja Jelisaveta umrla je početkom studenog 1376. godine. Vjerovatno po dogovoru sa kneginjom Milicom, Jefimija je odmah poslije njene smrti došla u Kruševac i nastanila se u dvoru kneza Lazara.

Kada mu se u Kruševcu rodila i peta kćer Olivera, knez Lazar je vjerojatno izgubio svaku nadu da će dobiti nasljednika prijestolja. Zato nije teško zamisliti radost supružnika kada im se 1377. godine rodio sin, koji je na krštenju, po tradiciji loze Nemanjića, dobio ime Stefan. Poslije Stefana kneginja je rodila još dva sina Vuka i Dobrivoja. Dobrivoje je umro kao dijete a Vuk je rastao uz Stefana koji nije bio mnogo stariji.

Ekonomski i kulturni napredak države kneza Lazara ometan je stalnim pokušajima Turaka da je podčine. Zato je knez bio prinuđen usredotočiti svoju pažnju na vojne pripreme. Na teritoriju svoje države prvi put se sukobio s jačim odredom turske vojske 1380./1381. godine kada su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobijedili Turke na Dubravici kod Paraćina.

Iako poraženi u Bosni kod Bileće 1388. godine, Turci su odlučili i po treći put napasti kneza Lazara. Obavješten o njihovim pripremama, knez Lazar je 1389. godine preko svog zeta Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, ugovorom sa Ugrima osigurao zaleđe i pregao prikupiti što veću vojsku za predstojeću bitku. Obratio se za pomoć i kralju Tvrtku, koji je i po svojoj tituli bio dužan sudjelovati u borbama za obranu nezavisnosti Srbije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obavješten da će Turci pokušati prodor preko Kosova, knez Lazar je na čelu svoje vojske sredinom lipnja došao na Kosovo.

„Pođimo, braćo i čeda“, - obratio se knez Lazar uoči bitke vojnicima, kako je zapisao nepoznati analitičar u Povijesnom Slovu o knezu Lazaru, „pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Krista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tijela nepoštedimo za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu “.

Što se tiče sukoba sa Osmanlijama, anali govore da je Lazar imao uspjeha u borbama s njima. Godine 1386. Orhanov sin, Murat I. je predvodio vojsku na Srbiju. Srpska vojska, s knezom Lazarom na čelu, nalazila se na Toplici (na Pločniku) i tada je spriječen dublji prodor neprijatelja u unutrašnjost zemlje. Iz sažetih vijesti analitičara stiče se dojam da su dva vladara izbjegla sukob.

Poslije smrti Ugarskog kralja Ludovika I. (1382.), knez Lazar je odbio položaj turskog vazala i zajedno s kraljem Tvrtkom umiješao se u dinastičke sukobe u Ugarskoj. Međutim, srpska država nije morala braniti samo sjevernu granicu već i južnu - na Kosovu. Turska horda je prešla preko zemalja braće Dragaša i na pomolu je visio neizbježan sukob sa Srbijom. Bitka se odigrala na Vidovdan 28. lipnja 1389. godine na Kosovom polju.

U okršaju prvog sukoba Srbi su pobijedili Turke. „Među vojnicima“ , piše Konstantin Filozof u Žitiju despota Stefana Lazarevića, „koji su se borili pred vojskom bijaše neko vrlo blagorodni (Miloš - zabilježio je netko na margini Konstantinovog djela) koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše ga kao nevjerna. A ovaj da pokaže vjernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vrijeme, ustremi se k samom velikom načelniku kao da je prebjeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga vlastodršca. A tu i sam pade od njih. U prvi mah odolijevali su Lazarevi ljudi i pobjeđivali su. Ali već ne bijaše vrijeme za izbavljanje. Stoga i sin toga cara ojača opet u toj samoj bitci i pobjedi. Nakon toga, postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posječena, a njegovi mili drugovi molili su usrdno da poginu prije njega i ne vide njegovu smrt. A tada, tada ne bijaše mjesta u cjeloj toj zemlji gdje se nije čuo tužni glas ridanja i vapaj koji se ne može ni sa čime uporediti tako da se zrak ispunio...“.

Na Kosovu polju: „mučenik Kristov postade veliki knez Lazar“ (Despot Stefan: natpis na stubu mramornom na Kosovu), izborom i opredjeljenjem za nebesko ispuni riječi Njegove: „Od ove ljubavi nema veće do ako tko položi život za bližnje svoje“. Jn 15;13. Onome koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovjenčava ga aureolom svetaca a Crkva kanonizira, već nekoliko godina poslije pogibije.

Sahrana kneza Lazara

Iz Mitropolijske crkve u Prištini tijelo Kneza Lazara 1390./1391. godine preneseno je u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu. Zbog nadiranja Turaka i stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno napustiti ognjišta i svetinje. Sa sobom nosi i najveću dragocjenost - Lazareve moći. Nastavlja svetac dijeliti sudbinu svog naroda, preko Beograda do Sent Andreje u Ugarskoj poslije nekoliko godina prenesen u fruškogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica). Tijekom Drugog svjetskog rata, godine 1942. zbog ustaških pustošenja pravoslavnih svetinja u Srijemu, moći su prenesene u Sabornu crkvu u Beograd.

Godine 1954. Sveti arhijerejski sabor SPC donio je odluku o prenošenju moći Sv. Kneza u Ravanicu. Ova odluka se provodi o šestotoj godišnjici Kosovske bitke, 1989. godine i to tako što su njegove moći izlagane na putu kroz veliki broj srpskih gradova i manastira.

Tako je od Vidovdana 1988. do kolovoza 1989. ćivot iz Beogradske Saborne crkve preko manastira Vrdnika, Ozrena, Tronoše i Ćelija, zatim Šapca, Valjeva i Kragujevca, pa manastira Žiča, Ljubostinja i Pavlica prenesen do Kosova. Na Gazimestanu, mjestu kosovske bitke, održan je spomen a potom, poslije boravka u manastiru Gračanica i svečanih vidovdanskih bogosluženja, ćivot s Lazarevim moćima preko Niša, Kruševca i manastira Manasija, prenesen je u Ravanicu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Wikipedija)










[You must be registered and logged in to see this image.]
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 21 Mar - 19:07

Jug Bogdan i 9 Jugovića


Da li ste znali da je pravo ime Jug Bogdana, dobro nam znanog iz narodnih pesama, bilo Vratko Nemanjić? Iako nema mnogo istorijskih podataka o njegovom životu , na osnovu onoga što znamo, jasno je da je u pitanju jedna znamenita istorijska ličnost. Nije ni čudo, kada mu je čukundeda bio veliki župan Stefan Nemanja. Ostali preci Nemanjići bili su mu Vukan, Dimitrije i Vratislav.[You must be registered and logged in to see this image.]
Kako je imao poznate pretke, tako su mu i potomci značajni i zapamćeni. Naime, njegova kćer je carica Milica, žena cara Lazara, jedna od najznačajnijih žena, kada je u pitanju srpska istorija. Prema legendama, manje srećnu sudbinu od sestre Milice imali su sinovi Jug Bogdana: Boško, Damjan, Mitar, Momir, Nenad, Nikola, Petar, Vojin i Stepan. Svih 9 mladih Jugovića, poginulo je u Kosovskoj bici. Barem tako epske pesme tvrde.

Čuveni Jug Bogdan bio je srpski vojvoda, župan i knez iz sredine 14. veka, a uspomenu na njega sačuvale su nam, ponajviše, narodne pesme pretkosovskog i kosovskog ciklusa. Međutim, desilo se da istorija tvrdi jedno, a epska poezija sasvim drugo, pa je i u slučaju Jug Bogdana došlo mistifikacije ličnosti. Čak se ni svi istoričari ne slažu da je u pitanju jedna te ista ličnost.
Još je interesantnije da karakteristike i osobine ličnosti ovog čoveka varijaju od pesme do pesme, te je u jednima on predstavljen kao neustrašivi heroj, dok ga druge opevaju kao kukavicu i slabića. Ovo možete i sami istražiti, ukoliko uporedite pesme Smrt majke Jugovića, Kosovski boj i Banović Strahinja.

Istorijske činjenice ukazuju na to da je Vratko Nemanjić sahranjen u manastiru Davidovici, dok predanja i pesme kažu da je poginuo u Kosovskom boju.

Šta god da je istina, Jug Bogdan ostaje da živi u epskim pesmama, predstavljajući i dalje, zajedno sa svojim sinovima, simbol stradanja srpskog naroda u Kosovskom boju, kao i simbol junaštva i neustrašivosti.
[You must be registered and logged in to see this image.]


Poslednji izmenio Esti dana Sub 21 Mar - 19:16, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 21 Mar - 19:13

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jan Palah (1948 – 1969), student filozofije na Praškom univerzitetu, je postao simbol savremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu, kada se 16. januara 1969. godine zapalio na praškom trgu, nakon čega je i umro, iz protesta prema članicama Varšavskog pakta koje su 1968. godine izvršile invaziju na Čehoslovaèčku. Razlog invazije je bilo zaustavljanje započetih reformi liberalizma, podstaknutih od strane tadašnje vlade Aleksandra Dubčeka, za vreme Praškog proleća. Pogreb Jana Palaha se pretvorio u opšti protest protiv tadašnje političke situacije u kojoj se nalazila Čehoslovačka.

Mesec dana kasnije, Jan Zajic, takođe student, zapalio se na istom mestu, a dva meseca nakon toga Evžen Plocek se zapalio u češkom gradu Jihlava. Osim trenutnog šoka, samozapaljenja nisu imala nikakav učinak na političku situaciju u zemlji. Nakon pada komunizma, Palah je odlikovan bronzanim krstom koji su uzidali na mesto samozapaljenja, pored Narodnog muzeja, a sam trg je preimenovan njemu u čast. Češki astronom Luboš Kohutek, koji je napustio Čehoslovačku godinu dana kasnije, dao je ime Palah novootkrivenom asteroidu. Moguće je, da su kasniji slučajevi samozapaljenja bili podstaknuti nesrećnom popularnošću Jana Palaha u medijskim krugovima. U proleće 2003. godine, šest mladih Čeha srednjoškolaca se nasmrt spalilo, između ostalih i odlikaš Zdenek Adamec koji se spalio 6. marta 2003. godine gotovo na istom mestu, pored Narodnog muzeja, ostavivši pre toga oproštajnu poruku na Internetu, gde se jasno ukazivalo na Palaha i ostale koji su počinili samoubistvo 1969. godine. Razlog tih samoubistava ostao je nerazjašnjen.
Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sub 21 Mar - 19:26

Istorijske ličnosti koje možda uopšte nisu postojale
O njima su pisane priče, predmet su mnogih legendi, slavimo ih kao heroje i mudrace, ali ove istorijske ličnosti možda uopšte nisu postojale. Na Jutjub kanalu "All Time 10's" obavljena je njihova lista.


[You must be registered and logged in to see this image.]Homer najpoznatiji pisac iz antičke Grčke je navodno živeo između 8 i 10 veka pre nove ere. Pošto nedostaje tačnih pisanih podataka, veruje se da su "Ilijada" i "Odiseja" dela više pisaca.

Robin Hud
poznat je kao junak borbe za siromašne i potlačene, ali istoričari još uvek nisu uspeli da dokažu pravi identitet hrabrog odmetnika. Osim njegovog identiteta, spore se i oko toga da li je Robin Hud bio plemić ili čovek iz naroda.

Lao Cu, otac taoističkog vjerovanja i Konfučijev kolega, živeo je u 6. veku pre Hrista. Neki istoričari smatraju kako je on izmišljena figura i kombinacija nekoliko različitih filozofa.

Džon Henri je rob slavljen zbog toga što je navodno sam iskopao tunel u trci protiv mašine za bušenje i pobedio je. Iako je postojao čovek pod tim imenom, istoričari nikada nisu dokazali da se spomenuta trka zaista dogodila.

Vilijam Šekspir jedan je od najpoznatijih dramatičara i pisaca svih vremena. Neki izvori navode kako je Šekspir zapravo bio glumac, i pitaju se kako je moguće da čovek bez obrazovanja napiše onoliko slavnih i kvalitetnih drama.

Vilijam Tel je postao švajcarski heroj kada je pogodio strelom jabuku postavljenu na vrh glave njgovog sina. Istoričari ne mogu da nigde da nađu da je postojala osoba sa takvim imenom, a priča deluje kao da je potekla iz skandinavska mitologije.
Pogledajte video i za koje još istorijske ličnosti,pouzdanost postojanja se dovodi u pitanje
Nazad na vrh Ići dole
neno

MODERATOR
MODERATOR

neno

Muški
Poruka : 35951

Učlanjen : 09.02.2014

Raspoloženje : ~~~


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Mehmed paša Sokolovic   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Sre 25 Mar - 20:42

Mehmed-paša Sokolović

Mehmed-paša Sokolović (turski: Sokollu Mehmed Paşa) (Sokolovići, Bosna, 1505. / 1506 - Istanbul 1579) bio je otomanski vojskovođa i Veliki vezir carstva. Sokolović je najvjerojatnije bio dijete pravoslavnih roditelja[1] koji je sa petnaest godina odveden u janjičare kao danak u krvi.

Sokolović se rodio u selu Sokolovići pored Rudog, kao Bajo Nenadic,otac mu se zvao Dimitrije.Bio je iz pravoslavne porodice. Imao je najmanje dva brata ( jedan se zvao Makarije)jednu sestru, i jednog ujaka. Sokolović je odveden u janjičare kao danak u krvi 1516 na njihovu obuku - adžami-oglan. Nakon toga je u istanbulskim janjičarskim kasarnama prošao vojnu obuku i postao musliman. Ovo je bila uobičajena praksa u otomanskoj vojsci u to doba (pogledajte janjičari). Nakon vojne obuke kao izuzetno intelegentan kadet nastavio je školovanje na Enderunu (nešto poput visoke škole uz sultanovu palaču).

Sokolović se kao janjičar istaknuo u bitkama kod Mohača 1526 i za Prve opsade Beča 1529. Za vladavine sultana Sulejmana I Veličanstvenog, obavlja razne dužnosti u sultanovom saraju. Od 1543 do 1546. bio je komandant janjičarske dvorske straže (kapidžibaša), od 1546. do 1551. bio je kapudan-paša (admiral). Zatim je bio Beglerbeg (generalni guverner) u Rumeliji (1551-1555), zbog vojničkih zasluga u ratovima na istoku i perzijskom frontu dobija položaj trećeg vezira (1555. - 1561.) a nakon toga uspeo se na položaj drugog vezira od 1561 do 1565. Oženio se sa Ismihan (ili Esma Han) unukom sultana Sulejmana I., što mu je izgleda isto tako pomoglo u usponu na visoke položaje. Sokolović se 28. juna 1565. godine uspeo na najviši mogući položaj na koji je mogao reflektirati janjičar postao je Veliki vezir Sulejmana I Veličanstvenog. Bio je veliki vezir tri sultana; Sulejmana I., Selima II. i Murata III. ravno 14 godina, 3 mjeseca i 17 dana. 1571 godine naredio je da se izgradi most na Drini u Visegradu. Posto je poticao iz pravoslavne porodice, on je bio prvi vezir koji je dozvolio obnovu Pećke Patrijašije.

Sokolović se osobito istakao prilikom Opsade Sigeta 1566, tad je iznenada 4. septembra umro sultan Sulejman Veličanstveni Punih tri tjedna, Mehmed-paša Sokolović je uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i tajnog pisara Feriduna, tajio od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika smrt Sulejmana I., da vojsci ne bi pao moral. Postoje i priče da je dao pobiti sve svjedoke sultanove smrti - a sultanovu odsutnost objašnjavao njegovom bolešću. U tom trenutku je sudbina bitke, a i carstva praktički bila u njegovim rukama, tri dana kasnije janjičari su na juriš zauzeli utvrdu Siget.

Hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski se pokušao probiti iz obruča, ali je ranjen i zarobljen te je odmah nakon toga pogubljen. Njegovu glavu je Sokolović poslao budimskom namjesniku, svom nećaku Gulabi-agi, da je ovaj proslijedi u Beč na carski dvor. Sokolović se sa vojskom zaputio natrag u Istanbul, tek je kod Beograda tri tjedna nakon odlaska iz Sigeta 24. septembra - objavio je vojsci da je Sulejman I. mrtav, prilikom jutarnje molitve uz Kuran.

Slijedeći sultan Selim II. bio je slab vladar, tako da je Sokolović zapravo vladao sam, tad je otomanska mornarica zauzela Cipar 1571 i istjerala Venecijance. Sokolović je zatajio i smrt svog narednog sultana Selima II. 1574 sve dok se njegov najstariji sin Murat nije vratio iz Manise. Novi sultan zadržao je Sokolovića na položaju Velikog vezira, ali je postupno sužavao krug njegovih saveznika na dvoru, koje je jednog po jednog eliminirao. Izgleda da je Sokolović nakupio za 14 godina vlasti velik broj neprijatelja, koji su mu potajno radili o glavi.

Poginuo je u naizgled bezazlenom incidentu, kad ga je 11. oktobra 1579, izbo nožem mentalno poremećeni derviš, koji je netom prije incidenta tražio da ga primi, nakon tri sata Sokolović je umro. Oko ovog incidenta postoje i dan danas brojne teorije, po kojima je to bila organizirana urota, a ne suludi čin, ali nema pisanih izvora koji bi to točno rasvijetlili. Pokopan je u vlastitoj grobnici (turbe) kod džamije sultana Ejupa u Carigradu, koja je njegova žena Ismihan, već prije naručila kod tada slavnog arhitekta Mimar Sinana oko 1572.

Mehmed-paša Sokolović za svog života postao je izuzetno bogat čovjek, njegova službena plaća je bila 20 dukata na dan, uz to dobijao je enormne iznose od svih onih koji su željeli dobiti neki visoki položaj na Visokoj porti (za položaj vezira trebalo je dati 50,000-60,000 dukata svake godine) tako da je prikupio ogromno bogatsvo. U skladu sa islamskom tradicijom on je svoje bogatsvo usmjerio u brojne zadužbine (vakufe) koje je podigao širom Otomanskog carstva. Njegova žena Ismihan dala arhitektu Mimar Sinanu zadatak da podigne džamiju posvećenu njemu - Sokollu Mehmed Paşa Camii, koju je on podigao 1571. -1572. u carigradskom kvartu Kadirga[2][3]Mimar Sinan koji je na neki način bio njegov kućni arhitekt (oboje su prošli janjičarsku školu) izgradio je za Sokolovića i Azapkapi džamiju između 1577-1578, za koju vele da je najljepša u kvartu Galata u Istanbulu.

U svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju, a u Beogradu, na Kalemegdanu - česmu. Za svog života dao je o svom trošku izgraditi tri mosta u Bosni (Most na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju i Kozju Ćupriju u Sarajevu) i jedan u Crnoj Gori (Vezirov most Podgorica) Od svih njegovih mostova je svakako najpoznatiji onaj na Drini u Višegradu, koji je poslužio nobelovcu Ivi Andriću kao okosnica za njegov slavni roman Na Drini ćuprija.

Nema podataka da je Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte po rodnoj Bosni i Balkanu, jer se o tome vjerovatno nije vodila evidencija. Međutim, ono što je sigurno Mehmed-paša, je kao član vezirskog vijeća, utjecao na donošenje odluke da Otomansko carstvo izda ferman kojiim je dozvoljena obnova Pećka patrijaršija 1557 i garantirana vjerska sloboda svim pripadnicima carstva. Za patrijarha obnovljene patrijarhije doveo je svog brata (ili nećaka) Makarija Sokolovića.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nazad na vrh Ići dole
Gost

Gost
avatar


Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610Čet 18 Jun - 13:03

U Ravanici sahranjen najveći srpski junak svih vremena?
Drevni manastir u srcu Srbije možda čuva tajnu groba jednog od najvećih srpskih epskih junaka
[You must be registered and logged in to see this image.]
O Milošu Obiliću,najslavniem i srpskom epskom junaku, istorijski se ne zna mnogo toga.
Naime, o ovom junaku ne postoji nijedan pisani trag niti dokument iz vremena pre Kosovskog boja. Sve što sada znamo, plod je kasnijih dopisivanja i narodnih priča i predanja.
 
Zbog toga jedan grob u manastiru Ravanica kod Ćuprije može da predstavlja važnu kariku koja nam nedostaje u njegovoj priči.
 
Citat :
Zagonetni grob u Ravanici”, tako je naš ugledni istoričar Miodrag Purković naslovio svoj rad napisan u Londonu, uoči Vidovdana 1971, o tajanstvenom grobu koji je otkriven u jesen 1956. u severozapadnom delu ravaničke crkve – priča za Dnevno.rs Aleksandar Tešić, pisac i jedan od prvih koji su progovorili o ovoj strani srpske istorije o kojoj se malo zna.
 
Grob je bio ispod nivoa hrama, pružao se u pravcu istok-zapad i sa kovčegom kneza Lazara pravio je prav ugao. Grobnica je bila ozidana od kamena peščara i iznutra omalterisana. Pod grobnice je bio pokriven kamenim pločama preko  kojih je bio stavljen sloj maltera. Bilo je očigledno da je grobnica namenjena nekom značajnom licu, zaključio je Purković.
[You must be registered and logged in to see this image.]
U vreme kada je Ravanica zapustela, ova grobnica je bila razvaljena i opljačkana, ali 1956. još je bilo nečega u njoj. Nađene su kosti, ostaci zlatom tkane materije, dugmad, dva novčića, drška i vrh mača ili noža. Okolnost da su pronađeni delovi oružja isključila je mogućnost da je tu bio sahranjen neki arhijerej ili drugo svešteno lice.
 

Čiji je misteriozni grob?

 
– Spremajući nastavak “Kosingasa”, čitao sam Purkovićevu sjajnu knjigu “Knez i
Misteriozni grob se pominje i u srpskim narodnim pesmama
 
U jednoj bugarštici, staroj narodnoj pesmi, kaže se kako je Murat na izdisaju poručio da se Miloš Obilić sahrani na njegovu desnu ruku, a „pod noge mi stavite slavnoga Lazara kneza“. Na to Miloš moli Murata da se carevi sahrane jedan pored drugog, a Miloš da bude sahranjen pod nogama kneza Lazara: „Kako sam ga l’je po za života sveđ dvorio, Neka njega ja dvorim i u majci crnoj zemlji.“ I Murat je, prema pesmi,rekao Bajazitu da tako postupi.
despot Stefan Lazarević“ i na jednom mestu gde on govori o mogućnosti da je u Ravanici možda sahranjen Vuk, mlađi sin kneza Lazara, on u fusnoti to opovrgava i navodi da je tu bio sahranjen neki 'verni sluga' Lazarev, možda Miloš Obilić. Pri tom, poziva se na svoj rad 'Zagonetni grob u Ravanici' iz 1971.  Morao sam da potražim to delo i našao sam ga u arhivi SANU, i fotografisao ga jer ne dozvoljavaju da se iznosi – objašnjava Aleksandar Tešić.
 
Miodrag Purković dalje obrazlaže svoju tezu tvrdnjom da bi Vuk Lazarević bio sahranjen pored oca, a ne ispod njegovih nogu.
 
– S obzirom na položaj groba prema položaju kneza Lazara, za Purkovića je jasno da je pored nogu svoga gospodara sahranjen neki Lazarev „verni sluga“. Lazar je nesumnjivo imao više vernih sluga i mnogi su bili zaslužili takvu čast, ali jedan se posebno isticao svojom vernošću i požrtvovanošću. Takođe, malo je verovatno da je to bio neki njegov velikaš jer su oni sami bili ktitori ili su darivali crkve kako bi za sebe obezbedili gde će počivati – ističe Tešić.
 

Priča tek treba da dobije svoj epilog

 
Citat :
Miodrag Purković u svom radu piše o “Milošu kome je narodno predanje dalo prezime Obilić” i dalje navodi: “Izlazim sa, na prvi pogled smelom, ali logičkom pretpostavkom: da je u ravaničkom zagonetnom grobu, kraj nogu kneza Lazara bio sahranjen Miloš Obilić" – citira Tešić delo našeg uglednog istoričara i dodaje da se to možda dogodilo već u Prištini.
 
Telo kneza Lazara posle Kosovskog boja Vuk Branković je odneo u Prištinu, odakle je dve-tri godine kasnije, po zahtevu kneginje Milice prenet u njegovu zadužbinu Ravanicu gde se i danas nalazi.
 
– Čim sam pročitao rad Miodraga Purkovića, ništa mi nije bilo preostalo nego da se i ja uputim u Ravanicu u potrazi za nekim, bilo kakvim, odgovorom. Bezuspešno sam pokušavao telefonom da najavim svoj dolazak i razgovor, niko se nije javljao, pa sam morao nenajavljeno da odem. Nisam uspeo da dođem do igumanije, nije imala vremena da me primi. Međutim, na moju radost, naknadno sam uspeo preko jednog prijatelja da zakažem razgovor sa njom, tako da za koji dan opet idem u Ravanicu. Ova priča će dobiti svoj nastavak, sa novim fotografijama, a kakav će biti njen kraj, bojim se ne zavisi od nas – objašnjava Aleksandar Tešić.
[You must be registered and logged in to see this image.] 
Zagonetni ravanički grob možda se nalazi negde unutar manastira, Foto: Dnevno.rs/Aleksandar Tešić 
Čiji se ostaci nalaze u zagonetnom grobu pod nogama groba u kome je počivao knez Lazar? Hoće li i ova priča ostati bez završetka kao i mnoge druge iz najsvetlijeg doba naše istorije? Da li je moguće da nam je grob najvećeg kosovskog junaka sve ovo vreme “pred nosom”, a da mi to ne znamo?
 
Svoj rad o misterioznom grobu istoričar Miodrag Purković završava rečima: “Oni koji se bave srednjovekovnom srpskom arheologijom treba još jednom da ispitaju ovu grobnicu. Treba da utvrde da li je grobnica zidana istovremeno kad i crkva i unapred već namenjena za kneza Lazara. Iznad svega, valja obratiti pažnju da se slučajno na nekoj ploči kojom je grobnica obložena ne nalazi natpis, koji je, zbog predostrožnosti u mutnim danima, bio okrenut unutra. Tim arheolozima istinski želim uspeha da nađu odgovor čiji je zagonetni ravanički grob.“
 
Ko je istoričar Miodrag Purković?
 
Miodrag Purković spada u generaciju istoričara koji su živeli i radili između dva Velika rata. Učio je kod naših poznatih istoričara Stanoja Stanojevića, Jovana Radonića, Dragutina Anastasijevića i Vladimira Ćorovića. Posle studija otišao je u Pariz i radio u narodnoj biblioteci, u biblioteci na Sorboni, Slovenskom institutu. Predavao je istoriju u Skoplju gde ga je zatekao Drugi svetski rat i 1941. dopao je nemačkog zarobljeništva. Posle rata svoj rad nastavlja u Engleskoj gde je ostao do smrti.
 
Svima onima koji o ovoj intrigantnoj temi žele da saznaju više, Aleksandar Tešić preporučuje ove knjige:
 
"Zagonetni grob u Ravanci" Autor: Miodrag Al Purković Izdavač: Vindzor, Ont. : Avala, 1971. Series: Glas kanadskih srba. Analytical entry, br. 2009, 29 juli 1971.
Dragutin Kostić, Pesma o vernom sluzi, Glas Srpske kraljevkse akademije nauka 168 (1935) 137-202
V. Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. 1 (Glasnik Srpskog učenog društva, drugo odeljenje knj. 10) 1878, 9-10
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




Istorijske ličnosti - Page 2 Empty
PočaljiNaslov: Re: Istorijske ličnosti   Istorijske ličnosti - Page 2 Sat610

Nazad na vrh Ići dole
 
Istorijske ličnosti
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Similar topics
-
» Kontroverzne istorijske ličnosti
» Istorijske fotografije koje se retko vidjaju
» Istorijske ličnosti na koje smo potpuno zaboravili
» Zanimljivosti iz istorije
» Istorijske crtice Beograda i Kalemegdanske tvrđave
Strana 1 od 3Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Haoss Forum :: Nauka :: Istorija-